Search

Tijekom međuratnih godina Tomislav Krizman sudjelovao je u organizaciji predstavljanja Kraljevine SHS / Jugoslavije na značajnim međunarodnim izložbama među kojima se ističu Exposition internationale des Arts décoratifs et industriels modernes u Parizu 1925. i Exposición Internacional u Barceloni 1929. Exposition internationale des Arts décoratifs et industriels modernes održala se u Parizu od travnja do listopada 1925., a Kraljevina SHS poziv za sudjelovanje prihvatila je u zadnjem trenutku i angažirala Krizmana za organizaciju i sakupljanje umjetničke građe te postav izložbe. Sudjelovanje Kraljevine SHS na pariškoj izložbi aktualiziralo je pitanje uloge i položaja dekorativnih umjetnosti na nacionalnoj razini te ukazalo na disproporciju u razvoju umjetničkog obrta u različitim dijelovima zemlje, a o čemu je redovito tijekom ranijih godina pisao i Tomislav Krizman. Nakon pariške izložbe umjetnici i arhitekti okupljeni oko Krizmana u Zagrebu su osnovali Udruženje za promicanje umjetničkog obrta Djelo s ciljem da „stvore puteve i utru staze jednoj novoj dekorativnoj umjetnosti” uz uvažavanje narodne umjetnosti te oblikuju predmete „koji će odgovarati modernom ukusu i životu“. U izlaganju će biti riječi o Krizmanovoj ulozi u organizaciji predstavljanja Kraljevine SHS na pariškoj izložbi, okolnostima pripreme i realizacije sudjelovanja te reperkusijama izložbe u nacionalnom kontekstu, a njegov angažman na tom projektu razmotrit će se u okviru Krizmanove cjelokupne agilne aktivnosti kao organizatora izložbi.

Arhitekt Ivo Penić tijekom poslijeratnih godina aktivno je djelovao na širokom dijapazonu područja – od arhitekture i scenografije do industrijskog oblikovanja i dizajna izložbenih postava. Bio je član Studija za industrijsko oblikovanje i u projektima koje je realizirao u okviru SIO-a ili samostalno oslanjao se na koncepte sinteze umjetnosti, dobrog dizajna, novog standarda stanovanja te modernoga industrijskog oblikovanja racionalnog pokućstva. Tijekom 1950-ih promišljao je suvremeni, cjenovno pristupačni i serijski proizvedeni namještaj, oblikujući ga kroz sintezu apstraktne forme i funkcionalnosti te uz primjenu suvremenih industrijskih materijala. U istom je razdoblju i pozivajući se na apstraktne postulate, realizirao i scenografije te postav nacionalne izložbe Jugoslavije na međunarodnoj manifestaciji XI. Triennale di Milano (1957.), a redovito je surađivao i izlagao s drugim autorima (Želimir Zagotta). Unatoč zapaženoj aktivnosti Ive Penića, njegov je opus do danas ostao neistražen te je cilj izlaganja, koje se temelji na istraživanju arhivske i periodičke građe te autorovih realizacija i izložbi, predstaviti, kontekstualizirati i valorizirati Penićevo djelovanje 1950-ih u području industrijskog oblikovanja, izložbenih postava i scenografije.

Women’s access to formal education in the decorative arts in Croatia was established shortly after the foundation of Zagreb Obrtna škola (School of Crafts, 1882) which in 1884 launched a Ceramics Course open to female candidates. In 1904 an experimental Female Department of Arts and Crafts Drawing was set up with a goal of preparing women for a career in education and making objects of applied arts for the market. The closure of that Department (1908) was caused by the foundation of the Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt (Temporary Higher School for Arts and Crafts) in 1907, which allowed enrolment of both male and female candidates. The program of the newly founded school was primarily focused on the fine arts and was criticised by artists dedicated to the promotion of the decorative arts. It was in 1910 that a graphic artist, pioneer of modern design and a keen promoter of decorative arts Tomislav Krizman, an alumnus of the Kunstgewerbeschule in Vienna, advocated for a reformation of the education in the decorative arts. He was very critical of the programs of both School of Crafts and Temporary Higher School for Arts and Crafts and promoted the idea of formation of a new state school for arts and crafts which would, unlike existing institutions, be based on the state of the art program, promote national identity and educate a decorative artist. At the same time, he opened a short-lived private school attended mostly by female students in which he promoted modern design and the idea of the total work of art that were at the core of the programs of schools of decorative arts of that period. Special emphasis will be placed on the impact of Krizman’s progressive ideas on the future development of the decorative arts in Croatia.

U članku je riječ o znanstveno-stručnom skupu "Tomislav Krizman i njegov doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti" i izložbi "Tomislav Krizman – oprema knjiga i časopisa".

Riječ je o autorskoj izložbi posvećenoj opremi knjiga i časopisa Tomislava Krizmana (1882.–1955.) koja je održana kao popratni program znanastveno- stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem "Tomislav Krizman i njegov doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti" koji je povodom 140. godišnjice rođenja Tomislava Krizmana održan na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 29. i 30. rujna 2022. Izložba je održana u auli Knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 29. rujna do 15. listopada 2022. i predstavila je izbor knjiga i časopisa iz fonda Knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje je oblikovao Tomislav Krizman, a izložene knjige i časopisi nadopunjeni su digitalnim ispisima ostalih autorovih realizacija kako bi se dobio temeljit uvid u njegovo djelovanje na tom području. Izložbu je pratio deplijan s popisom izloženih radova te tekstom o Krizmanovoj opremi knjiga i časopisa.

Tijekom 1920-ih brojni umjetnici iz različitih dijelova Kraljevine SHS, među kojima i Sava Šumanović, živjeli su, školovali se i djelovali u Parizu privučeni vibrantnom internacionalnom atmosferom, agilnom umjetničkom scenom te aktivnim društvenim životom koji se odvijao na ulicama i u kavanama Montparnassea. U izlaganju će biti riječi o pariškim godinama Save Šumanovića tijekom njegova tri boravka (1920.–1921. ; 1925.–1928. ; 1928.–1930.) te umjetnicima iz Kraljevine SHS koji su u tom razdoblju boravili u francuskoj metropoli. Pri tome poseban naglasak stavit će se na autore čije su se individualne putanje premrežile s onima Save Šumanovića – od istoga mjesta školovanja (Académie André Lhote) do izložbenih predstavljanja ili svakodnevnih kretanja (La Coupole) – te sondiranje ključnih događaja koji su obilježili parišku kulturnu, umjetničku i društvenu scenu tijekom ludih dvadesetih i utjecali na transfer iskustava, tendencija i slikarskih motiva iz pariškog u lokalni milieu.

Istaknuta fotografkinja Antonija Kulčar, poznatija kao Tonka, tijekom 1920-ih i 1930-ih redovito je snimala protagoniste kazališnog života te svojim objektivom zabilježila brojne trenutke zagrebačkog baleta – od scenografskih rješenja pojedinih predstava do izvođača tijekom nastupa ili u koreografiranim pozama u njezinu fotografskom atelieru. Posebno često fotografirala je balerinu, koreografkinju i redateljicu Margaritu Froman i njezinu braću Maksimilijana i Valentina. U izlaganju, popraćenom brojnim slikovnim primjerima, bit će riječi o ulozi ateliera Foto Tonka u stvaranju vizualne kronike zagrebačkoga međuratnog baleta, sagledanog "iz rakursa" Margarite Froman.

