Search

Gornjokredne naslage sjeverozapadne Istre pripadaju trećoj taložnoj megasekvenci (gornji alb–donji kampan) karbonatnih naslaga Istre kao dijela Jadranske karbonatne platforme. Na 14 prikupljenih uzoraka naslaga na lokalitetu Savudrije provedena je mikropaleontološka analiza. Analizom je određeno i opisano sveukupno 14 taksona bentičkih organizama (uglavnom bentičke foraminifere), prisutnih u pet mikrofacijesa. Pomoću značajnijih mikrofosilnih vrsta bentičkih foraminifera određena je starost istraživanih naslaga kao srednji do mlađi cenoman. Određena mikrofosilna zajednica te mikrofacijesi u kojima se pojavljuju korelirani su s neformalmom formacijom Milna određenom na otoku Braču. Utvrđeno je da su naslage taložene na unutarnjem dijelu karbonatne platforme gdje su se uvjeti mijenjali od stabilnijih potplimnih (subtajdalnih), do nestabilnijih plimnih (intertajdalnih). The Upper Cretaceous deposits of northwestern Istria belong to the third sedimentary megasequence (upper Albian-lower Campanian) of carbonate deposits of Istria as part of the Adriatic carbonate platform. A micropaleontological analysis was carried out on 14 samples of deposits collected at the Savudrija locality. In the analysis a total of 14 taxa of benthic organisms (mainly foraminifera, present through five microfacies) were determined and described. Using the more significant microfossil species of benthic foraminifera, the age of the investigated deposits was determined as middle to upper Cenomanian. The determined microfossil community and the microfacies in which they appear are correlated with the informal Milna formation on the island of Brač. It was found that the deposits were deposited on the inner part of the carbonate platform where the conditions changed from more stable subtidal to more unstable tidal (intertidal).

Ležišta boksita formirana za vrijeme kopnene faze između razdoblja gornje krede i paleogena predstavljaju ekonomski najvrijednije boksite u području Jadranske karbonatne platforme (JKP). Ležišta formirana u ovom razdoblju nalaze se na cijeloj JKP, od Slovenije, sve do Crne Gore a jedno od najvećih i najeksploatiranijih područja je boksitonosno područje Posušja. Geološka istraživanja bila su vrlo intenzivna između 1950. i 1990. godine no nakon toga gotovo da i nema novih istraživanja. Ovaj rad za svrhu je imao prikupiti sve dostupne podatke, sistematizirati ih u 3D bazu podataka te izraditi 3D geološki model Snižnice, jednog od najkompleksnijih boksitonosnih revira u području Posušja. Kroz proces izrade modela, izrađena je nova kompozitna geološka karta, 15 geoloških profila, 3D geološki model te pripadajuće strukturno-kinematske analize u 3D okruženju. Načinjene analize obuhvaćaju, analizu relativnog pomaka po rasjednim plohama, debljine paleogenskih naslaga u podzemlju, rekonstrukciju erodiranog dijela krovinskih paleogenskih naslaga te prostorne analize položaja ležišta boksita te smjerova i kutova nagiba kontaktne plohe između krednog paleoreljefa i krovinskih paleogenskih naslaga. Rezultati ukazuju da su pomaci po pojedinim rasjedima u rasponu od 0 do preko 100 m dok se maksimalni kumulativni pomak po rasjedima procjenjuje na preko 250 m. Debljina paleogenskih naslaga nalaze se u rasponu od 0 do gotovo 200 m dok je debljina erodiranog dijela krovinskih naslaga doseže i do 100 m. Karte smjerova i kutova nagiba te analize strukturnih položaja ležišta boksita ukazuju da je veći broj ležišta smješten u tjemenim dijelovima antiklinala i sinklinala što ukazuje da su udubljenja u paleoreljefu dijelom strukturno predisponirana. Konstruirani 3D geološki model i provedene analize mogu poslužiti kao podloga za projektiranje daljnjih istražnih radova, prvenstveno bušotina u svrhu pronalaska novih ležišta boksita.

Istra pripada sjeverozapadnom dijelu bivše Jadranske karbonatne platforme, jedne od najvećih mezozojskih karbonatnih platformi Perimediteranske regije. Intenzivna postsedimentacijska tektonika tijekom paleogena i neogena uzrokuje kompleksnu građu cijelog područja karbonatne platforme čime se izdvajaju specifični sustavi taloženja s čestim bočnim i vertikalnim varijacijama facijesa unutar nekad homogenog područja. Unutar ovog rada istraživani su i opisani mikrofacijesi na području Savudrije, Istra. Mikroskopskom analizom utvrđeno je pet facijesa/mikrofacijesa gornjokredne starosti taloženi na karbonatnoj platformi. Većinu facijesa karakteriziraju bentičke foraminifere, alge, cijanobakterije i peloidi u različitim omjerima što upućuje da su naslage taložene u plitkomorskim okolišima karbonatne platforme. Prepoznati facijesi/mikrofacijesi mogu se korelirati s formacijom Milna (cenoman) na otoku Braču gdje je prvi put opisan slijed gornjokrednih naslaga. Istria belongs to the northwestern part of the former Adriatic Carbonate Platform (AdCP), one of the largest Mesosoic carbonate platforms of the Perimediterranean region. Intensive post-depositional tectonics during Paleocene and Eocene causes a complex structure of the entire carbonate platform. Specific deposition systems characterised by frequent lateral and vertical variations of facies were established within a formerly homogeneous area. Within this paper, microfacies in the area of Savudrija, Istria were investigated and described. Microscopic analysis revealed five upper Cretaceous facies/microfacies deposited on the carbonate platform. Most facies are characterized by benthic foraminifera, algae, cyanobacteria, and peloids in varying proportions suggesting that deposits are deposited in the shallow marine environments of the carbonate platform. The identified facies/microfacies can be correlated with the Milna (Cenomanian) formation on the island of Brač, where the sequence of Upper Cretaceous deposits was first described.

Površine prekida taloženja ĉeste su u sljedovima naslaga karbonatnih platformi, pa tako i na podruĉju Jadranske karbonatne platforme. Istraživana površina prekida taloženja nastala je subaerskim izlaganjem sedimenata i erozijom u paleocenskim karbonatima uvale Likva (otok Braĉ) te je prepoznata kao regionalni subaerski nekonformitet na Jadranskoj karbonatnoj platformi. Površina subaerskog izlaganja obilježena je biogenim kalkretama s rizolitima, Microcodium agregatima, alveolarno septalnim strukturama, mikritnim nodulama, crnim klastima („black pebbles“), laminiranim kalkretama i pizoidima. Regionalno subaersko izlaganje, koje je razliĉito trajalo na razliĉitim dijelovima Jadranske karbonatne platforme, uzorkovano je vrlo intenzivnom kasnokrednom sinsedimentacijskom tektonikom koja je vezana za koliziju Jadranske i Euroazijske ploĉe. Iznad prekida taloženja transgresivno dolaze brakiĉni i slatkovodni vapnenci s ostrakodima, gastropodima, cijanobakterijama i oogonijama alga Charophyta. Discontinuity surfaces are common in successions of carbonate platforms, including the Adriatic Carbonate Platform. The studied discontinuity surfaces are formed by subaerial exposure of sediment and erosion in Palaeocene carbonates of Likva cove (island of Braĉ) and it is recognised as regional subaerial unconformity on Adriatic Carbonate Platform. Subaerial exposure surface is characterized with biogenic calcretes with rhizoliths, Microcodium aggregates, alveolar septal fabric, micrite nodules, black pebbles, laminated calcretes and pisoids. Regional subaerial exposure phase of variable duration on different parts of the Adriatic Carbonate Platform was caused by very intensive Late Cretaceous syn-sedimentary tectonics related to the collision of Adria with the Eurasian plate. Brackish and freshwater limestones with ostracods, gastropods, cyanobacteria and Charophyta algae overlie the discontinuity surface.

Za vrijeme mlađe krede u Vanjskim Dinaridima te cijelom prostoru Jadranske karbonatne platforme dolazi do izrazite tektonske kompresije, boranja i rasjedanja i njezinog izdizanja djelovanjem Alpske orogeneze, a što u kombinaciji s globalnim sniženjem morske razine rezultira emerzijom na većini prostora. Na području istraživanja i okolnom prostoru, laramijski pokreti izazvali su boranje i izdizanje gornjokrednih vapnenaca, koji su u kopnenoj fazi do donjeg eocena pretrpjeli intenzivno okršavanje. U udubljenjima se nakupljao boksitični materijal. Ova je emerzija rezultirala diskordantnim odnosom gornjokrednih i paleogenskih naslaga. Gornjokredne sedimentne stijene zahvatila je transgresija u eocenu, a posljedica je nastanak foraminiferskih vapnenaca., During the Late Cretaceous the External Dinarides and the entire area of the Adriatic carbonate platform experienced a strong compression, folding, faulting and its uplifting as a consequence of the Alpine orogeny, which combined with the global sea level fallcaused emersion of its broad area. In the study and the surrounding area, Laramian movements generated folding and uplift of the Upper Cretaceous limestones, which during the terrestrial phase experienced intense karstification till the Early Eocene. In formed depressions bauxite material was deposited. The emersion resulted in unconformity between the Upper Cretaceous and Paleogene deposits. The area was affected by a transgression in the Eocene that produced foraminifera limestones which overlie the Upper Cretaceous sedimentary rocks.

Jurski karbonati Vanjskih Dinarida taložili su se u plitkovodnim platoformskih okolišima Jadranske mikroploče i Jadransko karbonatne platforme. Dok je unutarnji dio platformskog prostranstva bio karakteriziran stabilnim i ujednačenim taložnim uvjetima, njezin sjeveroistočni dio bio je zahvaćen tektonikom koja je utjecala na oblik i lokaciju ruba platforme sve do kasne donje jure što dovodi do taloženja karbonata na padini i u bazenu za vrijeme srednje do gornje jure. U ovome radu smo izabrali četiri različita slijeda od kojih je svaki obilježen svojim jedinstvenim taložnim zapisom. Svaki slijed predstavlja jedan od četiri tipična gornjojurska okoliša u zapadnim Dinaridima. To su 1) Sošice, dubokovodni slijed sa značajkama otvorenog bazena ; 2) Breze, pretežno plitkovodno platformski slijed sa djelomično dubokovodnim značajkama ; 3) Jazvina, plitkovodno platformski slijed ; i 4) Rovinj, plitkovodno platformski slijed koji je prekinut emerzijom. Istraženi slijedovi su podijeljeni u neformalne litostratigrafske jedinice koji se ne poklapaju sa kronostratigrafskim jedinicama. Zbog toga, starost ovih jedinica je samo djelomično određena. Prema Veliću (1977), oksford i donji dio kimeridža odgovaraju Macroporella sellii cenozoni , dok srednji – gornji kimeridž i titon odgovaraju Clypeina jurassica cenozoni. Clypeina jurassica cenozona se dijeli na dvije podzone: Clypeina jurassica podzonu (gornji kimeridž – donji titon) i Clypeina jurassica i Campbelliella striata podzonu (gornji titon). Između ove dvije cenozone se nalazi Cylindroporella anici cenozona. Međutim, kako se tu nije mogla naći foraminifera Cylindroporella anici Nikler i Sokač, ne može se definirati raspon ove cenozone preko analiziranih slijedova. U ovome radu, pokušati ćemo definirati i analizirati paleookolišni razvoj sjeverozapadnog dijela Jadranske karbonatne platformne za vrijeme gornje jure pomoću zabilježenih promjena facijesa unutar izabranih karbonatnih slijedova zapadnih Dinarida.

