Search

Propitivanje granica ljudskosti i ljudskoga u odnosu i s obzirom na prirodu, ali i tehnologijski kontekst koji sve snažnije prodire kako u prirodu, tako i u naše društveno, političko i kulturno okruženje, osobito je popularna tema suvremenih društveno i humanistički orijentiranih rasprava. Na navedeno je, dakako, utjecao i nagli razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje posljednjih tridesetak godina mijenjaju sve oblike društvenoga i umjetničkoga djelovanja. Živimo u vremenu snažne kompjutorizacije kulture, vremenu računalne revolucije koja direktno utječe na stvaranje novih kulturnih formi, ali je ta ista kompjutorizacija pridonijela i redefiniranju postojećih kulturno-umjetničkih oblika. Uzevši u obzir navedeno, u radu smo se koncentrirali na dramske tekstove objavljene u dramskim zbornicima Nagrada Marin Držić u razdoblju od 2010. godine do 2019. godine, te smo nastojali odgovoriti na sljedeća pitanja: jesu li digitalne tehnologije prisutne u suvremenom hrvatskom dramskom pismu i kako one eventualno utječu na stvaranje novih obrazaca u strukturiranju dramskoga lika. Na postavljena pitanja nastojale smo odgovoriti služeći se teorijskim instrumentarijem posthumanizma pa smo prisutnost posthumanističkih elemenata i utjecaja digitalne tehnologije u analiziranim dramskim tekstovima detektirale na dvjema razinama. Na prvoj razini riječ je o specifičnostima u opisima scenskih prostora, a na drugoj o činjenici da tehnologija postaje dijelom habitusa dramskoga lika koji se uzdiže na razinu društvene norme i posjeduje sposobnost voditi njegovo cjelokupno ponašanje i razmišljanje.

Na hrvatskoj razini epidemija , u svjetskim razmjerima pandemija COVID 19 virusa, zasigurno je izvanredna situacija koja je početkom godine zahtijevala i donošenje izvanrednih mjera. Stanovništvo se po prvi puta suočilo s ograničavanjem slobode kretanja, zabranom napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka, samoizolacijom... Neosporan je i osjećaj straha, budući je COVID 19 bio novi virus o kojemu se gotovo ništa nije znalo. Posljedično se s epidemijom javila i mogućnošću zadiranja u privatnost te ostala prava i slobode građana, odnosno postavlja se pitanje da li je moguće, bez obzira na svu zakonsku regulativu sačuvati privatnost i zaštiti osobne podatke oboljelih osoba. Ovim radom analizirane su i komparirane objave Stožera civilne zaštite Međimurske županije te objave na e Međimurju najčitanijem lokalnom portalu te mogućnost otkrivanja identiteta iako nisu objavljeni osobni, već skup podataka nultog pacijenta Gorana Nedeljka kao prve osobe oboljele od COVID 19 virusa u Međimurskoj županiji.

Rad istražuje međuzavisnost i kompleksnu povezanost između radija koji se pri prenošenju informacija oslanja isključivo na osjetilo sluha i izazivanje primarnih, sekundarnih i pozadinskih emocija kod slušatelja. Na osnovi korištene metodologije, radijskog priloga o Domovinskom ratu i rezultata online anketnog upitnika provedenog među 246 ispitanika, potvrđena je teza Antonija Damasija da određeni podražaji uzrokuju jednake emocije kod svih pripadnika iste društvene zajednice i kulture. Većina promatranih emocija pokazala se ipak jače izraženima kod ratne generacije – građana rođenih 1991. godine i ranije koji su bili aktivni ili pasivni sudionici rata. Naučeni obrasci ponašanja, kultura hrvatskog naroda, ratna iskustva bližnjih te dodatni utjecaj masovnih medija stvorili su obrasce za jednake emocije i fiziološke reakcije, no slabijeg intenziteta, na radijski ratni prilog i generacijama građana rođenih nakon ratne 1991. godine.

Cilj je ovoga rada istražiti vizualne znakove na četiri odabrane i javno dostupne fotografije na Instagramu koje imaju oznaku #instatravel te prikazuju osobu na turističkoj lokaciji. Semiotičkim pristupom i deskriptivnom analizom istražujući vizualne znakove želimo saznati koje je značenje turističke lokacije odnosno prostora u odnosu na osobu na fotografiji. Na temelju izvedene analize i relevantnih radova iz područja semiotike fotografije putovanja izvodimo zaključak kako je na navedenim fotografijama prisutno samo-referenciranje osobe koja je na fotografiji odnosno kako navedene fotografije služe stvaranju digitalnog identiteta.

Živi pokret umjetnika uvijek je znak krize, znak otpora, borbe s konvencijama, znak nužne potrebe za promjenom. Umjetnik se koristi izvedbom da bi nas proveo kroz proces u kojem sudjelujemo u svojevrsnom umjetničkom ritualu. Kroz izvedbu umjetnik postaje privlačan i oblikuje prostor koji preuzima dio te privlačnosti, dio umjetničke aure. Aura umjetnika prelijeva se i na predmete i na prostor i na publiku. Pojam umjetničke aure razmatrat ćemo kroz primjer umjetničke osobnosti, života, ali i smrti suvremenog hrvatskog umjetnika Tomislava Gotovca.