Riječ je o kratkom pregledu života, djela i dopinosa grafičara, grafičkog dizajnera, slikara i scenografa Sergija Glumca (1903.−1964.), jednoga od ključnih protagonista hrvatske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća koji je svojim stvaralaštvom značajno obilježio povijest hrvatske grafike, grafičkog dizajna i scenografije. Bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih avangardnih umjetnika, pionir modernoga grafičkog dizajna, autor inovativnih scenografija i kostima te slikar i grafičar koji je dao značajan doprinos različitim tendencijama na međuratnoj likovnoj sceni – od kubizma, ekspresionizma i nadrealizma do art décoa i realizama dvadesetih. U predgovoru je donesen kratak pregled Glumčeva stvaralaštva i doprinosa, a životopis je kronološki organiziran prema godinama.

Studio za industrijsko oblikovanje (SIO) imao je važnu ulogu u afirmiranju industrijskog oblikovanja te tijekom 1950-ih dao važan doprinos aktualnim polemikama o "novom standardu" i kulturi stanovanja. Osnovan je nakon prvoga Zagrebačkog trienala održanog u studenom 1955. kao inicijativa umjetnika avangardnog usmjerenja svjesnih posljedica naglog razvitka industrije te potrebe oblikovanja industrijskih predmeta, ambijenata i opreme stana koji odgovaraju novim društvenim potrebama i zahtjevima suvremenog čovjeka. Okupljao je 28 članova Udruženja umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske među kojima su bili autori različitih profesionalnih usmjerenja (arhitekti, kipari, slikari, keramičari, dizajneri tekstila i grafički dizajneri) – Slava Antoljak, Mario Antonini, Boris Babić, Vlasta Baranjaj, Mirko Benažić, Bernardo Bernardi, Mijo Bišćan, Zlatko Bourek, Inge i Zdravko Bregovac, Jagoda Buić Bonetti, Milan Dobrić, Vladimir Frgić, Branka Hegedušić, Ante Jakić, Ljerka Jovan Šarić, Julija Pavelić, Ivo Penić, Mila Petričić, Ivan Picelj, Bruno Planinšek, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec, Mirjana Šimanović, Marta Šribar i Milan Vulpe. Djelovanje članova Studija za industrijsko oblikovanje, među kojima su bili brojni exatovci te nastavnici i polaznici kratkotrajne zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti, usko je povezano s društvenim i kulturnim prilikama u Jugoslaviji 1950-ih i sve intenzivnijim propitivanjem stambenog pitanja, uvjeta životnog standarda i "suvremenog stanovanja", obilježja i opreme "stana za naše prilike" te uloge i važnosti industrijskog oblikovanja. Kroz široko postavljenu platformu koja je obuhvaćala teorijsko djelovanje, uspostavu suradnje s industrijom, predstavljanje na izložbama, predavanja i natpise u tiskovinama, agilno su i aktivno promovirali suvremeni dizajn utemeljen na avangardnim premisama i ideji sinteze u umjetnosti, a njihovi prijedlozi modernog stana i njegove opreme ponudili su model stanovanja koji je odgovarao suvremenim potrebama te udovoljavao visokim standardima na funkcionalnoj i estetskoj razini.

Tijekom 1950-ih Bernardi je bio agilno uključen u niz inicijativa koje su redefinirale odnos tzv. čiste i primijenjene umjetnosti, promovirale sintezu svih likovnih umjetnosti i industrijsko oblikovanje, zagovarale uključivanje umjetnika u proizvodni proces te težile uvođenju novog standarda u suvremeno stanovanje. Nedavno održana izložba "Novi standard – Studio za industrijsko oblikovanje i suvremeno stanovanje 1950-ih" (HDD galerija) skrenula je pozornost na djelovanje Bernardija i njegovih suvremenika okupljenih oko EXAT-a 51, Udruženja umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske te SIO-a koji je kroz prijedloge modernog stana i njegove opreme 1950-ih ponudio model stanovanja koji odgovara suvremenim potrebama i udovoljava visokim standardima na funkcionalnoj i estetskoj razini. U izlaganju će biti riječi o Bernardijevoj djelatnosti "u i oko" SIO-a – od organizacije Zagrebačkog trienala (1955.) do prezentiranja namještaja i ambijenata novoga životnog pejzaža (ČIP, br. 39, 1955., str. 6).

Riječ je o autorskoj izložbi posvećenoj Pavlu Vamplinu. Izložba je održana u Centru za kulturu grada Čakovca od 19. studenoga do 6. prosinca 2020.

U drugoj polovini 1920-ih brojni zagrebački studenti, među kojima i Vladan Desnica, boravili su i školovali se u Parizu. Samostalno ili kao stipendisti u francuskoj metropoli usavršavali su se slikari Sergije Glumac, Krsto Hegedušić, Sonja Kovačić Tajčević, Omer Mujadžić, Vjekoslav Parać, Ivo Režek i drugi koji su po povratku u Hrvatsku pridonijeli transferu iskustava, vizualnih obrazaca i stilskih formacija (kubizma, neoklasicizma) te osuvremenjivanju lokalne scene i njezinu uključivanju u vitalne europske umjetničke tokove. U tekstu se pariški poticaji i boravak umjetnika na relaciji Pariz – Zagreb razmatraju na nekoliko razina: definiraju se okviri boravka (stipendije Francuske vlade, školovanje na državnim i privatnim akademijama i u atelierima), sondiraju različiti aspekti društvenog i kulturnog života u kojima sudjeluju (od izložaba do kavana) te analiziraju načini vizualnog transponiranja atmosfere velegrada i pariških motiva. Utjecaji pariškog milieua razmatraju se iz različitih rakursa – od izravnih doticaja i opusa pariških đaka do gostujućih (francuskih) izložaba koje su obilježile zagrebačku kulturnu scenu u drugoj polovini 1920-ih.

Nakon Drugoga svjetskog rata na repertoarima kazališnih kuća diljem Hrvatske našla su se brojna djela Ranka Marinkovića namijenjena kazalištu ili prilagođena kazališnoj izvedbi, a najčešće se izvodio "mirakl u šest slika" Glorija koji je hrvatsku premijeru imao 1955. u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. U tekstu se na temelju arhivske i periodičke građe – skica i fotografija scenografija, novinskih članaka i ostalih materijala – razmatraju scenografske interpretacije Marinkovićeve Glorije, a naglasak je na analizi prve hrvatske izvedbe koju redateljski i scenografski potpisuje Bojan Stupica. Stupičino viđenje razmatra se u kontekstu aktualnih tendencija u scenografiji 1950-ih te u relaciji prema odabranim kasnijim inscenacijama Marinkovićeva djela.

