Search

Cilj: Kvaliteta života primatelja jetre jedan je od najvažnijih parametara uspjeha transplantacijskog liječenja. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati utjecaj prije i poslijetransplantacijskih kliničko-laboratorijskih obilježja i kvalitete presatka jetre na kvalitetu života primatelja jetre. ----- Metode i ispitanici: U istraživanje je uključeno 100 bolesnika s cirozom jetre dobi između 18 i 65 godina, transplantiranih u periodu 2015. do 2017. godine. Kvaliteta života procijenjena je generičkim -SF-36 i specifičnim upitnikom - CLDQ, koje su ispitanici ispunjavali prije transplantacije te 6 i 12 mjeseci nakon transplantacije. ----- Rezultati: U svim domenama SF-36 upitnika, osim u BP (p=0,582), te u svim domenama CLDQ upitnika, pokazano je da postoji statistički značajno poboljšanje kvalitete života uspoređujući stanje prije i nakon transplantacije jetre. Univarijatnom analizom se pokazalo da su faktori s pozitivnim utjecajem na kvalitetu života nakon transplantacije muški spol, etilična ciroza te viši CTP i MELD rezultat, dok su arterijska hipertenzija, HCC i viši DRI faktori s negativnim utjecajem. Spearmanova korelacija pokazala je statistički značajnu pozitivnu povezanost MELD rezultata s kvalitetom života 12 mjeseci nakon transplantacije u MCS domeni SF-36 upitnika (r=0,267, p=0,007), te u ukupnom rezultatu CLDQ upitnika (r=0,274, p=0,006). Multivarijatna raščlamba pokazala je da je značajno bolja kvaliteta života nakon transplantacije prisutna kod ispitanika s cirozom etilične geneze (p=0,037), te kod onih koji nemaju arterijsku hipertenziju (p=0,042). ----- Zaključak: Nakon transplantacije jetre dolazi do značajnog poboljšanja kvalitete života bolesnika. Faktori s pozitivnim utjecajem na kvalitetu života nakon transplantacije su muški spol, etilična ciroza te viši CTP i MELD rezultat, dok negativno utječu arterijska hipertenzija, HCC i viši DRI rezultat., Background: Quality of life is one of the most important success parameters after liver transplantation. The aim of this study was to evaluate the impact of pre- and post-transplantation clinical and laboratory parameters and liver graft quality on liver recipients quality of life. ----- Methods: The study comprised 100 patients with liver cirrhosis aged >18 and

Neuroendocrine tumors (NET) are a rare and heterogeneous group of neoplasms with variable biological behavior. They frequently metastasize to the liver, requiring active, multimodality treatment. Surgical resection, possible in only a minority of cases, was until recently the only potentially curative option. For unresectable NET with liver metastases, liver transplantation (LT) emerged as a potential curative treatment due to relatively slow growth and indolent behavior of the metastases. In this case series with literature review, we retrospectively analyzed the characteristics of 12 highly selected patients with metastatic NET disease as an indication for LT treated in our center. We also summarized the proposed prognostic factors, and evaluated and compared the existing selection criteria. The main poor prognostic factors in our patients were high grade NET and primary tumor in the pancreas. Inconsistent liver transplantation outcome parameters make it difficult to standardize patient selection criteria. There is a need for further studies that would fully elucidate the curative potential of LT in patients diagnosed with NET.

