Search

///

We thank Dr Brown for her interest in our commentary regarding severe acute respiratory syndrome coronavirus 2 (SARS-CoV-2) vaccination in children under the age of 12 years and for sharing the epidemiological data relating to the coronavirus disease 2019 (COVID-19) pandemic in England and Wales. Dr Brown reported a contrast with the path taken by England and Wales in recent months compared with other European areas. The European Centre for Disease Prevention and Control, an agency of the European Union, has reported increased transmissibility across all age groups for SARS-CoV-2 variants of concern, most notably for the Delta variant. The European Centre for Disease Prevention and Control also reports that in areas where an increasing percentage of adults are fully vaccinated against COVID-19 but where children are not vaccinated, increasingly greater proportions of SARS-CoV-2 cases are expected among children in the coming months. The COVID-19 pandemic has aggressively affected the European continent, although affecting populations differently, and the ways SARS-CoV-2 spreads are still partly unclear. Comparing the spread of coronavirus in different countries may be difficult using the epidemiological data released by governments. However, alarming data observed in young populations have recently been reported by several countries. For instance, children aged 19 years or less accounted for more than 50% of all cases of COVID-19 in Israel during September 2021 (54%), compared with 26% in June 2020 In children aged 9 years or younger, COVID-19 cases were 31.4% of all COVID-19 cases recorded in Israel during the same period, compared with only 7.9% of cases observed in June 2020. Children of all ages are susceptible to and can transmit SARS-CoV-2. Children seem to be particularly susceptible to the newer variants, and predisposed to develop severe and even fatal cases, including the multisystem inflammatory syndrome. Furthermore, the extent and severity of long-term effects, including the long-COVID syndrome, is unknown. Children tend to transmit the virus more efficiently than observed with the former variants and convincing data show that SARS-CoV-2 transmission in the community is correlated with the prevalence of infection rates in schools. Decreasing SARS-CoV-2 transmission in schools with the aim of protecting both young and adult populations, can be achieved by effective prevention strategies, based on promoting COVID-19 vaccination for those eligible. In conclusion, one of the lessons learned from the Delta variant epidemic wave is that it is going to be difficult to control SARS-CoV-2 outbreaks without vaccination of children. Ongoing international research and collaboration is essential and at present, the European Pediatric Association/Union of National European Pediatric Societies and Associations joins the American Academy of Pediatrics in recommendations against giving the vaccine to children under age 12 years before rigorous clinical trials are completed, adverse events carefully assessed, vaccines are authorized, and adequate dosage established by the respective national agencies.

Prehrana je neophodna za održavanje fiziološke homeostaze tijela i za normalan rast. Hipermetabolička stanja dovode do smanjenja zaliha energije i smanjene imunokompetencije te povećanog morbiditeta i mortaliteta. Jedno od takvih stanja je i nakon operacijskog zahvata kada se potreba za energijom i bjelančevinama preusmjerava prema cijeljenju tkiva, pa je zadovoljavajuća prehrana novorođenčeta osobito važna. Prehrana uključuje enteralnu i/ili parenteralnu primjenu, a enteralna prehrana, i to po mogućnosti majčinim mlijekom, prvi je izbor gdje god kliničko stanje djeteta to dopušta. Svakako je nužna individualizirana odgovarajuća prehrana (enteralna formula ili parenteralne otopine) za svako novorođenče, osobito nedonošče. Stoga, treba odrediti najbolju moguću nutritivnu potporu i njenu brzinu primjene za svako novorođenče nakon operacijskog zahvata.

Newborn born between 340/7 and 366/7 gestation weeks is late preterm infant. Late preterm infants have more health problems and higher mortality than term infants. They have a higher risk of respiratory and neurodevelopmental difficulties than term infants, and require hospitalization more often. All of this has a significant impact not only on their health outcomes but also on the quality of life. Late preterm infants are exposed to an increased risk for the hyposurfactosis, transient tachypnea of the newborn and pneumonia than term infants. They are also more susceptible to viral respiratory infections, particularly respiratory syncytial virus. Late preterm infants are prone to hypoglycemia, hypothermia and hyperbilirubinemia. Hyperbilirubinemia is the most common reason for re-hospitalization in the first month of life. Difficulties in feeding or breastfeeding in late preterm infants may contribute to nonpromotion of body weight and delays in growth and development. Late preterm infants have a higher risk then term infants for the development of severe neurological disorders such as cerebral palsy and psychomotor retardation, but also for subtle neurological disorders, including learning and speech disorder, milder neuromotor disorders, coordination and attention disorders, socioemocional and behavioral difficulties. Late preterm infants often require additional support in education and there is an increased risk for poor school performance, which leads to further behavioral difficulties, thereby further impairing their quality of life. Therefore, it is a recommendation to strengthen supervision over this population of newborns. Timely recognition of the difficulties and an early intervention would reduce the long-term neurodevelopmental problems, and significantly improve the quality of life, not only of children but also of their families.