Nakon pariške Exposition internationale des Arts décoratifs et industriels modernes (1925.) u drugoj polovici 1920-ih u Kraljevini SHS aktualiziralo se pitanje položaja, uloge i mogućnosti razvoja umjetničkog obrta te poticanja domaće proizvodnje. Ključnu ulogu u populariziranju umjetničkog obrta imalo je Društvo za promicanje umjetničkog obrta Djelo koje je u Zagrebu osnovao organizator nacionalnog nastupa na pariškoj izložbi Tomislav Krizman sa suradnicima (umjetnicima, arhitektima, obrtnicima i industrijalcima). Njihov cilj bio je "da stvore putove i utru stazu jednoj novoj dekorativnoj umjetnosti", potaknu proizvodnju funkcionalnih, kvalitetnih i vrhunski oblikovanih predmeta umjetničkog obrta koji će "odgovarati modernom ukusu i životu" te biti dostupni različitim društvenim slojevima. Zadaće i djelokrug udruženja bili su utemeljeni na dobrom poznavanju inozemnih uzora i idealima Wiener Werkstättea koji su bili prilagođeni uvjetima i mogućnostima lokalne sredine. U oblikovanju uporabnih predmeta okretali su se poticajima iz narodne umjetnosti reinterpretiranima na suvremeni način, razvili su široku platformu djelovanja koja je sezala od izrade različitih predmeta umjetničkog obrta do opremanja interijera te surađivali s predstavnicima industrije, ali u konačnici za svoj projekt nisu uspjeli zainteresirati državne strukture. U izlaganju će biti riječi o djelovanju udruženja i istoimene zadruge zadužene za praktičnu stranu poslovanja, modalitetima promoviranja umjetničkog obrta (od izložbi do polemičkih tekstova), kritičkoj recepciji izložbi i radova članova udruženja, doprinosima pojedinih autora te ulozi koju je Djelo imalo u kontekstu umjetničke scene u Kraljevini SHS/Jugoslaviji na razmeđu 1920-ih i 1930-ih.

The exhibition Stan za naše prilike (Housing for Our Conditions), held in Ljubljana in 1956, had an important role in the discussion of the housing development in Yugoslavia and implementation of new concepts of modern living. It was held by the Permanent Conference of Towns and Town Communities of the FPRY as "an exhibition on housing economics, techniques, and culture" and was accompanied by the First AllYugoslav Consultation on Housing Development and Dwellings. The exhibition was dedicated to the complex social problem of the housing and its positive and negative aspects, covering a broad scope of diff erent forms and practices evident in various parts of the state. It presented historical development of the dwelling, as well as models for contemporary apartments based on a synthetic approach to interior design and "rational furniture", introducing talented architects and new collectives such as SIO (the Studio for Industrial Design). This paper, based on archival and periodical research, discusses the exhibition, its role and consequences with the special emphasis put on the politics and culture of Yugoslavia' housing and interior design in the post-war years.

Knjiga je prva monografija posvećena Sergiju Glumcu i u njoj se obrađuje cjelokupan umjetnikov opus koji obuhvaća preko četiri tisuće grafika, crteža, slika, nacrta i realiziranih oglasa, reklamnih kampanja, plakata, naslovnica knjiga, ex librisa i čestitki, skica za pojedinačne umjetničke radove, scenografije i kostime, projekata za uređenje interijera, izloga, izložbenih mjesta i oblikovanje namještaja. Fokus je stavljen na detaljnu rekonstrukciju, interpretaciju, kontekstualizaciju i valorizaciju najznačajnijih segmenata Glumčeva stvaralaštva, a knjiga je organizirana po kronološko- problematskom ključu i podijeljena u poglavlja posvećena njegovu grafičkom, dizajnerskom i scenografskom djelovanju. Sergije Glumac školovao se i formirao u vodećim europskim metropolama (Berlinu, Parizu) gdje je upoznao suvremene tendencije u različitim domenama umjetničkog stvaralaštva – od progresivnih ideja vodećih protagonista avangardnog filma i kazališta i inovativnih radova ključnih predstavnika europskoga modernog grafičkog oblikovanja do kubističkog vokabulara Andréa Lhotea i doprinosa aktualnih strujanja na onodobnoj likovnoj sceni (konstruktivizma, nadrealizma itd.). Tijekom 1920-ih i 1930-ih stvorio je prepoznatljiv vizualni leksik i realizirao grafička i slikarska djela koja su vrijedan doprinos raznolikim tendencijama koje se javljaju na hrvatskoj likovnoj sceni – od kubizma, ekspresionizma i nadrealizma do art décoa i realizama dvadesetih. Njegove skice za scenografije i kostime nastale tijekom boravka na relaciji Berlin − Zagreb − Pariz (1923. − 1926.) nadilaze lokalne okvire i pripadaju matici avangardnih strujanja koja su obilježila prvu polovinu 1920-ih i redefinirala poimanje kazališne umjetnosti. Značajan doprinos ostvario je oblikovanjem scenografija i kostima za Narodno kazalište u Zagrebu s kojim je surađivao 1930-ih. Krajem 1920-ih i tijekom 1930-ih imao je važnu ulogu u implementiranju i širenju modernoga grafičkog dizajna: djelujući samostalno i u sklopu Zavoda za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago unaprijedio je vizualne komunikacije u Hrvatskoj i pridonio visokom stupnju grafičkog oblikovanja. Realizirao je brojne oglase, reklamne kampanje i plakate za različite naručitelje (Zagrebački zbor, Alberta Breyera, obitelji Aleksander i Marić itd.) te utemeljene na dobrom poznavanju teorijskih i praktičnih dometa reklamne znanosti i aktualnih svjetskih trendova. Bio je među najznačajnijim majstorima umjetnosti multioriginala, a svojim agilnim angažmanom u popularizaciji grafičkog medija nakon Drugoga svjetskog rata (u sklopu Kluba prijatelja grafike Arta, ULUH-a i Likuma) zadužio je još nenapisanu povijest hrvatske grafike. Kroz prizmu umjetnikova scenografskog i dizajnerskog stvaralaštva obrađuju se i brojne pojave koje su obilježile hrvatsku svakodnevicu između dva svjetska rata, a u analizi poslijeratnog djelovanja naglasak je na Glumčevoj agilnoj ulozi u staleškim udruženjima i radu na popularizaciji grafičkog medija. Iako je polazište opus jednog umjetnika, u knjizi se rasvjetljuje i niz nedovoljno obrađenih poglavlja hrvatske povijesti umjetnosti, odnosno donose brojna nova saznanja o grafici, grafičkom dizajnu, scenografiji te društvenom, kulturnom i gospodarskom životu u međuratnom i poslijeratnom razdoblju.

U drugoj polovici 1920-ih brojni zagrebački studenti i budući istaknuti umjetnici, među kojima je i Vladan Desnica, boravili su i školovali se u Parizu. Internacionalna atmosfera i multikulturalizam francuske metropole, bogata kulturna ponuda – aktualne izložbe, najnovije kazališne uspješnice, popularne izvedbe u music hallovima i ritmovi jazz- glazbe – te aktivan društveni život, koji se odvijao u kavanama oko bulevara Raspail i Montparnasse, imali su važnu ulogu u njihovu formiranju. Samostalno ili kao stipendisti Francuske vlade u Parizu tih godina usavršavali su se Sergije Glumac, Krsto Hegedušić, Sonja Kovačić-Tajčević, Omer Mujadžić, Vjekoslav Parać, Ivo Režek i drugi koji su po povratku u Hrvatsku pridonijeli transferu iskustava, vizualnih obrazaca i stilskih formacija (kubizma, neoklasicizma) te osuvremenjivanju lokalne likovne scene. Slavko Batušić boravio je u Parizu kao stipendist Narodnog kazališta (1925./1926.) i zagrebačku javnost izvještavao o kazališnim novitetima, a važnu ulogu u njezinu upoznavanju s ostvarenjima vodećih protagonista pariških umjetničkih krugova imao je Branko Ve Poljanski koji je 1927. u Zagrebu organizirao Izložbu savremenih pariških majstora slikara. U izlaganju će biti riječi o autorima čije su formativne putanje obilježili školovanje i boravak na liniji Zagreb – Pariz, te utjecaju pariškoga društvenog i kulturnog života na zagrebačku umjetničku scenu i svakodnevicu u razdoblju od 1926. do 1930., odnosno u vrijeme Desničinih studentskih godina i njegova pariškog intermezza (1927./1928.). Pri tome posebna pažnja posvetit će se recepciji pariških impulsa u hrvatskom slikarstvu, grafičkom dizajnu i scenografiji.

