Search

U sklopu Programa cjelovite obnove povijesne urbane cjeline Zagreba, u organizaciji Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba, Institut za povijest umjetnosti preuzeo je izradu Konzervatorskog modela obnove. Rad na tom interdisciplinarnom programu počeo je odmah poslije potresa 22. ožujka 2020. godine, rezultiravši izradom pilot-projekta za obnovu Donjega grada – Blok 19, dovršenoga i prezentiranoga o godišnjici potresa, u ožujku 2021. godine. Nakon Bloka 19, u sklopu istoga Programa cjelovite obnove, pristupilo se izradi oglednih studija za obnovu Gornjega grada i Kaptola. Za konzervatorski model obnove izabrana su dva dijametralno oprečna primjera. Na Gornjem gradu obrađen je veliki srednjovjekovni blok uz središnji Trg sv. Marka te ključne gornjogradske ulice – Kamenitu i Ćirilometodsku (Blok 11) s najkvalitetnijom povijesnom arhitekturom pretežito oblikovanom u doba renesanse i baroka (16. – 18. stoljeće).

Prostorni sklop Kršćanske adventističke crkve u Zagrebu smješten je u samom središtu poteza zgrada koje čine južni pročelni niz Prilaza Gjure Deželića, na kućnim brojevima 77 i 77/1. Na čestici se nalaze ukupno tri građevine: sjeverni dio čini ugrađena stambeno-poslovna trokatnica s dvoranom, dok se u unutrašnjem dvorištu u južnom dijelu nalaze stambeno-poslovna dvokatnica i uz zapadni obod s njom spojena izdužena jednokatnica. Predmetna čestica niti građevine na njoj nisu pojedinačno zaštićeno kulturni dobro, ali pripadaju zaštićenoj kulturno-povijesnoj cjelini Donjega grada. U svrhu promišljanja cjelovite obnove predmetne čestice, a da se pritom sačuvaju relevantne povijesne značajke građevne strukture i ambijentalne vrijednosti, Institut za povijest umjetnosti proveo je detaljnu analizu i valorizaciju kulturno-povijesnih vrijednosti postojećih zgrada sklopa, predstavljene ovom studijom.

Katalogom izložbe su predstavljeni konceptualni okviri te arhitektonsko-urbanistička ostvarenja mađarskih arhitekata na prostoru kontinentalne Hrvatske tijekom tzv. „dugog devetnaestog stoljeća“, odnosno od kraja 18. stoljeća do Trijanonskog sporazuma 1920. godine. Refleksija utjecaja mađarske arhitekture bit će obrađena pojedinačnim projektantima koji su ostavili svoj trag na hrvatskim prostorima, kao i njihovim pojedinačnim realizacijama. Osim s tim vrijednim graditeljskim naslijeđem, čitatelji su upoznati i s vrstama i tipologijama u arhitekturi i urbanizmu ugarskoga 19. stoljeća, ali i s njihovim specifičnostima s obzirom na koincidirajuće društvene, ekonomske, političke i kulturne tokove. Izložba je ostvarena suradnjom Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, Instituta Liszt – Mađarskog kulturnog centra Zagreb i Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.

The northern parts of the Balkan Peninsula had a significant mediatory role in the cultural transfer between Ottoman and Central European cultures, especially in terms of the mediaeval heritage of the bordering regions. For this reason, in 1917 and amidst the First World War, a Hungarian architect and professor Ernő Foerk (1868–1934) set off to broaden the professional knowledge on the cultural legacy of the Balkans. His descriptions and insightful professional observations are preserved in the form of a travel diary titled The Balkan Letters (Balkáni levelek), which can be accompanied by numerous photographs and drawings recently found in his bequest kept at the Hungarian Museum of Architecture in Budapest.

A 2020-as év legvégén újabb földrengés rázta meg Horvátországot, ezúttal a vidéki Banovina régiót. A peremhelyzetű észak-horvát tájegységet ért károkat és az újjáépítés megkezdésének nehézségeit Boris Dundović, horvát építész és műemlékvédelmi szakember érzékletes, magyar nyelven hiánypótló írásából ismerhetjük meg.

