Search

Objectives: This study aimed to evaluate survival and recurrence data as well as the QoL data in cervical cancer patients following radiochemotherapy (RCT) and brachytherapy as definitive treatment. The goal was to identify factors that can be modified to enhance overall survival and QoL for these patients. Materials and methods: Between 2003 and 2023, a total of 132 patients with advanced cervical cancer were evaluated for possible treatment at the Coburg Cancer Center. For this retrospective analysis, 81 patients were excluded due to various reasons (post-operative RCT, radiotherapy without brachytherapy, neoadjuvant RCT, palliative RCT, treatment of cancer recurrence, simultaneous treatment of other malignancy). Thus, 51 patients were included in this study. Analysis of patient data was primarily focused on age at initial diagnosis, menstrual status, FIGO stage, histology, overall survival, remission, occurrence of distant metastases or pelvic recurrence, total dose of radiation, brachytherapy, and concurrent chemotherapy, and occurrence of acute or late toxicities. Additionally, QoL was assessed prospectively by patient self-completion of the EORTC-QLQ-C30 and EORTC-QLQ-CX24. For the analysis of the statistical data IMB SPSS Statistics 29 for macOS (IBM Corp, 2022) was used. Survival rates were calculated by the Kaplan-Meier method, and the log-rank test was used to compare survival rates between different groups of patients. Qualitative data were expressed as whole numbers and percentages, while quantitative data were expressed as mean ± standard deviation or mean and interquartile range. For analysis of the EORTC questionnaires, all data were summarized in descriptive statistics. To compare differences between two groups, the t-test was performed. The chi-square test was applied to compare two categorical variables, and regression analysis was used to examine the influence of certain variables on QoL. Results: 5-year overall survival, NED-survival, and pelvic-recurrence-free survival rates were 48±9%, 68±14% and 52±10%, respectively. A significant impact on 5-year overall survival rates was seen for FIGO-stage (IIA-IIIA: 74±13% vs IIIB-IVA: 29±12%, p=0.027) for distant metastases (W/o DM: 75±12% vs with DM: 25±11%, p=0.05). Neither development of pelvic recurrence nor histology had significant impact survival rates. QoL-questionnaire evaluation resulted in a score of 63/100 for the overall QoL of patients. Cognitive function was the least impaired with a score of 84, while role functioning was the worst with a score of 67. On the symptom scale, Insomnia (46/100), Fatigue (41/100), Dyspnea (32/100), and Pain (26/100) scored the worst. Financial difficulties also burdened some patients and achieved a score of 25/100. Diarrhea, constipation, appetite loss, and nausea/vomiting were rated as less distressing by patients. The cervical cancer-specific questions of the EORTC-QLQ-CX24 questionnaire revealed that peripheral neuropathy, score of 36/100, and lymphedema, score of 32/100, occurred most frequently. Patients also reported that their sexual/vaginal functioning was impaired (32/100) and that their own body image (22/100) was also affected. The functional sexual activity scale could only be completed by 5 patients who had been sexually active in the last four weeks. This showed that only one third of them could enjoy sex. Comparing the result of evaluation of the EORTC-questionnaires showed no significant differences in the QoL of patients above and under the age of 58 years, and there was also no difference seen in patients diagnosed with FIGO stage, Ciljevi: Ova studija imala je za cilj procijeniti podatke o preživljenju i recidivu, kao i podatke o kvaliteti života kod pacijenata s rakom vrata maternice nakon radiokemoterapije (RCT) i brahiterapije kao konačnog liječenja. Cilj je bio identificirati čimbenike koji se mogu modificirati kako bi se poboljšalo ukupno preživljenje i QoL za ove pacijente. Materijali i metode: Između 2003. i 2023. ukupno 132 pacijentice s uznapredovalim rakom vrata maternice procijenjene su za moguće liječenje u Centru za rak u Coburgu. Za ovu retrospektivnu analizu isključen je 81 pacijent zbog različitih razloga (postoperativni RCT, radioterapija bez brahiterapije, neoadjuvantni RCT, palijativni RCT, liječenje recidiva raka, istovremeno liječenje drugih malignih bolesti). Tako je u ovo istraživanje bio uključen 51 pacijent. Analiza podataka pacijenata prvenstveno je bila usmjerena na dob pri početnoj dijagnozi, menstrualni status, stadij FIGO, histologiju, ukupno preživljenje, remisiju, pojavu udaljenih metastaza ili recidiva u zdjelici, ukupnu dozu zračenja, brahiterapiju i istodobnu kemoterapiju te pojavu akutne ili kasne toksičnosti. Dodatno, QoL je procijenjen prospektivno samoispunjavanjem EORTC-QLQ-C30 i EORTC-QLQ-CX24 pacijenta. Za analizu statističkih podataka korišten je IMB SPSS Statistics 29 za macOS (IBM Corp, 2022.). Stope preživljenja izračunate su Kaplan-Meier metodom, a log-rank test korišten je za usporedbu stopa preživljenja između različitih skupina bolesnika. Kvalitativni podaci izraženi su kao cijeli brojevi i postoci, dok su kvantitativni podaci izraženi kao srednja vrijednost ± standardna devijacija ili srednja vrijednost i interkvartilni raspon. Za analizu EORTC upitnika svi podaci su sažeti u deskriptivnu statistiku. Za usporedbu razlika između dviju skupina proveden je t-test. Hi-kvadrat test primijenjen je za usporedbu dviju kategoričkih varijabli, a regresijskom analizom ispitan je utjecaj pojedinih varijabli na QoL. Rezultati: Stope 5-godišnjeg ukupnog preživljenja, NED-preživljenja i stope preživljenja bez recidiva u zdjelici bile su 48±9%, 68±14% odnosno 52±10%. Značajan utjecaj na petogodišnje ukupne stope preživljenja primijećen je za stadij FIGO (IIA-IIIA: 74±13% u odnosu na IIIBIVA: 29±12%, p=0,027) za udaljene metastaze (bez DM: 75± 12% u odnosu na DM: 25±11%, p=0,05). Niti razvoj recidiva u zdjelici niti histologija nisu značajno utjecali na stope preživljavanja. 66 Procjena QoL-upitnika rezultirala je rezultatom od 63/100 za ukupni QoL pacijenata. Najmanje je oštećena kognitivna funkcija s ocjenom 84, dok je funkcioniranje uloga najlošije s ocjenom 67. Na ljestvici simptoma nesanica (46/100), umor (41/100), dispneja (32/100), i Bol (26/100) je dobio najlošiju ocjenu. Financijske poteškoće također su opteretile neke pacijente te su postigle ocjenu 25/100. Pacijenti su proljev, zatvor, gubitak apetita i mučninu/povraćanje ocijenili kao manje uznemirujuće. Pitanja specifična za rak vrata maternice iz upitnika EORTCQLQ-CX24 otkrila su da su se najčešće javljali periferna neuropatija, rezultat 36/100, i limfedem, rezultat 32/100. Pacijenti su također izjavili da je njihova spolna/vaginalna funkcija bila oslabljena (32/100) te da je također bila pogođena slika vlastitog tijela (22/100). Ljestvicu funkcionalne seksualne aktivnosti moglo je ispuniti samo 5 pacijenata koji su bili spolno aktivni u posljednja četiri tjedna. To je pokazalo da samo jedna trećina njih može uživati u seksu. Usporedba rezultata evaluacije EORTC-upitnika nije pokazala značajne razlike u QoL bolesnika starijih i mlađih od 58 godina, a također nije bilo razlike uočenih u bolesnika s dijagnosticiranim FIGO stadijem

CILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj ovog istraživanja jest istražiti način dovršetka jednoplodovih trudnoća makrosomne novorođenčadi iznad 4000 g kod majki prvorotkinja u jednogodišnjem razdoblju na Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Split. ISPITANICI I METODE: Od ukupnog broja porođaja u jednogodišnjem razdoblju od 1. lipnja 2021. do 1. lipnja 2022. godine smo izdvojili 238 prvorotki koje su rodile makrosomnu novorođenčad težu od 4000 g. Iz istraživanja su isključene višeplodove trudnoće i višerotke. Novorođenčad smo prema porođajnoj masi podijelili u tri skupine: 4000-4499 g, 4500-4999 g i iznad 5000 g. Podatci su prikupljeni iz rađaonskih protokola Klinike za ženske bolesti i porode te iz Bolničkog informacijskog sustava. REZULTATI: U promatranom razdoblju od ukupno 238 porođaja makrosomne novorođenčadi prvorotkinja, 136 (57%) trudnica rodilo je vaginalnim putem, 81 (34%) hitnim te 21 (9%) elektivnim carskim rezom. Hitnim i elektivnim carskim rezom rađale su majke značajno većeg indeksa tjelesne mase medijana 23,8 kg/m2 i 26,3 kg/m2 naspram medijana 22,4 kg/m2 trudnica uspješno porođenih vaginalno (P5000 g najviše porođaja dovršeno je carskim rezom (P=0.014). Kod majki čiji su komorbiditeti bili gestacijski dijabetes, preeklampsija te IDDM porođaji su češće dovršeni carskim rezom. Upotreba epiduralne analgezije i indukcija porođaja nisu smanjile učestalost dovršetka porođaja carskim rezom. Ramena distocija se značajno češće javljala u skupini novorođenčadi >5000 g (P, OBJECTIVES: The aim of this study is to investigate mode of delivery of singleton macrosomic pregnancies over 4000 g in primiparous mothers in one-year period at University Hospital Split. SUBJECTS AND METHODS: Out of total number of births in one-year period from June 1st 2021. till June 1st 2022. we selected 238 primiparous women who gave birth to macrosomic newborns weighing more than 4000 g. Multiple pregnancies and multiparous women were excluded from the study. We devided newborns according to their birth weight into three groups: 4000-4499 g, 4500-4999 g and over 5000 g. The data were collected from the birth protocols of the Department of Gynecology and Obstetrics and from the hospital information system. RESULTS: In the observed period, out of total 238 births of macrosomic newborns among primiparous women, 136 (57%) pregnant women gave birth vaginally, 81 (34%) by emergency and 21 (9%) by elective cesarean section. Emergency and elecive cesarean sections were performed by mothers with a significantly higher body mass index, median 23,8 kg/m2 and 26,3 kg/m2 versus median 22,4 kg/m2 of pregnant women who successfully delivered vaginally (P5000 g, most deliveries were completed by caesarean section (P=0.014). Mothers whose comorbidities were gestational diabetes, preeclampsia and IDDM more often had cesarean section delivery. The use of epidural analgesia and induction of labor did not reduce the frequency of caesarean section. Shoulder dystocia occurred significantly more often in the group of newborns >5000 g (P

Ciljevi: Analiza porođaja nakon prethodna dva carska reza u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Split (Klinika). Analiza učestalosti kirurške sterilizacije u sklopu porođaja trećim carskim rezom (CR). Ispitanice i postupci: U istraživanje su bile uključene sve trudnice koje su rodile carskim rezom u Klinici u periodu 1.1.2019. – 31.12.2022., s prethodna minimalno dva CR-a. Podaci su prikupljeni iz Dnevnih programa, Rađaonskih i Operacijskih protokola Klinike. Ispitivana su obilježja trudnica i novorođenčadi. Rezultati: Zabilježena su 242 porođaja opetovanim (trećim ili više) CR-om što iznosi 1,42% od svih porođaja te 4,61% od porođaja CR-om. Između godine s najmanjim (2019.) i s najvećim (2021.) zabilježenim brojem ovih porođaja evidentiran je porast od 76,74% (P=0,004). Porođaji su najčešće obavljeni s navršenih 38 tjedana trudnoće (75,21%). Period od drugog do trećeg CR-a (medijan =4) prosječno je bio dulji nego period od prvog do drugog CR-a (medijan =3) (P=0,001). Kiruršku sterilizaciju u sklopu opetovanog carskog reza zatražile su 132 (54,55%) ispitanice te je graničnom značajnosti (P=0,05) pokazan pad u udjelu između prve i posljednje promatrane godine. Novorođenačka hipotrofija (4,13%) i hipertrofija (7,44%) evidentirane su u značajno manjem udjelu od pretpostavljene frekvencije od 10% (P=0,021, P=0,001). Od ukupno šest ispitanica s potvrđenim poremećajima sijela i/ili implantacije posteljice, njih četiri (66,67%) moralo je biti histerektomirano. Zaključci: U ispitivanom periodu evidentiran je porast opetovanih carskih rezova koji prati porast učestalosti porođaja CR-om u Klinici. Evidentirano je graničnom statističkom značajnosti smanjenje broja ispitanica koje su zatražile kiruršku sterilizaciju u sklopu opetovanog CR-a u ispitivanom periodu. Razmak između drugog i trećeg carskog reza statistički je bio značajno duži od perioda između prvog i drugog carskog reza. Dugoročne komplikacije nakon carskog reza evidentirane su u naših ispitanica (placenta previja, PAS poremećaji, nepotpun razdor maternice). Histerektomija je učinjena u 66,67% trudnica s potvrđenim poremećajem sijela ili implantacije posteljice., Objectives: Analysis of childbirth after previous two caesarean deliveries at the University Hospital of Split (Clinic). Analysis of the frequency of surgical sterilization at the time of the third caesarean section. Subjects and methods: The study included all pregnant women who gave birth by caesarean section in the Clinic (2019 – 2022), with at least two previous caesarean sections. The data was obtained from the Daily programs, Birth and Operating protocols of the Clinic. Characteristics of pregnant women and newborns were examined. Results: In the observed period 242 deliveries by repeated (third or more) cesarean section were recorded, which is 1.42% of all deliveries and 4.61% of deliveries by cesarean section. An increase of 76.74 % was recorded between the year with the lowest (2019) and the highest (2021) recorded number of these deliveries (P=0.004). Cesarean sections were most oftenly performed at 38 weeks of pregnancy (75.21%). The period between second and third cesarean delivery (median 4) was on average longer than the period from the first to the second (median 3) (P=0.001). In our study 132 (54.55%) respondents requested surgical sterilization as a part of a repeated caesarean section. Borderline significance (P=0.05) showed a decrease in the proportion between the first and last observed year. Neonatal hypotrophy (4.13%) and hypertrophy (7.44%) were recorded in a significantly lower proportion than the assumed frequency of 10% (P=0.021, P=0.001). Out of a total of six respondents with confirmed disorders of the placenta, four of them (66.67%) had to have a hysterectomy. Conclusions: An increase in number of repeated caesarean sections was recorded and it follows an increase in the frequency of cesarean deliveries in the Clinic. A decrease in the number of respondents who requested surgical sterilization as part of a caesarean section in the examined period was recorded with borderline statistical significance. The interval between the second and third cesarean section is significantly longer than the period between the first and second. Long-term complications after cesarean section were recorded in our subjects (placenta previa, placenta accreta spectrum disorders, incomplete uterine rupture). Hysterectomy was performed in 66.67% respondents with a confirmed placental disorders.

Ciljevi: Osnovni ciljevi ovog istraživanja bili su ocijeniti (objektivno i kvantitativno) slijedeće: utjecaj novog, revidiranog i proširenog SZO/UNICEF-ova 20-satnog tečaja o dojenju na znanje, stavove i individualnu praksu zdravstvenih djelatnika dalmatinskih rodilišta te evaluirati navike i praksu zdravstvenih djelatnika splitskog rodilišta, u vidu UNICEF-ovih ˝Deset koraka prema uspješnom dojenju˝, na stopu isključivog dojenja u prvih 48 sati od rođenja i pri otpustu iz rodilišta, te u 3. i 6. mjesecu po porodu i na stopu ukupnog dojenja u prvih 48 sati i pri otpustu iz rodilišta te 3, 6 i 12 mjeseci nakon poroda. Dodatni ciljevi ove studije su bili ispitati znanje, stavove i uobičajenu praksu zdravstvenih djelatnika dalmatinskih rodilišta o dojenju te ispitati točnost podataka o isključivom dojenju u rodilištu koristeći različite metode prikupljanja podataka o prehrani novorođenčadi. Ispitanici i metode: Pet od devet dalmatinskih rodilišta, čiji su djelatnici završil tečaj o dojenju između prosinca 2007. i veljače 2009. godine, uključeni su u studiju o utjecaju izobrazbe na znanje, stavove i individualnu praksu zdravstvenih djelatnika. Osoblju rodilišta (424 prije tečaja i 308 nakon tečaja) podijeljen je anonimni upitnik o dojenju neposredno prije i 3 mjeseca poslije izobrazbe. Stavovi zdravstvenih djelatnika su procijenjeni pomoću validiranog alata˝Iowa Infant Feeding Attitude Scale˝(IIFAS). Za procjenu pouzdanosti stope isključivog dojenja u splitskom rodilištu, analizirani su podatci 157 parova majka/dijete uključenih u studiju na Klinici za ženske bolesti i porode KBC Split između veljače i svibnja 2008. godine. Podatci o prehrani novorođenčadi u bolnici prikupljeni su iz četiri izvora: 1) standardni „Novorođenački list“; 2) nova „tablice prehrane“; 3) intervju s majkama prije otpusta iz bolnice i 4) „Zdravstvena knjižica za predškolsko dijete“. Kako bi se odredile stope isključivog dojenja tijekom prvih 48 sati i za period od rođenja do otpusta iz bolnice, korištene su definicije dojenja SZO. Za procjenu utjecaja izobrazbe zdravstvenih djelatnika na bolničku praksu i stopu dojenja, održan je u dva navrata (2008. i 2009. godine) SZO/UNICEF-ov 20-satni tečaj, koji je pohađalo 80% osoblja Klinike za ženske bolesti i porode KBC Split. Ukupno 773 majke (388 njih u skupini prije tečaja i 385 nakon tečaja) uključene su u studiju, bile su intervjuirane pri otpustu iz bolnice te nakon 3, 6 i 12 mjeseci da bi se dobio uvid u provođenju bolničke prakse koja podržava dojenje i točno odredio način prehrane djece u ovim periodima. Rezultati: Došlo je do značajnog poboljšanja znanja, stavova i individualne prakse zdravstvenih djelatnika nakon tečaja. Samo je jedna petina zdravstvenih djelatnika prije tečaja znala da priprema dojke u trudnoći nije potrebna, što se povisilo na 57% nakon tečaja (P, Objectives: To evaluate knowledge, practices, and attitudes to breastfeeding among Croatian health profesionals before and after completing the revised and expanded UNICEF/WHO 20-hour course. To assess the accuracy of hospital infant feeding data. To evaluate the impact of the UNICEF/WHO 20-hour course on hospital practices and breastfeeding rates during the first 12 months of life. Methods: A questionnaire testing knowledge, practices, and attitudes toward breastfeeding was distributed to 424 health professionals in Southern Croatia before and 308 after training. Seven hundred and seventy three mothers (388 in the pre-training group and 385 in the post-training group) were included in a birth cohort and interviewed at discharge, 3, 6 and 12 months postpartum to evaluate hospital practices and infant feeding. WHO definitions were used to determine breastfeeding rates. Results: Knowledge, attitudes and case-scenario based practices improved significantly posttraining. Management of mastitis remained the case scenario with the highest frequency of incorrenct responses. The number of staff with positive attitudes toward breastfeeding increased from 65% to 79%, whereas the number of staff with neutral attitudes dropped from 26.6% to 9.9% (P

Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja je istražiti postoji li stanični odgovor na hipoksijsko oštećenje u stanicama zdjeličnih struktura žena s POP-om (prolapsom zdjeličnih organa) i žena iz kontrolne skupine te analizirati mitohondrijsku funkciju u mišićnom sloju rodnice žena s POP-om i usporediti je s uzorcima rodnice žena iz kontrolne skupine. Materijali i metode: U istraživanje je uključeno 120 ispitanica hospitaliziranih u Klinici za ženske bolesti i porode KBC Split. Ispitanice su podijeljene u dvije skupine. POP skupinu (60 ispitanica) činile su pacijentice koje su pristupile vaginalnoj histerektomiji zbog POP-a. Kontrolnu skupinu (60 ispitanica) činile su bolesnice u kojih je izvršena abdominalna histerektomija zbog dobroćudnih ginekoloških bolesti. Analiza mitohondijske funkcije napravljena je za dodatnih 16 ispitanica (10 u POP skupini, a 6 u kontrolnoj skupini). Tijekom operacijskog zahvata izvršeno je uzorkovanje tkiva. Imunohistokemijskim metodama određena je pozitivnost proteina HIF-1α u stanicama rodnice, uterosakralnog ligamenta i analnog levatora. Metodom western blotting određen je status pet respiracijskih kompleksa mitohondrija u mišićnom sloju rodnice. Rezultati: U bolesnica s POP-om pronađen je veći broj HIF-1α pozitivnih stromalnih stanica u stijenci vagine u odnosu na kontrolnu skupinu (P < 0,05), dok nije postojao statistički značajan porast ekspresije HIF-1α u uterosakralnom ligamentu i analnom levatoru kod žena s prolapsom u usporedbi s kontrolnom skupinom. U bolesnica s POP-om pronađena je smanjena ekspresija mitohondrijskog respiratornog kompleksa II u vaginalnoj stijenci u usporedbi s kontrolnom skupinom (P < 0,05). Zaključak: Rezultati ukazuju na postojanje hipoksijskog oštećenja i poremećenog mitohondrijskog oksidativnog kapaciteta u žena s POP-om u usporedbi s kontrolnom skupinom, što bi moglo biti važno u pojašnjavanju etiopatogeneze POP-a., Objective: The objective of this study was to investigate whether or not there is a cellular response to hypoxic damage in cells of pelvic structures in women with POP (pelvic organ prolapse) and in those from the control group, as well as to analyze the mitochondrial function in the muscular layer of the vagina in woman with POP, and to compare it with the samples collected from the control group. Materials and Methods: The study included 120 subjects hospitalized at the Department of Gynecology and Obstetrics, University Hospital Center of Split. The subjects were divided into two groups. The POP group (60 subjects) consisted of patients who underwent vaginal hysterectomy due to POP. The control group (60 respondents) consisted of patients who underwent abdominal hysterectomy due to benign gynecological diseases. Mitochondrial function analysis was performed for 16 subjects (10 from the POP group and 6 from the control group). During the surgical procedure, tissue sampling was performed. Immunohistochemical methods were used to determine the positivity of the HIF-1α protein in vaginal cells, uterosacral ligaments and levator ani muscle. The Western blotting method was used to determine the status of five respiratory mitochondria complexes in the muscle layer of the vagina. Results: A higher number of HIF-1α positive stromal cells was found in the vaginal wall of women with POP in comparison with those from the control group (P

Karcinom endometrija najčešća je zloćudna novotvorina ženskoga spolnog sustava u razvijenim zemljama i obuhvaća gotovo 50% svih ginekoloških karcinoma. Iako je to bolest s dobrom prognozom i sveukupno visokim preživljenjem, dio pacijentica je u grupi visokog rizika za povrat bolesti i nepovoljni ishod. Grupa visokog rizika, u koju se ubrajaju serozni, svijetlostanični i endometrioidni karcinom endometrija gradusa 3, obuhvaća tek oko 20 − 30% svih karcinoma endometrija, ali u sveukupnoj smrtnosti od ovog karcinoma sudjeluje s 80%. Kad se u grupi visokog rizika dogodi povrat bolesti, odgovor na sistemnu terapiju je ograničen i preživljenje nisko. Velik broj molekularnih markera u dosadašnjim je istraživanjima analiziran da se razjasni karcinogeneza endometralnih karcinoma i odrede molekularni putevi koji sudjeluju u karcinogenezi, progresiji i metastaziranju bolesti. U ovome radu promatran je izražaj proteina LCN-2 i MMP-9. Oba su spomenuta markera široko istraživana u biologiji tumora, posebice lipokalin-2. U karcinomu endometrija postoje tek tri rada koji proučavaju LCN-2, i nekoliko radova koji istražuju MMP-9. Radovi koji istražuju zajednički izražaj lipokalina-2 i matriks metaloproteinaze-9 do sada nisu rađeni. Imunohistokemijskom metodom, na tkivu karcinoma endometrija uklopljenom u parafinske kocke, odredio se izražaj lipokalina-2 i matriks metaloproteinaze-9. Pokazalo se da su i lipokalin-2 i matriks metaloproteinaza-9 prisutni u 69,4%, odnosno 67,6%, a jako izraženi u 30,5 % odnosno 30,6 % karcinoma endometrija visokoga gradusa te da njihova izraženost korelira s lošijim preživljenjem (sa sveukupnim preživljenjem i preživljenjem bez bolesti). Također, podgrupa pacijentica s pozitivnim i LCN-2 i MMP-9 izražajem imala je lošije preživljenje nego one koje su imale pozitivan izražaj samo LCN-2 ili MMP-9 ili ni jedno ni drugo. Univarijantna analiza pokazala je da i LCN-2 i MMP-9 imaju utjecaj na preživljenje, dok se u multivarijantnoj analizi pokazalo da je LCN-2 nezavisni prognostički čimbenik lošije prognoze bolesti. Prognostička vrijednost ovih dvaju biomarkera je promatrana odvojeno u endometrioidnom karcinomu visokoga gradusa i u seroznom karcinomu. Pokazalo se da prognostička vrijednost postoji i u endometrioidnom karcinomu visokoga gradusa i u seroznom karcinomu. Univarijantna analiza u endometrioidnom karcinomu visokoga gradusa pokazala je da postoji povezanost između jakog LCN-2 izražaja i kraćeg DFS-a i OS-a, dok je za jaki MMP-9 izražaj dokazana korelacija samo s kraćim DFS-om. Mutivarijantna analiza pokazala je da je samo jaki LCN-2 izražaj povezan s kraćim DFS-om i OS-om, a da ne postoji takva povezanost s MMP-9 izražajem. U seroznom karcinomu, univarijantna analiza pokazala je povezanost jakog LCN-2 i MMP-9 izražaja s kraćim DFS-om i OS-om, dok je multivarijantnom analizom dokazano da je samo jaki LCN-2 izražaj povezan s kraćim DFS-om i OS-om., Endometrial cancer is the most common malignant neoplasm of the female genital tract in developed countries and covers almost 50% of all gynecological cancers. Although it is a disease with a good prognosis and overall survival, the part of the patients is at high risk for recurrence and unfavorable outcome. High-risk group, which include serous, clear cell and endome-trial cancer grade 3, covers about 20-30% of all endometrial cancer, but the overall mortality from this cancer accounts for 80%. When relapse occurs in a group of high risk carcinoma, the response to systemic therapy is limited and survival is law. A large number of molecular markers has been analyzed in order to clarify the carcinogenesis of endometrial cancer and to determine the molecular pathways involved in carcinogenesis, progression and -metastasis of the disease. In this paper we studied the immunochistochemical expression of the protein LCN-2 and MMP-9. Both mentioned markers has been widely investigated in tumor biology, particularly LCN-2. In endometrial cancer, there are only three papers that have studied LCN-2, and several works that have explored the MMP- 9. Works that explored a common expression of LCN-2 and MMP-9 have not yet been done. Immunohistochemical expression was determined on archived paraffin-embedded samples using LCN-2 and MMP-9 antibodies. It was shown that their expressions correlate with poorer survival (with overall and disease-free survival). Also, the subgroup of patients with a positive LCN-2 and MMP-9 co-expression had worse survival than the group that had a positive expression of LCN-2 or MMP-9 separately or neither. Univariate analysis showed that the LCN-2 and MMP-9 had an impact on survival while multivariate analysis showed that LCN-2 was an independent prognostic factor for poor prognosis. The prognostic relevance of these two biomarkers was observed separately in high-grade endometrioid carcinomas and serous carcinomas. Univariate analysis of endometrioid carcinomas grade 3 revealed correlation between strong LCN-2 expression and shorter OS and DFS, while MMP-9 showed correlation with DFS only. On multivariate analysis, only strong LCN-2 expression correlated with shorter DFS and OS, while there was no such association with MMP-9. In serous carcinomas, univariate analysis yielded correlation of both LCN-2 and MMP-9 with reduced survival, both OS and DFS, while on multivariate analysis only LCN-2 expression correlated with poorer OS and DFS. In conclusion, both markers have a prognostic value, comparable to ECG3 and serous carcinoma.

Sindrom policističnih jajnika (PCOS) je jedan od najčešćih endokrinih poremećaja i vodeći uzrok neplodnosti žena reproduktivne dobi. Primarni ishod liječenja neplodnosti kod PCOS je rođenje zdravog djeteta, preduvjet je osigurati ovulaciju. Ispitanice i metode: Ovo prospektivno longitudinalno kohortno istraživanje uključilo je 96 neplodnih žena sa sindromom policističnih jajnika rezistentnih na klomifen citrat. Ispitanice su bili podijeljene u dvije skupine, jedna skupina podvrgnuta je laparoskopskom bušenju samo desnog jajnika (ULOD), dok su oba jajnika bila tretirana u drugoj skupini (BLOD). ULOD skupina (n = 49) primila je toplinske doze prilagođene volumenu desnog jajnika (60 J/cm3), a BLOD skupina (n = 47) fiksne doze od 600 J po jajniku, bez obzira na volumen. Obje skupine podudarale su se u broju ispitanica, dobi i osnovnim parametrima. Nakon operacije, skupine su praćene 6 mjeseci da bi se ocijenio ovulacijski odgovor. Rezultati: Stopa ovulacije tijekom prvog menstrualnog ciklusa nakon LOD bila je značajno viša u ULOD skupini nego u BLOD (73 % vs 49 %; smanjenje apsolutnog rizika (ARR), -0,25; 95 % interval pouzdanosti (CI), -0,44 do -0.03; P = 0,014). ULOD na desnom jajniku značajno povećava šanse za ovulaciju u ispitanica s većim desnim jajnikom u odnosu na one s manjim desnim jajnikom (100 % vs 36 %; ARR, -0,64; 95 % CI, -0,84 do -0,37; P = 0,004). Zanimljivo je da su šanse za ovulaciju također značajno veće u ispitanica BLOD skupine s većim desnim u odnosu na one s manjim desnim jajnikom(88 % vs 33 %; ARR, -0,55; 95 % CI, -0,73 do - 0,28; P = 0,002). Stopa trudnoće također je značajno veća u ispitanica s većim desnim jajnikom u odnosu na one s manjim desnim jajnikom, bez obzira na tretman. Mjesec dana nakon operacije, AMH je bio značajno niži u BLOD nego u ULOD skupini [srednja razlika (MD): -0,6 ng / ml], dok je pad testosterona (T) i slobodnog androgenog indeksa (FAI) bio je značajno veći u ULOD nego u BLOD skupini (MD 0,2 nmol / L za T; 1.1 za FAI). Pad AMH bio je izraženiji u BLOD i u prvom mjesecu (P = 0,018) i u šestom mjesecu (P = 70 0,023). Nasuprot tome, u šestom mjesecu ULOD skupina pokazala je značajno veći porast AFC [ULOD vs BLOD, P < 0,001] i volumena jajnika [ULOD vs BLOD, P = 0,013]. Zaključak: Unilateralna dijatermija toplinskom energijom prilagođenom volumenu jajnika učinkovitija je od bilateralne dijatermije fiksnim dozama. Šanse za ovulaciju su veće u ispitanica s većim desnim jajnikom bez obzira koja se laparoskopska tehnika koristi. Dijatermija prvenstveno smanjuje razine androgena i za razliku od AMH, T i FAI su konzistentni pokazatelji ovulacije nakon ULOD. Unilateralna dijatermija s prilagođenim termalnim dozama nije samo učinkovitija u smislu ovulacijske reakcije, već manje oštećuje i pričuvu jajnika od bilateralne dijatermije.

Karcinom endometrija zloćudna je novotvorina unutrašnjeg sloja maternice koji se u reproduktivnoj dobi žene ciklički zadebljava i ljušti pod utjecajem spolnih hormona – najčešće svaki mjesec. Najčešći je karcinom ženskog spolnog sustava. Prema službenim objavljenim podatcima za 2021. godinu/HZJZ, tijekom 2021. godine ukupno je od karcinoma endometrija oboljelo 5.810 žena što čini 18,40 % svih karcinoma te spada među četiri najčešća karcinoma u žena u našoj zemlji. Incidencija karcinoma endometrija približno iznosi 30.3/100,000 žena i ima tendenciju daljnjeg porasta. Drugi je najčešći karcinom u žena (iza karcinoma dojke) u dobi između 50 – 69 godina, a rizik obolijevanja raste sa životnom dobi. Oko 2/3 novotvorina javlja se u postmenopauzi, a tek oko 1/3 u razdoblju perimenopauze. Vrlo rijetko se nalazi u pacijentica mlađih od 40 godina. Predisponirajući rizični čimbenici za nastanak karcinoma endometrija su: starija životna dob, dijabetes, hipertenzija, pretilost, dugotrajna estrogenska dominacija (npr. kod dugotrajnih izostanaka menstruacije, amenoreja i anovulacija), PCOS, tumori koji stvaraju estrogene, Turnerov sindrom, estrogensko (mono – estrogensko) nadomjesno liječenje, nuliparitet (nerotkinje), karcinom dojke, karcinom kolona, liječenje tamoksifenom, genetski čimbenici rizika, kao što je Lynchov sindrom itd. Najznačajniji epidemiološki faktor je udruženost s dugotrajnom abnormalnom estrogenskom stimulacijom, bez kompenzirajuće gestagenske protuaktivnosti što pospješuje nekontrolirano dijeljenje stanica, smanjuje apoptozu i potiče malignu transformaciju endometrija. Glavni simptomi endometralnog karcinoma su: nepravilna vaginalna krvarenja ( 80 – 90%), purulentni (gnojni) ili roskasti iscjedak, bolovi u donjem dijelu trbuha itd. Nenormalna vaginalna krvarenja najčešći su rani simptom endometralnog karcinoma. Krvarenja u postmenopauzi u 40 – 60% slučajeva izazivaju sumnju na karcinom endometrija. Rano otkrivanje karcinoma najvažniji je preduvjet za uspješno liječenje i suzbijanje trajnih neželjenih i fatalnih posljedica. Redoviti godišnji ginekološki pregledi uvelike povećavaju vjerojatnost za pravovremeno otkrivanje i adekvatno liječenje. Ovisno o stadiju bolesti koji se definira na osnovu međunarodne FIGO klasifikacije ista se može liječiti operativnim zahvatom, radioterapijom, kemoterapijom ili svime navedenim. Svrha pisanja ovog završnog rada je iznošenje i sažimanje elementarnih saznanja o karcinomu endometrija, njegovoj prevenciji, ranom otkrivanje te trenutno dostupnim metodama liječenja. Endometrial cancer is a malignant neoplasm of the inner layer of the uterus, which in a woman's reproductive age cyclically thickens and peels under the influence of sex hormones – usually every month. It is the most common cancer of the female reproductive system. According to official published data for 2021/HZJZ, during 2021 a total of 5,810 women were diagnosed with endometrial cancer, which accounts for 18.40% of all cancers and is among the four most common cancers in women in our country. The incidence of endometrial cancer is approximately 30.3/100,000 womens and tends to increase further. After breast cancer, it is the second most common cancer in women between the ages of 50 and 69, and the risk of the disease increases with age. About 2/3 of neoplasms occur in postmenopause, and only about 1/3 in perimenopause. It is very rarely found in patients under the age of 40. Predisposing risk factors for endometrial cancer are: older age, diabetes, hypertension, obesity, long-term estrogen dominance (e.g. in long-term absence of menstruation, (amenorrhea and anovulation), PCOS, tumors that produce estrogens, Turner's syndrome, estrogenic (mono- estrogen) replacement therapy, nulliparity (infertility), breast cancer, colon cancer, tamoxifen treatment, genetic risk factors, such as Lynch syndrome, etc. The most significant epidemiological factor is the association with long-term abnormal estrogen stimulation, without compensating gestagenic counteractivity, which promotes uncontrolled cell division, reduces apoptosis and promotes malignant transformation of the endometrium. The main symptoms of endometrial cancer are: irregular vaginal bleeding (80 – 90%), purulent or rosy discharge, pain in the lower abdomen, etc. Abnormal vaginal bleeding is the most common early symptom of endometrial cancer. Postmenopausal bleeding in 40 – 60% of cases raises the suspicion of endometrial cancer. Early detection of cancer is the most important prerequisite for successful treatment and suppression of permanent unwanted and fatal consequences. Regular annual gynecological examinations greatly increase the probability of timely detection and adequate treatment. Depending on the stage of the disease, which is defined on the basis of the international FIGO classification, it can be treated with surgery, radiotherapy, chemotherapy or all of the above. The purpose of writing this thesis is to present and summarize elementary knowledge about endometrial cancer, its prevention, early detection and currently available treatment methods.

Heat shock proteins (hsps), in certain circumstances, could shape unique features of decidual dendritic cells (DCs) that play a key role in inducing immunity as well as maintaining tolerance. The aim of the study was to assess the binding of gp96 to Toll-like receptor (TLR) 4 and CD91 receptors on decidual CD1a+ DCs present at the maternal-fetal interface in vitro as well as the influence of CD1a+ DCs maturation status. Immunohistology and immunofluorescence of paraffin-embedded first-trimester decidua tissue sections of normal and pathological (missed abortion MA and blighted ovum BO) pregnancies were performed together with flow cytometry detection of antigens in CD1a+ DCs after gp96 stimulation of decidual mononuclear cells. Gp96 efficiently bound CD91 and TLR4 receptors on decidual CD1a+ DCs in a dose-dependent manner and increased the expression of CD83 and HLA-DR. The highest concentration of gp96 (1000 ng/mL) increased the percentage of Interferon-γ (INF-γ) and IL-15 expressing gp96+ cells. Gp96 binds CD91 and TLR4 on decidual CD1a+ DCs, which causes their maturation and significantly increases INF-γ and IL-15 in the context of Th1 cytokine/chemokine domination, which could support immune response harmful for ongoing pregnancy.