Agencija za fotodokumentaciju (AGEFOTO) osnovana je kao Foto-otsjek Odjeljenja za štampu Predsjedništva narodne vlade Hrvatske u Zagrebu 1945. s primarnim ciljem fotografskog snimanja različitih aspekata života nove države, uz naglasak na dokumentiranju ratne štete i poslijeratne obnove. Godine 1948. promijenila je ime u Foto služba Hrvatske te započela sa sustavnim fotodokumentiranjem privrednog, društvenog, kulturnog i političkog života socijalističke Hrvatske i ostalih republika. Tijekom 1950-ih postala je ustanova sa samostalnim financiranjem (1952.) te promijenila naziv u Agencija za fotodokumentaciju (1956.). Kao zaposlenici AGEFOTO-a radili su brojni istaknuti fotografi i fotoreporteri (Mladen Grčević, Milan Pavić, Ante Fuis, Ivan Medar, Drago Rendulić i mnogi drugi) koji su u kreiranju vizualne kronike vremena nerijetko nadilazili dokumentarnu razinu te unutar usko definiranog žanra povremeno slijedili estetske postavke ranijeg, međuratnog razdoblja. Tako je tijekom više desetljeća stvoren opsežan fotoarhiv koji predstavlja jedinstveni izvor vizualne povijesti poslijeratnog Zagreba i Hrvatske, a visokom kvalitetom pojedinih snimaka svjedoči o pojedinačnim autorskim rukopisima. U izlaganju će se razmotriti djelovanje Agencije za fotodokumentaciju i doprinos pojedinih fotoreportera u kontekstu hrvatske fotografije nakon Drugog svjetskog rata, a posebna pažnja posvetit će se reportažnim fotografijama koje su zabilježile važne kulturne i političke događaje te različite aspekte svakodnevice tijekom Desničinih poslijeratnih zagrebačkih godina.

U radu se razmatra scenografski rad arhitekta Vjenceslava Richtera (1917.–2002.) koji je između 1959. i 1981. povremeno surađivao s kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu te ostvario nevelik, ali značajan scenografski opus. Poput nekolicine onodobnih slikara, arhitekata i primijenjenih umjetnika Richter je svoje djelovanje proširio u smjeru kazališta te već prvom realiziranom scenografijom za operu Vjenčanje u samostanu S. S. Prokofjeva (1959., HNK, Zagreb) ostvario značajan nacionalni i internacionalni uspjeh. U oblikovanju scenskog prostora prosezao je za različitim pristupima, a kao temeljne odrednice njegova scenografskog jezika ističu se redukcija, stilizacija i apstrahizacija, istraživanje optičkih potencijala geometrijskih formi te prevođenje vlastitih istraživanja iz kiparskog medija u domenu kazališta. Tekst donosi niz saznanja o Richterovu scenografskom djelovanju koje se analizira u kontekstu aktualnih strujanja koja su obilježila onodobnu hrvatsku scenografiju.

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata brojna djela Ranka Marinkovića, podjednako ona namijenjena kazalištu ili prilagođena kazališnoj izvedbi, našla su se na repertoarima kazališnih kuća u Zagrebu i drugim dijelovima Hrvatske. Od 1939. i prve izvedbe Marinkovićeva djela na pozornici (Albatros, HNK, Zagreb) najčešće se izvodila drama Glorija, a povremeno su bila uprizorena i njegova druga ostvarenja (npr. roman Kiklop i druga djela). U izlaganju popraćenom brojnim slikovnim prilozima bit će riječi o vizualnom aspektu kazališnih izvedbi Marinkovićevih djela s naglaskom na odabranim scenografijama i primjerima grafičkog oblikovanja – od inscenacije Bojana Stupice za Gloriju (1955.) do niza kazališnih plakata Borisa Bućana. Posebna pažnja posvetit će se ulozi koju su scenografija i grafički dizajn imali u prenošenju temeljnih obilježja i značenjskih slojeva insceniranih djela te načina na koji su vizualni aspekti sudjelovali u kreiranju percepcije Marinkovićeva opusa od 1950-ih do danas.

Photography played a major role in creating the media image of the Karađorđević royal family and it contributed to the perception of the sovereign and his family members as new political, social and fashion icons that marked the life in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes/Yugoslavia in the interwar period. King Alexander I Karađorđević and his wife Maria enjoyed big popularity owing to careful and well-thought-out construction of their public image. Dailies and popular illustrated magazines such as the Zagreb-based Svijet (World) and other similar magazines published in various parts of the kingdom regularly featured detailed reports on the movements of the royal couple. Newspaper columns and front pages were frequently filled with stories on various aspects in the lives of the Yugoslav aristocracy. The royal family members were photographed by several Yugoslav photographers among which the most prominent were the Zagreb- based Mosinger and Tonka photo-studios and Benčić and Ronay studios from Belgrade. However, the family also posed to esteemed international photographers, such as Cecil Beaton. A considerable number of photographs showing the royal family in the period between 1931 and 1941 (the latter being the year which saw the establishment of the Independent State of Croatia) was shot by professional photographer Antonija Kulčar Prut, popularly known as Tonka. Her photos, aesthetically based on a successfully achieved interrelationship between traditional portraiture of sovereigns and contemporary international trends, contributed to the creation of the royal family’s popular image. By using a range of different approaches, she managed to bring a breath of Hollywood-like glamour and the immediacy of everyday life into a relatively narrowly defined genre of commissioned representative portraits marked by characteristic iconography, posture and the use of social and political status signifiers. King Alexander I and Prince Paul Karadjordjević were most frequently shown in their uniforms in carefully arranged poses which demonstrated their role as politicians and statesmen. On the other hand, the poses and lighting on the photos of Queen Maria and Princess Olga were characteristic of fashion magazines and advertisement photography of international film production companies suggesting thereby their multiple identities and roles – those of sovereigns, wives/mothers and modern women which represented the icon of style and embodied the self-awareness of the New Woman. Based on numerous representative portraits made by the aforementioned photographers and reportage photographs published in newspapers and magazines this paper aims to explore the role which photography played in establishing new icons and the creation of their complex and multiple public identities.