Cenomanian-Turonian boundary in the Ćićarija Mountain region (northern Istria, Croatia) is characterized by calcisphere limestone successions with a firmground and glauconite horizon, bioturbated intervals, tempestites and slumped structures, and laminated algal- cyanobacterial and organic rich interbeds. Compilation of the results of litho-, bio-, and microfacies analyses, X-ray diffraction, SEM, EDS and stable isotope analyses revealed extensive evidence for the reconstruction of marine paleoenvironmental conditions. Shallow water carbonate deposits (the Milna Formation) underlie a drowned-platform succession (the Sv. Duh Formation) on three detailed stratigraphic columns (Vodice–Jelovica, Martinjak and Planik). The transition between these two units is sharp and commonly slumped. The approximate thickness of the Sv. Duh Formation (calcisphere wackestone) is 100 m. The limestones of this formation are mainly greyish to light brown in color, weakly stratified, massive, brittle and tectonically fractured. The entire observed succession is enriched in organic matter. Preliminary δ13C and δ18O stable isotope analyses show the influence of the global Oceanic Anoxic Event (OAE2) on the northwestern part of the Adriatic Carbonate Platform (AdCP). Anoxic and hypoxic conditions in the water column lead to major changes in the shallow water carbonate system of the AdCP. Many benthic foraminifera declined during that time, but the opportunistic species (e.g., planktonic foraminifera and calcareous dinoflagellates, which are less sensitive to change in salinity, temperature, nutrients and oxygen saturation), diversified and expanded greatly. Meanwhile, local and regional tectonics combined with sea- level dynamics led to facies differentiation in the study area. Consequently, the investigated upper Cretaceous deeper-marine lithostratigraphic units of the AdCP represent a record of the relationship between global eustatic changes and local synsedimentary tectonics. The results of this research provide new insights into the character of the Cenomanian-Turonian boundary interval in the northwestern part of the AdCP and allow the correlation of these deposits with global events.

Na području današnje Istre i kvarnerskih otoka kao sjeverozapadnog dijela nekadašnje Jadranske karbonatne platforme istraživane su relativne promjene morske razine zabilježene unutar gornjokrednih naslaga. Snimljeno je i uzorkovano ukupno petnaest geoloških stupova i profila (Dolina Mirne, Vodice–Jelovica, Vodice–Jelovica padina, Martinjak, Goli breg, Planik, Veprinac, Učka, Rabac, Barban, Medulin, Osor, Martinšćica A, Martinšćica B i Premuda). Pored mikrofacijesnih i biostratigrafskih analiza na pojedinim su uzorcima primijenjene i druge analitičke metode, poput rendgenske difrakcije, elektronske mikroskopije, analize stabilnih izotopa δ13C i δ18O i palinološke analize. Terenskim istraživanjem i analizama mikrofacijesa definirani su glavni litotipovi, značajke okoliša taloženja, te glavne dijagenetske promjene. Budući da su razmatrane i druge epizode potapanja SZ dijela Jadranske karbonatne platforme tijekom gornje krede pored najvažnijih neformalnih litostratigrafskih jedinica Milna (s članovima Rušnjak, Marušići, Vinkuran i Niska), Sv. Duh i Gornji Humac prikazane su i jedinice Crna, Sis, Belej (s članom Vrana), Veli Rat i Gornji Humac, a opisane su i pojave do sada neistraženih dubljemorskih naslaga stratigrafskog raspona konijak–santon na području vršnog dijela Učke i raspona turon–santon između Medulina i Marlere u južnoj Istri. Korelacijom izdvojenih litostratigrafskih jedinica i analizom drugih raspoloživih podataka izrađene su paleookolišne i paleogeografske rekonstrukcije istraživanog područja za razdoblja starijeg cenomana, srednjeg–mlađeg cenomana, cenomana–turona, turona–konijaka i starijeg santona. Na temelju rezultata istraživanja izdvojene su dvije stratigrafske razine s izrazitom facijesnom diferencijacijom i barem djelomičnim potapanjem platforme tijekom mlađe krede u istraživanom prostoru, međusobno odvojene kratkom epizodom isključivo plitkomorske sedimentacije tijekom mlađeg cenomana. Starija je epizoda uzrokovana sinsedimentacijskom tektonikom tijekom starijega cenomana, čime je u južnom dijelu Cresa i na Lošinju formirana karbonatna rampa s pučinskim utjecajem, a slabiji efekti sinsedimentacijske tektonike su zabilježeni i u područjima sjeverne i južne Istre – to je područje postupno zapunjavano tijekom starijeg, a mjestimice i srednjeg pa čak i starijeg dijela mlađeg cenomana. Mlađa je epizoda započela tijekom mlađeg cenomana potapanjem većeg dijela istraživanog područja zbog značajnog eustatskog porasta morske razine, pri čemu je u području današnje Ćićarije, istočne Istre i južnog Cresa plitkovodna sedimentacija ponovno uspostavljena tijekom turona. U isto su vrijeme pod djelovanjem sinsedimentacijske tektonike usprkos znatnom eustatskom porastu Sažetak IX morske razine područja Savudrijske antiklinale u sjevernoj Istri, sjevernog dijela Cresa i većine Krka okopnjela, dok je jugoistočni dio istraživanog područja produbljen, tako da je u južnoj Istri, na Lošinju i Premudi taloženje produženo do konijaka i santona., Relative sea-level changes have been studied in the area of Istria and Kvarner islands, the NW part of the Mesozoic Adriatic Carbonate Platform. A total of 15 geological columns and profiles was sampled (Mirna Valley, Vodice–Jelovica, Vodice–Jelovica Slope, Martinjak, Goli breg, Planik, Veprinac, Učka, Rabac, Barban, Medulin, Osor, Martinšćica A, Martinšćica B and Premuda). Besides standard microfacies and biostratigraphic analyses on some samples other analytical methods were performed, like X-Ray diffraction, electronic microscopy, δ13C and δ18O stable isotope analysis as well as palynological analyses. Based on the field data and microfacies analyses main lithotypes, environmental conditions and diagenetic changes have been defined. The study was focused on a very significant Cenomanian–Turonian eustatic sea-level rise, defined within deposits of the informal lithostratigraphic units Milna (including Rušnjak, Marušići, Vinkuran and Niska members), Sv. Duh and Gornji Humac. However, other drowning episodes and penecontemporaneous shallow-water successions have been studied too, so corresponding units Crna, Sis, Belej (with Vrana member), Veli Rat and Gornji Humac have also been described, as well as previously uninvestigated deeper-marine Coniacian–Santonian deposits in the apical part of the Učka Mt. and Turonian–Santonian deposits between Medulin and Marlera in southern Istria. Correlation of lithostratigraphic units and analysis of all available data enabled construction of palaeoenvironmental and palaeogeographic reconstructions of the study area during the Early Cenomanian, Middle–Late Cenomanian, Cenomanian–Turonian, Turonian–Coniacian and Early Santonian. Two episodes of significant facies differentiation and at least partial platform drowning have been delineated, separated by a short-lived epsiode of completely shallow-water deposition during Late Cenomanian. The first episode was caused by synsedimentary tectonics during the Early Cenomanian, resulting in formation of a carbonate ramp with pelagic influence in the present-day southern Cres and Lošinj.areas, as well as weaker deformation in northern and southern Istria areas – those deeper areas were gradually infilled during Early, Middle or even Late Cenomanian. The second, younger episode commenced in the Late Cenomanian by drowning of the major part of the study area due to the significant eustatic sea-level rise, followed by gradual recovery of shallow-marine deposition during the Turonian in the present-day Ćićarija, eastern Istria and southern Cres areas. Penecontemporaneously under the influence of the significant synsedimentary tectonics in spite of the eustatic sea-level rise Savudrija Anticline area in northern Istria, northern part of the island of Cres and most of the Krk island Abstract XI were uplifted and emerged, while SE part of the study area was drowned, resulting in prolonged deposition of deeper-marine deposits until Coniacian and Santonian.

Usmenim priopćenjem (predavanjem) je prikazana geološka građa otoka Ugljana kroz mikrofosilni sadržaj, biostratigrafiju, litološke karakteristike vapnenaca i njihove okoliše taoženja.

Poznati udar asteroida u području Yucatana (Chicxulub krater) uzrokovao je jedno od najvećih globalnih izumiranja na granici krede i paleogena (K-Pg, ex. K-T, prije 66 milijuna godina) i značajne kratkotrajne sedimentacijske procese u području Meksičkog zaljeva i šire (SCHULTE et al., 2010). Dok su zapisi ovog događaja pronađeni širom svijeta u dubokovodnim naslagama, plitkovodni zapisi su vrlo rijetki i nejasni, a do sada još nikada nisu bili dokazani unutar neke od tadašnjih tropskih karbonatnih platformi. Stoga je nedavno objavljeni nalaz do 5 m debelog tsunamita, istaloženog na granici krede i paleogena unutar tipičnog slijeda naslaga unutrašnjeg dijela Jadranske karbonatne platforme (JKP) na području grada Hvara, od iznimnog značaja (KORBAR i sur., 2015).

A continuous, ∼350 m thick succession of cyclic, predominantly muddy upper Callovian-lower Kimmeridgian shallow-marine carbonates was logged in southern Croatia to define the sequence stratigraphy. The basal, late Callovian part contains three sequences (AdCal-x to AdCal-z) dominated by parasequences consisting of intraclast-skeletal-peloid packstone-grainstone capped by fenestral-laminated carbonates. The bulk of the Oxfordian (eight sequences: AdOx-1 to AdOx-8) and lower Kimmeridgian (AdKimm-1) is represented by low energy and muddy lithofacies. The parasequences consist of basal skeletal-microbial lump wackemudstone capped by barren lime mudstone. Lack of tidal flat facies caps to parasequences indicates incomplete shallowing to intertidal depths, and suggests that some parasequences are amalgamated. Given the duration of Oxfordian (∼8 m.y.), these likely represent third-order cycles with an average duration of ∼1 m.y. (suggestive of long-term obliquity forcing). The total number of Oxfordian parasequences (57, ∼100 k.y. duration) is suggestive of short-term eccentricity forcing. Samples for δ13C analysis were collected every meter from bulk carbonate matrix. The carbon-isotope values vary from −2.3 to +4.0‰ PDB, and show two significant isotope excursions in the Oxfordian The isotopic signature shows relatively constant values (0.8–1.8 ‰PDB) for the late Callovian, followed by a negative excursion to 0‰ at the beginning of Oxfordian, and a stepwise increase to 2.7‰. The subsequent negative excursion (-2.3‰) is followed by a stepwise increase to 3.8‰ in the middle of Oxfordian, slight decrease with values remaining between 1.5‰ and 3.3‰, and finally by a stepwise increase with a positive excursion to 4.1‰ in the late Oxfordian. Stepwise positive shifts in carbon-isotope values in the middle and late Oxfordian are both associated with shallowing upward parts of sequences AdOx-3 and AdOx-6, respectively. The remainder of the curve shows generally decreasing C-isotope values into the lower Kimmerdgian. The studied succession supports overall late Callovian cooling (marked by tidal flats) followed by mid-Oxfordian maximum flooding (widespread subtidal facies), with parasequence development suggestive of short-term eccentricity forcing and superimposed long-term obliquity forcing. It is interesting that the dominantly subtidal Oxfordian of the Adriatic platform corresponds to time of intrabasin source rock formation in the Middle East.

Osnovni cilj ovoga rada bio je analiza postojećeg ugljikovodičnog potencijala te usporedba s već istraženim potencijalnim ležištima u sedimentima Jadranske karbonatne platforme hrvatskog dijela Jadranskog mora. Jadranska karbonatna platforma, jedna od najvećih karbonatnih platformi u Perimediteranskom području, rasprostire se od sjeveroistočne obale Jadranskog mora do Apulijske karbonatne platforme na jugu, Apeninske platforme na jugozapadu te Panonskog bazenskog sustava s kojim Dinaridi, kao dio Jadranske karbonatne platforme, graniče na istoku. Od početka istraživačkog bušenja 1970. do 2000. godine ukupno je izrađeno 116 istraživačkih i 12 razradnih bušotina, te snimljeno 75 000 km² seizmičkih profila. Međutim, ti podatci obuhvaćaju i bušenja pliocensko-kvartarnih taložina u Sjevernom Jadranu. Ugljikovodični potencijal, naročito ugljikovodika od metana do pentana, te pojava sumporovodika, vode i ugljikovog dioksida, javlja se u mezozojskom bazenu u anhidritno-karbonatnim kompleksima, što je i potvrđeno dubokim bušotinama Brač-1ß i Vis-1. Time su potvrđene pretpostavke da naslage s anhidritnom krovinom predstavljaju zatvorene cjeline glede nakupljanja fluida u zamke, a time i moguće naftno-plinske geološke sustave s moguće isplativim količinama ugljikovodika.

