Search

The aim of this study was to define risk factors for jaundice and anemia in newborns with a positive direct antiglobulin test (DAT) and/or with an incompatible crossmatch due to ABO incompatibility between mother and newborn. ABO incompatibility has become a more significant cause of hemolytic disease of the fetus and newborn since the introduction of effective anti-D prophylaxis. The condition is common and, if clinically significant at all, causes only mild jaundice, which can be treated with phototherapy (PT). However, rare and serious presentations, requiring transfusion therapy, have been noted. Clinical, laboratory, and immunohematologic data were collected retrospectively from medical records of ABO-incompatible newborns and their mothers over a 5-year period (2016–2020) from University Hospital Centre Zagreb. Two groups of newborns were compared: those who needed medical intervention because of hyperbilirubinemia or anemia and those who did not. Within the group of newborns requiring intervention, we also compared those with A and B blood groups. Over the 5-year period, 72 of 184 (39%) newborns required treatment. The treatment was PT in 71 (38%) newborns and erythrocyte transfusion in 2 (1%). In 112 (61%) newborns, ABO incompatibility was an accidental finding while performing blood group typing ; these newborns did not require any therapy. In conclusion, we found a statistical, but not clinically significant, difference between the groups of treated and untreated newborns, related to the mode of delivery and DAT positivity within hours of delivery. There were no statistically significant differences in characteristics between the groups of treated newborns, except for two newborns with blood group A who received erythrocyte transfusions.

SAŽETAK Autoimunosna hemolitička anemija je rijetka bolest imunosnog sustava koju karakterizira hemoliza vlastitih eritrocita uzrokovana autoprotutijelima i/ili aktiviranim komponentama komplementa. Ovisno o osnovnoj bolesti, autoimunosna hemolitička anemija može biti primarna ili sekundarna, a prema serološkim karakteristikama autoprotutijela dijeli se na toplu, hladnu i miješanu. Dijagnoza bolesti postavlja se na temelju pozitivnog rezultata direktnoga antiglobulinskog testa, anemije i prisutnih laboratorijskih pokazatelja hemolize. U vrlo rijetkim slučajevima mogući su oblici autoimunosnih hemolitičkih anemija s negativnim direktnim antiglobulinskim testom. Uz preciznu imunohematološku dijagnostiku potrebnu za razlikovanje pojedinih vrsta autoimunosnih anemija, za pravilno liječenje nužna je i dijagnostika osnovne bolesti. U liječenju toplih autoimunosnih hemolitičkih anemija najčešće se primjenjuju kortikosteroidi, a u težim slučajevima i rituksimab. Kod hladnih autoimunosnih hemolitičkih anemija važno je utopliti bolesnika i izbjegavanje hladnoće, a medikamentozno liječenje rituksimabom s bendamustinom ili bez njega potrebno je u težim slučajevima. U refraktornim slučajevima paroksizmalne hladne hemoglobinurije uz rituksimab se primjenjuju imunosupresivni lijekovi. Za miješanu autoimunosnu hemolitičku anemiju uz kortikosteroide se preporučuje rano primijeniti