Search

This talk addressed the European Union's role in setting environmental standards and examined the environmental consistency of the legislative initiatives proposed under the Green Deal.

This chapter examines the challenges of competition law enforcement that the Croatian Competition Agency is facing and is likely to face when applying traditional competition law notions to cases dealing with the digital economy.

This talk analysed the infringement proceedings initiated by the European Commission against the Republic Croatia on the basis of Article 258 TFEU and Croatia's response to those proceedings.

This national report for the XVIII FIDE Congress explores several aspects of the implementation of the Directive on Electronic Commerce in the Republic of Croatia, as well as the collaborative economy legal framework and selected issues relating to data protection in the digital economy.

This talk analysed the experience of Croatian courts in submitting preliminary references to the Court of Justice of the European Union and the outcomes of the cases decided by that time.

This talk compared EU's unilateral and multilateral efforts to contribute to international standard setting in the area of climate change regulation.

This talk addressed the EU's efforts to unilaterally influence global standard-setting in the area of climate change regulation, focusing on the example of the extension of the ETS to international aviation.

In the recently decided case C-196/13 (Commission v. Italy), the Court of Justice of the European Union has imposed upon Italy record financial sanctions for its breach of European Union environmental law. The judgment, reached through the enforcement proceedings under Article 260.2 of the Treaty on the Functioning of the European Union, followed a 2007 infringement ruling establishing that Italy had generally and persistently failed to fulfill its waste management obligations. The present case raises several interesting questions, such as how much progress does a Member State need to make to remedy a general and persistent failure of its obligations, and how to determine the appropriate amount of financial sanctions for such a breach. This case note analyzes the factual and legal background to the case and argues that, given all the circumstances, the Court's judgment can hardly be seen to be surprising.

The article examines the interface between EU Energy, Environmental and Competition Law. It approaches the topic from the Croatian perspective. It responds to questions relating to the role of sector-specific energy regulation and general competition law and it examines the sometimes uneasy relationship between competition, security and promotion of green energy production. It also covers Treaty amendments and developments in both the sector regulation and the case law, and includes issues on climate change and energy trading.