///

Iako inicijalna klinička slika može biti dramatična, prognoza krupa je odlična i oporavak je najčešće potpun. Temelj ispravnog liječenja je primjena simptomatske i potporne terapije, a najčešće nema nikakve potrebe za antibiotskim liječenjem. Većina simptoma krupa nestaje tijekom tri dana, a bolničko liječenje će biti potrebno u manje od 10% bolesnika. Djeca koja zahtijevaju bolničko liječenje imaju dobru prognozu, a intubacija će biti potrebna u manje od 1% hospitaliziranih bolesnika. Uloga biomarkera je od iznimne važnosti u procesu postavljanja dijagnoze infekcije, posebno u procesu diferenciranja bakterijske infekcije od virusne ili gljivične, jer ispravno liječenje smanjuje mogućnost komplikacija i povezan je s boljim ishodom liječenja. Uz uobičajeno korištene nalaze vrijednosti leukocita i CRP-a, svakako treba u dijagnostičke postupnike uključiti i određivanje vrijednosti prokalcitonina.

Učestalost preživljavanja kod iznenadnog zastoja srca bitno je viša kad oživljavanje započne očevidac. Nažalost, očevidac rijetko započinje oživljavanje odraslih, a još rjeđe djece. U Hrvatskoj ne postoji organizirani sustav poučavanja djece o postupcima kardiopulmonalnog oživljavanja (KPO). Zbog toga smo u osnovnim školama grada Splita proveli program poučavanja o oživljavanju, koji se može uklopiti u redovito osnovno školovanje. Nakon toga smo po istom programu organizirali poduku 50 nastavnika osnovnih škola, koji su zatim poučili o oživljavanju 2000 djece u osnovnim školama Splitsko-dalmatinske, Šibensko-kninske i Primorsko-goranske županije.

///

PHACE(S) (posterior fossa, haemangiomas, arterial anomalies, cardiac abnormalities and coartaction of aorta, eye abnormalities, sternal cleft and/or supraumbilical raphe) sindrom se očituje pojavom većeg hemangioma (>5 cm) lokaliziranog na glavi ili vratu u kombinaciji s jednom ili više drugih anomalija: malformacije mozga prisutne po rođenju, zatim krvnih žila glave ili vrata, srca, oka, ventralni defekti sternuma i supraumbilikalnog trbušnog zida. Incidencija je 20 do 31% kod djece s velikim segmentnim hemangiomima glave i vrata. Češće se javlja kod djevojčica nego dječaka (9:1). Etiologija je nepoznata. Jedna od teorija nastanka je poremećaj u embrionalnom razvoju između trećeg i dvanaestog tjedna (kada se razvijaju krvne žile). Cilj rada je prikaz dviju djevojčica s PHACE(S) sindromom. Žensko novorođenče u dobi od 5 dana s vaskularnom promjenom veličine 10 cm lijevo retroaurikularno uz plavičasti hemangiom na donjoj usni, te hipopigmentacijom ispod razine kože u donjem dijelu sternuma hospitalizirano je zbog omfalitisa. Kardiološkim pregledom dijagnosticirana je koartakcija aorte uz FOA. Pregled oftalmologa je bio uredan. MRA krvnih žila vrata prikazana je tortuozna lijeva ACI u visokom cervikalnom segmentu, u početnom dijelu reduciranog lumena. Patohistološki nalaz tankog crijeva nakon operativnog zahvata zbog akutnog abdomena, a nakon gastrointestinalnog krvarenja je prikazao difuznu neonatalnu angiomatozu crijeva. Liječena je propranololom, kortikosteroidima i sandostatinom. Djevojčica starosti 2 godine i 8 mjeseci je hospitalizirana zbog hemangioma glave (12 x 10 cm) frontotemporalno lijevo, te manjeg desno. U dobi od 15 dana je dijagnosticiran Dandy-Walker sindrom. MR snimkom mozga prikazana je hipoplastična lijeva cerebelarna hemisfera i vermis uz šire vanjske likvorske prostore lijevo infratentorijalno i manju pinealnu cistu, a MR angiografijom nešto niže smještena lijeva srednja cerebralna arterija bez prikazanog A1 segmenta lijevo. Pregledom kardiologa dijagnosticiran je FOA, a nalaz oftalmologa je bio uredan. Nakon terapije propranololom uočena je regresija veličine hemangioma uz bljeđu boju istih. Zaključak: Kod djeteta s većim segmentnim hemangiomom glave diferencijalno-dijagnostički bi trebalo razmotriti mogućnost PHACE(S) sindroma, te učiniti pregled kardiologa, oftalmologa i neurologa.

