Search

Applying a holistic, integrated and experiential approach, this paper analyses the culture of head, heart and hands learning as both a challenge and an imperative of contemporary educa-tion using the descriptive method based on a review of relevant literature. Self-determination, self-work, self-organization and self-management are emphasized along with different models of learning culture oriented towards student’s holistic development. In accordance with that the paper discusses issues related to the new organization of learning and teaching and the role of the teachers, students and school community. Specifi cally, many scientists believe (Henting, 1997; Bruner, 2000; Stoll & Fink, 2000; Faulstich, 1999) that high-quality and successful changes in education can be achieved by introducing a culture of learning which espouses the holism and integrity of human beings. Such changes are especially relevant in the context of lifelong learning which integrates all three domains of learning: cognitive (head), affective (heart) and practical (hands). In this way, cognitive, affective, experiential and active learning interests are fully expressed, which bears witness to the fact that people learn, think, feel and act differently.

Pedagogijska, pedagoška i didaktička znanost i praksa propituju spoznaje u izradi i primjeni kurikuluma temeljenoga na ishodima učenja i procjeni njihove ostvarenosti. Programi na sveučilištima tradicionalno su usmjereni na nastavnika te orijentirani na izvore i sadržaje, umjesto na proces učenja i njegove ishode. Zbog toga studijske programe često čine relativno nepovezane jedinice koje nisu međusobno usklađene ni djelotvorne niti povezane s potrebama studenata, njihovoga budućega zanimanja, kao ni društva u cjelini. Ishode učenja u nastavi poželjno je usmjeriti razvoju cjelovite ličnosti obuhvaćajući kognitivni, psihomotorički i afektivni aspekt. U skladu s time, ključno je u kreiranju kurikuluma nastavničkih studija usmjeriti se na ishode učenja koji obuhvaćaju sva tri aspekta ličnosti. Studenti bi nastavničkih studija, budući nositelji kvalitetnoga odgojno obrazovnoga procesa, tijekom svoga školovanja trebali iskustveno proći navedeno kako bi se u svome radu mogli usmjeriti na nastavu okrenutu potrebama i interesima učenika. Iz prakse je vidljiva sustavna zanemarenost afektivnoga aspekta nastave, iako je upravo on od ključne važnosti za cjelovit razvoj ličnosti. Vodeći se humanističkim i holističkim pristupom, cilj rada bio je utvrditi koliko se afektivni ishodi učenja kao odrednica humanistički usmjerene nastave navode u kurikulumima nastavničkih studija Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. U empirijskom dijelu rada analizirani su kurikulumi nastavničkih studija te procjenjivana zastupljenost afektivnih ishoda učenja pojedinih kolegija na osnovi samostalno kreiranih kriterija. Rezultati istraživanja ukazuju na njihovu nedovoljnu zastupljenost pri kreiranju kurikuluma te potrebu za osvješćivanjem sveučilišnih nastavnika o važnosti i uvažavanju afektivnoga aspekta nastavnoga procesa, kako bi i studenti, budući nastavnici, bili potaknuti na promišljanje i integraciju istoga u svojoj nastavi.

Današnje društvo, koje karakteriziraju ubrzane i stalne promjene na svim područjima života, od pojedinca zahtijeva cjeloživotno učenje i stalni razvoj, kako bi se uspješno nosio s promjenama i pronašao svoje „mjesto u svijetu“. Da bi se navedeno uspješno ostvarivalo, kao imperativ suvremenog odgoja i obrazovanja postavlja se aktivno učenje koje implicira suštinsko učenje svakoga pojedinca, okrenuto je prema njegovu cjelovitom rastu i razvoju, ostvarenju potencijala svakog učenika, pri čemu je on konstruktor i sukonstruktor svojega znanja. Iako je vrijednost koncepta aktivnoga učenja široko prihvaćena i prepoznata, što je potvrđeno teorijskim raspravama i brojnim empirijskim istraživanjima te tematike, sam pojam još je uvijek nejasan i tumači se na različite načine, što za posljedicu ima njegovu nedovoljnu prisutnost, neprepoznatljivost i neiskorištenost svih njegovih prednosti i potencijala u nastavnoj praksi, a promjene koje se događaju u tom kontekstu samo su na površinskoj razini, bez trajnijeg odjeka. Teorijski dio ovoga rada dao je pregled različitih teorijskih polazišta i interdisciplinarnih pristupa aktivnome učenju, kao i objašnjenje pluralizma u njegovu definiranju i razumijevanju. U tom kontekstu naglašeno je kako je u razmatranju aktivnoga učenja kao didaktičko-metodičke paradigme suvremene nastave ključno poći od konstrukcije i sukonstrukcije znanja, uvažavajući individualni i socijalni aspekt učenja, metakognitivnu razinu učenja, a onda prema tomu kreirati i didaktičko-metodičke odrednice nastave (kurikulum aktivnoga učenja, poticajno okruženje, strategije i metode rada koji potiču aktivno učenje, kontinuume aktivnoga učenja itd.) koje će podržavati i poticati kulturu aktivnoga učenja. Uže područje rada dalo je odgovor na pitanje o primjeni i razumijevanju aktivnoga učenja kao didaktičko-metodičke paradigme suvremene nastave iz perspektive učenika i nastavnika. Ispitalo se konstruktivističko okruženje aktivnoga učenja, njegove didaktičko-metodičke odrednice i nastavničke kompetencije vezane za aktivno učenje. Izvedeni su prediktori/prognozeri aktivnoga učenja, odnosno prepoznate autentične situacije aktivnog učenja u odgojno-obrazovnom procesu iz perspektive učenika i nastavnika. Ujedno, konstruirani su i pouzdani mjerni instrumenti koji se mogu koristiti za praćenje razvoja aktivnoga učenja u nastavnoj praksi. Gledano sveukupno, rad doprinosi jasnijem viđenju problematike aktivnoga učenja, i na teorijskoj i na praktičnoj razini.

Priručnik obrađuje temu inkluzivnog odgoja i obrazovanja darovitih učenika s aspekta pedagogije aktivnog učenja kao polazišta poticanja kreativnosti i stvaralaštva u suvremenom školskom kurikulumu.

This research on the interdisciplinary, multidisciplinary, and transdisciplinary level integrates, develops and evaluates a new culture of learning in educational institutions (kindergarten, school, faculty). It focuses on three types of learning: “learning to know”, “learning to do” and “learning to be”. Namely, the current social and scientific-technological moment demands innovative educational institutions striving for a breakthrough from “the teaching society” to “the learning society” and establishment of an active relationship with the “real-time reality” and the living environment for bridging the gap between formal (school) knowledge and everyday life and professional challenges. Te importance of this research is obvious from its primary purpose: it aspires to explore and strengthen the new culture of learning with its main features of individual, extra-curricular, lifelong, anticipatory, social and global learning. Basically, the research deals with restructuring, redefining and transforming the knowledge, i.e. integrative learning and curriculum focused on pupil/student that are important for both an individual and the community as well as for the economy. Focal work area will give an answer to the question of how the new culture of learning contributes to the development of knowledge, skills and abilities (competencies) that are necessary to individuals for their personal development, participation in a society and employment, and lifelong learning as the most important link between education and the economy.