Gotovo svaka ljudska aktivnost obuhvaća određeni stupanj kreativnosti. Kirurg, primjerice, prilikom operacije, ili odvjetnik, prilikom davanja pravnog savjeta, donosi neke više ili manje kreativne odluke. Isto tako, učenici i studenti se kroz proces obrazovanja suočavaju sa određenim zadacima koji od njih zahtijevaju rješavanje određenog problema ili traže izražavanje određenog argumentiranog stava ili mišljenja. U svakom slučaju, obrazovni sustav usmjeren je osposobljavanju učenika i studenata na daljnje poduzimanje brojnih takvih aktivnosti kojima ujedno i izražavaju svoju kreativnost. Pri tome obrazovni sustavi i učitelji/nastavnici kao njegovi nositelji se oslanjaju na radove prijašnjih autora. Ti radovi ne moraju biti samo udžbenici već i drugi oblici kreativnih djela iz područja umjetnosti i znanosti. Naime, takva kreativna djela u obrazovnom sustavu primarno ispunjavaju ulogu medija putem kojih se prenose informacije, odnosno poruke koje mogu potaknuti na daljnju raspravu, a i moguću kreativnost. Štoviše, takav prijenos informacija putem kreativnih djela nije nužno vezan isključivo za obrazovni sustav. Međutim, treba napomenuti da neće svaka osoba primiti poruku jednakog sadržaja već će njen sadržaj ovisiti o prethodnom stupnju znanja i zrelosti primatelja informacija. Naime, osoba koja posjeduje viši stupanj znanja neupitno će lakše pristupiti rješavanju određenog problema te na drugačiji način procesuirati dobivenu informaciju od one osobe koja posjeduje niži stupanj. U tom pogledu, često je u literaturi prisutno isticanje tzv. kumulativne kreativnosti koja podrazumijeva da je za daljnje stvaranje kako u umjetnosti tako i u znanosti potrebno dobro poznavanje ranijih djela koja prethode novom stvaranju. Naime, sami autori vrlo često naglašavaju utjecaj i važnost ranijih autora i njihovih djela na njihovu kreativnost, a potvrđeno je i brojnim istraživanjima da znanstvenici i umjetnici stvaraju kreativnija djela ako su ranije izloženi što većem broju ranijih djela. Kreativnost je, naime, rezultat interakcije između misli pojedinaca i sociokulturološkog konteksta samog pojedinca. Stoga kreativnost nije rezultat samo individualnog već i kolektivnog napora sustava u kojem pojedinac živi. Pored toga, obrazovanje pojedinaca se smatra korisnim ne samo za pojedinca već posredno i za cjelokupno društvo čiji je pojedinac član. Naime, društvene znanosti pokazuju da obrazovanje ispunjava bitne funkcije u životu pojedinca te se ponekad smatra i bitni preduvjetom njegovog uspješnog života. Kroz obrazovanje, pojedinac stječe znanja i vještine koje mu omogućuju odgovarajuću kvalifikaciju i obavljanje određenih aktivnosti, npr. da bi mogao obavljati određeno zanimanje. Također, stječe znanja koja mu omogućuju participaciju u društvu i koje ga čine pripadnikom određene političke zajednice, ali također i vještine i sposobnosti koje mu omogućuju pronalazak svog individualnog karaktera u okviru cjelokupnog društva. Da bi se uspješno ispunile takve funkcije obrazovanja neupitno je da će se obrazovni sustavi oslanjati na kreativna djela koja uživaju zaštitu autorskog prava. U tom pogledu dolazi do sukoba dvaju naizgled suprotstavljenih interesa. S jedne strane, autorskopravna zaštita počiva na ideji omogućavanja ekonomskog poticaja autorima kako bi poduzimali kreativne aktivnosti i pritom stvarali kreativna djela. Međutim, s druge pak strane, ta ista autorskopravna zaštita može otežati prijenos informacija i održavanje društvenog dijaloga, koji je jedan od bitnih stavki modernog demokratskog društva. Zadatak je, stoga, svakog društva uspostaviti okvir i mehanizam rješavanja takvog sukoba te je upravo pitanje rješavanja tog sukoba problem kojim se bavi ovaj doktorski rad. Naime, cilj ovog doktorskog rada jest pružiti kritičku analizu pravnog okvira u okviru kojeg se rješava sukob između autorskog prava, s jedne strane, i osiguranja društvenog dijaloga u okviru obrazovanja, s druge strane. Pravni okvir koji je predmet analize jest pravni okvir Europske unije, a termin društveni dijalog podrazumijeva stjecanje nezaštićenih ideja i znanja kroz kreativna djela zaštićena autorskim pravom. Drugim riječima, istraživačko pitanje kojim se bavi ovaj rad jest kako i pod kojim uvjetima Europska unija osigurava društveni dijalog i protok znanja i ideja u obrazovnom sustavu kada regulira autorsko i srodna prava u okviru zajedničkog unutarnjeg tržišta. Sam rad je podijeljen u dva dijela i pet poglavlja. Naslov prvog dijela jest „Kreativnost, kreativni proces i autorsko pravo“ i obuhvaća dva poglavlja (drugo i treće poglavlje). U drugom poglavlju ovaj rad pristupa pitanju kreativnosti i kreativnog procesa iz perspektive osobe autora/kreatora dok treće poglavlje analizira svrhu kreativnih djela iz perspektive publike, korisnika tih djela. Naime, i jedno i drugo poglavlje analiziraju pitanje društvenog dijaloga između autora i publike putem kreativnih djela. Razlika je, međutim, u tome što drugo poglavlje razmatra pojavu društvenog dijaloga kao bitan preduvjet daljnje kreativnosti dok treće poglavlje razmatra pojavu društvenog dijaloga kao pokretača društvenog razvoja i osobnog razvoja pojedinca, s naglaskom na obrazovni sustav. Ovaj dio doktorskog rada uvelike se oslanja na već postojeća znanja iz drugih društvenih i humanističkih znanosti te služi radi razumijevanja društvenih odnosa koje u većoj ili manjoj mjeri uređuju norme autorskog prava, a sve u cilju dobivanja kritičke analize pravnog okvira. Drugi dio ovog rada, kao i pripadajuće četvrto poglavlje, nosi naziv „Autorsko pravo Europske unije“ i središnji je dio u okviru kojeg se razmatra istraživačko pitanje. Naime, cilj ovog rada jest utvrditi da li i na koji način autorsko pravo Europske unije osigurava društveni dijalog (u okviru obrazovnog sustava). Autorsko pravo Europske unije, pri tome, označava pravna pravila unutarnjeg tržišta kojima se uređuje materija autorskog i srodnih prava, uključujući pored zakonodavnih akata i presude Suda Europske unije kao relevantnih pravnih izvora. S obzirom na takav razvoj u okviru uređenja unutarnjeg tržišta, predmet analize su zapravo dva različita pravna okvira. Zakonodavni akti su većinom doneseni na temelju članka 114. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te stoga čine jedan pravni okvir. Međutim, prije njihovog donošenja, pitanja autorsko pravne problematike na europskoj razini rješavale su se presudama Suda Europske unije. Naime, autorskopravna ovlaštenja predstavljala su prepreku temeljnim tržišnim slobodama te je Sud Europske unije kroz interpretaciju odredaba ugovora o temeljnim slobodama ujedno i postavljao pravila i temelje autorskog prava Europske unije. Stoga, pravila ugovora o temeljnim tržišnim slobodama (ponajprije sloboda kretanja roba i usluga) predstavljaju drugi pravni okvir u okviru kojeg se razvijalo autorsko pravo Europske unije te koje je stoga također i predmet analize ovog rada. Ova dva pravna okvira ujedno odgovaraju i dvjema metodama integracije tržišta – pozitivnoj i negativnoj integraciji u kojima dominantnu ulogu preuzima zakonodavstvo (u slučaju pozitivne integracije) odnosno Sud Europske unije (u slučaju negativne integracije). Analiza tih dvaju pravnih okvira usmjerena je na utvrđivanje položaja društvenog dijaloga. Međutim, društveni dijalog nije pravni pojam koji kao takav postoji u zakonodavstvu niti je istim prepoznat kao cilj koji se harmonizacijom nacionalnih zakonodavstava želi postići. Ipak, zakonodavstvo Europske unije kojim se regulira autorskopravna materija, navodi određene neekonomske ciljeve poput „održavanje i razvoj kreativnosti“ te „promocija učenja i diseminacija kulture“. Sadržaj tih ciljeva sadržajno se preklapa s pojmom društvenog dijaloga te je stoga analiza položaja takvih ciljeva u pravnom okviru autorskog prava Europske unije relevantna za utvrđivanje položaja društvenog dijaloga. Stoga je napravljena analiza takvih ciljeva i načina njihova ostvarivanja radi utvrđivanja kako i na koji način Europska unija osigurava društveni dijalog i protok znanja i ideja prilikom regulacije autorskopravnih pitanja u unutarnjem tržištu. Nakon analize pravnih okvira u kojima se razvilo autorsko pravo Europske unije, peto poglavlje je potom usmjereno na analizu pravnih odredaba kojima se reguliraju ograničenja i iznimke autorskog prava za svrhu obrazovanja. Naime, ovim se odredbama primarno regulira sukob suprotstavljenih interesa stoga je položaj tih normi od presudne važnosti za utvrđivanje važnosti i položaja koje Europska unija pridaje osiguranju društvenog dijaloga u obrazovnom sustavu. Konačno u posljednjem poglavlju iznose se zaključci iz kojih je razvidno da u oba pravna okvira prednost ima autorskopravna zaštita dok doseg normi koje osiguravaju ispunjavanje drugih ciljeva, pa tako i osiguranje društvenog dijaloga, ovisi o njihovom ekonomskom utjecaju na način da ako je ekonomski utjecaj jači, traži se stroža i uža interpretacija norme. Time se preostalim ciljevima i interesima koji su u većoj ili manjoj mjeri suprotstavljeni autorskopravnoj zaštiti daje podredna uloga te je njihovo ostvarivanje moguće samo ako ne ugrožavaju primarni cilj osiguranja adekvatne nagrade za autore., The doctoral thesis provides for a critical assessment of the European Union legal framework for resolution of the clash between the copyright protection on the one hand and insurance of social dialogue within the educational environment on the other. The term social dialogue is understood as gaining unprotected ideas through experience of creative works. The research is divided in two main parts. The first one relies on the findings of the social sciences in order to ascertain the importance of such social dialogue as a factor incentivising creativity, on the one hand, and, on the other hand as a factor contributing both to personal and social progress, especially within the educational environment. In approaching the notion of the social dialogue, this part of research has heavily relied on the findings present in the mainstream literature of social sciences. These findings are of importance as to provide us with a view of reality of background of social relations regulated to certain extent by copyright law in order to provide us with knowledge for further critical assessment of the European Union legal framework. The second part deals entirely with the analysis of the European Union legal framework and the crux of this part was precisely the methodological placement of the notion of social dialogue (confined to the educational environment) within the EU copyright legal framework. Due to specific development, the EU copyright legal framework is understood as internal market legislation regulating copyright and related rights’ legal matters together with the CJEU jurisprudence on the matter. Hence, essentially, two legal intertwining frameworks were analysed. One is provided by the harmonisation legal basis enshrined in Article 114 TFEU while another legal framework is the one provided by Treaty provisions on fundamental freedoms, fundamental freedom of goods and services. Such frameworks were approached chronologically in order to rightfully understand the underlying ideas and principles permeating the internal market regulation. Through such analysis of the positioning of social dialogue as one of the non-economic objectives of the use of creative works, the doctoral thesis provides us with knowledge of secondary importance of such non-economic objectives. Namely, by proclaiming the high level of copyright protection as a principle objective, all the other objectives which might clash with it are from the start given secondary importance. Provisions on any kind of limitations and exceptions are seen as a derogation to the rule which requires their more or less strict interpretation, depending on the economic impact such provisions might have on the rightholders interest for appropriate reward leaving the question open whether the objective itself will be attained or not.