INTRODUCTION Hepatocellular carcinoma (HCC) is the fastest growing indication for liver transplantation (LT) worldwide.1 The expected five-year survival rates of LT for HCC meeting conventional Milan criteria are 65%–80% and they are influenced by tumor recurrence.2 AIM The aim of the study was to analyze risk factors for HCC recurrence and 5-year rate survival in patients who underwent LT for HCC. T MATERIALS AND METHODS his retrospective study included 198 patients who underwent LT for HCC between 2006 and 2018 in University hospital Merkur. Pre- and post- transplant data was tested using univariate analysis (UA) and multivariate analysis (MA) to assess variables influencing HCC recurrence and 5- year survival rate. RESULTS The five-year HCC recurrence rate was 11%. After UA, risk factors for HCC recurrence were: HCC beyond Milan criteria (MC) based on surgical specimen (SS), more than 3 HCC lesions on SS, total tumor diameter >9cm, micro- and macro- vascular invasion of HCC. Following MA, only total tumor diameter > 9 cm remained independent risk factors for recurrence of HCC. The five-year survival rate was 81%. Median of follow up was 37 months. Based on UA, risk factors for 5-year mortality were: age >60 years, HCC beyond MC based on SS, more than 3 HCC lesions in SS, AFP >1000 ng/mL, micro- and macro- vascular invasion and recurrence of HCC. After MA, independent risk factors were age >60, more than 3 HCC lesions and recurrence of HCC (OR 1.07, 1.09 and 3.62, CI 95 %, respectively). CONCLUSION Patients after LT for HCC have good prognosis with more than 80% 5-year survival and 11% HCC recurrence rate. Total HCC diameter > 9 cm, measured on surgical specimen, is the only independent risk factors for the recurrence of HCC. Furthermore, recurrence of tumor is most significant risk factor for the 5- year mortality. Other risk morality factors are recipient age > 60 and more than 3 HCC lesions on surgical specimen.

Introduction: Hepatocellular carcinoma (HCC) is unique among malignancies in having tumor characteristics on cross-sectional multiphasic contrast computed tomography (CT) or magnetic resonance imaging that allow for a highly accurate diagnosis of HCC without an invasive biopsy.1 Aim of this study was to present accuracy of CT in diagnosis of HCC in liver transplant recipients in our setting. Patients and methods: In this retrospective study we evaluated data of 187 patients with HCC who underwent deceased donor liver transplantation (LT) from 2006 to September 2018 in the University Hospital Merkur, Croatia. The correlation between preoperative CT findings and surgical specimens (SS) in diagnosis of HCC was analyzed. Milan criteria (MC) and number of HCC nodules (NHN) were used. Patients were divided in 2 groups: In TACE (transarterial chemoembolization) group 35 patients were down- staged to within acceptable criteria before LT and nonTACE group had 152 patients who were not treated with TACE. Results: In nonTACE group CT correctly identified HCC within MC in 70% patients. In 24% of patients CT underestimated HCC and in 6% overestimated HCC regarding MC. Sensitivity and specificity of CT were 90% and 35.5%, with accuracy of 70.4%. In 39% patients CT was in accordance with SS regarding NHN, while in 49% patients NHN were underestimated and in 11% overestimated. 18 (51%) patients in TACE group considered had HCC within MC that was correctly identified by CT. In that group CT underestimated HCC using MC in 40% patients and overestimated in 9%. Sensitivity and specificity of CT were 82.4% and 22.2% with accuracy of 51.4%. CT correctly determined NHN after TACE in 19% of patients, making sensitivity 96%, specificity 0% and accuracy 66.7%. Conclusion: Multiphasic contrast CT demonstrated better accuracy for HCC evaluation in patients who are not treated with TACE. However, due to relatively low CT accuracy for Milan criteria a critical appraisal of patient characteristics is recommended to determine candidacy for transplantation. 1 Manini MA, Sangiovanni A, Fornari F, Piscaglia F, Biolato M, Fanigliulo L, et al. Clinical and economical impact of 2010 AASLD guidelines for the diagnosis of hepatocellular carcinoma. J Hepatol 2014 ; 60:995-100)