rituksimab. U liječenju simptomatske anemije primjenjuje se transfuzijsko liječenje, a za liječenje životno ugroženog bolesnika moguće je primijeniti intravenske imunoglobuline, plazmaferezu, a u rijetkim slučajevima retikulocitopenije i eritropoetin. Novi lijekovi, koji su trenutno u kliničkim istraživanjima, obećavajući su za liječenje teških oblika autoimunosnih hemolitičkih anemija, kao što su komplementom posredovane autoimunosne hemolitičke anemije ili refraktorni oblici hladnih autoimunosnih hemolitičkih anemija. Za praćenje terapijskog učinka autoimunosnih hemolitičkih anemija važno je poznavati kriterije kojima se definira odgovor na terapiju i ishod bolesti. Cilj ovoga preglednog rada jest prikazati aktualna saznanja o dijagnostici i liječenju te praćenju učinka terapije autoimunosnih hemolitičkih anemija., SUMMARY Autoimmune haemolytic anaemia is a rare disease of the immune system characterized by haemolysis of patient’s own red blood cells caused by autoantibodies and/or activated components of the complement. Depending on the underlying disease, autoimmune haemolytic anaemia can be primary or secondary, and according to the serological characteristics of autoantibodies, it is divided into warm, cold and mixed. The diagnosis of the disease is made on the basis of a positive result of a direct antiglobulin test, anaemia and the presence of laboratory parameters for haemolysis. In very rare cases, direct antiglobulin test negative-autoimmune haemolytic anaemias are possible. For the proper treatment, in addition to precise immunohaematological diagnostics to distinguish between certain types of autoimmune haemolytic anaemia, the diagnosis of the underlying diseases is required. Corticosteroids, and in severe cases, rituximab are usually used to treat warm autoimmune haemolytic anaemia. In cold autoimmune haemolytic anaemia warming up a patient is important and avoiding exposure to cold temperatures is recommended, but in severe cases administration of rituximab, with or without bendamustine is required. In refractory cases of paroxysmal cold haemoglobinuria rituximab is used with immunosuppressive drugs. Corticosteroids with early administration of rituximab are recommended for the treatment of mixed autoimmune haemolytic anaemia. In the treatment of symptomatic anaemia blood transfusion is applied, and for the treatment of life-threatened patient it is possible to apply intravenous immunoglobulins, plasmapheresis and in rare cases of reticulocytopenia also erythropoietin. New drugs that are offered in clinical trials are promising for the treatment of severe forms of autoimmune haemolytic anaemias, such as complement-mediated autoimmune haemolytic anaemias or refractory forms of cold autoimmune haemolytic anaemias. For monitoring the therapeutic effect of autoimmune haemolytic anaemias, it is important to know the criteria which define the response to therapy and the outcome of the disease. The aim of this review paper is to present the current knowledge in the diagnostics and treatment of autoimmune haemolytic anaemias, and monitoring the therapeutic effect in autoimmune haemolytic anaemias.