Ovim doktorskim radom se želi utvrditi pod kojim je uvjetima ograničenje načela transparentnosti postupka javne nabave pravom na tajnost podataka legitimno, odnosno kako zaštitom povjerljivih informacija i ograničenjem načela transparentnosti javne nabave ne prekršiti druga zajamčena prava sudionika postupka, posebice pravo na pošteno suđenje i pravo na djelotvorno pravno sredstvo. U radu su prikazani uvjeti legitimnosti ograničenja načela transparentnosti u postupku javne nabave kao: zaštita poslovne tajne, sprječavanje narušavanja poštenog tržišnog natjecanja te zaštita javnog interesa. Srž problema je u tome što hrvatski Zakon o javnoj nabavi ne regulira pravo pristupa tajno označenim podacima u postupku javne nabave koje je određeni gospodarski subjekt označio tajnima na temelju zakona, drugog propisa ili općeg akta. Time drugi gospodarski subjekti, koji žele podnijeti žalbu ili tužbu, nemaju pravne mehanizme za ostvarivanje uvida u meritorne dijelove spisa koji su označeni tajnima pa dolazi do sukoba između prava na zaštitu tajnih, odnosno povjerljivih podataka i informacija te zahtjeva za poštovanjem načela transparentnosti. S obzirom da u Republici Hrvatskoj nije reguliran spor o povjerljivosti podataka u postupku javne nabave, provedena je komparativna analiza zakonskih rješenja u svim državama članicama Europske unije te u Ujedinjenom Kraljevstvu. Komparativnom analizom je utvrđeno da zakonodavno rješenje, koje je postiglo balans između osiguravanja načela transparentnosti i zaštite tajnih, odnosno povjerljivih podataka u postupcima javne nabave, postoji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Balans se ostvaruje kroz postupanje u prstenovima povjerljivosti. Stoga je u radu predloženo je da se institut prstenova povjerljivosti implementira i u hrvatski postupak javne nabave, tim više što temeljem Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti u Republici Hrvatskoj zapravo već postoji reguliran usporedni postupak koji ima obrise postupanja u prstenovima povjerljivosti. U radu je također u odnosu na dva navedena sukobljena prava primijenjena Weight formula Roberta Alexyja. Dobiveni rezultat dodatno ukazuje na potrebu izmjena, odnosno dopuna hrvatskog zakonodavstva javne nabave. Potreba predloženih dopuna hrvatskog Zakona o javnoj nabavi ukazuje se nužnom, kako bi se svim sudionicima postupka javne nabave osigurala njihova temeljna prava na pošteno suđenje i djelotvorno pravno sredstvo. Stoga je uveden pojam ograničene transparentnosti kroz institut prstena povjerljivosti, što je potkrijepljeno argumentima iz analiziranih komparativnih rješenja, opsežne prakse Europskog suda za ljudska prava, Suda Europske unije, britanskog Građevinskog i tehnološkog suda, talijanskog Regionalnog suda u Laciju, prakse Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, kao i primjenom Weight formule., This doctoral thesis aims to determine under what conditions the limitation of the principle of transparency of the public procurement procedure with the right to classified data is legitimate. That is, under what conditions the protection of confidential information and the limitation of the principle of transparency of public procurement do not violate other guaranteed rights of participants in the procedure, in particular the right to a fair trial and the right to an effective legal remedy. Through the conducted research, the legitimacy of the limitation of the principle of transparency is categorized through three fundamental aspects: protection of trade secrets, prevention of distortion of fair market competition, and protection of public interest. The essence of the problem is that the Croatian Public Procurement Act does not regulate the right of access to classified data in the public procurement procedure that a particular business entity has designated as secret based on the law, other regulation, or a general act. Because of this, other business entities who want to file a complaint or lawsuit do not have legal mechanisms to gain insight into the parts of the files that are marked as secret. This situation leads to a conflict between the right to protect the secrecy of confidential data and information and the requirement to respect the principle of transparency in the public procurement procedure. Since the Republic of Croatia does not regulate data confidentiality disputes within the framework of the public procurement procedure, the research conducted a comparative analysis of legislative solutions in all member states of the European Union and the United Kingdom. Based on comparative analysis, proposals for amendments to the Croatian legislation were detected in the legislation of the United Kingdom through the Technology and Construction Court Guide and British case law. Legal and technical mechanisms in the United Kingdom enable participants in the public procurement procedure to access the confidential file documentation they need to protect their procedural rights. On the other hand, those mechanisms ensure the confidentiality of data in the procedure. This is achieved through dealing in rings of confidentiality. The thesis proposes the implementation of the institute of confidentiality rings in the Croatian public procurement procedure. Based on the Croatian Act on the Protection of Undisclosed Information with Market Value the comparative procedure with elements of the described confidentiality rings under British law is in fact already regulated in the Republic of Croatia. Also, the thesis applies the Weight Formula according to Robert Alexy and the result additionally indicates that it is necessary to amend the Croatian public procurement legislation regarding the regulation of the procedure of access to data that is marked as secret in the procedure. The Weight Formula is applied to two conflicting rights - the right to protection of trade secrets and the right to transparency, i.e., equality of arms, fair trial, and effective legal remedy. The thesis proposes amendments to the Croatian Public Procurement Act which are necessary to provide all public procurement procedure participants with fundamental rights to a fair trial and an effective legal remedy. Namely, the thesis introduced the concept of applying the principle of limited transparency through the institute of the confidentiality ring, which is supported by arguments from comparative analysis, the extensive case law of the European Court of Human Rights, the Court of Justice of the European Union, the British Technology and Construction Court, the Italian Regional Court in Lazio, the practice of the Croatian State Commission for the control of public procurement procedures, the High Administrative Court of the Republic of Croatia and by applying the Weight Formula

Spor između klubova Superlige i UEFA-e započeo je u siječnju 2021. kad su klubovi Superlige obavijestili UEFU o svojoj namjeri osnivanja Superlige. Neposredno nakon obavijesti o osnivanju Superlige, FIFA-a i UEFE-a zaprijetili su sankcijama klubovima i igračima. Odgovor FIFA-e i UEFA-e također je stvorio raskol u nogometnom svijetu između navijača “elitnih klubova” i navijača koji se zalažu za sustav takozvane “nogometne piramide” gdje se napredovanje i ispadanje temelji na zaslugama. Ovaj rad nastao je u trenutku iščekivanja odluke Suda EU u sporu između klubova Superlige i UEFA-e. Cilj ovog rada je analizirati praksu Suda EU i moguću argumentaciju stranaka u sporu između Superlige i UEFA-e. Rad je strukturiran tako da će se prvo ukratko predstaviti slučaj pred Sudom EU. Nakon toga će se analizirati elementi članka 101 UFEU-a. Zatim će se ispitati postoji li mogućnost primjene “Wouters iznimke” ili članka 101(3) UFEU-a. Autor smatra da su odredbe statuta FIFA-e i UEFA-e u suprotnosti s člankom 101 UFEU-a te da su omogućile FIFA-i i UEFA-i da zatvore pristup tržištu organizacije nogometnih natjecanja i komercijalnog iskorištavanja prava., The dispute between the Super League clubs and UEFA began when the Super League clubs notified UEFA about their intention to launch the Super League in January 2021. This was followed by the response from FIFA and UEFA, in which they threatened to impose sanctions both on football clubs and players. FIFA’s and UEFA’s response also created rift in football world between supporters of “elite clubs” and supporters of the football pyramid where promotion and relegation are based on merit. This master thesis has been written while the dispute between the Super League clubs and FIFA and UEFA was pending before the CJEU. The aim of this master thesis is to analyse the CJEU cases and possible arguments of both parties of the dispute. First, the case will be shortly introduced. After that, elements of Article 101 TFEU will be discussed. Lastly, it will be examined whether it is possible to apply the so-called “Wouters exception” or Article 101(3) TFEU. The Author considers that provisions of FIFA and UEFA Statutes are in breach of Article 101 TFEU and, as such, that they made it possible for FIFA and UEFA to foreclose the market of organisation and commercial exploitation of rights emanating from football competitions.

This master thesis analyzes what preceded the long-awaited judgment of the Court of Justice of the European Union (CJEU) in case C-311/18 Data Protection Commissioner v Facebook Ireland Limited and Maximillian Schrems (more commonly known as the Schrems II), and what can be expected after such a decision. Specifically, the entire history of how the abovementioned judgment was reached is thoroughly described, beginning with the differences between the data protection legislation of the European Union and the United States. The creation of the Safe Harbour, the first agreement governing transatlantic data transfers, and the CJEU's Schrems I ruling, which invalidated the aforementioned framework, are then detailed. This master thesis also tackles the creation of the Privacy Shield, which was the Safe Harbour's successor, and an analysis of the Schrems II judgment. Additionally, it demonstrates what might be expected in the post-Schrems II era, particularly with regard to the new framework for data transfer between the European Union and the United States that shall come into effect in 2023., Ovaj diplomski rad analizira pravni okvir koji je prethodio dugo očekivanoj presudi Suda Europske unije u predmetu C-311/18 Data Protection Commissioner protiv Facebook Ireland Limited i Maximillian Schrems (koji je poznatiji pod nazivom Schrems II) te što možemo očekivati nakon takve odluke. Konkretno, iscrpno su analizirani svi događaji koji su doveli do spomenute presude – počevši od razlika u zakonodavstvu o zaštiti podataka između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država; stvaranje Sigurne luke, prvog sporazuma koji uređuje transatlantski prijenos osobnih podataka, i s tim u vezi, obrada presude Suda Europske unije Schrems I koja je poništila navedeni sporazum; stvaranje Štita privatnosti koji je bio nasljednik Sigurne luke, te na kraju dubinska analiza presude Schrems II. Uz to, ovaj diplomski rad pružio je uvid u ono što se može očekivati u eri nakon presude Schrems II, posebice u vezi s novim sporazumom o prijenosu osobnih podataka između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država koji će stupiti na snagu 2023. godine.

