Search

CD "Glazbeni život Zadra u 19. stoljeću" obuhvaća audio zapise djela niza zadarskih skladatelja 19. stoljeća koja su gotovo dva stoljeća 'ležala' pod arhivskom prašinom. Angažmanom muzikologinje Burić Ćenan, dirigenta E. Mičića, urednika izdanja R. Bacalje, te niza uglavnom zadarskih glazbenika, ovaj CD možda po prvi puta javnosti prezentira zaboravljena ali vrijedna domaćih skladatelja. Unutar CD-a nalazi se i dvojezična bogata programska knjižica koja donosi biografske podatke o skladateljima i njihovim djelima, ali i kontekstualizira onodobni zadarski glazbeni život.

Poeziju koju su gradišćanskohrvatski književnici namijenili djeci treba sagledavati u njezinoj prvotnoj namjeni i osobitoj funkciji očuvanja identiteta, odnosno predanom radu svećenika i učitelja s djecom kroz cijelu povijest gradišćanskohrvatske kulture. Svećenici i učitelji uz njihove obitelji vezivali su djecu u ranoj dobi za materinski jezik i kulturu upravo stihovima njihove dječje poezije koji su objavljivani u kalendarima i udžbenicima i na taj način u njima poticali interes i ljubav za vlastiti jezik i kulturu u uvjetima njihova odrastanja koji su diktirani stoljetnim okruženjem germanske, mađarske, slovačke i češke kulture. Taj se pragmatični posao nastavio i u dvadesetom stoljeću, napose u glavnih predstavnika, od Miloradićevih ranih objava, Blaževićeva pjesništva, i posebno tridesetih godina u objavama Malih Crikvenih i Školskih Novina, do suvremene književne produkcije koja se očituje u radovima Jurice Čenara i Ane Schoretits. Ova antologija dala je izbor usmene poezije iz djela Frana Kurelca (Jačke ili narodne pěsme prostoga puka hrvatskoga po župah Šopronskoj, Mošonjskoj i Želěznoj na Ugrih ) Franje Š. Kuhača (Južno-slovjenske popijevke , I-V) , Ivana Vukovicha (Jačkar za hervatske škole Gradišća) i dr. te glavne predstavnike gradišćanskohrvatske poezije 19. i 20. stoljeća, neke uzorke i iz 18. stoljeća. U početku je riječ o namjenskom štivu/stihovima koje su svećenici i učitelji priređivali za prve početnice i čitanke za Hrvate u zapadnoj Ugarskoj, od prve poznate školske knjige iz 1754., zatim Šlabikara iz 1806. do Druge Štanke (peto, popravljeno izdanje) iz 1902. g. Uglavnom je riječ o nepotpisanim tekstovima koje su priređivači pisali ili su ih naručivali od anonimnih autora. Usto su izdvojeni i pojedini autori dječje poezije 19. stoljeća: Štefan Ginzler, Gašpar Glavanić i Miho Naković ; i 20. stoljeća: Borenić, Miloradić, Sedenik, Pajrić, Blažević, Lemperg, Jagšić, Leopold, Blazović, Sučić, Sinković, Šinković, Škrapić, Weidinger, Čenar, Hergović, Horvath, Schoretits, Zeichmann i dr. Cilj je ovim izborom pokazati značenje dječje poezije u kulturi gradišćanskih Hrvata kako u novoj domovini tako i u matičnoj domovini, a studija je nastojala osvijetliti veze stare i nove domovine u stvaranju zanimljivog i bogatog gradišćanskohrvatskog dječjeg pjesništva. Konačno, to bi bio prvi obuhvatniji antologijski izbor gradišćanskohrvatske dječje poezije i one za mlade premda je 1967. Anton Leopold objavio Gradišćanski hrvatski gaj (pjesme iz književnosti gradišćanskih Hrvata za hrvatsku školsku dicu i omladinu). U izboru tekstova autori su se rukovodili recepcijskim mogućnostima djece, odnosno time da nisu dječje pjesme samo one koje su bile prvotno namijenjene djeci, već da su dječje pjesme i sve one pjesme u kojima dijete može podjednako uživati kao i odrasli čitatelj.

Analizira se odnos i suradnja Mate Ujevića i gradišćanskih Hrvata 1930-ih godina. Suradnja Mate Ujevića s gradišćanskim Hrvatima, posebice Ignacom Horvatom, započela je u Zagrebu 1930. godine kada su na Ujevićev poziv na Euharistijski kongres u Zagrebu stigli, uz Ignaca Horvata, Slavko Marhold i Fridrik Alfons. Nakon prvog susreta u Zagrebu, Horvatu izlazi knjiga pripovijesti Gradišćanke 1930. godine u izdanju Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima (s pogovorom Mate Ujevića). S druge strane Ujevićeva Hrvatska književnost izlazi 1932. godine, u kojoj se referira na književnost Hrvata Bunjevaca i gradišćanskih Hrvata kao na integralan dio hrvatske književnosti. Poslije, 1934. godine, objavljena je i njegova minuciozna studija Gradišćanski Hrvati, koja je doživjela čak dva izdanja, također u izdanju Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima u Zagrebu. Ujević u obje knjige ističe tješnju potrebu povezivanja matične domovine i zapadnougarskih (gradišćanskih) Hrvata. Izdvaja i recentne gradišćanskohrvatske autore dvadesetog stoljeća Karalla, Meršića Miloradića, Blaževića i Horvata, pritom se nadovezujući na prethodna istraživanja (Kukuljević-Sakcinski, Ljubić, Kurelac, Kuhač, Milčinović i dr.). Riječ je o novom okviru suradnje koju je inicirao Mate Ujević, a koja se očituje u nizu pokrenutih aktivnosti u kojima su se gradišćanski Hrvati oslanjali na matičnu kulturu.