UVOD: Transplantacija jetre (TJ) je kod selekcioniranih bolesnika priznata metoda liječenja hepatocelularnog karcinoma (HCC) pri čemu petogodišnja stopa preživljenja iznosi 75- 85%. Cilj ove studije je analiza HCC i prognostičkih čimbenika 5-godišnjeg ishoda preživljenja i recidiva nakon TJ. METODE: Retrospektivna analiza podataka 198 HCC bolesnika od 2006. do 2018. godine. Analizirana su demografska i klinička obilježja bolesnika te procijenjeni faktori rizika 5-godišnjeg ishoda preživljenja i recidiva HCC nakon TJ. REZULTATI: Većina bolesnika bili su muškarci (80, 3%) prosječne starosti 61 godinu (55, 1%). Medijan čekanja na listi bilo je 23 dana. Alkoholna ciroza jetre (45, 5%) bila je najčešća podliježeća bolest jetre. Kod 26% bolesnika vrijednosti AFP bile su povišene između 7 i 50 ng/mL, 4% između 400 do 1000 ng/mL, a 7, 6% >1000 ng/mL. Transarterijska kemoembolizacija (TACE) provedena je kod 19, 2% bolesnika. Unutar Milanskih kriterija (MK) bilo je 81% nalaza MSCT, 64% eksplantata, u skupini nakon provedenog TACE ; 80% MSCT i 49% eksplantata. 37, 4% tumora imalo je mikrovaskularna invazija(MiV), a 8, 6% makrovaskularnu invaziju(MaV). Medijan broja tumorskih promjena (BTP) iznosio je 1 za MSCT i TACE skupinu, a 2 u eksplantatu. Medijan ukupnog promjera vijabilnog tumora (UPT) u MSCT iznosio je 39, 5mm, za TACE skupinu 27mm, a 41, 5mm u eksplantatu. 5-godišnja stopa preživljenja iznosila je 81%. Medijan praćenja iznosio je 37 mjeseci/3, 9 godina. Faktori rizika 5-godišnjeg preživljenja univarijatnom analizom bili su: dob >60 godina, nalaz eksplantata izvan MK, BTP u eksplantatu, UPT u eksplantatu, AFP > 1000, MiV, MaV i recidiv HCC. Multivarijantnom analizom, nezavisni faktori rizika bili su: dob, BTP u eksplantatu i recidiv HCC. 5-godišnja stopa recidiva HCC bila je 11%. Faktori rizika povezani s recidivom u univarijatnoj analizi bili su: nalaz eksplantata izvan MK, BTP u eksplantatu, UPT nakon TACE na MSCT i u eksplantatu te MiV i MaV. Od sedam nezavisnih varijabli (značajnih u univarijatnoj) stepwise metodom je samo UPT >= 3cm dao značajan doprinos (OR 1, 02). TACE nije utjecao na ishod preživljenja ili rizik recidiva HCC. ZAKLJUČAK Preživljenje bolesnika s HCC nakon TJ je zadovoljavajuće (iznad 80%). Dob > 61 godine je značajan predtransplantacijski prediktor preživljenja nakon TJ. Od post- transplantacijskih obilježja, nalaz eksplantata izvan MK značajno je povezan s rizikom recidiva HCC, dok je isti uz recidiv HCC prediktor smrtnog ishoda primatelja. Patohistološke značajke tumorskih promjena eksplantata i vrijednost AFP mogu se koristiti za predviđanje rizika smrtnog ishoda i recidiva HCC nakon TJ no potrebna su dalja istraživanja i kompozitni skorovi bazirani na više predtransplantacijsih obilježja bolesnika s HCC.

Uvod: Hepatocelularni karcinom (HCC) je jedinstven među ostalim malignim tumorima jer ima radiomorfološke karakteristike na MSCT (Multislice Computed Tomography) i magnetskoj rezonanci koje omogućuje visoku preciznost u dijagnozi HCC, bez potrebe za biopsijom. Cilj ove studije je prikazati preciznost MSCT u dijagnozi HCC kod primatelja jetre. Metode: U ovoj retroskpektivnoj studiji evaluirani su podaci 187 bolesnika s HCC koji su bili podvrgnuti tranplantaciji jetre (TJ) između 20006. i rujna 2018. u Kliničkoj bolnici Merkur. Analizirana je korelacija između MSCT prije TJ i patohistološkog nalaza (PHD) eksplantirane jetre te su upotrebljni Milanski kriteriji (MK) i broj tumorskih lezija (BTL) za usporedbu. Bolesnici su bili podijeljeni u dvije skupine: u TACE (transarterial chemoembolization) skupini, učinjen u svrhu smanjenja tumorskih promjena prije TJ, bilo je 35 bolesnika ; u ne- TACE skupini bilo je 152 bolesnika koji nisu liječeni TACE prije TJ. Rezultati: U ne-TACE grupi MSCT je točno identificirao HCC unutar MC u 70% bolesnika. U 24% bolesnika MSCT je podcijenio HCC, a u 6% precijenio HCC ovisno o MK. Sensitivnost i specifičnost bili su 90% i 35.5%, dok je preciznost bila 70.4%. U 39% bolensika MSCT je bio u skladu s nalazom PHD vezano uz BTL, dok je u 49% bolesnika BTL bilo podcijenjeno, odnosno u 11% bolesnika precijenjeno. 18 (51%) bolesnika u TACE grupi imalo je HCC unutar MK prema MSCT. U toj grupi MSCT je podcijenio HCC ovisno o MK kod 40% bolensika i precijenio kod 9% bolesnika. Sensitivnost i specifičnost su bili 82.4 82.4% i 22.2% s preciznosti od 51.4%. MSCT je precizno dijagnosticirao BTL nakon TACE u 19% bolesnika, sa sensitivnosti od 96% i preciznosti od 66.7%. Zaključak: MSCT je precizniji u dijagnosticiranju HCC kod bolesnka koji nisu lijčeni TACE prije TJ. Zbog relativno niske preciznosti CT u procjeni MK, potrebna je kritička procjena ostalih karakteristika bolesnika prije odlučivanja o TJ.