Odbijanje opskrbljivanja kao oblik zlouporabe vladajućeg položaja u EU razvija se putem sudske praske Suda EU. Ipak, Sud EU još nije ispitivao potencijalnu zlouporabu vladajućeg položaja u ovom obliku na digitalnim tržištima. Izazovno je definirati mjerodavno tržište u okolnostima dvostranih platformi i u slučajevima proizvoda ili usluga koji se ne plaćaju novcem. Također, postavlja se pitanje kako definirati vladajući položaj u situaciji gdje često nije moguće izračunati tržišne udjele. Uz navedeno, ovaj će rad pokušati predstaviti argumente koje bi mogla koristiti društva koja se ne nalaze u vladajućem položaju kako bi sud uvjerili u neophodnost određene baze podataka, pogotovo kada su prisutni učinci mreže, koja je često temelj online platformi. Dodatno, rad će se osvrnuti na argumente koje bi mogla koristiti društva u vladajućem položaju pri opravdavanju svojeg potencijalno protupravnog djelovanja, kao što je utjecaj na poticanje inovacija i zaštitu privatnosti. Na kraju, rad će predstaviti prijedloge rješenja za primjenu članka 102. Ugovora o funkcioniranju EU na digitalna tržišta, odnosno, obvezujući akt koji društvima u vladajućem položaju daje do znanja kako će Europska Komisija primjenjivati navedeni članak, te kako se takvo rješenje može iskoristiti za zaštitu potrošača i samog natjecateljskog procesa., Refusal to supply has been developed and established as a form of abuse of a dominant position in the EU law through the practice of the CJEU. However, the CJEU has not yet been faced with examining an alleged refusal to supply in digital markets. Specifically, it is challengeable to define the relevant market among free products and two-sided markets. Another important question is how to establish a dominant position in, very often, the absence of market shares. In addition to the aforementioned, the thesis will try to present possible arguments that a non-dominant undertaking may use when explaining why a specific database, as a basis of a number of online platforms, is indispensable, especially in the presence of network effects, since this is an essential part of its case. When it comes to possible justifications that a dominant undertaking may put forward, incentives to innovate and the protection of privacy will be discussed. Finally, some solutions, such as a binding act which foresees a way in which the Commission will apply Article 102 in digital markets will be suggested as a way to avoid consumer harm, as well as harm to the competitive process.

The core of this thesis studies adverse effects of cartels on the functioning of the internal market of the European Union (EU). To understand the topic in its entirety, the paper firstly apprehends the nature of cartels, their definition, features, and modus operandi. By focusing explicitly on cartel regulation as a distinctive and significant part of competition law, the succeeding section presents the European Commission and national competition authorities, as the main enforcement bodies of the cartel prohibition, as well as the leniency programme and whistleblower-tool, innovative mechanisms employed to fight cartels. Once the enforcement mechanisms have been examined, the paper turns to adverse effects of such prohibited practices on the internal market, including on consumers and other businesses, namely in terms of production, prices, quality, market subdivision and competition. the paper turns. Cases presented should indicate a variety of the adverse effects that cartels have on the internal market of the EU. Additionally, towards the end, the paper provides an overview of Articles 34 TFEU, which prohibits the imposition of quantitative restrictions or equivalent measures on intra-EU imports, and Article 101 TFEU, which, in short, prohibits cartels. The purpose of this comparison is to highlight the similarities and differences between the two articles.

U vrijeme kada se svijet brzo mijenja, inovacije su kralj, a tehnologija i inovacije se razvijaju brže nego ikada, primjena načela predostrožnosti je stavljena u pitanje. Strog i dugotrajan postupak procjene rizika i potreba za znanstvenom sigurnošću čini načelo predostrožnosti preprekom inovacijama u EU. Paradoksalno, inovacijsko načelo je relativno novi mehanizam predstavljen 2013 od strane članova industrije kako bi se potaknula inovacija. On je fleksibilniji i prilagodljiviji za nove izazove, ali također otvara mogućnost za mnogo više rizika koji se tiču zdravlja ljudi. Područje sigurnosti hrane je jedno od područja koje može biti najviše pogođeno ako se uvede primjena inovacijskog načela. S tehnologijama kao što su genetski modificirani organizmi i super-pesticidi, mogućnost za inovaciju i ekonomski rast su velike, ali rizik – ako se načelo pokaže neuspješno – je još veći. Ova diplomski rad će pružiti pregled inovacijskog načela kao i zakonodavstva i prakse Suda Europske unije u području sigurnosti hrane kako bi se tvrdilo je li uvođenje inovacijskog načela moguće i/ili potrebno u EU., In times of a fast-changing world where innovation is the king and technology and innovation move faster than ever, the application of the precautionary principle is put into question. The stringent and long-lasting risk assessment procedure and a need for scientific certainty make the precautionary principle an obstacle to innovation in the EU. Paradoxically, the innovation principle is a relatively new policy mechanism introduced in 2013 by the members of industry in order to enhance innovation. It is more flexible and adaptable to new challenges, but it also opens a gap for a lot more risk concerning human health. The area of food safety policy is one that can be most impacted if the innovation principle were to be taken up by EU policy makers. With technologies like genetic modification and super-pesticides, the possibility for innovation and economic prosperity is large, but the risk – if the principle ends up being unsuccessful – may be even larger. This master thesis will give an overview of the innovation principle and further look at legislation and case-law in the area of food safety in order to determine whether the introduction of the innovation principle in EU law is possible and/or necessary.

Glavni razlog zašto mi kao krajnji potrošači biramo jedan odjevni predmet ili dodatak u odnosu na drugi je dizajn proizvoda. Dizajn je važan, a mi, posebno u modnoj industriji, ne biramo proizvode samo po njihovoj funkciji. Kako važnost dizajna raste, zaštita dizajna je neizbježna. Prava na industrijski dizajn štite izgled proizvoda koji proizlazi iz atributa kao što su njegov oblik, boje ili materijali. Uz rastuću važnost zaštite industrijskog dizajna, EU je ovo pitanje uskladio u svim zemljama EU-a. Dva glavna izvora prava o zaštiti u EU su Direktiva o dizajnu i Uredba o dizajnu. Uredba je napravila veliki korak u ulasku na tržište sa sustavom jedinstvenog dizajna Zajednice, koji daje zaštitu jednostavnom registracijom dizajna kod EUIPO-a. Zaštita se ne dodjeljuje samo za registrirane dizajne, već i za neregistrirane dizajne. Analiza razlika i prednosti UCD i RCD zaštite za različite potrebe u modnoj industriji uvela je dvije stvari koje dizajner treba imati na umu pri odabiru zaštite za dizajn: opseg i trajanje zaštite., The main reason why we, as final consumers, choose one garment or accessory over another is the design of the product. The design is important, while we, especially in Fashion industry, do not choose products only for their function. As the importance of the design grows, the design protection is inevitable. Industrial design rights protect the appearance of the product which results from attributes such as its shape, colours or materials. With growing importance of the protection of industrial design the EU has harmonised this matter across EU countries. Two main sources of law on protection in the EU are The Design Directive and The Design Regulation. The Regulation made a great step in oncoming the market with a system of a single Community design, that grants the protection with easy registration of designs with the EUIPO. The protection is not only granted for registered designs but, also, for the unregistered designs. Analysing differences and benefits of UCD and RCD protection for different needs in fashion industry introduced the two things the designer should have in mind when choosing the protection for design: the scope and the duration of protection.

