Search

Obrt definiraju obilježja samostalnosti, trajnosti te namjere ostvarivanja dohotka. Definiran je Zakonom o obrtu koji se dotiče općih i posebnih uvjeta poslovanja obrta, načina osnivanja obrta, vođenja, prijenosa i prestanka obrta. Ukoliko se radi o obrtniku dohodašu on mora poslovati sukladno Zakonu o porezu na dohodak. Obrtnik može prijeći iz sustava oporezivanja porezom na dohodak u sustav oporezivanja porezom na dobit dobrovoljno ili po sili zakona. Tada mora poslovati sukladno Zakonu o porezu na dobit. Ukoliko je obrtnik u sustavu PDV-a mora poslovati u skladu s Zakonom o porezu na dodanu vrijednost. Računovodstvo obrtnika koristi modificirano načelo blagajne. Prema načelu blagajne poslovni događaji (primici i izdaci) se evidentiraju tek nakon primljenih uplata i obavljenih isplata. Poslovne knjige koje koriste obrtnici su: Knjiga primitaka i izdataka, Evidencija o tražbinama i obvezama, Evidencija o nabavi i uporabi reprodukcijskog materijala, Knjiga prometa, Popis dugotrajne imovine, Knjiga ulaznih računa, Knjiga izlaznih računa i ostale evidencije. Trgovina na malo definirana je Zakonom o trgovini. Trgovina na malo ima dvije faze: nabavu trgovačke robe i prodaju. Trgovci na malo koriste sve poslovne knjige koje koriste i obrtnici s izuzećem korištenja Evidencije o nabavi i uporabi reprodukcijskog i potrošnog materijala. Dužni su uz to voditi i Maloprodajnu kalkulaciju (prilikom nabave trgovačke robe), Knjigu popisa, a Rekapitulaciju prometa mogu koristiti proizvoljno. Specifičnosti računovodstva obrta i trgovine na malo primijenjeni su na obrt ''Morski ribolov Doljo'' u praktičnom dijelu rada. Craft is presented by the features of independence, durability and intention of income generation. It is defined by the Law of crafts which mentions general and special terms of business, ways of founding, guiding, transfer and discontinuation of crafts. A craftsman who achieves income has to work in accordance with the Law of income. Craftsman can switch from income taxation system to profit taxation system either by the force of the law or voluntarily. After switching he has to work in accordance with the Law of profit. If the craftsman is in the value added taxation system, he has to operate in accordance with the Law of value added tax. Craftsman accounting uses a modified cash register principle. Cash register principle means that receipts and expanditures are registered after the payments have been received and paid. Business books that are used by craftmen are: book of receipts and expanditures, records on the procurement and use od reproductive and consumable materials, records on claims and obligations, a list of fixed assets, book of sales, book of received invoices, book of issued invoices and other records. Retail trade is defined by the Law of trade. Retail trade consists of two fases: procurement of merchandise and sale. Retailers use the same business books as craftsmen, with the exception of records on the procurement and use od reproductive and consumable materials. They must also use retail calculation, the book of list, but recapitulation of sales can be used arbitrarily. The specifics of crafts accounting and retail accounting are applied on craft ''Morski ribolov Doljo'' in practical part of this document.

