Search

Trajno niske totalne stope fertiliteta dugoročno predstavljaju jedan od značajnijih izazova većine razvijenih zemalja. Iako se u Europi višom razinom fertiliteta ističu zemlje Sjeverne i Zapadne Europe, posljednjih je godina uočljiva konvergencija s ostalim regijama. Istraživanja varijacije fertiliteta u prostoru pokazuju sličan obrazac kroz cijelu Europu – razine fertiliteta više su u ruralnim područjima i malim gradovima, a niže u velikim gradovima. Rad daje pregled glavnih teorija o čimbenicima koji utječu na varijaciju fertiliteta u prostoru. U literaturi dominiraju dvije glavne hipoteze: kompozicijska hipoteza tvrdi da se razine fertiliteta razlikuju među mjestima zato što različite strukture ljudi žive u različitim naseljima, dok kontekstualna hipoteza tvrdi kako su od presudne važnosti čimbenici povezani s neposrednim životnim okolišem. Uz navedene hipoteze razmatra se i uloga selektivnih migracija. Ekonomski i sociokulturni čimbenici varijacije fertiliteta dvije su najistraženije skupine utjecaja. U recentnim istraživanjima naglašava se i uloga samog prostora u varijaciji fertiliteta, stoga zaseban odjeljak daje analizu varijacije fertiliteta u hrvatsko-mađarskom pograničju. Podaci pokazuju kako nema jednoznačne poveznice između pograničnog položaja i razine fertiliteta, no razine fertiliteta pograničja jedne i druge zemlje sličnija su međusobno nego razinama fertiliteta matičnih država., Persistently low total fertility rates are one of the most significant challenges for most developed countries in the long run. Although the countries of Northern and Western Europe stand out in Europe with their higher levels of fertility, convergence with other regions has been noticeable in recent years. Surveys of spatial fertility variation show a similar pattern across Europe - fertility levels are higher in rural areas and small towns, and lower in large cities. The paper provides an overview of the main theories on the factors influencing the variation of fertility in space. The literature is dominated by two main hypotheses: the compositional hypothesis claims that fertility levels differ between places because different structures of people live in different settlements, while the contextual hypothesis argues that factors related to the immediate environment are crucial. In addition to the above stated hypotheses, the role of selective migration is also considered. Economic and sociocultural factors of fertility variation are the two most studied groups of influences. Recent research also emphasizes the role of space itself in fertility variation, so a separate section provides an analysis of fertility variation in the area of Croatian-Hungarian border. The data show that there is no unambiguous link between the border position and the level of fertility, but the fertility levels of border areas of both countries are more similar to each other than the fertility levels of their respective home countries.

This work examines, using Eurostat data, the fertility-development relationship at the sub- national level and further, the relationship between development and age-specific fertility rates. By conducting simple linear regression, we examine the relationship between economic development, as measured by GDP per capita, and age-specific fertility rates using 5-years cohorts among European countries in 2015. A particular emphasis is placed on 20-39 years cohorts. The relationship is analyzed for each 5-years cohort and each of the 26 European countries individually, covering 1358 NUTS 3 regions. We document a weak negative relationship between GDP per capita and TFR among most countries in 2015. In some countries, the relationship is slightly positive. Although on the one-year data we cannot track long-standing relationship, fertility decomposition into age groups revealed that the fertility-development relationship is formed by two opposite relationships. GDP per capita is in a negative relationship with age-specific fertility rates of the 20-24 and 25-29 age groups. With the age group of 30-34 years a relationship reverses to weak positive, and with the group 35-39 years a positive relationship becomes strong and significant. In younger cohorts and among less developed countries, the impact of GDP per capita on age-specific fertility rates is greater. Since the relationship transition from negative to positive depends on births at later ages, countries with a higher share of births after 30 have a more positive relationship. Following such a finding, the direction of the fertility- development relationship depends on the share of birth of the pre and after 30 subpopulation.

The smallest Croatian islands, due to the preserved natural heritage (often accompa-nied by cultural and ethnological), attract relatively „higher class“ tourists (Rihtar et al., 2018). However, the question is to what extent locals alone are able to preserve and use the mentioned values as a tourist resource (Mikačić, 1993 ; Vidučić, 2007), since it depends more on private nostalgia than on more systematic institutional care. An attempt was made to check how promising in this respect local socio-demographic structures and professional capital are by comparing them with previous infrastructure improvements and conservation achievements. An additional attempt was made to determine whether there is potential for gathering into a single tourism cluster (and joint branding) in order to attract greater institutional attention, necessary for more systematic preservation and promotion of local resources in a sustainable way, without devastation by excessive tourist exploitation (Milković, 2015 ; Rihtar et al., 2016).