Tavaly két nagyobb földrengés is megrázta Horvátország középső régióját, különösen sok kárt okozva az ország fővárosában, Zágrábban és a környező területeken. A márciusi földmozgás következményeivel már foglalkoztunk korábban, most azonban egy részletes, kétrészes helyzetjelentéssel jelentkezünk egyenesen Horvátországból. A fiatal horvát építész, Boris Dundović által, kifejezetten az Építészfórum számára készített hiánypótló írások első kézből tudósítanak a 2020-as zágrábi földrengések hatásairól és az újjáépítés folyamatáról.

Elaborat sadrži povijesnu studiju (izradio: Boris Dundović, mag. ing. arch.), analizu zatečenog stanja, dokumentaciju sondi, analizu rezultata konzervatorsko-restauratorskih istraživanja te prijedloge prezentacije sa smjernicama za obnovu. Elaboratom se predlaže rekonstrukcija izvornih pročelja dvorca temeljem konzervatorskih nalaza i povijesne dokumentacije.

U sklopu Programa cjelovite obnove povijesne urbane cjeline Zagreba nakon potresa 22. ožujka 2020. godine (koji vodi Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba), Institut za povijest umjetnosti preuzeo je izradu Konzervatorskog modela obnove. Kao jedinica obrade određeni su gradski blokovi, a kao ogledni primjer bloka, odnosno kao pilot-projekt, izabran je Blok 19, omeđen Ilicom, Frankopanskom, Dalmatinskom i Medulićevom ulicom. Konzervatorski model obnove obuhvatio je arhitektonsko i fotografsko snimanje, arhivsko i terensko istraživanje te analizu postojećega stanja, interpretaciju građevnog razvoja i valorizaciju, kao i prijedlog konzervatorskih smjernica za blok u cjelini i za pojedinačne građevine.

Dekorativni elementi pročelja jak su ambijentalni čimbenik gradskih ulica, duboko ukorijenjen u kulturno pamćenje stanovnika i identitet grada, stoga ih je potrebno u što većoj mjeri obnoviti. Uslijed zagrebačkog potresa u ožujku, zajedno sa zgradama koje rese, posebno su nastradala pročelja nastala u 19. i početkom 20. stoljeća. Ipak, bitno je znati da na pročeljima toga perioda postoje četiri glavne vrste ornamenata, od kojih se svaka razlikuje izvedbom i ugradnjom, pa tako zahtijeva i drugačiji pristup u obnovi i zaštiti: 1. modelirani elementi, 2. vučene profilacije, 3. arhitektonske skulpture i reljefi, te 4. metalni elementi. U nastavku je svaka od tih vrsta objašnjena, te popraćena ilustracijama.

U svome izlaganju, autor je predstavio proces obnove pročelja, arhitektonske skulpture i dekoracije na Etnografskom muzeju u Zagrebu koji se provodio od 2016. do 2019. godine.

Cilj izložbe je prikazati devet stoljeća dugu povijest hrvatsko-mađarskih odnosa, te ukazati na povezanost dvaju naroda koji su bili ujedinjeni pod zajedničkim vladarom. Izložba pokazuje doticaje na području likovnog stvaralaštva uz prezentaciju ključnih umjetničkih djela od srednjeg vijeka naovamo. Naglasak je na posljednjih pet desetljeća ugarsko- hrvatskog jedinstva kada se dešavaju značajne promjene na kulturnom i umjetničkom planu.

Od četrdesetih godina 19. stoljeća pa sve do danas, kontinuirana prisutnost sestara milosrdnica u Zagrebu značajni je čimbenik urbanističkoga i arhitektonskoga identiteta grada. Samostan i crkva sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu s pripadajućim građevinama i otvorenim prostorima čine jedan od najvećih donjogradskih graditeljskih sklopova, koji zauzima cijeli sjeverni dio bloka smještenoga između Frankopanske, Varšavske, Gundulićeve i Masarykove ulice. Svojim prostornim razvojem i mnogim namjenama koje sadrži, on sadrži povijesne slojeve koji svjedoče razdoblju od najranijeg razvoja Donjega grada polovicom 19. stoljeća, sve do danas, kada je to dio užega gradskoga središta. Studija donosi razvoj svih njegovih sastavnih dijelova, njegovog urbanističkoga konteksta te graditeljskih, ambijentalnih i drugih vrijednosti i odlika koje ga izdvajaju kao vrijednu cjelinu. Slijedom toga, studija samostanskoga sklopa u kontekstu bloka, uz opis postojećeg stanja i valorizaciju, nudi i prijedlog konzervatorskih smjernica.