Cilj rada je bio aktualizirati prevenciju hemoragijske bolesti novorođenčeta nastalog zbog deficita K vitamina prema novijim preporukama i praksi u svijetu. Nakon rođenja sva novorođenčad treba dobiti 0, 5 do 1 mg vitamina K i.m. i nakon toga isključivo dojena i rizična djeca od 8. dana do 13. tjedna života po 25ug/dan vitamina K i 400 IJ vitamina D3.

///

X-linked lymphoproliferative disease 1 (XLP 1) is a rare, primary immunodeficiency caused by a mutation in the gene SH2D1A, which encodes SLAM- associated protein (SAP). Most commonly, it presents as fulminant infectious mononucleosis due to inappropriate immune response to Epstein-Barr virus infection, lymphoma or dysgammaglobulinemia. We report a case of cytomegalovirus infection with the development of successive mononucleosis syndrome, hepatitis and hemophagocytic lymphohistiocytosis resulting in death within a several weeks. XLP 1 was confirmed by genetic sequencing and novel hemizygous mutation in the SH2D1A gene c.80G>A (p.Gly27Asp) was found. Since, the other two patient’s brothers died earlier due to the consequences of cytomegalovirus infection, we conclude this new pathogenic mutation causes XLP 1 characterized by fatal clinical manifestations in the affected family members and triggered by cytomegalovirus infection.

///

///

///

Introduction: To identify sources of danger to human health is one of the goals of public health. Accidents and following injuries are one of the huge medical and socio-economic burden of contemporary society. Injuries due to accidents and violence kill more than 230 000 people in European Union -27 countries, additionally 5, 7 million people are admitted to hospital and 33, 9 million are treated as hospital outpatients. Children, adolescents and person in advanced age bear the highest risk for injury. For children older than 1 year of age injuries are the main cause of death. 1 out of 10 children in EU each year experiences an injury requiring emergency medical attention. In this age group injuries have a tremendous impact on child, child's family and society as whole. The aim of this analysis is to compare data about child fatalities caused by injuries between EU-27 and Croatia. Materials and Methods: Data from publication - Eurosafe, Injuries in the European Union, report on injury statistics 2008-2010, Amsterdam, 2013, which used data from EuroStat and WHO-Europe and the European Injury Data Base were compared with vital statistics mortality data for years 2008-2010 from the Republic of Croatia Central Bureau of Statistics prepared by the Croatian National Institute of Public Health. Results: In the EU-27 injuries account for 28% of all deaths of children 1-14 years of age with considerable differences between EU member states: in the United Kingdom they account for 19%, in Lithuania 45%, in Croatia injuries account for 34%. In the EU in the age group 15-24 injuries account for 62% of all causes of death, in Croatia in the age group 15-19 years injuries account for 65%. Analyzing five main types of injuries: road traffic, drowning, fires, falls and poisoning in the age group 0-14 years in the EU road traffic injuries account for 32% ; in Croatia for 38%, the proportion of other injuries are lower in Croatia. For the same types of injuries in the age group 15-24 years difference regarding road traffic injuries are even bigger they account for 46 % in the EU, and in the group 15-19 in Croatia for 58%. Males bear a considerably higher risk than females in EU as well as in Croatia. Conclusion: Regarding the comparison between Croatia and EU-27 it is evident that road traffic injuries represent the highest threat for children and adolescents in Croatia and much higher than in the EU-27. For other types of injuries percentages in Croatia are lower or the same as in the EU-27.The responsibility for injury prevention is quite dispersed over a variety of policy sectors. It is estimated that almost 100 000 lives could be saved each year if every country in the EU reach the level of fatalities like in Netherland. The European Child Safety Alliance was launched in 2000. Child safety experts from more than 30 countries across Europe including Croatia are working together to reduce the burden of injury. Regarding the adolescents the problem is there is relatively little understanding of the risk taking behavior among adolescents. The Action on Adolescents and Injury Risk- Ad Risk is the project which apply different approach to adolescents putting the split second in the core of project. Split second is the moment in which young person decide whether to take risk or not „ A split second can change your life“. The mentioned activities and many other resulted in fact that injury fatalities are decreasing, but because accidents are avoidable causes of death, morbidity and disability continuing efforts are necessary to further decrease of risks.