U radu se analiziraju neki elementi demografskih promjena hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori, na temelju rezultata dvaju zadnjih popisa (2003. i 2011. godine). Polazeći od pretpostavke da je temelj očuvanja svake kulturne baštine ponajprije socijalni kapital, dakle ljudi i njihova međusobna povezanost, nastoji se na osnovi odabranih pokazatelja utvrditi vitalnost hrvatske zajednice u Crnoj Gori, kao jedan od prvih preduvjeta održavanja kulturne baštine te novih doprinosa kulturnom životu Crne Gore. Osim toga, sociodemografska struktura nacionalne manjine jedan je od indikatora i za uspješnu uspostavu veze s matičnom domovinom. Demografska analiza načinjena je na tri prostorne razine, polazeći od analize hrvatske manjine u ukupnoj demografskoj slici Crne Gore, preko tradicionalnoga „demografskog bazena“ Hrvata – Boke kotorske, do razine pojedinih općina u kojima su Hrvati kroz povijest bili prepoznati kao važni dionici u oblikovanju kulturne baštine. Rezultati pokazuju nastavak trenda smanjenja broja stanovnika hrvatske nacionalnosti, kako u Crnoj Gori, tako i u Boki kotorskoj. Njihova biološka struktura također je u regresiji, dok analiza obrazovne strukture ipak donosi tračak optimizma, osobito kad je riječ o kapacitetu za partnerstvo u njegovanju i razvijanju kulturne baštine.

Analitički izvještaj o demografskom stanju i trendovima u Republici Hrvatskoj.

U radu se analiziraju odabrani pokazatelji, rezultati nekoliko socioloških, empirijskih istraživanja koja su provedena od 2006. do 2017. godine, a u kojima su se proučavali sociološki i prostorni aspekti fenomena kao što su suvremene urbane transformacije hrvatskih gradova i prakse sekundarnog stanovanja. U prvom se istraživanju od stručnjaka zaposlenih u gradskim upravama tražila procjena posljedica urbanih transformacija, pri čemu je naglasak bio na nezakonitoj gradnji. U druga dva istraživanja analizirali su se odgovori na pitanja u kojima se tražilo da se ispitanici izjasne o povezanosti odabira lokacije sekundarnog stanovanja s mogućnostima bespravne gradnje te su uspoređeni odgovori stalnog (domicilnog) stanovništva i povremenih (došljaka) koji u naseljima imaju kuće za odmor. Utvrđeno je da je mogućnost gradnje bez dozvole jedan od čimbenika za odabir lokacije kuće za odmor. U idućem koraku – analiza provedena u GIS alatu – potvrđeno je da u prostoru postoji velik stupanj preklapanja pojava sekundarnog stanovanja i nezakonite gradnje, kako u velikim tako i u malim i srednjim gradovima. Na temelju ovih indikatora može se zaključiti da postoji relativno stabilna povezanost tih dviju pojava te da bi u tom smjeru bilo potrebno provesti daljnja istraživanja.

Pravno i ekonomsko okruženje koje se stvorilo punopravnim članstvom Hrvatske u Europskoj uniji sa slobodom protoka ljudi i kapitala značilo je nove ekonomske, profesionalne i druge mogućnosti za hrvatske državljane. Istodobno, za Hrvatsku je to otvorilo nove procese poremećaja na tržištu rada, napose za određene djelatnosti, zatim dodatno demografsko pražnjenja dijelova teritorija koje još uvijek traje. Posljedice su brojne i vidljive te traže brze i adekvatne odgovore. Za utvrđivanje povratničkog potencijala među hrvatskim migrantima potrebno je evidentiranje stvarnog stanja, broja i strukture iseljenika te utvrđivanje njihova odnos prema povratničkim tokovima (pitanja administrativnih i drugih zapreka, očekivanja potencijalnih povratnika, razlika među dobnim skupinama migranata). U navedenim analizama autori će se služiti dostupnim statističkim pokazateljima i postojećim istraživanjima na temu povratništva. Također, u analizu će biti uključena iskustva drugih članica Europske unije koje dijele slične probleme iseljavanja te njihovi koraci u privlačenju iseljenih građana.

