Search

Cilj: Patofiziologija mezenterijske ishemije, neovisno govorimo li o akutnoj ili kroničnoj, temelji se na manjkavoj perfuziji visceralnih organa koja je neadekvatna za ispunjenje metaboličkih potreba organizma. Najčešći uzroci akutne ishemije su embolusi iz udaljenog sijela ili tromboze na podlozi već postojećeg plaka, dok se kronična mezenterijska ishemija najčešće povezuje s okluzivnom bolešću visceralnih arterija u čijoj podlozi je ateroskleroza. Naglo nastala bol neproporcionalna s kliničkim nalazom, mučnina, povraćanje i proljev izraženiji su u bolesnika s akutnom mezenterijskom ishemijom, dok su gubitak tjelesne mase i postprandijalna bol glavni simptomi kronične mezenterijske ishemije. Cilj terapije je poboljšati perfuziju crijeva, odnosno ponovno uspostaviti dotok krvi u ishemično tkivo, bilo medikamentozno, endovaskularno ili kirurški. Cilj ove studije je prikazati i analizirati metode i rezultate liječenja bolesnika s mezenterijskom ishemijom u našoj ustanovi. Metode: Retrospektivna analiza medicinskih zapisa bolesnika liječenih u Zavodu za vaskularnu kirurgiju Klinike za kirurgiju KBC Zagreb od 2019. do 2022. godine. Rezultati: U gore navedenom razdoblju liječili smo bolesnike s mezenterijskom ishemijom medikamentozno, endovaskularno, kirurški i hibridnim metodama, uz dobar klinički ishod, u skladu s rezultatima drugih studija. Zaključci: Pristup bolesniku s mezenterijskom ishemijom zasniva se na brzoj i pravodobnoj dijagnostici i liječenju prema suvremenim smjernicama, uz primjenu svih dostupnih modaliteta liječenja, često i udruženih, uz individualizirani pristup.

Cilj: Ishemijski ulkus predstavlja jedan od najčešćih tipova kroničnih rana. Cilj ovog preglednog rada je prikazati suvremene metode dijagnostike i liječenja ishemijskog ulkusa i kroničnih rana mješovite etiologije multidisciplinarnim pristupom, uz evaluaciju uloge vaskularnog kirurga u timu. Metode: Pregled recentne literature i smjernica za liječenje kroničnih rana i kritične ishemije ekstremiteta. Rezultati: Od neinvazivnih dijagnostičkih metoda najčešće koristimo pletizmografiju i pedobrahijalni indeks, dupleks-ultrazvuk te transkutanu oksimetriju. Niske vrijednosti pedobrahijalnog indeksa upućuju na potrebu za daljnjom angioradiološkom obradom i revaskularizacijom. Osim težine ishemije, za procjenu stupnja ugroženosti ekstremiteta, a time i za odluku o daljnjem liječenju bitna je i prisutnost i težina infekcije, kao i opsežnost trofičkih promjena. Danas je, zbog manje invazivnosti i boljih ranih rezultata, revaskularizacijska metoda izbora endovaskularna, kad god je moguća, osobito kod kratkih stenoza ili okluzija, dok angiokirurška revaskularizacija ostaje metoda izbora za izrazito duge, kalcificirane stenookluzivne promjene ili za one smještene u području pregiba, kao i kod težih aortoilijačnih stenookluzivnih promjena. Bolest je često multisegmentalno lokalizirana i ponekad se najbolje može riješiti hibridnim pristupom, gdje se jedan segment liječi kirurški, a drugi endovaskularno u hibridnoj sali. Ponekad ni sama revaskularizacija nije dovoljna, ili nije moguća. U tom slučaju, do izražaja dolazi multimodalni pristup, odnosno adjuvantna terapija, koja uključuje racionalnu primjenu modernih obloga i površinski aktivnih tvari, fizikalnih metoda liječenja, primjenu tehnika iz domene molekulske biologije i nadomjestaka kože, no neke od ovih terapija još nisu dovoljno dugo u uporabi da bi našle mjesto u smjernicama na temelju velike razine dokaza i njihova evaluacija je u tijeku. Kod bolesnika sa simptomatskom perifernom arterijskom okluzivnom bolešću, u medikamentoznom liječenju značajnu ulogu ima antiagregacijska terapija, u novije vrijeme često uz male doze novih oralnih antikoagulansa te antihipertenzivi i statini. Nezanemariva je i uloga nutritivne potpore u cijeljenju kroničnih rana, a modifikacija čimbenika rizika (pušenje, tjelesna neaktivnost) preduvjet je uspješnog liječenja. Zaključak: Iako revaskularizacija ima ključnu ulogu u liječenju arterijskih ulkusa, najčešće je, zbog mješovite etiologije ulkusa, različitih anatomskih mogućnosti za revaskularizaciju, stanja bolesnika i drugih okolnosti, problem arterijskih ulkusa potrebno liječiti multidisciplinarno, u timskom radu i prilagoditi terapiju individualnom bolesniku.

Cilj: Plastika zakrpom se često koristi prilikom kirurškog liječenja stenoze ili okluzije zajedničke femoralne arterije kako bi se poboljšao protok kroz arteriju, odnosno kao prevencija razvoju stenoze nakon arteriotomije. Autologne zakrpe imaju manju šansu da se inficiraju te imaju dugotrajniju prohodnost nego sintetske zakrpe. Metode: Retrospektivna analiza bolesnika liječenih u Kliničkom bolničkom centru Zagreb kojima je učinjena plastika femoralne arterije Biointegral®l zakrpom u vremenskom period od 2020. do 2022. godine. Rezultati: U periodu od 32 mjeseca ovom tehnikom smo liječili ukupno 39 bolesnika. Radi stenoze ili okluzije zajedničke femoralne arterije operiran je 21 bolesnik (51, 3%). Kao hibridni zahvat kod periferne arterijske bolesti u smislu endarterektomije zajedničke femoralne arterije te plastike Biointegral® zakrpom uz endovaskularnu intervenciju na ilijačnim arterijama odnosno površinskoj femoralnoj i/ili poplitealnoj arteriji 27 Acta Chirurgica Croatica Abstracts of the Annual Congress of the Croatian Society for Vascular Surgery, CroMA 6. SURGICAL AND ENDOVASCULAR TREATMENT OF PERIPHERAL ARTERY DISEASE liječeno je 7 bolesnika (18%). Radi infekcije prethodno postavljene zakrpe ili proteze ovom tehnikom smo liječili 5 bolesnika (12, 8%). Nakon prethodno učinjene embolektomije mjesto arteriotomije je zbrinuto Biointegral® zakrpom u 4 bolesnika (10, 3%), a nakon jatrogene lezije zajedničke femoralne arterije kod 2 bolesnika (5, 1%). Zaključak: Plastika femoralne arterije Biointegral® zakrpom je uspješna, sigurna i jeftina metoda liječenja kod bolesnika nakon učinjene arteriotomije kako bi se prevenirala stenoza ili kao zamjena za inficiranu sintetsku zakrpu.