Prikaz knjige Rudolf Kleina "Metropolitan Jewish Cemeteries of the 19th and 20th Centuries in Central and Eastern Europe: A Comparative Study"

Graditeljski slojevi jezgre naselja Škrip na otoku Braču tijekom povijesti ostali su gotovo netaknuti zahvaljujući svom ponešto osamljenijem smještaju u unutrašnjosti otoka. S izuzetno očuvanom strukturom svoje povijesne jezgre, izvorno gradinskoga naselja, stari Škrip autohtoni je spomenik urbane kulture. 2016. godine izrađena je konzervatorska podloga kao osnova budućoj prostorno-planskoj dokumentaciji. Jadranske teme Milana Preloga, kao i znanstvene te dokumentarne obrade povijesnih jezgri mnogih gradova nepresušan su izvor kriterija koji omogućavaju da konzervatorska podloga predloži integralni proces očuvanja i zaštite.

Knjiga "Misao u arhitekturi: Velimir Neidhardt" (2018.) donosi pisani diskurs jednoga od najvažnijih protagonista suvremene hrvatske arhitektonske scene. Od 130 tekstova, koliko broji bibliografski opus akademika Velimira Neidhardta, Alen Žunić je odabrao i priredio njih devedeset prema kriteriju trajne vrijednosti, odnosno njihove primjenjivosti na današnji trenutak. Akademik Neidhardt, koji s početkom 2019. godine postaje novim predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i danas aktivno približava struku kolegama i zainteresiranoj publici, čemu je dokaz ova jedinstvena knjiga.

Za zemlje austrougarske Translajtanije, kojima je pripadala i Hrvatska sa Slavonijom u sklopu Ugarskoga Kraljevstva, devetnaesto je stoljeće period intenzivna stvaranja nacionalnoga identiteta. Posljedično, to je formativno razdoblje ujedno i graditeljski, obrtnički te likovno-umjetnički zaključak tisućljetnoga supostojanja brojnih naroda pod Krunom sv. Stjepana. I danas, kada bilježimo stotinu godina od raspada Ugarske, na prostoru svakoga od tih naroda u vizualnoj je kulturi ostao neizbrisiv trag povijesti. Stoga je tu bogatu baštinu potrebno uvijek iznova vrednovati na razini šireg, srednjoeuropskoga kulturnog kruga kojemu pripadamo. Upravo u ovome leži neizmjeran značaj knjige "Motherland and Progress: Hungarian Architecture and Design 1800–1900" (ur. József Sisa) koja je, nakon mađarskoga izvornika iz 2013., doživjela i engleski prijevod u izdanju švicarskoga Birkhäusera 2016. godine te tako postala dostupnom i izvan mađarskoga govornog područja.

Etnografski je muzej 2016. s Gradom Zagrebom kao investitorom potaknuo izradu dva ključna projekta: rekonstrukciju uličnog i dvorišnog pročelja te sanaciju krovišta s kupolom.

Cjelovite interpretacije dosadašnjega stvaralačkog opusa moguće su samo u slučajevima najprominentnijih aktera struke kao što je akademik Branko Kincl, koji je svojim radom zadužio hrvatsku arhitekturu u posljednjih pedeset godina. Monografija „Kincl“ nastala je zajedničkim naporom autorâ Zlatka Karača, Alena Žunića, Ive Körbler, Hele Vukadin-Doronjge i Tonija Bešlića, u uredničkoj koordinaciji Slavice Marković i u izdanju Kabineta grafike HAZU. Osim poglavlja navedenih autora, ova uzorna sinteza autorskoga opusa akademika Kincla protkana je ulomcima pisane teorijske misli samoga protagonista, ali i zavidnom količinom prikupljene grafičke građe.

