Search

Pokazalo se da je oprost važan preduvjet za rješavanje bračnih sukoba i općenito za kvalitetno bračno funkcioniranje. S obzirom na tako važnu ulogu oprosta, istraživači su se bavili ispitivanjem mehanizma koji stoji u podlozi spremnosti na opraštanje prema supružniku. Rezultati dosadašnjih istraživanja upućuju na to da oprost ima medijacijsku ulogu između atribucija negativnog partnerova ponašanja i različitih bračnih ishoda. U istraživanjima su najčešće korištene kompozitne mjere atribucija, pa doprinos pojedinih dimenzija atribucija nije dovoljno istražen, kao ni razlike s obzirom na spol. Stoga, cilj ovog istraživanja bio je detaljnije istražiti odnos između kauzalnih atribucija, atribucija odgovornosti, spremnosti na opraštanje i uspješnosti rješavanja sukoba u braku, kao i spolne razlike u navedenim konstruktima. U istraživanju je sudjelovalo 116 muškaraca i 116 žena koji su u trenutku ispitivanja bili u braku, pri čemu nisu nužno sudjelovala oba supružnika. Sudionici su ispunjavali online upitnik koji je sadržavao Skalu neučinkovitog sukobljavanja (Ineffective Arguing Inventory, Kurdek, 1994), Skalu oprosta za specifičnu uvredu u braku (Marital Offence-Specific Forgiveness Scale, Paleari i sur., 2009), Upitnik atribucija u vezi (Relationship Attribution Measure, Fincham i Bradbury, 1992), kratku procjenu zadovoljstva brakom i opće sociodemografske podatke. Rezultati upućuju na to da žene procjenjuju uzroke partnerova negativnog ponašanja globalnijima i pripisuju im više krivnje za negativna ponašanja u usporedbi s muškarcima. Žene također daju više procjene čestine negativnih ponašanja partnera u odnosu na muškarce. Također se pokazalo da su više iskazane neadaptivne tendencije atribuiranja (tendencije atribuiranja negativnog ponašanja partnera internalnim, stabilnim i globalnim uzrocima i više procjene intencionalnosti, sebične motiviranosti i krivnje partnera) povezane s nižom spremnosti na opraštanje i višom percipiranom neučinkovitosti sukobljavanja. Utvrđeno je da obje dimenzije oprosta (dobronamjernost i izbjegavanje/ozlojeđenost) imaju ulogu medijatora u vezi između procjena stabilnosti, odnosno sebične motiviranosti partnerova ponašanja i percipirane neučinkovitosti sukobljavanja. Forgiveness has shown to be an important prerequisite for resolving marital conflicts and in general, for quality marital functioning. Considering such an important role of forgiveness, the researchers studied the mechanism underlying the willingness to forgive one's spouse. The results of previous research indicate that forgiveness plays a mediating role between attributions of a partner's negative behavior and different marital outcomes. Composite measures of attributions are commonly used in research, so the contribution of individual dimensions of attributions is not examined sufficiently, nor are the gender differences. Therefore, this research aimed to investigate in more detail the relationship between causal attributions, attributions of responsibility, willingness to forgive and efficacy in marital conflict resolution, as well as the gender differences in the mentioned constructs. 116 men and 116 women who were married at the time of the study participated in the research, although it wasn't necessary for both spouses to participate. The participants filled out an online questionnaire that contained the Ineffective Arguing Inventory (Kurdek, 1994), the Marital Offense-Specific Forgiveness Scale (Paleari et al., 2009), the Relationship Attribution Measure (Fincham & Bradbury, 1992), one-item measure of marital satisfaction and general sociodemographic data. The results indicate that women evaluate the causes of their partners' negative behavior more globally and attribute more blame for negative behavior compared to men. Women also give higher ratings of the frequency of negative partner behaviors compared to men. It was also shown that higher expressed maladaptive attribution tendencies (tendencies to attribute the partner's negative behavior to internal, stable and global causes and higher ratings of the partner's intentionality, selfish motivation and guilt) are associated with a lower willingness to forgive and a higher perceived arguing ineffectiveness. Both dimensions of forgiveness (benevolence and avoidance/resentment) were found to play a mediating role in the relationship between appraisals of stability/selfish motivation of partner's behavior and perceived arguing ineffectiveness.