U radu se analizira prvo godište Gradišće kalendara koji je pokrenuo i do svoje smrti (1973.) uređivao Ignac Horvat. Novopokrenutu se publikaciju nakon Drugoga svjetskog rata Horvat odlučuje tiskati u Hrvatskoj jer za tiskanje u Austriji nisu bili stvoreni uvjeti. Donijelo je to i stanoviti urednički izazov, s obzirom na to da su se prilike u Hrvatskoj promijenile pod utjecajem novoga državnog uređenja i komunističke ideologije. Kalendar je imao važnu ulogu u razvoju gradišćanskohrvatske književnosti i kulture u poslijeratnome razdoblju, posebice zbog društvenopovijesnoga konteksta u kojemu su se našli Hrvati u Austriji. Svojim je književnim prilozima i prilozima svojih suvremenika Ignac Horvat postavio temelj novijoj gradišćanskohrvatskoj književnosti, pritom afirmirajući niz novih imena koja su obilježila književnost u Gradišću do danas (Ana Šoretić, Jurica Čenar). Analizirajući teme iz manjinske vizure, Gradišće kalendar ponudio je prepoznatljiv kulturni imaginarij usmjeren matičnoj kulturi potvrđujući i nezaobilaznu ulogu Ignaca Horvata u očuvanju i promicanju hrvatskoga nacionalnog identiteta., The paper analyses the first issuing year of Gradišće kalendar (i.e. Burgenland calendar), started and edited by Ignac Horvat until his death (1973). Horvat chose to print the newly founded publication in Croatia because the conditions for printing in Austria were not appropiate. The affair brought about somewhat of an editorial challenge, given that the situation in Croatia had changed under the influence of the new state system and communist ideology. The calendar had a significant role in the development of the Burgenland-Croatian literature and culture of the post-war period, especially because of the socio-historical context in which Croats found themselves in Austria. With his literary contributions and his contemporaries' contributions, Ignac Horvat laid the foundation for the newer Burgenland-Croatian literature, whilst affirming a number of new names that have marked the literature of Burgenland to this day (Ana Šoretić, Jurica Čenar). In its thematic analysis that took on the perspective of minorities, Gradišće kalendar offered a recognizable cultural imaginarium oriented towards the native culture, thus confirming the undeniable role of Ignac Horvat in the preservation and promotion of the Croatian national identity.

This paper aims to point out the role of teachers in the social and cultural life of Zadar and Dalmatia in the 19th century, which is not known well enough because teaching had always been in the shadow of politics, and it dealt with it only during major social and national movements. Teachers were seldom the initiators and leaders of such activities, and the real power was in the hands of state and church structures that were their immediate superiors. Therefore, teachers' influence was manifested mostly at the micro-level and with their profession. Only in the seventies of the 19th century did they become more actively involved in social events, which could be considered as the beginning of teachers' organization in Dalmatia and intensifying connections with teachers from mainland Croatia. They increasingly wrote about life and events in their environment and published their writing in the professional and political press. They participated in the work of professional bodies that published reports and contributions of their members, giving suggestions for improving the teaching process and methodology, as well as the community's cultural life. The paper also points to teachers' role in the organization of cultural events, exhibitions, stage and music performances, art workshops, workshops for handicrafts of girls and boys, courses for adults, and others.

U radu se analiziraju rasprave Tome Matića: „Hrvatska svijest u starih Zadrana“ koja je objavljena u zadarskom koledaru Svačić (1904.) te „Petar Zoranić“ koja je objavljena 1909., a riječ je o prvom opsežnijem radu o Zoraniću nakon obilježavanja jubileja tri stotine godina od njegova rođenja 1908. u Ninu. Analizirat će se narativna funkcija i simbolika zadarskoga pisca koji figurira kao svojevrsna metonimija hrvatstva u tadašnjem Zadru te u skladu s tim i rekonstruirati imaginarij razdoblja s početka dvadesetoga stoljeća kada su ovakve rasprave ukazivale na čvrsta identitetska polazišta hrvatske kulture i književnosti u Dalmaciji.

Analizira se uloga Zore dalmatinske u nacionalnoj kulturnoj povijesti. Riječ je o središnjem kulturnom i književnom časopisu Dalmacije u 19. stoljeću. Kontekstualno se uvažava i činjenica o ondašnjem dalmatinskom prostoru čija je glavna značajka etnička i kulturna raznolikost. Dalmacija 19. stoljeća kulturno je pluralan prostor snažno razvijenoga regionalnog identiteta sa Zadrom kao kulturnim i književnim središtem, stoga ju i preporodno gibanje ozbiljnije zahvaća tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Da bismo uopće obujmili i percipirali tadašnji značaj Zore dalmatinske u hrvatskoj kulturnoj povijesti treba istaknuti ulogu višeetničkoga regionalnog identitetskog koncepta – dalmatinstva, konkretnije dalmatinskog regionalizma. Pozornost se usmjerava i na ulogu Petra Preradovića i Stanka Vraza u programskoj politici časopisa.