Danas je prisustvo očeva na porodu uobičajena pojava. Shodno tome očevi su postali sastavni dio primaljske skrbi u porodu, međutim u formalnom obrazovanju primalje ne stječu dovoljna znanja o radu s očevima. Cilj ovog istraživanja bio je sagledati doživljaj poroda iz aspekta očeva. Istraživanje je provedeno u razdoblju od 19. srpnja do 4. kolovoza 2021. godine. Odazvalo se 33 očeva koji su najmanje dva sata nakon poroda, odnosno prije no što su napustili rađaonicu, ispunili online „upitnik za očeve“. Osim sociodemografskih karakteristika, upitnik je sadržavao pitanja o prenatalnoj informiranosti, karakteristikama poroda, emocionalnom stanju i zadovoljstvu kvalitetom zdravstvene usluge tijekom njihovog prisustvovanja porodu u rodilištu Kliničkog bolničkog centra (KBC) Rijeka. Analiza pitanja o osjećajima tijekom prisustvovanja porodu pokazala je kako je 96,97% očeva bilo sretno, 42,42% bespomoćno, 33,21% je osjetilo strah, 12,12% ih je bilo uzbuđeno, a 6,06% traumatizirano. Najveći postotak očeva (91,88%) mišljenja je da je najveću korist od njihove prisutnosti porodu imala supruga/partnerica. Da je prisustvovanje porodu bilo korisno iskustvo složilo se 81,31% ispitanika, a ujedno je koristilo braku/vezi (76,68%). Dojam da je prisustvovanje oca porodu bilo korisno za dijete složilo se 54,31% ispitanika. Samo 1,25% ispitanika je imalo dojam da je njihov dolazak na porod bio beskoristan. Nisu pronađene razlike u razini zadovoljstva i sociodemografskih obilježja ispitanika. Doživljaj i iskustvo poroda za očeve povezan je s pozitivnim i negativnim osjećajima. Pozitivni osjećaji i zadovoljstvo su prevladavajući. Očevi smatraju kako njihova prisutnost najviše koristi njihovoj partnerici

In the pathogenesis of endometriosis, a number of pathological reactions occur. Proteins secreted in the urine are thought to interact with each other and stimulate the pathological processes in endometriosis. Identifying one or more proteins that are specific enough and could serve as biomarkers for endometriosis is both a challenge and a necessity that would facilitate diagnosis. The urine of patients treated in a tertiary university hospital between July 1, 2020 and June 30, 2021 was analyzed. The studied group consists of patients who were treated surgically for endometriosis and in whom the diagnosis was confirmed by pathohistological analysis. The control group consists of patients who were operated for functional ovarian cysts. Urinary proteins were analyzed by chromatography and mass spectrometry (LC-MS/MS). We identified 17 proteins in urine whose concentrations were statistically significantly different in the group with endometriosis (N = 16) compared with the control groups (N = 16). The detected proteins were classified into groups according to their function in invasion, migration and proliferation, proteolysis, immune system, cell adhesion and vascular system. For all mentioned proteins the difference in concentration is statistically significant p < 0.005. Proteins are secreted in the urine of patients with endometriosis that may be involved in the pathogenesis of the disease and are possible biomarkers for endometriosis.

Cilj istraživanja: Značenje trodimenzionalnih (3D) volumetrijskih i doplerskih istraživanih parametara primarnog raka vrata maternice (RVM) u prognozi tumorskog odgovora na kemoiradijaciju i brahiterapiju, te uloga trodimenzionalnoga transvaginalnog ultrazvuka (3D TV UZV) u procjeni proširenosti RVM. Ispitanice i metode: Sedamdeset pet ispitanica s primarnim RVM FIGO stadija ≥IIB u istraživanoj skupini (razdoblje praćenja minimalno 24 mjeseca), te 150 ispitanica u pre- i postmenopauzi s normalnim vratom maternice u kontrolnoj skupini, podvrgnuto je 3D TV UZV-u. Rezultati: U univarijatnoj analizi, među volumetrijskim parametrima primarnog RVM, širina primarnog tumora u 3D multiplanarnom prikazu bila je statistički značajna nezavisna varijabla s najvećim omjerom izgleda p = 0.0002, OR 3.32 (95% CI 1.77 - 6.23) za parcijalni klinički odgovor na kemoiradijaciju. Diskriminacijske granične vrijednosti širine primarnog tumora u 3D multiplanarnom prikazu (>4.3 cm) i prodora u donji uterini segment (>1.86 cm) imale su visoku specifičnost, redom 95.5% i 90.9%, tj. s velikom točnošću su predviđale ispitanice s kompletnim kliničkim odgovorom. Indeks protoka (FI) je jedina statistički značajna nezavisna varijabla u univarijatnoj analizi za dva istraživana ishoda: klinički odgovor na kemoiradijaciju p = 0.0192, OR 0.89 (95% CI 0.79 - 0.98) i ukupno preživljenje p = 0.0316, OR 0.89 (95% CI 0.79 - 0.99), omjer izgleda ukazuje na to da niža vrijednost FI povećava vjerojatnost obaju nepovoljnih ishoda. Uz FI, parcijalni klinički odgovor, recidiv bolesti, te diskriminacijske granične vrijednosti latero-lateralne (L-L) udaljenosti (primarnog tumora, nakon kemoiradijacije i na prvom praćenju) u omjeru s anatomskom (kontrolnom) L-L udaljenosti - pokazatelji infiltracije parametrija, statistički značajno predviđaju ukupno preživljenje. Klinički najvrjedniji multivarijatni modeli imali su visoku uspješnost u predviđanju kliničkog odgovora na kemoiradijaciju (80%) i ukupnog preživljenja (83.6%). Zaključak: Istraživanje je dokazalo značajnu kliničku važnost 3D TV UZV-a kao nove i komplementarne slikovne metode u lokoregionalnoj procjeni proširenosti, praćenju i prognozi primarnog RVM, u sklopu revidirane FIGO 2018 klasifikacije bolesti. Objectives: The role of primary cervical cancer (CC) volumetric and Doppler measurements by three-dimensional transvaginal ultrasound (3D TV US) in predicting tumor response to chemoradiotherapy and brachytherapy, and the role of 3D TV US in CC staging. Patients and methods: 3D TV US was performed in 75 patients with primary CC FIGO stage ≥IIB (study group, minimal follow up for 24 months), and 150 pre- and postmenopausal women with normal cervix (control group). Results: Considering volumetric parameters of primary CC, univariate analysis revealed the primary tumor size on 3D multiplanar image to be a statistically significant independent variable with the highest odds ratio p = 0.0002, OR 3.32 (95% CI 1.77 - 6.23) for partial clinical response to chemoradiotherapy. Discriminative borderline values of primary tumor size on 3D multiplanar imaging (>4.3 cm) and lower uterine segment involvement (>1.86 cm) showed high specificity of 95.5% and 90.9%, respectively, i.e., predicted patients with complete clinical response with high accuracy. On univariate analysis, flow index (FI) was the only statistically significant independent variable for the two study outcomes, i.e., clinical response to chemoradiotherapy p = 0.0192, OR 0.89 (95% CI 0.79 - 0.98) and overall survival p = 0.0316, OR 0.89 (95% CI 0.79 - 0.99); odds ratio suggested a lower FI value to increase the likelihood of both unfavorable outcomes. Besides FI, overall survival was statistically significantly predicted by partial clinical response, disease relapse, and discriminative borderline values of the latero-lateral (L-L) distance (primary tumor, after chemoradiotherapy and on first follow up) relative to the anatomic (control) L-L distance as indicators of parametrium infiltration. The clinically most valuable multivariate models were very successful in predicting clinical response to chemoradiotherapy (80%) and overall survival (83.6%). Conclusion: The study established the significant clinical role of 3D TV US as a novel and complementary imaging method in loco-regional staging, follow up and prognosis of primary CC, according to the revised 2018 FIGO CC staging.

Normalan porođaj se ponekad zna zakomplicirati pa ga je potrebno dovršiti jednom od porodničkih operacija ukoliko postoji indikacija. Primalja mora poznavati osobitosti epiziotomije, vakuum ekstrakcije i carskog reza jer manje ili više sudjeluje u svakoj. Glavna uloga joj je psihofizička priprema i poslijeoperacijska njega majke i djeteta. A normal birth can sometimes get complicated, in whitch case, it needs to be finished by one of the obstetric operations given the slightest indication. The midwife must know the properties of episiotomy, the vacuum extraction and the caesarean section because she's, more or less, present in each of them. Her main role is the psychophysiological preparation and post-operational care of the mother and the child.

Objectives: To investigate GLUT-9 immunohistochemical expression in decidual cells (DC), extravillous trophoblast (EVTB), villous trophoblast (VTB) and vasculosyntitial membranes (VSM) in placentas from pregnancies complicated with gestational diabetes mellitus (GDM) and to compare the results with placnetas from normal pregnancies. Secondary outcome was to determine neonatal birth weight and placental weight in both study groups and to compare the results. Materials and methods: The study included 13 placentas from pregnancies complicated with GDM, and 11 placentas from normal pregnancies served as a control group. GLUT-9 immunohistochemical expression was noted separately for DC, VTB, EVTB and VSM in placentas from in studied placentas. Results: There was no statistically significant difference in the GLUT-9 immunohistochemical expression among studied groups in all of the studied placental compartents. Neonatal birth weight and placental weight were higher in GDM group compared to control group, however the finding wasnt statistically significant. Conclusions: The results of our study indicate there is no difference in GLUT-9 immunohistochemial expression between studied groups, which supports the thesis that GLUT-9 isn’t a key player in placental glucose uptake when there’s no need for insulin treatment of GDM., Ciljevi: Istražiti imunohistokemijski izražaj GLUT-9 u decidualnim stanicama (DC), ekstraviloznom trofoblastu (EVTB), vilozusnom trofoblastu (VTB) i vaskulosincijskim membranama (VSM) u postiljicama iz trudnoća kompliciranih s gestacijskim dijabetes melitusom (GDM) i usporediti rezultate s placentama iz normalnih trudnoća. Sekundarni ishod bio je određivanje novorođenačke porođajne mase i mase posteljice u obje ispitivane skupine i usporediti rezultate. Materijali i metode: Istraživanjem je ispitano 13 posteljica iz trudnoća kompliciranih GDM, a 11 posteljica iz normalnih trudnoća služilo je kao kontrolna skupina. Imunohistokemijski izražaj GLUT-9 zabilježena je odvojeno za DC, VTB, EVTB i VSM u posteljicama od svih ispitivanih posteljica. Rezultati: Nije bilo statistički značajne razlike u imunohistokemijskom izražaju GLUT-9 među ispitivanim skupinama u svim ispitivanim dijelovima posteljice. Neonatalna porođajna težina i težina posteljice bile su veće u GDM skupini u usporedbi s kontrolnom skupinom, međutim rezultat nije bio statistički značajan. Zaključci: Rezultati naše studije su pokazali da nema razlike u imunohistokemijskom izražaju GLUT-9 između ispitivanih skupina, što podupire tezu da GLUT-9 nije ključni igrač u unosu glukoze u posteljici kada nema potrebe za inzulinskim liječenjem GDM-a.

Cilj ovog rada bio je opisati ulogu primalje u predviđanju i prevenciji preeklampsije. Preeklampsija je najčešći oblik hipertenzivne bolesti u trudnoći. Definira se kao pojava hipertenzije nakon 20.tjedna trudnoće i to vrijednostima krvnog tlaka >140/90 mmHg (18,7/12,0 kPa) u dva mjerenja u razmaku većem od 6 sati te proteinurijom od 300mg u 24-satnom urinu ili 0,1/L urina u 2 uzorka uzeta u razmaku 4-6 sati. Obzirom na javnozdravstveno značenje preeklampsije provedena su brojna istraživanja o etiopatogenezi i prevenciji ove bolesti. Od metoda predviđanja danas postoje upoznavanje sa osobnom i opstetričkom anamnezom, mjerenje arterijskog tlaka, ultrazvučna doplerska mjerenja te biokemijski testovi i njihove kombinacije. Za prevenciju se koristi heparin, pravastatin, magnezijev sulfat, a najšire se primjenjuje aspirin u dozi 100mg od 12. tjedna trudnoće. Postoje brojne podjele preeklampsije od kojih je danas najznačajnija ona s ranim početkom (prije 24.tjedna) te ona s kasnim početkom (nakon 37.tjedna). Uloga primalje u predviđanju je da već prilikom prvog pregleda izdvoji trudnice sa osobnom i opstetričkom anamnezom koje bi mogle rezultirati nastankom preeklampsije u trudnoći. Na sljedećim pregledima primalja treba trudnicu upozoravati na znakove koji mogu dovesti do preeklampsije. Također, u dogovoru s liječnikom može trudnicu upoznati sa ostalim metodama predviđanja. U pogledu prevencije, uloga primalje je da kroz opće higijensko-dijetetske mjere uputi trudnicu kako je moguće odgovornim ponašanjem smanjiti učestalost preeklampsije. The aim of this paper was to describe the role of the midwife in predicting and preventing preeclampsia. Preeclampsia is the most common form of hypertensive disease in pregnancy. It is defined as the appearance of hypertension after the 20th week of pregnancy, with blood pressure values >140/90 mmHg (18.7/12.0 kPa) in two measurements more than 6 hours apart and proteinuria of 300 mg in 24-hour urine or 0,1/L urine in 2 samples taken 4-6 hours apart. Given the public health significance of preeclampsia, numerous studies have been conducted on the etiopathogenesis and prevention of this disease. Prediction methods today include personal and obstetric anamnesis, arterial pressure measurement, ultrasound Doppler measurements, and biochemical tests and their combinations. Heparin, pravastatin, magnesium sulfate are used for prevention, whilst the most widely used is aspirin in a dose of 100 mg from the 12th week of pregnancy. There are numerous divisions of preeclampsia, the most significant of which nowadays is early onset (before the 24th week) and late onset (after the 37th week). The midwife's role in prediction is to single out pregnant women with a personal and obstetric history that could result in the onset of preeclampsia during the first examination. At the next examinations, the midwife should warn the pregnant woman about the signs that can lead to preeclampsia. Also, in agreement with the doctor, the pregnant woman can be introduced to other prediction methods. In terms of prevention, the midwife's role is to guide the pregnant woman through general hygiene and dietary measures on how to reduce the frequency of preeclampsia through responsible behavior.

Uvod: Kriopohrana jajnih stanica je metoda pomognute oplodnje kojom se stanice zamrzavaju na niske temperature u tekućem dušiku te ostaju pohranjene do trenutka oplodnje. Vitrifikacija je metoda izbora zamrzavanja koja nosi manje rizika za oštećenje oocita prilikom zamrzavanja i odmrzavanja. Indikacije za kriopohranu oocita mogu biti medicinske što obuhvaća žene s malignim bolestima i ostalim zdravstvenim problemima koja smanjuju plodnost te socijalne zbog osobnih razloga pacijentica. Cilj: Cilj istraživanja je bio utvrditi uspješnost vitrifikacije kao metode liječenja neplodnosti u njenim počecima i usporediti dva zakonom različito uređena razdoblja liječenja. Metode i pacijenti. Analizirana je medicinska dokumentacija 128 sekundarnih ICSI-ET ciklusa u pacijentica liječenih na Zavodu za humanu reprodukciju KBC-a Rijeka. Rezultati su prikazani i uspoređeni na osnovi postotnog računa. Rezultati: Udio pacijentica mlađih od 34 godine bio je 51%, prosječno su po ciklusu liječenja odmrznute 3-4 oocite. Udio prekinutih ciklusa do stadija oplodnje bio je 38%, a udio ciklusa s uspješnom oplodnjom jajnih stanica je bila 55-70%. Nije uočena tendencija manje uspješnosti oplodnje, kao ni lošijeg razvoja embrija prema starijoj reprodukcijskoj dobi pacijentica. Prijenos zametka je učinjen u 51% sekundarnih ICSI-ET ciklusa. Udio začeća na broj ukupno započetih ciklusa liječenja je bio 7%, odnosno na broj sekundarnih ciklusa s prijenosom zametaka 14%. Zaključak: Uspješnost liječenja u sekundarnom ICSI-ET ciklusu je manja u odnosu na prirodni mjesečni fekundabilitet. Najveći rizici obustavljanja liječenja su u fazi zamrzavanja i zagrijavanja oocita, odnosno u vrijeme oplodnje. Budući da se rezultati razlikuju prema ostalim istraživanjima koja ukazuju na manju uspješnost liječenja u starijih pacijentica mišljenja smo da je istraživanje potrebno nastaviti zbog relativno malog broja analiziranih ciklusa u ovom istraživanju., Introduction: Cryopreservation of oocytes is a method of assisted fertilization by which cells are frozen at low temperatures in liquid nitrogen and stored until fertilization. Vitrification is a method of choice that carries less risk of oocyte damage during freezing and thawing. Indications for cryopreservation of oocytes can be medical, which includes women with malignant diseases and other health problems that reduce fertility, and social for the personal reasons of patients. Aim: The aim of the research was to determine the success of vitrification as a method of infertility treatment in its beginnings and to compare two legally regulated treatment periods. Methods and patients: The medical documentation of 128 secondary ICSI-ET cycles in patients treated at the Department of Human Reproduction of the University Hospital Center Rijeka was analyzed. The results are presented and compared based on a percentage calculation. Results: The proportion of patients younger than 34 years was 51%, on average 3-4 oocytes were thawed per treatment cycle. The proportion of interrupted cycles to the stage of fertilization was 38%, and the proportion of cycles with successful fertilization of oocytes was 55-70%. There was no tendency of lower fertilization success, nor worse development of the embryo towards the older reproductive age of the patients. Embryo transfer was done in 51% of secondary ICSI-ET cycles. The proportion of conceptions in the number of total treatment cycles started was 7%, and in the number of secondary cycles with embryo transfer 14%. Conclusion: Treatment success in the secondary ICSI-ET cycle is lower compared to natural monthly fecundability. The greatest risks of discontinuation of treatment are in the phase of freezing and heating of oocytes, ie at the time of fertilization. Since the results are different from other studies that indicate lower treatment success in elderly patients, our opinion is that the study needs to be continued due to the relatively small number of cycles analyzed in this study.

Svrha rada: Cilj ove retrospektivne studije je prikazati uspješnost prenatalne dijagnostike i prevalencije fetalnih malformacija u Klinici za ginekologiju i porodništvo Kliničkog bolničkog centra Rijeka u razdoblju od 2013. do 2015. godine uz statističku obradu anamnestičkih podataka trudnica s ishodima tih trudnoća. Ispitanice i postupci: Ispitanice su trudnice koje su nakon postavljene dijagnoze fetalne malformacije zatražile i dobile prvostupanjsko komisijsko odobrenje za prekid trudnoće prije navršenog 22. tjedna gestacije. Rezultati: U studiji je ukupno analizirano 47 trudnoća s velikom fetalnom malformacijom. Prenatalna dijagnostika zaslužna za smanjenje perinatalnog mortaliteta od 6,11‰, u 2014. za 4,67‰, a u 2015. za 4,73‰. Zaključak: Osim prevalencija središnjeg živčanog sustava i prednje trbušne stijenke koje se podudaraju s podatcima iz EUROCAT registra, ukupne i prevalencije ostalih kategorija fetalnih malformacija niže su u odnosu na europske. Postignuto smanjenje perinatalnog mortaliteta u sve tri ispitivane godine ukazuje na visoku kvalitetu prenatalne skrbi.