Banka sjemenika djeluje od 2013. godine unutar Kliničkog zavoda za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju, KBC-a Zagreb. Cilj njezinog djelovanja je prikupljanje i pohrana tkiva sjemenika onkoloških pacijenata prije gonadotoksičnog liječenja te pacijenata s azoospermijom. Kriopohrana tkiva sjemenika prikupljenog biopsijom omogućava kombinirani TESE/ICSI postupak (TESE- izolacija spermija iz tkiva sjemenika, ICSI- intracitoplazmatska mikroinjekcija spermija) u slučaju pronalaska spermija u tkivu sjemenika. Tijekom devet godina djelovanja Banke sjemenika, pohranjeni su bioptički uzorci tkiva 389 pacijenata. Patohistološki nalazi biopsije sjemenika ukazuju na zastupljenost različitih dijagnoza pacijenata, dok je u tkivu sjemenika 59% pacijenata pronađeno prisustvo testikularnih spermija što ih čini pogodnim donorima za postupak ICSI. Budući da u Hrvatskoj ne postoji jedinstveni IVF registar, točan broj djece rođen pomoću TESE/ICSI postupka nije poznat. Međutim, prema nama dostupnim informacijama, ovim postupkom rođeno je 60-ak djece što odgovara uspješnosti TESE/ICSI postupaka prijavljenoj Ministarstvu zdravstva od strane Ustanova ovlaštenih za IVF postupke. Osnovni uzrok neplodnosti kod 50% parova je neplodnost muškarca što predstavlja značajan doprinos općem padu plodnosti. Prema rezultatima djelovanja Banke sjemenika vidljiva je njezina važna uloga u unaprijeđenju demografske slike Hrvatske.

