Search

Biofortifikacija predstavlja oplemenjivačke i agronomske postupke obogaćivanja jestivih dijelova biljaka esencijalnim elementima poput selena i cinka. Nedostatak mikroelemenata u prehrani ljudi smatra se jednim od vodećih svjetskih problema koji se pokušava riješiti postupcima biofortifikacije povrtlarskih i ratarskih kultura koje su visoko zastupljene u ishrani ljudi. Obzirom da je kupus kultura široke proizvodnje i značajnih nutritivnih vrijednosti cilj ovog istraživanja je bio istražiti neke od fizioloških mehanizama kupusa kao odgovor na gnojidbu selenom i cinkom u svrhu biofortifikacije. Pokus je proveden na dva slavonska lokaliteta u istočnoj Hrvatskoj gdje su prije sadnje kupusa mikroelementi plitko uneseni na proizvodne površine u obliku vodenih otopina. Uzorci lista kupusa prikupljeni su tijekom dvije razvojne fenofaze kupusa tijekom svibnja i lipnja 2017. godine. Aplikacija selena rezultirala je statistički značajnim smanjenjem sadržaja vitamina C dok je aplikacija cinkom rezultirala statistički značajnim povećanjem sadržaja fenola u odnosu na kontrolu. Lokalitet i fenofaza uzorkovanja, u prosjeku za sve tretmane, značajno su utjecali na sadržaj vitamina C, vodikovog peroksida, prolina, fenola, karotenoida, klorofila A i B, intenzitet lipidne peroksidacije te na sadržaj vode u listu (RWC i WSD). Na oba lokaliteta utvrđene su statistički značajno veće koncentracije vitamina C, fenola, klorofila i karotenoida u uzorcima lista kupusa u svibnju u odnosu na lipanj. RWC i WSD značajno su se razlikovali između lokaliteta. Pokus je pokazao kako biofortifikacija selenom i cinkom nije nepovoljno utjecala na fiziološke mehanizme kupusa dok su ekološki činitelji (lokalitet i fenofaza) imali vrlo značajan utjecaj.

Nedostatak selena i cinka u prehrani značajno utječe na zdravlje ljudi. Negativni utjecaj nedostatka i pothranjenost se mogu otkloniti povećanjem koncentracija i bioraspoloživosti mineralnih elemenata (biofortifikacija) u biljnim prehrambenim proizvodima. Cilj ovog istraživanja bio je odrediti utjecaj gnojidbe selenom i cinkom na koncentraciju oba elementa u listovima i glavici kupusa. Pokus s biofortifkacijom proveden je na dva slavonska lokaliteta u istočnoj Hrvatskoj. Mikroelementi su prije sadnje kupusa plitko uneseni na proizvodne površine u obliku vodenih otopina natrij selenata (10 g Se ha-1 u obliku Na2SeO4) i cinkovog sulfata (2, 5 kg Zn ha-1 u obliku ZnSO4×H2O). Aplikacija selena rezultirala je statistički značajnim povećanjem koncentracije Se u listovima i glavi kupusa. Koncentracije selena u listovima bile su osam puta veće, a u glavici četiri puta veće nego u kontrolnim biljkama (642, 4 ; 383, 0 i 79, 5 μg Se kg-1). Suprotno tome, biofortifikacija cinkom imala je zanemariv utjecaj na koncentraciju cinka u ispitivanom biljnom materijalu. Niti jedan tretman nije imao značajan utjecaj na prinos. Pokus je pokazao učinkovitost aplikacije natrij selenata na obogaćivanje biljnog materijala selenom i opravdava praktične i ekonomske aspekte biofortifikacije.