Fotografija je od svojih početaka imala značajnu ulogu u dokumentiranju različitih segmenata života i smrti, a snimanje ceremonije sprovoda predstavljalo je jedan od načina komemoriranja pokojnika. U razdoblju između dva svjetska rata ilustrirani časopisi postali su važnom vizualnom kronikom vremena: stranice popularnih revija poput Svijeta obilovale su reportažnim fotografijama koje su bilježile važne događaje iz društvenog, kulturnog i političkog života Kraljevine SHS/Jugoslavije, a posebna je pažnja bila posvećena vizualnom dokumentiranju sprovoda istaknutih ličnosti. U Svijetu su tijekom 1920-ih i 1930-ih objavljene brojne snimke posljednjeg ispraćaja zaslužnih umjetnika, političara i ostalih visokih dužnosnika iz različitih dijelova kraljevine pri čemu je sprovod Stjepana Radića (1928.) bio jedan od najranijih masovno medijski dokumentiranih događaja koji su kamerom na desecima fotografija zabilježili brojni onodobni profesionalni i amaterski fotografi (Tonka, Donegani, Firšt, Griesbach, Šegina i drugi). U tekstu se na temelju fotografija objavljenih u međuratnom ilustriranom tisku, a koje prikazuju različite segmente ceremonije sprovoda istaknutih pojedinaca (od pokojnika na odru, pogrebne povorke i govora do čina ukopa), razmatra doprinos pojedinih fotografa te ideološka uloga koju su takve snimke imale u kontekstu onodobne društvene i političke situacije u Kraljevini SHS/Jugoslaviji.

Članak se bavi radom "The Outworn Structure / Potrošeni oblik" (2015.) multimedijalnog umjetnika Sandra Đukića.

Académie André Lhote, koju je 1925. pokrenuo francuski slikar, likovni kritičar i pedagog André Lhote, bila je među najpopularnijim privatnim školama na Montparnasseu, a tijekom 1920-ih su je pohađali brojni umjetnici iz Hrvatske (Sergije Glumac, Sonja Kovačić Tajčević, Vera Nikolić Podrinska i drugi). Lhoteova učenja o konstruiranju slike i sintetiziranju oblika bila su poznata u hrvatskom kontekstu već počekom 1920- ih zahvaljujući Savi Šumanoviću koji je pohađao njegov tečaj i imao ključnu ulogu u transferu maïtreovih utjecaja i recepciji kubističkog leksika. Sergije Glumac bio je među prvim hrvatskim polaznicima novootvorene Académie André Lhote u Rue d'Odessa u kojoj su umjetnici iz svih dijelova svijeta u internacionalnoj atmosferi usvajali Lhoteove postavke o analitičkoj interpretaciji slikarstva i konceptu éclectisme actif, razvijali studiozan pogled na umjetničko djelo i upoznavali različite aspekte povijesti i teorije umjetnosti. Iako je Sergije Glumac tijekom boravka u Parizu (1925./26.) i nakon povratka u Zagreb ostvario značajan i velik korpus radova koje obilježava osobna reinterpretacija Lhoteovih poučaka i utjecaja ostalih protagonista vitalne pariške likovne scene međuratnog perioda, taj je segment njegova opusa bio tek fragmentarno poznat i marginalno pozicioniran u kontekstu povijesti kubizma u Hrvatskoj. U izlaganju će biti riječi o značaju i ulozi Académie André Lhote u povijesti hrvatskog međuratnog slikarstva, te kubističkoj dionici Sergija Glumca koja će se interpretitrati u odnosu na ostvarenja ostalih umjetnika koji su pohađali Lhoteove tečajeve i akademiju.

U radu se, na temelju istraživanja ilustriranih časopisa Jadranska straža i Svijet te brojnih fotografija koje su u njima objavljene, razmatra i rekonstruira vizualna kronika međuratnog Splita. Politički, kulturni i društveni život grada predstavlja se kroz djelovanje splitskih profesionalnih fotografa aktivnih u razdoblju između dva svjetska rata, a poseban je naglasak stavljen na reportažnu fotografiju čiji intenzivniji razvitak započinje upravo 1920-ih. Među brojnim splitskim profesionalnim fotografima koji su snimali na terenu ističu se fotografski atelieri: Slavija Mary Goldstein i Violete Lewy Goldstein, Olympia Petra Ruljančića, Hollywood Ante Borovića, Rembrandt Salona Galić, Sonja Violete Omero, Noworyta te studiji Dragutina Karla Stühlera i Stevana Sinobada. U radu je osobita pozornost posvećena analizi načina na koje se fotografija koristila u propagandne svrhe na stranicama Jadranske straže i Svijeta, odnosno ulozi koju je imala u promoviranju novih trendova i kreiranju slike epohe, a istraživanjem su identificirani autori niza do danas neatribuiranih fotografija.

Austrijski slikar i grafički dizajner Hanns Wagula (1894.–1964.) surađivao je krajem 1920- ih i tijekom 1930-ih s brojnim jugoslavenskim naručiteljima (Putnik, Dubrovačka parobrodska plovidba, Jugoslavenski Lloyd, Aeroput Jugoslavija i dr.) te imao važnu ulogu u razvoju turističkog plakata u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Tijekom međuratnog razdoblja turizam je postao jednom od najznačajnijih privrednih grana u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, a značajnu ulogu u njegovu promoviranju imali su Zagrebački zbor i "društvo za saobraćaj putnika i turista" Putnik. Do angažmana Hannsa Wagule došlo je 1928. posredstvom splitske podružnice Putnika koja od njega naručuje rješenja plakata i ostalih propagandnih materijala (prospekata, vodiča) te oblikovanje vizualnog identiteta reprezentativne ilustrirane revije Jugoslavija: jugoslovenski turizam. Wagulini plakati i prospekti namijenjeni oglašavanju različitih segmenata jugoslavenskog turizma − manifestacija (Splitski karneval), parobrodskog i avionskog prometa, odmora na Jadranu i glavnih turističkih destinacija (Šibenika, Splita, Dubrovnika itd.) − nalaze se među umjetnikovim najznačajnijim ostvarenjima u razdoblju između dva svjetska rata. O njima se tijekom međuratnih godina afirmativno pisalo na stranicama vodećih stručnih časopisa (Gebrauchsgraphik), a jugoslavenskim su umjetnicima poslužili kao model uspješnog oglašavanja u službi turizma. Wagula je u modernim rješenjima intenzivnog kolorita i upečatljivih kompozicija koristio sažet vizualni vokabular, a odabirom rakursa i kadra naglasak je stavljao na iskustvo potencijalnog turista koji je postao važnim segmentom komunicirane poruke. Osim plakata i prospekata Wagula je za splitski Putnik oblikovao i različita rješenja naslovnica i stražnjih stranica časopisa Jugoslavija: jugoslovenski turizam (1929.−1939.). U časopisu je objavljivao i fotografije nastale tijekom putovanja po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, a koje su varirale od vrsnih reportažnih snimaka do fotografija prepoznatljivih motiva (Peristila, dubrovačkih zidina itd.) u kojima je koristio slične vizualne formule kao i u grafičkom oblikovanju. U članku se na temelju arhivske dokumentacije, periodičkih izvora i Wagulinih realizacija rekonstruira njegovo djelovanje u Hrvatskoj i analiziraju različiti segmenti opusa namijenjeni promoviranju jadranskog turizma. Posebna pažnja posvećuje se razvoju turističke propagande u Kraljevini SHS/Jugoslaviji tijekom međuratnog razdoblja, a razmatra se i doprinos hrvatskih grafičkih dizajnera Sergija Glumca, Pavla Gavranića i predstavnika Ateliera Tri, te slovenskog umjetnika Janeza Trpina, koji su 1930- ih oblikovali antologijske turističke plakate za pojedine krajeve (Gavranić), luksuzna mediteranska putovanja parobrodima (Atelier Tri) i smještajne objekte (Glumac, Trpin). Moderna rješenja Hannsa Wagule i domaćih dizajnera nastala od kraja 1920- ih do početka 1940-ih jasno su komunicirala poruku i uspješno kreirala image međuratne Jugoslavije kao poželjne turističke destinacije koja pripadnicima građanskoga društva nudi odmor, opuštanje i različite oblike rekreacije te uživanje u prirodnim ljepotama i bogatoj kulturnoj baštini.