Children’s transition from preschool to school is a process of great change in children’s lives and numerous authors emphasize the importance of this transition being as painless and successful as possible. Transition from preschool to school is one of the child’s first experiences within the educational system which brings forth their realization that transitions will be a part of their everyday lives. The educational process at all levels, including transitions between those levels, requires children’s active participation. Preschool teachers and teachers have a pivotal role in supporting children’s active participation. Their mutual cooperation, interconnectedness andstepstowardspartnershipareemphasizedinliteratureasimportantforthequalityofexperiencesoftransitionfrom the preschool to school context from the perspective of all involved stakeholders. Working in different settings, preschool teachers and teachers have different expectations from the educational process as well as views of their own roles in those contexts. Therefore, the aim of our research was to gain insight into preschool teachers’ and teachers’ perspectives about their own roles and expectations from the educational process in children’s transition from preschool to school. Within the quantitative and qualitative approach to research, we conducted a survey and focus groups with preschool teachers and teachers. Results indicate that preschool teachers’ and teachers’ views of their roles and expectations differ and that there is a need for rethinking the possibilities of their mutual complementation and coordination, for the well-being of children as well as for the well-being of other involved stakeholders.

Suvremeni teoretičari i analitičari obrazovanja, ali i zapošljavanja, osim stručnih naglašavaju važnost i generičkih kompetencija, njihovu fleksibilnost, multifunkcionalnost i prenosivost u razvoju kulturnog, društvenog, ljudskog i intelektualnog kapitala. Jedna je od glavnih sastavnica tog pristupa promocija ključnih kompetencija potrebnih za tržište rada i cjeloživotno učenje. Prenosive su i primjenjive u različitim kontekstima učenja koji omogućavaju postići ciljeve, riješiti probleme i različite vrste zadataka te pripremiti studente za svijet rada i zapošljavanje. Integrativna didaktika kao teorija povezivanja i djelovanja, cjelokupan sustav odgoja i obrazovanja usmjerava na razvojne procese "znati", "činiti" i "biti". Znati se odnosi na ishode učenja unutar disciplina, činiti na ishode učenja koji povezuju discipline, a biti na ishode učenja koji nadilaze discipline. Mondisciplinarno, kros-disciplinarno i integrativno povezivanje potiče metakognitivno i samoregulirano učenje, doprinosi razvoju funkcionalnog, korisnog i uporabljivog znanja u svakodnevnom životu. Cilj je ovoga rada ispitati koliko se u studijskim programima nastavničkog smjera posvećuje pažnja i vrijeme razvoju generičkih kompetencija te razvidno predočiti njihov doprinos pripremi studenata za svijet rada. Uzorak je obuhvatio 60 (92%) studenata 1. i 2. godine dvopredmetnog diplomskog studija pedagogije. Rezultati istraživanja pokazuju da se tijekom studiranja najviše potiče razvoj interpersonalnih, zatim instrumentalnih, a najmanje sistemskih kompetencija studenata. Sistemske kompetencije ključne su za društvene i kulturne transakcije, integraciju i partnerstvo, rješavanje problema te primjenu znanja u praksi. Potrebno je posvetiti više pažnje i vremena poticanju njihova razvoja tijekom studiranja.

The aim of the study was to explore the pedagogical principles and development determinants of active learning, and the indicators of its quality and effectiveness. It focuses on the evaluation of learning and teaching in Didactics seminar classes, organised on a cooperative basis with the participation of 27 students of undergraduate studies in Pedagogy. The intention was to gain an insight into the effectiveness of active learning and its development determinants with the formative, diagnostic and summative evaluation (320 assessments). The results showed that active learning was mostly reflected in teamwork and its structuring, in stimulating the development of critical thinking, creativity, curiosity, reflexivity and (self-)criticism, as well as in the preference of contents and applications of lessons learned. Individual approach was respected as well as the fact that nearly a quarter of the surveyed students need a longer time and additional incentives for active contribution, involvement and initiative in the classroom, which is often neglected in educational practice but actually an integral part of the educational process.

Današnje vrijeme istaknutih globalizacijskih procesa postavlja zahtjeve za cjeloživotnim učenjem u različitim područjima ljudske djelatnosti, što traži povezivanje, suradnju i partnerstvo na svim razinama. Upravo plesna umjetnost i univerzalni jezik plesa omogućuju integrativne procese te doprinose razvoju kurikuluma usmjerenog na učenika. Kroz razvijanje kreativnih plesnih sposobnosti, upoznavanja plesne umjetnosti i aktualne plesne scene te odgoja buduće plesne publike škola doprinosi kulturnom razvoju djece i mladih. Stoga i nacionalni kurikulum ističe važnost umjetničkog plesnog područja, a osobito kurikulumi škola koji plesnu umjetnost njeguju godinama. Plesna umjetnost upotpunjava odgoj djeteta i doprinosi zdravom psihofizičkom razvoju te ispunjava jednu od tri temeljne funkcije škole - prijenos kulture. Imajući u vidu sve prednosti univerzalnog jezika plesa, cilj je ovoga rada analizom školskih kurikuluma dobiti uvid u područje plesne umjetnosti i utvrditi njezinu zastupljenost u osnovnim školama. Pregledano je i analizirano 67 kurikuluma osnovnih škola Osječko-baranjske županije. Analiza je obuhvatila niže i više razrede, razrednu i predmetnu nastavu, uvažavajući sve oblike nastave. Rezultati kvantitativne i kvalitativne analize pokazali su da je plesna umjetnost zastupljena u velikom broju osnovnih škola, većinom u nižim razredima, a znatno manje u višim. Najprepoznatljivija je u izvannastavnim aktivnostima učenika, nakon čega slijede izvanškolske aktivnosti, kulturna i javna djelatnost škole te projekti. Uvidom u spomenuto, ukazuje se potreba za uvođenjem plesne umjetnosti u više razrede osnovnih škola, kao i potreba povećanja spomenutih u razrednoj nastavi. Istraživanje je pokazalo da ples nije zanemaren u školama, ali imajući u vidu njegove razvojne odrednice zaslužuje veću pozornost, sličnu drugim umjetničkim područjima koja zajedno s plesom trebaju uzeti više prostora u školskim kurikulumima, što sve snažnije zagovaraju stručnjaci iz područja kurikuluma.

The presentation comprises of the following sections: Inclusion, Talent development, Multimodal learning environment (Multimodality, Theoretical background, The role of teacher, Multiple intelligences, Learning styles), Conclusion

Prikaz knjige Art for Art's Sake? The Impact of Arts Education bavi se pitanjima umjetničkog odgoja i obrazovanja, njegova trenutačnog položaja u suvremenoj školi te učinaka na razvoj vještina potrebnih u 21. stoljeću. Temeljno pitanje koje raspravljaju autori knjige jest sama svrha umjetničkog odgoja i obrazovanja, pitanje transfera vještina s područja umjetničkog odgoja i obrazovanja na neumjetnička područja. Iscrpnim izvješćem relevantnih te aktualnih istraživanja ove tematike, kritičkim promišljanjem problema i stanja umjetničkog odgoja i obrazovanja u kurikulumima suvremenih škola, autori razjašnjavaju zašto umjetnički odgoj i obrazovanje treba ostati sastavni dio odgoja i obrazovanja svakoga djeteta. Pokazali su kako su umjetnosti jedan od načina poticanja vještina za inovativno društvo, ali i podsjetili na primaran razlog umjetničkog odgoja i obrazovanja: intrinzičnu vrijednost umjetnosti i važnih navika uma koje one razvijaju.

Prikaz knjige Art for Art's Sake? The Impact of Arts Education bavi se pitanjima umjetničkog odgoja i obrazovanja, njegova trenutačnog položaja u suvremenoj školi te učinaka na razvoj vještina potrebnih u 21. stoljeću. Temeljno pitanje koje raspravljaju autori knjige jest sama svrha umjetničkog odgoja i obrazovanja, pitanje transfera vještina s područja umjetničkog odgoja i obrazovanja na neumjetnička područja. Iscrpnim izvješćem relevantnih te aktualnih istraživanja ove tematike, kritičkim promišljanjem problema i stanja umjetničkog odgoja i obrazovanja u kurikulumima suvremenih škola, autori razjašnjavaju zašto umjetnički odgoj i obrazovanje treba ostati sastavni dio odgoja i obrazovanja svakoga djeteta. Pokazali su kako su umjetnosti jedan od načina poticanja vještina za inovativno društvo, ali i podsjetili na primaran razlog umjetničkog odgoja i obrazovanja: intrinzičnu vrijednost umjetnosti i važnih navika uma koje one razvijaju.