Niska koncentracija cinka u tlima rezultira niskom koncentracijom toga elementa i u prehraniljudi i životnja. Kako je cink esencijalan element, njegov deficit nepovoljno utječe na organizam. S druge strane, kadmij je toksičan element bez esencijalnog i korisnog učinka, te je stoga poželjno da ga u konzumnim namirnicama bude što manje. Agronomska biofortifikacija rezultira povećanjem cinka u jestivim dijelovma biljaka,a time i većim količinama unosa cinka u ljudski organizam. Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi utjecaj folijarne aplikacije cinka na koncentraciju cinka i kadmija u biljnim dijelovima (osobito zrnu) pojedinih sorata soje. Biofortifikacijski pokus proveden je 2017. godine na 6 sorata soje (Korana, Sanda, Lucija, Toma, Sunce, Ika) različitih grupa zriobe (00I). Folijarna aplikacija cinka u obliku cink sulfata (5,489 kg/haZnSeO4×H2O) provedena je u fenofazi cvatnje soje. Biofortifikacija soje je značajno utjecala na koncentracije cinka u mahunama, stabljici i zrnu (povećanje 106%, 48,5%, odnosno 25%) te iznošenje cinka prinosom zrna (povećanje 34,75%). Tretman nije statistički značajno utjecao na koncentraciju kadmija u stabljici, mahunama i zrnu soje te njegovo iznošenje prinosom zrna, ali je utvrđeno malo smanjenje koncentracija u stabljici (23%), mahunama (31%) i zrnu (22,64%). Utvrđen je i statistički značajan utjecaj sorata na prinos te akumulaciju kadmija u biljnim dijelovima i njegovo iznošenje zrnom soje. Utjecaj sorata na koncentraciju cinka i njegovo iznošenje zrnom soje nije bilo statistički značajno. Rezultati navode na zaključak da se folijarnom aplikacijom cinka povećava njegova koncentracija u zrnu, mahunama i stabljici soje. Sorte soje ne razlikuju značajno po akumulaciji i iznošenju apliciranog cinka, ali se razlikuju po akumulaciji i iznošenju kadmija prinosom. Utvrđeni rezultati značajnog povećanja koncentracija Zn u zrnu soje agronomskom biofortifikacijom i istovremeno značajnih razlika između sorata soje u prinosu i koncentracijama kadmija u zrnu, ukazuju da se pažljivim izborom sorte i biofortifikacijom može proizvesti zrno soje visokih koncentracija cinka, istovremeno niskih kocentracija kadmija te dostatno visokih prinosa., Low Zn concentrations in soils result with low concentrations of this element in human and animal nutrition. Since zinc is an essential element, his deficit has an adversely affects at the organism. On the other side, cadmium is a toxic element without any essential and useful effect, and because of that is better that be as little as possible in consumed foodstuffs. Agronomic biofortification results with increasing Zn concentrations in edible parts of plants, and increasing intake of this element into the human organism. The aim of this experiment was been to determine the influence foliar application of zinc on the concentration of zinc and cadmium in plant parts (especially grain) some soybean types. Biofortification experiment was carried out in 2017 on 6 soya cultivars (Korana, Sanda, Lucija, Tom, Sun, Ika) with different lenght of vegecation (00-I). The foliar application of zinc, like zinc sulphate (5.489 kg ha1ZnSeO4 × H2O), was applied in flowering phenophase of soybean. Biofortification of soya was a statistically significant effected on the amount of zinc in pods, stems and grain (increase 106%, 48.5% and 25%) and his taken out with grain yield (34.75%). The treatment didn't statistically significantly affected on the amount of cadmium in stems,pods and soybean grain, and his taken out with grain yield, but there was a decrease; 23% in stems, 31% in pods and 22.64% in grain. Cultivars significantly affected on yield, accumulation of Cd in parts of plant, and his removal with soy bean. The influence of cultivars on zinc concentration and his taken out with yield wasn't been statistically significantly. The results suggest that foliar zinc application increases his concentration in grain, pods and stems of soya. Soya varieties are not significantly different in accumulation and taking out of the applied zinc, but are different in accumulation and taking out of cadmium with yield. The results of a significant increase Zn concentration in soybean grain by agronomic biofortification and at the same time significant differences between soya varieties in yield and concentrations of cadmium in the grain indicate that with careful selection of varieties and biofortification we can produce soya grain with high zinc,and at the same time low cadmium concentration, and sufficiently high yields .

Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi ukupnu koncentraciju i vodotopive frakcije teških metala u tlima Panonskog bazena. Istraživanje je provedeno na 6 različitih područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Utvrđene su značajne razlike u koncentracijama pojedinih teških metala, kako na različitim područjima, tako i na različitim lokalitetima pojedinih područja. Utvrđeno je da se veće koncentracije teških metala u analiziranim tlima nalaze u oblicima koji su biljkama manje pristupačni, dok je u otopini tla manja frakcija (vodotopiva frakcija). To je posebno izraženo kod cinka čija je koncentracija u vodenoj otopini bila vrlo niska. Analizom agrokemijskih svojstava tla utvrđeno je da su tla Pruda i Banja Luke izraženo niskih pH vrijednosti. Upravo na tim tlima utvrđene su veće koncentracije vodotopivih frakcija teških metala. Utvrđene koncentracije nikla u tlima područja Banja Luke i Pruda su 300 % maksimalno dopuštenih količina. U ostalim tlima su koncentracije teških metala manje od maksimalno dopuštenih koncentracija. Možemo zaključiti kako tla pojedinih područja Panonskog bazena imaju povišene koncentracije teških metala, ali nisu kontaminirana te su pogodna za poljoprivrednu proizvodnju. Izuzetak su tla Banja Luke i Pruda koja trebaju popravke, prvenstveno neutralizaciju suvišne kiselosti što će značajnio smanjiti vodotopivu frakciju teških metala., The aim of this study was to determine the total concentration of the water-soluble fractions of heavy metals in soils the Pannonian Basin. The study was conducted at six different areas Croatian, Bosnia and Herzegovina and Serbia. Significant differences in the concentrations of certain heavy metals were found on the different areas, and at different localities of particular areas. It was established that are higher concentrations of heavy metals in analyzed soil in forms that are less accessible to plants, while is in soil solution of a minor fraction (water soluble fraction). This is particularly expressed with zinc, whose concentration in the aqueous solution was been a very low. Analysis of agrochemical properties of soil was established that are the soil of Prud and Banja Luka very low pH values. Exactly on this soils were are established higher concentrations of water-soluble fraction heavy metals. Established concentrations of nickel in the soil area of Banja Luka and Prud are 300% a maximum allowable amount. In other soils are concentration of heavy metal less than a maximum permissible concentration. We can conclude that are the soils of certain areas Pannonian basin elevated concentrations of heavy metals, but are not contaminated, and are suitable for agricultural production. The exceptions are the soils Banja Luka and Prud that need repairs, primarily neutralization of redundant acidity, which will reduce the water-soluble fraction of heavy metals.

Soil organic matter content is one of the main issues of European soils and agriculture in general. Various methods are used to determine the organic matter. Most common approach is determining organic carbon from which organic matter is calculated as for example in wet combustion method by potassium dichromate and sulfuric acid. More robust, but easy-to-use method is loss on ignition (LOI) where soil is burned in muffled oven and the organic matter is determined from the weight loss. The aim of our research was to compare most commonly used method for determination of OM (potassium dichromate method) with LOI method on six different locations in Croatia, Serbia and Bosnia and Herzegovina. Our results showed good correlation between two different methods, although results of LOI method were somewhat lower from the potassium dichromate method. Our findings imply that correction factor used to convert LOI data into organic matter data should be adjusted for each location based on soil properties. However, good correlation suggests that values of one method can be easily predicted by regression analysis using the data from the second method.