Srednjovjekovni gradovi nastajali su uz prometnice i plovne rijeke. Varaždinska varoš je svoje predgrađe počela formirati u blizini utvrde. Razvoj Varaždina je najbolje pratiti od vladavine Bele III. (1181.). Varaždin je bio sjedište arhiđakonata, te je župna crkva privlačila ljude iz obližnjih sela. Iz povelje Andrije II. saznaje se o opisu prvih stanovnika grada. Oni su se bavili trgovinom, obrtom i poljoprivrednom djelatnošću. Andrija II. je smrću svog brata sjeda na prijestolje, te kao novi vladar uzdiže Varaždin u slobodan i kraljevski grad. Građani su imali izbora da sami biraju suca. Već odlukom koju je donio kralj Žigmund i potvrđujući povelju, dao im je na biranje kada žele da se održavaju sajmovi. Kako je bio slobodan kraljevski grad te oslobođen plaćanja određenih poreza to je išlo u korist trgovcima i obrtnicima u gradu i okolici. Za razvoj trgovine bio je potreban povoljan prometni položaj. Uz trgovinu vezali su se i sajmovi. Na sajmovima se okupljalo stanovništvo ne samo iz grada, nego i okolnih sela. Bili su mjesta koja su stanovništvo opskrbljivali namirnicama. Trgovačke putnike su sajmovi privlačili jer su bili u mogućnosti tamo prodati robu poput začina ili kože, koji su imali na vrijednosti. Osim trgovine, obrt je također bio bitan dio gospodarskih aktivnosti Varaždina u XV. stoljeću. Poveljom Andrije II. grad je bio oslobođen plaćanja trgovački poreza. Udruživanjem u bratovštine, obrtnici su čuvali vrijednosti svog zanata. Sredinom XV. stoljeća u Varaždinu postoje tri bratovštine; Svetog Nikole, Tijela Kristova te Blažene Djevice Marije. Najduže se održala bratovština koju su osnovali mesari. Osim trgovine i obrta, važno mjesto je zauzelo i vinogradarstvo kao poljoprivredna djelatnost Varaždina. Koliko su bili važni govori činjenica da se spominju u povelji Andrije II., pa nakon toga u povelji kod Sigismunda. Već pri kraju XII. stoljeća počelo se s kovanjem novca. Utjecaj dolazi iz Njemačke, Austro-Ugarske, Venecije te Bizanta. Banovi i hercezi hrvatske počeli su prvo kovati hrvatske frizatike. Nakon njih počinje se s kovanjem pfeninga (obitelj Frankapan i Celjski), dukata (bosanski kralj Stjepan Tomašević), denari (bosanski kralj Nikola Iločki). Polovica XV. stoljeća donosi nam srebrne dinare, talire i groševe (ban Nikola Zrinski za kralja Ferdinanda I. i Ludovika I.) Bela IV. je već za vrijeme svog oca Andrije II. počeo kovati slavonske banovce. Osim novčanog sustava, pojavljuju se novi oblici poreza; maltarina , tridesetina te placovina. Maltarina se plaćala kada je neka cesta prolazila privatnim posjedom. Tridesetina se još naziva i harmicom, a ubirala se kod uvoza ili izvoza robe, dok je placovina bio porez koji se ubirao u gradu, kad je netko želio prodati robu, da si osigura mjesto. Placovinu je određivala gradska općina. Medieval cities were established near roads and navigable rivers. The Varaždin county formed it's suburb nearby the fortess. The uprising of Varaždin is best to research from the reign of Bela III (1181). Varaždin was the center of archdeaconry and the local church which attracted local village people. The Charter of Andrew II brings descriptions of the first citizens who were engaged with agriculture and market. After his brother's passing, Andrew II came to the throne. During that period Varaždin became a free and royal city. The citizens had the right to choose their own judge. After the resolution of king Sigismund, they had the right to choose when the fairs were held. The city was free from paying taxes which went in favor of the local merchants. A favorable traffic setting was required for trade development. The fairs were places that gathered people from cities and local villages where they could get supplies of variety of groceries. Handicraft was also a big part of Varaždin's economy in XV century. By joining a confraternity artisans conserved the values of their craft. In mid XV century there were three confraternities in Varaždin: St. Nicholas, Body of Christ and The Blessed Virgin Mary. The longest held confraternity was the one founded by the butchers. In addition to trade and crafts, viticulture as an agricultural activity also took an important place in Varaždin's economy. Viticulture was also mentioned in Andrew II Charter as well as king Sigismund Charter. Forging money started by the end of XII century which derived from Germany, Austria-Hungary, Venice and Byzantine Empire. Croatian bans and dukes first began to forge croatian frizatik. Then they forged pfenings (the Frankapan and Celjski families), ducats (Stjepan Tomaševiĉ, king of Bosnia), denars (Nikola Iloĉki, king of Bosnia). By the mid XV century silver dinars, talirs and groschens were in use (Nikola Zrinski for the king Ferdinand I and Louis I). During his father Andrew II reign, Bela IV began with forging of slavonian banovac. In addition to the monetary system, new forms of tax are emerging such as maltarina, tridesetina and placovina. Maltarina was payed when a road passed by private property. Tridesetina is also called harmica and and was collected when importing or exporting goods. Placovina was payed to the city when someone wanted to sell goods to secure his social status. Placovina was determined by the city municipality.

Slovenska Bistrica leži na južnih obronkih Pohorja, neposredno ob vozlišču cest proti Ptuju, Mariboru in Celju. Nastala je iz štirih topografskih enot: cerkvenega kompleksa, dvora Bistrica, tržne naselbine in vasi Gradišče, ki je bilo tudi prvo jedro sedanje Slovenske Bistrice. Gradišče z bližnjo okolico je leta 1227 pridobilo trške pravice, leta 1310 pa je bilo povzdignjeno v mesto. Slovenska Bistrica se je v srednjem veku imenovala samo Bistrica (»Feistritz«), šele v 16. stoletju se je pojavilo ime Slovenska Bistrica (»Windischfeistritz«) za ločevanje od kraja Nemška Bistrica (»Deutschfeistritz«) pri Gradcu. V 15. stoletju je bila Bistrica neposredno vpletena v spopade med Habsburžani in Walseeji, v sedemletno celjsko-habsburško vojno, leta 1446 so Bistrico napadli Ogri, proti koncu 15. stoletja, v letih 1472, 1477, 1493 in 1494, pa so se pred Bistrico in v njeni bližnji okolici začeli pojavljati Turki. Za obrambo je mesto imelo zgrajeno utrjeno obzidje in stolpe, ki so služili tudi kot bivališče za mestne gospode. Grad ni imel pomembnega strateškega položaja, krepil se je le zaradi varnosti kot del obrambnega sistema mesta. Slovenska Bistrica je v srednjem veku bila del Slivniške pražupnije. Cerkev sv. Jerneja je bila zgrajena okoli leta 1200. Leta 1379 se v listinah prvič omenja kapela Naše ljube gospe, ki je bila predhodnica sedanje mestne Marijine cerkve. V Slovenski Bistrici so se okoli leta 1370 začeli pojavljati Judje, ki so kmalu ustanovili svojo skupnost, saj se v letih 1374 in 1441 v virih omenja judovsko pokopališče. Slovenska Bistrica se je v srednjem veku vseskozi zapletala v spore z mestoma Maribor in Ptuj za svoboden prevoz vina. Leta 1342 je bil sklenjen trgovinski sporazum med Slovensko Bistrico in Ptujem, ki je bistriškim meščanom omogočal udeležbo na ptujski tedenski tržnici. Trgovci v Slovenski Bistrici v virih niso omenjeni, najpogostejši obrtniki pa so bili mlinarji, peki, usnjarji, čevljarji, mesarji, zidarji, krojači, lončarji, kovači, ulivalci zvonov in steklarji. Slovenska Bistrica is set on the southern outskirts of Pohorje directly next to the road intersection to Ptuj, Maribor and Celje. It was formed from four topographic units: a church complex, the court Bistrica, a square settlement and the village Gradišče, which was also the first centre of current Slovenska Bistrica. Gradišče and his surrounding area obtained the rights of a square in 1227, which were then elevated into town rights in 1310. In medieval times Slovenska Bistrica was called only Bistrica (Germ. Feistritz), but it was in the 16th century when the name Slovenska Bistrica (Windischfeistritz) appeared only to separate itself from Nemška Bistrica (Deutschfeistritz) near Graz. In the 15th century Bistrica was directly involved in combats between the Habsburgs and Walsees, a seven year long Celje-Habsburg war. In 1446 Bistrca was attacked by the Hungarians, and at the end of the 15th century, in years 1472, 1477, 1493 and 1494, Turks started to appear in Bistrica and its vicinity. For defence puropses the town had fortified ramparts and towers that served as town's nobility residence as well. The castle had no strategic importance, it was only strengthened for town's safety, as a part of its defence system. Medieval Slovenska Bistrica was a part of Slivnica parish. The Cerkev sv. Jerneja (Saint Bartholomew Church) was built around year 1200. In 1379 the Kapela Naše ljube gospe (Chapel of Our Dear Lady), the predecessor of today's Marijina cerkev (Mary's Church), was first mentioned in documents. Jews started to appear in Slovenska Bistrica around 1370. They have soon founded their community, as documents mention a jewish graveyard in years 1374 and 1441. Medieval Slovenska Bistrica was constantly involved in disputes with towns of Maribor and Ptuj for free wine transport. In 1342 a trade agreement between Slovenska Bistrica and Ptuj was reached. It enabled the people of Bistrica to participate in Ptuj's weekly market. Documents do not mention traders in Slovenska Bistrica. Most common tradesmen were millers, bakers, tanners, shoemakers, butchers, bricklayers, tailors, potters, blacksmiths, bell pourers and glassmakers.

