Search

Uvod: Utjecaj koronarnih intervencija na kratkoročno i dugoročno preživljavanje bolesnika s akutnim infark-tom miokarda bez elevacije ST- segmenta (NSTEMI) nije se pokazao jednoznačnim.1 Cilj ovog rada je usporediti unutarbolničke te ishode nakon jedne godine u bolesnika sa NSTEMI i učinjenom perkutanom koronarnom interven-cijom (PCI) u prvih 24 sata (PCI ≤ 24h), s PCI nakon (PCI > 24 h) te onih s optimalnom medikamentnom terapijom (OMT).Metode: U razdoblju od siječnja 2012. do listopada 2017. u Hrvatski ogranak registra ISACS-CT (NCT01218776) uključeno je 1.898 bolesnika, od kojih je 36% imalo NSTEMI (n = 685), a njih je 675 bilo liječeno jednom od tri istraživane terapije. Jednogodišnje praćenje bilo je dostupno u 217 (32%) bolesnika.Rezultati: 57% bolesnika sačinjava PCI ≤ 24 h skupinu (n = 386), 14% (n = 95), (PCI > 24 h), a 29% (n = 194) OMT skupinu. Bolesnici na OMT-u su bili značajno stariji, opterećeniji ko-morbiditetima, hospitalizirani dulje i s duljim odmakom od početka simptoma te s nižom vrijednosti ejekcijske frakcije (EF) pri otpustu (tablica 1). Unutarbolnički mor-talitet nije se razlikovao u tri skupine (PCI ≤ 24 h ; PCI > 24 h ; OMT - 2, 5% ; 3, 5% ; 4, 6% ; p = 0, 220). Bolesnici s PCI ≤ 24 h imali su najveću učestalost reintervencije primjenom PCI (PCI ≤ 24 h ; PCI > 24 h ; OMT: 15% ; 3% ; 0% ; p = 0, 008). Nije bilo značajne razlike u ostalim značajnim kardiovaskularnim događajima - hospitalizacije zbog akutnog infarkta miok-arda s elevacijom ST-segmenta (p = 0, 998), ponovnog NSTEMI-ja (p = 0, 728), aortokoronarnog premoštenja (p = 0, 094), srčanog zatajivanja (p = 0, 554) niti moždanog udara (p = 0, 309). U bolesnika s dostupnim jednogodišnjim praćenjem (slika 1) vidljiva je značajna razlika u preživljavanju (PCI ≤ 24 h ; PCI > 24 h ; OMT: 3, 3% ; 8, 3% ; 19, 4% ; p = 0, 005). Univarijatna regresija pokazala je da PCI ≤ 24 h značajno smanjuje jednogodišnju smrtnost u odnosu na OMT (OR 0, 14, 95% CI 0, 04-0, 51, p = 0, 03), no učinak se gubi nakon podešavanja za dob, EF te kroničnu bubrežnu bolest (KBB), (p = 0, 077), a u navedenom modelu su EF i KBB (OR 0, 95, 95% CI 0, 90-0, 99, p = 0, 049 i OR 6, 31, 95% CI 1, 67-23, 8, p = 0, 007) jedini značajni čimbenici koji utječu na preživljavanje.Zaključak: Postoje značajne razlike bolesnika sa NSTEMI liječenih PCI ≤ 24 h, PCI > 24 h i OMT. Modalitet liječenja nema utjecaja na unutarbolničko preživljavanje, a OMT skupina bolesnika imala je znatno lošije jednogodišnje preživljavanje zbog prediktora jednogodišnje smrt-nosti – EF i KBB

Background and aim: Women have poorer outcomes in acute coronary syndrome (ACS) due to older age, comorbidities, atypical presentation and delay in admission. The aim is to study gender differences in PCI outcomes in the Croatian branch of the ISACS-CT registry. Methods: From January 2012 to February 2017, 1808 patients were enrolled in the Croatian branch of the ISACS-CT, 845 (46%) presenting with STEMI. PCI of the culprit lesion only was performed in 70% (n=594) of the STEMI patients, treatment of two lesions in one procedure in 12% (n=97), and more than two lesions in 2% (n=19). The remaining 16% of the patients (n=135) had missing PCI data. Results: In patients undergoing PCI of...

