Search

Knjiga analizira početke socijalne politike u međuratnoj Hrvatskoj te društvene prilike u kojima se ona oblikovala. Istražuje se i analizira složenost djelovanja 'sestara pomoćnica', kako su se isprva zvale medicinske sestre, a koje je objedinjavalo medicinski i socijalni rad. Budući da se rad sestara prilagođavao potrebama društva, značajan dio studije posvećen je analizi strukture korisnika njihove pomoći.Tako istraživanje rada pripadnica jedne profesije postaje složen prikaz života jednog društvenog sloja, načina kako je država nastojala uspostaviti institucionalnu brigu za najugroženije, znanstvenih i socijalnih ideja onoga vremena, te napokon nastojanja da se profesionalizira jedan oblik tradicionalno ženskog zanimanja.

Izložbom su prikazane epizode iz života Zagreba 1920-ih i 1930-ih, s područja Donjega i istočnoga dijela grada te Zagrebačkoga zbora, a uključene su i pojedinosti u vezi s preuređenjem Gradske uspinjače te izgradnjom crkve Sv. Blaža, sve na temelju gradiva Hrvatskoga državnog arhiva.

Autor se u tekstu bavi analizom pisanja slovenskoga časopisa Odmev, koji je izlazio u Zagrebu 1932. i 1933. U uvodnome dijelu donosi osnovne informacije o Slovencima u Zagrebu i njihovu djelovanju kroz društvene organizacije, a potom donosi tematsku podjelu članaka u časopisu i komentare uz pojedine dijelove članaka. Na kraju donosi kompletnu bibliografiju članaka objavljenih u časopisu Odmev u dvije godine izlaženja., The author analyzes the writings of the Slovene journal Odmev, which was published in Zagreb in 1932 and 1933. The introductory part gives some general information about Slovenes in Zagreb and their activities through social organizations, and then gives a thematic division of articles in the journal with certain excerpts from those articles. At the end, it gives a complete bibliography of articles published in Odmev in its two years of publishing.

Osnovni je cilj rada, kroz kritičko "čitanje" kulturnog proizvoda popularne glazbe u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova, ponuditi prikaz raznovrsnih uporabnih karakteristika određenih glazbenih proizvoda koji su cirkulirali tadašnjim tržištem simboličkih dobara, te, u kontekstu dostupnih svjedočenja i podataka o društvenom i kulturnom statusu glazbe i njenih djelatnika tog razdoblja, apostrofirati moguće funkcionalne odredbe koje je takav, specifično prostorno i vremenski lociran, proizvod imao.

Arhitekt Lav Kalda (1880., Bilovec, Češka - 1956., Zagreb, Hrvatska) svojim opusom svjedoči da je Zagreb na prijelazu 19. u 20. stoljeće bio gravitacijsko središte za graditelje i arhitekte. Obrtnu školu Kalda je završio u Brnu, formirao se u projektno-izvođačkom atelijeru “ Pilar, Mally i Bauda” u Zagrebu, a studirao je kod Friedricha Ohmanna na Akademie der bildenden Künste u Beču. U Zagrebu je proveo cijeli radni vijek djelujući od 1908. do 1922 s Ivanom Štefanom, a od 1922. do 1939. samostalno. Pripada generaciji hrvatskih arhitekata koja je Zagrebu dala velegradsko obilježje i dokazala da domaći arhitekti mogu profesionalno i kvalitetno odraditi svaki arhitektonski zadatak. Svojim bogatim opusom dao je doprinos stambenim i poslovnim zgradama, obiteljskim kućama i industrijskoj arhitekturi ponajprije grada Zagreba. U generaciji hrvatskih arhitekata koja je na scenu stupila u razdoblju secesije, Kalda se spominje u slijedu nakon Viktora Kovačića, Ede Šena, Stjepana Podhorskog, Vjekoslava Bastla, te Ignjata Fischera, a po suzdržanim i elegantnim oblicima nerijetko se svrstava uz predstavnike njemačke škole secesije Dionisa Sunka i Rudolfa Lubynskog. Zajedničke karakteristike svih njegovim građevina jesu logičnost, praktičnost, solidnost, elegantna monumentalnost, vješta kompozicija i visoka razina izvedbe. Iako se u međuratnom razdoblju postupno kretao od reduciranog secesijskog oblikovanja u kakvom je formiran, prema apstraktnom formalnom arhitektonskom jeziku, u potpunosti ga nikad nije uspio prihvatiti. Posredstvom obiteljskih veza Kalda je početkom 1930-ih godina u novoreguliranoj ljubljanskoj četvrti Gradiškom predmestju, koja je bila zamišljena kao Villen-Viertel, podigao tri obiteljske vile: vilu Antloga (Hajdrihova 24, 1932.-1933.), najamnu vilu Papež (Teslova 23, 1933.-1934.) i obiteljsku vilu Rozman (Jamova 18, 1936.), koje se do sada nisu navodile kao dio njegova opusa. Unatoč skučenosti parcela uspio je unutar zadanih okvira, vještim rasporedom prostorija, s orijentacijom soba ponajprije prema suncu, te spretnim smještajem samih kuća na nevelikim parcelama, ostvariti logičnu, racionalnu, otmjenu i jednostavno detaljiranu arhitekturu. Njegove tri ljubljanske vile tako svjedoče o tzv. “ drugoj” liniji, tj. o paralelnim zbivanjima u arhitekturi između dva svjetska rata, koja nije u naslijeđe ostavila samo beskompromisnu modernu arhitekturu funkcionalizma.