Istočna Hrvatska posljednjih godina bilježi intenzivan pad broja stanovnika koji je uvjetovan sve jačim iseljavanjem, ali i izrazito nepovoljnim prirodnim kretanjem stanovništva. U radu je analizirano prirodno kretanje stanovništva pet istočnohrvatskih županija između 1971. i 2016. godine. Analizirajući po međupopisnim razdobljima, proizlazi kako je između 1971. i 1980. zabilježena pozitivna prirodna promjena od 31 508 stanovnika dok je u razdoblju 1981.-1990. broj rođenih bio za 20 603 veći od broja umrlih. U idućem međupopisju (1991-2000.) dolazi do prirodnog pada, ali nepoznatog iznosa jer s okupiranog područja u Državni zavod za statistiku nisu dostavljani podatci o rođenima i umrlima. U razdoblju 2001.-2010. prirodni pad iznosi 22 021 stanovnika, a od 2011. on se još više produbljuje pa je samo u posljednjih šest godina (2011.-2016.) zabilježen prirodni pad od 19 595 stanovnika. Glavni razlog takvim promjenama u prirodnom kretanju promatranih 46 godina je drastično smanjenje broja rođenih dok je broj umrlih kroz cijelo razdoblje bio relativno stabilan. Tako je prosječan godišnji broj umrlih varirao između 10 001 (1971.-1980.) do 10 508 (2001.-2011.) dok je s druge strane broj živorođenih s prosječno 13 152 (1971.-1980.) smanjen na samo 7 178, 5 živorođenih po godini u razdoblju između 2011. i 2016. Time je prosječan godišnji broj živorođene djece u sadašnjem međupopisnom razdoblju gotovo prepolovljen (45, 6%) u odnosu na sedamdesete godine prošlog stoljeća. Razmatrajući po županijama, najveći pad rodnosti bilježi Vukovarsko-srijemska županija s čak 51, 5% manjim brojem živorođenih po godini u razdoblju 2011.-2016. nego što je iznosio godišnji prosjek 1971.-1980. Relativno „najpovoljnija“ situacija je u Brodsko- posavskoj županiji gdje je prosječan godišnji broj živorođenih u posljednjem razmatranom razdoblju manji 38, 7% u odnosu na najranije razdoblje (1971.-1980.). Također je analizirano i prirodno kretanje po gradovima i općinama između 2001. i 2016. pri čemu se došlo do nadasve zabrinjavajućih podataka. Naime, od ukupno 127 istočnohrvatskih gradova i općina, pozitivnu prirodnu promjenu između 2011. i 2016. zabilježilo je tek pet općina: Andrijaševci, Sikirevci, Strizivojna, Voćin i Vođinci. Ukoliko se ne zaustave takvi nepovoljni demografski trendovi, istočna Hrvatska će, kao i Hrvatska u cjelini, uskoro biti suočena s još ubrzanijem demografskim starenjem, nedostatkom radne snage, gospodarskom stagnacijom, problemima u mirovinskom i zdravstvenom sustavu itd.

U radu se na osnovu dostupnih popisnih podataka analiziraju odabrana demografska obilježja stanovništva Grada Samobora u razdoblju od jednog stoljeća. Referentne godine popisa su 1910., vrijeme nastajanja monografije Milana Langa o Samoboru, i 2011., godina posljednjeg popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj. Unatoč metodološkim ograničenjima, različitim metodologijama popisa stanovništva i prostornim obuhvatima popisnih jedinica, stoljetno razdoblje omogućuje uvid u demografske promjene između Samobora u Langovo doba i suvremenog Samobora. Navedena ograničenja se napose očituju u ovom istraživanju koje je provedeno na naseljskoj razini. U radu se analiziraju promjena broja te distribucija stanovništva u samoborskim naseljima sa stogodišnjim odmakom. Drugi dio rada posvećen je biološkoj strukturi stanovništva naselja Grada Samobora i njihovim „razvojnim potencijalima“ temeljenim na obrazovanosti stanovništva. Analiza nižih popisnih jedinica ukazuje na velike razlike između gospodarskog i administrativnog središta Samobora te većine ostalih naselja kojima je u analiziranom razdoblju narušena bioreprodukcijska osnova. Na nju se nadovezuje i lošija obrazovna struktura u odnosu na Samobor kao gospodarsko, administrativno i kulturno središte što se manifestira u ukupno slabijem razvojnom potencijalu tih naselja.