Poznato je da članstvo u Europskoj uniji utječe na porast broja izravnih stranih ulaganja. Jedan od razloga za to je regulacija inozemnih stranih ulaganja na razini EU, kao i na razini država članica. U ovom radu nalazi se pregled regulacije izravnih stranih ulaganja od začetka Europske unije, kada su izravna strana ulaganja bila u isključivoj nadležnosti država članica. Nadalje, ovaj rad prikazuje razvoj regulacije izravnih stranih ulaganja nakon donošenja Ugovora iz Lisabona, kada su izravna strana ulaganja prešla u isključivu nadležnost Europske unije. Zatim prikazuje najnoviji dodatak regulaciji izravnih stranih ulaganja u EU - Uredbu o uspostavi okvira za provjeru izravnih stranih ulaganja u Uniji. Ovaj rad također pozicionira izravna strana ulaganja u kontekst slobode kretanja kapitala kako je ona navedena u Ugovoru o funkcioniranju Europske unije. Naglasak druge polovice ovog rada je na Uredbi o uspostavi okvira za provjeru izravnih stranih ulaganja u Uniji. U ovom dijelu nalaze se razlozi donošenja Uredbe, kratki pregled odredbi Uredbe i načina primjene Uredbe u državama članicama kao i uloga koju je Uredba imala u nošenju sa izazovima krize izazvane pandemijom COVID-19. U posljednjem dijelu rada nalazi se prikaz procjene utjecaja Uredbe na tok izravnih stranih ulaganja u EU., The effect of the EU membership has been proven to be exceptionally valuable in securing the high levels of foreign direct investment (FDI) flows. One of the reasons for this lies in the regulation of the FDI on the EU level, as well as on the Member State level. This master thesis provides an overview of the FDI regulation since the beginning of the European Union, when FDI was under the exclusive competences of the Member States. It follows with the development of FDI regulation in relations to the Lisbon Treaty, when FDI became one of the exclusive competences of the EU. Lastly, it finishes with the new FDI Screening Regulation that was adopted in 2019. It also identifies the main legal challenges that foreign investors are facing in the EU Member States nowadays. Moreover, this master thesis places FDI in the context of free movement of capital and provides with an overview on the regulation of that freedom in the Treaty on the Functioning of the EU. One of the focal points of this thesis is the EU framework for screening of FDI. There is a short summary on the reasons behind its creation and an outline of its provisions, as well as its role in coping with the COVID-19 crisis and the general information on its application.

Države članice Europske Unije mogu u poljima slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga nametnuti uvjet državljanstva samo u pogledu djelatnosti koje su, makar i povremeno, povezane za izvršavanjem javnih ovlasti. Međutim, dosada se nije dogodio niti jedan slučaj u kojem je država članica opravdano primijenila uvjet državljanstva u vezi slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga. Sud Europske Unije je odlučio da čak ni djelatnosti koje su prethodno bile smatrane izrazito bliske državi – poput javnih bilježnika – se ne mogu smatrati povezanima sa izvršavanjem javnih ovlasti. Ovaj rad pokušava utvrditi tumači li Sud EU iznimku javnih ovlasti preusko te mogu li države članice unutar tog tumačenja nametnuti uvjet državljanstva u poljima slobode poslovnog nastana i pružanja usluga. Ovaj rad u početku pokušava utvrditi svrhu iznimke javnih ovlasti u širem kontekstu Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Zatim analizira praksu Suda EU kako bi dao kratak pregled tumačenja iznimke javne ovlasti i ukazao na potencijalne probleme sa kriterijima koje Sud uspostavlja. Konačno, ovaj rad primjenjuje utvrđene kriterije na djelatnosti koje bi privatni sektor mogao obavljati. Prilikom primjene tih kriterija, ovaj rad utvrđuje da je tumačenje iznimke javnih ovlasti preusko te unutar tog tumačenje države članice ne mogu nametnuti uvjet državljanstva jer bi time prekršili pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje.

Određivanje mjerodavnog prava za slučajeve prekograničnog nasljeđivanje je od posebne važnosti s obzirom sve češći međunarodni karakter koji takvi slučajevi imaj u.Uredba o nasljeđivanjutemeljni je izvor unificiranih pravila međunarodnog privatnog prava u Europskoj uniji za određivanje mjerodavnog prava za nasljeđivanje. Rješenja koja se pritom utvrđuju su odraz politike Europske unije na području nasljeđivanja s prekograničnim elementom utemeljena na načelu Europske unije o slobodi kretanja kojoj je cilj pojednostavniti i poboljšati međunarodna pravila o nasljeđivanju. Posebno se takva politika odražava uvođenjem jedinstvenog kriterija određivanja mjerodavnog prava uz ograničene iznimke tejedinstvena rješenja glede utvrđivanja nadležnosti i mjerodavnog prava u stvarima koje regulira Uredba o nasljeđivanju. Takvim rješenjem nastoji se postići da se u svakom slučaju s obzirom na konkretne okolnosti primjeni pravo koje pruža veću razinustabilnosti za ostavitelja.

Uredba (EU) br. 650/2012 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju sadrži sveobuhvatna pravila za nasljednopravne odnose s međunarodnim obilježjem te se primjenjuje na nasljeđivanje osoba koje su umrle 17. kolovoza 2015. godine ili nakon toga. Uredba br. 650/2012 ne određuje izričito da će se primjenjivati samo kada postoji međunarodno obilježje. Iz tumačenja Uredbe br. 650/2012 o nasljeđivanju nije jasno kako se određuje prekogranični element nasljednih stvari. Posredstvom Uredbe br. 650/2012 o nasljeđivanju javni bilježnici dolaze sve više u fokus europskog zakonodavstva. Uredba br. 650/2012 o nasljeđivanju poštuje različite sustave uređenja pitanja nasljeđivanja koji se primjenjuju u državama članicama što ističe već u Preambuli (20). Iz tog razloga pojmu „sud“ daje široko značenje te on obuhvaća i javne bilježnike koji u određenim pitanjima vrše sudske funkcije poput sudova kao i javne bilježnike koji u nekim državama vrše sudske funkcije kod nasljeđivanja na temelju prenesenih ovlasti od suda. Iz pojma „sud“ isključuju se nesudska tijela država članica koja su po nacionalnom pravu ovlaštena za pitanja nasljeđivanja, ali ne vrše sudske funkcije. Zahtjev za prethodnu odluku hrvatskog javnog bilježnika ovlaštenog da vodi ostavinski postupak bio bi dopušten ako bi bio upućen u situaciji u kojoj zahtjevu javnoga bilježnika nije udovoljeno te je u pogledu toga nastao spor u postupku. Uredba br. 650/2012 o nasljeđivanju u članku 4. propisuje opću nadležnost: „Sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti.“ Sažimanjem složene regulative u slučaju izbora mjerodavnog prava formulira se da stranke u postupku mogu zasnovati nadležnost na tri načina: kroz formalni sporazum o izboru suda, kroz neformalno priznavanje nadležnosti (prešutna prorogacija) te na zahtjev jedne od stranaka u postupku kroz diskrecijsku odluku suda nadležnog na osnovi općeg pravila. Srž Uredbe br. 650/2012 čine sveobuhvatne odredbe u trećem poglavlju o određivanju mjerodavnog prava za nasljeđivanje i one gotovo u potpunosti zamjenjuju kolizijsko nasljedno pravo država članica. U usporedbi s kriterijem prebivališta, državljanstva ili države u kojoj se nalazi imovina, kriterij uobičajenog boravišta nedvojbeno postavlja više zahtjeve naspram javnog bilježnika da na temelju procjene svakog pojedinačnog slučaja odredi nadležnost.

Tema kojom se bavi ovaj rad inspirirana je institucijom Suda Europske unije, točnije procesom balansiranja u sudskoj praksi od razdoblja uvođenja temeljnih prava u nadležnost Europske unije. Svrha ovog rada je analitički proučiti slučajeve i pristup Suda Europske unije s obzirom na pozivana prava. Radi anticipiranosti teme rad započinje povijesnim razvojem Unije, u smislu spektra prava kojih pruža te pravnih izvora iz kojih se daju iščitati. Nadalje, razrađene su i metodologije korištene prilikom procesa donošenja odluke. Objašnjena je problematika iza balansiranja i razlozi njene upotrebe od Suda Europske unije. Čitanjem ovog rada se želi pružiti uvid u Europsku uniju kao Zajednicu koja djeluje kao zajedničko tržište, ali i osigurava svojim građanima adekvatnu zaštitu. Zaključno se utvrđuje da je Sud Europske unije odabrao balansirati od slučaja do slučaja ovisno o činjeničnom stanju.

