Search

Kardiovaskularne bolesti su vodeći uzrok smrti i invaliditeta u svijetu te predstavljaju najvaţniji razlog bolničkog liječenja. Mogu se uspješno kontrolirati farmakološkom terapijom, ali često mogu rezultirati potrebom za operacijom. Najčešća operacija srca u odrasloj dobi je operacija aortokoronarnog premoštenja. Cilj operacije je smanjivanje simptoma i rizika ponovnog nastanka infarkta te poboljšavanje preţivljavanja bolesnika. Vrsta anestezije koja se koristi prilikom srčanih operacija je opća anestezija, a postiţe se primjenom volatilnih i intravenskih anestetika – nejčešće njihovom kombinacijom (balansirana anestezija). Propofol je intravenski anestetik koji se često koristi zbog brzog nastupa djelovanja te brze eliminacije, mogućnosti precizne kontrole sedacije te kardioprotekcije u operacijama na srcu. Osim što se koristi za indukciju i odrţavanje anestezije, prigodan je i u poslijeoperacijskom periodu u svrhu sedacije. Volatilni anestetici se najčešće koriste u fazi odrţavanja anestezije. Sevofluran, desfluran i izofluran su pokazali značajne kardioprotekcijske učinke, smanjujući incidenciju ishemije miokarda tijekom operacija, ali i u poslijeoperacijskom periodu. Ove dvije grupe se razlikuju po mehanizmu kojim se postiţe zaštita miokarda, dok volatilni anestetici djeluju na principu sličnom ishemijskom prekondicioniranju, propofol smanjuje oksidacijski stres nakon ishemijsko – reperfuzijske ozljede. Nisu u potpunosti dokazane velike razlike u smanjivanju poslijeoperacijske smrtnosti, kraćeg boravka u bolnici, utjecajima na hemodinamiku te pojavi kasnih komplikacija, ali priznato je kako volatilni anestetici osiguravaju bolji operacijski ishod kod niskorizičnih bolesnika sa stabilnom anginom pectoris bez nedavnog infarkta miokarda i s ejekcijskom frakcijom većom od 55%, dok su intravenski anestetici bolji izbor kod visokorizičnih bolesnika s nestabilnom anginom, nedavnim infarktom i niskom ejekcijskom frakcijom, Cardiovascular diseases are the leading cause of death and disability in the world and are the most important reason for hospital treatment. They can be successfully controlled by pharmacological theraphy, but can often result in the need for surgery. The most common heart surgery in adulthood is coronary artery bypass graft surgery. The goal of surgery is to reduce the symptoms and risk of recurrence of heart attack and improve patient survival. The type of anesthesia used in cardiac surgery is general anesthesia and is achieved by the use of volatile and intravenous anesthetics – most often a combination of them (balanced anesthesia). Propofol is an intravenous anesthetic that is often used for its rapid onset of action and rapid elimination, the ability to precisely control sedation and cardioprotection in heart surgery. In addition to being used for induction and maintenance of anesthesia, it is also suitable in the postoperative period for the purpose of sedation. Volatile anesthetics are most commonly used in the maintenance phase of anesthesia. Sevoflurane, desflurane and isoflurane showed significant cardioprotective effects, reducing the incidence of myocardial ischemia during surgery but also in the postoperative period. These two groups differ in the mechanism by which myocardial protection is achieved; while volatile anesthetics act on a principle similar to ischemic preconditioning, propofol reduces oxidative stress after ischemic – reperfusion injury. Significant differences in reduced postoperative mortality, shorter hospital stays, effects on hemodynamics and late complications have not been fully demonstrated, but volatile anesthetics have been recognized to provide better surgical outcome in low – risk patients with stable angina pectoris without recent myocardial infarction and ejection fraction larger than 55% while intravenous anesthetics are a better choice in high – risk patients with unstable angina, recent infarction and low ejection fraction.