Cultural participation as a strategy for revitalizing a vacation town Urban landscape is a complex phenomenon that is perpetually transforming and reshaping in accordance with changes in lifestyle. One of the results of this transformational process is the vast amount of neglected and abandoned spaces, as well as deserted settlements, inside or on the edges of the urban core that are remnants of the past. Bearing in mind the complexity of the revitalization process, our focus is on cultural strategies and culturally led revitalization plans that are currently considered the ‘go to’ recipe for rebuilding communities. In this paper, we investigate the levels of participation and increases in social and cultural capital in a developing settlement. In this work, the authors research the revitalization process of a coastal settlement in Croatia that abounds with the following specifics: First, the location is a planned vacation town in Croatia, an elite seasonal settlement with distinct micro urban space developed from complex modernist urban planning. Second, the home settlement of Červar Porat was reputed as being a very successful project of the development from the late sixties until the beginning of the nineties. Next two decades were shaped by rapid deterioration of physical as well as social aspects of settlement. Concurrently, housing shifts emerged in the marketplace and the second home settlement transformed into a permanent home settlement. That transformation brought new demands to everyday life in the settlement that ultimately increased of the quality of life for permanent residents. This article presents the results of a bottom up research project conducted on the cultural dynamic and the aspirations of the permanent and temporary residents of Červar Porat. The goal was to evaluate its successful transformation from a temporary to a permanent settlement and explore whether it is likely that culture became one of the key tools for achieving a vibrant micro urban space in Červar Porat.

Zemlje podrijetla tražitelja azila prema intenzitetu vojnih sukoba mogu se podijeliti na pet kategorija: zemlje vrlo visokog, visokog, srednjeg, niskog i vrlo niskog intenziteta sukoba (uključujući i zemlje bez vojnih sukoba). Navedena kategorizacija predstavlja inverznu skalu Global peace indexa (2016). Na temelju kvantitativnih podataka UNHCR-a autori su u radu analizirali povezanost intenziteta vojnih sukoba i broja tražitelja azila iz određenih zemalja koji su u razdoblju od 2014. do 2016. godine podnijeli zahtjev za azilom u državama članicama Europske unije. Vremensko razdoblje 2014.-2016. odabrano je iz razloga što je na taj način obuhvaćeno razdoblje neposredno prije naglog povećanja broja zahtjeva za azilom tijekom 2015. godine i razdoblje nakon toga. Uz navedeno analizirana je i frekvencija traženja azila osoba iz država podrijetla (prema predloženoj kategorizaciji intenziteta vojnih sukoba) u odredišnim zemljama. Rezultati analize potvrđuju da tražitelji azila preferiraju ekonomski stabilnije zemlje Europske unije. Riječ je o zemljama u kojima već postoje brojne migrantske zajednice što također utječe na odabir zemalja u kojima se podnose zahtjevi za azilom. Značajan segment populacije tražitelja azila dolazi iz država koje nisu izložene ratnim razaranjima što upućuje da se među motivima odabira zemlje podnošenja zahtjeva za azilom mogu kriti i oni ekonomske i socijalne prirode.

U radu se razmatra odnos nekoliko specifičnih obilježja odnosa migracija i (ne)zaposlenosti. Točnije, odabrano je (jedinih) sedam županija s pozitivnom ukupnom migracijskom stopom i sedam županija s najvećim negativnim ukupnim migracijskim stopama u posljednjem međupopisnom razdoblju (2001. – 2011.). Za svaku se od navedenih skupina županija prikazuje odnos (stopa) ukupne međupopisne migracije i (ne)zaposlenosti tako da se prikazuje razlika u stopi nezaposlenosti 2001. godine i 2011. godine i jačina korelacije sa stopom ukupne međupopisne migracije. Kontingent nezaposlenih dihotomiziran je na mlade (15 – 29 godina) i zrele (30 – 64 godine) nezaposlene, a u radu se daje i pregled razlika u stopi obje navedene skupine 2001. i 2011. godine te korelacija tih stopa sa stopom ukupne međupopisne migracije za skupine županija prema tipu/predznaku migracija (emigracija –imigracija).