Aim: Different noxious substances are known to induce vascular failure syndrome in rats (intracranial, portal and caval hypertension, aortic hypotension, peripheral and central arterial and venous thrombosis), ECG disturbances and histologic signs of multiorgan lesions. The stable gastric pentadecapeptide BPC 157 has already been demonstrated to act as a cytoprotective and organ-protective agent and to mediate fast recruitment of collateral pathways in different rat models of organ and tissue injury. The joint project of Department of vascular surgery at the University Hospital Center Zagreb and Department of Pharmacology at the Zagreb University School of medicine has recently been started to investigate the role of BPC 157 in mitigation of the ECG disturbances, occlusion-like syndrome and tissue lesions in rats induced by calcium chloride, ciprofloxacin, pancreatic enzymes, sotalol as well as ischemia-reperfusion injury. The aim of this presentation is to report on current progress and results, as well as to delineate practical implications. Methods: After being subjugated to various abovementioned noxious agents or procedures, Albino Wistar rats were treated with BPC 157 (10 µg/kg, 10 ng/kg ig or po). Macroscopic presentation of blood vessels and organs was recorded using USB microcamera, and the specimens of brain, lungs, heart, liver, gastrointestinal tract, kidneys and aortic wall were examined histologically. The blood vessels were evaluated for presence of thrombus. Results: Whatever the cause, a typical hemodynamic and tissue injury pattern has been demonstrated, characterized by ECG disturbances, intracranial hypertension, portal and caval hypertension, and aortal hypotension, accompanied by histological evidence of brain, heart, lung, liver, kidney and gastrointestinal tract lesions and with progressive venous and arterial thrombosis. In addition, when ciprofloxacin, calcium chloride or a mixture of pancreatic enzymes were used, a specific histological signs of aortic wall damage were observed. The administration of BPC 157 mitigated all of the abovementioned deleterious consequences of noxious stimuli. Conclusions: BPC 157 administration lessens the histopathological changes in organs, decelerates the degeneration of aortic wall and progression to aneurysms in rats and mitigates deleterious hemodynamic effects of the various abovementioned noxious agents.

U ovom prikazu slučaja prikazujemo kompleksnog bolesnika koji je upućen u Hitnu službu KBC Zagreb radi MSCT angiografski verificiranog akutnog aortalnog sindroma (akutna Stanford B disekcija) uz od ranije poznatu aneurizmu infrarenalne abdominalne aorte te aneurizmu obje površinske bedrene arterije. Po prijemu bolesniku učinjena hitna TEVAR procedura te je bolesnik po zahvatu liječen u jedinici intenzivnog liječenja radi daljeg praćenja. Bolesnik tijekom boravka na Odjelu hemodinamski stabilan te se radi daljeg liječenja premješta na Zavod za vaskuarnu kirurgiju. 6 dana po zahavatu se bolesniku učini EVAR procedura radi aneurizme infrarenalne abdominale aorte dijametra 6, 2 cm te lijeve AIC dijametra 52 mm. Oba zahvata učinjena endovaskularno perkutanim pristupom. Bolesnik 12. dan po zahvatu otpušten na kućnu njegu nakon urednog kontrolnog nalaza MSCT aortografije. 30. dana po zahvatu bolesnik primljen na Odjel u Hitnoj službi radi MSCT angiografski PSAN-a desne AFC te se učini resekcija PSAN-a. Zahvat protekao uredno kao i poslijeoperacijski tijek. Bolesnik otpušten na kućnu njegu urednog vaskularnog statusa. Kod bolesnika se planira operacijsko liječenje aneurizme desne femoralne arterije dijametra oko 37 mm te lijeve femoralne arterije dijametra 25 mm.

Cilj: kod dislociranih suprakondilarnih prijelom humerusa zbog anatomskih odnosa može doći do ozljede okolnih neurovaskularnih struktura, prvenstveno brahijalne arterije i medijanog živca. Ozljede brahijalne arterije su dominantno tupe, nastaju kao posljedica prerastezanja, što može uzrokovati reverzibilni vazospazam, ili pucanja intime, disekciju i trombozu. Kod akutne ishemije indicirana je hitna repozicija i ponovna procjena vaskularnog statusa. Ukoliko nakon repozicije perzistiraju simptomi akutne ishemije (blijeda ishemična šaka) indicirana je eksploracija. Ako nakon repozicije šaka postane ružičasta i topla bez pulzacija radijalne arterije i sa usporenim kapilarnim punjenjem (klinički entitet pod nazivom “pink pulselsess hand” u anglo-saksonskoj literaturi), eksploracija se može odgoditi jer je moguće da se radi o reverzibilnom vazospazmu.Metode: retrospektivno su analizirani podaci djece do 18 godina starosti, koja su liječena zbog suprakondilarnog prijeloma s ishemijom ruke u Kliničkom bolničkom centru Zagreb od 2011. do 2022. godine. Analizirani su podaci iz bolničkog informacijskog sustava i slike iz radiološke baze podataka.Rezultati: u periodu od 10 godina je bolnički liječeno 380 pacijenata sa suprakondilarnim prijelomom humerusa. Kod njih 8 su nakon repozicije zaostali prethodno prisutni znakovi ishemije ili hipoperfuzije šake. Srednja dob je bila 7 godina (raspon 3-10 godina). Kod 6 pacijenta je eksploracija učinjena odmah nakon repozicije i fiksacije prijeloma, dok je kod dva učinjena odgođeno (18 i 35 dana nakon ozljede), koji su nakon repozicije imali perfundiranu šaku bez pulsacija, no naknadno su razvili arterijsku insuficijenciju s intermitentnim klaudikacijama ili kritičnom ishemijom. Od 8 pacijenata, kod četiri se radilo o disekciji i trombozi, kod dva o vazospazmu, a kod dva pacijenta o uhvaćenosti (engl. entrapment) arterije u prijelomnoj pukotini. Dva pacijenta su liječena resekcijom i T-T anastomozom arterije, dva resekcijom i rekonstrukcijom venskim graftom, dvoje trombektomijom po Fogarty-u, a kod dva, kod kojih se radilo o vazospazmu, je učinjena dekompresija otvaranjem bicipitalne aponeurozu uz lokalnu aplikaciju vazodilatatora.Zaključak: suprakondilarni prijelomi humerusa s udruženom vaskularnom ozljedom su rijetki i zahtijevaju hitnu ili odgođenu eksploraciju. Djecu sa ovakvom ozljedom je potrebno uputiti u centar koji posjeduje dijagnostičke i terapijske mogućnosti liječenja akutne ishemije ekstremiteta kod djece.