"Slagalica nasljeđa" - priručnik za opismenjavanje iz medicinske genetike ima tri namjene. Prije svega, on je edukativna slikovnica za studente, liječnike i pacijente, ali i druge zainteresirane pojedince jer su u njoj kroz ilustracije objašnjene osnove genetike čovjeka, kao i osnove medicinske genetike. Od toga kako prepoznati osobu s genetičkim poremećajem, kako nastaju i koje vrste genetičkih poremećaja postoje pa sve do toga na koji ih način možemo dijagnosticirati. Nadalje, nakon svake ilustracije na pojedinoj stranici nalaze se definicije 79 pojmova iz medicinske genetike koje čine tezaurus za studente, liječnike i pacijente koji se na bilo koji način susreću s genetičkim poremećajima. Naposljetku, ova knjiga sadrži i primjere rečenica u koje su ubačeni stručni pojmovi iz medicinske genetike, a koji su namijenjeni studentima prilikom savladavanja komunikacijskih vještina na kolegiju Medicinska genetika, ali i liječnicima prilikom informiranja svojih pacijenata o (mogućem) genetičkom poremećaju. Uz kreatoricu ideje i urednicu izdanja, doc. dr. sc. Ninu Perezu, autori izdanja su studenti šeste godine Integriranog preddiplomskog i diplomskog sveučilišnog studija Medicina i prof. dr. sc. Saša Ostojić.

CILJ. Fabryjeva bolest je X-vezana nasljedna lizosomska bolest nakupljanja u kojoj zbog snižene razine enzima α-galaktozidaze A dolazi do višestrukog oštećenja različitih organa. Cilj ovoga rada je utvrditi učestalost Fabryjeve bolesti u bolesnika liječenih nadomještanjem bubrežne funkcije i predijaliznih bolesnika u KBC Rijeka. MATERIJALI I METODE. U istraživanje su uključeni pacijenti s kroničnom bubrežnom bolesti liječeni postupcima hemodijalize, peritonejske dijalize, bolesnici s bubrežnim presatkom te bolesnici s glomerularnom filtracijom manjom od 30 mL/min/1, 73 m2 (stadij G4 i G5 kronične bubrežne bolesti). Kod muškaraca probir je učinjen određivanjem razine enzima α-galaktozidaze A, dok je pacijenticama pored aktivnosti enzima određivana i razina lizosomskog globotriaozilsfingozina (Lyso-Gb3, referentni raspon 0, 0-3, 5 ng/mL). U osoba s razinom α-galaktozidaze A manjom od 1, 2 µmol/L/h učinjeno je i genetsko testiranje. Istraživanje je započelo 21. lipnja 2018. te je još u tijeku. REZULTAT I ZAKLJUČAK. U probir je do 15. kolovoza 2018. uključeno 134 muških i 85 ženskih pacijenata u dobi od 30 do 93 godine. Srednja vrijednost enzima α-galaktozidaze A u muškaraca bila je 3, 5 µmol/L/h, dok je u žena iznosila 3, 2 µmol/L/h. Dva su muška pacijenta imala sniženu vrijednost enzima (1 µmol/L/h, odnosno 1, 1 µmol/L/h), kod jednog pacijenta nije detektirana patološka mutacija, dok je za drugog genetsko ispitivanje u izradi. Nisu zabilježena patološka odstupanja u vrijednostima LysoGb3, uz srednju vrijednost od 1, 6 ng/mL. Istraživanje trenutno nije potvrdilo postojanje patološke mutacije za Fabryjevu bolest u populaciji preterminalnih i terminalnih bubrežnih bolesnika u našem centru, što je u skladu s dosadašnjim spoznajama koje je svrstavaju u skupinu rijetkih bolesti. No, obzirom na dostupnost dijagnostičkih postupaka kao i liječenja, potrebno je uzeti ju u obzir prilikom diferenciranja uzroka kroničnog zatajivanja bubrežne funkcije.