U radu se analizira domaća i strana literatura o afektivnom obrazovanju. Cilj analize usmjeren je na teorijska polazišta afektivnog obrazovanja, njegove kurikulumske perspektive i odgojno-obrazovne implikacije. Rezultati analize pokazali su emocionalnu i socijalnu utemeljenost afektivnog obrazovanja, njegov sukonstruktivan proces razvoja, preventivnu snagu i prediktorsku ulogu unutar osobnog, socijalnog i kulturnog razvoja te akademskih postignuća. Izazovi afektivnog obrazovanja sve su aktualniji unutar humanističke psihologije, kurikulumskih inovacija i razvoja postojeće škole kao most prema humanijem i cjelovitijem obrazovanju., This paper analyses national and international literature that deals with affective education. The aim of the analysis focuses on theoretical starting points of affective education, its curricular perspectives and educational implications. The results of the analysis indicate the emotional and social foundation of affective education, its co-constructive procedure of development, preventive force and predictive role in regard to personal, social and cultural development, as well as academic achievement. The challenges of affective education are gaining more and more prominence within humanistic psychology, curricular innovations and school development, as paths towards a more humane and holistic education.

A number of studies indicate a reading crisis in the society, which highlights the importance of motivating children and the young to develop a reading culture. For this reason, this paper will present the development of a dance performance based on a required reading book as one of the ways to encourage reading culture. The basic idea of the project was to encourage readership culture in children and the young by presenting required reading in a different, modern way - as a dance show. The goal was to use dance to encourage students to read, to motivate them to take up and read the works included in the official required reading lists in schools, but also other works which they might read in their free time. Another goal was also to introduce pre-school children to books and to make them interested in reading. The book “Croatian Stories of Long Ago” by Ivana BrlićMažuranić, a required reading book, was chosen for the project, which brought together 125 children of different ages, ranging from 5 to 13. By participating in the creation and realization of the dance show, the children and the young gained valuable experience of being a part of activities that contribute to the development of reading culture, encourage socialization, boost self-confidence and awareness of importance of individuality and innovation and also develop their creativity.

Education, competences and learning outcomes are the key topics of curriculum policy in most countries of the European Union, striving to become the most competitive and dynamic economy in the world in terms of knowledge. One of the main components of this approach is the promotion of key competences and the new culture of learning, supported by integrative processes. In this context, many educational, but also employment theorists and analysts, alongside professional competences, emphasize the importance of generic competences, their flexibility, multi-functionality and transferability in developing cultural, social, human and intellectual capital. Therefore, the aim of this paper was to examine students’ assessments of fostering the development of generic competences. The research was conducted in two European cities, at the universities of Pécs (N=74) and Osijek (N=60). Also, at a theoretical level, this paper explores the new culture of learning and graphically illustrates ten different ways/models for integrating curriculums. The results from a quantitative and qualitative analysis show that out of 30 examined generic competences, 12 (40%) of them were mostly positively assessed by the students, and they were indecisive about the remaining 18 (60%) generic competences. Systemic competences achieved the lowest result (M=3.38), which is understandable because systemic competences, along with well-developed instrumental and interpersonal competences, include the ability to plan changes that aim towards system enhancement.

Tema je rada kreativnost u nastavi hrvatskoga jezika. Suvremena riječ kreativnost (lat. creare) upućuje na moć stvaranja, izumljivanje ili proizvodnju; umjetničko stvaralaštvo i sudjelovanje u nečemu korisnome ili vrijednome (konstruktivnom, svrhovitom). U radu se postavljaju istraživačka pitanja: Smatraju li učenici i nastavnici kreativnost važnom sastavnicom u nastavi hrvatskoga jezika i zašto? Imaju li mogućnost kreativno se izraziti u nastavi hrvatskoga jezika i kako? Podudaraju li se mišljenja učenika i nastavnika o uspješnosti provođenja kreativnih tehnika?Istraživanje je provedeno na uzorku od 200 učenika srednje strukovne škole u Osijeku u dobi od 14 do 19 godina te na uzorku od petero nastavnika hrvatskog jezika. Podatci su prikupljeni anketnim upitnikom koji je sadržavao pitanja otvorenoga, zatvorenoga i kombiniranoga tipa te skale procjene zadanih tvrdnji. Anketiranje je bilo anonimno u određenome vremenskom presjeku. Istraživanje je pokazalo da je učenicima i nastavnicima u nastavi hrvatskoga jezika važna kreativnost jer po mišljenju učenika kreativne tehnike u nastavi olakšavaju usvajanje nastavnoga sadržaja. Uz to, nastavnici ističu da se kreativnošću povećava i motiviranost učenika za rad. Svi nastavnici smatraju da se mogu kreativno izraziti na nastavi hrvatskoga jezika, dok su učenici podijeljeni oko toga pitanja. Podatci ukazuju na podudarnost u mišljenjima nastavnika i učenika o uspješnosti provođenja kreativnih tehnika u nastavi hrvatskoga jezika, pri čemu nisu ni zadovoljni ni nezadovoljni njihovom uspješnošću te je najmanje ispitanika u potpunosti zadovoljno spomenutim. This study focuses on creativity in Croatian language teaching and education, namely the creative techniques used and students’ and teachers’ perception of the importance of creativity. The research was conducted on the sample of 200 students of a vocational school in Osijek, their age ranging from 14 to 19, as well as on a smaller sample of five teachers of Croatian language. The results obtained in a survey shows that both the students and the teachers consider creativity quite significant in Croatian language teaching, but that the creative techniques are not frequently used. Several lessons were set up to teach students and teachers some techniques for creativity boost, which showed that the Croatian language lessons do not necessarily has to be boring, but filled with fantasy, humour, drawings and original ideas. Das Thema dieser Studie ist die Kreativität im Kroatischunterricht. Das zeitgenössische Wort Kreativität (lat. creare) bezieht sich auf die Macht der Schaffung, Erfindung oder Herstellung; das künstlerische Schaffen oder die Teilnahme bei etwas Lohnendem oder Wertvollem (konstruktivem, zielgerichtetem). In der Studie werden Untersuchungsfragen gestellt: Glauben die Schüler und Lehrer, dass die Kreativität ein wichtiger Bestandteil im Kroatischunterricht ist und warum? Haben sie die Möglichkeit, sich im Kroatischunterricht kreativ auszudrücken und wie? Stimmen die Meinungen der Schüler und Lehrer über den Erfolg der Umsetzung von kreativen Techniken überein? Mit Hilfe dieser Fragen wurde ein Einblick in die Nutzung von kreativen Techniken im Kroatischunterricht gewonnen, sowie in die Erfahrung und die Bedeutung von Kreativität für Lehrer und Schüler. Die Studie wurde an einer Stichprobe von 200 Schülern der berufsbildenden Schule in Osijek im Alter von 14-19 Jahren und an einer Stichprobe von fünf Lehrern der kroatischen Sprache durchgeführt. Die Daten wurden mittels eines Fragebogens gesammelt, der Fragen vom offenen, geschlossenen und kombinierten Typ enthielt, sowie einer Bewertungsskala der gegebenen Feststellungen. Die Umfrage war in einem bestimmten Zeitintervall anonym. Die Untersuchung hat gezeigt, dass für die Schüler und Lehrer im Kroatischunterricht die Kreativität eine wichtige Rolle spielt, weil nach der Meinung der Schüler die kreativen Techniken im Unterricht den Lernstoff erleichtern. Darüber hinaus weisen die Lehrer darauf hin, dass mit der Kreativität auch die Arbeitsmotivation der Schüler steigt. Alle Lehrer sind der Meinung, dass sie sich im Kroatischunterricht kreativ ausdrücken können, während die Schüler bei dieser Frage geteilter Meinung sind. Die Daten zeigen eine Übereinstimmung der Meinungen von Lehrern und Schülern über den Erfolg der Umsetzung von kreativen Techniken im Kroatischunterricht, wobei sie weder zufrieden noch unzufrieden mit ihrem Erfolg sind und die wenigsten Befragten sind voll mit diesen zufrieden.