After the Croatian-Hungarian Settlement of 1868, Rijeka became territory of the Kingdom of Hungary and its only maritime outlet. Administered and fuelled by Hungarian capital, Rijeka saw a period of astounding economic development, primarily with the expansion of the urban fabric, which completely changed not only the landscape and the overall appearance of the town, but also its social and cultural structure. Built primarily by Hungarian architects, the monumental buildings served principally as tools of political assertion and symbols of the power of the Hungarian socio- political body. The construction of the new Governor’s Palace was announced when Count Batthyány was appointed Governor of Fiume in 1890. The design and construction of the future Palace were entrusted to Alajos Hauszmann, a prominent Hungarian architect and professor at the Budapest Polytechnic. Hauszmann was revered for his rich architectural oeuvre, for buildings which exerted a profound influence on the development of Hungarian architecture of the period and which had already become well- known symbols of Budapest as a modern capital. Viewed by the authorities as a displaced part of a single Hungarian territory (a colony) and driven by the increasing intensity of the town’s economy, Rijeka symptomatically strived to adopt features of a modern Hungarian city. The carefully chosen location provided the authorities with an ideal setting for the Palace, designed as a monumental Palladian villa with a dominantly elevated position and a sublime presence in the city panorama. To ensure the desired position in the cityscape of Rijeka, the new complex necessitated a complete urban reconstruction of the upper town area. This paper aims to demonstrate the intricate and multiply coded mechanism of the Governor’s Palace as an instance of Hungarian hegemony and colonialism. It is part of the author’s research conducted within the Heritage Urbanism project funded by the Croatian Science Foundation (HRZZ-2032).

The historical and cultural area spanning from the Lake Balaton in Hungary to the Sava River in Croatia calls for stronger international and intraregional connections between Southern Transdanubia and Central Slavonia. Considering the main spatial, natural and cultural factors of the demarcated historical route, this paper aims to inaugurate a new theoretical basis for a spatial development which overcomes territorial borders and to propose a unique concept of heritage revitalisation. Focusing on country house building as a clear formal manifestation of socio-cultural givens, the authors deliberate over four main functional models for built heritage revitalisation and creative utilisation – the seasonal, educational, ecological, and medical model. Interconnected in the rhizomatic system, the country houses serve as nodes of different functional intensity along the route marked by the historic presence of Counts Jankovich.

This paper offers possible methods of evaluation and creative utilisation of manors and curiae. It also introduces a new insight into country house planning theory – a concept involving their inclination towards certain functional intensity within the proposed cultural route framework. Conclusively, it aims to further stimulate the active inclusion of built heritage in strategic and sustainable planning and development of the region.

Zagrebački Donji grad svoju je urbanističku osnovu dobio 1889. godine, u vrijeme vladavine bana Khuena-Héderváryja. Tada se uređuje Jurišićeva kao nova gradska ulica što se preko glavnoga trga nastavlja na Ilicu, a s ulogom nove poslovne osi koja omogućava širenje Donjega grada u smjeru istoka. Stoga je ubrzo na njenom središnjem dijelu predviđen i smještaj nove upravne zgrade Ravnateljstva pošta i brzojava. Natječajem raspisanim 1901. godine odabrano je rješenje koje se istaknulo svojom inovativnošću, modernošću i izrazitom funkcionalnošću – projekt mađarskih arhitekata Gyule Sándyja i Ernőa Foerka. Otvorena 1904. godine, nova je zgrada postala dugo očekivano i prijeko potrebno žarište pismovne i brzojavne komunikacije. Po prvi put koristeći i hrvatska i mađarska arhivska vrela, rad prikazuje projekt i zgradu Ravnateljstva pošta i brzojava kao jedini izgrađeni primjerak mađarskog nacionalnog stila u arhitekturi Zagreba. Za razliku od poznatog stila Ödöna Lechnera na prijelazu stoljeća, Sándy i Foerk ovim projektom inauguriraju ponešto suptilniji vlastiti izraz koji specifične elemente i motive narodnog obrta transilvanijskih Mađara prevodi u jezik arhitekture ; oni ih spretno interpretiraju i ugrađuju u doživljaj ulice i grada. Tijekom 20. stoljeća o arhitekturi zgrade Glavne pošte u Zagrebu se ne piše, no ona je, i nakon svih kasnijih intervencija, uspjela zadržati svoju monumentalnost te biti jedinstvenim primjerkom mađarskoga stila u graditeljskom naslijeđu Donjega grada.

Ponukan povećanim zanimanjem struke ali i raznolikošću pristupa u posljednje vrijeme, autor piše o posebnostima hrvatskih dvoraca i zaključuje nekoliko početnih smjernica za arhitektonske zahvate na toj vrijednoj i slikovitoj vrsti graditeljskoga naslijeđa.