Organski facijes uzorka lokaliteta Šajini (srednji-gornji cenoman), određen je pomoću molekularne geokemije i palinoorgansko facijesne analize kao nezrela matična stijena s kerogenom tipa IIS koja je taložena u marinskim, anoksičnim uvijetima unutar zaštićene, plitkomorske, intraplatformne lagune na Jadranskoj karbonatnoj platformi. Serijom izotermnih vodenih piroliza matičnih stijena lokaliteta Koreničko Vrelo (Lemeš – kimeridž-titon) te Rastovatica (santon-?gornji kampan) i Šajini (srednji-gornji cenoman), u trajanju od 72 sata, dobiveni su kinetički parametri generiranja nafte: Koreničko Vrelo Ea = 42, 99 (kcal/mol) ; A0 = 8, 23982E+12 (h-1), Rastovatica Ea <

Istraživano područje obuhvaća odabrane lokalitete u okolici Supetra te SZ dio otoka Brača (sjeverno od Sutivana, rt Gomilica). prikupljei uzorci su sedimentološki i mikropaleontološki obrađeni. Najstarije su gornokredne naslage (mastriht ; nalazi Dicyclina schlumbergeri (Munier-Chalmas, Fleuryana adriatica De Castro, Drobne & Gušić. Transgresivno slijede paleogenske naslage osim na sjevernom dijelu otoka, uvala Likva, gdje je utvrđen i fosilima dokazan kontinuirani prijelaz iz krede u paleocen. Eocenski vapnenci pokazuju širok raspon taložnih facijesa i fosilnih zajednica, a ipresijska je starost dokazana nalazima vrsta alveolina (Alveolina ellipsoidalis Schwager i A. pasticillata Schwager).

Na promatranom području koje se nalazi u blizini Duge Rese najstarije stijene koje izdanjuju pripadaju donjem dijelu donje jure. Predstavljene su ranodijagenetskim dolomitima na kojima kontinuirano slijede vapnenci srednjeg dijela donje jure. Ovi vapnenci su uglavnom mikritnog tipa i moguće je izdvojiti tri facijesa ; Facijes L2 - bioklastično-peletni vekston/pekstoni, Facijes L3 - kasnodijagenetski dolomitizirani bioklastični madston/vekstoni i Facijes L4 - bioklastično-peletni madston/vekstoni i vekston/pekstoni. Na vapnencima donje jure kontinuirano slijede tzv. „Lemeš naslage“ koje stratigrafski pripadaju u niži dio gornje jure i predstavljene su vapnencima s rožnjacima. Granica srednji dio donje jure - gornji dio gornje jure je transgresivna i označava stratigrafsku prazninu u tom međurazdoblju. Unutar "Lemeš naslaga" moguće je izdvojiti dva facijesa ; Facijes M1 - bioklastični madston/vekstoni s rožnjakom i Facijes M2 - bioklastično-peletni vekston/pekstoni s rožnjakom. Na njima kontinuirano slijede grebenski i subgrebenski vapnenci vršnog dijela gornje jure unutar kojih je moguće izdvojiti pet facijesa ; Facijes M3 - bioklastični floutstoni, Facijes M4- peloidno-bioklastični pekston/grejnstoni, Facijes M5 - bioklastično-peloidno-ooidni grejnstoni, Facijes M6 - bioklastično-peloidni vekston/pekstoni i Facijes M7 - bioklastično-algalni vekstoni.

Taložine donjojurske Jadranske karbonatne platforme koje izdanjuju na području Gorskog kotara (Gornje Jelenje) i južnog Velebita (Mali Alan) istraživane su s ciljem određivanja taložnih okoliša te određivanja njihove starosti provodnim fosilima (pretežno bentičkim foraminiferama). Detaljna mikrofacijesna analiza omogućila je određivanje nekoliko tipova mikrofacijesa, uočavanje cikličkg tipa taloženja i sadržaj mikrofosila. Karbonati su istaloženi u ograničenom dijelu unutrašnje platforme (laguna-periplimni okoliši), a raspoređeni su u cikluse oplićavanja naviše malih razmjera. Povremeni nalazi paleotla sa karakterističnim pedogenim značajkama, paleospeleotema i paleokalkreta na vrhu periplimnih ciklusa, upućuju na kolebanja morske razine i povremene emerzije.

U radu su prikazane petrološko-sedimentološke značajke naslage gornjega alba u središnjoj Istri, zapadno od mjesta Sveti Petar u Šumi, koje predstavljaju uglavnom karbonatne stijene s početka 3. megasekvencije razvoja sjeverozapadnog dijela Jadranske Karbonatne Platforme (JKP). Navedene naslage su istraživane uz zasjek ceste koja od Tinjana vodi preko Tinjanske drage prema Sv. Petru u Šumi. Istraživanje u sklopu izrade ovog rada uključivalo je snimanje detaljnog geološkog stupa na terenu (u mjerilu 1:100), uzorkovanje reprezentativnih litotipova te njihovo petrološko mikriskopiranje u prolaznoj svjetlosti (9 uzoraka) i katodoluminiscentnom metodom (2 uzorka). Opisane su petrološko-sedimentološke značajke analiziranih uzoraka i definirani su slijedeći litotipovi: fosiliferni pelmikriti, laminirani pelspariti-mikriti, nesortirani intrapelspariti, biomikriti, mikriti s ostrakodima, laminirani ostrakodni mikriti, kasnodijagenetski (de) rekristalizirani mrvičasti mikriti i silicificirani dedolomitizirani mikriti. Na terenu je utvrđena izmjena opisanih litotipova, organiziranih u cikluse oplićavanja naviše s povremenim emerzijskim fazama, koje su obilježene taloženjem glinovitih naslaga i breča. Također su utvrđeni dijagenetski procesi kasnodijagenetske dolomitizacije, dedolomitizacije i silicifikacije koji su djelomice ili potpunosti izmijenili pojedine dijelove opisanog slijeda.

Najznačajnije paleogeografske promjene u juri Krških Dinarida tj. na Jadranskoj karbonatnoj platformi (JKP) dogodile su se u gornjoj juri od najkasnijega oksforda do kasnoga titona. Usljed djelovanja sinsedimentacijske, pretežito kompresijske tektonike dotadašnja relativno ujednačena platformna morfologija s najčešće periplimnim okolišima bila je značajno izmijenjena. Veći dio unutarnje platforme zadržao je dotadašnja periplimna obilježja, pojedini dijelovi bili su izdignuti, drugdje produbljeni, a izrazito plitki ili ranije okopnjeli rubovi platforme tada su potpljeni (DRAGIČEVIĆ & VELIĆ, 2002 ; VELIĆ et al., 2002 ; VLAHOVIĆ et al., 2005). Jedno od većih emergiranih područja na JKP nalazilo se je u današnjoj zapadnoj Bosni, a unutar njega i Srnetica, gdje su poznata ležišta gornjojurskih boksita (VRHOVČIĆ et al., 1983). VRHOVČIĆ & MOJIČEVIĆ (1983) navode da su u jugozapadnom krilu jurske antiklinale Donje Crkveno, na okršenoj podini srednjo-gornjojurskih vapnenaca, na više lokaliteta, otkrivena boksitna ležišta. U krovini boksita autori opisuju donjokredne vapnence. VRHOVČIĆ et al. (1983) kao najveća ležišta u geološkoj karti izdvajaju Pijetlov vrh, Mršenac i Djelentušu. Novija terenska i laboratorijska istraživanja ležišta Pijetlov vrh potvrdila su od citiranih autora općenito navedenu gornjojursku starost boksita. Međutim, najnoviji paleontološki podatci pokazuju njihov nešto stariji stratigrafski položaj pa tako i trajanje emerzijske faze kada su se oni taložili. Općenito, sve se to događalo tijekom kasne jure. U slijedu gornjojurskih karbonatnih naslaga s boksitima na lokalitetu Pijetlov vrh u podini boksita otkriveni su svijetli, slabo slojeviti do masivni vapnenci – rjeđe ooidno, a pretežito onkoidno-skeletni greinstoni, mjestimice i pekstoni s izraženom kosom slojevitošću unutar slojeva. Dobro prepoznatljiva zajednica koralja, briozoa, stromatoporida, hidrozoa, puževa, školjkaša i dr. gradila je manje krpaste grebene na plažnim pijescima potopljenoga žala (shoreface). Te su biolititne tvorevine razarane, a skeleti i bioklasti spomenutih organizama pretaložavani zajedno s plažnim pijescima. Vapnenci su izrazito, često i stožasto okršeni pa strše iz boksita. Utvrđena foraminiferska zajednica u vapnencima s Trocholina alpina LEUPOLD, Trocholina elongata LEUPOLD, Protopeneroplis striata WEYNSCHENK, Nautiloculina oolithica MOHLER, Mohlerina basiliensis (MOHLER) i Everticyclammina sp. prema VELIĆ (2007) određuje oksfordsku starost. Na paleoreljefu opisanih oksfordskih grejnstona taložio se je izvorni materijal za boksit. Boksit je danas tamnocrvene boje, masivan, težak. Dijelom je mikritnog habitusa a dijelom oolitičan. Leži na neravnoj podlozi. Vidljiva, ali vjerojatno ne i konačna debljina boksita je oko 8 metara. Nasamom ležištu ne vidi se kontakt s krovinskim vapnencima zbog pokrivenosti terena. Analiziran je kemijski sastav boksita u laboratoriju kompanije MAL u Mađarskoj. Rezultati su prikazani u tablici: KEMIJSKI SASTAV BOKSITA (%) Al2O3 SiO2 CaO MgO Fe2O3 51, 86 11, 58 0, 21 0, 42 18, 33 TiO2 V2O5 ZnO MnO2 Vlaga 2, 17 0, 04 0, 036 0, 18 1, 5 Krovinu boksita također čine vapnenci. Izmjenjuju se ciklusi zagasito sivih madstona, peletnih laminiranih pekstona i skeletno-intraklastičnih pekstona s fenestralnim madstonima. Debljine slojeva su 5, 20, 40, mjestimice i 60 cm. Karakteristično su stilolitizirani, najčešće paralelno slojevitosti, ali i mrežno. Fosilni sadržaj istraživanoga dijela stupa je izrazito osiromašen, ali je utvrđena alga Campbeliella striata (CAROZZI) čiji je raspon u mlađem titonu. Na temelju mikropaleontoloških podataka koji definiraju starosti naslaga podine i krovine boksita stratigrafski raspon gornjojurske emrzije bio je od kasnoga oksforda do kasnoga titona. U taj raspon treba smjestiti i starost ležišta boksita Pijetlov vrh, koji se je najvećim dijelom taložio tijekom kimeridža i starijega titona. Prema odnosima koje opisuju VRHOVČIĆ & MOJIČEVIĆ (1983) vjerojatno su iste starosti i drugi boksiti u Srnetici. Istraživani lokalitet na Srnetici može se korelirati sa stratigrafski odgovarajućim gornjojurskim naslagama s boksitima u zapadnoj Hrvatskoj, u Istri. U području između Poreča i Rovinja u identičnim stratigrafskim i facijesnim razvojima, s karbonatnom podinom i krovinom, nalaze se ležišta boksita od kojih je najveće Mondolako u Rovinju. Geološke odnose i okoliše taloženja u tom području opisali su VELIĆ & TIŠLJAR (1988). Podinu boksitima izgrađuju peletni pekstoni, skeletni vekstoni i ooidno-onkoidni grejnstoni oksforda i ranoga kimeridža. Boksit je kao i na Srnetici tamnocrvene boje, masivan, težak. U krovini su tzv. „ Kirmenjak vapnenci“ (poznati a-g kamen) zastupani cikličnom izmjenom debeloslojevitih madstona s fenestralnim madstonima. Prepoznatljivi su i karakteristični po mnogobrojnim horizontalnim i mrežnim stilolitima. Bilo bi zanimljivo istražiti gornjojurska boksitonosna područja u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori da bi se dobila jedinstvena paleogeografska slika i njihov stratigrafski položaj na čitavom prostoru nekadašnje Jadranske karbonatne platforme.

This excursion is largely based upon the Field Trip P8 (Regional Subaerial Unconformities in Shallow-Marine Carbonate Sequences of Istria: sedimentology, Mineralogy, Geochemistry and Micromorphology of Associated Bauxites, Palaeosols and Pedo-Sedimentary Complexes) of the 22nd IAS Regional Meeting held in Opatija, Croatia (DURN et al., 2003). Unlike the aforementioned fieldtrip, this excursion comprises 3 stops instead of 8, but data on clays are presented in more detail.

