Search

Teza koja motivira ovaj rad jest da je bioetički senzibilitet, umnogome nalik razumijevanju senzibiliteta u europskoj povijesnofilozofijskoj tradiciji, koncept koji na specifičan način objašnjava povezanost između tijela, razuma i moralnosti. Ono što ga razlikuje od njegovih ishodišta je njegovo proširenje izvan kruga ljudi, na ne-ljudske životinje. Antropologijska reformulacija veze između razuma, tijela i senzibiliteta na način na koji je poduzeta u filozofijsko-medicinskoj literaturi 18. stoljeća tako se u ovome izlaganju razmatra sučeljena s tezom o zagovoru proširenja našeg moralnog obzira i na ne ljudska živa bića. Ovaj rad ipak neće moći ukazati na sve slojeve i dimenzije koncepta bioetičkog senzibiliteta. Osnovna tema jest prikaz geneze pojma ‘senzibilitet’ i uporišta na kojima počiva pojam ‘bioetički senzibilitet’. Poduzeta analiza upućuje da ‘bioetički senzibilitet’ otvara široke značenjske mogućnosti i ima potencijal povezivanja kategorija unutar ljudske prirode te čovjeka i prirode općenito.

Sažetak: Očigledna je briga današnjega čovjeka za svoje zdravlje, koje se nerijetko poima kao najveća vrednota u njegovu životu. Takav apso- lutizirajući pristup zdravlju odgovara predodžbama suvremenoga čovjeka o sebi i o svijetu u kojem živi. Svjetonazor današnjega čovje-ka može se izraziti trima odrednicama: ograničenost na ovozemaljski svijet, sakralizacija sebe i važnost tjelesnosti. Sukladno tome, zdrav-lje danas zauzima mjesto »ovostrane religije«, a sport i općenito »zdrav život« kao sredstva očuvanja i postizanja zdravlja visoko su na cijeni te se u njima nerijetko prakticiraju »obredi« koji su nekada bili rezervirani za vjerski život. Prema biblijsko-kršćanskoj tradiciji zdravlje nema apsolutnu vrijednost, ali predstavlja temeljno dobro, za koje je odgovoran kako pojedinac tako i društvena zajednica. Iz rečenoga moguće je konkretizirati odgovarajući teološko-pastoralni pristup zdravlju sa sljedećim smjernicama: aktualizacija eshatološke dimenzije zdravlja u vidu spasenja, egzistencijalno suočavanje s bolešću u svjetlu Kristova otajstva otkupljenja, solidarna briga za bolesnika i njegovu životnu okolinu, posebno obitelj, posvješćivanje važnosti vjere za postizanje ozdravljenja i očuvanje zdravlja, zala-ganje za duhovno zdravlje, koje čovjeka dublje prožima od samo tje-lesnoga ili psihičkoga ozdravljenja

U tradicionalnoj kao i u aktualnoj filozofskoj diskusiji opažanje se obično razmatra kao osjetilna spoznaja. Previđa se da nešto opaziti također znači i pretrpjeti djelovanje onog opaženog koje se doživljava kao ugodno ili neugodno. Nasuprot tome, Nova fenomenologija želi ispoštovati upravo tu previđenu patičku dimenziju, tako što u centar pažnje stavlja afektivnu pogođenost subjekta. Ali dok se u većini pristupa koji se bave filozofijom opažanja gubi iz vida da je iskustvo objekta ugodno ili neugodno, Nova fenomenologija tematizira taj događajni karakter, međutim, primarno ga poima samo kao puko osjećanje vlastitog tijela. Drugim riječima, ono što se događa s tijelom biva odsječeno od bilo kakvog odnosa prema svijetu, kako u epistemički orijentiranoj filozofiji opažanja tako i u tjelesno orijentiranoj Novoj fenomenologiji. Kao tome suprotstavljen projekat u ovoj studiji bit će predstavljena fenomenologija koja ono ugodno i neugodno opažanja tako opisuje, kako je ono prvenstveno dano u predrefleksivnom odnosu prema svijetu. Na taj način može se fenomenološki pokazati u kojoj mjeri iskustvo svijeta nije samo tjelesno, nego i obratno, u kojoj je mjeri iskustvo sebstva i tijela posredovano odnosom prema svijetu., In both traditional and contemporary philosophical discussion perception is usually considered to be a sensory knowing. Thus, it is overlooked that to perceive something also means to suffer the effect of what is being perceived, which is being experienced as pleasant or unpleasant. Contrary, New phenomenology attempts to value precisely this overlooked pathic dimension by placing subject’s affective struckness into the centre of attention. While most of the approaches dealing with the philosophy of perception ignore the fact that the experience of object can be pleasant or unpleasant, New phenomenology examines this eventful characteristic, however, it is primarily understood as merely sensing one’s own body. In other words, what is happening with body becomes severed from any relation towards the world, both in epistemically-oriented philosophy of perception and body-oriented New phenomenology. This study presents an opposing project in which pleasant or unpleasant perception is examined from the perspective of pre-reflexive relation towards the world. In such a way we can demonstrate to what degree the experience of the world is not just bodily but vice versa also, that is, to what degree the experience of the self and body is mediated by the relation to the world., Autant dans la discussion philosophique traditionnelle que dans la discussion philosophique contemporaine, la perception se conçoit d’ordinaire comme une connaissance sensorielle. Ainsi, est négligé le fait que percevoir quelque chose signifie également subir l’action du perçu, qui est vécu comme quelque chose d’agréable ou de désagréable. À l’opposé, la Nouvelle Phénoménologie souhaite précisément respecter cette dimension pathique négligée, de telle manière qu’elle place au centre de l’attention cette affectation du sujet. Alors que la plupart des approches qui traitent de la philosophie de la perception perdent de vue que l’expérience de l’objet est agréable ou désagréable, la Nouvelle Phénoménologie thématise ce caractère événementielle en le concevant, toutefois, en premier lieu uniquement comme un simple sentiment de notre propre corps. En d’autre mots, ce qui se passe avec le corps est coupé de n’importe quelle autre relation avec le monde, autant au sein de la philosophie de la perception d’orientation épistémique que dans la Nouvelle Phénoménologie d’orientation charnelle. En opposition à cela, dans cette étude sera présentée une phénoménologie qui décrit l’agréable ou le désagréable de la perception, ainsi qu’elle est essentiellement donnée dans la relation pré-réflexive avec le monde. De cette manière, il est possible de montrer phénoménologiquement dans quelle mesure l’expérience du monde n’est pas seulement corporelle, mais également, à l’inverse, dans quelle mesure l’expérience du soi et du corps est médiatisée à travers la relation envers le monde., In der traditionellen wie auch der aktuellen philosophischen Diskussion wird die Wahrnehmung hauptsächlich als sinnliche Erkenntnis in den Blick genommen. Es bleibt daher unberücksichtigt, dass etwas wahrzunehmen auch bedeutet, durch das Wahrgenommene eine Einwirkung zu erleiden, die als angenehm oder unangenehm erlebt wird. Im Unterschied dazu will die Neue Phänomenologie gerade dieser unbeachteten pathischen Dimension gerecht werden, indem sie die affektive Betroffenheit des Subjekts in den Mittelpunkt rückt. Während in den meisten wahrnehmungsphilosophischen Ansätzen jedoch übersehen wird, dass die Erfahrung eines Objekts angenehm oder unangenehm ist, thematisiert die Neue Phänomenologie zwar diesen Widerfahrnischarakter, aber sie begreift ihn primär nur als ein bloßes eigenleibliches Spüren. Mit anderen Worten, sowohl in einer epistemisch orientierten Wahrnehmungsphilosophie wie auch in der leiblich orientierten Neuen Phänomenologie wird das leibliche Widerfahrnis von jeglichem Weltbezug getrennt. Als Gegenentwurf soll in dieser Studie eine Phänomenologie vorgelegt werden, die das Angenehme und das Unangenehme der Wahrnehmung so beschreibt, wie es zunächst im präreflexiven Weltbezug gegeben ist. Auf diese Weise lässt sich phänomenologisch aufweisen, inwiefern nicht nur die Welterfahrung leiblich, sondern umgekehrt auch die Selbst- und Leiberfahrung weltlich vermittelt ist.

Nadahnjujući se na gledištu pape Franje prema kojem je sport metafora života, postavlja se pitanje: koji su odnosi između vjere i sporta? Postoje li područja i ograničenja toj sinergiji? Sport može biti ključan za odgoj, jer omogućuje onome tko ga prakticira, osobito mladima, ali ne samo mladima, da se otvore događaju života, da kušaju prijeći granice, susrećući se s protivnikom na istoj razini, dajući više od sebe, otvarajući se, na neki način, onostranome. Sport ima moć poučavanja u pozitivnim vrijednostima; on obogaćuje življenje. Svaki od nas koji igramo, poučavamo, organiziramo i podupiremo sport, može se preobraziti preko sporta kao i da preobrazuje druge putem sporta. No postoje li preduvjeti da se to ostvari? Jesu li nužna načela na kojima se valja nadahnjivati? Može li vjera osvjetlati sport? I koji su odrazi na području odgoja? O tim pitanjima prigode za razmišljanje i svjedočenje ne manjkaju: sport je ‘askesis’, asketsko iskustvo, odnosno, djelovanje preobrazbe tijela i duha; sport je ‘paideia’, odnosno, opći odgoj; sport je put odgoja koji se ne temelji na uvođenju, nego na e-ducere, izvlačenju onoga što u osobi postoji; sport je natjecanje u kojem cum-patere znači zajedničko traganje za ciljem., Inspired by Pope Francis' view that sport is a metaphor for life, the question arises: what are the relations between faith and sport? Are there areas and limitations to this synergy? Sport can be crucial to upbringing, because it enables the one who practices it, especially to the young, but not only to the young, to open up to life, to try to cross the limits, encountering the opponent at the same level, giving more of himself, somehow opening up to transcendence. Sport has the power to teach in positive values; it enriches life. Each of us who play, teach, organize and support sport, can be transformed by sport, and can transform others by sport. But, are there any conditions to make it happen? Are the principles that we are inspired by necessary? Can faith illuminate sport? What are the reflections in the field of education? These issues can be discussed and witnessed on numerous occasions: sport is ‘askesis’, ascetic experience, i.e. the activity of body and spirit transformation; sport is ‘paideia’ or general education; sport is the way of education that is not based on introduction, but on ex-ducere, extraction of what already exists in a person; sport is a competition in which cum-patere means joint search for a goal.