Az Isztriai-félszigeten nemrég elkészült Histria Aromatica gyógynövény-központ újabb bizonyítéka annak, hogy a kortárs építészet is sikeresen illeszkedhet egy tengerparti város hagyományos mediterrán hangulatához. Míg Horvátország szárazföldi régióiban a kastélyok és kúriák építészeti tradíciói gyakorlatilag megszűntek létezni, a partvidék mindmáig megőrizte a vidéki birtokok és uradalmak számos, változatos összképet mutató építészeti alaptípusát. Az Isztriai-félszigeten létezik egy sajátos kastély-architektúra, amelyet “stanzia” (a továbbiakban: sztáncia) névvel illetnek. Olyan vidéki házakat értünk rajta, amelyek a hozzájuk kapcsolódó birtokok irányítási központjaként szolgálnak. Túl azon, hogy megőrizték eredeti rangjukat és rendeltetésüket, a sztánciák napjainkban egyre szorosabb szálakkal kötődnek a folyamatosan bővülő turizmushoz. Mindezeket figyelembe véve, és a megrendelő Bioaromatica vállalat igényeinek megfelelve, amely a környéken őshonos gyógynövény- és illóolajok tartalmazó növény-ültetvények között egy turisztikai komplexumot kívánt kialakítani, Marin Mikelić, Hrvoje Vidović és Tomislav Vreš zágrábi építészek a Pižanovac-hegyen olyan korszerű sztáncia megépítésére vállalkoztak, amely egyben a növénytermesztéshez és az oktatáshoz társuló témapark is.

Na kolektivnoj Godišnjoj izložbi ostvarenja hrvatskih arhitekata 2013. izložena je edicija knjiga Arhitektonskih dijaloga, u grupi Publicistički i nakladnički radovi, te je publicirana u katalogu izložbe. Radi se o seriji intervjua s ponajboljim hrvatskim arhitektima, teoretičarima arhitekture i dizajnerima.

Knjiga je izdana kao vodič izložbe Rudolfa Kleina o sinagogalnoj arhitekturi na području bivše Monarhije između 1782. i 1944. godine (Institut Balassi, Zagreb, studeni 2014). Glavni element knjige je novi tipološki razvrstaj koji čini značajan doprinos teoriji sinagogalne arhitekture na ovim prostorima, ali i šire.

Még a legképzetteb horvát építészek számára is egyszerre jelent kiváltságot és súlyos terhet, ha új épületeket tervezhetnek az adriai történeti városmagokban. Egy szigeten történő építészeti beavatkozásnál elsődlegesen fontos az ottani tradícióknak, az építészeti hagyományoknak, a helybéli lakosság életének és a környezet atmoszférájának átfogó és bensőséges ismeretére van szükség. Idis Turato rijekai építész Krk városával kapcsolatban egy ilyen kivételes tudás birtokában van. A város elemi iskolája szintén az ő tervei alapján 2005-ben készült el (Saša Randić tervezővel közösen), majd négy évvel később átadták a közeli óvodát is, ezek után pedig belekezdett egy sportcsarnok és a mellette lévő tér tervezési munkálataiba. Ezzel lett teljes Turatónak az az évtizedes tervezői munkája, mellyel Krk városát és lakóit szlgálta.

Više od trideset godina nakon svog prvog, francuskog izdanja, krajem prošle godine je i hrvatskoj publici napokon postao dostupnim prijevod Tisuću platoa, druge knjige filozofskog diptiha Kapitalizma i shizofrenije, te ključnog djela suradnje filozofa Gillesa Deleuzea i psihoanalitičara Félixa Guattarija. Vješt i izuzetno uspješan prijevod djelo je Marka Gregorića, a knjiga je izašla u sklopu nove zajedničke edicije nakladnikâ Sandorfa i Mizantropa u kojoj možemo očekivati prijevode i drugih značajnih djela kritičke teorije.

Perivojna arhitektura projekta EXPO'98 važan je čimbenik urbane preobrazbe i unapređenja okoliša istočnog obalnog područja Lisabona površine 350 ha. Rezultati istraživanja pokazuju da udio perivojne arhitekture iznosi znatnih 40% ukupne površine predjela. Provedba projekta dugoročno je pridonjela stvaranju prostornog identiteta, poboljšanju cjelokupne vrsnoće života i održivom razvoju šireg područja.