Premda slijed karbonatnih sedimenta u krškim Dinaridima mjestimice ima gotovo kontinuirani razvoj od gornjega perma do eocena s debljinama i više od 8.000 m samo sedimenti od vrha donje jure (toarcija) do najmlađe krede pripadaju Jadranskoj karbonatnoj platformi (JKP– AdCP). Ona je sredinom i krajem starije jure – u toarciju – nastala tektonskom dezintergracijom postojeće velike Južnotetiske megaplatforme nakon formiranja dubljih morskih područja, posebice Jadranskog bazena kojim su odvojene Apulijska, Apeninska i Jadranska karbonatna platforma, a koji je bio veza između Jonskog, Belluno i Lagonero bazena, te Slovenskog i Bosanskog korita (VLAHOVIĆ et al., 2002, 2005). Taloženje na JKP tijekom 125 milijuna godina rezultiralo je s, od mjesta do mjesta varijabilnim, debljinama karbonatnih sedimenata između 3.500 i 5.000 m. Zbivalo se pretežito u izrazito plitkomorskim okolišima koji su često bili prekidani kraćim ili dužim okopnjavanjima – emerzijskim razdobljima kao posljedicom sinsedimentacijske tektonike, a povremeno i eustatičkih promjena morske razine. U starijoj juri (toarciju) zapadni dio JKP imao je raznovrsnu paleogeografiju i zbog toga bitne razlike u uvjetima i okolišima taloženja: od Gorskoga kotara, preko Like i Velebita do središnje Dalmacije na platformi je formirano prostrano lagunarno područje izolirano od izravnih utjecaja otvorenoga mora, obilježeno slabom produkcijom karbonata, tj. vrlo malim obrocima taloženja (talože se biturbiorani “ mrljasti vapnenci” ). Istodobno je izdizanjem SZ dijela platforme područje Žumberka i okolice Karlovca okopnjeno (sl. 1), a emerzija je trajala od početka toarcija do početka kimeridža (oko 25 milijuna god. Sredinom i krajem starije, u srednjoj i početkom mlađe jure središnji je dio zapadnog područja platforme (Gorski kotar, Velika Kapela) preplavljen plitkim morem u kome dominiraju periplimni okoliši (lagune i zaštićeni plićaci), a mjestimice i plićaci s pokretljivom vodom u kojima se talože ooidni i bioklastični pijesci u obliku stalno pokretnih prudova(TIŠLJAR et al., 2002). Blaga sinsedimentacijska tektonika uzrokovala je samo mjestimična izronjavanja – kratkotrajne emerzije obilježene emerzijskim brečama i vadoznim tvorevinama (sl. 1 i 2). U mlađoj juri, krajem oksforda i tijekom kimeridža, sinsedimentacijska tektonika bitno mijenja paleogeografiju zapadnog i središnjeg dijela JKP: zapadna Istra je izdignuta i okopnjena – emerzijska faza traje od početka kimeridža do mlađega titona (6– 8 milijuna god.), a istodobno se izvan platforme (bušotina IM– 1) talože dubokomorski sedimenti(karbonatni turbiditi.Tijekom kimeridža izdiže se i okopnjava i područje Biokova. Istodobno je u središnjem dijelu platforme od Karlovca, Bihaća duž rijeke Une, preko Like do Knina i Dinare nastalo intraplatformno “ Lemeško” korito koje je imalo izravnu vezu s otvorenim morem, tako da je primalo pučinsku faunu (uključujući i mjestimice brojne amonite). To se korito odlikovalo niskim obrocima taloženja i većom koncentracijom vulkanskog pepela iz kojeg su silicifikacijom nastali rožnjaci (= “ vapnenci s rožnjacima” ). Slično je korito, ali manjih dimenzija i s tek povremenim pučinskim utjecajima, formirano i u području Velike Kapele. Na izdignutim rubovima oba korita postojali su grebenski okoliši i/ili ooidni prudovi koji su progradirali u korito i postupno ga zapunjavali, tako da su krajem jure (tijekom titona) u na taj način uspostavljenim plitkomorskim okolišima ponovno taloženi izrazito plikomorski karbonati – periplimni klipeinski vapnenci, obično u obliku ciklusa oplićavanja naviše (VELIĆ et al., 2002 ; TIŠLJAR et al., 2002). Tijekom najmlađe jure (mlađeg titona) i najstarije krede (berijasa) na cijeloj je Jadranskoj karbonatnoj platformi ponovno uspostavljen plitkomorski, uglavnom periplimni i/ili lagunski režim sedimentacije.