Kao složena aktivnost organizma, percepcija označava proces organiziranja, integriranja, i interpretiranja osjetilnih informacija koji nam omogućuje upoznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u našoj okolini. Ako pogledamo svijet u pojavnosti njegovog razvoja, nemoguće je ne povući paralelu sa razvojem percepcije koja u konačnici proizlazi iz međusobnog djelovanja odnosno razumijevanja pojedinca i okoline. Takav je odnos gradio svijet kakav danas poznajemo. Znanstvenim istraživanjima mozga i osjetila te procesa kako nastaju percepcija ili doživljaj svijeta, dolazimo do zapanjujućih saznanja o nama samima. Pomoću takvih istraživanja saznajemo da se um i mozak međusobno uvjetuju te da je um manifestacija mozga. Također od nedavno znamo pomoću znanstvenih istraživanja kako nije samo mozak taj koji uvjetuje naš doživljaj nego i predjel trbuha kao drugi centar sa velikom koncentracijom neurona. Područje povezano s nesvjesnim radnjama organizma i uzrokom emocionalnih stanja odnosno filtera koji uvelike utječu na percepciju. Činjenica je kako percepcija predstavlja individualan spoznajni proces uvjetovan cjelokupnim znanjem, biološkom funkcijom, kulturološkim identitetom, uvjerenjima (kako osobnim tako i kolektivnim) i emocionalnim stanjima. Kako je u ovome radu naglasak na vizualnoj percepciji i koliko je vizualna percepcija ovisna o navedenim čimbenicima znamo iz primjera pismenosti i nepismenosti. Vidjeti značenje ili sustave točaka i linija ovisi isključivo o onome koji gleda. Mi zapravo gledamo kategorijski, što znači da svemu što vidimo pripisujemo kategoriju, ili kategoriju nečeg sličnog. Problem se javlja kada za nešto što gledamo nemamo kategoriju - samim time smo zakinuti i u nemogućnosti viđenja. Takav problem je posljedica vizualne nepismenosti i neodgajanog pogleda. Pored toga treba obratiti pažnju na svijet kakav danas poznajemo i utjecaje vizualnog sadržaja na pojedinca gledano iz područja metodike likovne pedagogije. Valja imati na umu koliko su likovna kultura i vizualni jezik važno sredstvo u vremenu brzog protoka informacija i koliko je važan odgoj pogleda te kakve veze on ima sa slobodnom voljom mišljenja.

Rad pod naslovom Performans kao umjetnost tijelo kao umjetnost bavi se umjetničkom formom i povijesnim razvojem performansa i odgovara na pitanja što je performans i po čemu ga razlikujemo od drugih standardnih oblika ponašanja u društvenoj interakciji. S obzirom da se u radu zastupa stajalište po kojem upravo značajna forma razlikuje umjetnost performansa od drugih, standardnih oblika ljudskog ponašanja nastoji se pokazati u kojoj je mjeri teorija formalizma primjenjiva na povijesnu i filozofsku analizu performativne umjetnosti. Razmatra se povijesni razvoj performansa kroz megakulturne pojave modernizma i postmodernizma, od perioda talijanskog futurizma do suvremene medijske generacije umjetnika. Performans se pozicionira u kontekstu konceptualne umjetnosti, napose teorijskog koncepta svijeta umjetnosti. S obzirom da je rad interdisciplinarne prirode i povezuje teoriju umjetnosti sa suvremenom filozofijom, nužna poveznica se nalazi u teorijskom problemu i fenomenu tijela, napose problemima zazora, metafore i pejorativnih aspekata umjetničke poruke. Hrvatska umjetnica performansa Vlasta Delimar, u svom radu apostrofira ovdje navedene aspekte umjetničke i filozofske problematike pa se posebna pažnja usmjerava na njezin rad i u raspravi o performansu uzima kao uzorna studija slučaja.

Prilog se bavi problemima tekstualnih tijela u romanu Kiklop (1965) Ranka Marinkovića u dvojakom smislu. Prije svega, razmatra načine na koje pripovjedna proza tematizira ljudsko tijelo sa stajališta njegove višestruke heteronomije, a zatim i mogućnosti autoreferencijalne alegoričnosti fikcijskih prikaza tjelesnosti. U pogledu raspona tjelesne motivike, osobito se ističe obrazac proturječne žudnje da se tijelo uništi kako bi se njegov razvlašteni vlasnik spasio od smrti, žudnje koju protagonist- fokalizator pripovijedanja, Melkior Tresić, nehotično dijeli s likovima barem dvojice svojih duhovnih očeva. Paradoksalnome ustroju samorazornosti izabranih pripovjednih primjera pristupa se kroz usporedbu s aporetičnim učinkom „rastjelovljenja“ kojim, prema tezi Jean-Luca Nancyja, inkarnacijska paradigma obilježava odnos sveukupne zapadne kulture prema tijelu kao predmetu koji se potiskuje, žrtvuje i briše, jer se poima kao nužno označiteljsko zlo koje obavlja zadaću potpornja označenoga sadržaja, smisla ili duše. Isti obrazac podređuje i tijelo teksta, tj. formalni ustroj njegova diskursa, prisili da mu se tumačenjem pripiše duh nekog smisla.

Prikazi Nietzscheovih pojmova volje za moć i stvaralačke volje izgrađuju podlogu za razumijevanje njegova shvaćanja umjetnosti kao prave zadaće života i nositeljice opojnog, dionizijskog elementa života. Polazeći od Zaratustrine slike boga koji pleše započinje istraživanje uloge plesa u Nietzscheovoj filozofiji: prvo u Zaratustrinu učenju gdje se otkriva kao bogata metafora koja povezuje glavne teze njegova učenja i konačno uputa za život, a zatim u koru kao nositelju dionizijskog duha u dinamičnoj interakciji apolonskog i dionizijskog načela koja čini tragediju. Analizi tragedije pristupam nakon osvrta na književnopovijesnu pozadinu koja daje prostora Nietzscheovoj interpretaciji i kritici grčkog duha. Uvažavajući važnost cjeline života u Nietzscheovoj filozofiji promotrit ćemo umjetnost, volju za moć, te dionizijsko i apolonsko načelo u kontekstu njihove uloge i učinka iz perspektive cjeline života. Tjelesni aspekt plesa naglašen određenjem tjelesnog (spolnog) užitka kao nedvojbenog izvora lijepog i umjetnosti kod Nietzschea poziva na razmatranje pojma tijela kod Jean-Luc Nancyja. Uzimajući u obzir mitologijsko značenje plesa, slojevita metaforička značenja koja plesu pridaje Zaratustra, ples kao izraz dionizijskog duha i problematiku tijela izloženu kod Nancyja pokušat će se postaviti neka nova promišljanja plesa: ples kao dječja, dionizijska, stvaralačka igra, ples kao zaborav slabosti i stranosti tijela, ples kao kretanje u ritmu (ritam kao konstitutivni element tijela, izvire iz tijela i vraća mu se, ritam tijela pokreće svjetsko tijelo na ples), ples kao odgovor na okrutnost zbilje života, ples kao progovaranje instinkta za život.

Ovaj rad posvećen je analizi pojma atmosfere u novoj fenomenologiji Hermanna Schmitza. Pojam atmosfere predstavlja jedan od središnjih Schmitzovih pojmova, a koristi ga da bi označio osnove iskustva stvarnosti i osobnosti s obzirom na to kako se otkrivaju fenomenološkoj analizi. Pojam upućuje na konkretne fenomene atmosfera, ali također, svjedoči i o načinu na koji Schmitz razumije i preispituje samu fenomenologiju. Autor nastoji pojam atmosfere predstaviti prvenstveno iz druge naznačene perspektive, koristeći se pri tomu analizom strukture pojma i fenomena atmosfere, njihovim povezivanjem sa Schmitzovim pojmovima tijela i prostora te, napokon, usporedbom Schmitzovih analiza s tezama drugih fenomenologa. Analiza pokazuje da pojam atmosfere u Schmitzovoj fenomenologiji prvenstveno predstavlja teorijski poligon za utemeljenje samog fenomenološkog postupka., This paper will discuss the concept of atmosphere in the new phenomenology of Hermann Schmitz. It is one of Schmitz's central concepts, and it is used to indicate the basis of experience of reality and the self, with respect to how they are revealed to the phenomenological analysis. This concept, therefore, refers to the concrete phenomena of atmosphere, but it also testifies to the way in which Schmitz understands and questions the phenomenology as such. The paper aims to present the concept of atmosphere primarily in the view of second indicated perspective, by the analysis of the structure of the concept and the phenomenon of atmosphere, by associating them with the Schmitz’s notions of body and space, and, finally, by comparing Schmitz’s analysis to the positions of other phenomenologists. The analysis shows that the concept of atmosphere in Schmitz’s phenomenology is primarily a theoretical ground for the foundation of phenomenological process itself.

U ovom završnom radu prikazana je izrada konstrukcijskog rješenja sprave za vježbanje mišićnih skupina gornjeg dijela tijela. Na tržištu postoje mnoga rješenja što iz samogradnje pa sve do proizvoda poznatih proizvođača. Pri izradi konstrukcijskog rješenja velik utjecaj imala su postojeća rješenja uz uklanjanje njihovih nedostataka. Sprava je oblikovana i konstruirana uz pomoć standardnih dijelova spojenih lako dostupnim tehnikama spajanja. Za prikaz rješenja sprave izrađen je model napravljen u programskom paketu Catia V5R19. Iz spomenutog modela izrađena je tehnička dokumentacija.

U ovom radu jedan se klasičan filozofski problem – odnos mišljenja i bitka – pokušao misliti pod pretpostavkom suvremenog filozofiranja. Pretpostavka suvremene filozofije razumijevana je kao jezički obrat i njegova potonja preoblikovanja. U toj je optici u osnovnim crtama izložen koncept tijela u novoj fenomenologiji te se pokušalo osvjedočiti značaj ovog koncepta za suvremenu filozofiju., In dieser Arbeit wird versucht, ein klassisches philosophisches Problem – das Verhältnis zwischen Sein und Denken – unter der Voraussetzung des zeitgenössischen Philosophierens zu denken. Die Voraussetzung der zeitgenössischen Philosophie wird als linguistische Wende und deren nachfolgende Ausformungen aufgefasst. In dieser Optik wird der Begriff des Leibes in der Neuen Phänomenologie in den Grundlinien dargelegt und zudem wird versucht, die Bedeutung dieses Begriffs für die zeitgenössische Philosophie zu bezeugen.