Prikaz knjige sustavno pokazuje ukupnost značajki i smjernica za odgoj i obrazovanje u 21. stoljeću. U ovoj knjizi autori su dali ideje kako mijenjati škole za 21.stoljeće, integrirajući tehnologiju i strategije učenja koje zahtijevaju promišljanje o svijetu i rješavanju problema. Knjigu čini trinaest poglavlja, od kojih prva četiri poglavlja uokviruju ostatak knjige i opći su pregled zahtjeva za kurikulumom 21. stoljeća, s posebnim naglaskom na sadržaju, procjeni i promjenama strukture škola. U ostalim poglavljima istaknut je niz pitanja i primjera koji se odnose na vještine potrebne za 21. stoljeće i većinom tematiziraju globalne kompetencije, medijsku pismenost, odgoj i obrazovanje za održivi razvoj te integriranje tehnologije u nastavi. U knjizi je prikazan proces revizije kurikuluma i relevantne prilagodbe namijenjene timovima škola u cilju da se učenike pripremi za uspjeh u 21.stoljeću.

Čovjekov život u najvećoj je mjeri određen komunikacijskim ulogama, vezama i odnosima u koje je uključen tijekom svog razvoja, a osobito u godinama djetinjstva i adolescencije (Rosić, 2005). Komunikativna funkcija, navodi Strugar (2005), jedna je od šest temeljnih funkcija kulture iz koje proizlazi da nema kulture bez komunikacije, jer je čovjek biće komunikacije, a njome se iskazuju ideje, znanja, osjećaji, tradicija itd. Kultura komunikacije i interakcije važan je čimbenik razvoja osobnosti i socijalnog razvoja učenika, stoga je cilj ovoga istraživanja bio ispitati kulturu socijalne interakcije i komunikacije adolescenata na primjeru jedne osječke srednje škole, radi unaprjeđenja komunikacijskih kompetencija učenika i njihove socijalne interakcije s roditeljima, prijateljima i učiteljima. Ispitivanjem su obuhvaćeni učenici trećih razreda, N=119 (M=40, Ž=79) koji su procjenjivali učestalost ostvarivanja pozitivnih interakcijskih stilova koji doprinose razvoju socijalnih odnosa i negativnih interakcijskih stilova koji ih narušavaju. Rezultati su pokazali da interakcijski stil učenika, u prosjeku gledano, nije dovoljno poticajan i ima prostora za unaprjeđenje, posebice u njihovoj socijalnoj interakciji s učiteljima, što upozorava da se više pozornosti u odgojno-obrazovnom programu treba dati učenju socijalnih vještina te poticati njihov razvoj.

Cilj je ovoga istraživanja bio ispitati učestalost asertivnog, neasertivnog i agresivnog ponašanja školske djece na primjeru jedne osječke osnovne škole, u sklopu školskih preventivnih programa. Ispitivanjem su obuhvaćeni učenici petih, šestih i sedmih razreda, N=151 (M=67, Ž=84), odnosno 73% učenika viših razreda. Instrument korišten u istraživanju sastojao se od dva dijela. U prvom su dijelu učenici procjenjivali vlastitu asertivnost, odnosno razvijenost vještina koje im omogućavaju da se izbore za svoja prava, a pri tome ne narušavaju prava drugih. U drugom je dijelu upitnika učenicima ponuđena 21 opisana problemska situacija iz svakodnevnog života i okružja te su učenici odabirali jedno od tri ponuđena rješenja (asertivno, neasertivno ili agresivno). U obradi je podataka primijenjena deskriptivna statistika, t-test, hi kvadrat test i analiza varijance. Rezultati istraživanja prikazani su unutar određene dobi, zbog različitih razvojnih potreba ispitane djece i što učinkovitije prevencije usmjerene na uočene deficite vezane za osnovne elemente asertivnog ponašanja. Naime, u najvećem dijelu ispitanih problemskih situacija, više od polovice obuhvaćenih učenika opredijelilo se za neasertivna ili agresivna rješenja opisanih problemskih situacija, što upozorava da se više pozornosti u odgojno-obrazovnim programima treba dati vještinama asertivnosti te poticati njihov razvoj.

Roditeljska uloga danas postaje sve složenija i nemoguće je djecu odgajati na prirodnoj sposobnosti, već je znanje preduvjet odgoja. Škola i roditeljski dom dvije su polovice odgojno-obrazovne sredine i njihova je suradnja neizostavna, kao i ključan čimbenik uspjeha djeteta. Zbog tog su se razloga u radu analizirali oblici suradnje pedagoga i roditelja. Prikazala se povijest suradnje roditelja i škole, naglasila se važnost suradnje pedagoga i roditelja i opisali postojeći oblici suradnje pedagoga i roditelja, obuhvaćajući i tradicionalne i suvremene oblike. Rad je postavio cilj kojim su se željeli ispitati oblici suradnje pedagoga i roditelja, kao i mišljenje roditelja o kvaliteti ove suradnje. U tu su svrhu postavljena sljedeća straživačka pitanja: koji se oblici suradnje stručnog suradnika – pedagoga i roditelja provode u školama, surađuju li roditelji s pedagogom i koji su razlozi toj suradnji, kao i kakvo je mišljenje roditelja o zajedničkom djelovanju. Korišteni instrument je anketni upitnik, proveden na uzorku od osam osnovnih škola i to na 183 roditelja učenika osnovnih škola. Više od polovice ispitanika izjasnilo se da ne zna je li u školi ponuđen neki oblik suradnje s pedagogom ili da nije ponuđena suradnja s pedagogom. Većina ispitanih roditelja ne surađuje s pedagogom najčešće objašnjavajući da nije bilo prilike ili potrebe za suradnjom. Ustanovljeno je da i dalje postoji potreba za aktivnijim uključivanjem roditelja u život i rad škole. Rad je pokazao da je u praksi potrebno više djelovati na angažiranju i roditelja i pedagoga radi obogaćivanja zajedničke suradnje. Parental role is becoming more and more complex and it is impossible to educate children by using natural ability only. Knowledge is the precondition of education. School and parental home constitute two halves of educational environment. Their cooperation is necessary and is a key factor for the success of a child. Therefore, this paper analyses models of cooperation between pedagogues and parents. The history of cooperation between pedagogues and parents has been presented; the importance and current models of their cooperation have been emphasized and described, including both traditional and modern patterns. The paper aims at examining cooperation models between pedagogues and parents in addition to parental opinions on quality of this cooperation. Consequently, the following research questions have been addressed: what are the current cooperation models between pedagogues and parents, whether parents cooperate with a pedagogue and for what reasons and finally what parents think about the cooperation. The survey was conducted through the use of a questionnaire and the sample comprised 183 parents from eight elementary schools. More than a half of participants reported that they do not know whether a certain model of cooperation with a pedagogue in school is offered. Most of the surveyed parents do not cooperate with a pedagogue explaining that there was either not an opportunity or necessity for it. The results point to the need for a more active involvement of parents in school life. The paper has demonstrated that closer cooperation between pedagogues and parents should be more encouraged in practice.