Uvod Pandemija COVID-19 dovela je do izazova u liječenju bolesnika kojima je potrebna transplantacija krvotvornih matičnih stanica (KMS). Porastom broja oboljelih širom svijeta smanjila se dostupnost KMS-a zbog infekcije darivatelja i ograničenja u međunarodnom prometu. Sukladno tomu, uveden je niz mjera u cilju zaštite bolesnika i darivatelja te osiguravanja dostupnosti transplantata tijekom pandemije. Cilj rada bio je prikazati utjecaj pandemije COVID-19 na prikupljanje alogeničnih KMS-a u KBC-u Zagreb. ----- Metode Provedena je retrospektivna analiza podataka za razdoblje od 1. ožujka 2020. do 30. lipnja 2021. Podatci su prikupljeni iz bolničkoga informacijskog sustava te zapisnika sa sastanaka Povjerenstva za liječenje transplantacijom KMS-a KBC-a Zagreb. ----- Rezultati U navedenom razdoblju prvenstveno su korištene KMS iz periferne krvi, osim u slučaju snažne indikacije za primjenu koštane srži (KS). Pripravci alogeničnih KMS-a su prije početka kondicioniranja krioprezervirani kako bi se osigurala raspoloživost prema planu liječenja. Kod 13 bolesnika se odustalo od prikupljanja KMS-a jer su dobili COVID-19. Alogenične KMS su prikupljene od srodnih i nesrodnih darivatelja iz Hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja KMS-a i Svjetskog udruženja darivatelja koštane srži za ukupno 135 bolesnika. Koštana srž je prikupljena za 12,5% bolesnika i svi pripravci su transplantirani. Šesnaest bolesnika je transplantirano s perifernim KMS umjesto KS. Transplantirano je 94,1% pripravaka perifernih KMS-a, od kojih je 17 transplantirano s odgodom zbog infekcije darivatelja i/ili bolesnika bolešću COVID-19 prije ili nakon prikupljanja KMS-a. Od ukupno 118 transplantata perifernih KMS-a, 100 (84,7%) ih je krioprezervirano u 540 vrećica. Sedam (5,9%) krioprezerviranih transplantata perifernih KMS-a nisu infundirani zbog progresije bolesti (5), infekcije primatelja bolešću COVID-19 (1) i loše vijabilnosti stanica (1). ----- Zaključak Pandemija COVID-19 nepovoljno je utjecala na prikupljanje i transplantaciju KMS-a uz brojne organizacijske i logističke izazove. Krioprezervacija alogeničnih KMS-a omogućila je uspješno odvijanje transplantacijskog liječenja, iako je nažalost praćena rizikom da neki od tih pripravaka kasnije ne budu infundirani, što izlaže darivatelje riziku nepotrebnog prikupljanja i povećava troškove liječenja., Introduction: COVID-19 pandemic brought challenges in the organization of hematopoietic stem cell (HSC) transplantation. Availability of HSCs was decreased due to donor infection and transport limitations. Accordingly, a series of measures was introduced to ensure the protection of patients and donors and availability of transplants during the pandemic. The goal of this study was to show the impact of COVID-19 pandemic on the collection of allogeneic HSCs in University Hospital Centre (UHC) Zagreb. ----- Methods: We conducted a retrospective analysis for the period from March 1, 2020, to June 30, 2021. The data were collected from hospital computer database and meeting reports of the HSC Transplantation Committee of UHC Zagreb. ----- Results: In the reported period peripheral blood stem cells (PBSC) were preferred, except when bone marrow (BM) transplantation was strongly indicated. Allogeneic HSC grafts were cryopreserved before conditioning to ensure availability on the day of transplantation. Thirteen patients were excluded from the program due to COVID-19 infection. HSCs were collected from related and unrelated donors from the Croatian HSC Donor Registry and World Marrow Donor Assocciation for the total of 135 patients. All 17 (12.5%) harvested BM grafts were transplanted. Sixteen patients were transplanted with PBSC instead of BM. Out of the collected PBSC 94.1% were transplanted but in 17 patients transplantations were delayed due to COVID-19 infection of the donor and/or the patient. Of the total 118 PBSC transplants 100 (84.7%) were cryopreserved in 540 cryo bags. Seven (5.9%) cryopreserved grafts have not been infused because of the progression of the main disease (5), COVID-19 infection of the patient (1) and poor product viability (1). ----- Conclusion: COVID-19 pandemic adversely impacted HSC collection and transplantation with many organizational and logistical challenges. Cryopreservation of allogeneic grafts enabled efficient management of the transplantation programs but was accompanied with the risk of not infusing some grafts, which exposed donors to unnecessary risks and increased the cost of treatment.