CILJ: Kronična infekcija hepatitisom C (HCV) je među vodećim uzrocima ciroze jetre i posljedično transplantacije jetre u svijetu. Prema dosadašnjim istraživanjima, u komparaciji s drugim indikacijama za transplantaciju jetre, ukupno preživljenje primatelja i presatka je značajno niže zbog univerzalne reinfekcije virusom C posttransplantacijski što dovodi do progresivne fibroze i posljedično disfunkcije presatka. Uvođenjem interferon-free terapijskih opcija, direktno djelujući lijekovi (DAA), omogućava postizanje održivog virološkog odgovora (SVR) u >95% slučajeva što pridonosi povećanju ukupnog preživljenja primatelja i presatka posttrasplantacijski. U ovom radu donosimo pregled liječenja transplantiranih bolesnika i kandidata za transplantaciju jetre s DAA terapijom na KB Merkuru. METODE: Podatci su prikupljeni iz Bolničkog informatičkog sustava (BIS) i baze podataka Eurotransplanta za period od 2016. do srpnja 2018. Provedena je deskriptivna statistička analiza koristeći SPSS 22.0 software. REZULTATI: Liječeno je ukupno 83 bolesnika od čega je 80% bolesnika je liječeno posttransplantacijski, a 20% predtransplantacijski (bolesnici s fibrozom F4/kompenziranom cirozom i s ekstrahepatalnim manifestacijama HCV infekcije). U obje skupine po jedan bolesnik je imao završni stadij kronične bubrežne bolesti (na intermitentnoj hemodijalizi). Većina bolesnika je bila genotip 1 (88%), 10% genotip 3 i jedan bolesnik je bio genotip 4. Liječenje je provedeno fiksnom kombinacijom lijekova ledipasvir/sofosbuvir + ribavirin (RV) kod 54% bolesnika uz postignuti SVR u 93% slučajeva. 3D terapija (ombitasvir/paritaprevir/ritonavir + dasabuvir) + RV je primijenjena kod 32% bolesnika uz postignut SVR12 od 97%. 11% bolesnika je liječeno sofosbuvir/velpatasvir + RV uz postignuti SVR12 100%. 2% bolesnika je liječeno pegiliranim interferonom + sofosbuvir uz SVR12 100%. Jedan bolesnik je liječen 2D terapijom (ombitasvir/paritaprevir) uz postignuti SVR12. Najznačajniji neželjeni događaj je bio smrtni ishod kod 4 pacijenta neovisno o DAA terapiji. 2 bolesnika su preminula posttransplantacijski u tijeku liječenja pod slikom multi-organskog zatajenja, a kod 2 bolesnik je smrtni ishod nastupio nakon postignutog end-of-treatment (EOT) negativnog PCR HCV RNA. Kod 1 bolesnika je terapija prekinuta nakon 4 tjedna zbog dekompenzacije jetrene bolesti. Ostale nuspojave su uglavnom bile vezane na primjenu RV te je kod 38.5% bolesnika bila potrebna redukcija doze uslijed anemije (hemoglobin