Roditeljska uloga danas postaje sve složenija i nemoguće je djecu odgajati na prirodnoj sposobnosti, već je znanje preduvjet odgoja. Škola i roditeljski dom dvije su polovice odgojno-obrazovne sredine i njihova je suradnja neizostavna, kao i ključan čimbenik uspjeha djeteta. Iz tog razloga u radu su se analizirali oblici suradnje pedagoga i roditelja. Prikazala se povijest suradnje roditelja i škole, naglasila se važnost suradnje pedagoga i roditelja i opisali su se postojeći oblici suradnje pedagoga i roditelja, obuhvaćajući i tradicionalne i suvremene oblike. Radom se željelo provjeriti koliko je teorijski i praktičan pristup ovom problemu u kontradikciji ili su potpora jedan drugome. Rad je postavio cilj kojim su se željeli ispitati oblici suradnje pedagoga i roditelja, kao i mišljenje roditelja o kvaliteti ove suradnje. U tu su svrhu postavljena sljedeća istraživačka pitanja: koji se oblici suradnje stručnog suradnika – pedagoga i roditelja provode u školama, surađuju li roditelji s pedagogom i koji su razlozi toj suradnji, kao i kakvo je mišljenje roditelja o zajedničkom djelovanju. Korišteni instrument je anketnu upitnik. Sagledavši teoriju i praksu, na primjeru 8 osnovnih škola, može se zaključiti da je još uvijek velik raskorak između teorije i prakse. Više od polovice ispitanika izjasnilo se da ne zna je li u školi ponuđen neki oblik suradnje s pedagogom ili da nije ponuđena suradnja s pedagogom. Većina ispitanih roditelja ne surađuje s pedagogom najčešće objašnjavajući da nije bilo prilike ili potrebe za suradnjom. Ustanovljeno je da i dalje postoji potreba za aktivnijim uključivanjem roditelja u školu, za razvojem njihove suradnje s pedagogom. Rad je pokazao da je u praksi potrebno više djelovati na angažiranju i roditelja i pedagoga na obogaćivanju zajedničke suradnje.

The article elaborates on the subject Perspective of adults and children concerning the spaces provided for children games and children's spaces for playing games. The spaces intended for children games imply all areas designed and organized by adults as children spaces, representing at the same time the adults' conception of children. Children's spaces for playing games are, on the other hand, all areas that are of special importance to children themselves. The article focuses on finding out the differences and similarities between the adult and children's perspectives about the spaces provided for children games and children's spaces for playing games.

Roditeljska uloga danas postaje sve složenija i nemoguće je djecu odgajati na prirodnoj sposobnosti, već je znanje preduvjet odgoja. Škola i roditeljski dom dvije su polovice odgojno- obrazovne sredine i njihova je suradnja neizostavna, kao i ključan čimbenik uspjeha djeteta. Zbog tog su se razloga u radu analizirali oblici suradnje pedagoga i roditelja. Prikazala se povijest suradnje roditelja i škole, naglasila se važnost suradnje pedagoga i roditelja i opisali postojeći oblici suradnje pedagoga i roditelja, obuhvaćajući i tradicionalne i suvremene oblike. Rad je postavio cilj kojim su se željeli ispitati oblici suradnje pedagoga i roditelja, kao i mišljenje roditelja o kvaliteti ove suradnje. U tu su svrhu postavljena sljedeća straživačka pitanja: koji se oblici suradnje stručnog suradnika – pedagoga i roditelja provode u školama, surađuju li roditelji s pedagogom i koji su razlozi toj suradnji, kao i kakvo je mišljenje roditelja o zajedničkom djelovanju. Korišteni instrument je anketni upitnik, proveden na uzorku od osam osnovnih škola i to na 183 roditelja učenika osnovnih škola. Više od polovice ispitanika izjasnilo se da ne zna je li u školi ponuđen neki oblik suradnje s pedagogom ili da nije ponuđena suradnja s pedagogom. Većina ispitanih roditelja ne surađuje s pedagogom najčešće objašnjavajući da nije bilo prilike ili potrebe za suradnjom. Ustanovljeno je da i dalje postoji potreba za aktivnijim uključivanjem roditelja u život i rad škole. Rad je pokazao da je u praksi potrebno više djelovati na angažiranju i roditelja i pedagoga radi obogaćivanja zajedničke suradnje.

U suvremenom društvu, informacijsko- komunikacijska tehnologija ima sve veći značaj u gotovo svim oblicima ljudske djelatnosti pa tako i u odgoju i obrazovanju. U ovom se radu ukratko povijesnim pristupom prikazuje razvoj IKT-a u odgojno-obrazovnom kontekstu i pojašnjena su teorijska polazišta koja su utjecala na njezinu sve veću primjenu u nastavi. Opisani su suvremeni pristupi uporabi IKT-a u odgoju i obrazovanju te su objašnjene razlike između navedenih pristupa. Na kraju teorijskog dijela prikazani su rezultati relevantnih istraživanja provedenih na temu uporabe IKT-a u odgojno-obrazovnom kontekstu. U metodološkom dijelu rada postavljaju se predmet, cilj, i hipoteze istraživanja. Cilj ovoga istraživanja je ispitati uporabu IKT-a u području srednjoškolskog odgoja i obrazovanja te utvrditi postoje li statistički značajne razlike u učeničkoj uporabi IKT-a s obzirom na površinski i dubinski pristup učenju. Rezultati pokazuju kako učenici najčešće koriste mobilne uređaje za učenje kod kuće i u školi što ukazuje na sve veći odmak od računalno potpomognutog učenja prema mobilnom učenju. Iako većina učenika nema pristup lokalnoj školskoj mreži rezultati pokazuju kako učenici za učenje na nastavi najčešće koriste internetske servise i aplikacije. Istraživanjem su utvrđene statistički značajne razlike u uporabi IKT-a na nastavi s obzirom na pristup učenju pri čemu učenici koji dubinski pristupaju učenju u većoj mjeri koriste IKT za učenje u usporedbi s učenicima koji preferiraju površinski pristup učenju. Utvrđene su i umjerene pozitivne korelacije između učeničke i nastavničke uporabe IKT-a kao i između učeničke uporabe IKT-a u školi i kod kuće.

Positive orientation to education, i.e. nurturing students’ strongest qualities, potentials and talents, is the very essence of learning. This approach is based on freedom, love, spontaneity and creativity in education as preconditions for the actualization of one’s positive, productive capabilities. Since an individual constructs knowledge and his world in interaction with others in his environment, it is also very important for students to develop an orientation towards someone else’s qualities and potentials. One of the possible ways of researching and implementing this approach to teaching practice is through action research, because it allows us to question our own educational practice, creating our own identity and understanding the identities of others. The biggest challenges in this endeavour within teacher education context were related to different perspectives on education that were the result of different personalities, experiences and especially the values individuals stand for. In this situation, when it is necessary to cooperate with individuals who stand for different values, it is important to be non-judgmental and open to other people’s points of view. This experience helped me to understand my own identity and creative potential as a university teacher. Also, it helped me to understand that students’ capacity for orientation towards someone else’s positive, productive possibilities and creative potential is also determined or influenced by pre-existing group relationships. Lastly, it helped everyone included in this research to develop their critical reflection further, as one of the key competencies of future teachers.