Načini na koje se ljudi kreću gradom mijenjaju se iz dana u dan diljem svijeta. Ubrzana informatizacija, nove tehnologije i digitalizacija omogućili su nam pristup gotovo svim informacijama samo jednim klikom, u svakom trenutku. Potreba za bržim i jednostavnim prijevozom nikad nije bila veća. Uber, kao internetska platforma koja povezuje vozače za krajnjim korisnicima pojavila se 2009. godine kao novi, brži način gradskog prijevoza. Samim time izazvala je mnoge promjene diljem svijeta pa tako i na području Europske unije. Presuda Suda Europske unije kojim se Uber definira kao prijevoznička usluga a ne kao informatička usluga posljedica su mnogih restrikcija, promjena zakona u državama članicama pa čak i zabrana korištenja aplikacije. Sve te posljedice dovele su do pitanja koliko su zakonodavni okviri u skladu sa digitalnim dobom u kojem živimo te kako je jedna aplikacija dovela do toliko burnih rasprava i podjele građana.

Brexit je riječ koja označava povlačenje Ujedinjenog Kraljevstva iz članstva Europske unije. To je proces koji je započeo referendumom o članstvu na inicijativu bivšeg premijera Davida Camerona, nakon njegovih pregovora o položaju Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji. Brexit je dugotrajan i kompliciran proces koji će uzrokovati značajne posljedice za Ujedinjeno Kraljevstvo, ali i za Europsku uniju.

The European Union (hereinafter: the EU) is today one of the most important participants in the global trade system. The EU today counts exactly 28 developed states which together represent the worlds largest economy and the world's prime exporter of manufactured goods and services.1 Not only is it the largest exporter but it is also the biggest importer for more than 80 countries, including the United States of America, China and Japan, the other worlds largest economies. Stating that, it is clear that due to its volume and complexity most of the international trade has to be governed by special sets of rules and international agreements.2 The different legal frameworks governing the global trade and investments operate on different levels e.g. on a global level such as the system established under the World Trade Organization (hereinafter: the WTO), regional levels or other only focused on specific bilateral relations. The EU itself started as an economic Union promoting free trade and a single internal market with the free movement of goods and services likewise. By promoting these economic freedoms and an open market the individual member states have benefit the most and became able to pursue common trade policies and advocate their own positions more effective than before. It is a consequence of simple math, as more and more countries joined, the leverage of the Union was heavier and heavier being more able to negotiate the pursued requirements and conditions to be met by the othe Party/Parties of a trade agreement.

The Paper approaches the problematic related to the role played by the proportionality principle in the Court's case-law through the lenses of the Billerud case. When conducting the proportionality analysis, the Court employs different standards of the examination, depending on the subject matter in question. In this sense, the Paper focuses on three distinctive fields: discretionary policy choices, penalties and fundamental rights. The Paper addresses the Billerud case from all three perspectives. The Court's ruling was approached from the perspective of discretionary policy choices and was thus deprived of an in-depth proportionality examination. In this sense, the Paper argues that if the case was approached from a different angle, namely from the fundamental rights perspective, it could have been ruled differently, as the Charter would have called for a stricter standard of the Court’s review.

Europska unija (nadalje: EU) jedinstvena je zajednica u kojoj države članice zadržavaju svoju suverenost usprkos prvenstvu europskog pravnog poretka nad nacionalnim. Sve lakša i brža globalna kretanja pogoduju razvoju kretanja roba te kako bi se EU razvijala i odražala konkurentnost na globalnom tržištu i poboljšala gospodarsku situaciju, kontinuirano se razvija sustav zajedničkog unutarnjeg tržišta. S obzirom da se u zajedničkom unutarnjem tržištu zabranjuje uvođenje mjera koje bi mogle ograničiti trgovinu, pažnja se odmah usmjerava na trošarine, tj. poseban porez na motorna vozila u Republici Hrvatskoj (nadalje: RH). U početku rada razrađuje se što točno kaže hrvatsko zakonodavstvo o sustavu oporezivanja motornih vozila posebnim porezom, te su priloženi konkretni primjeri automobila i njihove cijene u Republici Hrvatskoj i pojedinim članicama EU. U drugoj polovici rada ukratko je prikazano što kaže pravo EU o slobodi kretanja roba i novčanim ograničenjima. Također, kroz dva značajna slučaja, Dassonville i Cassiss de Dijon, iako su inicjalno vezana za nenovčana ograničenja slobode kretanja roba, objašnjeni su pojmovi dvostruki teret i uzajamno priznavanje, radi analize njihove moguće primjene na trošarine pri unosu automobila u RH. Na kraju je naveden dio sekundarnog prava EU koji se odnosi na automobile i trošarine, tj. regulativa i sudska praksa koja je u nekom pogledu povezana s automobilima i porezima. U konačnici, svrha je ovog rada pokušaj da odgovorim na glavno pitanje jesu li trošarine na unos automobila u Republici Hrvatskoj u skladu s pravom Europske unije?

Sustav azila u Europskoj uniji znan je pod nazivom Common European Asylum System (CEAS) što označava zajednički sustav azila na području čitave Unije. To prije svega podrazumijeva ujednačeno zakonodavstvo u svim državama članicama što se između ostalog postiže implementacijom Unijinih direktiva glede azila i stranaca. Od samih početaka razvoja zajedničkog sustav azila problem je predstavljala upravo njegova neujednačena implementacija bez koje se ne mogu postići jednaki uvjeti za azilante u svim državama članicama što često dovodi do kršenja ljudskih prava. Navedena loša i neujednačena implementacija te drugi problemi izašli su na vidjelo suočeni s teretom velikog broja imigranata. Problematika se odnosi na pitanje funkcionalnosti sustava azila odnosno na otprije postojeće manjkavosti sustava na koje je izbjeglička kriza ukazala. Sustav se zbog izbjegličke krize našao pred pravim, dosad neviđenim, testom funkcionalnosti. Pred tim testom ponajviše se našla Dublinska uredba pošto su od početka krize problemi najizraženiji u zemljama prvog ulaska kao što su npr. Grčka i Italija.

Premda Europska unija kao jedinstvena nadnacionalna zajednica broji 28 država članica, potrebne su i reforme za njezino efikasno djelovanje i rješavanje sadašnjih, ali i budućih problema koji su joj od velikih važnosti. Kako navodi Čepo, “pritom ne treba zaboraviti da u složenom političkom sustavu koji nastoji očuvati mir i kompromisno djelovanje velikog broja država koje tijekom povijesti nisu poznavale dugotrajna razdoblja mira kao što to čini Europska unija, svaka akcija ili odluka, koliko god tehničke ili stručne prirode bila, može imati različite političke reperkusije.” Započeta reforma nastoji se ostvariti u 3 faze. Prijedlog reforme prihvaćen je i odobren od strane Vijeća 2015.godine te se počeo provoditi u 2016.godini. Koje novitete i rezultate ona donosi objašnjeno je Godišnjim izvješćem koje Europska unija sastavlja svake godine te je na temelju statističkih podataka proveden njezin plan moguće efikasnosti. Stoga na reformu Općeg suda možemo gledati na dva načina. Prvi je taj da na reformu gledamo kao na instrument koji bi predstavljao dugoročno rješenje za izazove s kojima se Unija suočava, te kao instrument koji bi joj omogućio da izvrši svoje funkcije u roku i u skladu sa standardima kvalitete koje europski građani i poduzeća imaju pravo očekivati u Uniji koja se temelji na vladavini prava. Naposljetku, neizbježni troškovi, iako umjereni, a koje uzrokuje udvostručenje broja sudaca Općeg suda, trebalo bi staviti u odnos s prednostima koje reforma daje pojedincima. Bitno je osigurati promjenu u skladu sa standardima kvalitete koje europski građanima imaju pravo očekivati od Europske unije. S obzirom da je mogućnost provođenja reforme odobrena i u konačnici pokazala prve pozitivne rezultate nastoji se osigurati daljnji razvoj i ulaganje čiji će rezultati zasigurno pridonijeti načinu organiziranja i provedbe efikasnog sudstva Europske unije u budućnosti.