Cilj: Procijeniti učinkovitost Vacumed- intermitentne vakuumske terapije (IVT) u cijeljenju kroničnih rana, ovisno o etiologiji u usporedbi sa standardnim načelima liječenja kroničnih rana. Prethodna istraživanja pokazala su da Vacumed-IVT, svojim izmjeničnim djelovanjem pozitivnog i negativnog tlaka na donji dio tijela, poboljšava cirkulaciju krvi i limfe, kapilarnu funkciju i oksigenaciju tkiva. Također povećava pokretljivost bolesnika, smanjuje edem i bol, što je vrlo važno u liječenju vaskularnih bolesnika i bolesnika s kroničnim ranama. Metode: Retrospektivno smo analizirali medicinsku dokumentaciju 97 vaskularnih bolesnika s kroničnim ranama različitih etiologija, liječenih u KBC Zagreb u razdoblju od 2019. do 2022. godine. Vacumed-IVT je primijenjen u 47 bolesnika, dok 50 bolesnika nije bilo podvrgnuto IVT-u. Vacumed-IVT terapija se provodila najmanje 3 puta tjedno, s trajanjem od 30-40 minuta, ovisno o protokolu i etiologiji kronične rane. Kod svih se bolesnika lokalno liječenje rane provodilo prema standardnim načelima. Kontinuirane varijable (veličina rane, dob, ABPI) testirane su testom normalnosti i analizirane Studentovim t-testom ili Mann-Whitney U testom, ovisno o rezultatima testova normalnosti. Kategorične (diskretne) varijable (etiologija, spol, pokretljivost, intenzitet boli, prisutnost edema i infekcije, amputacija, zacijeljenje) analizirane su chi-kvadratom ili Fisherovim egzaktnim testom. Rezultati: Zacijeljenje je bilo značajno povezano s primjenom Vacumed IVT terapije (Fisherov točan test ; p=0, 0352). Bolesnici kod kojih su rane potpuno zacijelile bili su u prosjeku mlađi (p=0, 369) i imali su bolji ABPI (0, 79 naspram 0, 68 ; p =0, 36693), iako razlike nisu bile statistički značajne. U navedenoj skupini rane su prije liječenja trajale kraće (p = 0, 0239), bile su manje veličinom (p = 0, 0188) i manje bolne (VAS rezultat ; p = 0, 00219). Primjena Vacumed-IVT također je bila značajno povezana s manje amputacija (p = 0, 0104) i boljom pokretljivošću (Fisherov egzaktni test, p = 0. 00603). Zaključak: Vacumed-IVT je dokazao veliku učinkovitost u zacjeljivanju kroničnih rana različitih etiologija u vaskularnih bolesnika. Smanjenjem boli, sekrecije i povećanjem pokretljivosti naših bolesnika, smanjila se učestalost previjanja, a samim time se poboljšala kvaliteta života. Važno je za naglasiti da je Vacumed-IVT terapija značajno smanjila broj i nivo amputacija što potvrđuje njezinu vrijednost i učinkovitost u liječenju kroničnih rana vaskularnih bolesnika.

Cilj: Prikazati djelovanje i učinkovitost Vacumed IVT terapije na cijeljenje kroničnih rana i uzrok njihovog nastanka. Dosadašnje studije su pokazale da Vacumed IVT svojim naizmjeničnim djelovanjem pozitivnog i negativnog tlaka na donji dio tijela poboljšava cirkulaciju krvi i limfe, kapilarnu funkciju, poboljšava oksigenaciju uz bolji prijenos kisika u tkiva, smanjuje edem, a smanjenjem boli povećava pokretljivost bolesnika što je vrlo važno kod liječenja vaskularnih bolesnika i bolesnika sa kroničnim ranama. Metoda: U 28 bolesnika sa kroničnom ranom različite etiologije, liječenih u KBC Zagreb u periodu od 3 mjeseca, provedena je Vacumed IVT terapija sa trajanjem jedne terapije 30-40 minuta ovisno o programu i etiologiji kronične rane. Terapija se provodila 2-3x tjedno, prosječno oko 10 terapija. Lokalno liječenje rane se provodilo po standardnim principima. Učinkovitost se pratila prije i nakon završene terapije mjerenjem veličine rane uz fotodokumentaciju, mjerenjem ABPI, hodne pruge i različitim upitnicima-ima ovisno o etiologiji (EuroQOL-5D-5L, ICQ, VCSS, Villalta PTS score, VAS skala boli). Rezultati: U studiji od 28 bolesnika liječeno je 8 bolesnika sa dijabetičkim ulkusom, 11 sa ishemijskim ulkusom (uključujući kroničnu ranu nakon amputacije stopala), te 9 bolesnika sa venskim ulkusom. Nakon 10-20 provedenih terapija, kompletno zacjeljenje rane imalo je 17 bolesnika (do 30 dana nakon zadnje terapije), smanjenje rane više od 50% evidentirano je kod 9 bolesnika, a kod dvoje bolesnika je zacijelilo manje od 50% rane( obje rane su bile velike površinom). Rezultati testova su pokazali smanjenje boli u rani i ekstremitetu za 73%, poboljšanje hodne pruge za 82%, poboljšanje kvalitete života za 53% i bolje opće stanje bolesnika za 58%. Kod venskih ulkusa je došlo do smanjenja edema elkstremiteta i sekrecije rane već nakon prve primjene. Zaključak: Vacumed IVT terapija do 5x ubrzava zacjeljenje rane. Djeluje na sve faze cijeljenja rane kao i na uzrok nastanka kronične rane. Smanjenjem boli i sekrecije smanjuje se potreba za previjanjem i obradom rane, a samim time se poboljšava kvaliteta života te pokretljivost bolesnika, posebno bolesnika sa PAD. Vacumed IVT je vrlo moćan alat u tretiranju bolesnika sa kroničnom ranom i širokim indikacijskim područjem primjene u vaskularnih bolesnika.

Aneurizma silaznog dijela torakalne aorte je bolest s učestalošću 6-10 slučajeva na 100 000 ljudi i tendencijom porasta radi starenja stanovništa ali i napretka u dijagnostici. Jedan od uzroka aneurizme silazne torakalne aorte je neinfektivni aortitis u autoimunim bolestima, najčešće u gigantocelularnom i Takayasu arteritisu. Učestalost Takayasu arteritisa je 2-3 slučaja godišnje na milijun ljudi, a gigantocelularnog arteritisa 15-35 slučajeva na 100 000 ljudi. Studija je pokazala da 18 % bolesnika s gigantocelularnim arteritisom razvije aneurizmu ili disekciju aorte. Prema aktualnim smjernicama, indikacije za popravak aneurizme torakalne aorte uzrokovane aortitisom jednake su onima za aneurizme degenerativnog porijekla. Ovo je prikaz slučaja 44-godišnje bolesnice koja se javila u hitnu službu s bolovima u leđima i prsnom košu te otežanim disanjem. Na učinjenoj rendgenskoj snimci torakalnih organa nade se široka sjena u projekciji silazne aorte. Postavi se indikacija za MSCT angiografiju kojom se verificira aneurizma čitave silazne torakalne aorte promjera 68 mm te intramuralni hematom koji se prati od razine 9. do 12. torakalnog kralješka. Po obradi se pristupi hitnom operacijskom zahvatu. Budući da se radilo o mlađoj bolesnici endovaskularni zahvat je bio kontraindiciran radi sumnje na bolest vezivnog tkiva u podlozi aneurizme. Lijevostranom torakofrenolaparotomijom se pristupilo na torakalnu aneurizmu koja je resecirana i rekonstruirana dakronskom protezom tehnikom , clamp and sew". Za distalnu i retrogradnu visceralnu perfuziju se koristio, side-limb" conduit anastomoziran na lijevu zajedničku femoralnu arteriju. Reimplantirano je 6 interkostalnih arterija. Dio aneurizmatski promjenjene aortalne stijenke kao i dio makroskopski uredne stijenke poslani su na patohistološku analizu. Operacijski zahvat kao i rani poslijeoperacijski period protekli su uredno. Neurološki status bolesnice je bio uredan. Patohistološkim nalazom se dokažu vaskulitične lezije s multinuklearnim orijaškim stanicama u stijenci aorte te se imunološkom obradom dijagnosticira gigantocelularni ili Takayasu arteritis. Bolesnica je u kontrolnom petomjesečnom periodu klinički dobro i urednog poslijeoperacijskog nalaza te je u redovitim kontrolama imunologa.