Nakon što su Nietzsche i Klages pripremili teren za to da tijelo, shvaćeno drugačije nego u okviru kartezijanske postavke i prirodnih znanosti, postane predmet filozofskog istraživanja, Schmitz je razvio prvi sistematski fenomenološki pristup tijelu. Polazi od jedne radikalne i dosljedne fenomenološke definicije tijela (Leib nasuprot Körper) te razvija teorijski okvir i vokabular koji omogućava govor o čitavom rasponu stanja koja se doživljavaju tijelom. U psihoterapiji, tijelo je tematizirano najprije u ranim tjelesnim psihoterapijama koje su imale korijen u psihoanalizi (Reich, Lowen, Kelley). U njima prevladava shvaćanje tijela kao fizičkog tijela (Körper). Čisto fenomenološki pristup tijelu u psihoterapiji (u smislu Schmitzova Leib) razvio je Gendlin. Suvremene tjelesno orijentirane psihoterapije (Levine, Ogden, van der Kolk) razvile su se naročito u terapiji posttraumatskog sindroma i integriraju fenomenološki rad s tijelom s kognitivno­narativnim postupcima i novim neurobiološkim spoznajama. I fenomenologija tijela i tjelesne psihoterapije, svaka na svoj način, nastoje balansirati hipertrofiju racionalnog, kognitivnog i duhovnog u kulturi, pomičući fokus na područje tjelesnosti, na neopredmećene, fluidne, teško izrecive dijelove iskustva koji su stoljećima marginalizirani u filozofiji i znanosti unatoč tomu što igraju značajnu ulogu u svijetu života (Lebenswelt)., After Nietzsche and Klages prepared a ground for the body to become the subject of philosophical investigations understood differently than within the Cartesian system or natural sciences, Schmitz developed the first systematic phenomenological approach to it. Schmitz takes the subject up from the radical and consistent phenomenological definition of body (Leib in contrast to Körper), and devises theoretical framework and vocabulary which enables talking about an entire span of states experienced through body. In psychotherapy, body was thematised firstly in early body psychotherapies that had their root in psychoanalysis (Reich, Lowen, Kelley). In these, the understanding of body as phyisical body (Körper) is predominant. Purely phenomenological approach to body in psychotherapy (in the sense of Schmitz’s Leib) was developed by Gendlin. Contemporary body­oriented psychotherapies (Levine, Ogdne, van der Kolk) were most notably developed in posttraumatic syndrome therapies, and they integrate phenomenological research on body with cognitive­narrative approaches and new neurobiological discoveries. Each in its own way, both the phenomenology of body and body psychotherapies attempt to balance the hypertrophy of rational, cognitive and spiritual within the culture, shifting the focus to the field of corporeality, on the intangible, fluid, almost ineffable parts of experience, for centuries marginalized in philosophy and science despite the fact that they play an important role in life­world (Lebenswelt).

Suvremeni hrvatski roman, u čijem je središtu ratna tematika, dobar je primjer na kojem se može pokazati kako je interpretacija i ocjena književnog teksta u uskoj vezi sa zbiljskim iskustvom samog čitatelja. Isto tako, kategorija vremena važan je čimbenik u prihvaćanju i razumijevanju teksta. Posebno osjetljiva ratna tema, i iz autorske, ali i iz recepcijske točke, vezana je uz poziciju majke u ratu. Kako zaštiti dijete kad počne rat, pitanje je oko kojeg se oblikuje velik broj motivskih cjelina romana. Kroz sedam romana, u razdoblju od 1992. do 2014. godine, propituje se nekoliko modela majčinskog ponašanja (jednodimenzionalna majka kod koje se čin spašavanja djeteta podrazumijeva; majka u prostoru (logor) koje uništava majčinstvo te žena koja nije majka, ali herojskim činom spašava tuđe dijete)., Contemporary Croatian novel, characterized by its war-related central theme, provides a good example of how to explore a close relation between the interpretation and assessment of a text and the real-life experience of the reader. Moreover, the element of time is an essential factor in the process of reception and comprehension of the text. One of the most sensitive aspects of the war theme, from the author’s, as well as the reader’s, point of view, is the motive of mothers in the war. How to protect a child in the war environment is a question at the heart of numerous novel storylines. In seven novels written between 1992 and 2014, several patterns of mothers’ behavior are explored: from the one-dimensional mother who considers the act of saving her child as granted, through the mother who finds herself in an environment (a war prison camp) which destroys her sense of motherhood, to the woman who, despite not being a mother herself, saves another’s child in an act of heroism.

Rad ispituje opravdanost kritike koju Hermann Schmitz, protagonist nove fenomenologije, upućuje na adresu fenomenologije Edmunda Husserla. Polazeći od prikaza središnjih teza Husserlove teorije kategorijalnog zora (kategoriale Anschauung) i Schmitzove fenomenologije tjelesnosti (Leiblichkeit) u središtu razmatranja naći će se pitanje mogućnosti i uloge transcendentalno­filozofskog pristupa u okviru fenomenologije. U pogledu na Schmitzovu kritiku navodnog Husserlova reprezentacionalizma i eliminacije neposrednosti tjelesnog iskustva iz fenomenološke rasprave, zauzima se stav da Husserlova fenomenologija svijesti čini značajan odmak od konstruktivističke filozofije svijesti kantovske provenijencije., The author examines the concept of new phenomenology based on a thesis that the history of phenomenology teaches us that progressive steps in philosophy occur by means of treason rather than faithfulness, and through unique disobedient thinking rather than loyal discipleship. The novelty of Hermann Schmitz’s phenomenology is founded on the insight that the whole philosophical tradition suffers from psychologism, and that its historical duration reaches further back than the late nineteenth century. Although in Schmitz’s phenomenology we can discuss about anti­psychologism, the author points out that it presupposes the foundations of phenomenology on in natural attitude. The second part of the paper questions whether a new phenomenology could be interpreted as the teaching on authenticity which in Heidegger’s Being and Time had paid a tribute to the formalism of its transcendental thinking.

