251. Utjecaj nekih mjernih postupaka na strukturu fleksibilnosti
- Author
-
Borut Pistotnik
- Subjects
Studenten ,Flexibilität ,morphologische Eigenschaften ,Struktur ,Beziehungen ,Messverfahren ,studenti ,fleksibilnost ,morfološke karakteristike ,struktura ,relacije ,postupci mjerenja ,male students ,flexibility ,morphological characteristics ,structure ,relations ,measurement procedures - Abstract
The main purpose of this study was to define flexibility space while using different measurement procedures and to assess its susceptibility to the influence of morphological characteristics. The data were collected using a sample of 236 male students of the University of Ljubljana who were all between 21 and 22 years of age. Flexibility was measured using fifteen tasks, all requiring wide amplitudes of movement in the area of the shoulder, trunk and hip joint. The amplitudes were measured with three different procedures, using linear measures, a gravity goniometer and a classical goniometer. The data on morphological characteristics were collected by using a battery of twenty-one measures. Most of the applied measures of flexibility showed a satisfactory degree of reliability (classical and contemporary coefficients of reliability). All factor structures (direct oblimin and HG criteria for factor extraction) obtained by means of different measurement procedures were defined by latent dimensions that are topologically oriented to joints and their wider areas, and accurately defined by the action and space characteristics of movements. The different measurement procedures used on the same tasks give the same form of flexibility. It was also found that almost all the measures of the three methods were influenced by morphology (regression analysis), although the structure of flexibility was not (congruence coefficients). On the basis of the collected data, it can be stated that the flexibility measurement procedure implying the use of a gravity goniometer is the most adequate way to collect the relevant data., Glavni je cilj ovoga istraživanja bio definirati prostor fleksibilnosti primjenom raznih mjernih postupaka i procijeniti osjetljivost strukture fleksibilnosti na utjecaj morfoloških obilježja. Dostupna kineziološka i medicinska literatura, koja se bavi tim problemom, tvrdi da je fleksibilnost važan faktor optimalnog tjelesnog fitnesa (sportske pripremljenosti) svakog sportaša, a isto je tako i važan faktor u svakodnevnom životu. Problem mjerenja fleksibilnosti predmetom je brojnih kinezioloških i medicinskih studija. Na temelju toga razvijeni su mnogobrojni mjerni postupci gdje je amplituda pokreta mjerena ili linearnim mjerilom ili kutnim stupnjevima. Ipak, većina relevantnih istraživanja temelji se na informacijama dobivenima postupcima linearnog mjerenja fleksibilnosti. Stoga se postavlja pitanje kakva je struktura fleksibilnosti ako su ulazne informacije dobivene postupkom mjerenja kutnih stupnjeva. Uzorak ispitanika činilo je 236 studenata Sveucilišta u Ljubljani, u dobi od 21 ili 22 godine. Za mjerenje fleksibilnosti ispitanici su morali izvesti 15 zadataka koji su svi zahtijevali veliku amplitudu pokreta ramenog pojasa, trupa i kuka. Amplitude pokreta mjerene su trima postupcima: linearno, gravitacijskim goniometrom i klasičnim goniometrom. Podaci o morfološkim obilježjima dobiveni su sklopom od 21 mjere. Obje skupine podataka (o fleksibilnosti i o morfologiji) obrabene su standardnim deskriptivnim statističkim postupcima. Klasičnim i suvremenim postupcima, koji su obuhvaćeni programom RTT7G, utvrđene su osnovne karakteristike uporabljenih mjernih instrumenata. Latentna struktura istraženog prostora utvrđena je oblimin rotacijom pod Guttman-Kaiserovim kriterijem. Rezultati testova fleksibilnosti vrednovani su regresijskom analizom na temelju antropometrijskih mjera. Za svaku varijablu definiran je udio varijabiliteta koji se može predvidjeti iz morfoloških obilježja. Isti postupci fak-torske analize, koji su se koristili na sirovim podacima, primijenjeni su na parcijalizirane rezultate. Na temelju Tuckerovih koeficijenata slaganja ustanovljena je konzistentnost rezultata prije i nakon parcijalizacije. Većina primijenjenih testova fleksibilnosti pokazala je zadovoljavajuću pouzdanost. Linearne mjere pokazale su najbolje metrijske karakteristike, a zatim slijede testovi mjereni gravitacijskim goniometrom. Sve faktorske strukture dobivene različitim mjernim postupcima bile su definirane latentnim dimenzijama topološki vezanima za zglobove i područja oko njih i točno su bile određene akcijom i prostornim karakteristikama pokreta. Različiti mjerni postupci, primijenjeni na istim zadacima, dali su isti oblik fleksibilnosti (5 faktora dobivenih linearnim mjerenjem i gravitacijskim goniometrom te 6 faktora dobivenih mjerenjem klasičnim goniometrom). Također se pokazalo da je morfologija utjecala na sve mjere svih triju metoda, ali nije utjecala na dobivene strukture fleksibilnosti. Tjelesne mjere znacajno su slabje utjeca- le na rezultate dobivene mjerenjem kutnih stupnjeva. Od ukupno 45 mjerenja fleksibilnosti, tjelesne proporcije nisu utjecale na rezultate u samo 16 slucajeva: u 7 mjera dobivenih gravi- tacijskim goniometrom, 7 mjera dobivenih klasičnim goniometro te samo u 2 linearne mjere. Na temelju prikupljenih podataka može se tvrditi da je mjerni postupak u kojemu se fleksibilnost mjeri gravitacijskim goniometrom najpogodniji za prikupljanje relevantnih podataka., Das Hauptziel dieser Studie war, den Flexibilitätsraum mittels verschiedener Messverfahren zu bestimmen, sowie dessen Empfindlichkeit auf den Einfluß morphologischer Eigenschaften zu bewerten. Die Daten wurden auf einer Stichprobe von 236 Studenten der Universität Ljubljana, 21 und 22 Jahre alt, erworben. Die Flexibilität wurde mittels 15 Aufgaben gemessen, die breite Bewegungsamplituden in der Schulter-, Trunk- und Hüftenzone forderten. Drei verschiedene Messverfahren wurden zum Messen von Amplituden verwendet: das lineare Verfahren, das Gravitationsgoniometer und das klassische Goniometer. Die Daten über morphologische Eigenschaften wurden mittels einer Batterie von 21 Tests erworben. Die meisten angewendeten Messverfahren zur Bewertung der Flexibilität zeigten einen genügenden Grad der Zuverlässigkeit (klassische und zeitgemäße Zuverlässigkeitskoeffizient). Jede mittels verschiedenen Messverfahren erworbene Faktorenstruktur (direkte oblimin und HG-Hriterien zur Faktorenextraktion) wurde mit latenten Dimensionen erklärt, die topologisch an die Gelenke und die breitere Gelenkzone orientiert und durch die Aktions- und Raumeigenschaften der Bewegung genau bestimmt sind. Verschiedene Messverfahren, auf denselben Aufgaben angewendet, ergeben dieselbe Form der Flexibilität. Es wurde auch festgestellt, dass fast alle Verfahren innerhalb den drei Methoden durch Morphologie beeinflusst waren (Regressions-analyse), während die Flexibilitätsstruktur es nicht war (Hongruenzkoeffiziente). Auf Grund erworbener Daten kann es behauptet werden, dass sich das Messverfahren, in dem Gravitationsgoniometer verwendet war, zum Erwerben der relevanten Daten am meisten eignet.
- Published
- 2002