Knjiga "Gradišćanskohrvatski govor. 1. svezak: Hrvatska rič gradišćanskih Hrvatov" djelo je četvero autora: Nikole Benčića iz Austrije, Šandora Horvata iz Mađarske te Roberta Bacalja i Sanje Vulić iz Hrvatske. Nikola Benčić donosi povijesni pregled gradišćanskih Hrvata s posebnim težištem na razdoblje nabožne književnosti te na razdoblje dvojezičnosti. Analizira novine gradšćanskih Hrvata, kalendare, školske knjige, gramatike, rječnike i književne veze s matičnom domovinom. Šandor Gorvat piše o pučkoj književnosti gradišćanskih Hrvata koju tematski i tipološki analizira i vremenski periodizira. Robert Bacalja analizira književna djela većega broja autora od Mate Karala pa do novih vremena. Sanja Vulić na svim jezičnim razinama (od fonološke do leksičke i semnatičke) analizira jezik gradišćanskohrvatske književnosti od Mate Karala početkom 20. stoljeća pa do suvremenosti. Također se analizira slovopis i pravopis u objavljenim djelima.

Identity formation and development has been a fundamental goal of the all-around educational work from children’s very early age. The importance of a curriculum founded on a value system in which identity as a value occupies one of the most significant places has been recognized in the Croatian national curriculum at all levels, especially in early and pre-school education and in the primary school. In the development of identity, literature plays a particular role, encouraging the reader to identify with the characters, and then to assume their attitudes, values, behaviour - in short, to imitate the identities of literary heroes. The paper acknowledges the importance of the Croatian children’s novel, which, by its rich identity distribution, becomes an encouragement and inspiration to young readers.

S jedne strane zbornik donosi radove koji su rezultat istraživanja povijesti školstva u Zadru od srednjovjekovlja do dvadesetog stoljeća, zatim se osvrće i na doprinos novih visokoškolskih institucija koje nastavljaju dugu tradiciju zadarskoga školstva, a s druge donosi objave istraživanja suvremene škole i rada učitelja u Hrvatskoj danas. Osim toga, ovim je zbornikom nastavljen i niz objava kojima se znanstveno-stručno istraživala tradicija izobrazbe učitelja u Zadru.

U recentnoj znanstvenoj monografiji/studiji koja je rezultat istraživanja tema iz dječje književnosti koje je dijelom realizirao sa suradnicima ( Katarina Ivon, Goran Pavel-Šantek i Zrinka Peroš), autor raščlanjuje vezu mita i dječje književnosti, i to uvodnim napomenama o prisutnosti mita u ljudskoj zajednici od počeka ljudskog društva do naših dana kada mit dobiva različite pojavne oblike u različitim interpretacijama, osobito u objavama autora postmodernističkog poetskog pristupa u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća u hrvatskoj dječjoj književnosti. Autor također povlači paralelu između autora hrvatske fantastične proze sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća i hrvatske dječje proze. Osobito je za razumijevanje veze mita i dječje književnosti zanimljiv niz koji donosi u svojoj studiji, a to je od utjecaja antičkog mita koji je oblikovao novovjeku književnost ( Antički mit i bajke – primjer Odiseja), pa onda i udario strukturne i tematske okvire pojedinim žanrovima (napose bajkama), do interpretacije mita u objavama hrvatskih autora u moderni ( Vladimir Nazor i Ivana Brlić-Mažuranić) koje autor koristeći Stojevićev generički termin (inicijalne poetike) naziva autorima inicijalnih mitoloških poetika u hrvatskoj književnosti. Premda su mnogi autori obrađivali suvremenu realizaciju mita u hrvatskoj dječjoj književnosti autor se prema prethodnim istraživanjima usmjeruje prema utjecaju ova dva opusa (Nazorov i Ivane Brlić-Mažuranić) na suvremenu hrvatsku dječju književnost. Napose se razmatraju djela u kojima se na nov način interpretiraju sadržaji navedenih književnika, i to Striborovim stazama, Ukradeno proljeće i Velebitske vilin-staze Snježane Grković- Janović. Autor je funkcionalno povezujući ove opuse istaknuo važnu nit u autorskom pasažu suvremene hrvatske književnice koja svoje stvaranje temelji na fantastičnoj tradiciji hrvatske književnosti moderne na početku dvadesetog stoljeća.

Cilj je rada uputiti u Šurminove zaključke o ulozi francuske kulture u vrijeme koje prethodi nacionalnom buđenju i stvaranju pretpostavki za izgradnju moderne hrvatske nacije. Pritom se izdvajaju Šurminove analize odjeka Francuske revolucije u političkim, i kulturnim promjenama na razmeđu XVIII. I XIX. stoljeća u crno-žutoj carevini i u hrvatskom društvu. Napose se interpretira poglavlje „Dalmacija pod franceskom upravom“, gdje Šurmin svodi rezultate utjecaja francuske kulture i politike u društvenim i kulturnim promjenama u tom dijelu hrvatskih zemalja u vrijeme Napoleonove vladavine. Rad se osvrće i na povijesne i književnopovijesne preglede tog razdoblja Tade Smičiklasa, Branka Vodnika, Ferde Šišića, Mihovila Kombola, Slavka Ježića i dr.

U radu se analizira recepcija povijesne drame Ante Tresića-Pavičića Katarina Zrinska u kritici moderne, a napose kritika Dinka Politea D.r Ante Tresić-Pavičić injegova historička drama „Katarina Zrinska“ koja je izlazila u zadarskom Narodnom listu u pet nastavaka od broja 84 do broja 96, 1899. godine. Analizirat će se i polemika Ante Tresić-Pavičić-Kerubin Šegvić, o kojoj informira i Politeo u svom tekstu. S druge strane u radu će osvrnuti i na druge objave koje tematiziraju Zrinske i Frankopane u hrvatskoj književnosti toga doba i na značaj teme u vremenu intenzivnih književnih, kulturnih i političkih promjena u hrvatskom društvu na razmeđu 19. i 20. stoljeća.