Aim. The first treatment option for symptomatic chronic mesenteric ischemia nowadays is usually endovascular, as it is associated with lower morbidity and mortality. There are situations, however, in which open surgery is better option, as it has better long-term results, especially in fit patients. The results of surgical treatment may be hindered by relative infrequency of these procedures, as well as the preference for endovascular treatment in recent times, leaving the most complex cases for open surgery. The aim of this case series is to review the results of the surgical treatment of patients with chronic mesenteric ischemia in our institution in 2021. Methods. A retrospective analysis of medical histories of patients treated surgically for chronic mesenteric ischemia at the Clinical Hospital Center Zagreb in 2021 was performed. Results. Medical records of two patients with chronic mesenteric ischemia treated surgically in our institution in 2021. were retrieved. One of the patients had severe stenosis of celiac axis and superior mesenteric artery, with associated thrombosis, and was treated by a thrombectomy and a retrograde iliacomesenteric bypass. The other patient had an occlusion of celiac axis and both superior and inferior mesenteric arteries, and was treated by a bypass from the aorta to celiac axis and the superior mesenteric artery. Both patients recovered and were released from the hospital. Conclusion. The choice of intervention for treatment of chronic mesenteric ischemia depends on the nature and extent of lesions, and the fitness of the patient for surgery. Open surgery is usually the preferred option in complex cases, usually in patients with extensive and heavily calcified lesions involving several visceral arteries. Early results in patients recently operated in our institution substantiate this view. Further studies will be performed in order to compare early and long-term results of endovascular, hybrid and open surgical treatment.

Aim: Aortic graft infection is one of the most challenging complications in vascular surgery. Total excision of the infected prosthesis and in situ arterial reconstruction with an infection-resistant graft (such as cadaveric cryopreserved homografts) has replaced extra-anatomic bypass as the therapy of choice. Methods: case-report Results: A 76-year-old male was admitted for a contained rupture of the infrarenal AAA. The abdominal and back pain started four days prior, when he was examined in the urology clinic, and treated with analgesics. Open AAA repair with straight silver-coated vascular graft was performed. Five weeks following AAA reconstruction the patient presented with high fever and chills. CT aortography showed inhomogeneous fluid and gas collection in the residual aneurysmatic sac, surrounding the prosthesis. During re-operation, the infected prosthesis was excised and the aorta was reconstructed in situ using cryopreserved thoracic artery homograft. Bacteroides and Streptococcus species were isolated from mural thrombus culture, and were sensitive to standard antibiotics. A course of parenteral Vancomycin and Meropenem, followed by oral Phenoxymethylpenicillin 1500 mg three times a day were prescribed for 4 weeks, and the patient was discharged. Eight-year follow-up is uneventful. Conclusion: The gold standard for aortic graft infection treatment is still unknown. Various substitute materials for in situ repair, including autogenous veins, cryopreserved arterial homografts (CAH), and rifampicin-bonded, amikacin-loaded grafts have been used, with differing results. Advanced methods of cryopreservation and decontamination have resulted in better homograft wall viscoelastic and properties, but the incidence of long-term homograft degeneration (due to mechanical or immunological factors) remains unknown due to lack of patients with long-term follow-up. Although the short-term results after homograft implantation are generally good, no level 1 randomized trials are available, and a Cochrane Vascular Group systematic review is currently underway.

Introduction: For patients undergoing cardiac surgery who have significant carotid stenosis literature supports carotid interventions. Type of management varies between institutions. Aim: We reviewed our results of carotid endarterectomy and cardiac surgery done as a synchronous procedure. Methods: Between January 2008 and September 2021, 91 patients underwent synchronous cardiac operation (either coronary artery bypass (CABG), valve replacement or both) and carotid endarterectomy (CEA). There were 61 males and 30 females. Mean age was 68.91 years. Carotid stenosis was >90% in 42 patients and 70-89% in 47 patients. Seventy-six patients had asymptomatic carotid stenosis and 15 had either TIA or stroke. Results: CEA was performed using a Dacron patch in a majority of cases. In only 7 cases eversion TEA was done. Intraoperative shunt was used in 38 patients. Only 6 procedures were done "off- pump ". Perioperative TIA was registered in 4 patients and 6 patient suffered stroke. Local complications (neck hematoma) occurred in 10 patients but only 5 needed additional procedure. Two patients had perioperative myocardial infarction and in 7 patients pneumonia was diagnosed. One patient died postoperatively. Conclusions: Synchronous carotid endarterectomy with cardiac surgery is a safe and effective procedure in patients with significant carotid disease.

Aim: Reports on open ruptured AAA treatment in renal graft recipients with successful graft preservation are rare. Methods: Case presentation and literature review Results: A 75-year-old male kidney transplant recipient presented in the emergency service for acute onset abdominal pain lasting 4 hours with hypotension. CT angiography showed a ruptured juxtarenal AAA with a contained retroperitoneal hematoma, and no intraperitoneal bleeding. Although the patient was considered for elective endovascular procedure (EVAR) prior to the rupture, EVAR was not possible at the time of the rupture due to technical issues, so immediate open repair was undertaken. Proximal clamp was placed at the suprarenal level, and distal clamps on common illiac arteries. After clamping, a shunt from the suprarenal aorta to the right common iliac artery was placed, and secured with purse-string suture (Figure 1A and 1B). Graft ischemia time was 5 minutes. After shunt placement, classic reconstruction was performed using straight graft. Diuresis was preserved throughout the procedure and blood urea nitrogen and creatinine levels were normal. Postoperative course was uneventful. Six months postoperative the patient is well, and the renal graft function is preserved. Conclusion: We found two reports reporting on five patients, of which four received different modalities of renal graft protection during ruptured AAA repair: axillo-femoral shunt, femoro-femoral extracorporeal circulation, aorto-femoral (Gott) shunt, perfusion cooling. The function of all grafts was preserved, and all patients survived the procedure (including the patient with no protection). Bypass shunting for preservation of renal graft is a logical, simple and fast method for preservation of renal graft perfusion that can be performed even in ruptured AAA cases. Lack of studies that would show clear benefit during elective repair should not be the reason against shunt use for two reasons: 1) the benefit is difficult to show due to small number of transplanted patients undergoing AAA repair, and 2) renal grafts can tolerate longer ischemia during elective repair than in ruptured AAA cases, because during rupture the graft is usually hypoperfused for some time until the repair is undertaken.