UVOD: rastući broj transplantacija rezultira sve većom potrebom za donorskim organima što za posljedicu ima transplantacije organa od marginalnih donora (engl. extended donor criteria EDC). Među proširene kriterije ubrajaju se: dob >65 god., BMI >30 kg/m2, prethodna ovisnost ili malignom, boravak u JIL- u ili mehanička ventilacija >7 dana, AST/ALT >3x, bilirubin >51 mmol/l, serumski Na >165 mmol/l, pozitivna serologija na hepatitis, biopsijom dokazana steatoza jetre >40% i hladna ishemija >14 h. Prema recentnim istraživanjima, steatoza presatka >40%, dob >65 god. i vrijeme hladne ishemije >14h spadaju u “velike” kriterije i povezani su s lošijim preživljenjem presatka i primatelja. CILJ: prikazati rezultate transplantacija jetara marginalnih donora u KB Merkur u razdoblju od 2013.-2017. METODE: retrospektivna analiza svih donora kod primatelja prvih transplantacija jetre učinjenih u 5- godišnjem razdoblju (2013.-2017.) u KB Merkur. Svi primatelji bili su uvršteni u sustav Eurotransplant-a prema pripadajućem MELD bodovnom sustavu. U analizu je uključeno 565 donora, a podaci su prikupljeni iz Eurotransplant- ove baze podataka i bolničkog informatičkog sustava. REZULTATI: u 5-godišnjem razdoblju transplantirano je 503 donora. U analiziranoj kohorti, 85% donora bilo je marginalno s najmanje jednim proširenim kriterijem. Zastupljenost proširenih kriterija bila je slijedeća: 15% BMI> 30 kg/m2, 6% značajna steatoza (histološki steatoza 30-60%), 30% dob> 65 god., 6% serumski Na>165 mmol/l, 8% anti-HBc pozitivno, 3% ukupni bilirubin>50 mmol/l, 21% GGT>90 U/L, 15% ALT>105 U/L, 24% boravak u JIL-u ili mehanička ventilacija> 7 dana. Preživljenje primatelja i presadaka praćeno je od transplantacije do uključivanja u studiju (raspon od 0 do ukupno 60 mj.), a iznosilo je 90.1% za presatke i 80% za primatelje. Među navedenim kriterijima, statistički značajan utjecaj na preživljenje imala je hipernatremija (Na>165 mmmol/l) dok se ostali analizirani čimbenici nisu pokazali statistički značajnima. ZAKLJUČAK: rezultati KB Merkur pokazuju visoke stope 5-godišnjeg preživljena primatelja i presadaka u slučaju transplantacija jetre marginalnih donora što opravdava njihovu visoku iskorištenost. Povoljan ishod primatelja i presadka, usprkos visokom udjelu bolesnika s marginalnim presatkom, moguće je povezati s prisutnošću povoljnih parametrima od strane primatelja i operativne procedure. Podaci iz literature pokazuju da rizični čimbenici donora utječu na postransplantacijsko preživljenje presadka i primatelja, a što je veći broj rizičnih čimbenika kod jednog donora to je utjecaj na na rane i kasne ishode tranplantacijskog liječenja veći. Osim obilježja donora, rizični faktori primatelja (visok MELD, dob, komorbiditet, osnovna bolest jetre) i kirurškog zahvata (dugo vrijeme hladne ishemije, reducirani presadak) povezani su s nepovoljnim ishodom za primatelja i presadak. S obzirom na navedeno, optimalnu alokaciju limitiranih broja organa moguće je postići usklađivanjem donora i primtelja te tako postići bolje ishode transplantacije.