Uvod: Postoji niz studija koje su ukazale na postojanje povišene ostatne trombocitne aktivnosti (mjerene testovima trombocitne agregacije) u pojedinih bolesnika liječenih klopi-dogrelom ovisno o stupnju biotransformacije lijeka.1-3 Također je pokazano kako se povišenjem doze klopidogrela može nadvladati navedena povišena aktivnost, a time ujedno i utjecati na kliničke ishode liječenja. Ovdje donosimo rezultate skupine bolesnika koji su dovršili jednogodišnje praćenje, a koji su uvršteni u randomiziranu kliničku studiju ispitivanja učinkovitosti i sigurnosti individualizirane primjene antago-nista P2Y12 receptora temeljem nalaza testova agregometrije u odnosu na fiksne doze tikagrelora u bolesnika nakon akut-nog infarkta miokarda s elevacijom ST- segmenta (STEMI).Bolesnici i metode: U analizu je uključeno 51 uzastopnih bolesnika (9 žena, srednja dob 58, 9 godina) nakon preboljelog STEMI-a. Svi su bolesnici tijekom prvih mjesec dana liječeni standardnom dozom tikagrelora uz acetilsalicilatnu kiselinu, a potom su randomizirani u dvije skupine. Prva skupina je nastavila postojeću antiagregacijsku terapiju tijekom godine dana, a u drugoj je skupini tikagrelor zamijenjen klopidogre-lom uz individualnu titraciju doze ovisno o nalazima agrego-metrije mjerenih Multiplate® analizatorom. Primarni ishod studije bila je incidencija velikih kardiovaskularnih događaja (kardiovaskularna smrt, infarkt miokarda, moždani udar i ponovna revaskularizacija), a sekundarni učestalost velikih i malih krvarenja definiranih BARC klasifikacijom.Rezultati: Tijekom praćenja nije zabilježen niti jedan prima-rni ishod kao niti jedan slučaj velikog krvarenja. Zabilježena je statistički značajno manja incidencija malih krvarenja u skupini bolesnika liječenih individualiziranom primjenom P2Y12 antagonista (p=0, 027) što odgovara 4, 8 puta većoj šansi razvoja krvarenja u bolesnika liječenih fiksnom do-zom tikagrelora u odnosu na bolesnike liječene individuali-ziranim pristupom (OR 4, 8 ; 95% CI 1.118 to 20.611 ; p=0, 035).Zaključak: Rezultati ukazuju kako bi individualizirana primje-na P2Y12 antagonista mogla predstavljati jednako učinkovitu, a sigurniju opciju liječenja bolesnika nakon preboljelog STE-MI-a u odnosu na terapiju fiksnim dozama tikagrelora.