Introduction and Aim Ovarian tissue is particularly sensitive to aggressive gonadotoxic treatments. Nowadays, ovarian tissue cryopreservation (OTC) is the only available option for fertility preservation in oncological patients, for whom gonadotoxic therapy must begin immediately, and in prepubertal girls. The aim of the Reproductive Tissue Bank operating in University Hospital Centre Zagreb is to introduce ovarian tissue biobanking into clinical practice, which already exists in many European hospitals and fertility centres. Materials and Methods In order to introduce OTC in Croatia, a workshop on ovarian tissue banking was held in 2019 for the University Hospital Centre employees. Afterwards, transport containers for transport and cold plates for processing of ovarian tissue were validated to ensure optimal conditions for ovarian tissue banking. Results Employees are theoretically and practically trained for processing, cryopreservation and storage of ovarian tissue. Validation of transport containers for ovarian tissue showed that transport should last a maximum of 17 hours in room temperature conditions if cooling elements inside the container are beforehand cooled for 48 h at 4 ℃. Additionally, cold plates used for tissue processing should be cooled for 48 hours at -20 ° C in order to maintain proper temperature conditions for ovarian tissue processing. Conclusion The establishment of the Ovarian Tissue Bank for fertility preservation in oncological and prepubertal patients is getting closer to realization. The employees have been trained for OTC, while procured equipment and critical procedures have been validated to allow the optimal conditions for ovarian tissue transport, processing and storage.

Intravenski gamnaglobulini (IVIg) primijenjuju se kao nadomjesna terapija kod primarnih i sekundarnih imunodewfiocijencija, te kao imunomodulatorna retapija kod imunoloških, neuroloških, hematoloških, dermatoloških i nekih drugih bolesti. Potrebe za IVIg-om kontinuirano rastu, a pretpostavka je da će njegove potrebe zbog novih indikacija i dalje rasti. Dostupnost lijeka je ograničena budući da se prizvodi iz ljudske plazme. Za mnoge bolesti još uvijek nije dokazana učinkovitost IVIg-a pa su potrebna dodatna istraživanja. Kako bi potrošnja IVIg-a bila racionalna, vrlo je važno poznavati trenutne indikacije za njegovu primjenu. Zdravstvena osiguranja i bolnice kontroliraju njihovu primjenu donoseći preporuku za primjenu samo u bolestima s dokazanim indikacijama, a ostale odobravaju različite vrste povjerenstava. U Kliničkom bolničkom centru Zagreb smjernice za primjenu donijelo je Povjerenstvo za lijekove koje se temelje na znanstvenim dokazima, ali i smjernicama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Cilj: Infekcije vaskularnih proteza jedne su od najtežih komplikacija vaskularnih rekonstrukcija. Dosadašnji zlatni standard u liječenju bila je ekstirpacija proteze i ekstraanatomsko premoštenje, ali ona se komplicira rupturom bataljka aorte (engl. „stump blowout“) u 10 – 20% slučajeva. Uporabom krioprezerviranih homograftova omogućena je anatomska, „in situ“ rekonstrukcija nakon ekstirpacije inficirane proteze i debridmana. Tom metodom izbjegava se „blowout“ sindrom i uspostavlja povoljnija, fiziološka hemodinamika. Međutim, opisane su i komplikacije - aneurizmatska degeneracija, pseudoaneurizme, aortoenteralne fistule i rupture krioprezerviranih homograftova, a moguće su i rijetke reinfekcije. Stoga je potrebno dugotrajno praćenje, a u slučaju komplikacija, nakon izlječenja infekcije, moguća je i ponovna anatomska rekonstrukcija sintetskom (dakronskom ili teflonskom) protezom impregniranom srebrom. Cilj ove studije bio je analizirati dosadašnje rezultate liječenja krioprezerviranim homograftovima u našoj ustanovi i na temelju proučenog zaključiti o optimalnom načinu liječenja infekcija nakon vaskularnih kirurških rekonstrukcija. Metode: Učinjena je retrospektivna analiza medicinske dokumentacije bolesnika kod kojih su bile učinjene rekonstrukcije krioprezerviranim homograftovima u Zavodu za vaskularnu kirurgiju KBC Zagreb od 2019. do 2022. godine. Retrospektivnom analizom evidentirano je šest takvih bolesnika (pet muškaraca i jedna žena), pri čemu je najmlađi bolesnik imao 31 godinu. Učinili smo tri rekonstrukcije zbog infekcije aortalne proteze, jednu zbog infekcije ilijakopoplitealne premosnice te dvije zbog infekcije zakrpa na zajedničkoj femoralnoj arteriji. Rezultati: Preživjela su četiri bolesnika. Jedan je bolesnik preminuo unutar 30 dana od aortalne rekonstrukcije, a druga je bolesnica preminula 9 mjeseci nakon parcijalne ekstirpacije ilijakopoplitealne sintetske proteze i ilijakofemoralne rekonstrukcije krioprezerviranim homograftom. Za navedene rekonstrukcije iskoristili smo ukupno 11 krioprezerviranih graftova – tri grafta torakalne aorte, dva grafta zajedničke ilijačne arterije i šest graftova zajedničkih femoralnih arterija. Zaključak: Iz dosadašnjih rezultata zaključujemo da, unatoč opisanim komplikacijama, upotreba krioprezerviranih graftova ima vrijedno mjesto kao kirurška opcija za rekonstrukciju infekcija vaskularnih graftova, kao definitivna i kao „bridging“ metoda. Prije same in situ rekonstrukcije homograftom, potrebno je učiniti radikalni debridement i ukloniti inficirano tkivo i materijal u cijelosti.