Istra predstavlja sjeverozapadni dio drevne Jadranske karbonatne platforme, velikog paleogeografskog tijela na kojem su se u plitkom, toplom moru taložile karbonatne stijene. Tijekom dugoga razdoblja geološke prošlosti, od starije jure (prije približno 190 milijuna godina) do kraja krede (prije približno 65 milijuna godina) platforma je bila izolirana od kopnenih utjecaja, tj. okružena dubokim oceanom Tethysom, a pod utjecajem dinamskih procesa iz dubine Zemlje postupno se od rubova današnje Afrike kretala prema sjeveru. U takvim je uvjetima nastala velika debljina karbonatnih naslaga (oko 5000 m), među kojima su najčešći vapnenci, a nešto rjeđi dolomiti. Kasnijom kolizijom Jadranske karbonatne platforme (JKP) i susjednih područja s kontinentalnom masom Europe (čiji je najveći intenzitet započeo u eocenu, prije približno 40-ak milijuna godina) platforma je dezintegrirana uz mjestimični nastanak dubokomorskih korita, a potom je snažnom tektonikom izdignuta u planinski lanac Dinarida čiji se jugozapadni dio naziva Krškim Dinaridima. Veliki je dio drevne platforme danas prekriven Jadranskim morem, tako da su njezine naslage utvrđene u dubokim bušotinama i na geofizičkim profilima približno do sredine Jadrana između hrvatske i talijanske obale. Istra obuhvaća naslage unutarnjega dijela Jadranske karbonatne platforme (jedinice I, II i III na sl. 1), kao i naslage nastale tijekom njezine dezintegracije (jedinica IV na sl. 1). Njezina je površina velikim dijelom prekrivena razmjerno tankim prekrivačem najmlađih, kvartarnih naslaga. Naravno, ispod površine terena nalaze se i starije naslage, što je utvrđeno i u dubokim bušotinama. Današnja građa Istre (sl. 1) posljedica je opetovanih tektonskih deformacija, pri čemu su najvažnije bile tijekom krede (kad je područje današnje zapadne Istre oblikovano u prostranu zapadnoistarsku antiklinalu) i u tercijaru (kad su formirana flišna korita, a potom i navlačne strukture Učke i Ćićarije). Kontinuitet taloženja na istarskome dijelu Jadranske karbonatne platforme povremeno je bio prekidan dužim kopnenim fazama, koje ujedno predstavljaju i granice velikih taložnih cjelina (megasekvencija) prikazanih na sl. 1. Najstarija taložna cjelina (jedinica I na sl. 1) obuhvaća slijed naslaga geološke starosti od srednje jure (bat, prije približno 170 milijuna godina) do starijega dijela gornje jure (oksford/donji kimeridž, prije približno 155 milijuna godina), koje su otkrivene u području između Poreča, Limskoga kanala i Rovinja (sl. 1). Sastoji se od tipičnih plitkomorskih vapnenaca taloženih u unutarnjem, zaštićenom dijelu platforme (lagunama, zaštićenim plićacima i plimnim prudovima), a u najmlađem dijelu sadrži i brojne pretaložene fosilne ostatke (hidrozoja, stromatoporoida, koralja, školjkaša i dr.) nastale razaranjem organogenih grebena. Tijekom dugotrajne kopnene faze različitoga trajanja (približno 6– 9 milijuna godina) stijene te jedinice bile su izložene pradavnom okršavanju, a u dubljim dijelovima tako nastalog reljefa taložen je ishodišni materijal za postanak boksita. Jedno od najvećih ležišta jurskih boksita nalazi se sjeverno od Rovinja, a manjih ležišta ima i u okolici Rovinjskoga sela, Gradine te između Vrsara i Funtane. Druga taložna cjelina (jedinica II na sl. 1) sadrži naslage raspona od najmlađe jure (mlađi titon, prije nešto manje od 150 milijuna godina) do mlađega dijela donje krede (mlađega apta, prije približno 115 milijuna godina). Nakon postupnog preplavljivanja dotadašnjeg kopna nastale su prostrane plimne ravnice i zaštićeni plićaci na kojima su ciklički taloženi muljeviti vapnenci, koji su od davnina eksploatirani kao izvrstan arhitektonsko-građevni kamen poznat pod nazivom “ Pietra d’ Istria” i “ Orsera” (od kojega su izgrađene brojne palače i mostovi u Veneciji i Raveni), a danas je poznat kao “ Kirmenjak” prema istoimenom selu u čijoj se okolici nalazi više kamenoloma. O izuzetno plitkim morskim taložnim okolišima svjedoče brojne pojave pukotina isušivanja kao i rijetki otisci tragova stopala dinosaura na gornjim slojnim površinama, te izuzetno dobro očuvani stijenski zapisi u ranodijagenetskim dolomitima koji slijede iznad njih, a već pripadaju najstarijoj kredi (berijas, prije nešto više od 140 milijuna godina). Najljepši izdanci takvih dolomita u starom kamenolomu Fantazija kod Rovinja proglašeni su Geološkim spomenikom prirode. Izrazito plitkomorski taložni uvjeti nastavljaju se i tijekom mlađega dijela starije krede, neokoma (koji uključuje berijas, valendis i otriv) i barema (prije približno 120 milijuna godina). Tako su pored brojnih proslojaka stromatolita (okamenjenih ostataka cijanobakterijskih nakupina) zabilježeni i tragovi isušivanja, kratkotrajnih izronjavanja iznad razine oseke, a izuzev više razina s pojavama tragova stopala dinosaura (sl. 2) pronađene su i izuzetno lijepe pojavedrevnih slatkovodnih priobalnih sedimenata s kostima dinosaura (uvala Kolone kod Bala). Pred kraj druge taložne cjeline promijenjeni su taložni uvjeti, te su dotadašnji izrazito plitkomorski zamijenjeni nešto dubljim, lagunskim okolišima u kojima su taložene velike količine vapnenačkoga mulja i algalnih gruda. Tako su nastali masivni žućkasti vapnenci poznati kao arhitektonsko-građevinski kamen “ Istarski žuti” , koji se danas eksploatira u kamenolomima Kanfanar (sl. 3) i Selina, a nekad se vadio u brojnim kamenolomima od Lakovića do otoka Sv. Jeronim. Taloženje je u cijelom području Istre prekinuto sredinom apta (prije približno 115 milijuna godina), kad je zbog izrazitog snižavanja morske razine, koji je slabije izražen i na drugim dijelovima drevne Jadranske karbonatne platforme, došlo do okopnjavanja. Kopnena je faza trajala približno do sredine alba, tako da joj je na različitim dijelovima paleoreljefa utvrđeno trajanje od 10– 13 milijuna godina, a u stijenama je zabilježena pojavom do 1 m debelog slijeda krških breča i sivozelenih glina koje su predstavljale pradavna tla. Treća taložna cjelina (jedinica III na sl. 1) obuhvaća naslage raspona od sredine alba do različitih razdoblja gornje krede, tako da je u području sjeverne Istre, koje je ranije izdignuto, taloženje prekinuto krajem cenomana (prije približno 94 milijuna godina), a u području današnje južne Istre i vrha Učke taloženje je kontinuirano nastavljeno sve do mlađega santona (prije približno 84 milijuna godina). Zato su i naslage ove taložne cjeline vrlo različite debljine (sl. 1, geološki stupovi A i B). Početak taloženja obilježen je postupnim preplavljivanjem okopnjenih područja, a cijelo je razdoblje mlađega alba obilježeno taloženjem u vrlo plitkim morskim okolišima, o čemu svjedoče pojave pukotina isušivanja, stromatolita, plimnih kanala i tragova dinosaura. Pri kraju alba (prije približno 100 milijuna godina) istarski je dio Jadranske karbonatne platforme u tri ciklusa kontaminiran vrlo sitnim pepelom donešenim vjetrom s udaljenih područja u kojima su bili aktivni vulkani. To je bio ishodišni materijal za postanak tzv. kvarcnih pijesaka, odnosno kvarcnih dijagenetskih sedimenata, koji su korišteni kao sirovina za staklarsku industriju i izradu plinobetonskih blokova (najvažniji rudnici bili su Loborika, Pinezići, Šaulaga i Butkovići). Krajem alba sinsedimentacijska tektonska aktivnost uzrokuje značajne morfološke promjene na istarskome dijelu JKP, što je uvjetovalo različite uvjete i okoliše taloženja. Tako su u sjevernoj Istri nastali vrlo različiti okoliši, od kontinuirano plitkovodnog prijelaza u cenoman (područje Savudrije), plitkovodnih vapnenačkih pješčanih prudova (koji se eksploatiraju kao arhitektonsko-građevinski kamen u okolici Marušića) do nešto dubljih, razvedenih okoliša u kojima su taloženi organskom tvari i ljušturama rudistnih školjkaša bogati tamni vapnenci (koji su eksploatirani kao arhitektonsko-građevinski kamen u okolici Sv. Lucije). Istodobne naslage u području središnje Istre i Ćićarije sadrže i pojave natplimnih ranodijagenetskih dolomita, koji su naknadnim tektogeno-dijagenetskim procesima pretvoreni u razmjerno debeli paket kasnodijagenetskih dolomita i tektogeno-dijagenetskih breča. U južnoj Istri najstarije cenomanske naslage slijede na tektonski poremećenim albskim vapnencima, a predstavljene su naslagama nastalim djelovanjem oluja u dubljim okolišima te debelim slijedom klinofomnih vapnenaca gotovo isključivo izgrađenih od sitnijeg ili krupnijeg kršja i cijelih ljuštura rudistnih (sl. 4) i hondrodontnih školjkaša. Takvi masivni vapnenci predstavljaju od davnina poznati arhitektonsko-građevinski kamen (od kojeg je primjerice izgrađena i pulska Arena), a najpoznatiji je kamenolom Vinkuran. Mlađi dio cenomana na cijelom području Istre obilježen je ujednačavanjem plitkomorskih taložnih okoliša, uključujući i pojave tragova dinosaura na otoku Fenoliga. Krajem cenomana (prije približno 94 milijuna godina) sjeverni dio današnje Istre (područje od Savudrije do Buzeta te sjeverni dio Ćićarije) tektonikom se izdiže i postaje dugotrajno kopno izloženo pradavnom okršavanju uz taloženje izvorišnog materijala za postanak piritnih boksita (u dolini Mirne u okolici Sovinjaka nalaze se brojni stari rudnici, među kojima i najstariji svjetski rudnik boksita Minjera). Nasuprot tome, potpuno je drukčija situacija bila u područjima južnoga dijela Ćićarije i južne Istre, gdje je kao i na pretežitom dijelu JKP zabilježeno i globalno dizanje razine svjetskih mora, pa su okoliši značajno produbljeni (o čemu svjedoče brojni organizmi otvorenih i dubljih mora: planktonske foraminifere, bodljikaši i školjkaši te glavonošci iz skupine amonita). Tijekom starijega turona (prije približno 93 milijuna godina) međudjelovanjem globalnoga snižavanja morske razine i pretaložavanja velike količine sitnorazdrobljenoga vapnenačkoga materijala iz susjednih plićih područja zapunjava se i zaravnava taložni prostor i uspostavlja tipični plitkomorski taložni sustav. Tako su u okolišima zaštićenih plićaka taloženi muljeviti vapnenci s promjenljivim udjelom kršja i kolonija rudistnih školjkaša očuvanih u primarnom položaju rasta. U području južne Ćićarije takvi su uvjeti vladali sve do okopnjavanja početkom konijaka (prije približno 88 milijuna godina), dok je u južnoj Istri i nadanašnjoj Učki taloženje nastavljeno sve do mlađega santona (prije približno 84 milijuna godina) uz još jedan utjecaj produbljavanja i komunikacije s otvorenim morem. Kopnena faza utvrđena između krednih i paleogenskih naslaga Istre bila je vrlo dugotrajna i od mjesta do mjesta vrlo različitoga trajanja, budući da su eocenski vapnenci prije približno 54 milijuna godina taloženi na različitim stratigrafskim jedinicama krede. Najmanji stratigrafski hijatus (razdoblje koje nije zabilježeno u stjenskome zapisu jer nije bilo taloženja tijekom kopnene faze) tako je utvrđen u južnoj Istri gdje iznosi približno 30 milijuna godina, a nešto je dugotrajniji bio na sjevernome dijelu Ćićarije i u području Savudrija– Buzet (oko 40 milijuna godina). U novije su vrijeme u zapadnom dijelu Istre, između Rovinja i Poreča, pronađene i manje pojave eocenskih vapnenaca na naslagama donje krede, koje ukazuju da je kopnena faza u tome dijelu Istre trajala znatno duže (čak i do 80 milijuna godina). Upravo je to jedan od ključnih dokaza da je zapadni dio Istre bio u to doba bio izdignut, te je predstavljao prostrani otok na kojem su tijekom dugoga razdoblja krede prebivali dinosauri (za koje je pored velike količine hrane bilo potrebno i obilje slatke vode). Četvrta taložna cjelina (jedinica IV na sl. 1) sadrži naslage paleogenske starosti čije je taloženje započelo postupnim preplavljivanjem tektonski deformiranog, tijekom dugotrajne kopnene faze okršenog i reljefno diferenciranog kopna. Podizanje morske razine uzrokovalo je istodobno izdizanje velikih leća podzemne slatke vode, tako da su najniži dijelovi reljefa postupno pretvarani u močvare, u kojima je između karbonatnih sedimenata taložen i izvorišni materijal za debele naslage ugljena (koji je vađen u rudnicima u području Labina). Daljnjim porastom morske razine postupno je preplavljen sve veći dio dotadašnjega kopna, te se ponovno uspostavljaju plitkomorski okoliši taloženja na sve većem prostoru, u kojima se talože velike količine sitnih ljušturica različitih jednostaničnih organizama iz skupine foraminifera (miliolida, alveolina, numulita, diskociklina i dr.), po čemu se i slijed takvih naslaga naziva foraminiferski vapnenci. Istodobnim tektonskim deformacijama cjelokupnog područja nekadašnje Jadranske karbonatne platforme, zbog sažimanja prostora povezanog s regionalnim događajima u Alpama i Karpatima stvaraju se duboka korita obilježena taloženjem klastičnih naslaga. Te naslage poznate pod nazivom fliš (sl. 5) obuhvaćaju u najnižem dijelu lapore (smjesu najsitnijih čestica kalcita i gline), a zatim ritmičku izmjenu takvih autohtonih bazenskih naslaga i uglavnom tankih proslojaka pretežito vapnenačkih pješčenjaka čiji materijal potječe od pretaloživanja velike količine ljušturica foraminifera iz susjednih rubnih plitkomorskih okoliša trošenja, a dijelom i od trošenja starijih (pretežito gornjokrednih) tektonski izdignutih naslaga. U mlađem dijelu fliša pješčenjaci sadrže i veći udio nekarbonatnih, siliciklastičnih zrna. Jedno od takvih korita – poznato kao Pazinski flišni bazen – dobro je očuvano u području od doline Mirne, preko Pazina i Lupoglava do okolice Labina (sl. 1). Posebna odlika flišne sedimentacije u tome koritu su i pojedinačni vrlo debeli slojevi vapnenačkih breča i pješčenjaka na kojima je zbog izuzetne otpornosti na eroziju izgrađena većina naselja u tome području (npr. Hum, Buzet, Motovun, Boljun i dr.). Nakon taloženja fliša, kao najmlađih paleogenskih naslaga, prije približno 35 milijuna godina, cijelo je područje današnje Istre okopnjelo. Tijekom tako dugoga kopnenoga razdoblja sve četiri opisane velike taložne cjeline izložene su površinskome trošenju, okršavanju i eroziji, a dijelom su i prekrivene najmlađim sedimentima – crvenicom, eolskim materijalom (lesom ili praporom), kvartarnim brečama i močvarnim sedimentima. Tektonska aktivnost na istraskome dijelu Jadranske karbonatne platforme može se podijeliti u nekoliko aktivnih i po geometriji struktura prepoznatljivih razdoblja. Najstarije je razdoblje vezano uz kredu (izrazitije mlađu kredu, razdoblje prije približno 99– 65 milijuna godina) kad se JKP uslijed djelovanja geodinamskih sila kreće u smjeru zapada– sjeverozapada. Zbog otpora takvom kretanju nastale strukture poprimaju pravac pružanja sjever– sjeveroistok – jug– jugozapad, a najvažnija je takva struktura zapadnoistarska antiklinala (sl. 1). Mlađe tektonski aktivno razdoblje (paleocen– mlađi miocen, prije približno 65– 10 milijuna godina) vrlo je značajno za područje JKP, jer je rezultiralo izdizanjem Dinarida. Smjer kretanja platforme u to je doba zakrenut i pritisci djeluju po pravcu sjeveroistok– jugozapad. Tako nastaju “ dinarske” strukture pružanja sjeverozapad– jugoistok (ljuskave strukture Ćićarije, navlaka Učke i Pazinski bazen). Krajem miocena započinje neotektonsko razdoblje koje traje i danas. Njegovo su najvažnije obilježje deformacije čija je geometrija prepoznatljiva po pružanju struktura istok– zapad, što je posljedica regionalne kompresije po pravcu sjever– jug.

The Adriatic belt of the AdCP, or what is to-day the Adriatic zone of the External Dinarides, is largely built up of Upper Cretaceous platform limestones. They have variable thicknesses in different structural settings, and, in adition to that, a rather pronounced facies variability. By means of paleostress data analysis it was possible to distinguish three kinematic events, documented by their sedimentary signatures, including slumps, paleofissures, dessication cracks, polymictic fissure breccias (=neptunian dykes), etc. Also, the analysis of the paleostress data showed that the majority of present structures were imprinted upon the older (= Ladinian) structures ; those, in turn, were being subject to repeated movements and thus represented the origin of the later (= recent) structural units. During the Late Cretaceous, both types of kinematic deformations, i.e., the radial and the tangential ones, have been active in the Adriatic belt of the External Dinarides. The oldest, Cenomanian, movements were characterized by radial tectonics (= the D1 deformational event). The Cenomanian-Turonian transition was a more quiet phase, characterized by the deposition of a new type of limestone - pelagic micrite (probably as a result of global eustatic sea-level highstand, which temporarily drowned the AdCP) that leveled the pre-existing paleomorphology. The end of the Santonian represents a turning point in kinematic activity, i.e., the tangential tectonics predominates (= the D2 deformational event). It produced important plicate deformations within individual segments of the AdCP (the NW-SE striking folds of 10 m- to 100 m-sized amplitudes and kilometer-sized limbs). While in thus formed synclines the deposition of pelagic micrites again took place, in the elevated parts of the anticlines the sedimentation was locally interrupted or, alternatively, shallow-water deposition continued. By the end of the Campanian, and due to the tangential stress, bioclastic sediments filled up and leveled the depressions. At the same time, the sedimentation in the largest part of what is to-day the onshore zone of the External Dinarides came to an end.

Tijekom gornje krede ističu se tri deformacijska događaja kojima su determinirane glavne geomorfološke i strukturne karakteristike Jadranske karbonatne platforme. Inicijalna faza odražava nasljeđene jurske-riftne strukture. druge dvije faze kompresivnog su karaktera i bitna su odrednica postkrednih geomorfoloških struktura.

Radiolitide (Mollusca: Hippuritoidea) su najbrojniji i najraznolikiji makrofosili koje nalazimo unutar naslaga (gornjeg apta?) alba do mastrihta nekadašnje Jadranske karbonatne platforme. Na temelju utvrđenih raspona pojavljivanja četrdesetak radiolitidnih taksona postavljeno je pet biostratigrafskih zona, koje su, barem jednim dijelom, ograničene značajnim sekvencijskim granicama. Najvažnije morfološko-strukturne značajke šesnaest rodova prepoznatih unutar istraživanih naslaga pregledno su prikazane, a njihova je taksonomija temeljito revidirana na temelju primjene populacijskog pristupa i biometrijskih analiza, te analize podataka prethodnih autora. Time je iznimno veliki broj taksona, dosad opisanih na području Jadranske karbonatne platforme, smanjen na razumnu mjeru. Tako je istaknuto da je populacijski pristup taksonomskim istraživanjima važan preduvjet za kvalitetnija (bio)stratigrafska razmatranja. Opisani su i objašnjeni mehanizmi razmnožavanja i inicijacije te tafonomija i paleookolišni smještaj radiolitidnih zajednica, čime je jasnije definirana njihova paleoekologija. Pritom je naglašen njihov način pojavljivanja koji se uvelike razlikuje od načina pojavljivanja grebenskih koralja, ali je istodobno njihova litogenetska uloga unutar prostorno ograničenih područja, smještenih na rubovima platforme odnosno rubovima unutarplatfomnih bazena, bila značajna. Predstavljene su mogućnosti uporabe nove metode istraživanja koja obećava dalekosežnu paleoekološku i paleogeografsku primjenu.