Glomus tumori su rijetke neoplazme neuroektodermalnog podrijetla koji nastaju iz kemoreceptornih stanica karotidnog tjelešca. Incidencija je 1-2 : 100 000. Javljaju se sporadično, a u 10 % slučajeva postoji obiteljska predispozicija. U 2-20 % javljaju se bilateralno. Većinom su benigne, lokalno agresivne neoplazme sporoga rasta. Simptomi su nespecifični i povezani su s kompresijom okolnih struktura. Rjeđe uzrokuju ispade živaca vagusa, hipoglosusa i simpatičkih živaca vrata. Iznimno rijetko mogu biti neuroendokrino aktivni i uzrokovati hiperkatekolaminergične simptome. U manje od 10 % slučajeva zabilježena je maligna alteracija. Zbog opsežne vaskularizacije, hematogeno metastaziraju u mali mozak, štitnjaču, brahijalni pleksus, pluća, bubreg, gušteraču, dojku i kosti. Dijagnoza se postavlja slikovnim pretragama. Inicijalna pretraga je ultrazvuk vrata s Color Dopplerom. Zlatni standard za određivanje stadija, prikaza vaskularizacije i preoperativno planiranje je MSCT angiografija. MR angiografija s gandolinijem koristi se ukoliko je CT angiografija kontraindicirana. Tumore klasificiramo u grupe ! , ll ili III po Shamblinu. Liječenje je rana kirurška resekcija tumora. Preoperativno se kod hormonski aktivnih neoplazmi provodi farmakološka blokada simpatikusa i/ili embolizacija tumorske neovaskularizacije. Od adjuvantnog liječenja koristi se iradijacija. Prikazati ćemo slučaj 52 godišnjeg pacijenta kod koga je od 2013. poznata tvorba s lijeve strane vrata. U siječnju 2019. razvio je disfagiju. Obradom je dijagnosticiran paragangliom stadija CT3NOM1a, Shamblin III, veličine 60x50x45 mm koji infiltrira lijevu ACI, ACE te lijevu jugularnu venu s metastazama u C6 i Th2 kralješke. Uz desnu karotidu opisana je tvorba 39 mm. Unatoč normalnim vrijednostima vanilmandelične kiseline u urinu, preoperativno je učinjena parcijalna embolizacija tumora i neselektivna blokada simpatikusa beta blokatorom. Kirurški je učinjena ekstirpacija tumora u potpunosti i rekonstrukcija lijeve ACI venskom premosnicom. Hipoglosus i vagus nisu oštećeni. Postoperativno je zbog pareze glasnica postavljena traheostoma te je za mjesec dana uklonjen tumor i desne ACI. Provedena je iradijacija metastaza kralježaka, no zbog rasta metastaza učinjena je korpektomija kralježaka C5, C6 (2019. godine) te Th2 i Th3 (2020. godine). Zbog infiltracije Th3-Th11 kralježaka i opisane veće tumorske mase paravertebralno desno u razini Th7-Th8, provedena je kemoterapija po CVD protokolu. 2021. godine učinjen je dekanilman i postavljen PEG. Pacijent je u kontrolama onkologa i neurokirurga.

Aim: To present a case of a young patient with thrombophylia and a thrombosed aneurysm of the superficial femoral artery leading to acute lower leg ischemia. Method: Case-report Result: A 30-year-old overweight patient was examined in the emergency department for acute onset of pain and paresthesia in his left foot which was cold and pale. Arterial pulse was palpable in the groin with absent distal pulses (contralateral leg had normal arterial pulsations in the dorsal pedal artery). The patient was treated for deep venous thrombosis 10 years ago and 3 months ago, and was taking 7, 5 mg of warfarin/day. No haematologic work-up was done. Emergency doppler and CT angiography showed acute occlusion of the distal segment of the superficial femoral artery (SFA) and suggested an encompasing hematoma. During exporation, a thrombosed aneurysm of the distal SFA was found. Exploration of the 3rd segment of the popliteal artery (PA) revealed chronic occlusion of the PA and of all three major branches. Exploration at the distal leg level revealed occluded anterior tibial artery so the posterior tibial artery (PTA) at the medial malleolus level was dissected, and found patent with inner diameter of 1.5 mm. Since only half of the VSM length was suitable for graft (due to varicosities), a composite Dacron-VSM graft bypass was constructed from SFA to PTA with formation of an AV fistula with concomitant vein at the distal anastomosis under magnification. Two-hours postoperatively lower leg fasciotomy was done because of compartment syndrome. Control CT angiography 10 days postoperatively confirmed bypass patency. Fasciotomy wounds were covered with split-thickness skin grafts. Hematologic work-up confirmed prothrombin gene FIl 20210A mutation. The patient was treated with heparin perioperatively, LMWH postoperatively, and continued oral anticoagulation medication on discharge. Conclusion: Acute ischemia of the lower limb is uncommon in younger patient, and is mostly caused by vascular injury. Unrecognized thrombophylia may lead to chronic occlusion of the crural arteries neccesitating an emergency distal leg/pedal bypass procedure.

Sekundarna aortoenteralna fistula jedna je od rijetkih, ali izuzetno pogubnih komplikacija nakon rekonstrukcije aorte, bilo nakon otvorene kirurške operacije ili nakon endovaskularnog liječenja (EVAR). Jako je teško dokaziva pretragama, a karakterizira ju jedno ili više prodromalnih krvarenja (herald bleeding - hemoptoa ili/i melena) nakon čega obično slijedi masivno krvarenje uz hemoragični šok i često letalni ishod u pacijenata koji imaju ranije učinjenu aortalnu rekonstrukciju. U ovom radu prikazali smo naše rezultate kod pacijenata operiranih zbog aortoeneralne fistule razdoblju od 2014. do 2018. godine.

Femorokruralne premosnice su uz femoropoplitealne najčešće procedure koje izvodimo prilikom revaskularizacije donjih udova zbog kritične ishemije ekstremiteta (CLI). Kritična ishemija završni je stadij progresivne, okluzivne bolesti perifernih arterija. Karakterizira je visok postotak amputacija i smrtnosti tako da je revaskularizacija nužna u liječenju bolesnika kako bismo pokušali spasiti ugroženi ekstremitet. Cilj ovog rada bio je prikazati dugoročni ishod liječenja naših pacijenta femorokruralnim premosnicama te otkriti značajne prognostičke čimbenike koji utječu na prognozu i ishod liječenja. U ovoj studiji prikazali smo sve pacijente kojima je u petogodišnjem razdoblju od 2014. do 2018. godine kod nas, na Klinici za kirurgiju KBC Zagreb - Rebro, učinjena femorokruralna premosnica zbog kritične ishemije ekstremiteta. Posebnu pozornost obratili smo na premosnice na distalnu potkoljenicu što znači na premosnice koje spajaju femoralnu arteriju s arterijom tibialis anterior (ATA), arterijom tibialis posterior (ATP) te s arterijom fibularis (AF).