Uvod: Krioprezervacija zametaka je metoda medicinski pomognute oplodnje koja nadopunjuje svježi postupak in vitro fertilizacije i embriotransfera. Zametci u suvišku, koji su nastali izvantjelesnom oplodnjom zamrzavaju se na -196 C i pohranjuju u tekućem dušiku. U prikladnom trenutku liječenje se nastavlja odmrzavanjem zametka i prijenosom u maternicu u odgovarajućoj fazi mjesečnog ciklusa. Krioprezervacijom dolazi do zamrzavanja biološkog materijala i ujedno sprječavanja njegove biološke aktivnosti, u što je uključena stanična smrt. Cilj: Utvrditi uspješnosti liječenja kriopohranjenim zametcima, u prvim godinama nakon uvođenja metode na Zavodu za humanu reprodukciju Kliničkoga bolničkog centra Rijeka. Pacijentice i metode: Istraživanje je retrospektivna analiza baze medicinskih podataka tijekom dvije kalendarske godine (2013. - 2014.). Analizirani su i obrađivani rezultati učinkovitosti liječenja, odnosno začetih trudnoća s obzirom na dob pacijentica, dan nastupa ovulacije, dan prijenosa zametaka, stadij zamrzavanja zametaka te medikaciju koju su pacijentice primale. Rezultati: Nakon prijenosa zamrznutih zametaka veća je učinkovitost liječenja u prirodnim ciklusima, s kraćom folikularnom fazom i ukoliko je prijenos zagrijanog zametka učinjen prije 19. dana ciklusa. Učinkovitost liječenja FET-om po ciklusu iznosi 22,4 % odgovara prirodnom fekundabilitetu. Zaključak: Vjerojatnost začeća nakon FET-a odgovara prirodnom mjesečnom fekundabilitetu. Tijekom prve dvije kalendarske godine od uvođenja metode uspješnost liječenja raste što je povezano sa stjecanjem praktičnog iskustva, izučavanjem i boljim poznavanjem metoda krioprezervacije embrija., Introduction: Embryo cryopreservation is a method of medically assisted fertilization that complements the fresh process of in vitro fertilization and embryo transfer. Excess embryos, formed by in vitro fertilization, are frozen at -196 C and stored in liquid nitrogen. At the appropriate time, treatment is continued by thawing the embryo and transferring it to the uterus at the appropriate stage of the menstrual cycle. Cryopreservation freezes biological material and at the same time prevents its biological activity, which includes cell death. Aim: To determine the success of treatment with cryopreserved embryos, in the first years after the introduction of the method at the Department of Human Reproduction of the Clinical Hospital Center Rijeka. Patients and methods: The research is a retrospective analysis of a medical database over two calendar years (2013. - 2014.). The results of the effectiveness of treatment, that is clinical pregnancies with regard to the age of the patients, the day of ovulation, the day of embryo transfer, the stage of embryo freezing and the medication that the patients received were analyzed and processed. Results: After the transfer of frozen embryos, the effectiveness of treatment is higher in natural cycles, with a shorter follicular phase and if the transfer of the heated embryo is done before the 19th day of the cycle. The efficacy of FET treatment per cycle is 22.4 % corresponding to natural fecundability. Conclusion: The probability of conception after FET corresponds to natural monthly fecundability. During the first two calendar years since the introduction of the method, the success of treatment increases, which is associated with gaining practical experience, studying and better knowledge of embryo cryopreservation methods.

Autoimuna bolest štitne žlijezde čest je poremećaj tijekom trudnoće. Majčino tijelo brojnim promjenama u funkciji, morfologiji i anatomiji štitne žlijezde prilagođava se vlastitim povećanim potrebama, ali i potrebama fetusa. Fetus je do početka drugog tromjesečja trudnoće ovisan o majčinim hormonima štitnjače koji su važni za njegov normalan neurološki razvoj. Bitno je prije i tijekom trudnoće unositi dovoljne količine joda za normalan rad i majčine i fetalne štitnjače. Hipotireoza je stanje smanjene funkcije štitne žlijezde. Najčešći uzrok hipotireoze u trudnoći u razvijenim zemljama je autoimuni Hashimotov tireoiditis, a simptomima i znakovima može sličiti trudnoći. Autoimuna hipotireoza povezana je s brojnim neželjenim ishodima trudnoće kao što su spontani pobačaj, prijevremeni porođaj, ali i negativnim utjecajem na neurokognitivni razvoj djeteta. Zbog toga je neobično važno svaku buduću ili novootkrivenu trudnicu podvrgnuti kliničkoj procjeni, odnosno uputiti na probir za hipotireozu. Ako se dijagnostičkim postupcima utvrdi hipotireoza, pristupa se liječenju levotiroksinom. Tireotoksikoza najčešće nastaje kao posljedica hipertireoze, a dva najčešća uzroka u trudnoći su gestacijska tranzitorna tireotoksikoza i autoimuna hipertireoza ili Gravesova bolest. Hipertireoza može biti prikrivena trudnoćom, no znakovi poput guše i orbitopatije mogu upućivati na hipertireozu. Iako rjeđa nego hipotireoza, i hipertireoza može imate fatalne posljedice za majku, samu trudnoću i za fetus – zabilježeni su spontani pobačaji, prijevremeni porođaji, mrtvorođenost, kongestivno zatajenje srca majke. Dijagnostičkim postupcima isključuje se najprije gestacijska tranzitorna tireotoksikoza kao mogući uzrok, a ukoliko se potvrdi autoimuna hipertireoza, pristupa se liječenju. Prvi izbor su antitireoidni lijekovi, i to propiltiouracil, a ukoliko postoji indikacija, napravi se tireoidektomija., Autoimmune thyroid disease is common during pregnancy. The mother’s body adapts by numerous changes in the function, morphology and anatomy of the thyroid gland to its own increased needs, and to the needs of the fetus. Until the beginning of the second trimester, the fetus is dependent on the maternal thyroid hormones which are important for its normal neurological development. Adequate iodine intake is important before and during pregnancy for normal functioning of both mother’s and fetal thyroid gland. Hypothyroidism is a condition of decreased thyroid function. The most common cause of hypothyroidism in developed countries is Hashimoto’s thyroiditis, with symptoms and signs similar to those in pregnancy. Autoimmune hypothyroidism is associated with number of unwanted pregnancy outcomes, such as miscarriage, premature birth, but also with a negative impact on the neurocognitive child development. Therefore, screening for thyroid dysfunction in pregnant women or women planning pregnancy is extremely important. If hypothyroidism is diagnosed, levothyroxine treatment is initiated. Thyrotoxicosis occurs as a consequence of hyperthyroidism, and the two most common causes in pregnancy are gestational transient thyrotoxicosis and autoimmune Graves' disease. Although less common than hypothyroidism, hyperthyroidism can have fatal consequences for both mother and fetus – spontaneous abortions, premature births, stillbirths, congestive heart failure have been reported. If gestational transient thyrotoxicosis is ruled out as a possible cause, and autoimmune hyperthyroidism is confirmed, treatment is initiated. The first choice is implementation of antithyroid drugs, and if there are contraindications for drug therapy, surgery is recommended.

Sindrom feto-fetalne transfuzije (TTTS) česta je komplikacija monokorionskih blizanačkih trudnoća zbog prijenosa volumena i hormonski aktivnih tvari s jednog blizanca na drugog preko krvožilnih anastomoza posteljice. Bez prepoznavanja i liječenja, uznapredovali TTTS značajno doprinosi smrti fetusa. Ultrazvučna dijagnoza monokorionske placente najpouzdanija je u prvom tromjesečju i određuje intenzitet praćenja trudnoće. Dijagnoza TTTS-a postavlja se ne temelju ultrazvučnog nalaza koji govori u prilog polihidramnija jednog blizanca i oligohidramnija drugog blizanca. Procjena punjenja mokraćnog mjehura, kao i Doppler mjerenja protoka pupčane arterije i vene, potrebni su za utvrđivanje stadija bolesti. Procjena fetalne srčane funkcije pruža dodatni uvid u ozbiljnost stanja fetusa, ali i pomaže izdvojiti fetuse kojima bi mogla biti potrebna postnatalna skrb i liječenje. Fetoskopska laserska fotokoagulacija krvožilnih anastomoza posteljice standardni je tretman za TTTS. Cilj je prekinuti vezu između blizanačkih cirkulacija kako bi se uklonila neravnoteža intravaskularnog volumena. Međutim, prijevremeni porođaj, usprkos liječenju, i dalje značajno doprinosi postnatalnom morbiditetu i mortalitetu. Dugoročni ishodi pokazuju da djeca nakon liječenja fetoskopskom laserskom fotokoagulacijom mogu pokazivati znakove neurološkog oštećenja. Strategije za smanjenje broja prijevremenog porođaja nakon liječenja i standardizirani izvještaji referentnih centara za fetoskopsku lasersku kirurgiju važni su za poboljšanje ukupnih ishoda i razumijevanje dugoročnih učinaka TTTS-a., Twin to twin transfusion syndrome (TTTS) is common complication of monochorionic twin pregnancies due to the transfer of volume and hormonally active substances from one twin to another via vascular anastomoses on the placenta. Without recognition and treatment, TTTS has significant contribution to fetal death. Ultrasound diagnosis of monochorionic placenta is the most reliable in the first trimester and determines the intensity of pregnancy monitoring. The diagnosis of TTTS is based on an ultrasound findings of polyhydramnios of one twin and oligohydramnios of the other twin. Assessment of bladder filling, as well as Doppler measurements of umbilical artery and vein flow, are needed to determine the stage of the disease. Assessment of fetal cardiac function provides additional insight into the severity of the fetal condition, but also helps to isolate fetuses that may need postnatal care. Fetoscopic laser ablation of vascular anastomoses between twins is the standard treatment for TTTS. The goal is to break the connection between the twin circulations in order to eliminate the imbalance of vascular volume. Despite the treatment, preterm birth still contributes to postnatal morbidity and mortality. Long-term outcomes indicate that children may show signs of neurological damage after treatment. Strategies of reducing preterm delivery after treatment and standardized reports from reference centers for fetoscopic laser surgery are important to improve overall outcomes and understand the long-term effects of TTTS.

Cilj: Istražiti imunohistokemijski izražaj faktora rasta EGF-a, EGFR-a, transkripcijskog faktora HIF-1α u VTB-u, EVTB-u i DS-u terminskih posteljica iz trudnoća s PE-om i terminskih posteljica urednih trudnoća te rezultate međusobno usporediti. Istražiti proliferacijski indeks u VTB-u, EVTB-u i u DS-u terminskih posteljica s PE i usporediti sa zdravom kontrolom. Materijali i metode: Ispitivanu skupinu čini 29 posteljica jednoplodnih trudnoća trećeg tromjesječja kompliciranih PE i 19 terminskih posteljica iz urednih trudnoća kao kontrolna skupina. Klinička dijagnoza PE postavljena je na temelju strogih kriterija za arterijsku hipertenziju u prethodno normotenzivnih žena i proteinurije. Kriteriji isključenja obuhvaćali su prethodno postojanje arterijske hipertenzije, bolesti bubrega te vaskularne bolesti i dijagnosticiran HELLP sindrom. Izražaj EGF-a, EGFR-a i HIF-1α određivan je imunohistokemijskom metodom upotrebom specifičnih protutijela. Proliferacijska aktivnost određivana je zasebno za DS, EVT i EVTB koristeći antigen Ki-67. Imunohistokemijsko bojanje protutijelom CK7 omogućilo je razlikovanje DS-a od EVTB-a. Rezultati: Nije pronađena statistički značajna razlika u imunohistokemijskom izražaju EGF-a i EGFR-a između terminskih posteljica s PE i terminskih urednih posteljica kontrolne skupine. Imunohistokemijski izražaj HIF-1α statistički je značajno viši kod terminskih posteljica s PE u odnosu na uredne terminske posteljice kontrolne skupine. Proliferacijski indeks znatno je viši u DS-u i EVTB-u kod posteljica iz trudnoća s PE u usporedbi s urednim terminskim posteljicama kontrolne skupine. Iako je proliferacijski indeks bio viši u DS-u u odnosu na EVTB kod obje skupine, ta se razlika nije pokazala statistički značajnom. Zaključak: Imunohistokemijski izražaj faktora rasta EGF-a i receptora za EGF nije se razlikovao između posteljica sa PE i kontrolnih terminskih posteljica zbog mogućeg gubitka uloge ovog faktora rasta pred kraj trudnoće. Budući postoje četiri receptora te četrnaest liganda i barem tri signalna puta preko kojih navedeni ostvaruju svoje djelovanje, moguće je da baš drugi ligandi poput HB-EGF-a više utječu na pojavnost PE u terminskim posteljicama. Imunohistokemijski izražaj transkripcijskog faktora rasta HIF-1α pokazao se višim u svim segmentima posteljica s PE u odnosu na posteljice kontrolne skupine. Ispitujući imunohistokemijski izražaj HIF-1α faktora u DS-u, dokazali smo da i majčin dio posteljice iskazuje isti odgovor na hipoksiju kao i fetalni. Kako i upalni citokini, autoantitijela koja su povišena u PE, mogu neovisno o hipoksiji dovoditi do povišenog izražaja HIF-1α, u 38 obrazloženju rezultata studije treba razmišljati i o navedenim parakrinim utjecajima. Rana ubrzana proliferacija DS-a i EVTB-a nužna je za pravilan rast i razvoj posteljice. Gotovo tri puta viši proliferacijski indeks u DS-u i EVTB-u posteljica s PE u odnosu na kontrolne terminske posteljice moguće predstavlja kompenzatorni mehanizam, kao posljedicu neadekvatne proliferacije i diferencijacije u ranim stadijima trudnoće., Purpose: To examine the immunohistochemical expression of the EGF growth factor, the transcription factor of HIF-1α in the VTB, EVTB and DS of term placentae from PE pregnancies and term placentae from orderly pregnancies, and to compare the results. To examine the proliferation index in the VTB, EVTB and DS of PE term placentae and to compare them to a healthy control group. Materials and methods: The examined group consists of 29 placentae from third trimester singleton pregnancies with a complicated PE and 19 term placentae from orderly pregnancies as a control group. The PE clinical diagnosis was set based on strict criteria for arterial hypertension in previously normotensive women and proteinuria. The exclusion criteria included the prior existence of arterial hypertension, kidney disease, as well as vascular disease and a diagnosed HELLP syndrome. The EGF, EGFR and HIF-1α expression was determined by the immunohistochemical method through the usage of specific antibodies. The proliferation activity was determined separately for DS, EVT and EVTB through the use of the Ki-67 antigen. The immunohistochemical staining with the CK7 antibody enabled the differentiation between DS and EVTB. Results: No statistically significant difference in the immunohistochemical expression of the EGF and EGFR was found between the PE term placentae and orderly term placentae of the control group. The HIF-1α immunohistochemical expression is statistically significantly higher in PE term placentae in relation to the orderly term placentae of the control group. The proliferation index is significantly higher in DS and EVTB in placentae from PE pregnancies in relation to the orderly term placentae of the control group. Although the proliferation index was higher in DS in relation to EVTB in both groups, that difference did not prove to be statistically significant. Conclusion: The immunohistochemical expression of the EGF growth factor and the EGF receptor did not differ between the PE placentae and the control term placentae due to the possible loss of role of this growth factor towards the end of the pregnancy. Because there are four receptors and fourteen ligands, and at least three signal pathways through which the aforementioned perform their activity, it is possible that precisely other ligands, such as HBEGF, affect the incidence of PE in term placentae more. 40 The immunohistochemical expression of the HIF-1α transcription growth factor was higher in all segments of the PE placentae compared to the control group placentae. By examining the immunohistochemical expression of the HIF-1α factor in DS, we have proven that the mother’s portion of the placenta exhibits the same response to hypoxia as the fetal does. As the inflammatory cytokines, antibodies that are high in PE can lead to a higher expression of HIF1α independently from hypoxia, the explanation of the study results has to take into consideration the listed paracrine influences as well. An early accelerated proliferation of DS and EVTB is necessary for the proper growth and development of the placenta. The nearly triple proliferation index in DS and EVTB of PE placentae in relation to the control term placentae might represent a compensatory mechanism as a consequence of inadequate proliferation and differentiation in the early stages of the pregnancy.

CILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj istraživanja je istražiti učestalost dovršetka jednoplodovih nedonošenih trudnoća između 28+6/7 i 31+6/7 tjedna gestacije carskim rezom te odrediti povezanost modaliteta dovršetka trudnoće s osnovnim obilježjima majke i novorođenčadi. MATERIJALI I METODE: Istraživanje uključuje sve trudnice i novorođenčad iz prijevremenog porođaja niske gestacijske dobi (28 – 31+6/7 tjedna) u Klinici za ženske bolesti i porode KBC – a Split u razdoblju od siječnja 2015. do prosinca 2021. godine. Uvidom u Rađaonski protokol Klinike dobiveni su podaci o načinu dovršetka trudnoće, dobi trudnoće u trenutku porođaja, paritetu, životnoj dobi majke i popratnim komorbiditetima, porođajnoj duljini i masi novorođenčadi, spolu, APGAR ocjeni i pH vrijednosti arterijske krvi iz pupkovine. Za procjenu statističke razlike se koristio hi-kvadrat test, Fisherov egzaktni test, ttest nezavisnosti uzoraka i Mann-Whitney U test, ovisno o promatranim varijablama. REZULTATI: Za vrijeme promatranog razdoblja zabilježeno je 241 prijevremeni porođaj između 28. i 31. tjedna trudnoće. Dvije trećine prođaja je dovršeno carskim rezom (144􀀞 59,8 %). Nije pronađena statistički značajna razlika u učestalosti načina dovršetka trudnoće u ispitivanom razdoblju (P=0,635). Modalitet dovršetka jednoplodovih prijevremenih porođaja nije se značajno mijenjao s obzirom na gestacijsku dob (P=0,149). Starija životna dob majke je povezana s većom učestalošću carskog reza u odnosu na vaginalni porođaj (31 ± 5,2 vs. 30,02 ± 5,6). U žena koje su tijekom trudnoće razvile simptome hipertenzije (P=0,017), preeklampsije (P, OBJECTIVES: The aim of the study is to investigate the frequency of the caesarean section for singleton preterm birth between the 28th and 31th week of pregnancy and to determine the relationship of the selected mode of birth with maternal and fetal features. MATERIALS AND METHODS: The study includes all pregnant women and neonates with gestation age of 28 – 31 weeks at University Hospital of Split (Clinic) in the period from January 1st, 2015, till December 31st, 2021. Clinical data about the mode of delivery, gestational age at birth, parity, maternal age, diagnosis of pregnancy related diseases, birth length and weight of newborns, sex, APGAR score and pH value of the umbilical arterial blood were obtained from the medical documentation. The chi-squared test, Fisher’s exact test, t-sample independence test and Mann-Whitney U test, depending on the analysed variables, were used to assess the statistical difference. RESULTS: During the observed period, 241 preterm births were recorded between the 28th and 31st week of pregnancy. Caesarean delivery was completed in the 144 (59.8 %) cases. No statistically significant difference was found in the mode of delivery during researched period (P=0.635). The mode od delivery did not change significantly due to gestational age (P=0.149). Older maternal age is associated with a higher frequency of caesarean section compared to vaginal delivery (31 ± 5,2 vs. 30,02 ± 5,6). In the women who have developed symptoms od hypertension (P=0.017), preeclampsia (P

Trudnoća (graviditet, drugo stanje) jedinstveno je razdoblje u životu žene u kojemu se događaju brojne fiziološke promjene u svim fiziološkim sustavima koje osiguravaju normalan rast i razvoj ploda i pripremu majke za porođaj. Normalno trajanje trudnoće jest 40 tjedana ili 280 dana, računajući od prvoga dana posljednjega menstrualnog ciklusa. Fiziološke promjene tijekom trudnoće utječu na oralno zdravlje usne šupljine, stoga je poznavanje normalnih fizioloških promjena nužno za pružanje kvalitetne dentalne zaštite trudnicama. Stomatolog ima važnu ulogu u održavanju oralnoga zdravlja trudnice i informiranju o najčešćim promjenama koje se događaju u oralnoj šupljini tijekom trudnoće, kao što su gingivitis, parodontitis, epulis, karijes, dentalne erozije, odontogene bolesti, ptijalizam i povećana pomičnost zubi. Posljedice neliječenja infekcije u usnoj šupljini tijekom trudnoće nadilaze moguće rizike od upotrebe lijekova, stoga nije opravdano nepotrebno odlaganje dentalnih zahvata i liječenja u trudnoći. Terapija bolnih i upalnih stanja radi olakšavanja boli i kontrole infekcije provodi se neovisno o stadiju trudnoće, elektivne zahvate potrebno je planirati u razdoblju od 14. do 34. tjedna trudnoće, kada su najsigurniji za majku i dijete, a složenije protetske i estetske zahvate potrebno je odgoditi za vrijeme nakon porođaja. Radiološku dijagnostiku treba ograničiti samo na hitna stomatološka stanja i ako je takva pretraga doista nužna. Pregnancy is a unique period in a woman's life in which numerous physiological changes occur in all physiological systems, with these changes ensuring the normal growth and development of the fetus as well as preparing the mother for childbirth. The normal duration of pregnancy is 40 weeks, or otherwise 280 days, counting from the first day of the last menstrual cycle. Physiological changes during pregnancy affect the health of the oral cavity, so being aware of the expected physiological changes is necessary to provide quality dental care to pregnant women. The dentist has an important role in maintaining the oral health of pregnant women and informing them about the most common changes that occur in the oral cavity during pregnancy – such as gingivitis, periodontitis, epulis, caries, dental erosions, odontogenic diseases, ptialysm and increased tooth mobility. The consequences of not treating an oral infection during pregnancy outweigh the possible risks of using medication, so there is no justification for unnecessarily delaying dental procedures and treatment during pregnancy. Therapy of painful and inflammatory conditions to relieve pain and control infection is carried out regardless of the stage of pregnancy, elective procedures should be planned in the period from 14 to 34 weeks of pregnancy when these procedures are safest for both the mother and child, whereas the more complex prosthetic and aesthetic procedures should be postponed until after childbirth. Radiological diagnosis should be limited to emergency dental conditions, and only if such an examination really is necessary.