U radu se analiziraju tekstovi iz bogata Nazorova opusa koje donose temu mora, a osobita pozornost posvećuje se tipičnim motivima iz najpoznatijih „morskih“ priča Halugice, Dupina, dijelom i Albusa kralja i onih manje poznatih npr. crtice Lokade, Od Karpata do Jadrana, Vođa Hrvat i njegova djeca, Koraljice i Svjetionika. Izdvajanje karakterističnih prikaza Nazorove flore i faune (osobito personificiranjem) u navedenim tekstovima također je jedno od polazišta ovog rada u kojem se osvrće i na recepciju Nazorove priče, ali se i analiziraju različiti slojevi (mitološki, folklorni i dr) koji oblikuju Nazorovu prozu.

Strategija razvoja turizma Grada Zadra za razdoblje 2016.–2026. godine temeljni je strateški razvojni dokument turizma Grada Zadra, a utemeljen je na smjernicama definiranim razvojnom strategijom turizma Zadarske županije iz 2013. godine te je usklađen s ostalim relevantnim nacionalnim, županijskim i gradskim planskim dokumentima. Temeljni cilj Strategije razvoja turizma Grada Zadra održivi je razvoj turizma, za koji Grad Zadar ima kvalitetne prirodne, kulturno- povijesne i društveno-gospodarske resurse. Dokument se temelji na primarnom istraživanju i sekundarnim podacima te u potpunosti prati suvremene teorijske i praktične spoznaje o strateškim aspektima turističkog razvoja. Svrha strategije je definiranje smjernica Grada Zadra kao urbane turističke destinacije koje će svim dionicima poslužiti kao putokaz u usmjeravanju i usuglašavanju njihovih pojedinačnih poslovnih strategija ka zajedničkom cilju održivog razvoja turizma. Strategijom se formulira jačanje konkurentnosti turističkog proizvoda Grada Zadra, s ciljem općeg društveno- gospodarskog razvoja Grada. Naručitelj studije je Turistička zajednica Grada Zadra, a u njenoj izradi su sudjelovali znanstvenici i stručnjaci Sveučilišta u Zadru i drugih suradničkih institucija. Voditeljica projekta i projektnog tima je doc. dr. sc. Božena Krce Miočić sa Sveučilišta u Zadru.

U radu se analizira Barčev tekst o književnim odnosima dvojice hrvatskih književnika, Vladimira Nazora i Frana Mažuranića. Izdvojeni su Nazorovi tekstovi o Franu Mažuraniću koje interpretira barac (Ahasfer i Šarko) budući se smatraju ključnim za Nazorovu ocjenu pojave Frana Mažuranića u hrvatskoj književnosti, ali i samog odnosa Nazora prema Mažuranićevu opusu i konačno obračuna s Mažuranićem. Književnici i kritičari moderne ekshumirali su zaboravljenog Mažuranića (Matoš, Katalinić-jeretov, Krnic, benešić, Milčinović, Wenzelides, Lunaček i dr.) i na neki način potaknuli Frana Mažuranića da napiše i svoju drugu knjigu Od zore do mraka. Upravo je izlazak te knjige bio povod Nazoru da se oglasi u Šarku, i da se distancira od modela stvaranja koji proživljenu stvarnost (Mažuranić) prenosi u umjetničku stvarnost. Rad se stoga bavi i jednom i drugom poetikom, lai i Barčevim pristupom njihovim opusima i konačnim odgovorom čija je poetika značajnija.

Polazište rada je analiza tekstova iz bogatog književnopovijesnog opusa Vjekoslava Maštrovića o zadarskom nakladništvu i periodici. Iz korpusa tekstova u kojima je dao temeljna istraživanja o zadarskoj periodici i nakladništvu izdvajaju se tekstovi o zadarskim koledarima te se ističu rezultati Maštrovićeva iščitavanja te građe. Osobito se značenje pridaje njegovu tekstu „Kalendarski zbornici Matice dalmatinske i Hrvatske knjižarnice u Zadru (1863.-1910.)“ u kojem je uz povijesni pregled kalendarske građe u Zadru s naglaskom na dva najznačajnija zadarska koledara i žanrovskiodredio pojam koledara (kalendara). Pritom se podcrtavaju Maštrovićevi zaključci o ulozi pojedinih koledara u kulturnom, prosvjetnom i povijesnom životu Zadra, Dalmacije i Hrvatske (Narodni koledar) i iznimno značajna uloga Svačića u razvoju hrvatske književnosti u doba hrvatske moderne (napose kad se gasi Vienac, središnji časopis hrvatske književnosti toga doba).

U radu se interpretiraju pjesme zaboravljenoga pjesnika i suradnika zadarske periodike osamdesetih godina 19. stoljeća Jurja Kapića. U ratnom vihoru od 1914. do 1918. pjesnik u ratnoj lirici prati patnje svojih suvremenika i ukazuje na niz sudbina (Hrvat na Soči, Krvarina na Soči, Ratni invalid, Preudana ljubav, Težko doba i dr. ) i stradanja (pjesnička zbirka Rukovet ratnih i narodnih pjesama). Svoj pjesnički svijet gradi na analizi stradanja maloga čovjeka dalmatinskoga sela, kako u ratu tako i u njegovoj pozadini, s osobitim naglaskom na pojavu siromaštva i gladi, što je Prvi svjetski rat punom snagom donio. Ta, od književne povijesti nezapažena lirika, ipak ukazuje na niz problema koje je rat donio u Dalmaciju, a o kojima je svojim pjesničkim angažmanom pjesnik jasno progovorio. Kapićeve pjesme izlazile su uglavnom u zadarskom Narodnom listu, od 1915. do 1918., a osobito je intenzivno objavljivao 1916. godine. U interpretaciji će se koristiti i članci koji su u zadarskoj periodici (napose Narodnom listu) izlazili tijekom Prvoga svjetskog rata.