Neželjene reakcije prilikom transplantacije alogeničnih krvotvornih matičnih stanica

Transfuzijsko liječenje i rizik razvoja aloimunizacije u pacijenata s multiplim mijelomom koji su liječeni daratumumabom

Validacija i provedba periodičke provjere metode za određivanje CD34+ stanica na protočnom citometru

Uvod: Cilj ovog istraživanja bio je opisati varijante alela RHD u populaciji sjeverozapadne Hrvatske, njihovu učestalost i haplotipove s genom RHCE kod pojedinog ispitanika. Metode: U dvogodišnjem razdoblju krv je u Općoj bolnici Varaždin darovalo 11688 dobrovoljnih davatelja, od kojih je 2301 (19, 68%) proglašeno RhD negativnima. Serološko određivanje RhD antigena radilo se prema Nacionalnim smjernicama za imunohematološko testiranje davatelja krvi. U ovom istraživanju sudjelovalo je ukupno 735 nesrodnih davatelja iz Međimurske i Varaždinske županije. Nasumično odabranih 704 davatelja bilo je RhD negativno, dok ih je 31 bio negativan u direktnoj aglutinaciji, a pozitivan u indirektnom antiglobulinskom testu (IAT). Svi davatelji su testirani na prisutnost egzona gena RHD metodom PCR-a u stvarnom vremenu, FluoGene (Inno-train Diagnostik, Njemačka). Uzrorci fenotipa ccee testirani su najprije probirnim testom za egzone 3, 5 i 10 gena RHD. Svim uzorcima s C+ i/ili E+ testirani su svi egzoni gena RHD. Onim uzorcima koji su bili pozitivni za pojedine egzone napravljen je i test za zigotnost, te test za panel klinički najznačajnijih slabih alela RHD. Svim uzorcima pozitivnim na barem neke od egzona gena RHD sekvencirana je DNA. Kod uzoraka u skupini RhD negativnih davatelja kod kojih je otkrivena varijanta gena sustava Rh naknadno je napravljen i test adsorpcije / elucije. Rezultati: Od 704 serološki RhD negativnih uzoraka, njih 589 (83, 7%) fenotipa ccee, bilo je negativno za egzone 3, 5, i 10 gena RHD u probirnom testiranju, te su proglašeni RHD negativnima (delecija gena RHD, RHD*01N.01). U ostalih 115 uzoraka (16, 3%) metodom PCR u realnom vremenu potvrđen je serološki nalaz Rh fenotipa (C+ i/ili E+). I u toj je skupini 112 uzoraka bilo potvrđeno RHD negativno, jer nije utvrđena reaktivnost za bilo koji egzon gena RHD. U dva hemizigotna uzorka fenotipa Ccee pronađene su DEL varijante gena RHD: RHD*DEL44 (RHD*01EL.44, hibridni alel strukture RHD-D-CE(4-9)-D) i RHD*DEL32 (RHD*01EL.32, s točkastom intronskom mutacijom u intronu 1, c.149-29 G>C). Jedan uzorak koji je potvrđen kao homozigot za deleciju gena RHD, pokazivao je pozitivan signal za egzon 1 gena RHD. Radi se o varijanti gena RHCE, hibridu s genom RHD, strukture RHCE*D-CE(2-10). Kod sva tri uzorka s varijantama gena Rh sustava testom adsorpcije / elucije je dokazana prisutnost RhD epitopa kod pojedinog davatelja. Učestalost svakog alela u populaciji RhD negativnih davatelja iznosi po 0, 07% odnosno 1:1408 (uz 95% interval pouzdanosti 1:55608 – 1:253). Učestalost svakog alela unutar skupine D- C+ i/ili E+ ispitanika iznosi po 0, 43% odnosno 1:230 (uz 95% interval pouzdanosti 1:1626 – 1:33). U populaciji 31 serološki slabih D uzoraka, većina je slabi D tip 1 (RHD*01W.01, 64, 5%), a od ostalih sedam pronađenih alela RHD značajno je istaknuti slabi D tip 40 (RHD*01W.40, 3, 2%). Zaključak: Pronađeni aleli gena Rh sustava prvi puta su opisani u Hrvatskoj. Prema podacima iz literature, ovo je prvi puta da je u populaciji europskog porijekla dokazana ekspresija antigena RhD za alel RHD*DEL44. Alel RHCE*D-CE(2-10) dosad je sporadično opisan u Kini i u Sloveniji. U ovom istraživanju po prvi puta je kod osobe s tim alelom dokazana prisutnost RhD epitopa. S obzirom na zemljopisnu blizinu slovenskog slučaja, moguće je da postoji lokalni bazen ovog alela. U skupini IAT pozitivnih uzoraka je također po prvi puta u Hrvatskoj pronađen iznimno rijedak slabi D tip 40. Molekularno testiranje davatelja krvi omogućit će sigurniju primjenu krvnih produkata, te spriječiti neželjenu imunizaciju stvarno RhD negativnih pacijenata RhD pozitivnom dozom krvi koja je u serološkom testiranju reagirala neagtivno.

Darovano humano mlijeko za svako novorođenče u Hrvatskoj

Osnivanje prve banke jajnika u sustavu javnog zdravstva

Indikacije i učinkovitost liječenja hospitaliziranih hematoloških bolesnika koncentratima trombocita

Transfuzijsko liječenje SARS-CoV-2 pozitivnih bolesnika u Kliničkom bolničkom centru Zagreb

Molekularno određivanje alela RHD u populaciji RhD negativni davatelja krvi sjeverozapadne Hrvatske

Testiranje antiheparinskih protutijela u bolesnika na izvantjelesnoj membranskoj oksigenaciji.