Žene često nemaju jednak status kao muškarci, a ni mogućnosti ostvarenja temeljnih ljudskih prava. Rad se bavi pitanjem jednakosti žena i muškaraca u području prava EU. Prikazana je uloga Unije i njezin stav prema rodnoj jednakosti. Istaknute su odredbe antidiskriminacijskog prava EU kojima se uspostavlja načelo jednakosti, te je analizirana rodna statistika koja odražava stvarni položaj žena i muškaraca u svim područjima života (podaci se odnose na područje Europske unije i posebno Republiku Hrvatsku). Nadalje, budući da se rodno antidiskriminacijsko pravo razvijalo velikim dijelom praksom Suda, analizirano je nekoliko sudskih presuda koje su bitne za rodnu jednakost. Radom je pružen odgovor kojim pristupom jednakosti Sud se koristi u donošenju svojih odluka i kojim se kriterijima vodi, da li formalnim pristupom, definiranim kao jednako postupanje s jednakima, odnosno drugačije s različitima, ili pak materijalnom jednakosti koja uzima u obzir karakteristike grupe, stvarne rezultate i željeni ishod. U zaključku su komentirani odgovore dobivene prilikom istraživanja.

Rad s povijesno-pravnog aspekta daje uvid u nastanak i razvoj Hladnog rata, njegov utjecaj na međunarodne odnose i posljedično na raspad SSSR-a. Ova tema je obimna, pa se rad zadržao samo na činjenicama koje su procijenjene važnijima i utjecajnijima za međunarodne odnose, razvoj država te međunarodne politike. U kraćem povijesno-pravnom pregledu želi se istaknuti prevladanost događaja u određenom vremenu i državno-pravnim sustavima, koji se ponovo aktiviraju (ili barem postoji naznaka za takvu mogućnost), samo sada sa izmijenjenim snagama. Povijest Hladnog rata je transnacionalna. Jednako tako i osuvremenjivanje Hladnog rata dobiva novu dimenziju. Završetkom Hladnog rata, postojeći bipolarni odnos SAD-SSSR polako dobiva svoju zamjenu, koja još nije precizno definirana, ali će se zasigurno kroz vrijeme profilirati. Taj profil čini se, već se nazire u novim događanjima vezanima uz prijetnje Sjeverne Koreje, kao i aferi koja se otvara propitivanjem odnosa predsjednika Trumpa i Rusije. Sam završetak Hladnog rata u vidu sporazuma među državama više je izraz politike i pritisaka međunarodne zajednice nego djelo prava i njegovih dosega. O Hladnom ratu postoje mnogi radovi i puno je toga rečeno, no kako postoji mogućnost njegovog ponovnog buđenja, javlja se interes da se razmotre neki momenti u vezi s njime. Hladni rat je od svog nastanka potaknuo stvaranje mnogih dokumenata analiza kojih nadilazi značaj ovog rada. Iako ih ovaj rad ne može sve spomenuti i analizirati, autorica je upoznata s njihovim postojanjem i imala je uvid u mnoge od njih. Izbor davanja nekim aktima atribut vidljivosti u ovom radu, rezultat je potrebe da se Hladni rat prikaže u pravno-povijesnoj dimenziji obilježavajućih odrednica. Hladni rat je primjer zloguke slike svijeta u kojem isti postaje ideologijski sve raznorodniji, a tolerancija različitosti sve manja. Sukobi se rješavaju bilateralno, na relaciji SAD i SSSR, ali se odražavaju šire i obuhvaćaju veliki dio svijeta. Uzroci Hladnog rata sežu dalje od različitosti pravnog života dviju zemalja, njegove posljedice zahvatile su mnogo veći broj zemalja negoli je bio primarno uključen u širi plan Hladnog rata. Definicija Hladnog rata također se ne može okarakterizirati kao jedinstvena, već ona ovisi o tome s kojeg aspekta se pruža, je li cilj dati što općenitiju definiciju ili se stavlja naglasak na određeni spektar Hladnog rata.

Konvencija o priznanju i ovrsi stranih arbitražnih pravorijeka iz 1958. godine temeljni je izvor za priznanje i ovrhu stranih arbitražnih pravorijeka u Republici Hrvatskoj i jedan je od najvažnijih izvora zaslužnih za razvoj međunarodne trgovačke arbitraže u svijetu. U radu se analiziraju pretpostavke za priznanje i ovrhu stranih arbitražnih pravorijeka u RH te sam postupak priznanja i ovrhe. Izlaganje započinje uvodnim razmatranjem općih odrednica arbitraže, nastavlja određivanjem polja primjene NYK, osnovnih značajki izraza „arbitražni pravorijek“ te određivanjem razlika između „domaćeg“ i „stranog“ arbitražnog pravorijeka. Zatim se obrazlaže postupak priznanja i ovrhe arbitražnog pravorijeka prema nacionalnom pravu RH, a najveća se pažnja poklanja razlozima za odbijanje priznanja i ovrhe stranih arbitražnih pravorijeka iz NYK kroz paralelni prikaz rješenja Zakona o arbitraži. Naposlijetku se analizira postupanje hrvatskih sudova u vezi s primjenom NYK.

Rad se bavi temom izvlaštenja u međunarodnom investicijskom pravu. On započinje upoznavanjem i obradom pojmova 'međunarodno investicijsko pravo' i 'izvlaštenje', kako bi se lakše razumijela problematika i načini zaštite stranog investitora od izvlaštenja, što je njegova središnja i glavna tema. Cilj je rada upoznati sve potrebne prepostavke za provedbu zakonitog izvlaštenja (javni interes, nepostojanje diskriminacije, zakonom propisani postupak i naknada), klauzule izvlaštenja koje se pojavljuju u međunarodnim investicijskim ugovorima, kao i načine rješavanja sporova o izvlaštenju, nastalih u međunarodnom investicijskom pravu, pred arbitražnim tijelima. Sve su ovo načini putem kojih se štiti strani investitor od nezakonitog izvlaštenja koje može provesti država domaćin. Rad se kratko dotiče organizacije i djelovanja Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) te ostalih tijela pred kojima je u arbitražnom postupku dozvoljeno rješavati spor o izvlaštenju. Kroz slučaj iz prakse, Marion i Reinhard Unglaube protiv Kostarike, koji se rješavao pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), htjela sam pokazati kako se teorijska zaštita stranog investitora realizira na stvarnom slučaju. Na samom kraju iznosim svoj zaključak i mišljenje o daljnjim perspektivama razvoja zaštite ulagača od nezakonitog izvlaštenja.

Bečka konvencija, odnosno Konvencija UN o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe donesena je 1980.godine u Beču nakon mukotrpnog rada. Prvi je univerzalni kodifikacijski akt na području međunarodne prodaje robe. Izraz je suglasnosti u okviru UN-a, da je unifikacija prava međunarodne prodaje moguća i da je njezin tekst minimum prihvatiljiv za svaku državu. Danas Bečka konvencija obuhvaća više od sedamdeset zemalja (uključujući i Republiku Hrvatsku), što čini više od dvije trećine svjetske trgovine. Za članak 1. i članak 7. Bečke konvencije možemo reći da spadaju među najvažnije odredbe same konvencije. Čl.1. propisuje da se konvencije primjenjuje na ugovore o prodaji sklopljene između kupca i prodavatelja koja imaju svoja sjedišta na teritorijama različitih država: kada su te države države ugovornice ili kada pravila međunarodnog privatnog prava uputi na primjenu prava jedne države ugovornice. Članak 7. Bečke kovencije se sastoji od dva funkcionalna odvojena dijelova. Stavak 1.čl.7. sadržava opće pravilo o tumačenju, dok stavak 2.sadržava mehanizam popunjavanja pravnih praznina. Cilj koji se želi postići jest potreba promicanja ujednačenosti u njezinoj primjeni, uzimanje u obzir njen međunarodni karakter.