Neonatalni eritemski lupus (NLE) rijetka je bolest u novorođenčadi i mlade dojenčadi, koju izazivaju majčina autoantitijela nakon prolaska kroz posteljicu. Najčešće je riječ o anti-SS- A/Ro (95%), a rjeđe o anti-SS-B/La i anti-U1 RNP. Bolest se najčešće manifestira kao dermatitis ili kongenitalni srčani blok, ali mogu biti zahvaćeni i hematološki, neurološki, hepatobilijarni, respiratorni i gastrointestinalni sustav. Sve kliničke manifestacije, osim onih na srcu, najčešće su prolazne pa ne nose rizik od komplikacija u tim ciljnim organima. U našem radu prikazat ćemo troje dojenčadi s NLE-om različite kliničke prezentacije, majčine anamneze, tijeka bolesti i prognoze. Bolesnik 1: Muško dojenče u dobi od 5, 5 mjeseci prezentiralo se samo s vaskulitičnim osipom obje natkoljenice i potkoljenice. Majka je imala dokazani Sicca- sindrom s pozitivnim anti-SS-A/Ro i dobivala je prednizolon tijekom trudnoće. U djeteta su nađena ista autoantitijela uz ANA pozitivne zrnaste fluorescencije. Tijekom praćenja u dobi od osam mjeseci razvio je relaps osipa na ruci, a na zadnjoj kontroli dijete je dobrog općeg stanja i bez znakova težih simptoma NLE-a. Bolesnik 2: Muško dojenče u dobi od 1, 5 mjeseci prezentiralo se samo anularnim crvenoružičastim kožnim eflorescencama na leđima i glavi, koje su se ljuskale na rubovima. Majka je imala jedno zdravo dijete, a nekoliko godina prije rođenja našeg bolesnika imala je suhoću očiju i umor. Analiza autoantitijela (patološki ANA , pozitivan anti-SS-A/Ro i anti-SS-B/La) upućivala je na neprepoznati Sjögrenov sindrom i NLE u djeteta. Kožne promjene povremeno su recidivirale do dobi od 12 mjeseci. Bolesnik 3: Muško novorođenče neposredno nakon rođenja prezentiralo se osipom po glavi trupu i perigenitalnoj regiji, pancitopenijom i hepatitisom s direktnom hiperbilirubinemijom. Neposredno prije porođaja registriran je patološki CTG te je učinjen carski rez, no bradikardija nije registrirana tijekom trudnoće. Majka nije imala dijagnozu prije trudnoće, iako se žalila na suhoću očiju. Tijek bolesti u novorođenčeta bio je kompliciran akutnim zastojem disanja pa je reanimiran, no razvio je teško neurološko oštećenje. Analiza autoantitijela pokazala je patološki ANA, anti- SS-A/Ro i anti-SS-B/L u majke i anti-SS-A u djeteta.U majke je posrijedi bio neprepoznati Sjögrenov sondrom i multisistemski NLE u djeteta. Dijete je liječeno glukokortikoidima, što je dovelo do regresije tegoba na koži, hematopoetskom sustavu i jetri. Naša iskustva s NLE-om naglašavaju potrebu pravodobne dijagnoze autoimunosne bolesti u majke, rano prepoznavanje bolesti u djeteta, kao i prepoznavanje mogućih komplikacija od strane različitih organskih sustava kao temelj pravilne skrbi djece s NLE-om.

Broj djece ovisne o dugotrajnom strojnom prodisavanju je sve veći. Sve veći broj te djece odlazi kući i boravi sa svojom obitelji. Odlazak djece ovisne o respiratoru kući i njihov boravak s obitelji je složen postupak koji zahtijeva dobru organizaciju zdravstvenog sustava, ali i potporu drugih ustanova.