Uvod: Žene s akutnim infarktom miokarda s elevaci- jom ST-segmenta (STEMI) imaju lošije 30-dnevno preživljenje od muškaraca.1 Cilj je istražiti spolne razlike u unutarbolničkoj smrtnosti i smrtnosti nakon jedne go-dine praćenja u Hrvatskom ogranku ISACS-CT registra (NCT01218776).Bolesnici i metode: U razdoblju od siječnja 2012. do lis- topada 2017., uključeno je 1898 bolesnika: 46% (n=881) sa STEMI-jem, 36% (n=685) s akutnim infarktom miokarda bez elevacije ST-segmenta (NSTEMI) te 18% (n=332) s nestabilnom anginom (NA). Praćenje je provedeno na 33% (n=630) bolesnika, od kojih su 44% (n=275) STEMI, 34% (n=217) NSTEMI, te 22% (n=138) s NA.Rezultati: Pri prijemu žene su bile starije, s više komorbid- iteta te hospitalizirane s duljim vremenskim odmakom od početka simptoma (slika 1). Nije bilo spolnih razlika u padu ejekcijske frakcije (EF) < 40% tijekom inicijalne hospitalizacije. Žene sa STEMI-jem imale su znatno lošije unutarbolničke ishode (tablica 1). Nakon ispravke za utjecaj spola, unutarbolnička smrtnost pokazala se povezana s dobi (OR 1, 09, 95% CI 1, 06-1, 13, p

Uvod: Važnost primjene statina u akutnom koronarnom sindromu (AKS) dobro je definirana, no optimalan vre-menski interval, posebice u prvih 24 sata nakon AKS-a, do sada nije u potpunosti istražen.1, 2 Cilj: Prikupljanje podataka o unutarbolničkoj smrtnosti i smrtnosti nakon 1- godišnjeg praćenja u Hrvatskom ogranku ISACS-CT (International Registry of Acute Coronary Syndromes in Transitional Countries) registra. Bolesnici i metode: Provedena je retrospektivna opser-vacijska studija u razdoblju od siječnja 2012. do listopada 2017. godine, u koju je uključeno 1.898 bolesnika: 46, 4% (n = 881) bolesnika s akutnim infarktom miokarda s elevaci- jom ST-segmenta (STEMI), 36, 1% (n = 685) s akutnim in-farktom miokarda bez elevacije ST- segmenta (NSTEMI) te 17, 5% (n = 332) bolesnika s nestabilnom anginom pektoris (NA). Praćenje je provedeno na 33% (n = 630) uzorka, od kojih su 43, 7% (n = 275) STEMI, 34, 4% (n = 217) NSTEMI te 21, 9% (n = 138) bolesnici s NA. Rezultati: Ispitivanu skupinu predstavljali su bolesnici u kojih su statini primijenjeni u prvih 24 sata nakon AKS-a (n = 1.734, 93% ; 24 bolesnika nedostaje), dok su bolesnici koji su liječeni statinima nakon 24h te oni koji nisu liječeni statinima tijekom hospitalizacije, pred-stavljali kontrolnu skupinu. Između definiranih skupina nije bilo značajne razlike u dobi, spolu, indeksu tjelesne mase, ejekcijskoj frakciji lijeve klijetke (LVEF) izmjer-enoj tijekom hospitalizacije, anamnestičkim podacima o pušenju, šećernoj bolesti, arterijskoj hipertenziji ili kroničnom zatajivanju srca, tijekom unutarbolničkog i 1-godišnjeg praćenja (tablica 1). Ukupna unutarbolnička smrtnost iznosila je 4%, slična smrtnosti u skupini bole- snika liječenih statinima unutar prva 24h nakon AKS (3%), dok je unutarbolnička smrtnost u kontrolnoj skupini iznosila 18% (p < 0.001). Rizik za unutarbolničku smrtnost bio je značajno veći u kontrolnoj skupini bolesnika (OR 7.32, 95% CI 4.37-12.27, p < 0.001), dok se rizik za pojavu primarnog ishoda nakon 1-godine praćenja nije značajno razlikovao između podskupina u univarijabilnoj regresijskoj analizi. Starija dob (OR 1.1, 95% CI 1.06-1.20, p < 0.001), veća razina kreatinina (OR 1.0, 95% CI 1.005-1.012, p < 0.001), niža LVEF (OR 0.90, 95% CI 0.86-0.94, p < 0.001) te izos-tanak rane primjene statina (OR 3.6, 95% CI 1.0-13.10, p = 0.05) povezani su sa značajno višim rizikom za unutarbolničku smrtnost u multivarijabilnom regresijskom modelu (tablica 2).Zaključak: Primjena statina u prvih 24 sata nakon AKS-a značajno sma-njuje rizik za unutarbolničku smrtnost, no pozitivan utjecaj rane primjene statina nije značajan nakon jedne godine praćenja.