Cilj ovog diplomskog rada je dati uvid u gradski život i same gradove Slavonske vojne krajine na primjeru Slavonskog Broda, tj. Broda na Savi. Kronološki ovaj će rad obuhvatiti vrijeme od potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine pa sve do ukinuća Vojne krajine 1873. godine. Potpisivanjem mira u Srijemskim Karlovcima, Habsburška je Monarhija konačno vratila Slavoniju u dio svog teritorija, no zbog postojanja opasnosti od Osmanlija, dio je Provincijala uklopljen u granični sustav obrane Vojne krajine. Kada se granica nakon Beogradskog mira 1739. konačno definirala, Dvorsko ratno vijeće počelo je s reorganizacijom Slavonske vojne krajine kako bi od nje napravilo odličan izvor vojske, a pri tomu autarkijsku tvorevinu na području Habsburške Monarhije. Kako bi se ta ideja o samodostatnosti ostvarila, određena mjesta u krajini bivaju proglašena slobodnim vojnim komunitetima, među njima se nalazio i Brod na Savi. Ono što je komunitete činilo posebnima jest činjenica da nisu spadali pod vojnu upravu pukovnije ili satnije u kojoj su se nalazili, već su imali određenu dozu samouprave u obliku gradskog magistrata. U ovom će radu biti predstavljen Brod na Savi, njegovo proglašenje vojnim komunitetom 1753. godine, bit će prikazano i oduzimanje statusa komuniteta, ali i vraćanje istog 1820. godine. Nadalje, prikazana je trgovačka i obrtnička djelatnost kao glavna pokretačka snaga gospodarstva u komunitetima, ali i zemljoradnja koja biva potisnuta na same margine gospodarske djelatnosti. Prikazan je i život stanovnika u Brodu na Savi te njihov odnos s tvrđavom Brod i njezinim vojnicima, gradskim magistratom i brodskim kontumacom. Također će biti prikazan odnos s crkvenim službenicima i sam odnos vojnih vlasti prema Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi.

U radu je opisan privredni razvoj Grada Križevaca krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Uz prikaz obrta, trgovine i industrije, dio rada posvećen je bankama i štedionicama koje su tada djelovale. Uz ekonomski sastav stanovništva grada, pomoću različitih objavljenih i neobjavljenih izvora, pokušava se doći do broja obrtnika, trgovaca i prvih tvornica. Na kraju rada navedeni su primjeri križevačke tvorničke i obrtničke proizvodnje te neki trgovci i roba kojom su trgovali., The author writes about crafts, trade and factories in period from 1880 to the end of the First World War. The flow of monetary capital into Croatian economy at the end of the 19th century was felt in Križevci as well. Although basic features of the region’s economy were agriculture and livestock breeding, a certain amount of cash property reached craftsmen, tradesmen and manufacturers. This paper analyses various reports, chronicles, press articles and other sources providing information on economic structure of the population at the turn of centuries. A list of craftsmen, tradesmen and manufacturers is given together with the most successful individuals and their products.

Italija je bila zaradi ugodnega podnebja že od nekdaj privlačna dežela za nove naseljence. Prvi, ki so pomembno vplivali na kulturni in politični razvoj Apeninskega polotoka, so bili Etruščani, ki so poseljevali območje severno od Tibere. Na južnem delu polotoka pa so imeli nadzor nad pomorstvom in trgovino Grki, ki so po letu 600 pr. n. št. začeli izrivati Etruščansko prevlado na morju. V 8. stoletju pr. n. št. je bilo ustanovljeno mesto Rim, ki je v svoji tisočletni zgodovini postalo največji imperij antičnega časa. V diplomski nalogi je raziskano, katere so bile najpomembnejše gospodarske panoge Rimskega imperija, kakšen pomen za razvoj je imelo cestno omrežje, ki so ga Rimljani vztrajno širili tudi v province, kakšen pomen so imele province in slovensko ozemlje ter zakaj je slednjič zahodni del imperija propadel. Because of the favourable climate Italy has always been an attractive country for new inhabitants. The first inhabitants that significantly influenced the cultural and political development of the Apennine Peninsula were the Etruscans, who lived north of the Tiberis. On the south side of the peninsula the Greeks controlled maritime affairs and trade. After 600 BC they started to push the Etruscans out. In the 8th century BC the city of Rome was founded. During the millenium of its existence Rome became the largest empire of its time. In diploma the most important industry branches of the Roman Empire were investigated as well as the importance of the road network, which Romans persistently expanded also into the provinces, the value of the provinces and the Slovene territory and why the western part of the Roman Empire collapsed at last.