Uvod i cilj: Hospitalizacije djece su važan izvor informacija o pobolu od ozbiljnijih bolesti te značajan pokazatelj organizacijskih obilježja liječenja djece. U cilju humanijeg pristupa i izbjegavanja psihičkih trauma koje hospitalizacija nosi, stacionarno liječenje se nastoji ograničiti samo na slučajeve pacijenata čije zdravstveno stanje to zahtijeva. I u Hrvatskoj se uvodi model dnevnih bolnica, ali nije poznato kakav to utjecaj ima na učestalost hospitalizacija na stacionarnim odjelima. Stoga su analizirane stope hospitalizacija djece u dobi 0-19 godina. Metode: Obrađeni su podaci iz Baze hospitalizacija Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te su izračunate i uspoređene stope hospitalizacija po pojedinim uzrocima, dobi i spolu od 2003-2012. godine. Rezultati: Uzroci boravka u bolnici se značajno razlikuju između dojenčadi i ostale djece. Kod dojenčadi je zabilježen blagi porast ukupne stope hospitalizacija na 1.000 (s 441 u 2003. na 485 u 2012.), uz značajne oscilacije po godinama. Vodeće dvije skupine uzroka su od 2003-2012. stanja iz perinatalnog razdoblja (stopa stagnira, sa 204 na 200) i bolesti dišnog sustava (zabilježen blagi porast stope s 54 na 61, uz značajne oscilacije po godinama). Treća vodeća skupina bolesti u 2003. bile su zarazne bolesti (stopa stagnira, sa 32 na 33), a počevši od 2009. godine to su kongenitalne malformacije, deformiteti i kromosomske abnormalnosti čija stopa je značajno porasla sa 26 u 2003. na 37 u 2012. godini. U ovoj skupini posebno je velik porast broja hospitalizacija zbog prirođene malformacije srčanih septuma (MKB-10: Q21), sa 112 u 2003. na 282 u 2012, koje su s trećeg mjesta u ovoj skupini u 2003. došle na prvo mjesto u 2012. U dobi 1-19 ukupne stope hospitalizacija na 1.000 od 2003-2012. godine zabilježile su blagi porast (sa 72 na 81), uz stagnaciju od 2010. Vodeće dvije skupine uzorka, bez promjena u trendu, su bolesti dišnog sustava i ozljede. Na trećem i četvrtom mjestu izmjenjuju se simptomi i nedefinirana stanja s bolestima probavnog sustava i zaraznim bolestima. Tijekom cijelog razdoblja, vodeća dijagnoza u hospitalizacijama od dišnih bolesti su bolesti tonzila, a među ozljedama prednjače ozljede glave. U svim dobnim skupinama prevladavaju hospitalizacije dječaka u odnosu na djevojčice. Zaključak: Iako je dnevna bolnica preporučljiv oblik liječenja kada je to moguće, nije zabilježeno smanjenje učestalosti stacionarnog liječenja djece. Za bolesti tonzila kao najčešći vodeći uzrok hospitalizacije, nema promjena u stopama hospitalizacije, što ukazuje da nisu iskorištene sve mogućnosti liječenja u dnevnim bolnicama. Odabir dnevne bolnice ili stacionarnog liječenja bio bi olakšan ukoliko bi postojale stručne smjernice.