Introduction: The use of hepatitis B surface antigen (HBsAg) negative and hepatitis B core antibody (HBcAb) positive liver donors has expanded the donor pool. However, the antiviral prophylaxis (AP) in this setting still remains controversial due to a lack of long-term follow- up data. The aim of this study is to present our experience with HBcAb+ liver grafts. Methods: Retrospective analysis of adult HBcAb+ liver graft recipients from 6/2006 to 6/2006 at University Hospital Merkur. Results: In the study period, total of 856 liver transplantations (LT) were performed. 65 (7, 6%) recipients received HBsAg-/HBcAb+ graft, 10.8% of them were HBsAg+ (4.6% w/o HBsAg data). The majority of recipients (84.6%) were HBsAg- ; 74.5% HBV naive (HBsAg-/HBcAb-), 7.3% previously vaccinated (HBsAb+), 9.1% previously infected (HBsAb+/, HBcAb+), 5.5% only HBcAb+ (for 3.6% HBsAg- pts no HBsAb/HBcAb/ data was available). Of total HBsAg-/HBcAb+ graft recipients, 84.6% received an AP: 94.5% lamivudine (LAM), 3.6% tenofovir (TDF), 1.8% entecavir (ETV) (1 pt w/o AP data). Of 52 LAM recipients, 7.7% became HBsAg+, and 50% of them had HBV DNA breakthough > 2000 IU/mL. 75% of them were HBV naive. De novo HBV (DNHBV) infection was treated with LAM (1addition of adefovir, later TDF). All pts became HBV-DNA-. Of 9 recipients without the AP, 33.3% developed HBsAg+ with HBV DNA> 2000 IU/ml, of which 66.7% were HBV naive. 2 DNHBV pts treated with LAM became HBC-DNA negative and 1 pt is currently on ETV. 1- and 3-year patient and graft survivals were 86%, 80% and 83%, 77%, respectively. There was no grafts loss or death due to DNHBV. Conclusion: Antiviral lamivudine monoprophylaxis is successful and safe in prevention of DNHBV in majority of patients after LT during long-term follow-up. Lack of AP led to DNHBV in one third of patients. Thus, HBcAb positive liver grafts can be safely used without the increase of mortality and graft loss, but necessary long-term prophylaxis, patient compliance and careful patient monitoring are mandatory.

UVOD : Hepatocelularni karcinom (HCC) je šesti karcinom po učestalosti i treći najčešći uzrok smrti povezane s karcinomom. 90% HCC povezano je s poznatim rizičnim faktorima, najčešće hepatitisom B i C te alkoholnom bolesti jetre. Za predviđanje prognoze i liječenje HCC koristi se BCLC (Barcelona clinic liver cancer) stratifikacijski sistem. Ovisno o BCLC status moguće opcije za liječenje HCC su resekcija jetre, transplantacija jetre (TJ), lokalna ablacija, transarterijska kemoembolizacija (TACE) i sistemska kemoterapija (sorafenib). TACE je standardna terapija za pacijete s BCLC stadij B, odnosno multinodularni asiptomstaskim HCC bez vaskularne i ekstrahepatalne proširenosti bolesti. TACE se kao neoadjuvanta terapija može koristiti prije TJ u dva slučaja: kao terapija premoštenja kod pacijenta koji su već na listi za TJ kako bi se spriječilo isključivanje s liste ili kao terapija za smanjenje veličine i broja tumora kod pacijenata koji su inicijalno izvan kriterija za TJ, tzv. “downstaging”. METODE: Retrospektivna analiza podataka transplantiranih bolesnika s HCC od 2010.-2015. koji su bili podvrgnuti TACE prije TJ u svrhu smanjenja broja i veličine tumora. Analizirani su etiološki, labratorijski, morfološki i histološki parametri. REZULTATI: U navedenom razdoblju TACE je učinjen u 24 HCC bolesnika prije TJ. Zbog nedostatka medicinske dokumentacije analizirano je 19 bolesnika. Većina su bili muškarci 84.21%, prosječna dob bolesnika bila je 61.32 ±6.84 godina. Najčešća etiologija jetrene bolesti bila je alkoholna 52.63%, dok su hepatitisi bili zastupljeni s 26.32%. 68.42% bolesnika je bilo podvrgnuto jednom ciklusu TACE, dva ciklusa TACE učinjen je kod 21, 05% bolesnika, a tri ciklusa kod 10.53% bolesnika. Prosječni broj tumorskih promjena prije TACE prema višeslojnoj kompjuterioziranoj tomografiji (MSCT) bio je 1.52±1.02, a ukupni promjer svih tumora pojedinog bolesnika iznosio je 59.63±23.66 mm. Kontrolnim MSCT nakon TACE prosječni broj tumorskih promjena bio je 0.94±1.09, a ukupni promjer 33.77±45.21 mm. Histološki nalaz eksplantata primatelja imao je prosječno 3.57±2.89 tumorske lezije, ukupne veličine 77.8±60 mm. 52.63% tumora imalo je mikro-, a 10.52% makroangioinvaziju. Razina AFP prije TJ iznosila je 3348 (1.3-13527) µg/l. ZAKLJUČAK: Prema do sada analiziranim podacima postoji velika diskrepanca između nalaza MSCT nakon TACE i eksplantacijskog patohistološkog nalaza. Usprkos navedenom TACE je dobra metoda neoadujavtnog liječenja prije TJ obzirom da je dosadašnjom analizom utvrđen recidiv bolesti u 15.8% bolesnika, te preživljenje u 89.5% bolesnika.