Dubrovačka gradska jezgra, spomenik iznimne povijesne i kulturne vrijednosti, uvijek iznova pokreće dijalog o zaštiti graditeljskog naslijeđa i interpolaciji suvremene arhitekture. U svojoj drugoj godini djelovanja, radionica Škole Grada uronila je u te teme s velikim entuzijazmom, i naposljetku iznjedrila zanimljiva arhitektonska rješenja Boškovićeve poljane. Osam studentskih radova mentoriranih od strane renomiranih stručnjaka nude suptilne suvremene intervencije koje otvaraju nove mogućnosti korištenja, a istovremeno obraćaju pažnju (štoviše, naglašavaju!) povijesni kontekst gradske jezgre. Ti projekti čine prvi dio publikacije, dok drugi dio sadrži mentorska predavanja o povijesti Grada i okolice, te metodama mogućih intervencija. Publiciranje radova studentskih radionica nedvojbeno postaje tradicija Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Na kolektivnoj izložbi radova pristiglih na natječaj za 'Nagradu Ranko radović 2013' bile su izložene te su u katalogu-deplijanu publicirane 3 knjige 'Arhitektonski dijalozi I-III' autora- urednika Alena Žunića i Borisa Dundovića.

Članak obrađuje značajke historicističkih dvoraca kontinentalne Hrvatske - njihov smještaj, povijesnu pozadinu, plemstvo kao naručitelje, arhitektonske značajke, stilove gradnje i načine opremanja interijera, okoliš i perivojnu arhitekturu dvoraca te njihovo stanje danas. Rad je napisan za američki znanstveni časopis Centropa, u sklopu broja koji obrađuje tematiku dvoraca Srednje Europe (gost urednik prof. dr. sc. József Sisa).

Dvodnevni znanstveni skup - utemeljen na primijećenom prošlogodišnjem skupu koji je organizirao Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu, a ove godine organiziran u suradnji s Centrom za etiku, pravo i primenjenu filozofiju - bavio se pitanjima u vezi s pola stoljeća dugog rada arhitekta Petera Eisenmana. Njegov teorijski, praktični i obrazovni opus raspravljan je kroz šest izvanrednih razgovora 11. i 12. studenog 2013. godine.

Već dugi niz godina, obalni gradovi čine neiscrpan izvor tema kojima se studentima Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu ukazuje na ambijentalne i arhitektonske vrijednosti tih prostora, a na temelju kojih oni promišljaju i izrađuju vlastite prijedloge njihovog uređenja. Razlog tolikom zanimanju za njih svakako je, piše akademik Dinko Kovačić opisujući početke ljetne škole na Braču, odnos tradicije i suvremenosti. Usklađivanje suvremenog s već postojećom prirodnom i kulturnom baštinom tako okuplja mnoge profesore, akademike i predavače te studente koji jadranske gradove prepoznaju kao jedinstven izazov. Studentski radovi u publikaciji "Summer School of Architecture – Bol 2010" podijeljeni su u dvije skupine, upravo prema zadacima koji su se mogli na ljetnoj školi odabrati: prva skupina je vezana za Pjacu Joze Bodlovića, a druga za Belvedere. "Škola Grada – Dubrovnik 2010.", u kojoj se studenti upućuju u projektiranje unutar dubrovačkih zidina, nudi inovativna rješenja kompleksa uz Crkvu Sv. Marije. U ovim publikacijama predstavljene ljetne škole upućuju studente kako pravilno vrednovati i oživljavati kulturno naslijeđe. Usto, svim ostalim arhitektima ukazuju na to kako je katkad potrebno izaći iz ustaljenih okvira i nesputano promisliti o sasvim drugačijim rješenjima od onih očekivanih.