Kod rješavanja sporova s međunarodnim obilježjem bitno je razlikovati dva temeljna pitanja: a) primjenjuje li sud strano pravo po službenoj dužnosti ili njegova primjena ovisi o volji stranaka? b) kako utvrditi sadržaj stranog prava? Uz ta dva glavna pitanja postoje još dva koja su s njima usko povezana: c) mogu li se ulagati pravni lijekovi u slučaju neprimjene ili pogrešne primjene stranog prava? d) kako treba postupiti prvostupanjski sud u slučaju da ne može utvrditi sadržaj stranog prava na koje ga je uputilo domaće kolizijsko pravilo? U odgovoru na ta pitanja razlikuju se tri gledišta u poredbenom pravu: 1. Prema prvom, načelo iura novit curia (sud mora poznavati pravo; sud poznaje pravo) vrijedi i za domaće i za strano pravo te bi, u skladu s tim načelom, sudac po službenoj dužnosti morao poznavati strano pravo i primijeniti ga. 2. Prema drugom gledištu, strano se pravo smatra činjenicom na koju se treba pozvati ukoliko se želi njegova primjena i koju treba dokazati uz pomoć vještaka ili nekog drugog dokaznog sredstva; u suprotnom sud će u tom sporu odlučiti na temelju domaćeg prava. 3. Treće stajalište stoji između navedena dva i uključuje pravne poretke koji ostavljaju sucu da sam odluči hoće li uzeti u obzir mogućnost da mora primijeniti strano pravo te hoće li tražiti dokaz o mjerodavnom stranom pravu. Poredbenopravnim prikazom njemačkog, francuskog, engleskog i hrvatskog pravnog sustava vidljivo je da među pravnim sustavima pojedinih zemalja postoje znatne razlike. U nekim zemljama kolizijska pravila smatraju se prisilnim propisima i sudovi su ih dužni primjenjivati po službenoj dužnosti, kao što je slučaj u Hrvatskoj i Njemačkoj. Za razliku od toga, u Engleskoj se strano pravo smatra činjenicom te se stranke moraju na njega pozvati pošto ga sud ne primjenjuje po službenoj dužnosti jer ga ni ne smatra pravom, a samim time ni ne utvrđuje njegov sadržaj osim ako to od njega zahtijevaju obje stranke. Između ova dva tipa sustava nalazi se francuski sustav koji je, dakle, mješavina spomenuta dva sustava. Francuski sud mora primijeniti kolizijsko pravilo i strano pravo samo ako se radi o pravilu koje je sadržano u konvenciji koja je na snazi u Francuskoj ili ako se radi o sporu koji se tiče prava kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Da bi se razlike između pravnih sustava europskih zemalja što više smanjile provodi se unifikacija međunarodnog privatnog prava, najvećim dijelom donošenjem konvencija. Što se tiče primjene stranog prava, najznačajnija konvencija kojom je uređeno to pitanje je Londonska konvencija o obavijestima o stranom pravu koja je sastavljena u Londonu 7. lipnja 1968. godine, a koju je Republika Hrvatska potpisala 18. lipnja 2013. godine.

Sustav rješavanja ulagačkih sporova između ulagača i država u posljednje je vrijeme predmet strogih kritika. U svom Sveobuhvatnom ekonomskom i trgovačkom sporazumu (CETA), Europska unija i Kanada uvele su nova rješenja kojima adresiraju postojeće pravne probleme kreirajući autonomni „Sudski sustav za ulaganja“, a koji sadrži značajna poboljšanja postupka. Prvenstveno je napušten princip izbora arbitra od strane stranaka spora te je uspostavljen jedinstveni stalni Tribunal po uzoru na međunarodni sud. Članove Tribunala čine kvalificirani arbitri imenovani na petogodišnje mandatno razdoblje. Njihova profesionalna i financijska neovisnost osigurana je obvezujućim etičkim pravilima. Također, po prvi puta u povijesti investicijske arbitraže predviđen je žalbeni postupak koji obuhvaća preispitivanje pravorijeka i iz suštinskih razloga. Osim toga, cijeli je postupak u potpunosti transparentan. Procesne reforme predstavljaju nov pristup rješavanju ulagačkih sporova, a kojem je cilj povratiti i osigurati legitimitet odluka donesenih u tako osjetljivom području.

Rad ne sadrži sažetak.

State aid is any aid granted by a Member State or through State resources in any form whatsoever which distorts or threatens to distort competition by favouring certain undertakings or the production of certain goods shall, in so far as it affects trade between Member States. State aid rules are an important part of EU law because they prevent subsidy race between Member States and protect an internal market. It is considered that a measure favours certain undertakings by providing them with an advantage if it leads to an improvement of the economic and/or financial position of the beneficiary and if the beneficiary could not obtain that kind of an improvement under normal market conditions. In order to determine whether a certain measure improved the economic and/or financial position of the beneficiary it is necessary to compare its situation to that of other undertakings on the market. In order to determine whether that kind of an improvement would be possible under normal market conditions we have to compare the behaviour of State as potential provider of an aid in certain case with the behaviour of a private investor under similar circumstances: if a private investor under similar circumstances would have made the same decision as the one that is suspected to be State aid, there is no advantage and consequently there is no State aid. In case of repayment agreements concluded between public authorities and undertaking State's behaviour has to be compared with the one of private creditor: if the undertaking would not have obtained comparable financing facilities from a private creditor in the same situation, there is an advantage. In last several years there were many cases that developed the notion of an advantage. These cases show that the Court is more in favour of unambiguous and stricter rules when determining whether a certain measure represents State aid. On the other hand, the Commission takes a more economical standing.

Topic of this master thesis is food safety in the European Union and United States as one of the most debated chapters in the Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTIP). TTIP goals are to abolish custom duties, reduce bureaucracy and ease investment restriction so that import and export of the goods and services is easier, which would lead to economic progress, employment growth and it would facilitate investments. The goal of this master thesis will be to see if signing the TTIP could lead to creating new regulation. This will be achieved by examining possible benefits and risks of signing TTIP for EU consumers and EU producers. Advantages that could occur for EU customers by signing TTIP, if one assume that EU have better quality food is opening the market to US products, which would mean having more options to choose, prices would be lower and competition would be bigger so the producers would try harder meaning they would producers better quality food. This could also have negative impact on the EU consumers – EU market would be flooded with cheap US products that have to fulfill lenient standards in the US and EU products would become more expensive. In scenario where EU food is the same or worse quality than US food, positive impacts would be that EU consumers would pay less for the food of the same quality or better quality. The advantages for EU producers that could occur by signing TTIP is elimination of tariffs and non-tariff barriers that could enable small producers and farmers to export more and EU producers would have opportunity to take over up growing US organic food market. Disadvantages would be that they would have bigger competition, it would lead to market disruption and it would probably affect geographical indication rules, genetically modified food rules and other differences in legislation. Since EU and US food regulation are completely different and EU has stricter approach regarding food safety and quality than US, signing TTIP will be hard to achieve. To accomplish regulatory convergence there are several options, but what I think it is the best solution is setting up a completely new regulatory framework where both sides would have to make compromises and meet in the middle. That means that EU would have to loosen up a bit their regulation, while US would have to make their regulation little bit stricter. Having one harmonized regulation for US and EU market would eventually reduce cost, barriers as well as innovations on not only EU – US trade relation, but on the global scale. Conclusion of this thesis will be that TTIP can remove trade barriers and non-tariff barriers only if it is singed together with regulatory convergence, and if countries do not come up with mutual agreement on regulatory convergence TTIP could be in danger. Harmonized food regulation would be able to protect consumers and producers and offer consumers food of decent quality while at the same time offer them a wide range of products which would be prices adequately. Producers on the other hand will be able to import and export more easily and with less cost than until now.

U ovom radu bavim se prije svega pretpostavkama za nadležnost Centra za rješavanje sporova između država i državljana drugih država. Obraćam pozornost zasebno na subjektivne (ratione personae) i objektivne (ratione materiae) pretpostavke za nadležnost. U radu, također, ističem dvostrane ugovore o zaštiti ulaganja kao jedan od najvažnijih izvora za nadležnost Centra. U okviru tog poglavlja posebno se bavim sporazumom o nadležnosti Centra koji je sadržan u takvim ugovorima i standardima zaštite koji se pružaju ulagačima. Ovaj rad, uz ostalo, navodi i neke statističke podatke o Centru i pokazuje kolika je njegova uloga danas.