Dijagnoza protutijelima-posredovanog odbacivanja srčanog presatka (antibody-mediated rejection, AMR) temelji se na imunopatološkom nalazu uz potporu kliničkom slikom i dokazom donor-specifičnih protutijela (DSA). AMR je kontinuum od asimptomatske pojave DSA, preko supkliničkog odlaganja komplementa bez histoloških promjena do konačnog popuštanja presatka. Čini se da i supklinička AMR nosi lošiju prognozu. DSA su pokazatelj aloimunizacije i povezana su s popuštanjem, odbacivanjem i vaskulopatijom presatka. Iako nije jasna važnost izoliranog porasta DSA u ranom ili kasnom poslijetransplantacijskom periodu, njihovo liječenje dolazi u obzir.1, 2 Retrospektivno smo od 2012. godine analizirali 193 transplantirana bolesnika, kada smo postupno uveli imunopatološku analizu bioptata i određivanje DSA u serumu. Kombinirajući različite kriterije (patološki, klinički i serološki, tj. pozitivna DSA), AMR smo dijagnosticirali u 12 bolesnika (6, 2%). Četvrtina bolesnika se prezentirala kardiogenim šokom. Kombinacija patološkog i kliničkog kriterija bila je pozitivna u 17%, patološkog i serološkog kriterija u 25%, kliničkog i serološkog u 25%, dok je 33% bolesnika imalo pozitivna sva tri kriterija. Medijan vremena od transplantacije do AMR je iznosio 2, 63 godine (0, 7-5, 9). Medijan dobi bolesnika s AMR je bio 35 (17-62), a 75% su bili muškarci. Svi bolesnici s AMR su bili DSA pozitivni, osim dvoje u kojih se DSA nisu mjerila. 70% ih je imalo klasu I, a 30% obje klase anti-HLA DSA. Najčešći terapijski pristup uključivao je: steroidni puls (92%), plazmaferezu (75%), intravenski imunoglobulin (58%) i rituksimab (58%). Antitimocitni globulin, kao i bortezomib smo dali samo po jednom bolesniku. ECMO (izvantjelesna membranska oksigenacija) je postavljen u bolesnika u kardiogenom šoku. Jednogodišnje preživljenje iznosilo je 83%. Jedan je bolesnik uspješno retransplantiran nakon desenzitizacije. Od 193 bolesnika, DSA smo testirali u njih 97. Pozitivnih je bilo 24%, od kojih je 17% bilo pozitivno na klasu I, 65% na klasu II i 17% na obje klase) (slika 1). Premda učestalost AMR u literaturi varira zbog različitih dijagnostičkih kriterija i razlika u načinu probira, naš rezultat je usporediv. Nažalost niti dijagnoza niti terapija AMR nisu dobro standardizirane. Potrebna su veća multicentrična klinička istraživanja da ispitaju različite dijagnostičke i terapijske pristupe.

