Search

Motivacija (lat. „movere“ = kretati se) se definira kao sve ono što nas pokreće prema nekom cilju, sve ono što uvjetuje neko usmjereno djelovanje, te kao psihički proces zadovoljavanja potreba (Sindik, 2009). U okviru kinezioloških aktivnosti postoje dva tipa motivacije za vježbanje; unutarnja i vanjska motivacija. Unutarnja motivacija odnosi se na ponašanje koje je pokrenuto određenim unutarnjim porivima i nagradama te proizlazi iz potrebe pojedinca jer ga čini zadovoljnim za razliku od vanjske motivacije koja podrazumijeva ponašanje s ciljem postizanja određene nagrade ili izbjegavanja kazne (Coon, 2010). Cilj je istraživanja utvrditi motivacijsku strukturu za vježbanje djece predškolske dobi te utvrditi postoje li razlike s obzirom na spol ispitanika. Uzorak ispitanika obuhvatio je 74 djece predškolske dobi, dječaka i djevojčica, uzrasta između 5 i 7 godina (N=74, Nž =38, Nm=36). Individualne razlike u motivaciji za tjelovježbu djece predškolske dobi procijenjene su prilagođenom verzijom Upitnika motivacije za vježbanje – EMI 2 (Vlašić i sur., 2002). Rezultati istraživanja ukazuju kako je dominantan motiv koji djecu potiče na vježbanje zdravlje (AS=4.47), a potom uživanje (AS=4.28) i druženje s prijateljima (AS=4.27). To ukazuje kako su djeca više motivirana unutarnjim porivima nego vanjskim što je ujedno i poželjan motivacijski obrazac. Uz navedeno, utvrđene su statistički značajne razlike u motivima za vježbanje s obzirom na spol ispitanika. Dječaci su, u većoj mjeri od djevojčica, motivirani za tjelesnu aktivnost zbog poboljšanja tjelesnog izgleda (p=0.004) i zbog rezultata/ pobjeđivanja (p=0.017) koji se ostvaruje u kontekstu provedbe kinezioloških aktivnosti. Ova saznanja mogu se koristiti kod organizacije tjelesnih aktivnosti s ciljem povećanja dječje motivacije i zadržavanja djeteta u određenom sportu ili tjelesnoj aktivnosti.

„Down sindrom najčešći je genetski poremećaj koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela.“ (V. Čulić i S. Čulić, 2009). Osobe s Down sindromom (DS) imaju nizak mišićni tonus što zajedno s reduciranom mišićnom snagom i izdržljivošću znatno otežava savladavanje biotičkih motoričkih znanja. Nadalje, takve osobe u ranoj dobi karakterizira hipermobilnost zglobova, što se posebno manifestira povećanim opsegom pokreta u zglobovima ramena, kukova i stopala. Također, za djecu s DS tipičan je i nedostatak mišićne snage, no on se kao i kod svih drugih osoba može razviti vježbanjem (Piteti, Baynard i Agiovlasitis, 2013). Upravo zato karakteristika i važnost tjelesne aktivnosti ključna je uloga u razvoju i napretku djece s DS. Kakav će ishod rezultirati ponajviše ovisi o pažljivom i primjerenom odabiru kinezioloških operatora. Tjelesna aktivnost kod osoba s DS iznimno je važna i neizostavna za što kvalitetnije funkcioniranje sustava za kretanje. Cilj istraživanja bio je utvrditi utjecaj tjelesne aktivnosti na funkcionalan i psihomotorički razvoj djeteta s DS na osnovi analize slučaja djevojčice koja pohađa prvi razred OŠ prije pojave epidemioloških mjera donesenih sukladno s pandemijom COVID-19, gdje je dijete bilo uključeno u redovni program Tjelesne i zdravstvene kulture u školi te pohađalo satove plesa i usporediti sa stanjem neposredno nakon pandemije. Naime, tijekom pandemije djetetu je bila smanjena tjelesna aktivnost, odnosno bila je manje tjelesno aktivno, nije pohađala redovnu nastavu koja obuhvaća i satove Tjelesne i zdravstvene kulture, te nije pohađalo satove plesa. Rezultati istraživanja ukazali su kako postoje razlike između stanja prije pojave mjera pandemije COVID-19 i nakon mjera. Iako razlike nisu velike, ipak postoje, i očituju se u motoričkim sposobnostima fleksibilnosti, koordinacije i repetitivne snage u korist stanja koje je bilo prije pojave mjera. Može se zaključiti kako je učinak tjelesne aktivnosti izuzetno veliki na cjelokupan psihomotorički i socijalan razvoj djeteta s Down sindromom. Stoga ga ne smijemo zanemariti već ga poticati na satovima Tjelesne i zdravstvene kulture i u izvanškolskim aktivnostima.