Introduction: Subacromial decompression is an integral part of an open repair of the rotator cuff. The use of an arthroscopic device in the subacromial space significantly changed the attitude toward subacromial decompression. Material and methods: In the SH Akromion in a period of 3.5 years we performed 326 arthroscopic repair of the rotator cuff. There were 271 full- thicknes and 55 partial tears.The average age was 58 years (23-81). There were 196 male and 136 women. Subacromial decompression was performed in 125 patients (38%) of which 101 patients with full-thicknes tears (34%) and in 24 patients with partial tears (44%). The indications for the performing of the subacromial decompresion were damage of the lower part of the acromion and coracoacromial ligament seen intraoperatively. Results: The intraoperative complications included the problem of pulled-out anchors from bone and anchor thread rupture. In the early postoperative period there were a few inflammatory reaction around the anterior arthroscopic portal. Six patients had reruptured cuff where there was performed the re-operation. There was not any difference in terms of shoulder function in those patients who underwent subacromial decompression and those for which has not been done this kind of procedure. Conclusion: The authors recommend subacromial decompression only in those patients in whom there is visible damage to the coracoacromial ligament and in whom there is damaged the lower surface of the acromion.

Uvod: Oštećenje tetive duge glave bicepsa često je uzrok bolova u ramenu nakon uspješne artroskopske rekonstrukcije rotatorne manšete. Materijal i metode: U periodu od 45 mjeseci, 274 bolesnika (165 muškaraca, 109 žena ; prosječne životne dobi 60 godina ; raspon 23-81 ) je podvrgnuto artroskopskoj rekonstrukciji rotatorne manšete u SB Akromion. Prosječni period praćenja je 21 mjesec. Operirano je 208 desnih i 73 lijeva ramena. Bolesnicima je prije i poslijeoperacijski učinjen fizikalni pregled i pretraga ramena ultrazvukom. Kod 101 bolesnika je uz rekonstrukciju rotatorne manšete učinjena i akromioplastika. Kod 254 bolesnika je učinjena rekonstrukcija tetive supraspinatusa, kod 21 bolesnika i supraspinatusa i subskapularisa, a u 6 bolesnika je učinjena rekonstrukcija samo tetive subskapularisa. Tenotomija duge glave bicepsa učinjena je kod 85 pacijenta (31%) a tenodeza kod 34 pacijenta (12%). Tenodeza je učinjena kod mlađih aktivnih pacijenata a tenotomija kod starijih pacijenata. Rezultati: Osim kozmetskog izgleda kod mršavijih pacijenata nije bilo razlike u funkciji ramena kod pacijenta kod kojih je učinjena tenotomija ili tenodeza duge glave bicepsa. Zaključak: Autori preporučuju tenotomiju kod starijih, manje aktivnih pacijenata a tenodezu kod aktvinih mlađih osoba. Nadalje, autori preporučuju aktivan pristup rješavanju oštećene tetive bicepsa kako bi se izbjegli postoperacijski bolovi.

Arthroscopic reconstruction of partial supraspinatus tendon tears

Is it necessary to perform subacromial decompression during arthroscopic rotator cuff repair?