Rad se bavi recepcijom dječje poezije u mlađim razredima osnovne škole. Anketna pitanja su usmjerena prema provjeravanju prihvaćanja dječjih pjesnika, ispitivanju čitanja dječje poezije i ispitivanju koje su im pjesme najdraže i koji pjesnici, te što ih potiče na čitanje dječje poezije. Anketa je provedena u dvije zadarske osnovne škole (u O.Š. Krune Krstića i O.Š. Petra Preradovića) gdje je anketirano ukupno 94 učenika, od toga broja 46 u trećem razredu i 48 u četvrtom razredu. Anketa je potvrdila kako učenici mlađih razreda osnovne škole rado čitaju poeziju koja nosi njihov atribut, te da vjeruju pjesničkoj riječi i rado prihvaćaju teme i motive koje im upućuju hrvatski dječji pjesnici. Rezultati ankete govore da u poeziji traže ono što odgovara njihovoj dobi: igru, humor, šalu, dosjetku, radost i vedrinu. Danas učenici više pridaju interesa vedrijim motivima i manje ih zanima "ozbiljna" tematika. No i danas ih najviše motivira školska obveza, a više ih, nego Tenšekove i Rosandićeve ispitanike motiviraju roditeljski, učiteljevi i knjižničarevi savjeti. Prva mjesta u provedenoj anketi zauzeli su sljedeći hrvatski dječji pjesnici: Zvonimir Balog, Grigor Vitez, Luko Paljetak, Dobriša Cesarić, Gustav Krklec, Pajo Kanižaj itd.

В настоящия доклад се прави обзор на досегашните знания за митологичното устройство на света у старите славяни. Наред с филологическите изследвания на Вячеслав Иванов, Владимир Топоров и Радослав Катичич, спомогнали за реконструкцията на основния пра-славянски мит и успешно обединили интерпретативните възможности на архаични текстове, устни предания и исторически извори, авторите разглеждат приносите на Пейскер, Плетерски и Белай за проучването на пространствените прояви на старославянските народни вярвания. С примери от Хърватия специално са показани следите на основния пра-славянски мит за борбата на Гръмовержеца със Змея. В заключение, посредством паралели на съхранените в устните предания на българи и хървати отломки от мита, авторите демонстрират възможностите и големия потенциал за съвместни българо-хърватски проучвания на пространствените прояви на старата, предхристиянска народна вяра на славяните.

Rad se bavi prijevodima i posredničkim člancima o D' Annunziju u kronologiji od devedesetih godina devetnaestog stoljeća do Prvog svjetskog rata. Također i odjekom opusa ovoga talijanskog pisca u suvremenoj književnopovijesnoj literaturi (npr. Zorić, Mihanović i dr.). Prati se recepcija u hrvatskoj periodici od zadarske „Iskre“ do prijevoda iz dubrovačke „Crvene Hrvatske“. Analiziraju se značajne posredničke studije Jakova Čuke/Jakše Čedomila, Dinka Politea, Milana Marjanovića i Arsena Wenzelidesa koje su u određenom razdoblju bitno pridonijele recepciji ovog pisca u hrvatskoj književnosti. Također se u radu otkrivaju utjecaji D' Annunzijeva djela u Begovića, Vojnovića, Tresića-Pavičića i Krleže i utvrđuje kako je hrvatska književnost, odnosno kritika i posredništvo na razmeđu 19. u 20. stoljeće pokazala golem interes za Gabriela D'annuzija, te kako recepcija tog pisca u hrvatskoj periodici pokazuje kako su upravo najznačajniji kritičari toga doba pratili taj osebujan književni opus (Čedomil, Politeo, Marijanović, Matoš, Wenzelides i Butković).

U tekstu se izdvajaju slojevi pjesničkog opusa Grigora Viteza s obzirom na sadržaje i podražaje citatnosti iz tradicije hrvatskog dječjeg pjesništva od Katančića preko Kutena do Ivana Gorana Kovačića te slojevi Vitezova pjesništva koji su poticaj suvremenim hrvatskim dječjim pjesnicima Zvonimiru Balogu, Paji Kanižaju, Luki Paljetku i dr. Između ostalih analiziraju se pjesme Švelja, Maksimir, Ševina jutarnja pjesma, Gitara jesenjeg vjetra, Stonoga i dr. i ističu motivi koji su bili poticaj Vitezovu dječjem pjesništvu, ali i motivi njegovih pjesama koji su poticali suvremene hrvatske dječje pjensike.

U radu autori analiziraju Frangešovu metodu proučavanja Matoševe novelistike. Polazeći od postulata stilističke kritike Frangeš ni u ovoj studiji ne propušta ukazati na važnost konteksta koji se nameće kao ključna sastavnica metodološkog postupka. "Neponovljivu atmosferu konteksta" u interpretaciji Matoša Frangeš iščitava i na razini rečenice (mikrorazini), ali i na razini cjelovita opusa (makrorazini). Potvrdu nalazimo već u samom polazištu studije u kojemu Frangeš objašnjava liričnost Matoševe proze potrebom analize cjelokupnog opusa. U navedenoj studiji Frangeš uspijeva duboko proniknuti u stil Matoševe proze te ukazati na njegovu iznimnu ulogu u razvoju suvremene hrvatske književnosti, ali i potvrditi misao Branimira Donata kako Frangešov "kritički talent" najjasnije dolazi do izražaja kada je suočen s konkretnim djelima.