Tekst uvodoma osvetli razmerje med telesom in „dušo“, pravzaprav duševnimi pojavi, saj te metafizične entitete ni niti v objektivnem niti v subjektivnem svetu – za razliko od konkretnega, nenehno spreminjajočega se toka zavestnih izkušenj (ki so za posameznika nekaj najbolj realnega, čeprav še vedno ne vemo, kako nastanejo in čemu služijo) –, za nameček pa je tudi ni mogoče utemeljiti ali pojasniti z evolucijsko teorijo. Duša (v svoji enoviti in nesmrtni formi), ki jo Bog podari le človeški „kroni stvarstva“, obstaja samo v religiozni perspektivi in torej kot „zgolj“ intersubjektivna, v kolektivni domišljiji in komunikaciji vzpostavljena in ohranjajoča se realnost, ki ima še vedno vse prej kot zanemarljiv vpliv na precejšnje število ljudi, in to ne le vernikov. Dognanja bioloških ved pa čedalje bolj rušijo tudi vero v obstoj svobodne volje in enega samega, nedeljivega in avtentičnega („resničnega“) jaza (sebstva), ki je v optiki liberalnega humanizma ultimativni vir smisla, ekonomskih odločitev ter estetskih, moralnih in političnih sodb. Osrednji del sestavljajo analize dojemanj človeške duševnosti in njihov vpliv na organizacijo družbenega nadzorstva, izvrševanje oblasti in upravičevanje hierarhij, ki so izvorno praviloma vselej namišljene, sčasoma pa postajajo vse bolj empirično otipljive in okostenele: kot zloslutne prerokbe, ki se uresničujejo same – dokler jih „oni in one spodaj“ (dozdevno manjvredni in običajno zapostavljeni, zatirani, izkoriščani, prezirani ali celo osovraženi subjekti) s političnim bojem ne postavijo pod vprašaj, kar se v zgodovini pripeti pomenljivo redko, zelo počasi in ne vedno uspešno. V zvezi s tem je posebna pozornost namenjena razgrnitvi in preučitvi različnih pomenov čustveno močno otovorjene besede „svoboda“. V sklepnem delu steče beseda o duševni motenosti in normalnosti, in sicer predvsem v povezavi z nasilnim vedenjem in različnimi načini soočanja posameznikov z „vse preveč človeškim“ problemom raznovrstnega trpljenja kot (po vsej verjetnosti neodpravljive) tegobe, ki te ne doleti le zaradi te ali one smole, zle usode ali nesrečne konstelacije zvezd in planetov, ampak že zgolj zato, ker si živ, ker si kot subjekt ujet v življenje – v neuspeh lastnega nerojstva – in z njim spete naravne mehanizme, na katere pa se vse prepogosto prilepi še kup družbeno, kulturno in medosebno generiranega gorja. Najbolj na kratko in karikirano rečeno: človeška eksistenca = duševna motnja. Ta težava se dandanes vse bolj „rešuje“ s kupovanjem komercialnih dobrin in storitev, ki obljubljajo doživljanje prijetnih občutkov (in eo ipso srečnost), in z uživanjem zdravil ali (zakonitih in nezakonitih) drog, ki neposredno spreminjajo posameznikov biokemični sistem. To pa ima več kot otipljive kriminogene učinke, saj je večina kriminalnega vedenja posredno ali neposredno povezana s posameznikovo težnjo po sreči (s hrepenenjem po prijetnih občutkih in netoleranco do neprijetnih občutkov)., The article deals initially with the relationship between the body and the soul or rather mental phenomena, for the soul as a metaphysical entity does not exist in objective and subjective world (what does exist is the concrete, continually changing stream of subjective experiences being something that is the most real for every person, although modern science still cannot explain how our consciousness emerges from the brain and what are its biological functions). Moreover, the existence of eternal, individual, immortal soul cannot be explained with the Darwinian theory of evolution. The soul, as the exclusive gift given to the humans by the God, exists only in the religious perspective, i.e. as „solely“ intersubjective, in the collective imagination and communication established and reproduced reality, still influencing thoughts and actions of considerable number of people (not only believers). Results of contemporary life sciences shake and tear up also the belief in free will and existence of one single, individual, authentic (or „true“) self which is in the perspective of liberal humanism (as dominant ideology) the most important source of meaning, economic decisions, and moral, political and legal judgements. The central part of the article deals with various cultural „constructions“ of human mind and their influence on the organisation of social control, execution of power, and justifications of hierarchies (that are at first almost always imagined, but in the course of time they become more and more empirical and ossified: just as sinister self-fulfilling prophecies existing until they are not questioned by the political struggles of supposedly inferior, exploited, and oppressed human beings, that is by successful rebellions that are surprisingly quite rare historical events). In that regard, we pay special attention to various meanings of the emotionally much burdened word „freedom“ (or „liberty“). The final part of the article focuses on troubled, disturbed, pathological and normal mental phenomena, particularly in connection with violent behaviour and coping with the „all too human“ problem of divers forms of suffering, as (probably not abolishable) sorrow being not just the effect of some sort of bad luck, evil destiny or bad constellation of stars and planets, but of the bare fact that you are alive and as a subject captured in the live organism and its natural urges, needs and mechanisms. What is more, these inevitable sources of human suffering are accompanied by socially, culturally and interpersonally generated woe. Boldly put: human existence equals psychic troubles. Nowadays, people try to „solve“ this hard problem mainly by means of commercial (consumer) goods and services (that promise much desired experience of pleasant feelings and eo ipso happiness), and by medical and (legal and illegal) drugs that directly change biochemical system of individuals. Yet, that has considerable effects on crime. Namely, most criminal behaviour is directly or indirectly connected to the human aspiration after happiness, i.e. striving after pleasant feelings and intolerance to unpleasant ones., Einführend erläutert die vorliegende Arbeit die Beziehungen zwischen dem Körper und der „Seele“, beziehungsweise den seelischen Erscheinungen, weil sich die Seele, im Unterschied zu konkretem ständigem Ablauf bewusster Erfahrungen (die für den Einzelnen etwas Normales darstellen, obwohl man dessen Zweck noch nicht festgestellt hat), weder begründen noch mit Hilfe der Evolutionstheorie erklären lässt. Die Seele (in ihrer einheitlichen und unsterblichen Form), welche als Krone der Gottesschöpfung nur den Menschen geschenkt wurde, existiert nur in der Religion, beziehungsweise ausschlieβlich in der „intersubjektiven“ Form der kollektiven Phantasie und Kommunikation. Trotzdem übt die Seele einen wesentlichen Einfluss auf zahlreiche Menschen (auch Nichtgläubiger) aus. Naturwissenschaftler aber untergraben den Glauben an freien Willen und an ein einheitliches, unteilbares und authentisches Selbst (Wesen), welches im liberalen Humanismus die Quelle ultimativen Sinns, wirtschaftlicher Entscheidungen sowie auch ästhetischer, moralischer und politischer Ermessen darstellt. Im mittleren Teil der Arbeit wird die Auffassung der Geistigkeit und ihr Einfluss auf die Organisation sozialer Kontrolle, die Gewaltausübung und die Rechtfertigung der Hierarchien analysiert. Diese Hierarchien existieren am Anfang nur als Phantasien, aber mit Zeit werden sie immer mehr empirisch fassbar (und zwar als selbsterfüllende ominöse Prophezeiungen), bis sie von den Untergeordneten (scheinbar wenig wertvollen und gewöhnlich vernachlässigten, unterdrückten, ausgenutzten, verachteten oder auch verhaβten Einzelnen) durch politischen Kampf in Frage gestellt werden. In der Geschichte allerdings kam das nur selten vor und lief sehr langsam und nicht immer erfolgreich. Diesbezüglich legt man in der Arbeit besonderen Wert auf unterschiedliche Bedeutungen des emotional stark belasteten Wortes „Freiheit“. Abschlieβend werden in der Arbeit seelische Störungen und Normalzustände bearbeitet, vor allem bezüglich Gewaltverhaltens und unterschiedlicher Weisen der Auseinandersetzung des Einzelnen mit dieser Beschwerde, welche nicht nur wegen schlechten Schicksals, sondern bloβ wegen der Tatsache, dass man lebt, entsteht. Kurz gesagt ist menschliche Existenz gleich seelische Störung. Heutzutage setzt man sich mit diesem Problem durch das Kaufen komerzieller Güter und Dienstleistungen auseinander, was gute Gefühle (und eo ipso Glück) hervorruft. Andererseits wird diese Beschwerde durch den Konsum von Medikamenten und (legalen und illegalen) Drogen behandelt, was wiederum das biochemische System des Einzelnen verändert. Selbstverständlich hat das Auswirkungen auf das Strafrecht, weil kriminelles Verhalten mittelbar oder unmittelbar mit dem Streben des Einzelnen nach Glück (mit Sehnen nach angenehmen Gefühlen und Intoleranz unangenehmer Gefühle) verbunden ist., Il testo introduce alla riflessione sui rapporti tra il corpo e l’„anima“, o meglio gli stati dell’anima, posto che tale entità metafisica non esiste nel mondo oggettivo, né in quello soggettivo – a differenza del concreto, involontario mutevole corso delle esperienze coscienti (le quali per il soggetto sono qualcosa di più realistico, sebbene non sappiamo come sorgano e a che cosa servano). Non è nemmeno possibile basare o spiegare gli stati dell’animo fondandosi sulla teoria evolutiva. L’anima (nella sua forma unica ed immortale) donata agli umani da Dio, esiste soltanto in una prospettiva religiosa. Essa è unicamente „intersoggettiva“ nella fantasia collettiva nel dialogo con la realtà, benché abbia un’influenza affatto trascurabile su di un numero considerevole di persone – non solo credenti. Nondimeno, i dommatici delle scienze biologiche continuano ad incrinare la fede nell’esistenza di una volontà libera e di un indipendente, invisibile ed autentico (“reale“) io, il quale in un’ottica di umanesimo liberale rappresenta la fonte ultima del senso, delle decisioni economiche e dei giudizi estetici, morali e politici. La parte centrale del testo si compone dell’analisi della comprensione della spiritualità umana e della sua influenza sull’organizzazione del controllo sociale, sull’espressione del potere e sulla giustificazione delle gerarchie. Quest’ultime, di regola, sono sempre immaginarie, ma che col passare del tempo stanno diventando sempre più tangibili empiricamente e concrete, quali oscuri oracoli, che si realizzano di per sé – fino a quando „essi ed esse che si trovano sotto „(verosimilmente soggetti di valore inferiore e trascurati, usati, sfruttati o, addirittura, detestati) mediante la lotta politica non inizino a metterle in discussione. Ciò nella storia avviene molto raramente; molto lentamente e non sempre con successo. A tale riguardo, particolare attenzione viene dedicata alla scoperta ed allo studio dei differenti significati della parola - fortemente condizionata nell’aspetto emotivo - „libertà „. Nella parte conclusiva del lavoro si tratta dei disturbi mentali e della normalità e ciò principalmente con riguardo al comportamento violento ed ai diversi modi che i singoli hanno di confrontarsi con il problema „della troppo umana“ sopportazione, quale (probabilmente irreparabile) sofferenza, che non ti assale a causa di questa o quella sfortuna, della cattiva sorte o dell’avversa costellazione degli astri; ma soltanto perché sei vivo e perché come essere vivente – colto nell’insuccesso della non venuta al mondo – che seco porta i meccanismi naturali che solitamente vengono imputati a numerose sfortune sociali, culturali e interpersonali. Nel modo più breve e più eccessivo: l’esistenza umana = disturbo dell’anima. Tale sofferenza al giorno d’oggi si risolve sempre di più acquistando beni commerciali e servizi che promettono di vivere sensazioni piacevoli (e eo ipso la gioia) e consumando farmaci oppure stupefacenti (legali ed illegali), i quali direttamente mutano il sistema biochimico del soggetto. Ciò comporta effetti criminogeni più che tangibili, poiché la maggiore parte dei comportamenti criminali indirettamente o direttamente è collegata con la ricerca della felicità da parte del singolo (nella nostalgia delle sensazioni piacevoli e nella intolleranza delle sensazioni sgradevoli)., Tekst uvodno osvjetljava odnose između tijela i „duše“, zapravo duševnih pojava, jer tog metafizičkog entiteta nema ni u objektivnom ni u subjektivnom svijetu – za razliku od konkretnog, nehotično mijenjajućeg toka svjesnih iskustava (koja su za pojedinca nešto najrealnije, iako se još uvijek ne zna kako nastaju i čemu služe), a nije ju moguće utemeljiti ili pojasniti niti pomoću evolucijske teorije. Duša (u svojoj jedinstvenoj i besmrtnoj formi), koju je Bog podario samo ljudskoj „kruni stvaranja“, postoji samo u religijskoj perspektivi odnosno kao „isključivo“ intersubjektivna, u kolektivnoj mašti i komunikaciji uspostavljena i održavana realnost, koja još uvijek ima nimalo zanemariv upliv na izniman broj ljudi, i to ne samo vjernika. Međutim, dogmatici bioloških znanosti i dalje sve više narušavaju vjeru u postojanje slobodne volje i jednog samostalnog, nedjeljivog i autentičnog („stvarnoga“) ja (sebstva), koji je u optici liberalnog humanizma ultimativni izvor smisla, ekonomskih odluka te estetskih, moralnih i političkih sudova. U središnjem dijelu rada analizira se shvaćanje ljudske duhovnosti i njegova utjecaja na organizaciju društvenog nadzora, izvršavanje vlasti i opravdavanje hijerarhija, koje su izvorno u pravilu uvijek zamišljene, no s vremenom postaju sve više empirijski opipljive i okoštale. Ona kao zloslutna proročanstva, ostvaruju se sama – dok ih „oni i one ispod“ (prividno manje vrijedni i obično zapostavljeni, ugnjetavani, iskorištavani, prezirani ili čak omraženi subjekti) političkom borbom ne dovedu u pitanje, što se u povijesti događa vrlo rijetko, jako polagano i ne uvijek uspješno. S tim u vezi, posebna je pozornost posvećena razotkrivanju i proučavanju različitih značenja emocionalno snažno opterećene riječi „sloboda“. U zaključnom dijelu riječ je o duševnim smetnjama i normalnosti, i to ponajprije u vezi s nasilnim ponašanjem i različitim načinima suočavanja pojedinaca s „i previše ljudskim“ problemom raznovrsnog trpljenja kao (po svoj vjerojatnosti nepopravljive) tegobe, koja ga ne zahvaća zbog ovog ili onog peha, zle sudbine ili nesretne konstelacije zvijezda i planeta, nego samo zato jer je živ, što je kao subjekt uhvaćen u život – u neuspjeh vlastitog nerođenja – i s njim povezane prirodne mehanizme za koje se često priljepljuje još gomila društveno, kulturno i međusobno generirane nesreće. Najkraće i najkarikiranije: ljudska egzistencija = duševna smetnja. Ta se tegoba danas sve više „rješava“ kupovanjem komercijalnih dobara i usluga koje obećavaju doživljavanje ugodnih osjećaja (i eo ipso sreću) i uživanjem lijekova ili (zakonitih i nezakonitih) droga, koje neposredno mijenjaju biokemijski sustav pojedinca. To ima više nego opipljive kriminogene učinke jer je većina kriminalnog ponašanja posredno ili neposredno povezana s težnjom pojedinca k sreći (s čežnjom prema ugodnim osjećajima i netolerancijom neugodnih osjećaja).