Prikaz slučaja: 18-godišnjakinja je hospitalizirana zbog popuštanja srca tri godine nakon transplantacije srca. Na ehokardiografiji su obje klijetke bile izrazito zadebljanih stijenki i reducirane sistoličke funkcije (ejekcijska frakcija lijeve klijetke, LVEF 30%). Nakon hitne biopsije endomiokarda (Bx) primjeni se pulsna terapija steroidima. Zbog razvoja kardiogenog šoka morali smo postaviti vensko-arterijski ECMO (izvantjelesna membranska oksigenacija). Nalaz Bx pokazao je miješani tip akutnog odbacivanja presatka, tj. protutijelima posredovano odbacivanje stupnja pAMR 1 (I+) i stanično- posredovano odbacivanje stupnja 3R. Luminex® je potvrdio postojanje brojnih donor specifičnih protutijela (DSA) na HLA antigene klase I (A11, A30, B13, B35) i klase II (DR3, DR15, DR51, DQ2, DPA1*02) s maksimalnim MFI 13000 za anti-DQ2. Odmah je započeto liječenje plazmaferezom, intravenskim imunoglobulinima (IVIg) i antitimocitnim globulinom (ATG). Četvrtog dana na ehokardiografiji su obje klijetke bile normalne debljine stijenki i bolje sistoličke funkcije (LVEF 40%) te je bolesnica uspješno odvojena od ECMO. Krajem drugog tjedna primijenjen je rituksimab. Nakon dva tjedna na kontrolnoj Bx nije bilo stanično-posredovanog odbacivanja, dok je imunohistokemijski nalaz ostao pozitivan. Na koronarografiji su prikazane normalne arterije. Provedeno je još pet ciklusa plazmafereze i ponovljeno liječenje IVIg-om nakon čega je kontrolna ehokardiografija pokazala lijevu klijetku normalne veličine i funkcije (LVEF 60%) te desnu klijetku normalne veličine i blago reducirane funkcije. Kontrolna Bx ovaj put nije našla znakova niti stanično- niti protutijelima posredovanog odbacivanja. Sedam tjedana od početka liječenja došlo je do negativizacije svih DSA klase I i klase II, osim anti-DQ2 (MFI 6100) (slika 1). Bolesnica je nakon 12 mjeseci stabilno, bez znakova odbacivanja i pogoršanja funkcije presatka. Zaključak: Ovaj prikaz ukazuje na važnost primjene mehaničke cirkulacijske potpore u najtežim oblicima popuštanja srca u transplantiranih bolesnika čime „kupujemo“ vrijeme za čekanje na rezultate pretraga i učinak terapije (engl. bridge-to-decision, bridge-to-recovery). Kombinacijom steroida, plazmafereze, IVIg, ATG i rituksimaba djelovali smo na kompleksne imunološke mehanizme miješanoga, tj. stanično- i protutijelima-posredovanog akutnog odbacivanja srčanog presatka te, u konačnici, omogućili ne samo preživljenje, već i potpuni oporavak bolesnice

Uvod: Vaskulopatija presatka (CAV) je kronična komplikacija transplantacije srca (HTx) koja predstavlja izazov u liječenju zbog difuznog uzorka zahvaćanja koronarnih arterija. Teži stupnjevi bolesti nisu prikladni za revaskularizaciju, zbog čega retransplantacija često ostaje jedina mogućnost liječenja.1-3 Bolesnici i metode: Od ukupno 176 bolesnika u praćenju nakon HTx, učinjene u razdoblju između 2001. i 2015. godine, 129 bolesnika je podvrgnuto barem jednoj koronarografiji kojom je u 45 bolesnika dokazan CAV (te dodatno u dva bolesnika na temelju kliničkog i obdukcijskog nalaza). Prosječna dob iznosila je 51, 6 ± 12, 6 godina, 78 % bolesnika su bili muškog spola, a prosječno vrijeme praćenja 3 godine (IQR 2-6 godina). Pojavnost CAV-a evaluirana je koronarografijom i analizirana s obzirom na trajanje vremena ishemije (VI), rane koncentracije visokoosjetljivog troponina T (hsTnT) te stupnja staničnog odbacivanja (SO). Rezultati: Rane vrijednosti hsTnT (unutar 3 mjeseca poslije HTx) značajno su više kod produljenog VI (p = 0, 040), no nemaju prediktivni značaj za pojavnost CAV-a (p = 0, 529)niti učestalije SO. VI presatka ne korelira s učestalošću značajnog SO. Bolesnici s težim stupnjem CAV-a imali su značajno kraće preživljavanje od onih bez CAV-a ili s blažim/umjerenim oblicima bolesti (p = 0, 016) (slika 1). SO, izraženo prosječnim indeksom odbacivanja bolesnika, izrazito povisuje rizika nastanka CAV-a (p