"Sinagoge u Mađarskoj od 1782. do 1918. godine" najnovija je knjiga prof. dr. Rudolfa Kleina i prvo je sveobuhvatno izdanje koje sustavno prikazuje sve sinagoge u Mađarskoj od doba prosvjetiteljstva do završetka Prvog svjetskog rata. Za razliku od prijašnjih pokušaja, zemljopisni obuhvat ove studije proširen je na sve austrougarske zemlje unutar tog kronološkog konteksta. Studija započinje kratkom poviješću judaizma i biblijskim spomenom Babilonske kule i poviješću židovskog graditeljstva. Predstavljajući sinagogalnu arhitekturu Mađarske, autor posebnu pažnju usmjerava na procvat židovske arhitekture i umjetnosti od 1867. do 1920. godine, nazvan i "židovskom renesansom". Ipak, težište knjige je inovativna metoda matrica, kojom pomoću osam ključnih kriterija autor određuje osnovne tipove sinagoga. Niz tipološki razvrstanih sinagoga nekadašnje Austrougarske Monarhije obuhvaća i one u Zagrebu, Osijeku te Slavonskom Brodu. Autor je u ovu knjigu uvrstio i svoja ranija proučavanja sinagogalne arhitekture, pa je tako jedno poglavlje posvećeno Židovskoj četvrti, a drugo sinagogi u Subotici. Ova detaljna, sveobuhvatna i doista obimna studija sinagogalnog graditeljstva i židovske kulture od iznimne je znanstvene važnosti, a u njoj prvi puta predstavljena matrica klasifikacije služi kao model za buduća proučavanja bilo kojeg tipa arhitekture. Već sada možemo reći kako je ova jedinstvena studija životno djelo Rudolfa Kleina.

Kao rezultat višegodišnjeg pomnog proučavanja mađarske arhitekture i kulture, povjesničar umjetnosti dr. sc. József Sisa objavio je ovu sustavno strukturiranu knjigu u kojoj se bavi dvorcima Mađarske, kao i običajima i kulturom njihovih stanovnika od 1840. do 1914. godine. U prvoj od dvije cjeline knjige, autor se osvrće na naručitelje i arhitekte dvoraca te društvene prilike u kojima su nastali. Kao najvažnije pokrovitelje tog doba ističe obitelji Károly i Andrássy. Usto, spominje Miklósa Ybla kao najutjecajnijeg arhitekta tog vremena. Također, opisani su stilovi i tehnologije gradnje te uređenje interijera i pripadajućih perivoja. Druga cjelina koncizno obrađuje svaki od dvoraca pojedinačno, a čitatelju nudi pregled njihovih najvažnijih obilježja, prikupljenih izvornih crteža, tlocrta i fotografija te povijesne osvrte. Obrađeni su i dvorci u Cabuni, Donjem Miholjcu i Diošu koji se nalaze na području Slavonije. Bogato opremljena, ova knjiga nudi jedinstven, sveobuhvatan i čitatelju pristupačan pregled više od 80 dvoraca.

Rad sažeto prikazuje rezultate istraživanja modela urbane preobrazbe gradskih blokova industrijske namjene, na primjerima blokova istočnog dijela Donjega grada u Zagrebu.

Asocijativna obilježja krajolika obuhvaćaju asocijacije na fizičke elemente krajolika i povezanost s nematerijalnim kroz doživljaj, percepciju i interpretaciju značenja krajolika. Doživljaj krajolika obuhvaća prepoznavanje kontekstualnih vrijednosti te nerazdvojnost intelektualnog i fizičkog sadržaja, čime se afirmira asocijativna dimenzija u svim krajolicima kao ključna za njihovo razumijevanje. Asocijativni je doživljaj moguć kad se krajolik sagledava cjelovito. Nepostojanje znanstvene metode za prepoznavanje asocijativnih obilježja krajolika i definiranje identiteta mjesta jest poticaj za istraživanje. Cilj je utvrditi modele prepoznavanja asocijativnih obilježja krajolika i identiteta mjesta sagledavanjem cjeline nematerijalnog aspekta krajolika s fizičkim prostorom. Metoda istraživanja temeljena je na pristupu urbanizma naslijeđa (Heritage Urbanism) i analiziranju vizualnoga karaktera krajolika, nadopunjena teorijskim okvirom identiteta mjesta, kriterija krajolika naslijeđa i asocijativnih obilježja krajolika. Definirano je dvanaest čimbenika prepoznavanja identiteta krajolika, od kojih svaki obuhvaća pokazatelje koje je moguće kvantificirati. Istraživanje je usmjereno na krajolike na spoju urbanoga prostora i njegova prirodnoga okruženja. Definirani su tipovi odnosa naselja i krajolika. Dvanaest čimbenika prepoznavanja identiteta krajolika primijenjeno je na četiri prostorne cjeline istraženih krajolika: središte naselja, tkivo naselja, neposredan krajolik i vizualno dostupan (posuđeni) krajolik. Svaki od istraženih primjera obilježavaju individualni pokazatelji asocijativnih obilježja krajolika, jedinstvene prostorne dispozicije i intenziteta doživljaja. Moguće je očitati individualne modele naglašenosti pokazatelja, prostorne modele njihove rasprostranjenosti i modele intenziteta doživljaja. Moguće je definirati povijesni i suvremeni model te usporedbom očitati model preobrazbe i definirati željeni razvojni model. Primjena rezultata istraživanja moguća je u sagledavanju suvremenoga stanja, prepoznavanju identiteta krajolika te određivanju strategije razvoja prostora s aspekta odnosa naselja i krajolika. Postavljanjem modela prepoznavanja asocijativnih obilježja krajolika afirmira se asocijativni doživljaj krajolika i sagledavanje cjelovitog prostora naselja s njegovim prirodnim okruženjem. Revitalizacija i unaprjeđenje kulturnog naslijeđa pomoću prepoznavanja asocijativnih obilježja krajolika pridonijet će upravljanju i vrsnoći prostora te razvijanju svijesti o vrijednostima krajolika i naslijeđa s kojima zajednica svakodnevno živi.