UVOD Studija uspoređuje funkcionalnu sposobnost ramena i zadovoljstvo pacijenta izvedenim operacijskim zahvatom artroskopske rekonstrukcije rotetorne manšete kod bolesnika s traumatskim i degenerativnim rupturama rotatorne manšete. ISPITANICI Trideset pacijenata s traumatskom i trideset pacijenata s degenerativnom rupturom rotatorne manšete operirani su metodom artroskopske rekonstrukcije rotatorne manšete. Prije zahvata i šest mjeseci nakon operacije provedena je evaluacija funkcije ramena pomoću Oxford Shoulder Score (OSS) i Dissability Arm Shoulder Score (DASH). REZULTATI U obje ispitivane grupe OSS i DASH su bili značajno bolji šest mjeseci nakon operacije u odnosu na prijeoperacijska mjerenja. Kod pacijenata s traumatskom rupturom DASH je prije operacije bio 53, 9±20, 1 (0-70), a nakon operacije 3, 9±11 (0-45). Kod ovih pacijenata OSS je bio 15, 2±8, 5 (6-39) prije zahvata te 40, 1±11, 4 (17- 38) nakon operacije. Kod pacijenata s degenerativnim rupturama rotatorne manšete DASH je bio 46, 9±10, 5 (18-55) prije operacije i 9, 7±14 (0- 42) nakon zahvata. U ovoj grupi bolesnika OSS je bio 22, 8±4 (17-32) prije i 39, 6±10, 1 (19-48) šest mjeseci nakon operacije. Sve razlike bile su statistički značajne (na razini značajnosti 5%). Statistički značajno (p=0, 012) je bio bolji OSS kod pacijenata s degenerativnom rupturom u odnosu na pacijente s traumatskom rupturom prije operacije, kao i DASH (P=0, 0008). Međutim šest mjeseci nakon operacije niti u jednoj grupi nema statistički značajne razlike u funkcionalnim skorovima. ZAKLJUČAK Svi ispitivani pacijenti bili su zadovoljni rezultatom operacijskog zahvata. Obzirom na veću nefunkcionalnost ramena u pacijenata s traumatskim rupturama rotatorne manšete, njihovo poboljšanje funkcije ramena nakon operacije je relativno veće u odnosu na pacijente s degenerativnim rupturama.

Rad govori o rehabilitaciji nakon artroskopske rekonstrukcije rotatorne manšete

The paper describes arthroscopic repair of full- thickness rotator cuff tears

Arthroscopic reconstruction of full rotator cuff repair

Aims The study compares patient satisfacton and shoulder function in everyday life after rotator cuff reconstruction in patient with traumatic and degenerative rotator cuff tears. Materials and Methods Thirty patients with traumatic and thirty patient with degenerative rotator cuff tears were opereted on with arthroscopic reconstruction procedure. Patient satisfaction with shoulder function was evaluated employing Oxford Shoulder Score (OSS) and Dissability Arm Shoulder Score (DASH) prior surgery and six months after surgery. Results In boh groups there were better DASH and OSS results six months after sugrery comparing with preoperative evaluation. In traumatic rotator cuff tears DASH preoperatively was 53, 9±20, 1 (0-70) and postoperatively 3, 9±11 (0-45). In this group OSS was 15, 2±8, 5 (6-39) preoperatively and 40, 1±11, 4 (17-38) six months after operation. In degenerative rotator cuff tears tears DASH preoperatively was 46, 9±10, 5 (18-55) and postoperatively 9, 7±14 (0-42). In this group OSS was 22, 8±4 (17-32) preoperatively and 39, 6±10, 1 (19-48) six months after operation. All differences were statisticaly significant. Also, there was statisticaly significant difference between OSS in tramatic and degenerative tears prior surgery (p=0, 012) and in DASH prior surgery between these groups (p=0, 0008), but this statisticaly significant diference does not exists six months after surgery in niether group. Conclusions All patients were satisfied with arthroscopic rotator cuff reconstruction in both traumatic or degenerative groups of rotator cuff tears. Subjective disfunction in patients with traumatic rotator cuff tear prior surgery is significantly higher than in degenerative tears, so these patients are relatively more satisfied with arthroscopic rotator cuff reconstruction.

Snapping hip or coxa saltans is a condition characterized by an audible and/or palpable snapping during hip movement and can be associated with pain around the hip. There are various causes of this condition and can be divided into two types: extra-articular and intra-articular. The most common type is the external extra-articular, where the snapping is due to thickened posterior part of the iliotibial band or anterior part of the gluteus maximus muscle sliding over the greater trochanter during hip movement. Two patients with external snapping hip are presented, who were treated with our original endoscopic iliotibial band release and greater trochanteric bursectomy. There were no surgical complications and the patients did not experience snapping or pain in the hip during 24-month follow-up period. Results of various open techniques and one endoscopic technique in the treatment of external snapping hip are also reported

Early post coronary artery bypass grafting platelet hyperactivity, assessed by whole blood imnpedance aggregometry, indicates dual antiplatelet therapy