Uvod: Unatoč mjerama intenzivnog l iječenja smrtnost je u starijih bolesnika s akutnom kardiološkom bolesti značajno visoka.1 C ilj o ve s tudije j e p roučiti č imbenike koji utječu na unutarbolničku smrtnost bolesnika starijih od 80 godina koji su hospitalizirani u intenzivnoj kardiološkoj jedinici. Bolesnici i metode: A nalizirali s mo p odatke b olesnika starijih od 80 godina koji su hospitalizirani u Jedinici intenzivne kardiološke skrbi Kliničkog bolničkog centra Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 21. prosinca 2017. godine. Rezultati: Ukupno je hospitalizirano 243 bolesnika starijih od 80 godina (13, 39% od ukupnog broja hospitaliziranih u tom razdoblju), a od toga je bilo 146 žena (60, 1%). Najčešća vodeća dijagnoza je bila akutni infarkt miokarda (n=107 ; 44%). Ostale karakteristike pacijenata su prikazane u tablici 1. Unutarbolnička smrtnost je iznosila 21, 4%. Rezultati ukazuju kako su primarna dijagnoza kod prijema, težina prezentacije vodeće bolesti i uporaba invazivnijih načina liječenja glavni predskazatelji smrtnosti starijih bolesnika u intenzivnoj kardiološkoj jedinici (tablica 2). Zaključak: Udio bolesnika starijih od 80 godina u ukupnom broju hospitaliziranih pacijenata u intenzivnim jedinicama nije zanemariv. Primjena metoda intenzivnog liječenja u bolesnika visoke životne dobi zahtijeva individualnu procjenu o samoj svrsishodnosti i ciljevima liječenja. Potreban je razvoj adekvatnih, po mogućnosti lokalno primjenjivih, modela za procjenu stanja ove osjetljive i značajne skupine bolesnika kako bi se racionalizirali resursi i optimiziralo liječenje teških akutnih kardioloških bolesti u osoba visoke životne dobi.

Višak hormona rasta u akromegaliji stimulira rast raznih tkiva, a budući da miociti posjeduju receptore za hormon rasta i IGF-1, njihov višak u akromegaliji dovodi do razvoja specifične akromegalijske kardiomiopatije. Prvi stupanj akromegalijske kardiomiopatije susreće se u mladih bolesnika s kratkim trajanjem bolesti, a karakterizira ga hiperkinetska lijeva klijetka, porast kontraktilnosti i minutnog volumena te smanjen periferni vaskularni otpor. Drugi stupanj obuhvaća koncentričnu ili ekscentričnu hipertrofiju lijeve klijetke, poremećaj dijastoličke funkcije u mirovanju te oslabljenu srčanu funkciju tijekom opterećenja. Ako ostane neliječena, akromegalija može dovesti do posljednjeg stadija kardiomiopatije: bolesti srčanih zalistaka te oslabljene sistoličke i dijastoličke funkcije s niskim minutnim volumenom i u mirovanju, što može uzrokovati kongestivno zatajivanje srca. Uz razvoj specifične kardiomiopatije, čimbenici rizika udruženi s akromegalijom poput arterijske hipertenzije, dislipoproteinemije, šećerne bolesti i periferne inzulinske rezistencije dovode do činjenice da je zahvaćenost kardiovaskularnog sustava među glavnim uzrocima povećanog morbiditeta i mortaliteta u akromegaliji.