Parodontitis je upalna bolest multifaktorske etiologije. Bakterijski biofilm je ključan, ali ne i odlučujući faktor za razvoj, jačinu i progresiju parodontne bolesti. Promjene parodontnih tkiva koje se događaju tijekom fizioloških razdoblja, među kojima je menopauza, te prilikom primjene hormonske terapije, pobudile su interes za razjašnjavanje utjecaja hormonalnih promjena na parodont. Tijekom menopauze dolazi do promjena razine hormona, a te promjene se odražavaju i na usnu šupljinu. Najviše je pogođeno parodontno zdravlje, a često se javlja i neugodan osjećaj suhoće usta uz moguće smanjenje salivacije i sindrom pekućih usta. Hormonska nadomjesna terapija koja se koristi za liječenje bolesti i za ublažavanje neugodnih simptoma menopauze pokazala je poboljšanje zdravlja usne šupljine. Osteoporoza se javlja kao dugoročna posljedica manjka estrogena. Uzrokuje smanjenje visine alveolarnog grebena, a istraživanjima se uočila i veća prisutnost bezubosti u osteoporotičnih žena. Osteoporoza se ne smatra etiološkim faktorom parodontitisa, no smatra se da ima utjecaj na progresiju i jačinu uspostavljene bolesti. Od 90-ih godina prošlog stoljeća razmatra se primjena bisfosfonatnih lijekova koji se koriste u terapiji osteoporoze, kao terapija parodontitisa. Ustanovljeno je da hormoni mogu promijeniti odgovor domaćina na plak i tako neizravno pridonijeti parodontitisu. Budući da parodontitis predstavlja rizik za opće zdravlje koje je već kompromitirano promjenama vezanim uz starenje i hormonalne promjene, a može se spriječiti, neophodno isticati važnost prevencije. Svrha rada je pregledom dostupne literature prikazati kako promjene koje se događaju tijekom menopauze utječu na parodontna tkiva te razvoj i tijek bolesti. Periodontitis is an inflammatory disease with a multifactorial etiology. Bacterial biofilm is a key factor, but not decisive for the development, severity and progression of periodontal disease. Periodontal tissue changes that occur during physiological periods, including menopause, and during the use of hormone therapy, have aroused interest in elucidating the impact of hormonal changes on the periodontium. During menopause, hormone levels change, and these changes are noticeable in the oral cavity. Periodontal health is most affected in these circumstances and is often accompanied by an unpleasant dry mouth feeling, often coinciding with a reduction in salivation and the presence of burning mouth syndrome. Hormone replacement therapy used to treat the disease and alleviate unpleasant menopause symptoms has been shown to improve oral health. Osteoporosis occurs as a long-term consequence of estrogen deficiency. It causes a decrease in the height of the alveolar ridge, and research has shown a greater presence of edentulousness in osteoporotic women. Osteoporosis is not considered an etiological factor associated with periodontitis, but is thought to have an impact on the progression and severity of the disease. Since the 1990s, the use of bisphosphonate drugs in treating osteoporosis is seen as treatment for periodontitis. Findings show that hormones can alter host response to plaque and thus indirectly contribute to periodontitis. Given that periodontitis poses a risk to general health which is already compromised by age-related changes and hormonal changes, and can be prevented, emphasizing the importance of prevention is important. The purpose of this paper is to review the available literature showing that changes occurring during menopause affect periodontal tissues as well as the onset and course of the disease.

Endometrioza je kronična bolest koju karakterizira pojava endometrija na mjestima izvan maternice. Primarni simptom endometrioze je ciklička bol u zdjelici, često povezana s menstrualnim razdobljima i ovulacijom. Iako mnoge žene osjećaju grčeve tijekom menstruacije, pacijentice s endometriozom obično opisuju menstrualne bolove kao daleko jačeg intenziteta nego kod žena kojima nije dijagnosticirana endometrioza. Kod pojedinih pacijentica potpuno izostaju simptomi, što dovodi do činjenice da se endometrioza može dijagnosticirati čak sedam godina kasnije od njezine pojave. Liječenje endometrioze može biti izazovno s obzirom na to da su česti recidivi bolesti, osobito nakon liječenja kirurškim putem. Rana dijagnoza te stručan i multidisciplinaran pristup, rezultiraju boljim ishodom liječenja. Endometrioza se može liječiti primjenom različitih lijekova, kirurškim putem i/ili kombinirano, a neplodnost uzrokovana endometriozom liječi se postupkom medicinski potpomognute oplodnje. Glavna posljedica endometrioze je neplodnost, koja se javlja kod 1/3 žena. U radu su opisani poslovi i zadaci primalje kod skrbi za reproduktivno zdravlje žene. Osim stručnosti i profesionalnog odnosa, primalja bi trebala pacijenticamapružiti utješnu riječ i otkloniti strahove te navesti pozitivne primjere liječenja. Endometriosisis a chronic disease characterized by the appearance of the endometrium at sites different from the uterus. The primary symptom of endometriosis is cyclic pelvic pain, often associated with menstrual periods and ovulation. Although many patients experience cramps during menstruation, patients with endometriosis usually describe menstrual pain that is far more intense than usual. Some patients have no symptoms at all, which leads to the fact that endometriosis can be diagnosed with a delay of as much as seven years. Treating endometriosis can be challenging given that recurrences of the disease are common, especially after surgical treatment. Early diagnosis and professional and multidisciplinary ways, resulting a better treatment outcome. Endometriosis can be treated with medication, surgery and combined approach. The main consequence of endometriosis is infertility, which occurs in 1/3 of women and it is treated by IVF. This thesis describes the jobs and tasks of a midwife in the care of a woman's reproductive health. In addition to expertise and professionalism, the midwife must be a warm person and provide a word of comfort to the woman, allay fears and cite positive examples of treatment.

Prenešenom trudnoćom smatra se trudnoća koja traje više od 42 navršena tjedna, odnosno više od 294 dana od zadnje menstruacije ili više od 14 dana od utvrđenog dana poroda. Incidencija prenešene trudnoće varira od manje od 1 do više od 15% ovisno o studiji i načinu određivanja gestacijske dobi. Etiološki faktori prenešenih trudnoća još uvijek su relativno nepoznati i nedovoljno istraženi. Prenešene trudnoće imaju veći rizik od nepovoljnih ishoda i taj rizik se povećava s gestacijskom dobi. Prikazane su brojne posljedice prenešenih trudnoća kod majke i novorođenčadi. Tako kod majki može doći do različitih trauma uslijed intervencija pri porodu kao i psiholoških posljedica uslijed isčekivanja i strahovanja. Kod novorođenčeta prenešene trudnoće povećavaju rizik od incidencije intrauterinog i neonatalnog morbiditeta i mortaliteta, makrosomije uslijed gubitka volumena amnijske tekućine ili placentarne insuficijencije. Obzirom da se gotovo sve komplikacije povećavaju s produljenjem gestacijske dobi važno je njeno točno određivanje kao i stalna i intenzivna skrb koja uključuje praćenje fetalnih znakova i općeg statusa majke kako bi se spriječili nepovoljni perinatalni ishodi po majku i novorođenče., A prolonged pregnancy is considered to be a pregnancy lasting more than 42 weeks, more than 294 days from the first day of the last menstruation or more than 14 days from the determined day of birth. The incidence of prolonged pregnancy varies from less than 1 to more than 15% depending on the study and the method of determining gestational age. The etiological factors of prolonged pregnancies are still relatively unknown and insufficiently investigated. Prolonged pregnancies have a higher risk of adverse outcomes and this risk increases with gestational age. Numerous consequences of prolonged pregnancies in mothers and newborns have been presented. Thus, mothers can experience various trauma due to childbirth interventions as well as psychological consequences due to anticipation and fear. In newborns, prolonged pregnancies increase the risk of incidence of intrauterine and neonatal morbidity and mortality, Since almost all complications increase with prolongation of gestational age, it is important to accurately determine it as well as constant and intensive care that includes monitoring fetal movement and general maternal status to prevent adverse perinatal outcomes for the mother and newborn.

Uvod: Stav ili prezentacija zatkom podrazumijeva nepravilnu prezentaciju u kojoj fetus zauzima uzdužni položaj, ali pritom je vodeća čest zadak, a glava se nalazi u fundusu maternice. Zbog dugačijeg mehanizma prolaska porodnim kanalom, češće se ovakve trudnoće dovršavaju carskim rezom. Cilj: Cilj istraživanja bio je utvrditi postoji li razlika u perinatalnim ishodima stava zatkom obzirom na način dovršenja trudnoće- vaginalni porod i carski rez. Ispitanici i postupci: Ispitivanu skupinu sačinjavalo je 1045 rodilja/trudnica koje su u Klinici za ginekologiju i porodništvo KBC-a Rijeka rodile novorođenčad u stavu zatkom u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2019. godine. Iz istraživanja su isključene sve višeplodne trudnoće i svi slučajevi kasne fetalne smrti. Rezultati: Uočen je potpuni preokret u načinu dovršenja trudnoće u kojoj fetus zauzima stav zatkom. Posljednjih nekoliko godina dominantno se takve trudnoće dovršavaju carskim rezom. To se prema istraživanju u Riječkom rodilištu i nije pokazalo opravdanim, iz razloga što se nije pronašla statistički značajna razlika u perinatalnom ishodu novorođenčadi porođene vaginalnim putem, odnosno carskim rezom. Zaključak: Perinatalni ishodi novorođenčadi u stavu zatkom samo djelomično ovise o načinu dovršenja trudnoće. Puno je drugih faktora koji utječu na perinatalni ishod i iz tog je razloga od velike važnosti pravilna i pravodobna procjena porodničara te provođenje dobre kliničke prakse., Breech birth implies an incorrect presentation in which the fetus occupies a longitudinal position, but the leading one is often the buttocks, and the head is located in the fundus of the uterus. Due to the complicated mechanism of passage through the birth canal, such pregnancies are more often completed by caesarean section.The aim of the study was to determine whether there is a difference in the perinatal outcomes of the posture with regard to the manner of completion of pregnancy - vaginal delivery and cesarean section.The study group consisted of 1045 mothers/pregnant women who gave birth to newborns at the Clinical Hospital Center Rijeka in the period from 1 January 2010 to 31 December 2019. All multiple pregnancies and all cases of late fetal death were excluded from the study.A complete reversal was observed in the manner of completing the pregnancy in which the fetus takes a position with the buttocks. In recent years, such pregnancies have been predominantly completed by caesarean section. According to the research, this did not prove to be justified, due to the fact that no statistically significant difference was found in the perinatal outcome of newborns born vaginally, ie by caesarean section.The perinatal outcomes of breech birth neonates only partially depend on how the pregnancy is completed. There are many other factors that affect the perinatal outcome and for this reason it is of great importance for the obstetrician to properly and timely assess and implement good clinical practice.

Iako karcinom vrata maternice nije više vodeći uzrok smrti žena među malignomima, prvenstveno zahvaljujući preventivi cijepljenjem protiv HPV-a i PAPA testu, broj slučajeva je daleko od zanemarivog broja, pogotovo u nerazvijenim zemljama. Zbog toga je i dalje važno usavršavati dijagnostiku i liječenje. Cilj je otkriti bolest u što ranijoj fazi kada je izlječiv u skoro 93% slučajeva. Nažalost prognoza uznapredovale bolesti je i danas loša pogotovo kod nekih podvrsta adenokarcinoma vrata maternice. Gotovo svi karcinomi pločastog epitela i 75% adenokarcinoma vrata maternice su posljedica infekcije HPV virusima visokog rizika. U liječenju je vrlo važno odrediti klinički stadij bolesti kako bi multidisciplinarni tim odredio individualno optimalnu terapiju na temelju kliničkog pregleda, nalaza dobivenih pomoću suvremenih dijagnostičkih uređaja (ultrazvuk, CT, PET-CT, MR), rezultata biokemijskih pretraga i patohistološkog nalaza. Pored kirurškog liječenja, radioterapije zračenjem, kemoterapije citostaticima ili kombinacijama tih metoda u novije vrijeme sve više se radi studija o učinkovitosti bioloških terapija. To je novi pristup liječenju u kojem se cilja na biološke procese koji su često ključni za razvoj tumora. Takvo liječenje može uključivati humana monoklonska protutijela, cjepiva i genske terapije. Provedene studije polučile su obećavajuće rezultate., Although cervical cancer is no longer the leading cause of death among women among malignancies, primarily thanks to prevention by HPV vaccination and the PAPA test, the number of cases is far from negligible, especially in underdeveloped countries. That is why it is still important to improve diagnostics and treatment. The goal is to detect the disease as early as possible because it is curable in almost 93% of cases. Unfortunately, the prognosis of advanced disease is still poor, especially in some subtypes of adenocarcinoma of the cervix. Almost all squamous epithelial carcinomas of cervix and 75% of adenocarcinomas of the endocervix are the result of infection with high risk HPV viruses. In treatment, it is very important to determine clinical stage of the disease so that multidisciplinary team can determine individually optimal therapy based on clinical examination, findings obtained using modern diagnostic devices (ultrasound, CT, PET-CT, MR), biochemical test results and histopathological findings. In addition to surgical treatment, radiotherapy, chemotherapy with cytostatic or combinations of these methods, more and more studies are being done on the effectiveness of biological therapies. It is a new approach to treatment in which it targets biological processes that are often crucial for tumor development. Such treatment may include human monoclonal antibodies, vaccines, and gene therapies. The studies conducted have yielded promising results.

Cilj rada: retrospektivna analiza perinatalnog ishoda poroda dovršenih VE u Klinici za ginekologiju i porodništvo Rijeka te usporedba poroda dovršenih metalnom čašom Malmström i Kiwi Omnicup-om od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2020. godine. Materijali i metode: Od ukupno 7190 poroda 106 je dovršeno VE. Ispitanice smo podijelili u dvije skupine. Kod prvih je porod dovršen Malmström čašom, a drugih Kiwi Omnicup-om. Rodiljama smo analizirali dob, paritet, gestaciju, komplikacije u trudnoći, način početka, trajanje poroda, upotrebu analgezije te komplikacije u III. i IV. porodnom dobu. Novorođenčadi smo analizirali spol, porodnu masu, Apgar score u prvoj i petoj minuti, komplikacije i pH pupkovine. Statistička obrada učinjena je u programu Microsoft Excel. Skupine smo uspoređivali uz pomoć Studentovog t-testa gdje su signifikantne vrijednosti ukoliko je p < 0,05. Rezultati: Učestalost poroda dovršenih VE u KBC Rijeka iznosi 1,47%. Statistički značajnu razliku između dviju skupina pronašli smo u trajanju poroda (značajno kraći u skupini Malmström) te u distribuciji spola (više muške novorođenčadi skupini Kiwi Omnicup). Nuliparitet i EPA predstavljaju rizik za dovršenje poroda VE. Preacidoza i pupkovina omotana oko vrata imaju utjecaj na niži Apgar score u prvoj i petoj minuti. Od komplikacija III. i IV. porodnog doba kod poroda dovršenih Malmström čašom češće nalazimo laceracije vagine, a kod poroda dovršenih Kiwi Omnicup-om nalazimo teže povrede kao što su zastoj ramena i ruptura međice III. i IV.stupnja te adherirana placenta. Zaključci: Porod dovršen VE utječe na morbiditet majki i novorođenčadi. Postoje minimalne razlike u ishodu poroda dovršenih metalnom čašom i Kiwi Omnicup-om. Porod VE treba koristiti uz dobru procjenu, pravilnu indikaciju, treba ju izvoditi iskusni porodničar uz pravilnu tehniku izvođenja te uvijek treba uzeti u obzir moguće komplikacije., Objective: retrospective analysis of perinatal outcome of births completed by VE at the Clinic for Gynecology and Obstetrics Rijeka and comparison of births completed with a metal cup Malmström and Kiwi Omnicup from 1 January 2018 to 31 December 2020. Materials and methods: From 7190 births, 106 are completed via VE. We divided women into two groups. The 1st where the birth was completed with a Malmström cup, and the 2nd with a Kiwi Omnicup. We analyzed the age, parity, gestation, complications in pregnancy, duration of childbirth, use of analgesia and complications in III. and IV. childbearing age. In newborns, we analyzed sex, birth weight, Apgar score in the first and fifth minutes, complications, and umbilical cord pH. Finally, we compared the groups using student's t-test. Results: The frequency of births completed by VE in KBC Rijeka is 1.47%.We found a statistically significant difference between the two groups in the duration of labor (significantly shorter in the Malmström group) and in the sex distribution (more male infants in the Kiwi Omnicup group). Nulliparas and EPA pose a risk for the vacuum assisted delivery. Preacidosis and umbilical cord wrapped around the neck have an effect on lower Apgar score in the first and fifth minutes. From complication III. and IV. of childbearing age in births completed with a Malmström cup more often we find lacerations of the vagina, and in births completed with Kiwi Omnicup we find more serious injuries such as shoulder stagnation and rupture of the perineum III. and IV degree and adherent placenta Conclusions: VE birth affects the morbidity of mothers and newborns. There are minimal differences in the outcomes of births completed with a metal cup and Kiwi Omnicup. Vacuum assisted delivery should be used with a good assessment, the correct indication, it should be performed by an experienced obstetrician with the correct technique, and possible complications should always be taken into account.