Uvod:Smrtnost djece je jedan od najznačajnijih pokazatelja zdravstvenog stanja populacije. To se posebice odnosi na dojenačku i smrtnost djece u dobi ispod 5 godina. Praćenje smrtnosti djece sastavni je dio ciljeva Svjetske zdravstvene organizacije, a smanjenje smrtnosti djece ispod 5 godina za dvije trećine do 2015. godine jedan je od ciljeva „Milenijske deklaracije“ Ujedinjenih naroda. Ostvaren je značajan napredak u smanjenju umiranja djece posebice zbog tradicionalnih razloga kao što su opća nebrigu za djecu, loši higijenski uvjeti, neprikladna i nehigijenska prehrana, infektivne bolesti. Danas su vodeći uzroci smrtnosti djece čimbenici povezani s majkom i komplikacijama trudnoće, trudova i porođaja, kongenitalne malformacije, nesreće i maligne bolesti. Cilj: Analizirati smrtnost djece u dobi 0-19 godina u Hrvatskoj u razdoblju 1995-2012.godine. Metode: Analizirani su podaci vitalne statistike Državnog zavoda za statistiku obrađeni od strane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Zbog svojih specifičnosti u uzrocima i stopama smrtnosti izdvojeni su podaci za prvu godinu života. Rezultati: Tijekom prve godine života opća stopa smrtnosti izražena na 100.000 je 1995.godine iznosila 835, a 2012. godine 359. U većini godina su stope smrtnosti muške dojenčadi (954→ 368) iznad stopa smrtnosti ženske dojenčadi (709 →348) u sva tri vodeća uzroka smrtnosti. Vodeći uzroci su: čimbenici povezani s majkom i komplikacijama trudnoće, trudova i porođaja ; prirođene malformacije, deformiteti i kromosomske abnormalnosti ; simptomi, znakovi i abnormalni klinički i laboratorijski nalazi nesvrstani drugamo (uključujući sindrom iznenadne dojenačke smrti). Stope smrtnosti su snižene za sva tri vodeća uzroka smrtnosti. U dobi od 1. do 19. godine života opća stopa smrtnosti izražena na 100.000 je 1995.godine iznosila 39, a 2012. godine 18. U svim godinama su stope smrtnosti za dječake/mladiće (48→ 23) iznad stopa smrtnosti za djevojčice/djevojke (29 →12). Na prvom mjestu uzroka su nesreće/ozljede, a na drugom maligne bolesti kroz cijelo razdoblje. Na trećem mjestu su prirođene malformacije, deformiteti i kromosomske abnormalnosti koje se u pojedinim godinama izmjenjuju s bolestima živčanog sustava. Stope smrtnosti zbog nesreća/ozljeda su snižene s 23 na 9, dok se stope smrtnosti za maligne bolesti kreću oko 4, a za kongenitalne malformacije i živčane bolesti oko 2 s oscilacijama prema godinama. Zaključak: Uzroci smrti djece u nas potpuno odgovaraju slici smrtnosti djece razvijenih zemalja. Ostvarena su značajna sniženja stopa smrtnosti kako u dojenačkom razdoblju tako i nakon njega tijekom djetinjstva. Potrebne su usmjerene intervencije ka daljnjem sniženju stopa smrtnosti djece posebice uzrokovanih izbježivim razlozima kao što su nesreće/ozljede koje su vodeći uzrok smrtnosti nakon prve godine života.

Prikazom bolesnice naglašava se kako udruživanje nefrotskog sindroma, mikrocefalije i cerebelarne atrofi je u ranoj životnoj dobi može biti rijetko opisivani Galloway-Mowatov sindrom (GMS). GMS obično prati kongenitalni ili rani dojenački nefrotski sindrom te progresivno gubljenje djetetovih neuroloških funkcija, katkad uz postojanje hijatus hernije. Bolesnici imaju lošu prognozu i umiru u prvim godinama života.

The aim of the study was to explore the association between Glasgow Coma Scale (GCS), Paediatric Index of Mortality (PIM2) and Injury Severity Score (ISS), and the long-term outcome of children with injuries. The health related quality of life (HRQL) was assessed by using the Royal Alexandra Hospital for children Measure of Function (RAHC MOF), 12 months post discharge. Out of 118 children with injuries (9% of all patients), 75 had injury of the head as the leading injury. There were no significant differences at admission in the severity of clinical condition, as expressed by PIM2 and ISS, between patients with head injuries and patients with other injured leading body regions. Children with head injuries had significantly worse HRQOL than children with other leading injured body region (p

///

Introduction: In recent years there has been a significant increase in interest for measuring the Quality of Life (QOL) in children. The assessment of QOL and changes in QOL over time after a critical illness is important not only for survivors but also for their families and is a good measure of effectiveness of Paediatric Intensive Care Unit (PICU) management. The underlying chronic health condition (CHC), severity of illness and length of stay are factors which can affect QOL of children treated in PICU. We investigated the influence of CHC, length of stay and severity of illness estimated by Paediatric Index of Mortality (PIM 2) on the long- term QOL. The quality of life of children was evaluated according to the Royal Alexandra Hospital for Children Measure of Function (RAHC MOF). Results: Six months after treatment in PICU severity of illness, expressed as PIM 2 score, showed a significant impact on children’s QOL (p=0.016). Longer length of stay in PICU has a significant negative impact on long-term QOL (p=0, 006). A decrease of RAHC MOF after 24 months occurred in significantly more patients with CHC treated in PICU, than in their peers from outpatient clinic as controls (p=0.029). Twenty four months after discharge from PICU significantly more children with neurodevelopmental disabilities had reduced QOL than children without CHC (p=0.013). Conclusion: Six months after discharge acute illness has a significant impact on children after treatment in PICU. Twenty four months after discharge, longer stay and co-morbidity ware the decisive factors for diminished QOL in children after PICU treatment. Children with neurodevelopmental disabilities had the worst preadmission and the worst long-term QOL.