Postizanje čitavosti tubitka u smrti ujedno je gubitak bitka samoga Tu. Prelazak u Ne-više-tubitak isključuje tubitak upravo iz mogućnosti da iskusi taj prelazak i da ga kao iskušani razumije. Nešto će takvo, da kako, ostati uskraćeno svakom tubitku u pogledu samog njega. To se većma doima smrt Drugih. Okončanje tubitka postaje po njoj “objektivno” pristupačnim. Tubitak može, dočim je on su-bitak s drugima, steći iskustvom o smrti. Ta “objektivna” danost smrti mora tada omogućivati i neko ontološko omeđenje cjeline tubitka… Tubitak drugih sa svojom čitavošću postignutom u smrti također je jedan ne-više-tubitak u smislu ne-više-bitka-u-svijetu. Zar Otići-iz-svijeta ne kazuje izgubiti bitak-u-svijetu? Ne-više-bitak-u-svijetu Umrloga ipak još ekstremno razumljeno – neki bitak u smislu Samo-još-postojanja neke sretajuće tjelesne stvari. Na umiranju Drugih može biti iskušan čudnovati fenomen bitka, koji je moguće odrediti kao prevrat nekog bića iz vrste bitka tubitka (odnosno života) u Ne-više-tubitak. Svršetak bića qua tubitka jest početak tog bića kao pukog Postojećega.

Tema ovog diplomskog rada odnosi se na oblikovanje kolekcije modne odjeće na principima multiplikacije izdvojenih anatomskih dijelova ljudske figure. U istraživačkom dijelu ovog rada oslanjajući se na polaznu znanstvenu platfomu anatomije seciranjem i rezanjem materijala te umnažanjem krojnih elemenata propituje se odnos pojedinih dijelova tijela. Pregledom povijesti umjetnosti, pa zatim i povijesti odijevanja preuzimaju se elementi kojima će se simbolički prikazati magično-religijski doživljaj tijela. Tema čovječnosti (Humanity) zaogrnuta je racionalno-empirijskim procesom izrade odjevnog predmeta, primjenom likovnih vještina zasnovanih na iskustvu, te promatranjem i tumačenjem ljudskog tijela u cjelosti., The theme of this diploma thesis relates to design of fashon collection on the principle of multiplication of distinctive anatomical parts of human figure. The research part of this work, relyes on the starting platform of scientific anatomy, by dissecting and cutting fabric and multiplication of pattern pieces, analyses the relation of individual body parts. A review of the history of art, and then the history of clothing take on elements that will symbolically show the magical-religious experience of the body. The theme of humanity (Humanity) will be mantled by rational-empirical process of making the garment, using the knowledge of fine arts based on experience and observation and interpretation of the human body in its entirety.

U radu se analiziraju odrazi ideoloških praksi u procesu formiranja tijelom posredovanog identiteta osobe. Diskurs ideologije proučava se u relaciji spram hegemonijskih praksi kulture, društva i vremena, kao okvir koji određuje načine kolektivnog i pojedinačnog procjenjivanja značenja tijela u konstrukciji društvenih uloga. Na primjeru romana “Frida” Slavenke Drakulić istražuje se i propituje funkcioniranje tijelom posredovanog identiteta u kontekstu neprilagođenosti kulturom promoviranoj “idealnoj slici tijela” kao proizvoda ideološkog diskursa. Ključne riječi: tijelo, ideološke prakse, hegemonijske prakse, identitet, rod, binarne opreke, The paper explores ideology influence in formation of bodily mediated personal identity. The ideology discourse is being analyzed in relation towards cultural and social hegemonic praxis as a frame in which the ways of social and individual estimates of bodily constructed social functions are determined. The novel “Frida” by Slavenka Drakulić gives the example of bodily mediated identity in context of adjusting to culturally promoted body image under the influence of ideological discourse. Key words: body, ideology, hegemonic praxis, identity, gender, binaries

U ovom ćemo radu propitati može li se oblikovati shvaćanje, pojam pornografije u umjetnosti. Kao temelj za analizu toga problema poslužio nam je Nabokovljev roman Lolita, koji je svojevremeno (1955–1958) izazvao skandal te bio zabranjen. Uz analizu teme u okvirima romana u radu se iznose izvori različitoga tipa i iz raznih vremena kako bismo pokazali i dokazali zašto je definiranje pojma pornografije nemoguće, ali i da taj problem izlazi iz estetičkih okvira. Čini se da je istraživanje u okvirima estetike neobično aktualno jer Europska unija još uvijek nije donijela zakon o pornografiji, i to upravo zato što ne postoji definicija pojma pornografije.

Ovaj rad opisuje estetski preokret koji se dogodio 90ih u modi. Smješta ga u povijesni kontekst – kakva je bila povijesna situacija u kojoj se razvio, zašto je do njega došlo te gdje je u povijesti crpio inspiraciju. Pomoću promatranja i analize modnih revija i reklamnih modnih fotografija, definirani su i razrađeni pojmovi koji određuju promjenu estetike 90ih i koji su potrebni za razumijevanje ove kulturne i društvene pojave. Kroz analizu mode i vizualnih medija rad će pokazati kako nove estetske vrijednosti i slike, koje se pojavljuju u vizualnoj kulturi perioda, nastaju iz složenosti cijelokupne kulturne proizvodnje te preklapanja i fluidnosti dijaloga mainsteam kulture i margina društva. Rad postavlja tezu da je nova estetika subverzivni izraz potrošaćke kulture. Naglasak je stavljen na konstrukciju slike i odnos prema tijelu, koji 90ih doživljvaju vrhunac u estetici strastvenog intenziteta.

Članak propituje prikaz i značenja pridana tijelu sv. Eufemije u hagiografskim tekstovima Passio Sancte Eufemie virginis et martiris i Translatio corporis Beate Eufemie, posebno u odnosu na kategorije: djevica i mučenica te rodnu ulogu. Simboličko značenje tijela nakon smrti upisano je u relikvije koje dobivaju središnju ulogu unutar svetišta i procesijama o proslavama svetičinih spomendana. Bez obzira je li tijelo sv. Eufemije konkretizirano u narativu ili kao dio materijalnog svijeta kojemu se pridaju odlike onostrane realnosti, svjesno je korišteno kao sredstvo potvrde njezine svetosti, odnosno poticanja pobožnosti, vjere i religijskog zanosa. Tijelom se svjesno manipuliralo i koristilo kao „mjesto pamćenja“ koje je izvanjskim osjetilnim podražajima trebalo potaći intimni doživljaj i religiozno predanje.

U ovom se izlaganju podvrgavaju kritici transhumanističke teze o znan stveno-tehničkom nadilaženju fizičkih ograničenja čovjeka kao mehanizmu osiguranja, između ostaloga, pravednijega, tj. egalitarnog, društva te im se suprotstavljaju teorije društvenih nejednakosti i društvenih hijerarhija. Transhumanističke ideje, prisutne npr. u radovima Orlan i Natashe Vita-More, provjeravaju se na primjerima estetskih tjelesnih modifikacija koje se ostvaruju kirurškim putem (estetske plastične operacije), ali i uporabom kemijskih (kozmetičkih postupaka) i farmakoloških sredstava (lijekova) s intencijom poboljšanja fizičkog izgleda, a vodeći se društvenim standardima (povremeno i idealima) fizičke ljepote. Uvođenjem u postojeću jednadžbu problematike erotskog kapitala, nastojat će se zaobići uvriježeno individualističko tumačenje estetskih tjelesnih modifikacija te pokazati širi društveni kontekst na koji utječu, i potencijalno će utjecati u budućnosti, namjerne promjene tijela.

Šalamov, koji je niz godina proveo u zatvoreništvu u GULAG- u te bio njegova žrtva i svjedok, prikazuje tijelo u ekstremnim uvjetima kao stradavajuće tijelo. Prikazuje kako se brzo to tijelo otuđuje i gubi uobičajene ljudske dimenzije. Stradavajuće tijelo lišeno je svijeta osjećaja, misli, sjećanja o prošlome životu. Ostaje mu jedino pamćenje tijela: osjećaj gladi, hladnoće, iscrpljenosti, nasilja, poniženja, prljavštine, gađenja. Kolymske priče (Kolymskie rasskazy) navode na misao o tome da je iskustvo kao takvo neiskazivo. Stoga se suočavamo s antropologijom koja se temelji isključivo na tjelesnosti. Kod Sorokina se ne govori o iskustvu. On strukturira fantastični svijet u kojem može opisati sve – stoga kod njega nema ni mjesta ni uloge za neizrecivo. Kao ne-svjedok i ne- žrtva, Sorokin se koristi postupkom groteske kako bi što točnije prikazao katastrofe 20. stoljeća. Njegove hiperbole šokiraju i on začuđuje domišljatošću u stvaranju tijela s pomoću metafora u tradiciji estetike odvratnoga i nakaznog.

Body-gender-ageing is extremely important issues for deeper understanding of ageing and old age as well as their socio-cultural aspects. Body is not only the physical entity but is saturated with many meanings, social and cultural codes where Gubrium i Holstein (2003) emphasize the connection between the physical („objective“) body and interpreted i.e. „subjective“ or „ephemeral“ body. The body is an important marker of age, however, the experiences, meanings and reflections of (own) body and body representations from the position of older women, are still not sufficiently visible in the social and cultural gerontology. As old age and ageing are not a gender neutral phenomenon, exactly the gender component in questioning relationship of ageing and body gives a more complex and multi-dimensional image. The presentation is based on the analysis of depth interviews with women (+65) where the focus of analysis are the (everyday) experiences, meanings and interpretations of their own bodies, managing strategies and presentations of ageing body and different narratives about „ageing femininities“ (Dolan & Tincknell, 2012). The research results show that the population +65 is extremely heterogeneous and that „femininity“ is a socio-cultural construct whose interpretations, meanings and specific performances depend on a number of internal (biographical) and external (social and cultural) factors.