COVID-19 je naziv bolesti uzrokovan sa SARS-CoV-2. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je 11. ožujka 2020. globalnu pandemiju. Prijenos virusa se najčešće događa bliskim kontaktom s zaraženim osobama ili preko onečišćenih površina. Vrijeme inkubacije je prosječno četiri dana, s rasponom do 14 dana. Prognoza većine zaraženih trudnica i novorođenčadi je dobra te se čini da trudnice imaju sličan tijek bolesti u usporedbi s općom populacijom. Trudnoća ne povećava rizik za zarazu, ali pogoršava klinički tijek COVID-19 u usporedbi s nerotkinjama iste dobi. Većina trudnica s poznatom ili sumnjivom COVID-19 infekcijom razvilo je blagu bolest koja ne zahtijeva skrb na razini bolnice u odsutnosti opstretičkih problema. Prevladavajući simptomi COVID-19 u trudnica su vrućica, suhi kašalj, dispneja, bol / stezanje u prsima, umor i mijalgije. Postoji nekoliko klasifikacija težine bolesti poput klasifikacije Nacionalnog zdravstvenog instituta ili klasifikacije koje su predložili Wu i suradnici. RT-PCR test je zlatni standard za otkrivanje SARS-CoV-2 iz respiratornih uzoraka. Najčešći lijekovi protiv COVID-19 koji se istražuju za primjenu u trudnica su hidroksiklorokin, liponavir / ritonavir, remdesivir i tociluzimab. Mnoga su društva predložila nove protokole prenatalne njege umjesto tradicionalnih kako bi se spriječilo širenje COVID-19. Preporuča se cijepljenje trudnica. Način poroda treba i dalje biti individualiziran i temeljen na rutinskim porodničkim indikacijama. COVID-19 nije indikacija za promjenu načina porođaja te nema dokaza koji favoriziraju jedan način poroda u odnosu na drugi. Dokazi o vertikalnom prijenosu su rijetki i uglavnom se temelje na malim serijama slučajeva., COVID-19 is the name of a disease caused by SARS-CoV-2. The World Health Organization declared a global pandemic on March 11, 2020. Transmission of the virus most often occurs through close contact with infected people or through contaminated surfaces. The incubation time is on average four days, with a range of up to 14 days. The prognosis of most infected pregnant women and newborns is good and pregnant women appear to have a similar course of the disease compared to the general population. Pregnancy does not increase the risk of infection, but worsens the clinical course of COVID-19 compared with non-pregnan women of the same age. Most pregnant women with known or suspected COVID-19 infection have developed a mild disease that does not require hospital-level care in the absence of obstetric problems. The predominant symptoms of COVID-19 in pregnant women are fever, dry cough, dyspnea, chest pain, fatigue and myalgia. There are several classifications of disease severity such as the National Institutes of Health classification or the classification proposed by Wu et al. The RT-PCR test is the gold standard for detecting SARS-CoV-2 from respiratory samples. The most common COVID-19 drugs being investigated for use in pregnant women are hydroxychloroquine, liponavir / ritonavir, remdesivir and tociluzimab. Many organizations have proposed new prenatal care protocols instead of traditional ones to prevent the spread of COVID-19. Vaccination of pregnant women is recommended. The mode of delivery should continue to be individualized and based on routine obstetric indications. COVID-19 is not an indication to change the mode of delivery and there is no evidence to favor one mode of delivery over another. Evidence of vertical transmission is rare and is mainly based on small series of cases.

Trudnoća je stanje organizma koje dovodi do različitih promjena u usnoj šupljini zajedno s ostalim fiziološkim promjenama koje se odvijaju u čitavom ženskom tijelu. Povećana sekrecija hormona i rast fetusa induciraju sistemske i lokalne fiziološke i fizičke promjene. Glavne sistemske promjene javljaju se u kardiovaskularnom, hematološkom, respiratornom, bubrežnom, gastrointestinalnom, endokrinom i genitourinarnom sustavu. Lokalne fizičke promjene događaju se u različitim dijelovima tijela, uključujući usnu šupljinu. Najčešće bolesti usne šupljine i promjene oralne sluznice povezane s trudnoćom su piogeni granulom, bolesti parodontalnih tkiva (povećana pomičnost zubi, trudnički gingivitis i parodontitis), erozije cakline, povećana učestalost zubnog karijesa i poremećaji žlijezda slinovnica, poput smanjenja pH i puferskog kapaciteta. Loše oralno zdravlje nije povezano samo s razvojem sistemskih bolesti poput dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti, već i s nepovoljnim ishodima trudnoće. Bolesti usne šupljine koje nastaju prije i tijekom trudnoće odavno su prepoznate kao rizik za razvoj komplikacija u trudnoći, poput prijevremenog porođaja, ograničenja rasta fetusa, preeklampsije, spontanih pobačaja i mrtvorođenja. Sustavno širenje oralnih patogena s naknadnim majčinim, fetalnim i/ili placentarnim upalnim odgovorom povezano je s komplikacijama u trudnoći. Brojna istraživanja pokazala su kako je parodontalna bolest u trudnoći povezana s prijevremenim porođajem, smanjenom porođajnom težinom i preeklampsijom, komplikacijom u trudnoći koju karakterizira novonastala gestacijska hipertenzija i proteinurija te koja u velikom broju slučajeva rezultira fetalnom smrtnošću ili morbiditetom kod novorođenčadi. Također, znanstvene studije potvrdile su kako je novorođenčad žena koje imaju jedan ili više karijesa učestalije ili povećane (> 4,0 kilograma) ili smanjene (< 2,5 kilograma) porođajne težine od prosječne težine novorođenčadi čije majke nisu imale zubni karijes. Potvrđena je i izravna povezanost prijevremenog porođaja i održavanja oralne higijene. Stopa prijevremenih porođaja značajno je veća kod trudnica koje zanemaruju oralnu higijenu i koje ne posjećuju redovito svog doktora dentalne medicine. Oralno zdravlje zahtijeva posebnu pozornost, od iznimne je važnosti i sastavni je dio općeg zdravlja. U razdoblju trudnoće ono postaje još važnije jer ne samo da utječe na zdravlje buduće majke već izravno utječe i na zdravlje njezinog nerođenog djeteta. Pregnancy is a body condition that leads to various changes in the oral cavity along with other physiological changes that take place in the entire female body. Increased hormone secretion and fetal growth induce systemic and local physiological and physical changes. The main systemic changes occur in the cardiovascular, hematological, respiratory, renal, gastrointestinal, endocrine, and genitourinary systems. Local physical changes occur in various parts of the body, including the oral cavity. The most common oral diseases and pregnancy-related oral mucosal changes are pyogenic granuloma, periodontal tissue diseases (increased tooth mobility, gestational gingivitis and periodontitis), enamel erosions, increased incidence of dental caries, and salivary gland disorders, such as decreased pH and buffer capacity. Poor oral health is not only associated with the development of systemic diseases such as diabetes and cardiovascular disease, but also with adverse pregnancy outcomes. Oral infections that occur before and during pregnancy have long been recognized as a risk for developing complications in pregnancy, such as premature birth, fetal growth restriction, preeclampsia, miscarriages, and stillbirths. Systemic spread of oral pathogens with subsequent maternal, fetal, and / or placental inflammatory responses has been associated with complications in pregnancy. Numerous studies have shown that periodontal disease in pregnancy is associated with preterm birth, decreased birth weight, and preeclampsia, a complication in pregnancy characterized by new-onset gestational hypertension and proteinuria that result in significant fetal mortality or neonatal morbidity. Also, scientific studies have confirmed that infants of women who have one or more caries are more frequently of larger (>4.0 kg) or smaller (

Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost manjka vitamina D i pokazati njegov utjecaj na hormonske parametre plodnosti i trudnoću kod žena liječenih postupcima MPO te utvrditi postoje li razlike u vrijednostima vitamina D između skupina žena oboljelih od endometrioze, PCOS-a i hipotireoze kao čestih uzroka neplodnosti. Materijali i metode: U istraživanje je uključeno 66 pacijentica koje se liječe od neplodnosti na Zavodu za ginekološku endokrinologiju i humanu reprodukciju Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split. Retrospektivno su prikupljeni podatci o vrijednostima spolnih hormona i vitamina D, antropometrijskim mjerama kao i podatak o ostvarenoj trudnoći. Pacijentice su prema uzrocima neplodnosti podijeljenje u 4 skupine: skupina bez ženskog uzroka neplodnost (kontrolna skupina) te skupine oboljenih od endometrioze, hipotireoze i PCOS-a, te u skupine žena koje su ostale trudne i one koje nisu. Rezultati: prosječna vrijednosti vitamina D iznosila je 57,7±22,2 nmol/L, a 78,8% ispitanika imalo je nedostatak vitamina D. Pokazana je cikličnost vitamina D tijekom godine (p=0,007), dok AMH nije pratio ovu cikličnost za sve ispitanice ukupno (p=0,864), a u kontrolnoj skupini pokazuje trend ostvarenja cikličnosti (p=0,058). Povezanost vitamina D sa svakim pojedinim hormonom nije pokazala statističku značajnost: FSH (p=0,209), LH (p=0,700), AMH (p=0,827), estradiol (p=0,548), testosteron (p=0,965), progesteron (p=0,239), TSH (p=0,374), prolaktin (p=310). Status vitamina D nije se razlikovao između kontrolne skupine i skupine žena oboljeih od endometrioze (p=0,896), hipotireoze (p=1,0) i PCOS-a (p=0,599). Također nije postojala razlika u statusu vitamina D između skupine žena koje su ostale trudne i onih koje nisu (p=0,530) kao ni povezanost s pušenjem (p=0,066) i indeksom tjelesna mase (p=0,618). Kao slučajne nalaze, pronašli smo da žene koje puše imaju niži prolaktin (p=0,042) i viši AMH (p=0,027). Zaključak: Povezanost vitamina D s niti jednim promatranim parametarom nije dosegnula statističku značajnost, stoga u našem istraživanju možemo zaključiti da vitamin D ne igra ulogu u liječenju neplodnosti kao ni u pogledu ostvarivanja trudnoće. Rezultati brojnih svjetskih studija ne pokazuju jednoznačne rezultate, ali većinom govore u prilog značajnih dobrobiti vitamina D u liječenju PCOS-a, ishodima IVF-a i ostvarenju kliničke trudnoće te u prevenciji fetalnih anomalija i brojnih patoloških stanja u trudnoći. U tom pogledu, ima smisla nadoknaditi manjak vitamina D jer je jeftin, jednostavan za primjenu i neškodljiv, a iako nije pokazao utjecaj na postizanje trudnoće, zasigurnom ima utjecaj na njen povoljniji tijek kao i na zdravlje općenito., Aim: The aim of this study was to investigate the incidence of vitamin D deficiency and to demonstrate its influence on the hormonal parameters of fertility and on pregnancy in women undergoing in vitro fertilisation. Moreover, we aimed to determine whether there are differences in vitamin D status between women suffering from endometriosis, polycystic ovary syndrome and hypothyroidism as frequent causes of infertility. Materials and Methods: The study included 66 patients who were undergoing in vitro fertilisation at the Institute for Gynecological Endocrinology and Human Reproduction of the Clinic for Female Diseases and Birth of KBC Split. The data on the values of sex hormones and vitamin D, anthropometric measures as well as data on pregnancy have been collected retrospectively. Depending on the causes of infertility, the patients were divided into 4 groups: women with no female disease as the cause of infertility (control group), women with endometriosis, hypothyroidism and PCOS, and pregnant and non-pregnant women. Results: Average vitamin D values were 57.7±22.2 nmol/L, and 78.8% had vitamin D deficiency. Vitamin D differed between summer and winter part of the year (p = 0.007), while AMH did not show this diference for all subjects in total (p = 0.864), but in the control group it has shown the trend toward it (p = 0.058). The correlation of vitamin D with each hormone did not show any statistical significance: FSH (p = 0,209), LH (p = 0,700), AMH (p = 0,827), estradiol (p = 0,548), testosterone (p = 0,965), progesterone = 0.239), TSH (p = 0.374), prolactin (p = 310). The status of vitamin D did not differ between the control group and the group of women suffering from endometriosis (p = 0.896), hypothyroidism (p = 1.0) and PCOS (p = 0.599). There was also no difference in the status of vitamin D between the women who were pregnant and those who were not (p = 0.530) as same as there was no evident association with smoking (p = 0.066) and body mass index (p = 0.618). As random findings, we found that women who smoke had lower prolactin (p = 0.042) and higher AMH (p = 0.027). Conclusion: Vitamin D correlation did not reach statistical significance for any observed parameter. Therefore in our research we can conclude that vitamin D does not play a major role in the treatment of infertility or in the pregnancy achievement. The results of many world studies do not show unambiguous results, but most of them are in favor of significant benefits of vitamin D in the treatment of PCOS, IVF outcomes and clinical pregnancy, but also in the prevention of fetal anomalies and numerous pathological conditions in pregnancy. In this respect, it makes sense to compensate for vitamin D deficiency because it is inexpensive, easy to use and safe, and although it has not had an impact on achieving pregnancy, it has influence of affecting its more favorable course as well as health in general.

Rak dojke i dalje je vodeći uzrok smrti od raka u žena u Europi. Etiologija raka dojke obično se smatra više faktorskom i dokazano je da mnogi faktori utječu na pojedinačni rizik od razvoja raka dojke, poput menstrualnih i reproduktivnih karakteristika, dugoročnih hormonskih terapija i načina života, uključujući zaštitne faktore, kao svakodnevno konzumiranje povrća, aerobna tjelesna aktivnost i faktori rizika kao dijeta s visokim udjelom masnoće i pretilost, vrlo su važni, posebno u žena u menopauzi. U mnogim zemljama informativne akcije se poduzimaju već nekoliko godina kako bi se proširilo znanje žena o tom pitanju. U cijeloj Europskoj uniji, razmatran je nacionalni program protiv raka, kao najučinkovitijeg instrumenta smanjenja učestalosti i poboljšanja rezultata liječenja malignog raka dojke. Ti se programi financiraju državnim sredstvima, a glavna aktivnost uključuje osim metoda probira stanovništva, kupnju moderne edukacijske dijagnostičko-terapijske opreme, kao i generiranje akcija usmjerene

Until now, there have been few studies that have used imaging modalities to assess the volume of a non-pregnant female cervix; the first study did so with magnetic resonance imaging [1], and the remaining two with three-dimensional ultrasound [2, 3]. The two latter studies showed that a geometric formula for regular cylinders can be used to determine normal cervical volume [1, 3].

Rak vrata maternice, u odnosu na novotvorine drugih ginekoloških sijela, bolest je žena mlađe životne dobi koja se može prevenirati zdravstvenim odgojem i cijepljenjem adolescentske populacije te preventivnim i redovitim ginekološkim pregledima, a u ranim stadijima bolesti i učinkovito liječiti. Metode liječenja uključuju kirurgiju, radioterapiju i sistemnu terapiju, ovisno o stadiju bolesti i općem stanju bolesnica. Odluku o liječenju donosi multidisciplinarni tim u koji trebaju biti uključeni ginekolozi, radiolozi, klinički onkolozi, patolozi, citolozi i po potrebi kirurzi i urolozi. Uspjeh liječenja uvelike ovisi o njihovoj međusobnoj suradnji i kvalitetnoj komunikaciji u razmjeni iskustava i nalaza. S obzirom na važnost ove bolesti i posljedice koje ostavlja na obitelj i društvo potrebno je definirati i provoditi standardizirani pristup u dijagnostici, liječenju i praćenju ovih bolesnica. U tekstu koji slijedi iznesene su obnovljene i nadopunjene kliničke smjernice s ciljem implementacije standardiziranih postupaka u radu s bolesnicama s rakom vrata maternice u Republici Hrvatskoj., Cervical cancer, in comparison with other gynecological malignancies, mainly affects younger women. It can be prevented through educational programs, vaccination, screening and early detection. In early stages it can also be effectively treated. Treatment modalities include surgery, radiotherapy and systemic therapy according to stage of the disease and patient condition. Treatment decisions should be made through multidisciplinary team meetings that consist of gynecologists, radiologists, clinical oncologists, pathologists, cytologists and if necessary surgeons and urologists. The success rate of the treatment depends significantly on their good and thorough communication and cooperation. Due to the significance and impact of this disease it is important to define and implement a standardized algorithm and approach for diagnostics, treatment and monitoring. The following text presents up-dated and supplemented clinical guidelines for the standardization of the diagnostic criteria, management, treatment and monitoring of patients with uterine cervical cancer in the Republic of Croatia.

UVOD: Rak vrata maternice je nastanak novotvorina na vratu maternice. Novotvorine ili neoplazije su zapravo abnormalne stanice koje nekontrolirano rastu. Karcinom cerviksa je jedan od rijetkih karcinoma koje možemo spriječiti, a da se promjene nisu ni pojavile, jer je uzrokovan Humanim papiloma virusom. Edukacija žena je zdravstveno odgojna djelatnost svake primalje. Zdravstveno odgojna djelatnost sastoji se od svih savjeta upućenih pacijentici. Osvijestiti pacijenticu da je važno brinuti se za svoje ginekološko zdravlje. CILJ: Cilj rada je prikazati aktivnosti primalje u prevenciji karcinoma vrata maternice, utvrditi znanje i stavove žena o raku vrata maternice te procijeniti osvještenost žena o brizi za spolno zdravlje odlascima na preventivne ginekološke preglede. METODE: U ovome istraživanju sudjelovalo je 946 žena svih dobnih skupina. Kriterij uključenja bile su žene reproduktivne dobi te žene u menopauzi i postmenopauzi. Mjerni instrument za ovo istraživanje je Upitnik znanja i stavova žena reproduktivne dobi o prevenciji raka vrata maternice stvoren putem Google obrasca. Istraživanje je provedeno u travnju 2021. Upitnik se sastoji od dvije komponente, prvi dio sastoji se od 12 pitanja na koje će ispitanice dati odgovor popunjavajući prazno polje ili u padajućem izborniku odabrati jedan od ponuđenih odgovora, a drugi dio upitnika sastoji se od 12 pitanja u obliku tvrdnje, a mogući odgovori su točno, netočno i ne znam. REZULTATI: Istraživanje je pokazalo zadovoljavajuće rezultate, većina žena(74,4%) redovno jednom godišnje odlazi na ginekološke preglede kao i na Papa test. Gotovo većina ispitanica je čula za HPV infekciju. Na tvrdnju „Rak vrata maternice se može spriječiti korištenje prezervativa“ većina ispitanica (41,60%) je na tu tvrdnju odgovorila sa netočno. Većina ispitanica (81,9%) smatra da žene u Hrvatskoj nisu kvalitetno i dovoljno informirane o karcinomu cerviksa. ZAKLJUČCI: Provedeno istraživanje rezultiralo je zadovoljavajućim podatcima o znanju i stavovima žena o prevenciji karcinoma cerviksa. Primalja svojim aktivnostima edukacijom žena, promoviranjem odgovornog spolnog ponašanja, potiče odlaske žena na redovne preventivne ginekološke preglede i tako podiže svijest o brizi za vlastito zdravlje. INTRODUCTION: Cervical cancer is the formation of neoplasms on the cervix. Neoplasms are actually abnormal cells that grow uncontrollably. Cervical cancer is one of the few cancers that we can prevent without the changes even occurring since it is caused by the HPV. Women's education is a health education activity for every midwife. The health education activity consists of all the advice given to the patient, to make the patient aware that it is important to take care of their gynecological health. OBJECTIVE: The aim of this paper is to present the activities of midwives in the prevention of cervical cancer, to determine a woman's knowledge and attitudes about cervical cancer and to assess a woman's awareness of sexual health care by going for preventive gynecological examinations. The only goal is to show the activities of midwives in the prevention of cervical cancer. METHODS: 946 women of all ages participated in this study. The inclusion criteria were women of reproductive age and menopausal and postmenopausal women. The measuring instrument for this research is the Questionnaire of knowledge and attitudes of women of reproductive age on the prevention of cervical cancer created through the Google form. The survey was conducted in April 2021. The questionnaire consists of two components, the first part consists of 12 questions that respondents answered by filling in a blank field or select one of the offered answers in the drop-down menu, and the second part of the questionnaire consists of 12 questions. Form of the claim, and the possible answers are correct, incorrect and I do not know. RESULTS: The survey showed satisfactory results, most women (74.4%) regularly go for gynecological examinations once a year as well as for a Pap smear. Almost most of the respondents had heard of HPV infection. To the statement "Cervical cancer can be prevented by using condoms", the majority of respondents (41.60%) answered this statement incorrectly. The majority of respondents (81.9%) believe that women in Croatia are not well informed about cervical cancer. CONCLUSIONS: The conducted research resulted in satisfactory data on the knowledge and attitudes of women on the prevention of cervical cancer. Through her activities, the midwife educates women, promotes responsible sexual behavior, encourages women to go to regular preventive gynecological examinations and thus raises awareness of caring for their own health.