Fotografija je od svojih početaka imala značajnu ulogu u dokumentiranju različitih segmenata života i smrti, a snimanje ceremonije sprovoda predstavljalo je jedan od načina komemoriranja pokojnika. U razdoblju između dva svjetska rata ilustrirani časopisi postali su važnom vizualnom kronikom vremena: stranice popularnih revija poput Svijeta obilovale su reportažnim fotografijama koje su bilježile važne događaje iz društvenog, kulturnog i političkog života Kraljevine SHS/Jugoslavije, a posebna je pažnja bila posvećena vizualnom dokumentiranju sprovoda istaknutih ličnosti. U Svijetu su tijekom 1920-ih i 1930-ih objavljene brojne snimke posljednjeg ispraćaja zaslužnih umjetnika, političara i ostalih visokih dužnosnika iz različitih dijelova kraljevine pri čemu je sprovod Stjepana Radića (1928.) bio jedan od najranijih masovno medijski dokumentiranih događaja koji su kamerom na desecima fotografija zabilježili brojni onodobni profesionalni i amaterski fotografi (Tonka, Donegani, Firšt, Griesbach, Šegina i drugi). U izlaganju će na temelju fotografija objavljenih u međuratnom ilustriranom tisku, a koje prikazuju različite segmente ceremonije sprovoda istaknutih pojedinaca (od pokojnika na odru, pogrebne povorke i govora do čina ukopa), biti riječi o doprinosu pojedinih fotografa te ideološkoj ulozi koju su takve snimke imale u kontekstu onodobne društvene i političke situacije u Kraljevini SHS/Jugoslaviji.

U izlaganju se na temelju brojnih snimaka istaknutih hrvatskih (Foto Tonka, Tošo Dabac itd.) i inozemnih fotografa (Constantine, Maurice Seymour itd.) razmatra uloga fotografije u promoviranju djelovanja baletne umjetnice Mije Čorak Slavenske.

Artur Schneider imao je istaknutu ulogu u povijesti hrvatske grafike, a svojim sinteznim pregledima povijesti scenografije (Oprema opere, 1916.) i knjižne umjetnosti (Hrvatska knjižna umjetnost, Grafička revija, 1928.) te tekstovima o grafičkom mediju i pojedinačnim grafičkim opusima, znatno je pridonio njihovom znanstvenom proučavanju u Hrvatskoj. U izlaganju se Schneiderov rad na populariziranju grafičkoga medija i opreme knjiga ocrtava kroz njegovo djelovanje prije i nakon dolaska na mjesto voditelja Grafičke zbirke Kr. Sveučilišne knjižnice u Zagrebu (1919.). Posebna pažnja posvećuje se Schneiderovom angažmanu u časopisu Savremenik i ulozi u organizaciji brojnih grafičkih izložaba − od Međunarodne grafičke izložbe 1914. do serije tematskih izložaba održanih u međuratnom razdoblju.

Udruženje grafičkih umjetnika (U. G. U.) osnovano je u Zagrebu 1927. zahvaljujući angažmanu nekolicine grafičara poput Milenka D. Gjurića koji je od kraja Prvoga svjetskog rata agilno radio na promoviranju "grafičkog pokreta" te značajno pridonio povezivanju i umrežavanju s inozemnim umjetnicima srodnih umjetničkih interesa. Udruženje je okupljalo brojne umjetnike iz različitih dijelova Hrvatske i Slovenije te kroz izložbenu platformu promoviralo slavensku orijentaciju (npr. organizacijom Prve izložbe slavenskih ex librisa, 1929.). U izlaganju će se razmotriti okolnosti i razlozi osnivanja udruženja te njegova uloga u populariziranju grafičkog medija u Kraljevini SHS/Jugoslaviji kroz izdavačku, izlagačku i organizacijsku djelatnost, a posebna pažnja posvetit će se iščitavanju slojevitih veza sa srodnim grupacijama umjetnika poput češkog udruženja grafičara Hollar.

The family of Russian émigré artists − prima ballerina Margareta Froman and her brothers, painter Pavel and ballet dancers Maximilian and Valentin − came to Zagreb in 1921 and played a significant role in the modernization of the Croatian theatre during the interwar period. Margareta Froman, a former dancer of the Bolshoi Theatre and Diaghilev’s Ballets Russes, became the artistic director of the ballet ensemble of the Croatian National Theatre. She played a prominent role in the development of the ballet scene in Croatia and introduced a new repertoire greatly marked by works of Russian composers (e.g. Rimsky Korsakov, Stravinsky). Together with her brothers, she transferred the visual aesthetics and dance poetics of the Ballets Russes to the stage of the National Theatre. In addition to presenting the work of the renowned choreographers such as Mikhail Fokine, Margareta Froman also closely worked with Croatian composers and created choreographies for numerous ballets, thus marking and influencing the formation of the Croatian national repertoire. Pavel Froman introduced a new visual language that revealed the influence of Léon Bakst and other Russian stage designers. His Art Deco stage sets and costumes were based on the Russian tradition of folklore, vivid colours, and the exotic and decorative ornaments inspired by the East. The aim of the present paper is to discuss manifold influences of the Froman family on the Croatian cultural scene during the 1920s and 1930s with a special emphasis on Pavel Froman’s work and his role in the history of Croatian stage and costume design.

During the interwar period artist Vjera Biller participated in some of the most interesting events that were happening all across Europe. She presented her work for the first time as a teenager in 1918 in Budapest at the "MA exhibition of graphic art" together with the leading protagonists of Hungarian avant-garde. While living in Berlin in the early 1920s she was close to the circle of Herwarth Walden and participated in several exhibitions in his Der Sturm gallery. During the 1920s and 1930s she exchanged letters with Ljubomir Micić, the editor of the avant-garde magazine "Zenit", who exhibited and published her work (1924, 1926). Although today the majority of her oeuvre is lost and only a small number of prints and drawings from the 1920s have been preserved, it reveals Vjera Biller's interests, artistic sensibility for stylization of form and a special type of visual narration. The paper will consider the work of Vjera Biller in the context of the international avant-garde movement and as an example of networking principle that marked the most progressive art currents of the period.