Akutna okluzija visceralnih arterija spada u red stanja najveće hitnosti u vaskularnoj kirurgiji. Važnost problema ne proizlazi toliko iz učestalosti, koliko iz fatalnih posljedica nepravovremene dijagnostike i zakašnjele intervencije. Uzrok je najčešće embolija kardijalnog porijekla, a najčešće je zahvaćena gornja mezenterična arterija. Rani simptomi mogu biti nespecifični što doprinosi kasnom prepoznavanju oboljenja. Ukoliko je oboljenje toliko napredovalo da su pri pregledu prisutni klinički znaci peritonitisa, terapijski postupci rezultiraju izrazito lošim ishodima. Cilj ovog rada je istaknuti važnost ukupnosti kliničkih simptoma i znakova (Indeks suspicija), za ranu dijagnostiku, kao i indikacije za ranu MSCT angiografiju. Temeljem dosadašnjih rezultata i kliničkog iskustva naglasit će se značaj što ranije revaskularizacije ishemičkog područja kao i značaj ranog i radikalnog odstranjenja devitaliziranog odnosno gangrenozno promijenjenog tkiva.

Venski ulkusi su najteža manifestacija kronične venske insuficijencije. Tradicionalno se u pacijenata sa brojnim komorbiditetima i visokim perioperativnim rizikom preporučala konzervativna terapija s lošijim rezultatima. Međutim, razvojem modernih načina liječenja, sad je moguće i u takvih pacijenata učiniti potrebne zahvate i time omogućiti cijeljenje ulkusa.

Introduction: The results of concomitant carotid endarterectomy with cardiac operation vary be tween institutions. Indications for such procedures are still under discussion. Aim: We reviewed our results of carotid endarterectomy and cardiac surgery done as a simultane ous procedure. Methods: Between January 2008 and September 2018, 75 patients underwent a simultaneous car diac operation (Coronary Artery Bypass - CABG, valve replacement or both) and carotid endarter ectomy (CEA). There were 33 males and 27 females. Mean age was 69.05 years. Carotid stenosis was >90% in 33 patients and 70-89% in 40 patients. Sixty patients had asymptomatic carotid stenosis and 15 had either TIA or stroke. Results: CEA was performed using a Dacron patch in 66 patients and autologous vein was used in two patients. In seven cases eversion TEA was done. Intraoperative shunt was used in 31 patients. Only six procedures were done "off-pump". Perioperative TIA was registered in three patients and five patients suffered a stroke. Local complications (neck hematoma) occurred in 10 patients, but only five needed an additional procedure. One patient had a perioperative myocardial infarction and in seven patients pneumonia was diagnosed. One patient died postoperatively. Conclusions: Simultaneous carotid endarterectomy with cardiac surgery is a safe and effective pro cedure in patients with significant carotid disease.

Mikotične aneurizme i pseudoaneurizme, kao i sekundarne infekcije nakon vaskularnih kirurških re konstrukcija, stanja su praćena visokim morbiditetom i mortalitetom, za koja ne postoji jedinstveno rješenje niti općeprihvaćeni postupnik liječenja. Tradicionalno se u liječenju tih infekcija primjenjuje ekstirpacija inficiranog stranog materijala te radikalni debridement inficiranog i nekrotičnog tkiva, uz primjenu ekstraanatomskih premosnica koje zaobilaze mjesto infekcije, ali su hemodinamski nepovoljnije od anatomskih rekonstrukcija i sklonije ranijim okluzijama. lako su teflonske proteze te proteze obložene srebrnim acetatom i antibioticima otpornije od dakronskih, za anatomsku in situ rekonstrukciju preferiraju se biološki materijali, najčešće autologne krvne žile. Ipak, autotransplantacija nije uvijek najbolje rješenje zbog dugotrajnosti postupka ili neprikladno sti vlastite krvne žile za veću rekonstrukciju. Stoga se danas za aortoilijačne in situ rekonstrukcije često primjenjuju krioprezervirani homograftovi i graftovi od bovinog perikarda. Još nije razriješeno koji je materijal optimalan, s obzirom na dugoročnu prohodnost, kao i na otpornost na infekcije i aneurizmatsku degeneraciju. U ovom će radu biti prikazani individualni i multi modalni pristup te rezultati liječenja kompleksnih vaskularnih infekcija u KBC-u Zagreb s ciljem unapređenja kvalitete zbrinjavanja ovih teških stanja praćenih velikim mortalitetom i morbiditetom.

Uvod: Operacije varikoziteta predstavljaju značajan opseg zahvata u vaskularnoj kirurgiji. Razvo jem kirurške tehnike i anestezioloških postupaka posljednjih godina došlo je do razvoja i ekspanzije jednodnevne kirurgije, a operacije varikoziteta sve se više obavljaju u okviru jednodnevne kirurgije. Cilj: Analiza operiranih bolesnika s naglaskom na sigurnost pacijenta i postoperativne komplikaci je. Metodologija: Retrospektivna analiza 459 operiranih bolesnika od 2014. do rujna 2018. godine koji su operirani u Specijalističkom zavodu za jednodnevnu kirurgiju, KBC-a Zagreb. Rezultati: Svi bolesnici su operirani u lokalno potenciranoj ili lokalnoj anesteziji, a uz klasičnu kiruršku metodu od travnja ove godine radimo i endovensku lasersku ablaciju. Selekcija bolesni ka, pridržavanje protokola i detaljne upute bolesniku pridonose sigurnosti operiranih bolesnika u okviru jednodnevne kirurgije što donosi mali broj postoperativnih komplikacija i minimalni broj prijema u bolnicu. Zaključak: Operacije varikoziteta u okviru jednodnevne kirurgije predstavljaju pouzdanu i sigurnu metodu s malim brojem komplikacija koja omogućuje značajne financijske uštede i oslobađa ter mine u višednevnoj kirurgiji za bolesnike s arterijskim oboljenjima.

Aim: Endovascular aortic reconstruction (EVAR) has lower short-term mortality and morbidity than open surgery for abdominal aortic aneurysms (AAA), but long-term results of EVAR are counterfeited by increased rate of complications. Patient selection is one of the factors affecting outcome after EVAR. However, EVAR is usually advised in patients with more severe cardiorespiratory comorbidities that would not withstand open surgical procedure, and are generally more prone to poor outcome. This may lead to selection of patients with less than ideal vessel anatomy, and compromising with quality of infrarenal aortic neck, distal landing zones, femoral access points or disregarding significant tortuosities or kinkings. The aim of this study was to evaluate selection criteria for endovascular aortic reconstruction (EVAR) and their potential influence on morbidity and mortality. Methods: Retrospective analysis of medical records of patients with abdominal aortic aneurysms who underwent EVAR from June 2015 until October 2016 at the Division of Vascular Surgery, University Hospital Centre Zagreb. In-hospital morbidity and mortality, as well as complications noted on follow ups, will be analyzed. Results: Fifteen patients were treated by EVAR for AAA at the Division of Vascular Surgery from June 2015 until October 2016. There was no in- hospital mortality. A lesion of a tortuotic left common iliac artery occurred in one male patient, which required open surgical intervention for hemostasis. While the patient recovered from hemorrhage, he developed pneumonia and was transferred to hospital for pulmonary diseases, but ultimately succumbed to respiratory insufficiency. Conclusion: The advantages of EVAR over open aortic reconstruction are evident in patients with multiple comorbidities or low expected life expectancy. However, a patient's characteristics should not be the governing criteria over vessel anatomy. Common and specific manufacturer's criteria for usage of the endografts should be respected as well, in order to optimize the results. An experienced and well integrated team of vascular surgeons and interventional radiologists should weigh both anatomic and clinical selection and exclusion criteria in order to improve both short and long- term results in this delicate group of patients.