Kretanje učestalosti odgođenih seroloških i odgođenih hemolitičkih transfuzijskih reakcija u prošlom desetljeću

Prikupljanje i krioprezervacija autolognih mononuklearnih stanica iz periferne krvi za potrebe proizvodnje car-t stanica

Rad Banke tkiva u okviru u Hrvatske banke tkiva i stanica

Obilježja prvih 112 darivateljica hrvatske Banke humanog mlijeka

Značaj imunohematološkog ispitivanja u ABO nepodudarnosti majki i novorođenčadi

Program terapijske eritrocitafereze u Kliničkom bolničkom centru Zagreb

Pandemija COVID-19 dovela je do izazova u liječenju bolesnika kojima je potrebna transplantacija krvotvornih matičnih stanica (KMS). Porastom broja oboljelih širom svijeta smanjena je dostupnost KMS zbog infekcije darivatelja, ograničenja u međunarodnom prometu koja su onemogućila redovitu dostavu pripravaka iz stranih registara, uz rizik od nedostupnosti novih darivatelja. Sukladno tome, početkom pandemije uveden je niz mjera u cilju zaštite darivatelja i bolesnika tijekom postupaka prikupljanja i transplantacije KMS kako bi se osigurala dostupnost transplantata na dan transplantacije i izbjeglo kondicioniranje bolesnika u slučaju njegove nedostupnosti. Sukladno preporukama European Society for Blood and Marrow Transplantation (EBMT) (1) i World Marrow Donor Association (WMDA) (2) i u našem centru su uvedene ove mjere.

Ekstrakorporalna fotofereza nakon transplantacije pluća u KBC Zagreb (2014–2021.)

Antieritrocitna protutijela u transfundiranih bolesnika s mijelodisplastičnim sindromom

Prva iskustva u primjeni krvnih pripravaka u bolesnika liječenih transplantacijom pluća

Objective Foundation project for the first human milk banks (HMB) in Croatia was launched in 2017 as the result of a collaboration between the Ministry of Health, University Hospital Centre (UHC) Zagreb, UNICEF and the Croatian Association of Breastfeeding Support Groups. The HMB was opened in UHC Zagreb on November 15, 2019as a part of the Croatian Tissue and Cell Bank, a division of the Department of Transfusion Medicine and Transplantation Biology. The specific technical side is based on the PATH standards and Guide to the quality and safety of tissues and cells for human application, Council of Europe. On January 10, 2020, HMB passed a Competent Authority (CA) inspection, conducted in accordance with the requirements of national tissue legislation that has been adapted to EU Directive 2004/23/EC on setting standards of quality and safety for the donation, procurement, testing, processing, preservation, storage and distribution of human tissues and cells. The specific technical part is based on the PATH standards and Guide to the quality and safety of tissues and cells for human application, Council of Europe. The aim of this study was to review the very first experience in human milk banking in Croatia. Methods We retrospectively analysed the data of the first 28 human milk donors. Results From the opening to mid-February, 135 women showed interest in donating human milk, of which 28 became donors. In February 2020, we had 24 still active donors. Four women stopped donating, with a median donation period of 2 months. All donors were tested for blood borne viruses by serology and NAT and were negative. In total, we received 79 L of donated human milk.We started pasteurizing the milk after obtaining a license. Of the 30 controlled pre-pasteurization milk pools, 10% was over the allowed microbial contamination. Microbiological controls were performed for each pasteurization cycle. They were all sterile. The nutritional values of milk were all within the expected range. Conclusions Human milk is recognised as the optimal feeding for all newborn infants. When mothers’ own milk is not available, donor human milk provided by HMB is the second-best choice, especially for premature or sick infants. The opening of the HMB in Croatia is highly important in helping to provide the best possible medical care for prematurely born babies and infants with a serious medical condition when they cannot receive their mother’s milk.

Vrste transplantata rožnica pripremljenih u Banci očnog tkiva u razdoblju 2015.–2020. godine

Učestalost antitrombocitnih aloprotutijela i genotipizacija 12 specifičnih trombocitnih antigena (HPA) u trudnica

Nestanak klinički značajnih antieritrocitnih aloprotutijela

Hemolitička reakcija u nedonoščeta nakon primjene intravenoznih gama globulina zbog prijenosa anti-D protutijela

Primjena 0 RhD neg koncentrata eritrocita: možemo li racionalno upravljati u situacijama nedostatnih zaliha

Primjena koncentrata trombocita u hranjivoj otopini smanjuje učestalost transfuzijskih reakcija