U radu se analiziraju članci Šime Starčevića objavljeni u Glasniku dalmatinskom, zadarskom časopisu koji je izlazio polovicom 19. stoljeća. Članci su podijeljeni na tri tematske cjeline: jezični, društveno-politički i religiozno-prosvjetiteljski. Daje se pregled društveno-političke situacije u Dalmaciji te se ocjenjuje uloga Glasnika i Šime Starčevića u navedenom razdoblju. Analiziraju su njegova grafijska rješenja i jezični savjeti te njegovo tvrdoglavo inzistiranje na dalmatinskoj ikavici. Starčević se u prilozima oštro obračunava s grafijskim rješenjima koja su dolazila iz sjeverne Hrvatske, inzistirajući na ikavici čak i kada samo uredništvo pristaje na kompromis. S obzirom na činjenicu kako je on prije svega svećenik, veliki broj članaka objavljenih u Glasniku religiozno je didaktičke naravi u kojima Starčević želi na suptilan način podučiti i moralno prosvijetliti puk.

U radu se analizira uloga basne kao književne vrste u prvom preporodnom listu u Dalmaciji – Zori dalmatinskoj. S jedne strane, njezin alegorijski karakter bio je pogodan za kritiziranje onodobnih društvenih pojava, dok je s druge, njezina didaktičnost odigrala značajnu ulogu u početcima narodnog preporoda u Dalmaciji. U skladu s izdavačkim programom Zore dalmatinske može se izdvojiti reprezentativan izbor svjetskih basnopisaca (Ezop, Fedro), taj reprezentativan izbor utjecao je na književnu produkciju basni koje nalazimo u Zori, a za koje se sa sigurnošću ne može tvrditi jesu li izvorne ili su preuzete iz stranih izvora. Izdvajaju se najproduktivniji basnopisci te analiziraju njihove basne.

Zora dalmatinska i Glasnik dalmatinski, zadarski su periodici koji su zasigurno obilježili kulturni život Zadra, ali i Dalmacije, tijekom 19. stoljeća. Fokusiramo li se na same sadržaje objavljivane u promatranim glasilima, u pozadini nailazimo na predan i iznimno plodan rad istaknutog jezikoslovca i kulturnog djelatnika Šime Starčevića. Poznato je kako u navedenim listovima izlaze njegove najznačajnije rasprave o jeziku, a upravo tekstovi objavljeni Zori i Glasniku predstavljaju odraz njegove potpune jezikoslovne zrelosti. Proučavajući Starčevićeve priloge u navedenim glasilima daju se naslutiti tri tematska aspekta u središtu njegova interesa. Osim očekivano jezičnog i religiozno-prosvjetiteljskog, tadašnja društveno-politička situacija Dalmacije kod Starčevića budi jak i vrlo „žestok“ interes. U radu će se ograničiti na analizu jezične i religiozno-prosvjetiteljske tematike. Pokušat će se naznačiti sličnosti i eventualne različitosti u pristupu navedenim problemskim aspektima.

Upravo je devetnaesto stoljeće u Europi vrijeme formiranja modernih nacija. Iz navedene činjenice dalo bi se pretpostaviti da je u tom razdoblju svaka nacionalna književnost sklonija promišljanju o drugim zemljama i narodima, a samim tim i sklonija stvaranju slika ili predodžbi o Drugima. Hrvatski književni romantizam svakako je razdoblje u hrvatskoj književnosti koje je obilovalo slikama o sebi (autopredodžbama), ali i o Drugima (heteropredodžbama) koje su se međusobno uvjetovale. Na tom tragu, radu će provesti imagološku analizu Kukuljevićevog dramskog opusa. U navedenim dramama apostrofirat će se temeljne sastavnice koje su oblikovale Kukuljevićev imaginarij.

U knjizi autor analizira književnu produkciju u Dubrovniku u doba moderne iščitavajući dubrovačku periodiku pravašku Crvenu Hrvatsku, Pravu Crvenu Hrvatsku, časopis Srđ, List DubrovačkeBiskupije i Program ć.k. velike gimnazije u Dubrovniku i dr. U knjizi se ističe iznimno bogata književna produkcija u Dubrovniku na razmeđu stoljeća i suradnja vodećih književnih kritičara i pisaca. Posebno se analiziraju Matoševi prilozi te kritičarski i književnopovijesni opus Milorada Medinija, zatim prilozi iz ostavštine Mate Vodopića koji se tiskaju na početku dvadesetog stoljeća, kao i bogato posredništvo iz talijanske i pojedinih europskih literatura. Time se daje novo svjetlo o ulozi dubrovačkog kulturnog kruga u građenju nacionalne književnosti na početku dvadesetog stoljeća. U knjizi se također referira i o književnicima koji su potekli u to doba iz dubrovačkog ambijenta iz kojeg crpe svoju tematiku. Posebno se ističe uloga svećenstva u književnosti i kulturi u Dubrovniku u vrijeme biskupa Josipa Marčelića kojem je također posvećen dio knjige.

U radu se analiziraju tekstovi od Kukuljevićeve Hrvatske bibliografije iz 1860. do naših dana u kojima se istražuje frekvencija i ocjene (značenje) prvog lista na hrvatskom jeziku, Kraljskog Dalmatina, koji je izlazio od 1806. do 1810. u Zadru. U književnopovijesnim pregledima i u književnoj kritici zapaža se zamjetno različita frekvencija teme Kraljskog Dalmatina (od ispuštanja do nekoliko rečenica) što je u nerazmjeru sa značenjem te teme za hrvatsku nacionalnu kulturu i književnost. Kao cjelovite rasprave u radu se napose ističu tekstovi Đure Šurmina, Rudolfa Maixnera i Zlatka Vincea. U radu se također izdvaja niz polemika i kritika u kojima se atribuira urednik Kraljskog Dalmatina te ocjenjuje doprinos zadarskog kulturnog kruga na početku XIX. stoljeća za projekt prvih novina na hrvatskom jeziku. U tekstu se ističe vrijednost prvih novina na hrvatskom jeziku za razvoj hrvatske kulture, osobito novinstva, ali i pojedinih književnih žanrova.