Autor je u radu nastojao prikazati gospodarske prilike u Donjem Miholjcu i donjomiholjačkoj okolici od oslobođenja od osmanske vlasti do kraja prve polovine 18. stoljeća. Pri tome je prikazao preduvjete za razvoj gospodarstva (društveni, prirodni, demografski itd.) u promatranom razdoblju. Također, prikazao je razvoj svih gospodarskih grana u donjomiholjačkoj okolici.

Na temelju relevantne literature autorica upozorava na aktualnost problematike zaštite prirode i okoliša koja se i kod nas na neki način može prepoznavati već od razdoblja ranog srednjovjekovlja, iako svoje moderne izraze dobiva u vrijeme uspona modernoga doba, dakle u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća. I u gradu Koprivnici i njezinim predgrađima postupni razvoj gospodarstva, trgovine i obrta, zajedno s razvojem prometnica, kao i postupne industrijalizacije, aktualizirao je i pitanja zaštite prirode i okoliša na najrazličitije načine. Kako u cijeloj zemlji, tako se i na području Koprivnice razvijaju pivovara, svilogojstvo, mlinarstvo, komunalna klaonica, solana, proizvodnja cigle i crijepa te drugo. Budući da one svojim poslovanjem počinju ugrožavati prirodu i okoliš, Obrtni zakon, što ga je donio Hrvatski sabor (1884.), morao se primjenjivati i u gradu Koprivnici. U čl. 25.-36. govori se izravno o ekološkim problemima i njihovoj sanaciji. Nabrojeno je gotovo 45 naslova opasnih posaonica: klaonice, kožarnice, krečane i ciglane, ljevaonice svijeća, rafinerije mineralnog ulja, sapunarnice, tvornice piva, tvornice ulja, tvornice šećera, tvornice žeste, svilane itd. Osim toga, u prilog zaštiti prirode i okoliša te urednosti i čistoći gradskih ulica govori i činjenica da je krajem 19. stoljeća i u Koprivnici osnovano Društvo za poljepšavanje grada. Naime, na području novouređene Bjelovarsko-križevačke županije (1883.) u svakom od njezina tri grada djelovalo je po jedno takvo društvo. Ona su nastojala razvijati građansku svijest i u pogledu ekoloških pitanja., Based on relevant literature, the author warns of problems with environmental protection, and its early warning signs dating back to early medieval times. Indeed, the problem receives its modern terms in Modern Era, namely, during the second half of 19th and early 20th century. Gradual growth of economy, commerce and crafts, as well as building of roads and slow industrialization faced the town of Koprivnica faced with problems of environmental protection in various ways. As everywhere else in the country, in Koprivnica too new businesses were established, like breweries, growing of silkworm cocoons, mills, communal slaughterhouse, salt pans, brickyard production of tiles and brick, etc. Since these industries started to endanger environment, in 1884 the Croatian parliament brought a Law on crafts, which, naturally, had to be put in effect in Koprivnica too. Articles 25 -36 give ruling on environment and ecology issues, as well as possible ways to deal with problems. The paragraphs listed 45 crafts and trades, that provided hazard to the environment: slaughterhouse, tanning, lime and whitewash, brickyard, candle and foundry, mineral oil refinery, soap produce, brewery, oil mill, sugar mill, hard liquor, silk plan, etc. Beside, environmental protection and clean streets were needed, as in the late 19th century Koprivnica had a Town embellishment society. In 1883 in newly founded Bjelovar-Križevci County, each of the County’s three towns had such society of its own. these societies tried to form and build up citizens’ awareness of ecology issues and the need for environmental protection.

Bjelovar se poslije razvojačenja 1871. godine ravnomjerno razvija sve do 1910., kada ima značajke modernoga, dobro razvijenoga privrednoga, trgovačkoga, industrijskoga i obrtnog središta čitave Bjelovarsko-križevačke županije. Za Bjelovar je bilo važno što je zadržao čak i značajke vojničkog središta izgradnjom kasarni, a uspio je privući i kapital i ljude koji su mu pomogli u razvoju., After demilitarization in 1871, Bjelovar was steadily developing until 1910, when it had characteristics of a modern, well-developed economy, trade, industrial and craft centre of the whole Bjelovar-Križevci County. It was important for Bjelovar to keep the characteristics of a military centre by building barracks as well, and it managed to draw in both the capital and the people who helped in its development.