Zbornik obuhvaća 21 tekst inozemnih i hrvatskih rusista koji razrađuju temu tjelesnosti u suvremenoj ruskoj kulturi.

Članak donosi kratak pregled emocije srama pod psihološkim i osobito kulturološkim gledištem. Također se dotiče osjećaja skromnosti koji je povezan sa stidom. Oboje, i skromnost i stid, prisutni su u čitavom ljudskom rodu, pomažući izgradnji “društvenih ugovora" koji se prenose, spoznaju te uključuju norme ili neko kršenje pravila ili običaja, osobito povezanih s emocionalnim i osobnim područjem, ‘seksualnim’ ili ‘intimnim’, a koja su općenito prihvaćena. Stid je povezan s moralom i društvenim osjećajima, budući da oni duboko odražavaju pravila i standarde društva o kojemje riječ. Sram može igrati značajnu ulogu u psihopatologji, u izraženjem obliku može pridonijeti psihopatološkom razvoju nekih poremećaja, poput primjerice depresje ili poremećaja prehrane, poput anoreksje. Iskustvo srama uključuje snažne osjećaje nelagode s različitim varijacijama od osobe do osobe. Oni su često popraćeni somatskim i psihološkim pojavama, s izvanjskim očitavanjima, koja su izvan kontrole: neverbalnom komunikacijom kao što su pogledi, grimase, uzdisanje, spuštanje pogleda, itd. Sram, dakle, proizlazi iz gubitka odgovarajuće slike o sebi u javnosti i gubitka samopoštovanja, pokreće mehanizam kompleksa manje vrijednosti’, što ugrožava identitet osobe. Kada je narušena slika o sebi, osjećaj srama koji se javlja iznimno je snažan te izaziva patnju. Naposjetku, neke tendencije unutar naše kulture ili društva mogu navesti pojedinca da se srami što se srami, a rezultat je da sram postaje prilika za iskupljenje te osobni i zajednički rast., This article provides a brief overview of psychological nature, and partly cultural, on the emotion of shame. It also deals with the sentiment of modesty, which is closely linked to shame. Both shame and modesty accompany the unfolding of the human race, helping to build those ‘social contracts’ that are transmitted, known and implied norm or otherwise violations of rules or customs, particularly interrelated to the emotional and personal sphere, ‘sexual’ or ‘intimate’ which are generally accepted. It deals with emotions social and moral, because they reflect deeply the norms and standards of the society in reference. Shame can play a significant role in psychopathology; in an Invasive form it can help in psychopatholo-gical relevance such as depression or eating disorders like anorexia. The experience of shame involves intense sentiments of discom¬fort with different variations from person to person. They present with somatic and psychological responses accompanied by external manifestations, which are beyond control: non verbal communications like glances, grimaces, flushing, lowering the gaze, etc. Shame, therefore, arises from the loss of the proper public image and self-esteem, triggering the mechanism of ‘Inferiority Complex’, which undermines the possession of a valid self identity. When this self image is broken, the sentiment of shame that arises is intense and causes suffering. Finally, some tendencies within our culture or society cause the individual to be ashamed of being ashamed, with the result that shame becomes an opportunity of redemption and of personal and community growth thus intern becomes cause for further shame.

Rad donosi pregled razvoja performativnih umjetnosti u čijem je fokusu tijelo. Rezultat istraživanja je kolekcija odjeće naziva K2-421 koja se temelji na elementima suvremenog plesa i modnog dizajna.

Rad predstavlja multidisciplinarno razmatranje problema smanjenog tjelesnog kretanja i njegovih posljedica za zdravlje stanovništva. Raspravlja se o uzrocima koji dovode do marginaliziranja tjelesnog vježbanja u cilju postizanja optimalnog zdravstvenog statusa, kako u sustavu školstva i akademskog obrazovanja, tako i u provođenju slobodnog vremena. Ovaj pristup nije iscrpljen samo u preskripciji uključivanja tjelovježbe u edukacijskim programima ili apologetskog stajališta o nužnosti skladnog funkcioniranja tjelesnih sustava za optimalno zdravlje, nego je svrha rada naglasiti potrebu za promišljanjem i vrednovanjem uloge utjelovljene spoznaje u kontekstu različitih fizioloških, emotivnih, kognitivnih i društvenih sastavnica ljudskog bića. U radu se predstavlja model emergentnog holizma koji predstavlja plodan znanstveni okvir za promišljanje o navedenim pitanjima.

Razmišljajući o svome završnom radu i pitajući se što želim s njime postići, shvatila sam kako mi je važno kroz umjetnički rad, u ovom slučaju niz fotografija, prikazati stanje koje svakodnevno uviđam oko sebe, ono stanje koje je uostalom i potaknulo moje promišljanje ovoga fenomena suvremenoga društva. To je odnos suvremenoga čovjeka prema vlastitome tijelu, ali i prema tijelu drugoga. Kada već i na samom početku počnem promišljati o čovjeku, čini mi se da moram krenuti od jedne točke, a to je njegova sastavljenost od dvije komponente, tjelesne i duhovne . Čovjek je utjelovljeni duh. Aurelije Augustin piše: „Čovjek nije samo tijelo ili samo duša, već se sastoji iz duše i tijela.“ Ljudsko je tijelo opipljivo i dohvatljivo ne samo našim rukama, nego i svim ostalim osjetilima – očima, ušima, nosu... Tijelo se odmah može vidjeti, što s duhom nije slučaj. U svom završnom radu bavim se tijelom i vlastitim odnosom prema tjelesnosti, ali isto tako i danas prevladavajućim shvaćanjem tijela/čovjeka . Na koji način čovjek gleda tijelo? Što mu tijelo znači? Koliko je tijelo važno (ili važnije) od nečega drugoga – misli, duha? Sve su to pitanja koja su za mene bila izuzetno poticajna.

U ovome radu na primjeru pjesništva Branka Čegeca prikazane su i analizirane različite figuracije, značenja i funkcije tijela i tjelesnog unutar konteksta medijske evolucije koja se upisuje u pjesničke tekstove. S obzirom na postmodernizam u pjesništvu koji se javlja u drugoj polovici 20. stoljeća, a čiju poetiku ispisuje B. Čegec, rad pokazuje da su prisutnost medija i intermedijalna osvještenost jedne od osnovnih odrednica čitavog njegovog opusa. U radu se polazi od pojedinačnih definicija tijela i medija te kratkog prikaza društvenog, tehnološkog i poetskog konteksta unutar trideset godina postmodernog svijeta. Analize predložaka u radu opisuju sraz tjelesnog i medijskog na različitim razinama, kao i u različitim značenjima i funkcijama te donose nove interpretacije pjesničkog opusa B. Čegeca.

This article deals with the perceptions of the elderly from the agrarian culture of early-to-mid-20th-century Finland. It focusses especially on how the sexuality and corporeality of old women are defined in humorous oral narration. The research materials include archival anecdotes about old age and sexuality. The research draws upon theoretical discussions presented in feminist cultural gerontology and folklore studies. The figure of the old woman emerges here as a strikingly complex sexual agent, a figure whose body and sexuality are visible in anecdotes and not hidden., Ovaj članak bavi se percepcijom starijih osoba u finskoj agrarnoj kulturi u razdoblju od ranog do sredine 20. stoljeća. Posebnu pažnju posvećuje se načinu na koji se spolnost i tjelesnost starijih žena definira u humorističnoj usmenoj tradiciji. Građa za ovaj članak temelji se na arhiviranim anegdotama o starosti i spolnosti. Feministička kulturna gerontologija i folkloristički uvidi korišteni su kao teorijska podloga članka. Lik stare žene u tekstu se pojavljuje kao iznimno složen spolni akter čiji su tijelo i spolnost vidljivi i ne prikrivaju se u anegdotama.

Tema ovog diplomskog rada je ljudska anatomija i bazira se na proučavanju simboličkih vrijednosti te vizualnih i funkcionalnih elemenata ljudskog tijela. Glavne smjernice iz istraživanja povijesti odjevanja, idealnih proporcija tijela u umjetnosti, dizajnera koji su ljudsko tijelo koristili kao inspiraciju i modnih silueta korištene su u dizajniranju diplomske kolekcije pod nazivom Bodies revealed. Kolekcija Bodies Revealed vizualno izmjenjuje izgled ljudskog tijela, i stvara novu organsku, hibridiziranu siluetu, novu viziju tijela koja čak aludira na mogući izgled tijela žene u budućnosti.

Predmet istraživanja ovoga rada su dominantne tjelesne prakse socijalizma sabrane pod jedinstvenim konceptom fiskulture. Kao skraćenica od već postojećeg koncepta fizičke kulture, etabliranog u kapitalističkim zemljama 19. stoljeća, fiskultura je bila zamišljena kao potpuno drugačiji pristup tijelu i tjelesnim praksama koje će biti temeljene na principima egalitarnosti, inkluzivnosti i kooperativnosti sukladnih socijalističkim vrijednostima. Konačna svrha fiskulture bila je proizvodnja kolektivnog tijela socijalističkih građana, te stvaranje kolektiva samog kroz masovnu participaciju u sportskim programima. Ovaj rad razmatra četiri osnovne funkcije fiskulture – izgradnju kolektivne svijesti, vojno osposobljavanje građana, poboljšanje radne produktivnosti te poticanje na sportski angažman kao doprinos uspostavljanju zdravstvenog blagostanja građana. Fiskulturne tjelesne prakse u radu su razmotrene u tri socijalističke države 20. stoljeća: Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika, Njemačkoj Demokratskoj Republici te Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Reprezentativni vrhunac čitavog dijapazona kulturnih tjelesnih obrazaca kojima se stvaralo kolektivno tijelo bili su sletski spektakli kao masovne izvedbe koreografiranog pokreta te u isto vrijeme kulturne izvedbe političke zajednice socijalizma. Rad obuhvaća i kritički opisuje mnogobrojne proturječnosti provedbe fiskulturnog koncepta u praksu, naglašavajući njegovu suštinu i osnovnu ideju u otporu od tjelesnog otuđenja i komodifikacije tjelesnih praksi svojstvenih kapitalizmu.