Autoimmune haemolytic anaemia (AIHA) is a rare autoimmune disease characterised by haemolysis associated with the presence of immunoglobulins and/or components of the complement system on red blood cells (RBCs). It is classified into warm or cold antibody-mediated AIHA according to the temperature at which autoantibodies bind optimally to RBCs. Clinicians should be familiar with the procedural tests used for a complete laboratory investigation of AIHA. Good collaboration between clinicians and laboratory specialists with correct sample handling and an exact diagnostic work-up is extremely important for the correct classification and proper therapeutic management of AIHA. Specialised serological test procedures are very complex. Problems with serological testing may be excluded with the molecular testing, which has now become a gold standard to predict a patient’s phenotype in order to secure the right antigen- matched blood for AIHA patients. More recently, genotyping has been used instead of serological typing and complex adsorption tests. This paper offers a description of various tests for differentiating between types of AIHA. A diagnostic algorithm and the problems of laboratory investigation are also presented, and an application of molecular methods for the blood group typing in AIHA is elaborated.

Both procedures used in our laboratory, RBC treatment with 0.2 M dithiothreitol-treated RBCs and neutralization test using DaraEx reagent, have not been shown to be sufficiently reliable in resolving the interference with the routine blood compatibility testing caused by the anti-CD38 monoclonal antibody. Therefore, for blood transfusion of these patients it is necessary to provide antigenmatched RBC units. Good collaboration between the ward and the transfusion service, with protocols in place for blood compatibility testing and blood transfusion, remains a precondition for timely and safe blood transfusion for this group of patients.

Darovano humano mlijeko je najbolja zamjena za majčino mlijeko u okolnostima kad ona ne može hraniti svoje dijete. Sigurno i kvalitetno darovano humano mlijeko osiguravaju banke humanog mlijeka. S tim ciljem u Hrvatskoj banci tkiva i stanica Kliničkog bolničkog centra Zagreb osnovana je Banka humanog mlijeka u siječnju 2020. Rad Banke u skladu je sa Zakonom o primjeni ljudskih tkiva i stanica. U ovom radu prikazujemo rezultate njenog rada od otvaranja do lipnja 2020. godine. Iz logističkih razloga uzrokovanih epidemijom COVID-19 i potresom u Zagrebu Banka humanog mlijeka nije prikupljala mlijeko 43 dana. Mlijeko je darovala 31 majka. Medijan dobi bio je 31 godina a 81% ih je bilo visokoobrazovanih. U 52% slučajeva majke su počele darivati mlijeko tri mjeseca nakon porođaja. Najviše darivateljica darovalo je mlijeko samo jedan put (45%). Medijan razdoblja darivanja bio je 46 dana. Većina (52%) darivateljica rodilo je prvi put, u očekivanom terminu porođaja (94%), djecu porođajne mase >2 500 gr. Samo troje od njihove djece (9%) bilo je na intenzivnom liječenju. Ukupno je prikupljeno 175, 5 L mlijeka (prosječno 5, 7 L/darivateljici), od kojih je 151, 5 L zadovoljilo zahtjeve ulazne kontrole kakvoće, a 141 L je bila i pasterizirana. Kritičan broj vijabilnih, aerobnih i fakultativnih bakterija imalo je 32, 6% mješavina mlijeka pripremljenih za pasterizaciju, a nakon nje 8, 9%. Za kliničku primjenu izdano je 78, 7 L u tri jedinice intenzivnog liječenja novorođenčadi. Već u prvim mjesecima rada Banka humanog mlijeka pokazala je važnost svog djelovanja. Kako bi mogli zadovoljiti potrebe za darovanim humanim mlijekom na nacionalnoj razini, potrebno je trajno podučavati/educirati majke o važnosti humanog mlijeka i promicati njegovo darivanje.

Autoimunosne hemolitičke anemije se prema serološkim karakterisikama autoprotutijela mogu podijeliti na toplu, hladnu ili miješanu. Klinički autoimunosna hemolitička anemija može biti primarna ili sekundarna u sklopu limfoproliferativnih poremećaja, autoimune bolesti, tumora i infekcije.