Ovaj rad propituje ekonomsko ponašanje i djelovanje ekonomske logike u antičkoj Ateni koju, ponajviše zbog djelovanja predstavničkih tijela, tj. demokratskog uređenja, najlakše uspoređujemo sa suvremenim državama. Gospodarstvo i poduzetništvo danas su česta tema, no za rješenje problema kojih se ona dotiče rijetko se rješenja pronalaze u povijesti. Mjere koje su državni organi u gospodarstvu proveli (npr. Solonove promjene) i (Ksenofontov) plan gospodarske obnove koji je uključivao i spregu države i poduzetnika u Ateni svojom "začuđujućom modernošću" ne samo da čine povijesni most već, čini se, mogu potvrditi tezu ovog rada da su već tada ljudi razmišljali u skladu s ekonomskim zakonitostima te da je djelovala ekonomska logika u ponašanju ljudi, države i ekonomije u cjelini., The article explores the economic behavior and operation of economic logic in Classical Athens which can easily be compared to modern states mostly because of the operation of its representative bodies and its democratic organization of government. Economy and entrepreneurship are often discussed today, but solutions to related problems are seldom found in history. With their surprising modernity, economic measures undertaken by state institutions (e.g. Solon’s reforms) and Xenophon’s plan of economic reform entailing alliance between the state and entrepreneurs in Athens, not only provide a historical bridge, but can also confirm the author’s hypothesis that economic laws were followed at the time, and that economic logic was operative in the actions of people, state and economy as a whole., Diese Arbeit untersucht wirtschaftliches Handeln und ökonomische Logik im antiken Athen, das vor allem aufgrund des Wirkens der repräsentativen Organe, d.h. der demokratischen Ordnung am leichtesten mit den modernen Staaten zu vergleichen ist. Wirtschaft und Unternehmertum sind heutzutage ein prominentes Thema, doch für die damit verbundenen Probleme hat die Geschichte selten Lösungen anzubieten. Die von staatlichen Behörden in der Wirtschaft durchgeführten Maßnahmen (etwa die Reformen Solons) und der Plan der wirtschaftlichen Erneuerung (Xenophon), der in Athen auch die Verkoppelung von Staat und Unternehmer vorsah, bilden mit ihrer erstaunlichen Modernität nicht nur eine historische Brücke, sondern können wohl auch die These dieser Arbeit stützen, dass nämlich die Denkweise der Menschen schon damals im Einklang mit ökonomischen Gesetzmäßigkeiten stand und dass in der Tätigkeit von Mensch, Staat und Wirtschaft die ökonomische Logik ihre Wirkung entfaltete.

Ovaj rad propituje ekonomsko ponašanje i djelovanje ekonomske logike u antičkoj Ateni koju, ponajviše zbog djelovanja predstavničkih tijela, tj. demokratskog uređenja, najlakše uspoređujemo sa suvremenim državama. Gospodarstvo i poduzetništvo danas su česta tema, no za rješenje problema kojih se ona dotiče rijetko se rješenja pronalaze u povijesti. Mjere koje su državni organi u gospodarstvu proveli (npr. Solonove promjene) i (Ksenofontov) plan gospodarske obnove koji je uključivao i spregu države i poduzetnika u Ateni svojom "začuđujućom modernošću" ne samo da čini povijesni most već, čini se, mogu potvrditi tezu ovog rada da su već tada ljudi razmišljali u skladu s ekonomskim zakonitostima te da je djelovala ekonomska logika u ponašanju ljudi, države i ekonomije u cjelini.

Autor je u uvodnom poglavlju prikazao posljednje godine osmanske vlasti u Slavoniji. Obradio je oslobođenje Slavonije od osmanske vlasti (1687.-1691.). Na temelju arhivskog gradiva prikazao je formiranje komorske uprave, sukobe između vojnih zapovjednika i komorskih službenika. Naročitu pažnju posvetio je djelatnosti Caraffine komisije koja je uspostavljala komorsku upravu krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Utvrdio je i odnose između Sabora Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije i Caraffine komisije. Na temelju popisa Caraffine komisije iz 1698. i 1702. godine te drugog arhivskog gradiva prikazao je, primjenjući kvantitativnu metodu, gospodarstvo u Slavoniji. Analizirajući porezne popis i drugo arhivsko gradivo pokušao je utvrditi životni standard tadašnjeg stanovništva Slavonije.

Split je u 18. st. bio tranzitni grad i roba koja je stizala s Istoka i sa Zapada odvozila se ponajprije u Veneciju, te u druge gradove na suprotnoj stani Jadrana, što se doznaje iz mnogih sačuvanih inventara trgovina. Splitski trgovci su, osim u Veneciju, putovali i u druge gradove Apeninskoga poluotoka, pa i dalje, prodajući svoje proizvode, a na povratku donoseći robu koja je gradu bila potrebna. Budući da su u Split odasvud stizali trgovci i poduzetnici, trgovine su bile dobro opskrbljene raznom robom: tkaninama, kućanskim potrepštinama, hranom te luksuznim predmetima. S vremenom je sve veče značenje dobivala i trgovima s gradovima Anconom i Senigallijom, kamo su splitski trgovci odnosili ulje, vino, smokve, soljenu ribu, vunu, kozu, sir, bademe i stoku, a odande najčešće dovozili tekstil različite vrste i kvalitete. Trgovina je za mnoge Splicane značila probitak, pa su za nju bili zainteresirani i građani i plemići. U njoj su sudjelovali trgovci, lučko osoblje, posada i zapovjednici brodova, te mnogi drugi. U Splitu je boravio velik broj stranih trgovaca, koji su se često radi poslovnih interesa nastanjivali u gradu. Mletački i ostali trgovci te pomorci kupovali su u splitskim trgovinama orijentalne proizvode, a Zagorci, Bosanci i Turci kupovali su robu dopremljenu sa Zapada. Split je bogatstvom svoje ponude i potražnje bio važno opskrbno središte cijele srednje Dalmacije, a sveukupna trgovačka djelatnost odrazila se na kulturu i na standard stanovnika grada Splita, koji je u 18. st. živio u europskom ozračju.