Prikaz knjige Tezaurusni portret čovječjega tijela, Anja Nikolić–Hoyt, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2014.

Termin tijelo neobično je razveden, baš kao što su to i konceptualizacije koje pokriva taj termin. Tako se s jedne strane može izdvojiti sfera neživih tijela (predmet znanosti poput fizike, astrofizike, matematike), s druge – sfera živih tijela (predmet biologije i medicine), a s treće – široko područje “kulturnih tijela” (mitologija, religija, filozofija, književnost). U raspravi će osobito mjesto zauzeti pokušaj da se razumije “poetika tijela” u romanu Ljudmile Ulicke Slučaj Kukockoga (Kazus Kukockogo, 2001).

Pri gibanju automobila aerodinamičke sile otpora i uzgona te njihova raspodjela mijenjaju se u ovisnosti o više parametara jedan od kojih je i prisutnost drugih automobila u neposrednoj blizini. Posebnu pozornost ovoj situaciji treba posvetiti kod natjecateljskih automobila koji na sebi imaju dodatne aerodinamičke elemente u svrhu poboljšanja dinamičkih svojstava. Spomenuti aerodinamički elementi relativno su osjetljivi na karakteristike nailazećeg strujanja te su podložni odvajanjima i zastojima strujanja te gubicima efikasnosti kada se nađu u aerodinamičkom vrtložnom tragu vozila ispred. U ovom radu istražena je ovisnost aerodinamičkih sila otpora i uzgona u ovisnosti o međusobnom razmaku između pojednostavljenih modela vodećeg i pratećeg automobila klase LM GTE (prethodno FIA GT2). Uz pomoć programskog paketa ANSYS FLUENT numerički je simulirano nestlačivo viskozno opstrujavanje zraka oko automobila, pri čemu je variran međusobni razmak x u odnosu na duljinu vozila L od x / L = 0.125 do 4. Na temelju rezultata dobivena je zavisnost koeficijenata aerodinamičkih sila otpora i uzgona za simulaciju vožnje automobila tijekom utrke. Dobiveni rezultati potvrđuju neke od pretpostavki o ponašanju sile otpora i uzgona u ovisnosti o međusobnom razmaku vozila. Aerodynamic forces of drag and lift and their distribution are subject to change depending on many parameters, one of which is the proximity of other vehicles. Special attention should be paid to this effect when considering racing cars which carry additional aerodynamic elements which aid their performance. Aforementioned aerodynamic elements are sensitive to the characteristics of the oncoming flow and are prone to flow separation, stall and loss of efficiency when subjected to a disturbed flow field behind a leading vehicle. The dependency of aerodynamics forces of drag and lift on inter-vehicle spacing of a simplified LM GTE class vehicle (formerly FIA GT2) was examined in this thesis. ANSYS FLUENT was used for the numerical simulation of an incompressible viscous flow around the vehicles, while the inter-vehicle spacing x was varied based on the vehicle length L between x / L = 0.125 and 4. Dependence of aerodynamic forces of drag and lift on inter-vehicle spacing was obtained based on the results of the numerical simulation. Obtained results confirm some of the assumptions about the drag and lift force behavior at changing inter-vehicle spacing.

Tijekom nekoliko godina studija modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, bavila sam se osim dizajnom, i nekim povijesnim temama koje se tiču mode, kao što je to bilo kroz kolegij Povijest tekstila i odjeće. Moj završni rad smješten je u 19. i 20. stoljeće, a priča o manipulaciji ženskog tijela u svrhu uljepšavanja koja odgovara određenom razdoblju. Putovanje započinjemo kratkim uvodom, a nakon toga, kronološki ćemo razraditi kako su se određeni dijelovi tijela podvrgavali fizičkoj manipulaciji kroz vrijeme, te ćemo na kraju doći do očekivanog zaključka

Članak je posvećen praksi i manifestu umjetničke skupine “Elektroorganizam” (K. Red’ko i dr.) iz 1920-ih, koja se promatra u kontekstu problema vizualne reprezentacije tijela i modifikacije suprotstavljanja tijela i organizma u ruskoj kulturi 20. stoljeća. Djelatnost umjetničke skupine analizirat će se kroz prizmu filozofije i ideologije 1920-ih, posebice u radovima Pavla Florenskoga, fiziologa i političara Aleksandra Bogdanova, pjesnika i ideologa Alekseja Gasteva i drugih.

U ovom radu osvrćemo se na određene aspekte funkcioniranja tijela u okviru moderne praktičke stvarnosti, ponajprije u kontekstualnoj vezi s modernim fenomenom narcizma. Ta analiza, između ostalog, podrazumijeva sagledavanje odnosa individualnosti i narcizma, razmatranje mogućnosti vrijednosnog ocjenjivanja mjesta i funkcije narcizma, kao i novoformiranih identiteta tijela u okviru moderne društvenosti., This paper will analyse certain aspects of body functioning within contemporary practical reality, primarily within its contextual relationship with contemporary narcissism phenomenon. The analysis mainly focuses on the relationship between individuality and narcissism, considers the possibility of ethical valuation of the position and function of narcissism, as well as valuation of the newly formed bodily identities in contemporary sociability.

Edukacijski i istraživačko-umjetnički plesni projekt pod nazivom Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta (IMRC) mjesto je istraživanja plesne integracije. Praksa plesne integracije ima za cilj osobama s invaliditetom pružiti mogućnost ravnopravnog rada i umjetničkog izražavanja i promicati ideju da ples i pokret nisu uvjetovani određenom tjelesnom datošću. Rad je koncipiran kao studija slučaja spomenutog kolektiva pa se stoga nastoji odgovoriti na pitanja vezana uz određene aspekte njihovog djelovanja: konceptualizacije tijela, terminologije i komunikativnosti plesa, odnosno plesne integracije kao društveno-političkog akta. Za istraživanje je korišten fenomenološki pristup zbog osjetljivosti tjelesno-plesnog iskustva.

U radu identificiramo transformacije od individualizacije i lokalizacije praksi nad konkretnom tjelesnošću do zbirnih političkih praksi nad tijelom-populacijom. Na taj način otvaramo genealoški, a ne historicistički pristup problemu erozije paleosimbolike i pojave diskurzivnosti tijela kroz diskontinuitet tijela i teksta. U procesima sveopće društvene deritualizacije, a ponajprije javne komunikacije, koja označava racionalizaciju zapadnjačkog društva, krajem 18. stoljeća pojavile su se nove forme iskaza: medicinski, psihijatrijski, pravni, pedagoški, psihološki, koji se grupiraju u tekst/znanje/moć. Oslanjajući se na analitiku moći Michela Foucaulta, u radu analiziramo način na koji se paralelno s procesom deritualizacije kažnjavanja tijela deritualizirala čitava praksa iskazivanja: kroz pojavu nove tehnologije koja je bila uspostavljena putem mehanizama moći čiji su ulog bila ljudska tijela. U radu zaključujemo da jedna od genealoških linija umnožavanja praksi razdvajanja tijela i teksta od kraja 18. stoljeća vodi k jednom novom tijelu – k društvu., In this paper we are identifying transformations from individualization and localization of practices over a specific corporeality to collective political practices over the body-population. In this way we take a genealogical approach to the problem of the erosion of paleosymbolism and the occurrence of discursivity of the body through the discontinuity of the body and text. In the processes of the general social deritualization – primarily of public communication, which signifies the rationalization of the Western society, at the end of the 18th century, occurred new forms of utterances: medical, psychiatric, legal, pedagogical, psychological, which were grouped into text/knowledge/power. With reference to Foucault’s analytics of power, we analyse deritualization of the practices of uttering that occurred in parallel with the changes within the practices of punishment and that includes the new technology and mechanisms of power over the human bodies. In the paper we conclude that the same matrices of texts and practices that were earlier constructed for concrete, individual bodies will be applied to the new body – society.

U tekstu se na osnovi zapisnika sa suđenja vješticama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od kraja 17. pa do sredine 18. stoljeća ukazuje na njihovu zajedničku neuralgičnu točku, a to je odnos prema tijelu i tjelesnosti. Analizom iskaza sa suđenja, kojima se pristupa kao osobnim narativima žena o njihovim životima, strahovima, projekcijama pa i fantazmama, moguće je iščitati da anksioznost povezana s manifestacijama tijela ima svoje izvorište u psihičkome strukturiranju subjektiviteta. Određeni elementi vještičjega imaginarija poput infanticida i antropofagije govore o strahu od majke koja subjektu priječi ulazak u prostor simboličkog, odnosno ukazuju na svojevrsnu zaglavljenost u liminalnom području između imaginarnoga i simboličkoga. Majka kao subjektov Drugi koji mu jamči život i identitet premeće se potkraj 17. stoljeća u monstruoznu vješticu koja prijeti poništavanjem cijele “ženske” domene – djece, doma, hrane, životinja, ali koja postaje i kolektivnim Drugim koji je poslužio za kanaliziranje sukoba, tjeskoba i nasilja u društvu., The article analyzes the records from witch trials which took place in Northwestern Croatia from the late 17th century until the mid-18th century, identifying their underlying thorny issue, i.e. the relationship towards the body and physicality. The analysis of trial statements, seen as women’s personal narratives about their lives, fears, projections and phantasms, shows that the anxieties related to the manifestations of the body spring from the psychological structure of subjectivity. Certain elements of witch imagery, including infanticide and anthropophagy, indicate the existence of fear of the mother who prevents the subject from entering the space of the symbolic, thus leading to a sort of trappedness in a liminal area between the imaginary and the symbolic. At the end of the 17th century, the mother as the subject’s Other that guarantees his/her life and identity, becomes a monstrous witch threatening to abolish the entire “female” domain – children, home, food, animals, at the same time becoming a collective Other that channels conflicts, anxieties and violence within society.