Otok Mljet gotovo je u potpunosti izgrađen od mezozojskih karbonatnih naslaga istaloženih u vremenskom razdoblju nešto većem od 70 milijuna godina, odnosno od kimeridža do santona. Tijekom tog razdoblja, s izuzetkom perioda od mlađega gornjeg cenomana do starijega gornjeg santona za koji zbog rasjednog kontakta gornjocenomanskih i gornjosantonskih naslaga nema podataka, kontinuirano su taloženi plitkomorski vapnenci karbonatne platforme, koji su povremeno tijekom rane i kasne dijegeneze dolomitizirani. Mezozojske naslage otoka Mljeta litostratigrafski su klasificirane u devet neformalnih jedinica čija je relativna starost utvrđena i dokumentirana mikrofosilnim sadržajem, a okoliši taloženja i geneza detaljno su interpretirani. Po prvi je puta na istraživanom području dokazana prisutnost pojedinih usko provodnih mikrofosilnih oblika. Izdvojeno je ukupno 10 biozona koje su korelirane s odgovarajućim biozonama u širem Perijadranskom području. Istraživano je područje južnoga dijela Jadranske karbonatne platforme tijekom jure i krede bilo daleko od kopna, odnosno radilo se o izoliranoj platformi smještenoj na Adriji, koja je bila vrlo osjetljiva na klimatske i oceanografske promjene, uključujući i kolebanja morske razine. Rezultati istraživanja mljetskih naslaga, uzimajući u obzir i karbonatni razvoj susjednog poluotoka Pelješca te otoka Korčule i Lastova, upućuju na određene događaje (prijelaz iz jure u kredu, aptski događaji, prijelaz iz starije u mlađu kredu) u geodinamskoj evoluciji koji su od značenja ne samo za južni dio Jadranske platforme, već i za šire područje kako Jadranske, tako i susjedne Apulijske platforme. Diverzitet zajednice bentičkih foraminifera ovisio je o relativnim kolebanjima morske razine, pri čemu je bio najveći tijekom transgresivnih razdoblja i uspostavljanja HST-a. Temeljem analiza vertikalne i lateralne distribucije facijesa utvrđena je dinamika okoliša tijekom taloženja i konstruirana krivulja relativnih promjena morske razine na istraživanome području južnoga dijela Jadranske karbonatne platforme.

U dugogodišnjim geološkim istraživanjima koja se za potrebe izrade Geološke karte Hrvatske 1:50.000 izvode u karbonatnim platformnim naslagama Dinarida, primjena detaljne strukturne analize u proučavanju sinsedimentacijske tektonike pokazala se kao značajna i nezaobilazna. Međutim, njezin doprinos izučavanju geneze istraživanog područja moguće je sagledati isljučivo kroz multidisciplinarni pristup u istraživanjima, gdje se strukturna geologija u sprezi sa sedimentologijom i biostratigrafijom bavi istraživanjima učestalih promjena facijesa u tektonski izdiferenciranom reljefu. Sa stajališta strukturne geologije, sinsedimentacijske tektonske pokrete u Dinaridima možemo kronološki podijeliti u tri zasebne cjeline: 1) razdoblje intenzivnih tektonskih kretanja koje završava u gornjem trijasu, a čiji je rezultat odvajanje mediteranskoga praga kao afričkog promontorija od Gondwane i nastajanje uvjeta za razvoj Jadranske karbonatne platforme kao jedne od cijeloga niza platformi u području Tethysa; 2) tijekom mezozoika, u kojem vjerojatno u nekoliko navrata dolazi do promjene pravca djelovanja najvećeg regionalnog tangencijalnog stresa, glavno obilježje sinsedimentacijskih tektonskih pokreta predstavljao je izrazito mali diferencijalni stres, što je rezultiralo boranim strukturama velikih dimenzija i malih amplituda, te rasjedima sa zanemarujuće malim pomacima. U sedimentacijskom prostoru to često ima za posljedicu migraciju facijesa u lateralnom i vertikalnom smislu, te pojavu lokalnih ili regionalnih emerzija; 3) početkom tercijara ponovo započinje razdoblje intenzivnih sinsedimentacijskih tektonskih pokreta koji su kulminirali izdizanjem Dinarida. O tektonskim pokretima prije gornjeg trijasa najmanje znamo. Međutim, vjerojatno je da su oni izravno imali utjecaj na izgled današnjeg strukturnog sklopa Dinarida. Pogledom na tektonsku, odnosno geološku kartu, nemoguće je ne uočiti današnju zonalnu građu. Ona je oduvijek shvaćana kao nezaobilazni ključ u rješenju regionalne tektogeneze. Dosad je postojao cijeli niz pokušaja da se kroz velika navlačenja, ili pak kroz autohtono strukturno preoblikovanje geotektonskih jedinica riješi problem tektogeneze Dinarida, no tek je prihvaćanje ideje tektonike ploča pružilo prihvatljive i logički shvatljive koncepcije. Ne ulazeći u raspravu o koncepcijama, moramo konstatirati da današnje razumijevanje kinematike deformiranja, koje se temelji na dinamskim (eksperimentalnim) saznanjima i analizi konkretnih primjera iz prirode, ne poznaje primarne reverzne strukture tako strmih površinskih nagiba kakve nalazimo u Dinaridima. Na kartama srednjih i malih mjerila regionalni reverzni rasjedi imaju praktički pravocrtna pružanja. To jasno ukazuje na njihove strme rasjedne površine koje mjerene na izdancima najčešće ne pokazuju nagibe ispod 70º. Tangencijalnom kompresijom cjelovite platforme takve strukture jednostavno nisu moguće. Međutim, ako se podsjetimo na duboke lineamente u bazi karbonatnog kompleksa, tj. normalne rasjede tipa halb-graben struktura koji su tijekom riftanja u trijasu zahvatili kompletno područje buduće karbonatne platforme, te koji su reaktivirani inverznom tektonikom tijekom tercijara, razumjet ćemo izuzetno strme strukture tijekom tektonske aktivnsti u tercijaru, zonalni raspored flišnih paleogenskih bazena u labilnom području fronte reverznog izdizanja, ali isto tako i dinamiku platforme tijekom gornje jure kada nastaju abortirani pull-apart bazeni o kojima će još biti riječi. Razdoblje mezozoika je s gledišta istraživanja sinsedimentacijske tektonike izuzetno značajno. To je bilo razdoblje blagih tektonskih pokreta tijekom kojeg se formiraju prostrane borane strukture malih amplituda i lomne strukture zanemarivih pomaka. Međutim, stalna tektonska dinamika je razlog izuzetne facijesne diferencijacije. Nedostatak kontinuiteta u djelovanju najvećeg regionalnog stresa ima za posljedicu da se novonastali intraplatformni bazeni (depresije) u uvjetima brze platformne karbonatne sedimentacije u razmjerno kratkom vremenu zapunjavaju progradirajućim plitkovodnim rubnim facijesima, te se ponovo uspostavljaju okoliši plitkog mora. Nažalost, geometrija ovih sedimentacijskih prostora, npr. tijekom gornje jure, nije u potpunosti jasna zbog naknadnih strukturnih preoblikovanja. Međutim, njihovo pojavljivanje u nizu (vapnenci s rožnjacima i amonitima Gorskoga kotara) i naslučujuće pružanje po pravcu sjever – jug "lemeškoga" korita ukazuju na mogućnost da su to abortirani pull-apart bazeni izazvani horizontalnim kretanjem reaktiviranih rasjeda u podini karbonatnog kompleksa, čija je današnja orijentacija pružanja podudarna s dinarskim strukturama. Najbolje definirane primjere opisane sinsedimentacijske dinamike na Jadranskoj karbonatnoj platformi nalazimo tijekom krede. To se prvenstveno odnosi na detaljno istraženo područje zapadnoistarske antiklinale (antiklinorija) i njezinog okopnjavanja u kredi. Prostorna orijentacija b-osi ove strukture (SSI – JJZ) je identična pružanju duž kojeg se na otoku Cresu, južno od Vranskog jezera, sjeverni dio otoka tijekom srednjeg do gornjeg cenomana izdiže u emerziju, a južni dio produbljava. Istodobno, identično orijentiranim strukturama i geometrijom sedimentacijskog prostora dolazi do diferencijacije facijesa i na otoku Lošinju gdje se sedimentacija u jugozapadnom dijelu bazena nastavlja do u konijak. Na Dugom otoku krajem cenomana pratimo takve strukturne deformacije s jednakim posljedicama, ali ovdje bez okopnjavanja. Najmlađe je razdoblje sinsedimentacijske tektonike ujedno i najkraće, jer se već krajem eocena, tek mjestimice s oligocenom, u području Dinarida završava sedimentacija. Međutim, to je razdoblje intenzivnih strukturnih deformacija u kojem se postupno formiraju i flišni bazeni. Tu dinamiku produbljavanja dijelova platforme moguće je pratiti kroz transgresiju mora na obodima bazena i migraciju priobalnih facijesa s pripadajućim mikrofosilnim zajednicama. Sedimentacijski prostori poprimaju geometriju u kojoj duža os bazena direktno ukazuje na pravac po kojem djeluje najveći regionalni stres: SI – JZ. Brzina strukturnog deformiranja nije dopuštala litifikaciju istaloženog sedimenta, te su rubni dijelovi bazena obilježeni pojavama slampova. Njihova koncentracija u sjeveroistočnim obodima bazena govori o asimetriji sedimentacijskog prostora i jugozapadnim vergencijama. Zbog toga su to najlabilnija mjesta gdje vrlo brzo dolazi do pucanja, reverznog izdizanja i natiskivanja u smjeru jugozapada. Razmjerno brzo izdizanje izazvano tektonskim pokretima ima za posljedicu pojavu značajnih sintektogeno-posttektogenih sedimenata – Jelarskih i Prominskih naslaga. To su naslage taložene u različitim uvjetima uzrokovanim izrazitom morfološkom diferenciranošću reljefa, što je dovelo do velike bočne i vertikalne facijesne promjenljivosti u rasponu od marinskih, rubno-marinskih do kopnenih okoliša. Ovisno o duljini transporta, tj. udaljenosti od izvorišta, naslage se razlikuju po stupnju zaobljenosti zrna, veličini zrna i sortiranosti. Pritom je sastav fragmenata od sekundarnog značaja jer direktno ovisi o izvorištu materijala. Vrlo karakterističan primjer odnosa Jelara i Promine, tj. njihove genetske srodnosti moguće je pratiti od južne fronte Velebita ispod Tulovih greda prema Novigradskom moru. Budući da su za potpuno definiranje strukturnih elemenata potrebni brojni precizni podaci za sada smo realno u mogućnosti govoriti samo o tri regionalne deformacije: 1) recentna, tj. neotektonska deformacija - koja traje od kraja miocena do danas i čiji je smjer djelovanja najvećeg regionalnog stresa približno po pravcu sjever - jug; budući da je u području Jadranske karbonatne platforme u to doba sedimentacija praktički potpuno prestala ova je deformacija postsedimentacijska; 2) tercijarna deformacija - koja započinje prestankom karbonatne sedimentacije u Dinaridima, tj. regionalnom emerzijom krajem krede-početkom paleogena, te traje do gornjeg miocena, a čiji najveći regionalni stres djeluje približno po pravcu sjeveroistok - jugozapad; ova je deformacija značajnim dijelom sinsedimentacijska; 3) kredna deformacija - čije efekte pratimo kroz cijelo razdoblje krede kao posljedicu djelovanja najvećeg regionalnog stresa nepromijenjene, stalne orijentacije po pravcu zapadsjeverozapad – istokjugoistok; ova je deformacija sinsedimentacijska. U strukturnoj geologiji strukture predstavljaju nepobitne činjenice koje svojom orijentacijom u prostoru i kinematskim značajem predstavljaju fosilni zapis tektonskih događaja u vremenu. Razumijevanje njihovog postanka zasniva se na zakonima mehanike stijena, što znači eksperimentalno dokazanom i logički prihvatljivom kinematikom oblikovanja. Ako imamo dovoljno prikupljenih strukturnih elemenata (pri tome ne misleći na statistički broj podataka, već na kompletnost definiranih struktura), sa sigurnošću možemo govoriti o regionalnoj deformaciji koja je definirana svojim karakterom, smjerom djelovanja najvećeg stresa, vremenom i područjem djelovanja. Dva su temeljna razloga zašto je u karbonatnom kompleksu teško definirati karakter i orijentaciju starijih deformacija: a) zbog realne mogućnosti reaktivacije svih naslijeđenih lomnih struktura u novoj, mlađoj deformaciji; b) zbog činjenice da u mlađim tektonski aktivnim razdobljima strukturne deformacije postaju sve intenzivnije, a s time starije, preoblikovane strukture sve neprepoznatljivije (najjači pokreti su tijekom tercijara). Strukturna geologija može značajno pridonijeti i odgovoru na pitanje iz samoga naziva simpozija – radi li se o jednoj ili više karbonatnih platformi, posebice kad su istraživanja provedena multidisciplinarno, pa su dobiveni strukturni elementi razmatrani zajedno s rezultatima dobivenim drugim istraživanjima. Kako tijekom dugogodišnjih detaljnih istraživanja nismo našli na elemente koji bi govorili u prilog postojanja dvije platforme smatramo da se radi o jednoj, vrlo razvedenoj, ali geotektonski gledano “cjelovitoj” karbonatnoj platformi koja je egzistirala tijekom mezozoika, a koju nazivamo Jadranska karbonatna platforma. S gledišta detaljne strukturne analize koja je provedena na različitim lokalitetima u Dinaridima jedan od glavnih argumenata za cjelovitost područja karbonatne platforme jest taj da u svim njezinim dijelovima strukture imaju podjednake orijentacije. Pri tome ne mislimo samo na njihovu geometriju u prostoru, koja može predstavljati i lokalne devijacije (kao na primjer u Kvarnerskom zaljevu), već otklone od vertikale koje nazivamo vergencijama struktura. Naime, razmotrimo slučaj da postoje dvije karbonatne platforme, Dinarik i Adrijatik, te Epiadrijatik kao bazenski međuprostor sa sedimentacijom dubljeg mora. Kompresiju, kao razlog sažimanja područja, moramo promatrati kao stanje akcije i reakcije. Poznato je da je kretanje Jadranske karbonatne platforme tijekom tercijara bilo u smjeru sjeveroistoka, te taj smjer uzimamo kao smjer akcije. Reakcija predstavlja otpor tom kretanju i razlog kontrakcije područja koja će rezultirati podvlačenjem. Ako zanemarimo kontaktno područje u kojem bi se najintenzivnije morale očitavati strukture koje ukazuju na čin podvlačenja, a koje praktički nedostaju, strukture na platformama bi trebale imati oprečne, konvergirajuće vergencije. Međutim, u području Dinarida to nije slučaj. Sve strukture, osim ako nisu povratne, tzv. “backward structures”, koje su jasno prepoznatljive, ali su lokalnog značaja, pokazuju istoznačnost u orijentaciji vergencija - smjer jugozapada. Drugi važan strukturni protuargument postojanju dviju platformi je taj da bi krovinski Dinarik, kao platforma pod koju se podvlači Adriatik bio obilježen s izrazitim blago položenim reverznim rasjedima koji bi s razvojem deformacije prešli u navlake. Detaljnim istraživanjima brojnih lokaliteta utvrdili smo da su glavni kontakti između pretpostavljenih platformi, odnosno Jadranske zone i Zone visokog krša, obilježeni vrlo strmim reverznim rasjedima, nerijetko nagiba preko 75º (primjerice masiv Ćićarije, Kapela, Velebit, Mosor, Biokovo), a da su navlačni kontakti izuzetno rijetki i razmjerno malih kretanja (kao na tjemenom dijelu Učke). Tako i detaljna strukturna istraživanja koja su provedena zadnjih godina u širem području Dinarida ukazuju da je Jadranska karbonatna platforma tijekom mezozoika predstavljala cjeloviti prostor, povremeno dezintegriran intraplatformnim bazenima, ali u najvećem dijelu svog trajanja obilježen plitkomorskom karbonatnom platformnom sedimentacijom.