Olga Höcker (1882.− 1967.) jedna je od najistaknutijih primijenjenih umjetnica međuratnog razdoblja te prva i dugo godina jedina nastavnica na zagrebačkoj likovnoj Akademiji. U ukrasnom pismu i umjetničkom obrtu usavršavala na Kgl. Kunstgewerbeschule u Münchenu (1912.−1914.) kod vodećih njemačkih grafičkih umjetnika i kaligrafa F. H. Ehmckea i A. Simons čija je učenja prenijela u Hrvatsku. Od Prvog svjetskog rata do smrti bavila se različitim oblicima umjetničkog obrta, grafičkim oblikovanjem, opremom knjiga, ispisivanjem povelja i diploma ukrasnim pismom, izradom predmeta od kože, tekstila i drva itd. Prve pohvale za svoje umijeće dobila je 1916. kada je unicijalnom ispisala počasne doktorske diplome nadvojvode Eugena i Svetozara pl. Boroevića. Tijekom 1920-ih surađivala je s Lj. Babićem na oblikovanju školskih udžbenika, a s I. Kerdićem na izradi nekoliko reprezentativnih spomenica. Među njezina najznačajnija ostvarenja ubraja se oprema knjige kajkavskih pjesama V suncu i senci (1927.) u kojoj je postigla skladan odnos teksta i slike te vizualnim sredstvima dočarala atmosferu Domjanićeve poezije. Tijekom 1930-ih i 1940-ih surađivala je s brojnim izdavačima (Minerva, Jugoslavenska knjiga itd.) na opremi knjiga, izradi nacrta naslovnica i hrbata. U oblikovanju službenih dokumenata i spomenica reinterpretirala je različita povijesna pisma čiji je odabir odgovarao simboličkom značenju samih isprava i publikacija, a u opremi knjiga nerijetko posezala za motivima narodne provenijencije. Tijekom međuratnog razdoblja oblikovala je novi tip nacionalnog, jugoslavenskog pisma sastavljenog prema karakteristikama glagoljice, latinice i ćirilice. Od 1919. do 1945. predavala je kolegije o ukrasnom pismu, paleografiji i ornamentici na zagrebačkoj Akademiji, a 1951. objavila udžbenik Ukrasno pismo. U radu se donosi niz saznanja o grafičkoj kulturi u Hrvatskoj između dva svjetska rata, a djelo Olge Höcker razmatra u kontekstu šire društvene i kulturne situacije obilježene težnjom za unapređenjem umjetničkog obrta i definiranjem nacionalnog izraza u umjetnosti te pobuđivanjem interesa za opremu knjiga i ukrasno pismo.

U tekstu se po prvi puta cjelovito obrađuje život i opus istaknute hrvatske profesionalne fotografkinje Antonije Kulčar Prut (1887.-1971.), poznatije kao Tonka, a njezin se doprinos valorizira i interpretira u širim europskim okvirima. Tonka je bila jedna od glavnih kroničarki međuratnog društvenog, kulturnog i kazališnog života te istaknuta portretistica građanstva s titulom kraljevske dvorske fotografkinje. Usavršavala se u europskim središtima, a u Zagrebu od 1917. do 1958. vodila popularni fotografski atelier. Snimala je u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a svojim je fotografijama, poput suvremenih fotografkinja u Beču, Berlinu ili Parizu, pridonijela kreiranju imagea epohe − stvorila je vizualnu kroniku razdoblja obilježenog novim slobodama i ženskom samosviješću, kultom i estetikom tijela i oslobođenog pokreta te glamurom Hollywooda. U tekstu se u zasebnim poglavljima razmatraju pojedini aspekti njezine bogate djelatnosti: fotografski počeci i pokretanje ateliera, prezentacija putem albuma fotografija i položaj žena u mediju fotografije, djelovanje ateliera i specifičnosti Tonkine tehnike, portretna, akt, kazališna, plesna i reportažna fotografija, snimke kraljevske obitelji Karađorđević s naglaskom na razmatranju uloge fotografije u kreiranju njihove medijske slike, sudjelovanje na međunarodnim izložbama te podružnica u Rogaškoj Slatini i djelovanje nakon Drugog svjetskog rata.

The first decades of the 20th century were marked by significant changes in all areas of artistic development and a search for new means of expression. Theatre has assumed a new importance for avant-garde artists and became a kind of laboratory and testing ground for theories and innovative concepts of Russian Constructivists, Italian Futurists, Bauhaus artists and many others. The search for a new type of theatre included experiments with mechanic, plastic and marionette theatre, moving scenery and kinetic stage as well as redefinition of the play and performance. In realized and imagined projects of Bauhaus artists and other key protagonists of international avant-garde, actors were transformed into robotic, puppet-like figures and dancing automatons suggesting depersonalized and mechanized humanity or disappeared in theatrical performances reduced to the interplay of forms, colours and lights on the stage. The lecture will focus on the Bauhaus Bühnenwerkstatt and the experiments of Oskar Schlemmer, Kurt Schmidt, Andor Weininger and others, its place in the international theatrical avant-garde of the 1920s and transfer of influences to the Central European context. Special emphasis will be put on theatrical experiments and rethinking of the stage in the work of Bauhaus student Avgust Černigoj and Croatian artist Sergije Glumac. Their search for the "new theatre" and non-illusionistic stage surpasses the local scene − it is a part of the key avant-garde currents which marked the 1920s and redefined the perception of performing arts of the period.

U radu se razmatra grafička dionica u opusu suvremenog hrvatskog umjetnika Silvija Vujičića.

Zagrebački zbor imao je istaknutu ulogu u povijesti vizualnih komunikacija u Kraljevini SHS / Jugoslaviji u razdoblju između dva svjetska rata na praktičnoj i teorijskoj razini. Između 1922. i 1940. Zbor je naručio preko šezdeset plakata za proljetne i jesenske sajmove i popratne izložbe čiji je širok dijapazon oblikovnih rješenja varirao od tradicionalnih, ilustrativnih i narativnih do onih utemeljenih na obrascima karakterističnima za gospodarske manifestacije diljem Europe ili plakata u kojima su umjetnici reinterpretirali avangardni leksik, estetiku art décoa ili klasicističku paradigmu. Proces narudžbe plakata mijenjao se tijekom godina, a Zbor je posvećivao značajnu pažnju vizualnoj prezentaciji manifestacije u zemlji i inozemstvu te je o različitim segmentima propagandne djelatnosti odlučivao Ekzekutivni odbor. Plakate Zbora oblikovali su onodobni istaknuti grafički dizajneri (S. Glumac, O. Antonini, E. Vičić, članovi Atelijera Tri i drugi), ali i studenti Kr. akademije za umjetnost i umjetni obrt i danas zaboravljeni grafičari kao što su Kornel Becić, Marcel Fišer, Malvine Egersdorfer i Zvonimir Lenard. Becić je bio autor dopadljivih i efektnih rješenja bliskih popularnoj ikonografiji i disneyevskoj estetici, Fišer je u grafički dizajn prenosio postavke drugih medija (filma i fotografije), dok su Egersdorfer i Lenard na različit način utjelovili art décoovsku fascinaciju brzinom i pokretom. U radu se na temelju arhivske i periodičke građe razmatra uloga Zagrebačkog zbora u promoviranju grafičkog dizajna i reklame, donosi tipologija zborskih plakata i interpretira doprinos autorskih osobnosti koje do sada nisu bile identificirane u povijesti hrvatskog grafičkog dizajna, a korpus poznatih plakata nadopunjuje neobjavljenim rješenjima koja se promatraju kao reprezentativni primjeri vizualne kulture svoga vremena.