Dolaskom Mlečana u Dalmaciju (1420.) Split je, kao i ostali dalmatinski gradovi, izgubio najveći i najvrjedniji dio svoje stare autonomije. Omogućena mu je primjena pojedinih, manje važnih propisa iz Statuta. Venecija je Dalmaciju ekonomski iskorištavala, posebice kao važan trgovački put prema Bosni i Istoku. Cilj Venecije je bio da svu trgovinu usmjeri u svoju luku i onemogući bilo kakvu konkurenciju. Zbog toga je Venecija donijela mnoge odredbe koje su se u praksi pokazale neprihvatijivima, i imale su negativan učinak, te je često odustajala od njihovih primjena, što se osobito osjetilo u drugoj polovici 18. st. Kako je Venecija bila prvenstveno trgovačka sila i svoje je bogatstvo stekla dobro organiziranim trgovačkim sustavom, poticala je trgovinu dalmatmskih gradova radi vlastita interesa. U torn smislu je 1592. u Splitu izgradila lazaret kojim je Split postao najvažniji venecijanski trgovački grad na Jadranu. Lazareti su imali trgovačku i zdravstvenu ulogu. Bili su trgovačka stovarišta i izolacijska mjesta gdje se nastojalo zaustaviti širenje kuge koja se prenosila robom s Istoka. Medu 36 lazareta na Mediteranu najveći je bio marsejski lazaret. On i lazaret u Toulonu bili su jedine ovlaštene luke koje su mogle primiti trgovačke brodove s Orijenta, gdje je bilo glavno žarište kuge. U torn sustavu lazareta na Mediteranu važnu ulogu je imao splitski lazaret. On je spadao među najstarije izgrađene lazarete, a po svojoj trgovačkoj važnosti i veličini jedan je od najznačajnijih venecijanskih lazareta na istočnoj jadranskoj obali. Preko splitskog lazareta tekla je posrednička trgovina između Turske i Venecije. U 18. st. znalo se dogoditi da u splitski lazaret stignu na dan 2-3 karavne sa stotinu natovarenih konja. Roba najčešće vosak, koža, vuna, pokrivači, krzna, željezo, svila, šljive, goveđi jezici, stizala je iz različitih krajeva Otomanskog Carstva. Događalo sa da roba koja je stizala s Istoka bude zaražena kugom jer tamo nije bilo nikakve zdravstvene kontrole. Zaražena roba tajno bi se preprodavala prije nego bi se raskužila u lazaretu, stoga je lazaret često bio glavno izvorište zaraze. Kuga je harala Splitom tri puta: 1731./32 ; 1763./64. i 1784. Godina 1784. bila je najstrašnija jer je prepolovila gradsko stanovništvo. Za kužnih zaraza zamrla je sva trgovina. Trgovci, bojeći se kuge, mimoilazili su splitsku luku. Kada bi opasnost minula, trgovina je nesmetano nastavila teći. O splitskoj i dalmatinskoj pomorskoj trgovini u 18. st. cjelovitiju sliku dobivamo proučavanjem obiteljskbg arhiva poznate trgovačko-pomorske obitelji Garagnin. Ona je zahvaljujući razgrananoj trgovini na kopnu i moru, postala jedna od najbogatijih obiteiji u 18. st. Odlična trgovačka organiziranost donijela je važne poslovne veze i ugled. Split je bio tranzitni grad i roba koja je dolazila s Istoka i sa Zapada odvozila se prvenstveno u Veneciju i druge prekomorske gradove, što se doznaje iz mnogih sačuvanih inventara trgovina. U Split su odasvud dolazili mnogi trgovci i poslovni ljudi. Splitske trgovine su bile dobro opskrbljene različitom robom: tkaninama, kućanskim potrepštinama i hranom. Zato je Split bogatstvom svoje trgovačke ponude bio važno opskrbno središte cijele srednje Dalmacije, a zbog trgovačkih interesa neki su se strani trgovci nastanili u samome gradu. Obrti u Splitu su takoder bili razvijeni. Posebno kožarski obrt. Uz obrte nužne za svakidašnje potrebe stanovništva, bili su razvijeni i obrti koji su ukazivali na određeni standard gradskog stanovništva. Trgovina je bila temelj splitske gospodarske moći. Posljedica te žive trgovine u 18. st. bila je dobra opskrbljenost grada robom koja se najvećim dijelom dopremala iz Venecije, Ankone i Senigallije, gradova s kojim je Split najviše trgovao. Posebno su dobre bile trgovačke veze između Splita i Venecije. U Veneciju je Split izvozio uglavnom poljoprivredne proizvode i soljenu ribu, svoje proizvode i proizvode neposrednog zaleđa, a iz Venecije je uvozio najviše luksuznu robu i prehrambene proizvode. Za Split i ostale dalmatinske gradove osobito je bio važan sajam u Senigalliji. Splitski trgovci su redovito bili prisutni na tom sajmu, koji se uvijek održavao u srpnju. Inače sajmovi su bila važna mjesta okupljanja trgovaca, mjesta razmjene trgovačke robe i sklapanja trgovačkih poslova. Najveći i najvažniji sajam u Dalmaciji bio je u Splitu. Nazvan je Sudamja jer je posvećen sv. Duji, zaštitniku grada. Sudamja je svojom širokom ponudom robe, manifestacijama i igrama bila odraz dobroga gospodarskog i političkog stanja grada Splita. Tradicija održavanja toga sajma traje do danas. Po svemu sudeći Split je u 18. st. doživio snažan gospodarski zamah što se odrazilo na njegov cjelokupni život. Bogatstvo koje se crpilo iz trgovine stvorilo je imućan sloj pučanstva. Ono je moglo pratiti europska civilizacijska i kultuma zbivanja upravo zbog svojih stalnih veza s Venecijom koja je za Split bila najvažnije trgovačko središte i veza s ostalim naprednim svijetom.