Suvremeni odgoj i obrazovanje nailaze na brojne izazove. Jedan je od njih razvijanje kreativnih pojedinaca koji će pronaći svoje mjesto u današnjem globalno povezanom i informacijama ispunjenom svijetu. Kako bi se to ostvarilo, važno je poticati kreativnost od najranije dobi. Jedan od načina na koji se može to može činiti kod djece rane školske dobi je pokret i ples, kojim se zadovoljava njihova izražena potreba za pokretom. U svrhu razvoja kreativnosti, najprimjerenija vrsta plesa je kreativni ples kojim dijete istražuje mogućnosti pokreta koje mu pružaju tijelo, prostor, vrijeme i energija. Kreativni ples neiscrpan je izvor aktivnosti, igara i znanja kroz koje djeca uče o raznim načinima na koje pokretom mogu izraziti vlastite ideje, stavove i emocije. Ciljevi akcijskog istraživanja „Poticanje kreativnosti kroz pokret u razrednoj nastavi“ bili su poticati učenike na kretanje, na kreativno izražavanje pokretom pružajući im znanja potrebna za to te poticati ih na međusobnu suradnju. Učenici su sudjelovali u deset radionica temeljenih na elementima kreativnog plesa, od kojih je svaka bila fokusirana na određenu temu. Iako se kreativnost ne može mjeriti, učenici su do kraja istraživanja vidno napredovali. Znanja koja su stekli kroz radionice koristili su na naučene te, još važnije, na samostalno osmišljene načine.

The concept of pedagogical documentation comes from Reggio Pedagogy and under the term we mean recording and documenting the educational process through audio and video media, photography, children’s artwork, handwritten notes, transcripts of children’s dialogues and group discussions, product collections and constructions made by children and other. What makes pedagogical documentation different from other forms of observation and recording is reflection and analysis. The paper shows that through qualitative approaches, action research through pedagogical documentation has changed and improved pedagogical practice and developed curriculum of early and pre-school education. By documenting the educational process, it was first found where it was necessary to introduce changes or improvements in the curriculum and on that basis a decision was made on the general plan of action. Specific, practically feasible steps were taken and the ways of monitoring the evaluated effects as a basis for new planning were made. The actions were planned flexibly and were overlapping with reflections and evaluation, and each action was closely monitored and documented. Throughout the research process, the educators have gone through different stages in collecting the documentation. Initially, it served only as a practice visible to parents, and the educators were more focused on product quality. By observing and listening to children, the educators were gradually changing the image of the child, their abilities and ways of learning, and the role of the educator in the educational process was also changed. Pedagogical documentation has made it possible for children’s learning processes to become visible, to become the content of communication, to serve as a reflection tool and to be the means of changing the educational process and the professional development of educators. The research was carried out in one kindergarten with two separate facilities throughout the school year. Research results confirm the necessity of an open discussion between educators and democratic dialogue that leads to common learning. The value of the model of internal change of educational institutions has been confirmed by transforming them into groups who learn in a democratic atmosphere.

Action research in higher education focuses on the investigation, reflection, and improvement of practice (Gibbs, et al, 2017). This study targets on the two areas of the higher education activity, teaching practice and student engagement. The core of action research in education is the collection of feedback throughout the learning activity from all the involved teachers, students, and administrators (Stringer, 1999). This action research was taking place at a graduate level Distance education course for students majoring in pedagogy. The research was focusing on the planning, implementation, and delivery of the online role-play activity. The activity was delivered through 6 parallel role-play groups, it lasted 4 weeks and involved a total of 36 students. The online role-play activity was designed in relation to the type of the course and in order to support course participants in understanding the limitations and benefits of online activities and online teaching technologies. Another purpose of the activity was grounded discussion on the pedagogical issues related to the case scenarios which were a basis for the role-play. Online role play falls under the concept of structured activities, which consist of designs for participation aiming to create a common study and discussion experience of experiential learners (Pfeiffer and Ballew, 1988). In order to make a conclusion and improve practice by the means of action research, it is necessary for all involved stakeholders to analyse practice and participate in research in self-reflective manner. In this study, learning is occurring both through the role- play activity and actual student participation in action research. Hence, the cycle of this action research included: recognition of the problem (previous practice), documenting the experience (online discussion transcripts, group reports, student reflections on the activity, teacher’s notes), analysis and representation of gathered data, and action (implementation of the gathered knowledge in future courses). The study findings indicate ways in which activity structure could be modified in order to improve the learning experience.

In opting for work at school, my desire was to contribute making substantial changes, first of all, in my educational practice and then in the practice of other teachers. To obtain this I organized various professional development projects in which I tried to help teachers in taking over the role of action researcher. Despite significant changes teachers - action researchers achieved, this fruitful approach is still rare in Croatian schools. The reason for this can be found in the fact that action research is not “a ‘natural’ process for teachers” (Johnston, 1994). It requires competencies that cannot be developed in passing but through systematic and deliberate practice. It is possible to start with this already in primary school, as we have shown in one of our studies (Bognar & Zovko, 2008). However, this requires highly motivated and well prepared teachers - action researchers. Unfortunately, there are still few such teachers in our schools. Because of this, I found it important to begin educating them in preservice teacher education, which I have been doing for over 15 years. Many future teachers have successfully completed my Methodology classes in which they conducted their first action research projects. However, for most of them it was the first and last such experience. Some of them could not continue to pursue action research because they did not get a job in the profession. Those who were more fortunate and employed in the school soon realized that this approach was not particularly appreciated within the framework of the traditional school culture. Despite all the obstacles, I continue to persist in helping teachers change their practice through action research. “Not because they are easy, but because they are hard ; because the goal will serve to organize and measure the best of our energies and skills” as former U.S. President Kennedy said in his speech in 1962. Although Kennedy’s speech referred to the space effort, conducting substantial changes in education is no less challenging than going to the Moon. This requires suitable social conditions. It is not enough to wait for these conditions to mature in the future, but it is necessary to collaboratively and diligently create this future.

By analysing the content of available pedagogical literature, historical discourse gives insight into three decades of application of action research in Croatian pedagogical theory and practice. In this field, there are translators and, from contemporary positions, carriers of foreign theoretical knowledge and practical achievements. Their implementation as well as the results of their achievements in Croatian educational practice are best reflected in the level of early and primary education. For the purpose of successful socialization, adoption of educational knowledge of children and students and raising the quality of their achievements, educators and teachers are adopting new and effective solutions in their professional development. Applying action research in a methodological approach encourages educational employees on professional career development as well as their personal growth and development. This approach to research qualifies them for experiential learning, in which they use self- reflection to respond to the obligations and responsibility of their career development, but it also empowers them to align their personal needs with the needs of changed approaches. More frequent changes of strategic scenarios in the workforce of employees are encouraged and required by the national curriculum and the obligation of professional growth and progress, which imply new procedures in the work process. Personal professional progress and development is evident in the former application of completely new and only theoretically available scientific knowledge about this methodology. This shows teachers’ responsibility for taking over and the enthusiasm and creative approach in the development of their careers and personal professional advancement. This is a way to change ourselves on a personal level and apply new knowledge that we come to realise ourselves with the help of our colleagues critical friends. At the same time, with an action approach and self- reflection, we motivate other employees in the system to accept the confirmed changes. In three decades in Croatia, this approach has slowly but surely been implemented in the educational system at the level of educators, practitioners, principals, educational advisers, as well as on the scientific and research level, which is confirmed by this work.