Organskogeokemijska ispitivanja gornjopaleozojskih i mezozojskih plitkovodnih taložina s područja Jadranske karbonatne platforme obavljena su uglavnom na uzorcima prikupljenima s površine terena. Potječu iz Istre, Velike Kapele, Gorskog Kotara, Velebita, Dinare, Kamešnice, Svilaje, Biokova te Hvara i Brača. Radi se o tamnosivim i/ili crnim vapnencima, obično dobro uslojenim ili lokalno, laminiranim, šećerastim kasnodijagenetskim dolomitima i stromatolitima te dobro uslojenim šejlovima, mjestimice uškriljenim, raspona starosti od karbona, odnosno perma pa do najgornje krede (mastriht). U svim stratigrafskim jedinicama pokazala se prisutnost matičnih stijena različitih značajki i kvalitete. Izuzetak predstavljaju uzorci šećerastog dolomita iz Sućurja (otok Hvar) ; uklanjanjem topivih ugljikovodika utvrđeno je da odnosni uzorci nemaju svojstva matičnih stijena te da su prisutni bitumeni ovdje dospjeli migracijom. Najstarije stijene karbonske starosti na području Bruvna predstavljaju iscrpljene, prezrele matične stijene s dostignutim termičkim stadijem metamorfizma. Moguće je predpostaviti da su tijekom geološke prošlosti karbonske taložine Bruvna bile aktivne matične stijene koje danas sadrže još samo "dead" kerogen. Permski uzorci tamnih madstona i vapnovitih lapora na lokalitetima Brušane, Griči i Velika Draga nemaju naftnogenerirajući potencijal. Procijenjena zrelost organske tvari odgovara metagenetskom stadiju termičke izmjene s minimalnom mogućnošću generiranja metana. Uzorci iste starosti s područja Gorskog Kotara sadrže organsku tvar u stadiju visoke katageneze do metageneze što je rezultat lokalnog pregrijavanja, vjerojatno izazvanog magmatizmom. Nemaju generirajući potencijal, one su prezrele, inaktivne matične stijene. Svojstva matičnih stijena pokazuju trijaski vapnenci i dobro uslojeni šejlovi.. Organska tvar je terestričnog ili sapropelnog podrijetla, a odražava različitost taložnih okoliša. Zajedničko svojstvo ovih stijena je visoka termička izmijenjenost. Dostignuti stadij metagenetske pretvorbe i nemogućnost generiranja ugljikovodika, svrstava ove sedimente u neaktivne matične stijene. Rezultati ispitivanja ukazali su na njihove određene različitosti. Termička i oksidacijska izmijenjenost organske tvari u pojedinim zonama sedimentima Gorskog Kotara i Like, odvijala se u kratkom periodu, vjerojatno uvjetovana magmatizmom. Naime, poznato je da je tijekom trijasa, a posebice u srednjem trijasu u području Dinarida bilo višekratnoga magmatizma -podmorskih vulkanskih izljeva- kao posljedica jakih regionalnih tektonskih pokreta s dubokim rasjedanjem. Visoko temperaturno djelovanje izazvalo je momentalnu pretvorbu organske tvari u neaktivni "dead" kerogen. Na drugim lokalitetima moguće je pretpostaviti postupan rast zrelosti organske tvari, kao i generiranje ugljikovodika, na što ukazuje prisutnost krutih, naknadno također termički izmjenjenih bitumena. Zaključna je konstatacija da su na području Jadranske karbonatne platforme identificirane matične stijena karbonske, permske i trijaske starosti, međutim neaktivne, visoko termički izmijenjene u nekom ranijem geološkom razdoblju, iako ponegdje sadrže povećane količine krutih pirobitumena. Uzorci pločastih vapnenaca i lističavih laminita srednjega lijasa iz Velike Kapele (Jasenak, Modruš) nemaju naftno generirajuće značenje jer su određene kao iscrpljene, termički izmijenjene matične stijene. Posebne osobine pokazuju mnogobrojni uzorci gornjojurskih sedimena uvrštenih u Lemeš-naslage, prikupljeni na više lokaliteta. One su tipične naftnomatične stijene ("oil prone"), vrlo dobrih do odličnih generirajućih sposobnosti. Analize bitumenskih ekstrakata pokazuju određene razlike što se može pripisati različitim vrstama lipidnih (algni, terestrični, bakterijski) prekursora. Procijenjeni stupanj termičke izmijenjenosti varira između nezrelog i početno zrelog stadija, što je posljedica različitih dubina zalijeganja, uzrokovana prvenstveno tektonskim poremećajima. Njih ističemo kao najvjerojatniji uzrok termičke izmijenjenosti jer su se Lemeš-naslage taložile u već tektonski labilnoj zoni na potezu Bihać - Knin - Sinj za koju je značajna tektonska aktivnost od gornjeg perma, a osobito izražena od starijeg tercijara do kvartara kao tangencijalna tektonika uz aktivni evaporitni dijapirizam. Na velikom broju lokaliteta utvrđena je prisutnost nezrelih, naftnomatičnih stijena vršnog dijela donjokredne i gornjokredne starosti. Organska tvar je vodikom bogati, bakterijskim djelovanjem degradirani algni prekursor. Specifična svojstva organskog facijesa ukazuju na karbonatno-evaporitne i anoksične uvjete ostvarene u izoliranim, zaštićenim lagunama koje su duže vremena ostajale bez povezanosti s otvorenim morem. Determinirane matične stijene sadrže velike količine visokoasfaltenskih bitumena, koje su također utvrđene u bogatim matičnim stijanama iz Lemeš-naslaga. Specifičnost organskog facijesa gornjojurskih i gornjokrednih sedimenata očituje se u vodikom bogatim prekursorima u čijim je visokomolekularnim strukturama ugrađena velika količina sumpora. Generiranje ugljikovodika odvija se tada uz nižu aktivacijsku energiju (termički stres), obzirom na prisutnost slabih C-S veza unutar kerogenske strukture. Visoki udjeli smolnih i asfaltenskih komponenata, male migracijske sposobnosti, a u odsutnosti pokrovnih stijena, uzrok su njihovog zadržavanja u matičnim stijenama. Plitko zalijeganje ovih matičnih stijena, dobrih generirajućih sposobnosti uzrok je njihove današnje neaktivnosti. Organski facijesi nezrelih, gornjojurskih i gornjokrednih matičnih stijena pokazuju međusobnu sličnost prekursora. Organska tvar je vodikom bogati kerogen, čiji glavni konstituenti lipidi sadrže različite udjele algnih, terigenih i bakterijskih komponenata, što upućuje na različitosti okoliša sedimentacije, kako po dubini i stupnju zaštićenosti od utjecaja iz otvorenog mora, tako i po udaljenosti ili blizini od kopnenih područja s pripadajućim biljnim zajednicama.

Gornjokredne i paleogenske karbonatne sekvencije J(D)kp ukazuju na postojanje područja taloženja koja odgovaraju otvorenim platformama tipa rampe s karakterističnim bentičkim zajednicama u kojima dominiraju rudisti i velike foraminifere.