Rak jajnika i jajovoda, odnosno adneksa, i primarni rak potrbušnice jest šesta po učestalosti zloćudna bolest žena i najsmrtonosniji ginekološki tumor u Hrvatskoj. Histološki je rak jajnika, jajovoda i potrbušnice najčešće epitelnog podrijetla, i to seroznog podtipa. Rjeđi su različiti neepitelni tumori jajnika kao i presadnice u jajnike. Posebnu skupinu čine karcinomi niskog zloćudnog potencijala označeni neinvazivnošću, klinički indolentnim tijekom i dobrom prognozom. Klinički su karcinomi u ranim stadijima razvoja uglavnom asimptomatski, tako da se najčešće dijagnosticiraju u kasnijim, uznapredovalim stadijima bolesti. Dijagnoza se potvrđuje patohistološkim nalazom, a iznimno nalazom citološkog bloka nakon provedene dijagnostičke obrade. O liječenju i praćenju bolesnica odlučuje multidisciplinarni tim uzimajući u obzir osobitosti bolesnice (dob, opće stanje i komorbiditete) kao i obilježja samog tumora (stadij bolesti, histološki tip i stupanj zloćudnosti tumora, status homologne rekombinacije, odnosno gena BRCA 1 i 2 kao i odgovor na prethodno liječenje i popratnu toksičnost ako se radi o povratu bolesti). Liječenje primarnog raka jajnika, jajovoda i potrbušnice temelji se na kirurškom liječenju, sistemskoj primjeni kemoterapije, imunoterapije, ciljane terapije i hormonske terapije kao i suportivno-simptomatskih mjera tijekom cijelog liječenja. Terapijski pristup se razlikuje kod rjeđih neepitelnih histoloških tipova ovih tumora jer se češće dijagnosticiraju u ranim stadijima bolesti, imaju indolentniji tijek, drugačiju biologiju bolesti kao i osjetljivost na sistemsko liječenje. U tekstu koji slijedi predstavljene su obnovljene i nadopunjene kliničke upute s ciljem standardizacije postupaka i kriterija postavljanja dijagnoze, liječenja te praćenja bolesnica s rakom jajnika, jajovoda i potrbušnice u Hrvatskoj. Prvo izdanje smjernica za dijagnozu, liječenje i praćenje bolesnica s rakom jajnika objavljeno je 2013. godine., Ovarian and fallopian tube cancer, i.e., adnexal tumours, and primary peritoneal cancer is the sixth most common female cancer and the deadliest gynecologic tumor in Croatia. Hystologically, these tumors are most commonly of epithelial origin, a serous subtype. Less common are various non-epithelial ovarian malignancies, as well as ovarian metastases. A special group consists of epithelial carcinomas of low malignant potential characterized by non-invasiveness, clinically indolent course, and good prognosis. Clinically, these cancers are generally asymptomatic in early stages, and therefore usually diagnosed in later, advanced stages. The diagnosis is confirmed by pathological examination, or exceptionally by cell block cytology finding after the completion of diagnostic procedures. Multidisciplinary team makes treatment and follow-up decisions, taking into account patients’ (age, general condition, and comorbidities) and tumor characteristics (stage of disease, histological type and grade, homologous recombination status or BRCA gene 1 and 2 status, as well as the response and toxicity to previous treatment in case of relapse). The treatment of primary ovarian, fallopian tube, and peritoneal cancer is based on surgical procedures, systemic administration of chemotherapy, immunotherapy, targeted therapy and hormone therapy, as well as symptomatic-supportive measures throughout the whole treatment. Treatment approach differs in less frequent non-epithelial histological types of these tumors because they are commonly diagnosed in early stages of the disease, have a more indolent course, different disease biology and sensitivity to systemic treatment. The following text presents the updated and supplemented clinical guidelines in order to standardize procedures and criteria for diagnosis, management, treatment and monitoring of patients with ovarian, fallopian tube, and primary peritoneal cancer in Croatia. The first edition of the guidelines for diagnosis, treatment and monitoring of patients with ovarian cancer was published in 2013.1

The presented Croatian guidelines are among the first guidelines which include the use of biomarkers as a major component in risk assessment across all trimesters of pregnancy to aid in diagnosis and rule in/out of preeclampsia.

IntroductionComprehensive updated information on cervical cancer surgical treatment in Europe is scarce.ObjectiveTo evaluate baseline characteristics of women with early cervical cancer and to analyze the outcomes of the ESGO quality indicators after radical hysterectomy in the SUCCOR database.MethodsThe SUCCOR database consisted of 1272 patients who underwent radical hysterectomy for stage IB1 cervical cancer (FIGO 2009) between January 2013 and December 2014. After exclusion criteria, the final sample included 1156 patients. This study first described the clinical, surgical, pathological, and follow-up variables of this population and then analyzed the outcomes (disease-free survival and overall survival) after radical hysterectomy. Surgical-related ESGO quality indicators were assessed and the accomplishment of the stated recommendations was verified.ResultsThe mean age of the patients was 47.1 years (SD 10.8), with a mean body mass index of 25.4 kg/m2 (SD 4.9). A total of 423 (36.6%) patients had a previous cone biopsy. Tumor size (clinical examination) ConclusionsIn this European cohort, the rate of adjuvant therapy after radical hysterectomy is higher than for most similar patients reported in the literature. The majority of centers were already following the European recommendations even 5 years prior to the ESGO quality indicator implementations.

Sažetak. Cilj: Prikazati slučaj pacijentice s ponavljajućim rupturama jajnika s ciljem rasprave moguće etiologije rupture koja može nastati u različitim fazama liječenja u predisponiranih pacijentica. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 28 godina zaprimljena je u hitnu ginekološku ambulantu zbog jakih bolova u donjem dijelu abdomena praćenih dispnejom i općim lošim osjećanjem. Tog jutra pacijentica je bila na aspiraciji oocita. U krvnoj slici bile su snižene vrijednosti eritrocita, hemoglobina i hematokrita. Transvaginalnim ultrazvukom postavljena je sumnja na hematoperitoneum. Indicirana je hitna dijagnostička laparoskopija kojom je potvrđeno intraperitonealno krvarenje, a izvor je bio rupturirani jajnik. Hemostaza je učinjena tijekom zahvata termokauterizacijom. Nakon pet godina pacijentica je nastavila liječenje neplodnosti in vitro fertilizacijom u prirodnom ciklusu u kojem je učinjen prijenos zametka. Dva dana kasnije javlja se u hitnu ginekološku ambulantu zbog bolova u abdomenu. Ultrazvučnom dijagnostikom postavljena je sumnja na hematoperitoneum koji je potvrđen dijagnostičkom laparoskopijom, a krvarenje je zaustavljeno termokauterizacijom. Tri tjedna nakon prijenosa zametka transvaginalnim ultrazvukom potvrđen je intrauterino smješten gestacijski mjehurić, čime je potvrđena trudnoća. U 26. tjednu trudnoće započeo je prijevremeni porod prsnućem vodenjaka te je porod dovršen carskim rezom. Zaključak: Tijek liječenja neplodnosti i zbivanja tijekom perinatalnog razdoblja ukazuju da su ponavljane rupture jajnika moguće u predisponiranih pacijentica. Prikazani slučaj ukazuje na skupinu pacijentica koja je sklonija komplikacijama u različitim okolnostima reprodukcijske dobi., Aim: To present a patient with recurrent ovarian ruptures in order to discuss the possibility of etiology of rupture that may occur at different stages of treatment in therefore predisposed patients. Case report: A-28-year-old patient was admitted to an emergency gynecological ambulance due to pain in the lower abdomen, dyspnea, and general weakness. That morning, the oocyte retrieval was done. In the laboratory findings, erythrocytes, hemoglobin, and hematocrit were reduced. Transvaginal ultrasound raised the suspicion of hemoperitoneum so urgent diagnostic laparoscopy was indicated. It confirmed the intraperitoneal bleeding whose cause was the ruptured ovary. Hemostasis was performed during the thermocauterization procedure. After five years, the patient continued infertility treatment by in vitro fertilization in the natural cycle in which the embryo was transferred. Two days later, the patient was admitted to an emergency gynecological ambulance due to pain in the lower abdomen. After the examination, the hemoperitoenum was suspected and confirmed by diagnostic laparoscopy, the bleeding was stopped. Three weeks after embryo’s transfer, the transvaginal ultrasound confirmed gestatinal sac located in uterus which confirmed the pregnancy. In the 26th week of pregnancy, preterm labor was caused by the rupture of the membranes so the delivery was completed by Caesarean section. Conclusion: The infertility treatment and events during the perinatal period indicate that recurrent ovarian ruptures are possible in predisposed patients. The presented case indicated a group of patients who are more prone to complications in different circumstances of reproductive age.

Sažetak: Uvod. Sifilis je zarazna bolest uzrokovana spiralnom bakterijom zvanom Treponema pallidum. Infekcija se najčešće prenosi spolnim putem, no može se prenijeti i transplacentarno. Cilj. Cilj ovog rada je opisati mikrobiološka obilježja uzročnika, kliničku sliku, dijagnostičke postupke i načine liječenja u odraslih osoba, trudnica, novorođenčadi i odabranih skupina, te istaknuti ulogu primalje u skrbi za oboljelu trudnicu. Rasprava. Treponema pallidum je Gram neodređena spiroheta složene antigenske strukture koja se može vizualizirati mikroskopiranjem u tamnom polju, no klinički gledano najvažniju ulogu u dijagnosticiranju sifilisa imaju serološki testovi; netreponemski (VDRL, RPR) i treponemski (IFA, TPHA, TPI).Klinička slika sifilisa dijeli se na tri stadija; primarni, sekundarni i tercijarni. Također, uobičajeno je govoriti i o ranom i kasnom stadiju sifilisa. Kongenitalni sifilis nastaje transplacentarnim prijenosom, uobičajeno između 16. i 28. tjedna gestacije. Osim transplacentarno, novorođenče može akvirirati infekciju i u kontaktu s lezijom u vaginalnom kanalu ili dojenjem. U slučaju transplacentarnog prijenosa infekcije, mogu nastati različiti neželjeni ishodi trudnoće. Pri porođaju u novorođenčeta se ne moraju uočavati kliničke manifestacije bolesti.Lijek izbora za liječenje sifilisa je penicilin, a duljina liječenja i način primanja terapije ovise o stadiju bolesti i specifičnosti bolesnika. Uspješnost liječenja potrebno je pratiti klinički i serološki.Primaljska skrb očituje se u edukaciji trudnice o simptomima, prijenosu i načinu zaštite od spolno prenosivih bolesti. U trudnica s potvrđenom dijagnozom sifilisa, primalja sudjeluje u primjeni liječenja koje je ordinirao liječnik specijalist. Primalja bi trebala uočiti rane znakove kongenitalnog sifilisa, te pravovremeno prepoznati čimbenike koji doprinose povećanom riziku za lošije ishode u novorođenčeta. Zaključak. Kongenitalni sifilis može se prevenirati rutinskim probirom trudnica na sifilis. Sve trudnice trebale bi prvi prvom pregledu biti podvrgnute istom, a dodatno testiranje trebalo bi obaviti između 28. i 32. tjedna gestacije. U slučaju postojanja dodatnih čimbenika rizika, testiranje bi trebalo ponoviti neposredno prije ili po porodu. Liječenje kongenitalnog sifilisa uključuje i timski rad specijalista infektologije, neonatologije, pedijatrije, ginekologije i opstetricije, te sestrinskog i primaljskog osoblja. Summary: Introduction. Sypfilis is an infectious disease caused by spirochetal bacteria named Treponema pallidum. Infection is usually sexually transsmited, but could be also transplacentary transmitted. Aim. The aim of this work is to describe the microbiological features, clinical presentation, diagnostic tools and available treatment in adults, pregnant women, newborns and other specific groups of patients. Also, the goal of this work is to point out the role of midwifery care. Discussion. Treponema pallidum is a Gram neutral spirohetal bacteria with complex antigene structure that can be visualized by microscopy in the dark field. From the clinical aspect, serological tests are the most important diagnostic tools in confirming the diagnosis. There are non-treponemal (VDRL, RPR) and treponemal tests (IFA, TPHA, TPI).Cliniacl presentation of syphilis in traditionally divided into three stages; primary, secondary and tertiary. Also, syphilis is divided into early and late onset. Congenital syphilis appears after transplacental transmission usually between 16th and 28th gestation week. Besides transplacentary, newborn may aquire this infection in direct contact with vaginal channel or while breastfeeding. In casese of transplacentar transmission, various unfavorable pregnancy outcomes may occur. At birth, newborns may not show the cliniacl manifestations of acute illness. Penicillin is the medication of choice. The regime and the duration of the therapy are prescribed depending of the stage of illness and the patient specificity. Effectivness of therapy should be monitored with clinical and serologic features.Midwifery care is based on the education about symptoms, ways of transmission and protection against sexually transmitted diseases. In pregnant women with syphilis, midwife participates in treatment procedures proscribed by the specialists doctors. Midwife should be trained to recognize the early signs of congenital syphilis, and to promptly notice the factors that contribute to the increased risk for negative outcomes in newborns. Conclusion. Congenital syphilis is preventable when routine serological tests are made on time in pregnant women. All pregnant women should underwent serological testing at the first visit, and additional testing is recommended to be done between 28th and 32th gestation week. In case of other risk factors, re-testing should be made near delivery or at delivery. Complete treatment process of congenital syphilis is a result of multidisciplinary work of specialities in infectology, neonatology, gynecology and obstetrics, and nursing and midewifery staff.

Rhesus imunizacija desetljećima je u visokom postotku završavala intrauterinom fetalnom smrću čiji je uzrok najčešće bila inkompatibilna transfuzija krvi. Otkrićem transfuzijske reakcije i Rh faktora te razvojem uspješnih profilaktičnih mjera takvi ishodi svedeni su na minimum. Obzirom da se transfuzija nepodudarne krvi praktično više ne viđa, danas se stanje Rh imunizacije prvenstveno promatra kao karakteristično stanje heterospecifične trudnoće, iako ne isključuje ostale uzroke. Rh senzibilizacija rezultat je međudjelovanja više različitih imunoloških faktora i faktora trudnoće. Heterospecifičnih trudnoća je oko 10% svih trudnoća, dok je uporabom imunoprofilakse incidencija senzibilizacije reducirana na svega 0,2%. Majčina imunizacija na Rh antigene vlastitog ploda klinički se očituje razvojem hemolitičke bolesti fetusa i novorođenčeta (HBFN), čija težina ovisi o intenzitetu hemolize eritrocita. HBFN se dijeli na bolest blagog, srednjeg i teškog intenziteta. Dijagnostički i terapijski postupci provode se u prenatalnom i postnatalnom periodu. Rana dijagnostika obilježena je neinvazivnim metodama u svrhu otkrivanja titra stvorenih protutijela i odabira terapije. Danas je liječenje HBFN primarno usmjereno na prevenciju. U stanjima razvijene bolesti, fototerapija te intrauterina transfuzija i eksangvinotrasfuzija čine temelj liječenja. Obzirom na recentne studije razvile su se nove metode zbog kojih se pomalo napuštaju invazivne dijagnostičke i terapijske metode., For the last few decades, rhesus immunization resulted in high percentage of intrauterine fetal death, most commonly caused by incompatible blood transfusions. Discovery of the transfusion reaction and Rh factor, together with the development of successful prophylactic measures have reduced mortality to a minimum. Since mismatched blood transfusion is no longer seen, the state of Rh immunization is now primarily viewed as a characteristic state of heterospecific pregnancy, although it does not exclude other causes. Rh sensibilization depends on the interaction of several different immune and pregnancy factors. It accounts for about 10% of all pregnancies while the use of immunoprophylaxis has reduced the incidence of sensibilization to only 0.2%. Maternal immunization with fetal Rh antigens is clinically manifested by the development of fetal and neonatal hemolytic disease (HDFN) whose severity depends on the intensity of erythrocyte hemolysis. In practice, HDFN is divided into mild, moderate and severe disease. Diagnostic and therapeutic procedures are performed in the prenatal and postnatal period. Early diagnosis is marked with non-invasive methods for the purpose of detecting created antibodies titer and for choosing the therapy. Today, HDFN treatment is primarily focused on prevention. In terms of a progressed disease, phototherapy as well as intrauterine transfusion and exanguinotransfusion represent the basis of recovery from HDFN. As a result of recent studies, there is a tendency to abandon invasive therapy methods because of new insights.

Citomegalovirus (CMV) je DNA virus endemičan u cijelom svijetu. Seroprevalencija u populaciji iznosi 40-90 %, ovisno o sociekonomskom statusu i zemljopisnom položaju. U većini slučajeva, infekcija CMV-om u zdravoj populaciji ostaje nedijagnosticirana zbog nekarakteristične kliničke slike i blagog tijeka bolesti, a ozbiljnija klinička slika prisutna je kod imunokompromitiranih bolesnika. Infekcija CMV-om u trudnoći ne povećava opasnost za zdravlje majke, međutim predstavlja rizik za nepovoljan ishod trudnoće i zdravlje djeteta. Istraživanja su pokazala kako je u razvijenim zemljama 0,6 do 0,7 % novorođenčadi inficirano CMV-om. Iako infekcija ploda tijekom trudnoće najčešće ne izaziva nikakve promjene, u 10 % do 15 % inficirane djece razvit će se simptomatska bolest, obilježena simptomima brojnih organa, posebice retikuloendotelnog i središnjeg živčanog sustava. Naime, kongenitalna infekcija CMV-om je glavni negenetski uzrok senzorineuralnog gubitka sluha, te neurorazvojnih abnormalnosti u novorođenčadi. Primarna infekcija u prvoj polovici trudnoće rezultira težom kliničkom slikom, zbog čega se razmatra uvođenje sustavnog probira trudnica. Dijagnozu CMV infekcije moguće je postići serološkim testiranjem trudnice ili prenatalnom dijagnostikom. Serološko testiranje trudnica je neinvazivan i pouzdan dijagnostički postupak koji se temelji na otkrivanju CMV IgG i IgM protutijela te testu avidnosti IgG protutijela. Prenatalna dijagnoza uključuje ultrazvučnu dijagnostiku, magnetnu rezonancu te invazivne metode poput amniocenteze i kordocenteze. Kako bi se smanjio transplacentarni prijenos virusa i učestalost simptomatske kongenitalne infekcije, istražuju se brojne mogućnosti liječenja trudnica s dokazanom CMV infekcijom. U obzir trenutno dolazi pasivna imunizacija CMV hiperimunim globulinom, aktivna imunizacija i antivirusno liječenje, međutim potrebno je provesti dodatna istraživanja u svrhu pronalaska najučinkovitijeg lijeka., Cytomegalovirus (CMV) is a DNA virus endemic worldwide. The seroprevalence in the population is 40-90 %, depending on the socioeconomic status and geographical location. In most cases, CMV infection in a healthy population remains undiagnosed due to the uncharacteristic clinical presentation and mild course of the disease, and a more serious clinical presentation is present in immunocompromised patients. CMV infection in pregnancy does not increase the risk to the health of the mother, however it poses a risk to an adverse pregnancy outcome and the health of the baby. Studies have shown that in developed countries 0.6 to 0.7 % of newborns are infected with CMV. Although infection of the fetus during pregnancy usually does not cause any changes, 10 % to 15 % of infected children will develop symptomatic disease, characterized by symptoms of numerous organs, especially the reticuloendothelial and central nervous systems. Namely, congenital CMV infection is the main non-genetic cause of sensorineural hearing loss and neurodevelopmental abnormalities in the newborn. Primary infection in the first half of pregnancy results in a more severe clinical presentation, which is why the introduction of systematic screening of pregnant women is being considered. The diagnosis of CMV infection can be achieved by serological testing of the pregnant woman or prenatal diagnosis. Serological testing of pregnant women is a non-invasive and reliable diagnostic procedure based on the detection of CMV IgG and IgM antibodies and the avidity test of IgG antibodies. Prenatal diagnosis includes ultrasound, magnetic resonance imaging, and invasive methods such as amniocentesis and cordocentesis. To reduce transplacental virus transmission and the incidence of symptomatic congenital infection, a number of treatment options for pregnant women with proven CMV infection are being explored. Passive immunization with CMV hyperimmune globulin, active immunization, and antiviral therapy are currently being considered, but further research is needed to find the most effective drug.