Radi se o predgovoru izložbe "Refleksije. Igor Čabraja - Mario Čaušić" koja se održala u Galeriji VN od 24. travnja do 10. svibnja 2014. U tekstu se razmatraju recentni radovi dvojice umjetnika.

Theatre had a prominent place within the context of radical Avant-gardes and became a platform for redefining traditional concepts and examining new theoretical postulates. Throughout Europe, in the second and third decade of the 20th century, many authors who were simultaneously active in that period contributed to the realization of the new vision of theatre. Their explorations ranged from the deliberations on the mechanical, plastic and marionette theatre to the experimentation with an abstract theatrical act, minimized to a game of shapes, colours and lights on stage. The new understanding of scenography and the explorations of the movement of the body in space – characteristic of Constructivist, Cubist and Futurist implementations and practices of artists at the Bauhaus – were comprehensively presented to the public at theatre exhibitions, organized by Friedrich Kiesler, in Vienna (1924) and New York (1926). Croatian artists, namely Ljubo Babić and Sergije Glumac participated in Kiesler’s International Theatre Exposition in New York, and presented their visions of theatre alongside the leading protagonists of the Avant-garde of that time. Croatian public was introduced to the new deliberations on theatre on multiple levels, whereby the artists who had resided in European capitals (i.e. Paris, Berlin, etc.) played a significant role, same as the international journals and articles about the new developments in European theatre which were published within the pages of local theatre and Avant-garde journals such as Comoedie and Zenit. The beginning of the 1920s was also marked by important advances achieved in the Zagreb art scene, prominent among them being the Avant-garde theatrical experiments of high school students led by Josip Seissel, and Ljubo Babić’s and Branko Gavella’s "scenography of meaning", which were realized on the stage of the National Theatre. This presentation will address the transfer of influences and the implementation of various aspects of the international Avantgarde theatre in the Central European context. Furthermore, special attention will be placed upon the practices of Sergije Glumac and other Croatian artists who, by exploring the concept of "new theatre", surpassed the local framework and became part of the Avant-garde tendencies which marked the 1920s and redefined the notion of theatrical space and performing arts.

U tekstu se po različitim temama obrađuje hrvatska ekspresionistička grafika (uvod, karakteristike, prethodnici, Proljetni salon, grafičke mape, odjeci). Tekst je skraćena verzija rada objavljenog u katalogu izložbe "Strast i bunt - ekspresionizam u Hrvatskoj".

Djelovanje i opus umjetnice Olge Höcker (Varaždin, 1882. - Zagreb, 1967.) nedovoljno su istraženi u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Iako je bila jedna od najaktivnijih i najcjenjenijih primijenjenih umjetnica svoga vremena, o njoj su poznati samo osnovni biografski podaci. Školovala se u Varaždinu, Budimpešti i Zagrebu, a u Münchenu se stručno usavršavala u umjetničkom pismu i opremi knjiga. Bavila se različitim oblicima umjetničkog obrta, grafičkim oblikovanjem, ilustriranjem i ukrašavanjem knjiga, povelja i diploma, izradom predmeta od kože, tekstila i drva, te nastojala oblikovati nacionalni tip pisma. Desetljećima je bila jedina nastavnica na zagrebačkoj likovnoj akademiji gdje je predavala kolegije o ukrasnom pismu, paleografiji i ornamentici, a nakon umirovljenja objavila je knjigu "Ukrasno pismo" (1951.). Tijekom 1920-ih sudjelovala je na mnogim važnim međunarodnim izložbama, od pariške "Exposition internationale des Arts décoratifs et industriels modernes" (1925.) na kojoj je nagrađena do izložbe knjiga u Leipzigu (1927.) ili kölnske "Presse" (1928.). Izlaganje će rekonstruirati i valorizirati opus Olge Höcker, a njezino djelovanje prikazati u kontekstu šire kulturne i društvene situacije, pojačanog interesa za umjetnički obrt i pokušaja oblikovanja "našeg izraza" koji su obilježili hrvatsku umjetnost 1920-ih i 1930-ih godina.

Doktorska disertacija cjelovito obrađuje opus Sergija Glumca koji broji nekoliko tisuća radova izvedenih u različitim medijima, definira i valorizira umjetnikovu ulogu u povijesti hrvatske grafike, grafičkog dizajna i scenografije, te donosi brojna nova saznanja o njegovu životu. Sergije Glumac (1903. − 1964.) jedan je od ključnih protagonista hrvatske umjetnosti u prvoj polovici 20. stoljeća, tijekom 1920-ih školovao se i formirao u europskim metropolama (Berlin, Pariz) i stečena iskustva prenio u hrvatsku sredinu, te dotaknuo niz strujanja koja su obilježila tadašnju pluralističku likovnu scenu (ekspresionizam, kubizam, art déco itd.). Njegovi radovi odaju dobro poznavanje kubističkog leksika André Lhotea, realizacija reformatora kazališne scene (Friedricha Kieslera, ruskih konstruktivista, talijanskih futurista itd.) i rješenja pionira francuskog modernog grafičkog oblikovanja. Između 1923. i 1926. istraživao je mehanički i plastički teatar te realizirao brojne skice za scenografije koje nadilaze lokalne okvire i pripadaju matrici avangardnih strujanja koja su redefinirala poimanje kazališne umjetnosti. Tijekom boravka u Parizu i školovanja kod Lhotea (1925./26.) stvorio je značajan i do sada nepoznat korpus od stotinjak kubističkih radova, te crteže koji su najraniji primjer nadrealizma u hrvatskoj umjetnosti. Glumčevi su radovi često primjer intermedijalnih i intertekstualnih preplitanja te transfera vizualnih obrazaca. U umjetničkoj grafici i crtežima nerijetko je koristio postupke svojstvene filmu (mapa "Le Metro", 1928.), dok je u grafički dizajn unosio leksik koji je derivirao iz visoke umjetnosti. Glumac je imao vodeću ulogu u širenju modernog grafičkog dizajna u Hrvatskoj u međuratnom periodu, te je u sklopu zavoda Imago (1928./29.) i samostalno realizirao brojne reklamne kampanje i pridonio visokom stupnju domaćih vizualnih komunikacija. U disertaciji se po prvi puta sustavno obrađuje i Glumčevo scenografsko djelovanje u zagrebačkom Narodnom kazalištu 1930-ih, razmatraju do sada nepoznati segmenti njegova međuratnog opusa (oblikovanje interijera, izložbenih prostora na gospodarskim manifestacijama itd.), te intenzivna i raznolika suradnja sa Zagrebačkim zborom i brojnim privatnim naručiteljima za koje je radio kao grafički dizajner i reklamni stručnjak. Posebna pažnja posvećena je umjetnikovom djelovanju u strukovnim udruženjima (ULUH, Likum) i iznimno važnoj ulozi koju je imao u populariziranju grafičkog medija nakon Drugog svjetskog rata. Disertacija je organizirana po problematsko-kronološkom ključu, a Glumčevo stvaralaštvo interpretira se u širem europskom kontekstu. Iako je polazište opus jednog umjetnika, zahvaljujući provedenom arhivskom istraživanju donosi se i niz novih saznanja o hrvatskoj likovnoj umjetnosti, scenografiji, vizualnim komunikacijama, povijesti svakodnevice i društveno-kulturnom životu uopće.