Predavanje je predstavilo rezultate istraživanja o stručnom usavršavanju i arhitektonskim izložbama zagrebačkih arhitekata u Parizu, izložbama i predavanjima francuskih arhitekata u Zagrebu, realizacijama pojedinih građevina itd. Istraživanje je sprovedeno u Zagrebu te u “Centre d' archives d' architecture du XXe siècle” i Fondation Le Corbusier u Parizu realiziranom zahvaljujući stipendiji Vlade Republike Francuske 2006.

Osnovni je cilj rada, kroz kritičko »čitanje» kulturnog proizvoda popularne glazbe u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova, ponuditi prikaz raznovrsnih uporabnih karakteristika određenih glazbenih proizvoda koji su cirkulirali tadašnjim tržištem simboličkih dobara, te, u kontekstu dostupnih svjedočenja i podataka o društvenom i kulturnom statusu glazbe i njenih djelatnika tog razdoblja, apostrofirati moguće funkcionalne odredbe koje je takav, specifično prostorno i vremenski lociran, proizvod imao. Crpeći teorijsku podlogu iz raznorodnih, prvenstveno kulturno-kritičkih, sagledavanja popularne glazbe, ali i ostalih sastavnica šireg konteksta funkcioniranja kulture, rad nudi «višekutan» pristup fenomenu popularne glazbe na pozadini tekstualnog čitanja njezinih artikulacija i značenja kroz ne nužno muzikološki posredovane medijske i analitičke postupke. Od sagledavanja samog fenomena popularnoga i popularnosti glazbe u navedenom razdoblju, preko interpretacije njezine funkcijske ugniježđenosti u sociokulturni kontekst, rad pruža naznake nekih osnovnih implikacija takvog načina proučavanja glazbe, te zadire u pokušaj konceptualnog zahvaćanja glazbe, ne samo kao medijem posredovane notne i zvukovne strukture, već također i kao šireg kulturnog proizvoda, koji je izložen raznovrsnim uporabama s različitim ciljevima, svrhama i funkcijama, od kojih je zasigurno značajna i ona popularnofikcijskog određenja., The basic aim of the paper is both to offer - through critical «reading» of the popular music cultural product in Zagreb between the two world wars - a review of the diversified usable characteristics of particular musical products that circulated on the then-market of symbolic assets, as well as to single out - in the context of accessible testimonies and data on the social and cultural status of music and its participants during that period – the possible functional dispositions which that product, specifically anchored in time and place, used to have. Creating a theoretical basis by drawing on various, primarily cultural and critical comprehensions of popular music, as well as from other broader context components of the functioning of culture, the paper offers a «polygonal» approach to the popular music phenomenon against the background of textual reading off of its articulations and meanings through (not necessarily) musicologically mediated media and analytical procedures. From comprehension of the very phenomenon of the popular and the popularity of music in the period under consideration, through the interpretation of popular music's functional nesting in the sociocultural context, the paper offers indications of certain basic implications of that way of studying music. The work also touches upon an attempt at the conceptual encompassing of music, not only as note and sound structures mediated by media, but also as a broader cultural product that is exposed to diverse usages and different aims, purposes and functions; of which the popular-fictional feature is certainly a significant one.