HELLP sindrom (H – hemolysis, EL – elevated liver enyzmes, LP – low platetet) teška je komplikacija trudnoće s potencijalno smrtnonosnim ishodom za majku i dijete. Etiologija i patogeneza još nisu razjašnjene u cijelosti, ali se temeljem bolesti smatra abnormalna placentacija. Zbog poremećaja prokrvljenosti posteljice, pokreće se patofiziološka kaskada koja uključuje prejaku aktivaciju imunološkog sustava, trombocita i endotela što rezultira ishemijskim oštećenjem ciljnog organa, jetre. Oštećenjem jetre, tipično između 27. i 37. tjedna gestacije, započinje klinička prezentacija sindroma, koja uključuje bol u trbuhu (epigastrična ili pod desnim rebrenim lukom), mučninu, povraćanje, malaksalost i glavobolju sa ili bez vizualnih fenomena. Dijagnoza se postavlja temeljem kliničke slike i dokazivanja laboratorijskih abnormalnosti u imenu sindroma. Na temelju broja trombocita, HELLP sindrom se može subklasificirati u tri kategorije koje govore o težini stanja. Okosnicu liječenja čini porođaj, koji se prije 24. i nakon 34. tjedna gestacije učini hitno, a između 24. i 34. tjedna s odgodom od 48 sati kako bi se primjenom kortikosteroida povećala zrelost fetalnih pluća. Terapija uključuje i primjenu magnezijevog sulfata za prevenciju konvulzija i fetalnu neuroprotekciju, antihipertenzive za kontrolu tlaka te transfuziju trombocita u slučaju teške trombocitopenije. Maternalni i peritnatalni ishod je lošiji nego u fiziološke trudnoće, s brojnim komplikacijama i povišenim stopama mortaliteta. Trudnica s HELLP sindromom u osobnoj anamnezi ima u sljedećoj trudnoći povišen rizik za razvoj svih gestacijskih hipertenzivnih poremećaja, uključujući HELLP sindrom, te za intrauterini zastoj rasta, abrupciju posteljice i prijevremeni porođaj., HELLP syndrome (H – hemolysis, EL – elevated liver enzymes, LP – low platelet) is a severe complication of pregnancy, with potentially lethal outcomes for both the mother and neonate. The etiology and pathogenesis are still being investigated, but the root cause is considered to be abnormal placentation. Due to the disruption of the placental circulation, the stressed placenta emits various products which results in an enhanced inflammatory response, as well as endothelial and platelet activation, causing ischemia in the liver. The gestational age at onset is typically between 27 and 37 weeks, and women usually present with pain in the upper abdomen (epigastric or in the right upper quadrant), nausea, vomiting, malaise and headache with or without neurological involvement. The diagnosis of HELLP is based on both the clinical presentation and laboratory abnormalities that the name of the acronym is comprised of. HELLP syndrome can then be categorized into three classes according to platelet count. Delivery is the basis of treatment. Before 24 and after 34 weeks of gestation the mother should be delivered immediately, while the delivery between 24 and 34 weeks' gestation can be briefly delayed in order to administer corticosteroids for fetal lung maturity. The treatment also includes administering magnesium sulphate for seizure prophylaxis and fetal neuroprotection, antihypertensive therapy for blood pressure control and platelet transfusion in case of very low platelet count. The HELLP syndrome is associated with poor maternal and perinatal outcomes, including increased rates of serious morbidity and mortality. The risk of recurrence is high, as are the risks for developing other gestational hypertensive disorders, intrauterine growth retardation, placental abruption and preterm delivery.

Preeklampsija je hipertenzivni poremećaj specifičan za trudnoću s prevalencijom u svijetu od 5 do 8%. Definirana je kao sindrom karakteriziran novonastalom hipertenzijom i proteinurijom, ili hipertenzijom uz pridružene znakove oštećenja ciljnih organa koji se očituju trombocitopenijom, bubrežnom insuficijencijom, nedostatnom jetrenom funkcijom, plućnim edemom te simptomima središnjeg živčanog, s ili bez proteinurije, nakon 20. tjedna trudnoće. Radi se o progresivnoj multisustavnoj bolesti koja predstavlja pravi izazov ne samo u okvirima porodništva već i anesteziološke prakse. Kod trudnica s preeklampsijom je nužna pravovremena anesteziološko evaluacija, a preporuča se već u ranom peripartalnom razdoblju zbog povećanog rizika za razvoj abrupcije posteljice, moždanog krvarenja, plućnog edema, akutne bubrežne ozljede, jetrenog zatajenja ili rupture, DIK-a te progresije do eklampsije. Općenito se preanesteziološka evaluacija temelji na procjeni dišnoga puta, hemodinamike i abnormalnosti zgrušavanja. Među anesteziološkim tehnikama analgezije, preferirana metoda je epiduralna analgezija. Prije aplikacije anestezije/analgezije, važno je reevaluirati čimbenike rizika za pojedinu trudnicu, poput višeplodne trudnoća, hipertenzije, prekomjerne debljine, očekivane otežane endotrahelana intubacija ili terapije antitromboliticima. Potreban je podroban nadzor (monitoring) majčinih vitalnih parametara i temeljita dokumentacija. Među terapijskim mjerama od posebnog je značaja antihipertenzivna terapija koja za ciljne vrijednosti krvnog tlaka uzima sistolički, Preeclampsia is a hypertensive, pregnancy related disorder with world prevalence 5 to 8 %. The condition is characterized by the new onset of hypertension and proteinuria, or hypertension with associated signs of end-organ dysfunction such as thrombocytopenia, renal dysfunction, liver dysfunction, pulmonary edema or central nervous system damage, with or without proteinuria, after 20 weeks of pregnancy. It is a progressive multisystem disorder that is challenging for both obstetric clinician and anesthesiologist as well. With preeclamptic patients early anesthetic evaluation is mandatory; it is recommended early in peripartum period due to increased risk for developing placental abruption, brain hemorrhage, pulmonary edema, acute renal failure, liver dysfunction or rupture, DIC or progression to eclampsia. In laboratory findings in preeclamptic patients it is crucial to determinate thrombocyte count over time (TRC). In general, the preanesthesia evaluation focuses on airway evaluation, hemodynamic status and coagulation abnormalities. Among different anesthetic techniques of analgesia, preferred method is epidural analgesia. Before anesthesia/analgesia administration, it is necessary to reevaluate pregnancy related risk factors, such as multiparous pregnancy, hypertension, overweight, expected difficulty with endotracheal intubation or antitrombolytic therapy. Maternal vital signs should be monitored closely and well documented. Among medication measures antihypertensive therapy plays a key role. Blood pressure goals, although still not precisely supported by data, are

Patologija posteljice u blizanačkih trudnoća obuhvaća spektar promjena na makroskopskoj i mikroskopskoj razini. Za razliku od jednoplodnih trudnoća incidencija komplikacija kod blizanaca je veća jer ovdje imamo razvoj dvaju fetusa u istoj šupljini maternice. Ono što nam kod blizanačke trudnoće dolazi do izražaja i razlikuje se od jednoplodne trudnoće je zigotnost; blizanci mogu biti jednojajčani ili dvojajčani i način placentacije gdje trudnoća može biti BiBi, MoBi, MoMo. Što ranije određivanje zigotnosti i korioniciteta je ključno u antepartalnom praćenju blizanačkih trudnoća jer određuje rizike od komplikacija kao što su IUGR, kongenitalne malformacije, TTTS, TAPS i neželjeni ishodi s pupčanom vrpcom. Vrsta same placentacija značajno utječe na perinatalni morbiditet i mortalitet u blizanačkih trudnoća. Histopatološki pregled posteljica od velikog je kliničkog značaja jer iz njega možemo saznati više o komplikacijma blizanačkih trudnoća, uzroku nastanka fetalne smrti ili pobačaja. Cilj ovoga rada je bio prikazati pregled posebnosti makroskopskih i mikroskopskih patoloških promjena posteljica u blizanačkih trudnoća te najučestalije patologije u posteljica koje nalazimo kod blizanačkih trudnoća., Placental pathology in twin pregnancies includes a spectrum of changes on a macroscopic and microscopic level. Compared with single pregnancies, twin pregnancies have a higher rate of complications because two fetuses exist in the same uterus at the same time. An entity that is specific for twin pregnancies is zygosity; the twins can be monozygotic or dizygotic and the type of placentation can be BiBi, MoBi and MoMo. Early detection of zygosity and the type of placentation is key in antepartal tracking of twin pregnancies because it defines the risk of complications such as IUGR, congenital malformation, TTTS, TAPS and unwanted outcomes of the umbilical cord. The type of placentation directly affects perinatal morbidity and mortality in twin pregnancies. Histopathological examination of the placenta is of great clinical significance because it is very useful to learn about complications, causes of fetal death and abortion. The aim of this paper was to show special macroscopic and microscopic changes in the placenta and the most common pathology of placentas in twin pregnancies.

Uvod: Neplodnost se definira kao nemogućnost začeća nakon 12 mjeseci redovitih spolnih odnosa bez zaštite. Još uvijek postoje brojne kontroverze oko povezanosti neplodnosti i nasljedne trombofilije nastale zbog mutacije čimbenika zgrušavanja krvi. Cilj: Cilj istraživanja je bio utvrditi povezanost genskih mutacija čimbenika koagulacije u žena koje se liječe zbog neplodnosti i ishoda liječenja postupcima MPO. Ispitanici i postupci: U istraživanje su uključene 493 žene koje su se liječile zbog neplodnosti na Zavodu za humanu reprodukciju Kliničkog bolničkog centra Rijeka i koje su nakon postupaka MPO začele trudnoću. Ispitanice su liječene intrauterinom inseminacijom, in vitro fertilizacijom, transferom odmrznutih zametaka i kombinacijom navedenih metoda. Ispitanice su testirane na mutacije čimbenika zgrušavanja krvi (plazminogen aktivator inhibitor-1, metilentetrahidrofolat reduktaza, faktor II, faktor V Leiden). U ukupno 114 ispitanica je dokazana mutacija gena (60 homozigota i 54 heterozigota). Za sve ispitanice je izračunato trajanje liječenja i broj ciklusa MPO do začeća. Rezultati: U ispitanica homozigota i heterozigota za mutaciju čimbenika zgrušavanja potrebno je značajno više mjeseci liječenja do začeća nego kod ispitanica bez mutacije (p=0.0003, odnosno p=0.03). Nije dokazana značajna razlika u dužini liječenja između homozigota i heterozigota. Slično tome, u ispitanica homozigota i heterozigota potrebno veći broj ciklusa MPO do začeća nego u ispitanica bez mutacije (p=0.002, odnosno p=0.02). Nije dokazana značajna razlika broja ponavljanih postupaka MPO između homozigota i heterozigota. Zaključak: Mutacija genskih čimbenika zgrušavanja krvi značajno je povezana s dužim liječenjem neplodnosti i potrebom ponavljanja ciklusa liječenja MPO. Prisustvo ili odsustvo mutacije značajno utječe na uspjeh liječenja, a ne vrsta mutacije., Introduction: Infertility is defined as a reduction or lack of ability to reproduce. There are still controversies regarding the importance of coagulation factors mutations in infertility. Aim: Aim of this research was to examine the importance of coagulation factors mutations in patients with infertility. Materials and methods: Research examined 493 female patients who underwent treatment for infertility on Department of human reproduction in Clinical Hospital Centre in Rijeka. The patients ended their treatment with total of 634 pregnancies. Therapy included intrauterine insemination, in vitro fertilization, frozen embryo transfer or the combination of mentioned methods. Research examined whether the patients had a mutation of coagulation factors (plasminogen activator inhibitor-1, methylenetetrahydrofolate reductase, factor II, factor V Leiden). 114 patients had diagnosed mutation, 60 of which were homozygotes and 54 were heterozygotes. For every patient duration of therapy on Department of human reproduction and number of times they underwent the therapy was examined. Results: Research proved that both homozygotes and heterozygotes require longer time to pregnancy than patients without mutations (p=0.0003 and p=0.03, respectively). There was no difference between homozygotes and heterozygotes. Similarly, both homozygotes and heterozygotes required more ART cycles before reaching pregnancy than patients without mutations (p=0.002 and p=0.02, respectively). There was no difference between homozygotes and heterozygotes regarding number of cycles. Conclusion: Presence of mutation of coagulation factors leads to prolonged ART treatment and more cycles needed to reach the pregnancy.

Despite widespread use of technology, type one diabetes mellitus (T1DM) is still a great clinical challenge during pregnancy. This study aims to assess how prenatal variables of T1DM patients using continuous subcutaneous insulin infusion (CSII) influence pregnancy outcomes. We performed a retrospective study of 35 patients with T1DM treated with CSII during pregnancy. Alterable preconception variables (A1C, body mass index, basal and bolus insulin dose) were analysed as possible contributors to birth weight and large-for-gestational-age (LGA) prevalence. Inclusion criteria were presence of T1DM for more than two years, A1C &lt, 7.4% and treatment with CSII for at least three months prior to conception. The preconception basal insulin dose and A1C had a significant correlation to the neonatal birth weight (p = 0.01, r = 0.4 and p = 0.04, r = 0.3, respectively) and were significant in regression analysis together contributing 22% of the variance in birth weight percentiles (sig = 0.17, R square = 0.22). Prevalence of LGA was 46%. Women who had LGA neonates also had a higher preconception basal insulin dose compared to women with non-LGA neonates (26 &plusmn, 9 vs. 18 &plusmn, 7 IU (international units), p = 0.01). The LGA group had a higher preconception A1C, but it did not reach statistical significance (6.5 &plusmn, 0.5% vs. 6.2 &plusmn, 0.9%, respectively, p = 0.2). Women with T1DM treated with CSII who had unregulated glycaemia and more basal insulin were at greater risk for development of LGA neonates.

CILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj ovog istraživanja je ukazati na moguće nepreciznosti procjene intrauterinog zastoja rasta novorođenčadi sa sindromom Down ukoliko se koriste percentilne krivulje nestandardizirane za hrvatsku populaciju novorođenčadi sa sindromom Down te usporediti percentilne krivulje različitih zemalja. ISPITANICI I METODE: U istraživanje je uključeno 108 novorođenčadi s dijagnozom sindroma Down rođenih u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Split u razdoblju od 1990. do 2015. godine. Podatci o spolu, gestacijskoj dobi i antropometrijskim mjerama novorođenčadi analizirani su i unijeti u bazu podataka. Potom su razvrstani po percentilnim krivuljama specifičnim za sindrom Down prema porođajnoj masi, duljini i opsegu glave. Korišteno je šest setova različitih krivulja rasta za Njemačku, Englesku i Wales, SAD, Nizozemsku, Švedsku i Tursku. Za svaku krivulju određena je novorođenčad smještena ispod 10. centile i podijeljena u skupine prematurusa i terminski rođene djece. Za usporedbu krivulja korišten je relativni rizik, omjer izgleda i diskriminativna analiza. REZULTATI: Primjenom postupaka diskriminativne analize pokazalo se da se primijenjene krivulje razlikuju s obzirom na vrijednosti opsega glave (R=0,474, χ2=26,321, p, OBJECTIVES: The aim of this study was to point out the possible inaccuracies of estimating intrauterine growth retardation of infants with Down syndrome, if growth charts of non-standardized curves for the Croatian population of infants with Down syndrome are used, and to compare the growth curves of different countries. PATIENTS AND METHODS: The study included 108 newborns with a diagnosis of Down syndrome born at the Department of Gynecology and Obstetrics of University Hospital of Split from 1990. to 2015. Gender, gestational age and anthropometric measures of the newborns were analyzed and recorded. These were conducted through growth charts specific for Down syndrome according to birth weight, length, and head circumference. Six sets of different growth charts were used for Germany, England, the United States, the Netherlands, Sweden, and Turkey. For each curve, infants classified below the 10th percentile were determined and were also divided into groups of prematures and term born children. Relative risk, odds ratio and discriminant analysis were used for comparison. RESULTS: Using discriminant analysis procedures, the applied curves were shown to differ considering head circumference values (R=0,474, χ2=26,321, p

Objectives Novel coronavirus disease (COVID-19) is rapidly spreading all over the world. Although in many cases the infection causes very weak symptoms, it can be severe in patient with diverse chronical diseases and immunological compromising patients. Pregnancy is a unique condition in which mother and fetus peacefully collaborate. Diverse endocrine-immune mechanisms, mostly under progesterone control work together to protect the fetus from maternal immunocompetent cell activation driven rejection. The physiological shift to Th2 dominant environment, while favourable for fetus, it makes mothers susceptible to infective pathogens, making pregnancy during COVID-19 pandemic challenging. Materials and methods Studies involving COVID-19 in pregnancy and those analysing changes of immune system induced by COVID-19 were searched in databases such as PubMed, Scopus, Google Scholar and ScienceDirect. Databases were searched using a keyword COVID-19/coronavirus, that was combined with following terms: immune system, pregnancy, oestrogen, or progesterone. Search included studies published up to 01.07.2020. Almost 1,500 articles were found, but only 18 met criteria. Results Most frequent symptoms of COVID-19 in mothers infected in the late pregnancy were fever and cough accompanied with lymphopenia and elevated C-reactive protein. Mothers reported to have severe disease had comorbidities and were obese. Low rate of neonatal complications of maternal Sars-Coc-2 infection without neonatal mortality was observed. Conclusions Currently available data didn’t show significant relationship between COVID-19 severity and pregnancy and there is no strong evidence that mother’s infection can lead to adverse pregnancy outcome, but further studies are needed to determinate the possible effects of COVID-19 gained during earlier pregnancy.