Hrvatski radiša osnovan je 1903. godine kao reakcija hrvatskoga građanskoga društva na nebrigu državnih organa za siromašne mladiće hrvatske nacionalnosti. Ideja je potekla iz kruga braće Radić koji su bili nezadovoljni radom križevačke ratarnice i nedostatkom školovanja mladih ljudi. No, ideju su realizirali zagrebački trgovci i obrtnici, koji su imali potrebu za pametnim i zdravim mladićima iz pasivnih i prenapučenih krajeva. Akcija se proširila na cijelu Hrvatsku i u njezinu su provedbu bili uključeni učitelji, obrtnici, trgovci, svećenici i činovnici. Organizacije Hrvatskog radiše su osnovane i u Podravini gdje su imale znatan utjecaj na stvaranje kvalitetnih obrtnika. Društvo je naglašavalo apolitičnost, ali tako ipak nije bilo, naročito nakon 1941. godine. U početnom je razdoblju Hrvatski radiša važan za društveni život u brojnim mjestima i u njegovu je radu najjača bila Hrvatska seljačka stranka, a u Koprivnici pravaška., Hrvatski Radiša (Croatian Workman) was established in Zagreb in 1903, and was active until 1945. The Podravina branch of Hrvatski Radiša was established in 1904 and also operated until 1945. Over this half-century, this humanitarian association deftly adapted to changing political and social circumstances and, with the assistance of Croatian Americans, became the most powerful humanitarian organisation in Croatia, with large endowment halls and a boarding-house in Radišina and Zvonimirova streets in Zagreb. Using the Radiša press as a source, the work of this association in the Podravina region has been reconstructed. The association’s materials and documentation have otherwise been destroyed, because the socialist authorities considered it an Ustasha (pro-fascist) organisation, even though it only served under the Ustasha state from 1941 to 1945, through the Hrvatski Radiša Savings, Credit and Insurance Co-operative, which was established in 1929. Its primary activity, the employment of impoverished children from poor regions in handicraft and trade shops and, in the final phase, in agriculture, has been entirely forgotten. The names of Hrvatski Radiša’s wards were obtained using the association’s press. This is no small number, if one takes into account that there are no quantitative data for two and a half decades. What there is shows that Podravina was not a rich region, yet it had such an association that took care of intelligent and healthy, but poor, young boys and made sure they had could secure solid means for living. In this sense, Hrvatski Radiša played a major role in Podravina, i.e. in the district of Ludbreg, Koprivnica and Đurđevac. Radiša’s activities were very diverse: it saw to the social life in towns and cities, and above all it made sure that every one of its wards was given the opportunity to acquire an education, to be able to procure high-quality, good and educational books through the Radiša press and publications, and, through its pocket almanacs, to get advice that they could always carry with them. Hrvatski Radiša was that link between the older guilds and modern trades and crafts, all the while relying on its own initiative, ideas and resources, so that the Croatian economy could stay in Croatian hands, based on the principles of competition and the ability of Croatia’s artisans and skilled workers.

Hrvatski radiša osnovan je kao reakcija na nebrigu državnih organa na školovanje siromašne hrvatske djece. Ova je akcija dobila u Podravini veliku važnost pa zato i podršku Hrvatske seljačke stranke, a u Koprivnici i pravaša, što mu je na jedan način dalo i usmjerenje.

Hrvatski Radiša osnovan je iz potrebe da se stvori domaći kadar u obrtu i trgovini. Društvo je započelo inicijativom trgovaca i obrtnika u Zagrebu 1903. i kroz podršku mnogih koji su shvatili ove potrebe Hrvatske društvo je napredovalo u kontinuitetu sve do 1941., odnosno ono je djelovalo uključivši se 1941. u opskrbnu i proizvodnu politiku Nezavisne države Hrvatske do 1945., što je i dovelo do njegove momentalne obustave 1945. Društvo je prolazilo kroz razne faze vezane uz kretanja u politici i gospodarstvu. Povijest Hrvatskog Radiše je mala povijest sitne hrvatske privrede s posebnim osvrtom na zapošljavanje mladih.

U ovoj knjizi navode se poimenično imena i životopisi onih koji su stradali tijekom Drugog svjetskog rata u Vukovaru, a u predgovoru Mira Kolar daje presjek kroz pola stoljeća razvoja gospodarstva i društvenog života na tom području.

Zemljopisni položaj s otvorenošću slavonske ravnice pogodovao je razvoju suhozemnih prometnica jer je Osijek na vrlo značajnom raskrižju slavonsko-ugarskih cesta, te Općina Gornji grad postupno postaje od 18. stoljeća značajno obrtničko-trgovačko središte. Grad na Dravi do kraja 18. stoljeća postaje i jedno od važnijih prometnih čvorišta u dunaskom slivu (nizvodni promeet Dravom drvnom građom splavarenjem, doprema i otprema soli i drugih proizvoda).

Hrvatski Radiša osnovan je diljem Hrvatske radi školovanja siromašne hrvatske djece u obrtima i trgovini. U Senju je organizacija postojala već 1904 ali broj pitomaca nije bio velik. Tek kada Milan Prpić postaje potpredsjednik, a onda i predsjednik Hrvatskog radiše ovaj broj se nešto povećava. U članku se ukazuje da je i katolička crkva putem svojih organizacija intervenirala u školovanju mladih te na senjskom području Hrvatski radiša i crkva postaju na neki način konkurenti.

U ovom radu opisuje se kako je grofica Anka Jelačić zaviještala veliku zakladu za Hrvatskog radišu i to za odgoj mladića u poljoprivrednim zanimanjima ali je od toga odustala. Usprkos toga broj mladih ljudi sa zaprešićkog područja koji su se školovali preko Hrvatskog radiše u obrtu i trgovini dosta je velik.