One of the scientific objections to action research is the subjectivity of the researcher. This is what, along with insufficient exactness and questionable repeatability, makes them “soft” scientific methods. At the same time, the objections unjustifiably neglect emancipatory character of the action research which encourages professional development of researchers, development of the quality of the educational process and the immediate benefit for all the stakeholders in the process. Majority of the theoreticians of action research imply identifying problem situations as starting point of a research. But there are different perspectives as well. If quality development is seen as a purpose of an action research, it is justified to start in the success area. The new area of unpredictability, creativity and paths to new solutions adapted to specific social situations opens up if success and development possibilities are explored with active participation of all stakeholders (even those who do not have any research competencies). The focus on specificity, without the necessity to generalize, enables deep understanding of the process and individual’s personality. A step away from the rigid research structure stimulates divergence. That being said, the structure does not necessarily imply a roadmap of activities and exactness of the outcomes, but specific social relations of the stakeholders in the process. The inclusion of all stakeholders interested in educational welfare is encouraged. Current welfare, especially of children, implies the quality “here and now”. At the same time, it does not exclude the focus on the long-term affirmative educational outcomes. This paper initiates discussion on the possibilities of continuous implementation of action research of the educational process in the institutional context. The initiative of the practitioner and the focus on the existing success are advocated. It is argued that performance can contribute to research engagement and coping with problems. The question arises of the relationship between scientists and practitioners, research freedom and methodological structure as a predictor of the scientific nature of the action research.

Incorporating research activities into higher education is a part of the national education strategy in Croatia. Modern higher education is student-oriented (Åkerlind, 2004 ; Kember and Kwan, 2002 ; Martin et al., 2002 ; Norton et al., 2005), considers students’ interests (Davis, 2005 ; Miočić, 2017 ; Peko et al., 2008 ; Pring, 2007) and develops competences (Lončar-Vicković and Dolaček-Alduk, 2009 ; Vizek Vidović, 2009). Important competence for the students of teacher studies is research competence, and doing action research during the study is the way to develop students’ research competence in context of “learning by doing” (Dewey, 1938 ; Ord, 2012). In the years 2017/2018 we conducted an action research on action research with our students in methodology courses. Participants were 24 prospective pre-school educators, 27 primary school teachers and 20 pedagogues. The aim of the action research was to improve their knowledge on and motivation for the action research in their future work. Qualitative and quantitative results showed progress in their understanding of action research as well as in their motivation for doing it in the future. The change of the biggest proportion was among primary school teacher students whose initial knowledge and motivation were poor, but in the end, regarding two other groups of students, showed the biggest improvement in both aspects. Action research was reflective tool for us, teachers-researchers, which gave us the insight into different aspects of our teaching strategies and students’ understandings from their own perspective.

The Faculty of Humanities and Social Sciences, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek organised the CARN and ALARA Joint Conference in Split, Croatia. At this conference, practitioners from around the world were provided with an opportunity to exchange their experience and knowledge gained through action research and exploration of social changes starting from their bold visions of the future. The main topic of the conference is Imagine Tomorrow: Practitioner Learning for the Future.

Iako su glazbeno-pedagoška istraživanja uglavnom usmjerena prema praksama formalnog učenja i poučavanja, u novije vrijeme interes istraživača sve se više pomiče prema praksama informalnog i neformalnog učenja i poučavanja. U radu se razmatraju razlozi dominacije formalnog učenja i poučavanja u nastavi glazbe i to s dva aspekta: (1) sadržaj nastave glazbe i stavovi učenika prema nastavi glazbe ; (2) utjecaj formalnih i informalnih faktora na formiranje glazbenih preferencija učenika. Rezultati analize nastavnih sadržaja ukazuju na to da nastava glazbe u osnovnim i srednjim školama uglavnom počiva na zapadnoj klasičnoj tradiciji koja se prihvaća kao glazbena univerzalija. Što se stavova učenika prema nastavi glazbe tiče, njena popularnost u srednjoj školi opada i učenici sve više razdvajaju glazbu koju slušaju u slobodno vrijeme od glazbe koju slušaju u školi. I, konačno, analizirajući postojeće teorije glazbenih preferencija, uočeno je kako se one formiraju i pod utjecajem formalnih, ali i informalnih faktora. Slijedom rečenog, u radu se ističe potreba kombiniranja formalnih i informalnih načina podučavanja i učenja glazbenih sadržaja, ali i proširivanja nastavnih sadržaja uvođenjem popularne glazbe i glazbi svijeta.

Informacijsko komunikacijska tehnologija najprodornija je generička tehnologija današnjice. Njezin značaj u vidu infrastrukturne tehnologije u globalizacijskim procesima očituje se u generiranju promjena u svim sferama društva. Sveprisutna informacijsko komunikacijska tehnologija čini podlogu za kreativnu i učinkovitu uporabu znanja. Obrazovanje potpomognuto informacijsko komunikacijskom tehnologijom postalo je imperativ našeg doba te su tako osnove informacijsko komunikacijskih tehnologija uvrštene u jednu od osam ključnih kompetencija. Ključne kompetencije pak označavaju skup kompetencija odgovarajuće razine, koje su nužne pojedincu za uključenost u život zajednice, a osnova su za stjecanje kompetencija tijekom života za sve osobne, društvene i profesionalne potrebe. Rad donosi uvid u teorijska ishodišta implementacije informacijsko komunikacijske tehnologije u kurikulum, ali isto tako i rezultate empirijskog istraživanja stavova i preferencija prema određenim područjima informacijsko komunikacijske tehnologije ključnih aktera u procesu izrade kurikuluma– nastavnika, učenika i roditelja dobivenih u okviru provedene studije slučaju u dvije privatne gimnazije u Republici Hrvatskoj. Cilj rada je podastrijeti rezultate provedene studije slučaja izrade gimnazijskih kurikuluma u kojima je informacijsko komunikacijska tehnologija horizontalna tema koja prvenstveno potiče aktivnost učenika.

Prva međunarodna znanstvena konferencija Globalne i lokalne perspektive pedagogije, organizirana je u vrijeme velikih previranja i različitih vizija o budućnosti hrvatske pedagogije i školstva. Promjene koje se događaju europski su orijentirane, no paralelni fokus na očuvanje identiteta i tradicije hrvatske pedagogije poveznica je između globalnog i lokalnog razmišljanja, te je stoga recentnost navedene teme predstavljala nit vodilju konferencije. Konferenciju su partnerski organizirali Odsjek za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Department of Child Education, Faculty of Child and Adult Education Sveučilišta u Debrecenu, Mađarska, a uz podršku Agencije za odgoj i obrazovanje i Hrvatskog pedagogijskog društva. U radovima autora zbornika razmatraju se bitna pitanja pedagogijske znanosti i pedagoške prakse, interpretacija i reinterpretacija pedagoških i didaktičkih fenomena, kvalitete odgoja i obrazovanja, profesionalne uloge i identiteta pedagoga i učitelja, partnerstva i kulture u odgoju i obrazovanju, usmjerenosti na dijete/učenika u odgoju i obrazovanju, profesionalnog razvoja pedagoga i učitelja, inkluzije u obrazovanju, ali i pitanja vezana uz cjelovitu kurikularnu reformu.