Коммунальная квартира, этот уникальный советский социально-пространственный эксперимент, в современной русской культуре репрезентируется двумя принципиально разными способами. С одной стороны, коммунальный быт в современной России вызывает ностальгические воспоминания. С другой стороны, коммунальная квартира представляет собой «психопатологическое» пространство и абсурдную «зону аномалии», которая вызывает у своих жильцов «перегрузку нервной системы». Именно в этом смысле коммунальная квартира иллюстрирует свою гетеротопичную сущность. Она является «другим пространством» по определению М. Фуко, которое определяется особыми связями с другими местоположениями. Прежде всего, об этом свидетельствует тот факт, что она олицетворяла утопические надежды коммунистической власти в СССР в начале 20-ых годов прошлого века (причем коммуналка – как писал Лев Рубинштейн в своем эссе Коммунальное чтиво – еще до колхоза и Гулага явила собою универсальный знак того, как утопия стремительно мутирует в антиутопию). Одновременно, в отличие от воображаемых утопий, коммунальная квартира, как и гетеротопия в фуколтианском анализе, представляет собой реальное (контр-)пространство, характеризующееся телесным и социальным «разрывом» личной и обыденной жизни. В докладе мы проведем анализ разных текстов современной русской культуры и литературы (рассказы Н. Садур и Ю. Мамлеева, эссеистика и другие труды русских писателей), в которых коммунальная квартира репрезентируется именно как пространство-травестия повседневной жизни и обыденных норм.

Rad predstavlja multidisciplinarno razmatranje problema smanjenog tjelesnog kretanja i njegovih posljedica za zdravlje stanovništva. Raspravlja se o uzrocima koji dovode do marginaliziranja tjelesnog vježbanja u cilju postizanja optimalnog zdravstvenog statusa, kako u sustavu školstva i akademskog obrazovanja, tako i u provođenju slobodnog vremena. Ovaj pristup nije iscrpljen samo u preskripciji uključivanja tjelovježbe u edukacijskim programima ili apologetskog stajališta o nužnosti skladnog funkcioniranja tjelesnih sustava za optimalno zdravlje, nego je svrha rada naglasiti potrebu za promišljanjem i vrednovanjem uloge utjelovljene spoznaje u kontekstu različitih fizioloških, emotivnih, kognitivnih i društvenih sastavnica ljudskog bića. U radu se predstavlja model emergentnog holizma koji predstavlja plodan znanstveni okvir za promišljanje o navedenim pitanjima., The article presents a multidisciplinary perspective on the problem of diminishing physical activity and its impact on the health in the overall population. We discuss possible reasons for apparent marginalization of the physical education and practice in the educational system and popular culture rituals, and present an emergent holistic approach as a way how to deal with this problem. This approach is not reduced to a mere prescription for greater inclusion of physical exercise in the educational programs or an apologetic stance for proper functioning of the bodily systems for optimal health, but argues for a reconceptualization and evaluation of the role of embodied cognition in the context of various psychological, emotional, cognitive and sociological components of human being. We argue that the model of emergent holism presents a well-defined scientific frame for the conceptualization of these issues.

Recenzija, prikaz knjige "Rečnik tela", ur. Bernard Andrieu i Gilles Boëtsch. Prevela s francuskoga Olgica Stefanović. Beograd: Službeni glasnik. 2010.

Prodorom platonske antropologije, kršćanstvom još od 2. stoljeća počinje dominirati dualizam, nepomućen ponešto holističkijim tomizmom, a dodatno osnažen kartezijanizmom koji je kršćansku teologiju i dušu odgurnuo još dalje od tijela. Tek se šezdesetih godina 20. stoljeća teolozi počinju osvješćivati o daleko pozitivnijem i inkluzivnijem stavu Biblije prema tijelu. No, stoljeće prije toga, adventistički se pokret rađa u kondicionalizmu kakvog je iznio Hobbes u Levijatanu (XLIV). Čovjek nema dušu, on jest »živa duša« – tijelo oživljeno »dahom života« (Post 2,7). Bez tijela nema života, pa tako ni vječnog pakla. Ovome adventisti pridružuju i filozofiju zdravstvene reforme u kojoj njega tijela ima ključnu ulogu i o čemu ovisi intelektualni i duhovni napredak čovjeka, te na tom temelju grade obilnu zdravstvenu i obrazovnu praksu. Ova fizikalistička inačica kršćanske antropologije jedinstven je svjetonazorski doprinos filozofiji tijela i tema vrijedna akademske pažnje., Following the spread of Platonic anthropology, Christianity has started, already since the 2nd century A.D., to be dominated by dualism – a trend undisturbed by somewhat more holistic Thomism, and further strengthened by Cartesianism, which distanced Christian theology and soul even further away from the body. During the 1960s, theologians have become aware of the far more positive and inclusive attitude that the Bible has towards the body. Yet, a century before, the Adventist movement was born in conditionalism such as presented by Hobbes in Leviathan (XLIV). Man does not have a soul; he is a “living soul” – a body vivified by the “breath of life” (Gen 2:7). Without the body, there is no life, nor, consequentially, eternal hell. To this Adventists have also conjoined a philosophy of health reform in which the care of the body has a key role, and upon which depends man’s intellectual and spiritual wellbeing. On this foundation, they have built a rich healthcare and educational practice. This physicalist version of Christian anthropology is a unique worldview contribution to philosophy of the body and a subject worthy of academic attention.

Ovaj rad obuhvaća pristupe suvremenih stranih i hrvatskih teoretičara ženskih žanrova. U radu su obuhvaćene analize određenja polja ženskih žanrova te analiza ženskih žanrova kroz književne i audio-vizualne publikacije. Problematika se ženskih žanrova javlja na području određenja tog pojma, teorijska je literatura o tome sve brojnija, no još uvijek se ženski žanrovi ne mogu točno odrediti. Prihvaća se mišljenje da su ženski žanrovi tekstovi popularne kulture čiji su recipijenti žene te su to i svi oni aspekti ženske kulture, kao što su moda, kozmetika, šivanje, pletenje i slično. Pojmovi žensko pisanje, identitet i tijelo nužni su u proučavanju teorije ženskih žanrova. Žensko je pisanje specifično, teoretičarka Eleine Showalter uvodi pojam ginocentričnost kojim označava ženski jezik i žensko stvaralaštvo. Žensko se pisanje nadovezuje na razumijevanje identiteta te će u radu biti objašnjeni pristupi identitetu u moderni i postmoderni. Identitet je središnja točka ženskog pisanja, jer se ženski žanrovi bave rodnom teorijom koja obuhvaća rodne odnose, položaj žena i mušku dominaciju. Tijelo je vanjska oznaka žene uz koje se vežu moda i konzumerizam kao karakteristike ženskih žanrova. Serije i sapunice su prikazane kroz teorijsku literaturu o gledateljicama i kroz kritiku feministica koje osporavaju njihovu pozitivnu učinkovitost na suvremene recipijentice. U književnosti je slična situacija, opreke između trivijalne i ozbiljne književnosti najviše dolaze do izražaja jer se ljubavnim i chicklit romanima najviše zamjera na trivijalizaciji. Ljubavni i chicklit romani imaju čvrsto zadane norme u kojima se njihova radnja odvija, a najveća razlika je u prikazu subjekta koji je u ljubavnim romanima neaktivan, dok je u chicklit romanima on aktivan. Ženskim žanrovima pripadaju još djevojačka književnost i časopisi, no to u radu neće biti obrađeno.

Dihotomija tijelo-duh, svojstvena je zapadnoj misli od prvih filozofa do danas. Udar kršćanstva na tijelo, pokvarljivo, raspadljivo, podložno grijehu, smješta ga u domenu zla, što još uvijek, usprkos posvemašnjoj liberalizaciji, komercijalizaciji i ogoljelosti tijela svojstvenima današnjem vremenu, generira osjećaj srama, krivnje, i želje za bijegom iz „okova tjelesnosti“. Unutarnji rascjep u čovjeku istovjetan je unutarnjoj podijeljenosti društva. Inzistiranje na bestjelesnosti objavljuje se u mnogim vidovima (moda, prehrana, novi celibat), i izraz je posvemašnje čovjekove odijeljenosti od života. Prevladavajuće raspoloženje suvremenog čovjeka je anksioznost, i osjećaj obestemeljenosti, a kao mogući izlaz pojavila se ideja novog is-cijeljenja . Unutrašnja povezanost čovjeka sa samim sobom, cjelovitost duhovnog i tjelesnog aspekta, što je stanje svjesnosti o vlastitoj prisutnosti u svakom aspektu sebe, izjednačava se sa životom. Razne metode iscjeljenja društvo smješta u domenu „alternativnog“, što pokazuje njegovu nesklonost ka promjeni paradigme.

U radu se problematizira status tetovaža napravljenih u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) nakon političke tranzicije. Osim što svoje nositelje ove tetovaže mogu upućivati na najrazličitije događaje iz prošlosti, različite intervjuima prikupljene naracije o životu u JNA upućuju na postojanje donekle suprotstavljenih pojedinačnih tumačenja osobnih povijesti, koja mogu ali i ne moraju sadržavati elemente nostalgije. Osim ovoga, činjenica da postoji određena zajednica pamćenja predstavljena u obliku internetskog Foruma bivših pripadnika JNA čijim je članovima iskustvo vojske jedna od identificirajućih životnih epizoda potvrđuje da ove tetovaže i danas imaju kolektivnu dimenziju, budući da ih ova zajednica prepoznaje kao dio svoje kolektivne prošlosti. Na temelju ovoga tetovaže iz JNA moguće je protumačiti kao svojevrsne figure sjećanja, pošto odgovaraju svim trima kriterijima koje autor ove sintagme, Jan Assman, navodi, a to su: vezanost za prostor i vrijeme; vezanost za zajednicu; mogućnost rekonstrukcije., The author discusses the status of tattoos gotten in the Yugoslav People's Army (YPA) after the political transition. Besides the fact that these tattoos serve to remind their bearers of a broad spectrum of episodes from their past, different narratives about life in the YPA that were collected by means of interviews, show the existence of somewhat opposed individual interpretations of personal histories, which may or may not be interpreted as nostalgic. Besides this, the fact that there is a specific memory community represented in the form of a Web forum of ex YPA members, who find the experience of serving the army as an identifying life period, confirms that these tattoos still have a collective dimension, since this community recognizes them as a part of their collective past. After all this being said, tattoos from the YPA can be interpreted as certain figures of memory, because they incorporate all of the criteria that Jan Assman, the creator of this syntagm, has mentioned: connection to the space and time; connection to the community; the capability of reconstruction.

Zbornik okuplja 23 rada na hrvatskom i engleskom jeziku. Podijeljen je u cjeline: "Sport u duhovnim tradicijama", "Estetički aspekti sporta", "Tijelo u sportu", "Etički aspekti sporta", "Tjelesna kultura, igra".