U radu se prikazuju neki rezultati primjene hrvatske inačice instrumenta Marital Offence- Specific Forgiveness Scale (MOFS, Paleari i sur., 2009) u dvama nezavisnim uzorcima odraslih koji su u partnerskoj vezi. Cilj ovdje prikazanih analiza bio je ispitati faktorsku strukturu i pouzdanost hrvatske inačice u uzorku iz populacije partnera koji su u bračnoj vezi (za koje je instrument izvorno namijenjen), kao i u uzorku iz šire populacije osoba koje su u partnerskoj vezi. Opraštanje je relevantna tema u svim partnerskim vezama i MOFS, čiji se sadržaj ne referira eksplicitno na opraštanje samo bračnom partneru, mogao bi biti prikladan za ispitivanje spremnosti opraštanja u svakoj partnerskoj vezi. Hrvatska inačica MOFS-a primijenjena je sklopu dvaju širih istraživanja u kojima su sudjelovale 352 osobe koje su u braku i 198 osoba koje su u partnerskoj vezi (od kojih 64 % nisu u braku). Rezultati potvrđuju očekivanu dvofaktorsku strukturu instrumenta u obama uzorcima, pri čemu jedan faktor definiraju čestice koje se odnose na pozitivnu dimenziju opraštanja (benevolentnost), a drugi faktor definiraju čestice koje se odnose na negativnu dimenziju opraštanja (izbjegavanje i ozlojeđenost). Pouzdanost tipa unutarnje konzistencije u obama se uzrocima pokazala zadovoljavajuće visokom, posebice za subskalu izbegavanja i ozlojeđenosti. Ipak, neke čestice u ovoj primjeni, kao i prethodnim primjenama u uzorcima iz drugih zemalja, ne pokazuju sasvim zadovoljavajuće karakteristike, pa će u raspravi biti riječi o mogućnostima daljnjeg poboljšanja ovog instrumenta kao mjere spremnosti opraštanja u bračnim i, općenito, partnerskim vezama.

Nasilje u intimnim vezama je široko prepoznat društveni problem, no mnogi slučajevi nasilja ostanu neprepoznati od strane bliskih prijatelja i članova obitelji (Garcia-Moreno i sur., 2013). To je potaknulo mnoga istraživanja percepcije nasilja i stavova prema žrtvama i počiniteljima. Spol i vrsta nasilja su jedni od važnijih čimbenika koji mogu utjecati na percepciju nasilnog događaja. Broj istraživanja koja se bave utjecajem ovih čimbenika na percepciju nasilja, a osobito njihovim interakcijskim učinkom, je relativno malen. Stoga je cilj ovog istraživanja bio ispitati kako spol žrtve/počinitelja i vrsta nasilja (psihičko, fizičko) utječu na razlike u percepciji nasilja. U istraživanju je sudjelovalo 195 sudionika (66 muškog i 129 ženskog spola) s rasponom dobi između 18 i 33 godina. Sudionicima je nasumično prezentirana jedna od četiri verzije kratke priče u kojoj je opisano nasilje u ljubavnoj vezi. Četiri verzije priče su se razlikovale s obzirom na vrstu nasilja (fizičko, psihičko) i spol žrtve/počinitelja (muški, ženski). Nakon čitanja priče, sudionici su na skali procjene davali odgovore na šest pitanja koja su se odnosila na doživljaj opisanog događaja. Analiza podataka pokazala je da je nasilje procijenjeno ozbiljnijim, odgovornost počinitelja, doživljena ljutnja i sažaljenje te spremnost pomaganju većim, a odgovornost žrtve manjom za opise fizičkog u odnosu na opise pihičkog nasilja. Odgovornost žrtve je procijenjena manjom, a doživljena ljutnja i spremnost pomaganju većom za opise nasilja nad osobom ženskog spola u odnosu na nasilje nad osobom muškog spola. Nije utvrđen glavni efekt spola žrtve/počinitelja na procjene ozbiljnosti nasilja, odgovornosti počinitelja i doživljenog sažaljenja. Analizom varijance interakcijski efekt vrste nasilja i spola žrtve nije utvrđen ni za jednu zavisnu varijablu. Međutim, neparametrijske analize upućuju na postojanje interakcijskog efekta za procjene odgovornosti žrtve i doživljene ljutnje. Za opis psihičkog nasilja, nije utvrđena razlika u procjenama odgovornosti žrtve i doživljene ljutnje s obzirom na spol žrtve, dok je za opis fizičkog nasilja, odgovornost žrtve procijenjena manjom, a doživljena ljutnja većom za nasilje nad ženom u odnosu na nasilje nad muškarcem. Intimate partner violence has been widely recognized as a social problem, but many cases of violence remain unrecognized by close friends and family members (Garcia-Moreno i sur., 2013). This has prompted many studies of perceptions of violence and attitudes towards victims and perpetrators. Gender and the type of violence are among the most important factors that can influence the perception