Projekt Jadranski stol započet je 2010. godine, a trajao je do 2012. godine. Riječ je o studentskom projektu humanističkih usmjerenja Sveučilišta u Zadru, čiji inicijator je prof. Josip Zanki, u suradnji s prof. Robertom Bacaljom (Odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja), a moderatorica susreta i studentica- voditeljica projekta je Jelena Alfirević s Odjela za kroatistiku. U projektu su gostovali brojni teoretičari iz umjetničkih i raznih drugih područja ; hrvatski umjetnici predstavili su se publici putem dijaloga i diskusija, s ciljem da se potakne veći interes za suvremena strujanja u umjetnosti, kao i da se bolje upozna zadarsku publiku sa suvremenom hrvatskom umjetničkom - likovnom, književnom, kazališnom i drugom javnom - scenom.

U radu se analitički određuju funkcije pojedinih predodžbi o Francuzima u predloženim književnim opusima u novijoj hrvatskoj književnosti. Pritom se izdvajaju dvije paradigme u analiziranim tekstovima: paradigma pobjednika iz koje se ističu predodžbe o Francuzima u Vojnovića i Begovića (a koja je starija paradigma koja nastaje na samom početku novije hrvatske proze te je već nalazimo u Nemčićevim Putositnicama i nešto kasnije u Šenoinoj povjestici Propast Venecije) i paradigma gubitnika odnosno drugog pogleda ili distance epiloga Napoleonovog doba iz koje se izdvajaju predodžbe o Francuzima u Novaka i Gjalskog.

U radu se analiziraju prijevodi i posrednički članci iz slavenskih književnosti u dalmatinskim novinama i časopisima koji najviše pridonose posredništvu tijekom razdoblja hrvatske moderne. Premda periodika u Dalmaciji tradicionalno posreduje iz romanskih književnosti, napose iz talijanske, u analiziranom korpusu vidljiva je zamjetna recepcija slavenskih književnosti, posebno ruske. Paradigma najveće priznate kulture i književnosti u neslavenskom svijetu poželjna je identitetska osnova i hrvatskoj književnosti kao dijela velikog slavenskog stabla od romantizma do moderne. Posredništvo iz slavenskih književnosti ispituje se na korpusu poznatih novina i časopisa koji su izlazili u Dubrovniku, Splitu i Zadru (Crvena Hrvatska, Srđ, Sloboda, Jedinstvo/Novo jedinstvo, Novi vijek, Narodni list, Smotra dalmatinska, Iskra, GlasnikMatice dalmatinske, Lovor i dr.), što znači bitan prilog proučavanju hrvatske književne povijesti u južnoj Hrvatskoj u doba moderne.

U radu je riječ o gotovo polustoljetnom razdoblju različitih susretišta u djelovanju akademika Šime Ljubića i Vatroslava Jagića u vremenskom rasponu od objave prvog dijela Ogledala književne povijesti jugoslavjanske, 1864. i Jagićeve kritike u Književniku ("Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske", Književnik, II., br. 4, str. 566-572 ; Zagreb 1865.) do sadržaja koji se iščitavaju iz Jagićevih Spomena mojega života (1838.-1880. i 1880.-1923.). Prati se više tipova diskursa, književnokritički, književnopovijesni, polemički i memoarski. Posebni dio rada čini raščlamba korespondencije u kojoj se otkrivaju odnosi Šime Ljubića i Vatroslava Jagića u novom svjetlu. U navedenim diskursima otkriva se niz detalja o temeljima Akademije i njezine djelatnosti do kraja XIX. stoljeća te prinosi Šime Ljubića i Vatroslava Jagića učvršćivanju metodologije i kriterija u književnoj povijesti, književnoj kritici i izdavaštvu ; napose izgradnji hrvatske povijesnoknjiževne i jezikoslovne znanosti.

U radu se kronološki navode pjesnici koji svojim djelovanjem od pedesetih godina XX. stoljeća pridonose formiranju zadarskoga čakavskog kruga. Ta nova pjesnička produkcija započinje s drugom modernom u novijoj hrvatskoj književnosti, a poklapa se s razdobljem koje je naglašeno kao tema skupa – Zadar od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Upravo u tom vremenskom razdoblju od gotovo pedeset godina formirao se zadarski čakavski krug. Napose se interpretiraju opusi Zlatana Jakšića, Stjepana Vladimira Letinića i Slavka Govorčina koji u zadarskom čakavskom krugu stoje kao svjedoci renesansnog daha čakavskog pjesništva. U radu se izdvajaju tematske odrednice pjesnika i njihove objave u zadarskoj periodici, osobito u Zadarskoj reviji, a napose stoji maslina kao označiteljica zavičaja i Mediterana.