In the last decades we have been witnessing more and more surgical aortic reconstruc tions being replaced with endovascular procedures, with good preliminary Results, but sometimes with equal or worse long-term outcome. While endovascular stent-grafts cannot be used for in-situ reconstruction in the infected aortic tissue, the usage of cryopreserved aortic homografts has recently seen resurgence for in-situ reconstruction of complex aortic infections Some problems can be treated with EVAR more successfully, while others are still being treated surgically, depending on available Materials and experience in the instituti on. However, there are situations when both approaches can be successfuly combined, and one method can also be used to treat complications of another approach. Hereby we describe two patients in whom both approaches were used in succession, In one patient, a complication after TEVAR was successfuly treated with open surgical repair, while in another patient EVAR was successfully used to treat aneurysmal dilatation of cryopreserved homograft. . A young male was treated with TEVAR for descending aortic false aneurysm. Later on he developed aortoesophageal fistula with massive bleeding that was successfully treated by open surgical reconstruction with cryopreserved homograft. WO .. Another male patient underwent complex aortic reconstruction with cryopreserved ho mograft for ruptured mycotic aneurysm, with visceral artery debranching. Aneurysmal di latation of homografi developed five years after the procedure, and was treated by EVAR. In our experience, both endovascular and surgical aortic reconstruction have been used successfully, tailored individually to each patient. Experience in treating complications af ter surgery with endovascular techniques and vice-versa, showed that both techniques have their place and merits in complex situations. Evaluating both short and long-term Results of combined and sequential surgical and endovascular procedures, as well as the long-term value of cryopreserved homografts, is essential in order to define optimal indications for these complementary Methods in complex aortic reconstructions.

Predstavljamo naš protokol i rezultate retrospektivne analize 242 operirana bolesnika u posljednje dvije godine u Dnevnoj bolnici s jednodnevnom kirurgijom, KBC Zagreb. Svi bolesnici su operirani u lokalno potenciranoj ili lokalnoj anesteziji, klasičnim kirurškim metodama. Selekcija bolesnika, pridržavanje protokola i detaljne upute pridonose sigurnosti operiranih bolesnika u okviru jednodnevne kirurgije, što rezultira amlim brojem postoperativnih komplikacija i minimalnim brojem prijema u bolnicu.

Extended-spectrum β-lactamases (ESBL) producing bacteria have been increasingly reported in both hospital and community patients. Production of ESBLs is the major mechanism of resistance to oxymino-cephalosporins and aztreonam in Gram-negative bacteria. Recently a new family of ESBLs with predominant activity against cefotaxime (CTX-M β-lactamases) has been reported. Over 80 CTX-M enzymes have been described so far, which can be grouped into five main subgroups according to amino acid sequence identity (CTX-M-1, CTX-M-2, CTX-M-8, CTX-M-9 and CTX-M-25). In some countries, CTX-M β-lactamases are the most prevalent types of ESBLs, for instance in Russia, Greece, Spain, Switzerland, Japan, Taiwan, China and Argentina. These enzymes have been identified in countries near Croatia such is Italy, Hungary and Austria. The aim of this study was to determine the prevalence and the types of CTX-M β lactamases produced by Klebsiella pneumoniae clinical isolates collected from October 2006 to January 2007 from both community- and hospital-based isolates were included (Figure 1.). 128 ESBL isolates were subjected to further analysis: screening with double disc diffusion test and confirmed by ESBL E test.

Anatomska obilježja torakoabdominalnih aneurizama imaju velik utjecaj na operacijski pritup i strategiju. U izlaganju su prikazani bolesnici liječeni zbog torakoabdominalnih aneurizmi s posebnim osvrtom na načine rješavanje anatomskih osobitosti pojedinih aneurizama, odnosno individualizirani pristup bolesniku.

Većina bolesnika s disekcijom aorte tipa Stanford B se liječi konzervativno. U manje od 10% bolesnika je indicirana intervencija. Najčešće indikacije su prijeteća ili manifestna ruptura, te visceralna malperfuzija ili ishemija okrajina. Cilj prikaza je pregled dostupnih kirurških i endovaskularnih tehnika liječenja komplikacija disekcije aorte Stanford B na temelju recentne literature i razmatranje mogućnosti njohove primjene ovisno o tipu komplikacije.

U ovom izvješću prikazujemo rezultate primjene krioprezerviranih homograftova u najkompleksnijim kliničkim situacijama infekcija u području aorte.

Potrebna su daljnja istraživanja, kako radi kontrola kvalitete i pronalaženja novih korektibilnih čimbenika morbiditeta i mortaliteta, tako i radi evaluacije primjene novih metoda, poput graftova od ekstracelularnog matriksa, za liječenje ovih devastirajućih komplikacija u vaskularnoj kirurgiji.

Preliminarni rezultati pokazuju veči broj učinjenih revaskularizacija u kasnijim godinama promatranog razdoblja, s poboljšanim rezultatom liječenja. Rezultati liječenja potvrđuju vrijednost rane revaskularizacije i radikalne resekcije gangrenoznog crijeva kod akutne mezenterijske ishemije.

This study describes the current epidemiology of carbapenem-resistant Enterobacteriaceae from the ICU at the University Hospital Centre in Zagreb and highlights the importance of prevention strategies.