Sve brojnije i naglije promjene koje zahvaćaju život današnjeg čovjeka neminovno se odražavaju i na školu. Osim ubrzanog razvoja tehnologije i umnogostručavanja cjelokupnog znanja koje ljudska civilizacija posjeduje, informatička povezanost i migracije stanovništva nameću nove izazove s aspekta kulturnog razumijevanja i kulturne razmjene. Škola 21. stoljeća traži načine kako ići ukorak s društvenim promjenama i na lokalnom (regionalnom, nacionalnom) i na globalnom planu i upravo je kreiranje modernog, sadašnjem i budućem vremenu orijentiranog kurikuluma jedan od načina. Suvremeno strukturiran kurikulum, kao polazište moderne nastave, mora imati naglašenu interkulturalnu dimenziju, a to je naročito ostvarivo u umjetničkom području kojemu pripada i glazba. Primarni zadatak nastave glazbe razvoj je glazbenog ukusa i odgoj budućeg poznavatelja glazbe koji će biti u stanju kritički prosuđivati kvalitetu glazbe koju sluša. No, kritički i estetski procjenjivati glazbu u kontekstu multikulturalnog svijeta 21. stoljeća nije moguće bez sagledavanja glazbe iz različitih kulturnih perspektiva. Stoga je upoznavanje različitih glazba svijeta, kao i kultura kojemu one pripadaju, nužna sastavnica suvremene nastave glazbe, a samim time i suvremenog kurikuluma. Interkulturalna dimenzija kurikuluma, dakle i njegovog umjetničkog područja, kao i implementacija interkulturalnih sadržaja u nastavu glazbe teško je ostvariva bez interkulturalno kompetentnog nastavnika koji bi interkulturalnu kompetenciju trebao razvijati najvećim dijelom tijekom studija. Zbog toga je od ključne važnosti spremnost visokoobrazovnih institucija na promišljanje i pedagošku rekonceptualizaciju kurikuluma. Ovim radom željeli smoargumentirati potrebu za suvremenim predmetnim kurikulumom nastave glazbe koji je izgrađen na interkulturalnim osnovama. Također smo pokušali, teorijski analizirajući, objasnitimogući model interkulturalne nastave glazbe i naglasiti važnost interkulturalnog odgoja u nastavi glazbe.

U radu se istražuju mišljenja reprezentativnog uzorka ispitanika (N=1095): učitelja/ica razredne nastave iz dvanaest županija u Republici Hrvatskoj, o multimedijskim obilježjima digitalnih obrazovnih sadržaja za početno čitanje na hrvatskome jeziku. Statistička analiza rezultata upitnika, provedena pomoću jednosmjerne analize varijance (ANOVA) i t-testa, pokazuje da učitelji/ice procjenjuju vrlo važnima performanse novih medija i digitalnih obrazovnih sadržaja za početno čitanje. Bez obzira na razlike u mišljenjima pojedinih skupina ispitanika, s obzirom na mjesto rada, godine radnoga staža, stupanj stručne spreme i samoprocjenu informatičke pismenosti, uočljivo je da učitelji/ice očekuju vrlo visok standard od multimedijskih osobitosti obrazovnih softvera, pogotovo s obzirom na dizajnerske, programerske aspekte produkcije suvremenih multimedija. Čak 32 tvrdnje, od 52 tvrdnja (61, 54%), u kojima se ispituje mišljenje o konkretnim obilježjima softvera, imaju prosječnu procjenu veću od 4, 00, a samo tri tvrdnje imaju prosječnu procjenu manju od 3, 00. Zaključuje se da model poželjnoga digitalnog obrazovnog sadržaja za početno čitanje mora inzistirati na navigacijski jednostavnim rješenjima, koja omogućuju brzu korisnikovu interakciju s njim i istodobnu povratnu informaciju. Percepcija važnosti pojedinih multimedijskih osobitosti obrazovnih softvera više varira s obzirom na mjesto rada učitelja/ica razredne nastave i stupanj samoprocjene informatičke pismenosti, a manje ovisi o njihovoj stručnoj spremi i radnome stažu. Može se zaključiti da informatička pismenost i radna sredina u većoj mjeri utječu na učiteljsku percepciju softvera i njihovo eventualno korištenje u nastavi.

Sažetak: Početak 21. stoljeća obilježen je potragom k cjelovitijem istraživačkom razumijevanju kurikuluma roditelja i kurikuluma škole. Sve veća socijalna raslojenost, kao sastavni dio vladajuće postmoderne paradigme, koju karakterizira ubrzan prijenos informacija i kapitala, globalizacije i otvorenosti u interkulturalnim odnosima te konzumerizam kao primarna funkcija subjekata, uvelike utječe na nove odnose roditelja i škole ( Jamenson, 1991). U društvu pomaknutih vrijednosti u kojemu se indeks sreće mjeri učestalošću potrošnje, gubi se osjećaj mogućnosti bilo kakvih promjena i akcija. Stoga bi kurikulum roditelja kao i njegovo uvažavanje i uključivanje u kurikulum škole trebao biti primarna zadaća razvijanja suradnje između škole i roditelja. Takva bi suradnja bila jednaka simetričnoj komunikaciji u kojoj učitelji ne dominiraju te nisu jedini i isključivi stručnjaci i znalci. U novijoj inozemnoj školskoj praksi razvijeni su brojni komercijalni programi pod nazivom Kurikulum roditelja koji podrazumijevaju poučavanje roditelja bilo roditeljskim vještinama ili pak kako pomoći djeci u postizanju boljih akademskih postignuća ili usvajanja plana i programa školskog kurikuluma. Pri tome se na makro razini obrazovnih sustava, što potvrđuju i brojna istraživanja navedena u ovome radu, ignoriraju utjecaj, iskustvo, kultura, obrazovanje roditelja (Berger 1991) te se time ignorira i kurikulum roditelja. Ovim se radom upozoriti na važnost novog pogleda na kurikulum roditelja te aktivno uključivanje roditelja u oblikovanju školskog kurikuluma. Na taj način osobnim primjerom pokazujemo učenicima kako sudjelovanje u zajedničkim odlukama, međusobno uvažavanje i razvijanje suradnje zaslužuje svaki napor te da osim toga pruža i sjećaj zadovoljstva (Backman i Trafford, 2008).

Zlostavljanje može biti fizičko, emocionalno i seksualno. Svaki oblik zlostavljanja djece ostavlja dugoročne posljedice štetne za djetetov razvoj. Poneki pokazatelji zlostavljanja tipični su za određeni oblik zlostavljanja, ali se većina znakova zlostavljanja ponavlja i uspijevaju se prepoznati u svim oblicima nasilja. U radu prezentirano ispitivanje pokazuje koliko su često pokazatelji zlostavljanja nad djecom prepoznati u dječjim vrtićima od strane odgojitelja. Rezultati ispitivanja u jednoj kući dječjih vrtića u Splitu pokazuju da četvrtina odgojitelja ne želi sudjelovati u ovakvom ispitivanju, te da samo 30% odgojitelja od ukupnog broja ispitanika prepoznaje znakove nasilja nad djecom u njihovim vrtićima. Odgojitelji većinom prepoznaju aktivne oblike poremećaja u ponašanju kao posljedicu zlostavljanja kod djece, dok je prepoznavanje pasivnih oblika poremećenih ponašanja kod djece kao pokazatelj gotovo zanemariv. Iskusniji i stariji odgojitelji lakše i više prepoznaju i prijavljuju znakove nasilja nad djecom, a seksualno zlostavljanje se još uvijek najmanje uspijeva prepoznati kao oblik obiteljskog nasilja. Rezultat pokazuje da 33% odgojitelja koji su uspjeli prepoznati znakove zlostavljanja nad djecom u obitelji nisu poduzeli mjere u svrhu zaštite djece, što upućuje na potrebu dugotrajnog osposobljavanja odgojitelja ne samo na deklarativnoj razini nego i u povećanom proaktivnom djelovanju u svrhu zaštite djece od zlostavljanja.

Kreativnost ima posebno značenje u odgoju i obrazovanju. Smatra se da za razvoj kreativnosti posebno značenje ima pozitivna razredna klima, a veliko se značenje pridaje ulozi nastavnika u tom procesu.U radu su prikazani rezultati istraživanja čiji je cilj bio utvrditi kraetivnost nastavnika u osnovnoškolskim uvjetima.