Tijekom dugotrajnog postojanja Jadranske karbonatne platforme postojala su razdoblja obilježena izrazitijom razvedenošću taložnih okoliša, odnosno jasnom facijesnom diferencijacijom koja je ostavila nedvojben trag u stijenskome zapisu. Takve su epizode vrlo važne za rekonstrukciju odnosa vanjskih i unutarnjih utjecaja na razvoj platforme, ali i za razmatranje njezine fiziografije. Jedan od najznačajnijih takvih događaja zbio se tijekom mlađe jure. U vrijeme dogera područje platforme bilo je obilježeno razmjerno jednoličnom sedimentacijom. Jugozapadni rub platforme, koji je danas pretežito prekriven Jadranskim morem, imao je značajke visokoenergijskih plićaka s prudovima karbonatnoga pijeska, a u središnjem, najvećem dijelu platforme prevladavali su lagunarni uvjeti u razvedenim okolišima niže energije vode. Sjeveroistočni je rub platforme još od lijasa bio u emerziji. Početak malma obilježava postupna diferencijacija okoliša, koja svoj maksimum doseže u kimeridžu. U to doba dio platforme blizu jugozapadnoga ruba u potpunosti okopnjava, što je tijekom dugotrajne emerzijske faze rezultiralo izrazitim okršavanjem (primjerice na Biokovu - TIŠLJAR et al., 1989) i stvaranjem uvjeta pogodnih za postanak boksita (područje zapadne Istre - TIŠLJAR & VELIĆ, 1987; VELIĆ & TIŠLJAR, 1988). Slični su odnosi zabilježeni i u sjeverozapadnoj Bosni (VRHOVČIĆ et al., 1983), istočnoj Hercegovini (NATEVIĆ & PETROVIĆ, 1967) i zapadnoj Crnoj Gori (VUJISIĆ, 1972). Sjeveroistočni dio platforme je istodobno zahvaćen upravo suprotnim tendencijama, tako da je tijekom kimeridža nakon dugotrajne kopnene faze dijelom ponovno potopljen. Vrlo zanimljivi događaji zbili su se u središnjem dijelu platforme, koje je usprkos razmjerno malih površina izdanaka odgovarajuće starosti pažljivom stratigrafskom analizom izdanaka i analizom podataka prikazanih na geološkim kartama moguće razlučiti. U tome su području formirani nešto dublji okoliši oblika intraplatformnih korita. Posebno se ističu dva takva taložna bazena, jedan u području Gorskoga kotara, i drugi koji se približno od Karlovca protezao prema jugu, a koji je zbog veze s otvorenim Tethysom i veće dubine bio obilježen izrazitijim pučinskim utjecajem. U gorskokotarskome koritu, čije je pružanje približno SZ-JI, a na zapadu je bilo potpuno ograničeno plitkovodnim okolišima, zabilježen je slijed naslaga lagunarnih zaštićenijih okoliša, obilježenih izmjenom debeloslojevitih tamnosivih vapnenaca s rožnjacima (mjestimice se nalaze i relikti tufitičnoga materijala) i rijetkim amonitima i radiolarijama, u čijoj se podini nalaze oksfordski unutarplatformni karbonati (VELIĆ et al., 1994). U takvome slijedu postupno, ali kontinuirano naviše raste udio sitnozrnastih proslojaka plitkovodnoga podrijetla, među kojima ima sve više ooida i bioklasta grebenotvoraca, budući da je korito gotovo sa svih strana bilo okruženo hidrozojsko-koraljno-gastropodno-briozojskim grebenima i ooidnim prudovima ispred njih (moguće je pretpostaviti određenu vezu s lemeškim koritom prema JI). Progradacijom plitkovodnih prudova postupno je zapunjen dotadašnji nešto dublji prostor, tako da se u krovini prigrebenskih naslaga nalaze tipični klipeinski vapnenci. Iako se po nekim značajkama ovakav razvoj može usporediti s približno istodobnim Lemeš naslagama očite su bitne razlike, budući da je u području Gorskoga kotara vidljiv kontinuiran utjecaj plitkovodnih naslaga (ima i humčaste kose slojevitosti, koja ukazuje na razmjerno plitke okoliše oko valne osnovice olujna vremena), stijene su znatno deblje slojevite, rožnjaci su rjeđi, a amoniti izuzetno rijetki, tj. naplavljeni prigodom povremenih epizoda tijekom kojih je kontakt s otvorenim morem bio izrazitiji. Stoga bismo, na temelju detaljnih istraživanja (VELIĆ et al., 1998), za te vapnence predložili naziv “Tučki vapnenci” (prema tipskom profilu u mjestu Tuk u Velikoj Kapeli), kako ih se ne bi miješalo s “Lemeš naslagama”. Drugo korito, za koje se prema današnjoj geološkoj situaciji može pretpostaviti približno meridionalni položaj, predstavljalo je prema svemu sudeći dublji zaljev Tethysa, fiziografski nalik današnjem Tongue of the Ocean na Bahamima. U tim je okolišima prevladavala pelagička sedimentacija tankopločastih vapnenaca u izmjeni s rožnjacima, mjestimice s bogatim nalazištima amonita. Te su naslage u literaturi poznate pod nazivom Lemeš naslage (FURLANI, 1910; CHOROWICZ & GEYSSANT, 1972). Iako su zbog mlađe tektonike i intenzivne kasnodijagenetske dolomitizacije krovinske i podinske naslage i na tipskim lokalitetima razmjerno slabo vidljive na temelju podataka s terena i iz literature jasno je da i u ovome slučaju dubljevodne naslage predstavljaju različito debeli paket unutar plitkovodnih platformnih vapnenaca (primjerice na Plješevici kod Bihaća i sjeverno od Udbine, okolici Donjega Lapca, Poštaku i dr.). I lemeško je korito bilo okruženo organogenim grebenima, čijom je destrukcijom nastala velika količina bioklastičnog materijala koja je omogućila progradaciju i konačno zatrpavanje bazena, tj. ponovnu uspostavu plićih okoliša. Unutarnji dio platforme, tj. prostrano područje između okopnjelih dijelova platforme, grebenskih pojasa koji su okruživali unutarplatformna korita i rubova platforme, cijelo je to vrijeme bio obilježen plitkovodnom sedimentacijom fosilifernih vapnenaca, tzv. “kladokoropsis” i “klipeinsko-kampbelielskih” naslaga. Krajem jure, tj. nakon ispunjavanja intraplatformnih korita i preplavljivanja emergiranih područja, takvi su okoliŠi prevladavali na cijeloj platformi. Iz navedenih glavnih geoloških događaja na Jadranskoj karbonatnoj platformi tijekom mlađe jure mogu se izvesti dva glavna zaključka. 1) Budući da su na cijeloj platformi u to doba zabilježeni vrlo različiti okoliši na podlozi koja je bila više ili manje sličnih značajki očit je utjecaj sinsedimentacijske tektonike u doba oksforda i kimeridža. Tako je dio JZ platforme izdignut u emerziju, u središnjem dijelu su formirana intraplatfomna korita, a na SI rubu su istodobno preplavljena područja koja su dugotrajno bila emergirana. Budući da su mlađom tektonikom naslage izrazito poremećene teško je utvrditi o kojem se tipu tektonike radi. Ipak, očito je da su promjene bile više ili manje postupne, Što bi moglo ukazivati na postanak velikih, regionalnih boranih struktura, iako ne treba isključiti i moguće utjecaje reaktivacije starijih rasjednih struktura. Utjecaj eustatskih promjena je u to doba očito imao znatno manju ulogu na modeliranje arhitekture platforme, jer su njihovi utjecaji više ili manje potpuno maskirani izrazitom diferencijacijom okoliša. Za naknadno zapunjavanje diferenciranoga reljefa najznačajniju su ulogu imali progradacijski procesi uzrokovani visokom organskom produkcijom u rubnim područjima intraplatformnih korita. 2) Detaljna analiza stratigrafskoga slijeda u naslagama intraplatfomnih korita nedvojbeno ukazuje na plitkovodnu podlogu i krovinu u kontinuiranom taložnom slijedu u području gorskokotarskoga korita, a s velikom se sigurnošću isto može pretpostaviti i za lemeško korito. To ukazuje na sigurnu pripadnost jednoj jedinstvenoj karbonatnoj platformi, posebice imajući na umu značajan udio kontinuirano plitkovodnih okoliša koji su utvrđeni posvuda uokolo korita. Iako je, nažalost, danas na površini vidljiv tek razmjerno mali dio malmskih naslaga na temelju opisanih razmatranja može se zaključiti da je tijekom malma područje Jadranske karbonatne platforme morfološki bilo vrlo razvedeno. Kako su na razmjerno maloj površini istodobno egzistirali kopneni, plitkovodni, prigrebenski i dubljevodni okoliši, čija je izrazita dinamika i dovela do nastanka tako raznolikih stjenskih zapisa, tek njihova detaljna i vrlo pažljiva analiza omogućuje pravilno tumačenje paleogeografskih odnosa.

Istražnom off-shore bušotinom Jadran-15/3 probušene u intervalu 1217,0-1252,0 m slijed gornjotitonskih karbonatnih naslaga koje karakteriziraju peritajdalni ciklusi oplićavanja naviše, odnosno sekvencije pokrupnjavanja naviše. Ciklusi se obično sastoje od tri člana: stilolitizirani madston, fenestralni madston i intraklastično-bioklastični grejnston. Prvi član ciklusa, stilolitizirani madstoni taloženi su u plitkom potplimnom okolišu. Postupnim oplićavanjam ovi subtajdalni muljevi dospijevaju u intertajdal gdje se isušuju i pucaju te u njima nastaju fenestralne tvorevine kojima je obilježen drugi član ciklusa. Treći član ciklusa se pojavljuje u obliku tanjih ili debljih slojeva na erodiranoj ili desikacijskim pukotinama ispucanim površinama drugoga člana. Najčešće se sastoji od različitih tipova fenestralnih pizoidno-intraklastičnih grejnstona/radstona. Taložen je pri olujnim valovima ili visokim plimama naplavljivanjem subtajdalnoga detritusa na gornji dio intertajdala i na supratajdal. Duža ili kraća izloženost subaerskim uvjetima uz djelovanje slatke meteorske vode, a vjerojatno i zaostale morske vode, uzrokovala su stvaranje brojnih vadoznih tvorevina.

U području zapadnoistarske antiklinale istražen je slijed plitkovodnih karbonatnih naslaga debljine između 460 i 550 m ograničen dvjema dugotrajnim, regionalno zabilježenim emerzijama. Cijeli je slijed opisan kao nekonformitetima ograničena jedinica definirana donjom granicom, na kojoj nedostaju naslage od najstarijega titona ili najmlađega kimeridža do mlađega titona u rasponu od 6 do 9 milijuna godina, i gornjom granicom koju obilježava nedostatak naslaga mlađega gornjega apta i donjega alba, a na nekim lokalitetima i donjoaptskih vapnenaca (stratigrafski hijatus varira između 11 i 19 milijuna godina). Stijenska tijela između ta dva regionalno zabilježena diskontinuiteta opisana su kao litostratigrafske jedinice. Ukupno je prema odrednicama Međunarodnoga stratigrafskog vodiča izdvojeno 6 formacija, a unutar njih još 7 članova. Istraživano područje predstavljalo je sjeverozapadni dio Jadranske karbonatne platforme. Ona se tijekom mezozoika, zajedno s drugim platformama koje su nastale na Apulijskome promontoriju ili Adria ploči, nalazila na središnjemu dijelu Mediteranskoga praga. Platforma je zahvaljujući svome geotektonskome položaju bila izolirana od kontinentalnih utjecaja. Klima je u istraživanome razdoblju bila topla i pretežito vlažna, o čemu među ostalim svjedoče i fosilni ostaci dinosaura zabilježeni kroz razdoblje od približno 35 milijuna godina. Akomodacijski je prostor stvaran stabilnom subsidencijom, čiji su iznosi korigirani utjecajima lokalne sinsedimentacijske tektonike u kimeridžu, starijemu berijasu, mlađemu otrivu i najmlađemu baremu, aptu i albu te mogućim utjecajima eustatskih promjena u kimeridžu, srednjemu valendisu, otrivu i starijemu baremu i na prijelazu barem-apt. Izračunati rezultantni obroci taloženja razmjerno su mali. Izuzetno mali obroci taloženja donjoaptskih vapnenaca prvenstveno su posljedica nepovoljnih okolišnih uvjeta, a ne nedostatka akomodacijskoga prostora. Tektonska obilježja ukazuju na reaktivaciju naslijeđenih srednjotrijaskih struktura tijekom mlađih razdoblja mezozoika, duž kojih je opetovano dolazilo do fragmentacije i regionalnih ili lokalnih morfoloških promjena. Karbonatni sedimenti taloženi tijekom istraživanih razdoblja predstavljaju tipične naslage unutarnjega dijela platforme, pretežito karakterizirane dobro razvijenim ciklusima oplićavanja naviše kojih je zabilježeno više od 650. Analizom slijeda naslaga utvrđen je značajan utjecaj autocikličnih procesa, o čemu svjedoči izrazita lateralna i vertikalna promjenljivost ciklusa te nepravilnost debljina i udjela subtajdalnih i intertajdalno/supratajdalnih članova u sukcesivnome slijedu ciklusa oplićavanja naviše.

Rudisti su sesilni školjkaši koji su, na Jadranskoj karbonatnoj platformi, tijekom gornje krede živjeli u podplimskom okolišu. Kao sesilni bentički organizmi, oni su tipični facijesni fosili. U ovome radu prikazan je biodiverzitet rudista, njihova fiziografija, odnos prema parasekvencijama i asociranoj plitkomorskoj bioti. Na temelju tih podataka ovaj rad prikazuje facijesne specifičnosti rudistnih zajednica.