Staphylococcus aureus rezistentan na meticilin (MRSA) javlja se kao jedan od vodećih uzročnika vaskularnih kiruških infekcija. Infekcije su najčešće izazvane endemijskim sojevima koji perzistiraju u bolnicama i koji su međusobno genetski srodni. Pojava MRSA sojeva različitih karakteristika i profila osjetljivosti na antibiotike i izvan bolnica, dovodi do uvođenja izvanbolničkih MRSA klonova u bolnicu, kao što je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama i nekim zemljama u Europi . U Hrvatskoj nema podataka o dominaciji izvanbolničkih genotipova na bolničkim odjelima a jedan od rizičnih odjela s populacijom koja je zbog osobitosti bolesti vulnerabilna, i često hospitalizirana je svakako odjel vaskularne kirurgije. U svrhu istraživanja molekularnih karakteristika MRSA izolata biti će korišteni bakterijski sojevi koji su uzgojeni iz uzoraka koji su rutinski zaprimljeni u mikrobiološki laboratorij u razdoblju od 2006. do 30.06. 2010. godine i pohranjeni do daljnje obrade u ubodnom agaru na temperaturi +4 C. Svi uzorci uzeti su prema kliničkoj indikaciji zbog sumnje na infekciju a u postupku molekularnog probira i nadzorni uzorci (brisa nosa, ždrijela, perineuma) koji se rutinski uzimaju bolesnicima koji se pripremaju za operativni zahvat ili u svrhu procjene postupaka dekolonizacije ili eradikacije MRSA . Ciljevi ovog istraživanja su utvrditi molekularne karakteristike MRSA izolata koji izazivaju infekcije na odjelu vaskularne kirurgije u četverogodišnjem razdoblju na osnovi kojih će se utvrditi genetska srodnost izolata, prisutnost dominantnih klonova, udio izvanbolničkih MRSA genotipova, te faktori adherencije i virulencije koji su važni u patogenezi MRSA infekcija. Utvrditi će se u kojem vremenskom razdoblju u odnosu na vrijeme hospitalizacije su MRSA bili izolirani kao i osnovnu dijagnozu bolesnika, popratne dijagnoze bolesnika (dijabetes, vaskulitis), bazalna razina glukoze u krvi, prethodni boravci u bolnici i operativni zahvati), demografske podatke, i ishod infekcije (preživljenje, smrt, gubitak ekstremiteta, ili reoperacija ili kozervativno izlječenje infekcije). Molekularnom tehnikom PCR u realnom vremenu provesti će se u određenom vremenskom razdoblju probir pomoću kojeg je moguće otkriti veći broj MRSA pozitivnih bolesnika i primijeniti postupak dekolonizacije s ciljem smanjenja broja odnosno učestalosti postoperativnih infekcija i infekcija kože i mekih tkiva. Zaključak je da je kroz ispitivano razdoblje, na odjelu prisutno više genetski nepovezanih sojeva, tako da se ne može zaključiti da postoji jedan dominantni klon MRSA. Tijekom ispitivanog razdoblja nije moguće zaključiti da se genetska varijabilnost povećava, kao što bi bilo očekivano uz značajnu prisutnost izvanbolničkih sojeva. Rezultati molekularne tipizacije ukazuju na dominaciju „bolničkih“ MRSA a koji su, u načelu i homogeniji, u odnosu na „izvanbolničke“ MRSA.

BACKGROUND: Methicillin-resistant Staphylococcus aureus (MRSA) is a major global health care- associated pathogen. This study sought to examine the prevalence of MRSA in patients who were admitted to a vascular surgery ward during a 3- month period. METHODS: MRSA screening was accomplished through the acquisition of nasal, throat and perineal swabs. These swabs were placed in tryptic soy broth that had been supplemented with 6.5% NaCl and incubated for 24 h. The resulting isolates were subcultured on agar plates containing 5% sheep blood. The BD GeneOhm MRSA assay for screening swabs was performed in accordance with the manufacturer's instructions. RESULTS: A total of 58 patients were included in the study and swabs from 232 sites were obtained during the sampling period. MRSA was detected in 33 samples of 12 patients during the study period ; thus, there was a 20.6% prevalence of patients who were recognized as MRSA carriers. There were discrepancies between the results of classical bacteriological screening and molecular MRSA detection methods in 8 of the patients. CONCLUSIONS: Nasal, throat and perineal MRSA screening can detect the carriage of this pathogen and allow for the timely use of appropriate infection control measures. The choice of screening techniques poses a challenge ; it has been demonstrated that molecular detection methods should be performed with great sensitivity, specificity and, most importantly, speed. The cost of the PCR screening method is the only disadvantage of this approach.

Results of a 10 years of a experience in paediatric liver transplantation programme.

Liver tumors count for approximately 2% of all childhood tumors and almost 70% of them are malignant. Most of them present as palpable abdominal mass. Correct diagnosis considering type, size and localization of the tumor is crucial for the right treatment strategy. Although surgical resection still remains the most important factor for survival, when combined with chemotherapy, the survival rates will raise. Liver transplantation is also considered in some cases of liver tumors. From 1991 to 2008 we treated 13 children with liver tumors. Our experience together with the review of recent literature is presented here., Tumori jetre čine ukupno 2% svih tumora dječje dobi, a preko dvije trećine su zloćudni. Većina se prezentira kao palpabilna tvorba u abdomenu. Za odabir ispravnog plana liječenja nužno je postaviti točnu dijagnozu i odrediti stupanj bolesti. Iako je kirurška resekcija i dalje najbitniji faktor prognoze, u kombinaciji s kemoterapijom postotak preživljenja značajno raste. U određenim slučajevima neresektabilnih tumora transplantacija jetre daje dobre rezultate. Od 1991. godine do 2008. liječili smo 13 djece s tumorom jetre i u ovom radu prikazujemo naše rezultate uz pregled recentne literature.

Liver tumors count for aproximately 2% of all childhood tumors and almost 70% of them are malignant. Most of them are presenting as palpable abdominal mass. Correct diagnosis considering type, size and localization of the tumor is crucial for the right treatment strategy. Although surgical resection still remains the most important factor for survival, when combined with chemotherapy, the survival rates will raise. Liver transplantation is also considered in some cases of liver tumors. Since 1991. to 2008. we have treated 13 children with liver tumors. Our experience together with review of recent literature is presented here.

Pediatric liver transplantation in Croatia

U ekstrahepatalnoj portalnoj hipertenziji shunt je dugoročno uspješna metoda liječenja

12 bolesnika operiranih zbog tumora jetre, prikaz vrste i ishoda

Complex regional pain syndrome type I, formerly known as Morbus Sudeck or as reflex sympathetic dystrophy, is a name given to a poorly understood group of symptoms and signs that develop after surgically insignificant limb trauma without obvious nerve injury. Clinical features are spontaneous pain, hyperalgesia, impairment of motor function, swelling, skin changes, changes in sweating and vascular abnormalities that often deteriorate to contracture of affected limb, bone demineralization and can result in loss of limb. We describe an excellent result of lumbar sympathectomy in a young male harbor worker, who had severely contused foot by the heavy object and developed CRPS type I, respectively. Although surgical sympathectomy previously had indications for various conditions, it can be safely performed with good results in selected group of patients. Spontaneous hemopneumothorax is a p condition associated with 0.5% of all spc pneumothoraces. The usual source of ble apical vascular adhesion band. In the past cases of spontaneous pneumothorax we our institution. Four of them, all male, ag years, presented with spontaneous hemo and a blood loss of 1500-3500ml or 25 estimated blood volume. All were succes three by urgent thoracotomy and one by drainage alone.

Autori opisuju operacijsku strategiju i rezultate liječenja juksta i suprarenalnih aneurizmi abdominalne aorte.

The authors evaluate the results of treatment of symptomatic and ruptured aneuryms of abdominal aorta, and factors affecting outcome.

Prezentiramo slučaj bolesnika koji je imao embolizaciju stranim tijelom.

U ovom radu prikazujemo rezultate ratnih ozljeda krvnih žila zbrinutih u našoj ustanovi

Gengrena u distalnim dijelovima okrajina (donji ekstremiteti)je moguća komplikacija diabetesa. U takovim slučajevima amputacija gengrenoznog tkiva je odgovarajuća terapijska opcija. Poslijeoperacijsko cijeljenje takovih rana je dijabetičara otežano. Autori ispituju povezanost prijeoperacijskih vrijednost hemoglobina sa uspiješnošću zarastanja operacijskih rana nakon distalnih amputacija