of a violent event. The number of studies that investigated the effect of these factors on the perception of violence, especially the interaction effect, is relatively small. Therefore, the aim of this study was to examine differences in the perception of intimate partner violence regarding the gender of the victim/perpetrator and the type of violence (psychological, physical). The study was conducted on a sample of 195 participants (66 males and 129 females) between the ages of 18 and 33. Participants were randomly presented with one of four versions of a short story describing intimate partner violence. Four versions of the story differed regarding the type of violence (physical, psychological) and gender of the victim/perpetrator (male, female). After reading the stories, the participants answered to six questions related to the perceptions of the described event. The data analysis showed that the ratings of the violence seriousness, the perpetrator's responsibility, anger, pity and willingness to help were higher, and ratings of victim's responsibility lower for descriptions of physical than for descriptions of psychological violence. The responsibility of the victim was rated lower, and anger and willingness to help higher for descriptions of violence towards woman compared to violence towards man. The results showed no main effect of victim's gender on ratings of seriousness, perpetrator's responsibility, and pity. Analysis of variance showed no interaction effect of the violence type and victim's gender for any dependent variable. However, nonparametric analyses indicate the existence of interaction effect for ratings of victim's responsibility and anger. For description of psychological violence, difference in ratings of victim's responsibility and anger in regard to victim's gender was not identified. However, for description of physical violence, victim's responsibility was rated lower, and anger was rated higher for description of violence towards woman compared to violence towards man.

Nasilje u intimnim vezama je široko prepoznat društveni problem, no mnogi slučajevi nasilja ostanu neprepoznati od strane bliskih prijatelja i članova obitelji (Garcia-Moreno i sur., 2013). To je potaknulo mnoga istraživanja percepcije nasilja i stavova prema žrtvama i počiniteljima. Spol i vrsta nasilja su jedni od važnijih čimbenika koji mogu utjecati na percepciju nasilnog događaja. Broj istraživanja koja se bave utjecajem ovih čimbenika na percepciju nasilja, a osobito njihovim interakcijskim učinkom, je relativno malen. Stoga je cilj ovog istraživanja bio ispitati kako spol žrtve/počinitelja i vrsta nasilja (psihičko, fizičko) utječu na razlike u percepciji nasilja. U istraživanju je sudjelovalo 195 sudionika (66 muškog i 129 ženskog spola) s rasponom dobi između 18 i 33 godina. Sudionicima je nasumično prezentirana jedna od četiri verzije kratke priče u kojoj je opisano nasilje u ljubavnoj vezi. Četiri verzije priče su se razlikovale s obzirom na vrstu nasilja (fizičko, psihičko) i spol žrtve/počinitelja (muški, ženski). Nakon čitanja priče, sudionici su na skali procjene davali odgovore na šest pitanja koja su se odnosila na doživljaj opisanog događaja. Analiza podataka pokazala je da je nasilje procijenjeno ozbiljnijim, odgovornost počinitelja, doživljena ljutnja i sažaljenje te spremnost pomaganju većim, a odgovornost žrtve manjom za opise fizičkog u odnosu na opise pihičkog nasilja. Odgovornost žrtve je procijenjena manjom, a doživljena ljutnja i spremnost pomaganju većom za opise nasilja nad osobom ženskog spola u odnosu na nasilje nad osobom muškog spola. Nije utvrđen glavni efekt spola žrtve/počinitelja na procjene ozbiljnosti nasilja, odgovornosti počinitelja i doživljenog sažaljenja. Analizom varijance interakcijski efekt vrste nasilja i spola žrtve nije utvrđen ni za jednu zavisnu varijablu. Međutim, neparametrijske analize upućuju na postojanje interakcijskog efekta za procjene odgovornosti žrtve i doživljene ljutnje. Za opis psihičkog nasilja, nije utvrđena razlika u procjenama odgovornosti žrtve i doživljene ljutnje s obzirom na spol žrtve, dok je za opis fizičkog nasilja, odgovornost žrtve procijenjena manjom, a doživljena ljutnja većom za nasilje nad ženom u odnosu na nasilje nad muškarcem.