Popularna je glazba u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova bila raznovrsna. Najzastupljenija je bila plesna glazba koju su izvodili salonski i jazz-orkestri, a najčešći su plesovi bili black-bottom, charleston, tango, valcer i foxtrot. Takvi su orkestri izvodili i jazz – – uglavnom dixieland i swing. Popularna se glazba izvodila na raznovrsnim proslavama, (plesnim) zabavama, u kabaretima, gostionicama, restoranima, kavanama, u kinima i na radiju. Kabaret se pojavio na početku 1920-ih, obuhvativši u sklopu svojih predstava kuplete, romanse, šlagere te arije iz opereta i opera. Šlager je usto bio dijelom opereta i zvučnih filmova, ali i samostalna glazbena vrsta. Važne su sastavnice popularnoglazbene scene međuratnog razdoblja bili izdavači muzikalija, radio, gramofonske tvrtke, časopisi koji su pratili i promicali popularnu glazbu te sami skladatelji, tekstopisci, aranžeri, prevoditelji i izvođači popularne glazbe., Popular music in Zagreb between the two world wars was diverse. The most widely diffused was dance music performed by salon and jazz orchestras, with music for the black-bottom, Charleston, tango, waltz and foxtrot being the most common. These orchestras also performed jazz, mostly Dixieland, and swing styles. Popular music was present at various celebrations, (dance) parties, in cabarets, inns, restaurants, cafes, and cinemas, and on the radio. Cabaret appeared at the beginning of the 1920s with couplets, romances, schlager songs and arias from operas and operettas as parts of its show. Schlager songs were included in operetta and talking films, which appeared in Zagreb in 1927, but were also an independent musical genre. Publishers of sheet music, radio and gramophone companies, magazines which followed up and promoted popular music, as well as composers, text writers, arrangers, translators and performers of popular music were the main components of the popular music scene between the two world wars in Zagreb.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u Zagrebu je gostovalo više inozemnih arhitekata. Među njima je i Finac Alvar Aalto koji je, doduše bez uspjeha, sudjelovao na međunarodnom natječaju za Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati. Fundacija Alvara Aaltoa u Helsinkiju pod šifrom zagrebačkog natječaja čuva više od 200 crteža i nacrta. U brojnim se Aaltoovim monografijama ovaj rad citira najčešće u iscrpnom popisu svih djela, a rjeđe se analizira ili lustrira jer je od dvadesetih godina dalje njegov projektni ured proizveo više od 300 zgrada i projekata. Zanimljivo je da se zagrebački rad spominje kao onaj u kojem je Aalto prvi put upotrijebio tako mu kasnije karakterističan - amfiteatralan oblik. Analizirajući ovaj rad poznavatelji cjelokupnog Aaltoova opusa zaključuju da je on najdomišljatiji iz godina njegova prodora i da je anticipirao niz tema i rješenja koji će se razviti i kulminirati u drugim, ostvarenim projektima.

Između 1918. i 1941. u Zagrebu je nastalo dvadesetak primjera planske stanogradnje. U prvoj dekadi stanove za najsiromašniji sloj građana podizala je Gradska općina, koja je svojom centraliziranom, efikasnom politikom uspjela drastično smanjiti monopol koji su nad najamnim stanovima do tada imali privatnici. Otkupljujućii parcelirajući zemljišta za gradilišta (na kojima je izgradnju često prepuštala drugima), kontinuirano brinući o gradskoj infrastrukturi i prometnoj povezanosti pojedinih gradskih dijelova, poticanjem stambene štednje kod činovnika te samom izgradnjom "malih stanova", gradska je uprava uspjela u deset poslijeratnih godina zaustaviti strahovitu stambenu krizu. Gradski građevni odsjek i njegovi namještenici (posebice Ivan Zemljak), pristigli sa školovanja s raznih strana srednje Europe (jer je tek 1919. u Zagrebu osnovana Tehnička visoka škola, do tada je obrazovanje za graditelje bilo srednjoškolsko), ulovili su se u koštac s potpuno novom problematikom. Kolektivna naselja i jeftini stanovi, bili su u tom trenutku zajednički zadatak gradovima čitave Europe, ali su se rješenja morala istovremeno nalaziti u Rotterdamu, Frankfurtu, Beču i Zagrebu. Unatoč nepostojanju jedinstvenog regulatornog plana, u Zagrebu se vodila srazmjerno korisna politika gradskih zemljišta, jer je trebalo uskladiti urbane morfologije i tipologiju građevnog fonda. "Male stanove" općina nudi u nekoliko modela stanovanja, kao što su: čvrsti blokovi ugrađenih najamnih kuća ; kolonije slobodnostojećih najamnih kuća, dvojnih obiteljskih ili kuća u nizu, odnosno ansambli više tipova kuća. Osim gradske uprave, drugi investitori radničkih stambenih naselja u nas su rijetki, tek pokoji industrijalac i državna željeznica.Iako su javne zgrade u sklopu naselja rijetkost, gotovo sva u svojem središtu imaju zajednička unutarnja dvorišta, nerijetko s bazenčićem, pješčanikom, klupama i dječjim igralištem - svojevrsne zelene manifeste ove stanogradnje. Municipalna stanogradnja dvadesetih godina nije stvorila novi građevni stil, ali je poslužila kao poligon za arhitektonsko eksperimentiranje. Najzaslužniji za domete ovih gradnji svakako su namještenici Gradskog građevnog odsjeka, a među njima arhitekt Ivan Zemljak, koji je radost služenja i dužnosti preveo na jezik "novog građenja". Planska stanogradnja međuratnog Zagreba usko je vezana s rješavanjem istog zadatka na širem srednjoeuropskom kulturnom prostoru. Imperativi proklamirani nastupom modernog pokreta u arhitekturii urbanizmu istodobno su bili prisutni na međunarodnim kongresima, u domaćoj periodici i realizacijama, ali se moderna gramatika u primjere socijalnog stanovanja ugrađivala postupno i prirodno.