Polazeći od recentnih strateških dokumenata međunarodnih organizacija u kulturi i turizmu autorice su istražile inovativne modele valorizacije i revitalizacije kulturne baštine u turizmu u kontekstu održivog urbanog razvoja, koji uključuje aktivni angažman lokalne zajednice i svih zainteresiranih dionika. Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji omogućilo je valorizaciju jedinstvenog lokalnog kulturnog naslijeđa univerzalne vrijednosti kroz različite europske projekte i programe, koji osim regionalne i nacionalne, uključuju i transnacionalnu, europsku dimenziju zajedničke baštine. Pošto kulturni identitet Hrvatske, zbog specifične povijesti i zemljopisa, karakterizira izrazita regionalna raznolikost i multikulturalnost, pojedine slojeve i elemente baštine moguće je revitalizirati kroz međunarodne mreže i interdisciplinarnu suradnju eksperata iz šire regije. Kao prihvatljive modele autorice predlažu europske programe i projekte koji elemente zajedničke europske baštine i identiteta valoriziraju kroz održivi kulturni turizam, razvoj kulturnog poduzetništva i kulturnog menadžmenta: Europske kulturne rute, Europske prijestolnice kulture, European Heritage Label, Interreg Central Europe, Horizon 2020…Ukazuje se ujedno na potrebu poštivanja načela održivog razvoja uz upravljanje ključnim resursima na način da ekonomske, društvene i estetske potrebe lokalnog stanovništva i posjetitelja budu ostvarene tako da se sačuva socio-kulturni integritet, optimalno valorizira kulturna baština te održe osnovni ekološki procesi, biološka raznolikost i sustavi na kojima počiva život. Kao studija slučaja predstavit će se mogućnost revitalizacije kulturne baštine Pule i obližnjeg Brijunskog otočja, jedinstvenih kulturnih krajolika za koje još uvijek nisu pronađeni optimalni modeli održive valorizacije. Podsjetit će se na prethodne pokušaje uvrštenja antičke starogradske jezgre s Amfiteatrom na UNESCO-vu listu, kao i na aktualne inicijative za transnacionalnu nominaciju lokalnog fortifikacijskog sustava s ostalim utvrđenim gradovima bivše Austro-Ugarske monarhije. Pošto su recentna istraživanja pokazala da se radi o baštini koja svojim značajem znatno prelazi lokalne okvire, koja ima znatan razvojni potencijal i za čiju je valorizaciju neophodno međunarodno umrežavanje i prijenos znanja od iskusnijih europskih partnera, predstavit će se aktualni projekti vezani za mogućnost valorizacije austrougarskih fortifikacija kroz stvaranje transnacionalne mreže gradova s fortifikacijama Srednje Europe. Zajedničko istraživanje pokazalo je da se iz iskustava partnerskih institucija, primjerice, u Krakowu i Veroni, mogu preuzeti i primijeniti uspješni modeli valorizacije zajedničke (srednjo)europske baštine. Na sličan način moguće je kvalitetnije valorizirati i revitalizirati i baštinu iz antičkog (primjerice, arheološki parkovi) ili venecijanskog razdoblja (starogradske jezgre, kašteli) itd.