cilj: Mehanička disperzija (MD) je pokazatelj veće podložnosti fatalnim aritmijama nakon infarkta miokarda te ukazuje na prisutnost postsistoličkog skraćivanja (PSS) koje je dokazano u bolesnika s inducibilnom ishemijom na dobutaminskoj stres ehokardiografiji (DSE). PSS se navodi i u bolesnika koji su razvili intrakavitarni gradijent (IKG) tijekom DSE. Stoga smo odlučili istražiti mogući porast MD u bolesnika podvrgnutih DSE s visokim dozama dobutamina (dbt). Pacijenti i metode: DSE je učinjena u 30 bolesnika (17 muškaraca, prosječne dobi 58±12 godina). Protokol je uključivao apikalne 2-, 3- i 4-komorne prikaze tijekom postupnog porasta doze dbt do pune doze (40 mcg/kg/min) ili postizanja ciljne frekvencije. Prema rezultatu pretrage, bolesnici su podijeljeni u 3 skupine: bolesnici s negativnom DSE koji su razvili IKG (Grad+, n=10), bolesnici s negativnom DSE, koji nisu razvili IKG (DSE-, n=10) i bolesnici s pozitivnom DSE (DSE+, n=10). Nijedan od bolesnika iz DSE+ nije razvio IKG. 2D-speckle tracking snimanja su rađen na početku pretrage i pri vršnim dozama dbt, čime je dobiven 17- segmentni model LK. Mjereno je vrijeme od vrha R vala na EKG-u do vrha krivulje strain-a, a MD je izračunata kao SD vremena do vršnog strain-a između 17 segmenata. Izračunat je omjer MD pri vršnim dozama dbt i MD na početku (MDv/MDp), čime je izražen porast u MD. Rezultati: Sve 3 skupine su pokazale porast MD pri vršnim dozama, a najveći porast je imala DSE+ skupina: MDp 38, 0 vs. MDv 81, 6, p≤0.002 (Mdp/MDb=2, 25±1, 22). Skupine s negativnom DSE su pokazale slične rezultate – Grad+:MDp 38, 9 vs MDv 55, 5, p≤0.001 (Mdv/MDp=1, 47±0, 41) ; DSE-: MDp 46, 7 vs. MDv 63, 9, p≤0.01 Mdv/MDp=1, 45±0, 51). Vrijednost omjera MDv/MDp DSE+ skupine je bio značajno veći u usporedbi s Grad+skupinom (p=0.04) te DSE- skupinom (p=0.05). ZAKLJUČAK: U bolesnika s pozitivnom DSE nađen je veći porast MD u usporedbi s bolesnicima s negativnim nalazom bez obzira na razvoj IKG, što sugerira da je učestalost javljanja PSS manja u bolesnika s IKG. Studija potvrđuje ulogu MD u otkrivanju ugroženih bolesnika te može biti koristan dodatak interpretaciji DSE nalaza.

Purpose: Chronic pressure overload as in hypertension leads to regional LV remodelling, primarily affecting the basal iv. septum (IVS) which hypertrophies and shows reduced longitudinal function. This can be compensated by increased radial function, particularly in early disease. Measurement of systolic upstroke and diastolic downstroke of LV wall motion by M-mode might provide similar radial data. We have tested these easily obtainable measurements on our closed chest/closed pericardium pig model, pertaining as close to physiology as possible. In this model, we aimed to study LV wall systolic thickening and diastolic thinning velocities in acute pressure overload. Methods: 7 anesthetised, closed chest/closed pericardium pigs were instrumented with a descending aorta balloon, partially inflated during 5-10 heartbeats creating an 30% LV pressure increase. Echocardiographic LV LAX B-mode cine-loops were acquired (5 pre-, 5-10 inflation, 10 postinflation beats). The velocity of systolic thickening upstroke and diastolic thinning downstroke of the IVS and the LV posterior wall (LVPW) were measured from anatomic M-mode images of the LV base, mid and apex. Results: During balloon inflation, a reduction in the upstroke and downstroke velocities occurred in the basal LVPW, mid and apical IVS and LVPW, recovering after balloon deflation. However, the basal IVS showed the opposite-increased thickening and thinning velocities in response to afterload (Table 1). Conclusions: The basal LV septum differs from the remaining LV as the segment with the highest wall stress. In this model, we have demonstrated the increase in radial thickening and relaxation of the basal IVS with acute afterload, as opposed to the other LV segments where these parameters acutely decrease. These findings provide better insight into LV functional remodelling in acute afterload and, due to the selected animal model, might provide better translational data for the clinical setting.