Dolaskom Mlečana u Dalmaciju (1420.) Split je, kao i ostali dalmatinski gradovi, izgubio najveći i najvrjedniji dio svoje stare autonomije. Omogućena mu je primjena pojedinih, manje važnih propisa iz Statuta. Venecija je Dalmaciju ekonomski iskorištavala, posebice kao važan trgovački put prema Bosni i Istoku. Cilj Venecije je bio da svu trgovinu usmjeri u svoju luku i onemogući bilo kakvu konkurenciju. Zbog toga je Venecija donijela mnoge odredbe koje su se u praksi pokazale neprihvatijivima, i imale su negativan učinak, te je često odustajala od njihovih primjena, što se osobito osjetilo u drugoj polovici 18. st. Kako je Venecija bila prvenstveno trgovačka sila i svoje je bogatstvo stekla dobro organiziranim trgovačkim sustavom, poticala je trgovinu dalmatmskih gradova radi vlastita interesa. U torn smislu je 1592. u Splitu izgradila lazaret kojim je Split postao najvažniji venecijanski trgovački grad na Jadranu. Lazareti su imali trgovačku i zdravstvenu ulogu. Bili su trgovačka stovarišta i izolacijska mjesta gdje se nastojalo zaustaviti širenje kuge koja se prenosila robom s Istoka. Medu 36 lazareta na Mediteranu najveći je bio marsejski lazaret. On i lazaret u Toulonu bili su jedine ovlaštene luke koje su mogle primiti trgovačke brodove s Orijenta, gdje je bilo glavno žarište kuge. U torn sustavu lazareta na Mediteranu važnu ulogu je imao splitski lazaret. On je spadao među najstarije izgrađene lazarete, a po svojoj trgovačkoj važnosti i veličini jedan je od najznačajnijih venecijanskih lazareta na istočnoj jadranskoj obali. Preko splitskog lazareta tekla je posrednička trgovina između Turske i Venecije. U 18. st. znalo se dogoditi da u splitski lazaret stignu na dan 2-3 karavne sa stotinu natovarenih konja. Roba najčešće vosak, koža, vuna, pokrivači, krzna, željezo, svila, šljive, goveđi jezici, stizala je iz različitih krajeva Otomanskog Carstva. Događalo sa da roba koja je stizala s Istoka bude zaražena kugom jer tamo nije bilo nikakve zdravstvene kontrole. Zaražena roba tajno bi se preprodavala prije nego bi se raskužila u lazaretu, stoga je lazaret često bio glavno izvorište zaraze. Kuga je harala Splitom tri puta: 1731./32 ; 1763./64. i 1784. Godina 1784. bila je najstrašnija jer je prepolovila gradsko stanovništvo. Za kužnih zaraza zamrla je sva trgovina. Trgovci, bojeći se kuge, mimoilazili su splitsku luku. Kada bi opasnost minula, trgovina je nesmetano nastavila teći. O splitskoj i dalmatinskoj pomorskoj trgovini u 18. st. cjelovitiju sliku dobivamo proučavanjem obiteljskbg arhiva poznate trgovačko-pomorske obitelji Garagnin. Ona je zahvaljujući razgrananoj trgovini na kopnu i moru, postala jedna od najbogatijih obiteiji u 18. st. Odlična trgovačka organiziranost donijela je važne poslovne veze i ugled. Split je bio tranzitni grad i roba koja je dolazila s Istoka i sa Zapada odvozila se prvenstveno u Veneciju i druge prekomorske gradove, što se doznaje iz mnogih sačuvanih inventara trgovina. U Split su odasvud dolazili mnogi trgovci i poslovni ljudi. Splitske trgovine su bile dobro opskrbljene različitom robom: tkaninama, kućanskim potrepštinama i hranom. Zato je Split bogatstvom svoje trgovačke ponude bio važno opskrbno središte cijele srednje Dalmacije, a zbog trgovačkih interesa neki su se strani trgovci nastanili u samome gradu. Obrti u Splitu su takoder bili razvijeni. Posebno kožarski obrt. Uz obrte nužne za svakidašnje potrebe stanovništva, bili su razvijeni i obrti koji su ukazivali na određeni standard gradskog stanovništva. Trgovina je bila temelj splitske gospodarske moći. Posljedica te žive trgovine u 18. st. bila je dobra opskrbljenost grada robom koja se najvećim dijelom dopremala iz Venecije, Ankone i Senigallije, gradova s kojim je Split najviše trgovao. Posebno su dobre bile trgovačke veze između Splita i Venecije. U Veneciju je Split izvozio uglavnom poljoprivredne proizvode i soljenu ribu, svoje proizvode i proizvode neposrednog zaleđa, a iz Venecije je uvozio najviše luksuznu robu i prehrambene proizvode. Za Split i ostale dalmatinske gradove osobito je bio važan sajam u Senigalliji. Splitski trgovci su redovito bili prisutni na tom sajmu, koji se uvijek održavao u srpnju. Inače sajmovi su bila važna mjesta okupljanja trgovaca, mjesta razmjene trgovačke robe i sklapanja trgovačkih poslova. Najveći i najvažniji sajam u Dalmaciji bio je u Splitu. Nazvan je Sudamja jer je posvećen sv. Duji, zaštitniku grada. Sudamja je svojom širokom ponudom robe, manifestacijama i igrama bila odraz dobroga gospodarskog i političkog stanja grada Splita. Tradicija održavanja toga sajma traje do danas. Po svemu sudeći Split je u 18. st. doživio snažan gospodarski zamah što se odrazilo na njegov cjelokupni život. Bogatstvo koje se crpilo iz trgovine stvorilo je imućan sloj pučanstva. Ono je moglo pratiti europska civilizacijska i kultuma zbivanja upravo zbog svojih stalnih veza s Venecijom koja je za Split bila najvažnije trgovačko središte i veza s ostalim naprednim svijetom.

Autor je pokušao prikazati gospodarstvo na našičkom vlastelinstvu od početka 18. stoljeća do urbara Marije Terezije (1756. godine). Nastojao je povezati razvoj gospodarstva s društvenim prilikama na ovom području, ali i na području Slavonije. Također je prikazao utjecaj društvenih prilika na razvoj gospodarstva.

bit će dan

Gradovi Vojne krajine.

Rad u pojedinim segmentima govori o razvoju obrta u Iloku, formiranju i djelovanju Obrtničkog udruženja u iločkom kotaru u razdoblju između dva svjetska rata, tj. od 1927. do 1941. godine.