U radu se istražuje Jagićevo bavljenje novijom hrvatskom književnošću od početaka njegove suradnje u časopisu Književnik (1864.) kao književnog kritičara i književnog povjesničara, zatim značenje programatskih članaka i prikaza u središnjem književnom časopisu tijekom XIX. stoljeća Viencu, te objave u Archiv fur slavische Philologie. U vrijeme nakon apsolutizma kada hrvatska književnost nema šireg čitateljstva (sredinom šezdesetih godina XIX. stoljeća, a ni značajnijih književnih opusa, Jagić je uz Šenou svojim kritikama i prikazima bitno pridonio usmjeravanju i razvoju hrvatske književnosti toga razdoblja. Jagić se šezdesetih afirmira kao vrsni književni kritičar i poznavatelj književne povijesti i stranih literatura. Njegov promišljanja o novijoj hrvatskoj književnosti iščitavaju se i iz njegove bogate korespondencije, osobito iz pisama upućenih Milanu Rešetaru, Ksaveru Šandoru Gjalskom i Branimiru (Wiesneru) Livadiću, a što predstavlja bitan prilog književnopovijesnoj znanosti.

Književni rad Arsena Wenzelidesa, Zadar, Filozofski fakultet u Zadru, 2006., 245. str. U opširnoj znanstvenoj monografiji o književnom kritičaru, prevoditelju i piscu Arsenu Wenzelidesu autor žanrovski raščlanjuje kritičarev književni opus te ga uspoređuje s ostalim književnim pojavama tijekom moderne (sinkrono), a njegovo djelo stavlja se i u književnopovijesni kontekst (dijakrono). Iz njegova djelovanja zasebno se izdvajaju opširne studije i knjige o vodećim književnim pojavama na početku XX. stoljeća – Matošu, Nazoru, Begoviću i napose Vojnoviću. U tekstu se daje i pregled Wenzelidesova književnog opusa kojeg čine rane pjesme i nekoliko romana. Također se daje pregled njegovih ranih kritičarskih radova pa do posljednjih tekstova objavljenih tridesetih godina XX. stoljeća. Na kraju se donosi bibliografija objavljenih tekstova Arsena Wenzelidesa te izvori i literatura. Premda su mnogi književni povjesničari koristili Wenzelidesove tekstove, ovaj vrijedan književni opus s početka dvadesetog stoljeća bio je posve zaboravljen što ova monografija nadoknađuje predstavljajući tako važan prinos književnoj znanosti u nas.

U tekstu autor raščlanjuje kritike, članke i studije koje je o Ivi Vojnoviću objavio književni kritičar Arsen Wenzelides i to od prvog objavljenog teksta iz 1903. do 1917. god. kada je u Sarajevu objavio studiju Ivo Vojnović u zasebnoj knjizi. Wenzelidesovo čitanje Ive Vojnovića ističe se kao plod zrelog kritičarskog pristupa koji može i danas biti putokaz u čitanju suvremene hrvatske književnosti, odnosno put otkrivanja specifičnosti hrvatske književnosti na razmeđu 19. u 20. stoljeće koja se ogleda u književnom djelu Ive Vojnovića.

Tijekom moderne dubrovačka periodika vrlo intenzivno i sustavno donosi prijevode i članke o talijanskoj književnosti. Najviše interesa pokazuje se prema Giosue Carducciju koji je i najzastupljeniji talijanski pisac u književnim prilozima, te Antoniju Fogazzaru, čiji je roman Daniele Cortis u cijelosti preveden u časopisu Srđ. Književni prilozi u podlistku Crvene Hrvatske donose i nekoliko novela suvremenog talijanskog pisca Gabriele D Annunzia za kojega mladi u doba hrvatske moderne pokazuju najviše interesa. Dubrovačka periodika pridonosi vrijednosti posredništva i prevodilaštva činjenicom da prevoditelji prevode iz izvornika (npr. A. Wenzelides je preveo A. Fogazzara iz izvornika i to osobnim dopuštenjem samoga pisca ili se referira o suvremenim zbivanjima u talijanskoj književnosti ; Walter Ljubibratić objavljuje u časopisu Srđ retrospektivnu studiju o Carducciju mjesec dana nakon njegove smrti). Primjeri iz talijanske književnosti iz Crvene Hrvatske, Srđa i Prave Crvene Hrvatske ukazuju da je posredništvo u Dubrovnik postiglo kvalitativan vrh, te na taj način značajno oživotvorilo u hrvatskoj književnosti i bitne programske osnove hrvatske moderne.

U članku se prati književno djelovanje don Vice Medinija kao satiričnog pjesnika. U dalmatinskoj periodici se javlja 1887. kada je u zadarskom Narodnom listu objavio nadgrobnicu u povodu smrti don Mihovila Pavlinovića. Njegovo pjesničko djelo nastavlja dva tijeka: tijek prigodničarske poezije koja se u hrvatskoj književnosti razvija na temelju Gajeva pragmatizma (a koji je prisutan u dalmatinskoj periodici cijelo devetnaesto stoljeće) i tijek novije hrvatske satirične lirike koja pojavivši se u doba hrvatskog književnog romantizma nastavlja snažno kao politička satira u pravaškoj periodici. U radu se ističe kako don Vice Medini, javljajući se pod pseudonimom Šeremeta, u dalmatinskoj periodici ostavlja najsnažniji satirični opus, te nadilazi tradiciju prigodničarstva iz koje je kao pjesnik ponikao. Uglavnom je svoje satire objavljivao u Supilovoj Crvenoj Hrvatskoj, i zadarskom Narodnom listu, a veći dio svog satiričnog opusa objavio je u zbirci Pjesme šeremetske 1904. u izdanju Dubrovačke Hrvatske Tiskarne. Stvarajući alegoričan satirični svijet i koristeći svojevrsni nonsens i postupke koje pojedini suvremeni satiričari rabe i danas, Šeremeta nam se nameće kao antologijski pjesnik, što je na prikladan i dojmljiv način, znanstvenički sustavno izraženo u ovome članku.