The paper analyses functional and physiognomic changes of housing units on city and municipality level in the Republic of Croatia from 2001 up to 2011. Functional changes are analysed according to statistical categories of housing units, while for analysis of physiognomic changes the authors used data on number and sizes of the units. During the past few decades the total number of housing units in Croatia is continuously growing as well as the number of units within specific statistical categories. The same trend exists when analysing the size of the units – in addition to absolute growth, records show increase in average size of housing units as well. The analysis of last inter- census period, when the total number of housing units increased by 19.7%, shows that the change in total number of housing units, as well as change in the number of lower level statistical categories is spatially differentiated. While coastal region and the capital city register a relatively strong increase in the number of housing units, central Croatia stands out at the other end with the lowest increase rate. Among changes that affected lower category housing units, increase in apartments for secondary housing stands out. Between 2001 and 2011 their number increased by 36.6%, with highest rate recorded in coastal cities and municipalities. Census data also indicate the expansion of number of temporarily vacant housing units during the analysed period, which is also a continued trend from earlier periods. The significant increase in temporarily vacant housing units during previous decade can be in one part associated with the economical crisis and recession that created an excess of units on the market. On the other hand, the reasons can also be found in the fact that registered changes are not following the rate of demographic development of Croatia. Increase in the number of developed units does not reflect real needs for housing, but can instead be interpreted as a sort of preservation of value when considering citizen’s savings. This, however, represents the “occupation” of space and its permanent dilapidation.

U Hrvatskoj je nakon 1991. godine uočen veliki nesrazmjer između kretanja broja stanovnika i broja stanova. Dok je ukupan broj stanovnika posljednja dva međupopisna razdoblja bilježio smanjenje, broj stanova je nastavio daljnji rast. U radu se analiziraju promjene broja tih dvaju popisnih jedinica između 2001. i 2011. godine kada je u Hrvatskoj ukupan broj stanovnika smanjen 3, 4%, a broj stanova povećan 19, 7%. Takvim debalansom u promjeni broja stanovnika i stanova prosječna veličina stana po stanovniku povećana je sa 27, 2 m² (2001.) na 34, 8 m² (2011.). Istodobno je smanjen i broj osoba po jednom stanu sa 2, 67 na 2, 24 osobe što ne znači da je nužno došlo i do naglog povećanja standarda stanovanja. Na to ukazuju i podaci da je porast stanova za stalno stanovanje iznosio samo 15, 2% dok je broj privremeno nenastanjenih stanova povećan 74, 1%, broj napuštenih stanova 74, 5%, a broj stanova za odmor i rekreaciju 36, 6%. Naime, ti podatci mogu značiti i da je na tržištu relativno velik broj neprodanih stanova, da je dio imućnijih stanovnika ulaganjem u nekretnine želio sačuvati vrijednost kapitala ili da je znatan broj stanova, ponajprije u depopulacijskim krajevima, napušten. Indikativne su i promjene na razini županija jer je u svima zabilježen porast broja stanova dok su samo četiri županije imale porast broja stanovnika (Zadarska, Zagrebačka, Grad Zagreb i Istarska). Među njima se posebno ističe Zadarska županija s relativno najvećim porastom broja stanovnika, ali i broja stanova. Prema porastu broja stanova slijede Šibensko-kninska i Splitsko-dalmatinska županija koje su istodobno imale smanjenje broja stanovnika. Kod Splitsko-dalmatinske to je ponajviše rezultat porasta broja stanova za stalno stanovanje, najvećeg nakon Zadarske županije, dok je Šibensko-kninska županija imala na razini Hrvatske relativno najveći porast stanova za odmor i rekreaciju (92, 5%). Upravo je iznadprosječan porast broja stanova za odmor uvjetovao da i ostale primorske županije (Istarska, Primorsko- goranska, Ličko-senjska i Dubrovačko-neretvanska) imaju iznadprosječan porast broja stanova premda su sve navedene, osim Istarske županije, smanjile ukupan broj stanovnika. Osim Grada Zagreba sve ostale (kontinentalne) županije zabilježile su ispodprosječan porast broja stanova, a po relativno najmanjem porastu ističe se Bjelovarsko- bilogorska županija (2, 8%) koja je na državnoj razini imala i najmanji porast broja stanova za stalno stanovanje. Ujedno, u toj je županiji čak smanjen broj stanova za odmor i rekreaciju što je uz nju zabilježila samo Koprivničko-križevačka županija. Detaljnija analiza prostorne diferencijacije bit će prikazana promjenom broja stanovnika i stanova na razini gradova i općina.

U radu se razmatraju osnovni demografski procesi na Kvarnerskim otocima u posljednjih 20 godina. Rezultati popisa stanovništva u tom razdoblju pokazuju stalni rast broja stanovnika na Kvarnerskim otocima te ovaj prostor promoviraju u jednu od vitalnijih podregija Primorsko- goranske županije. Rezultati analize pokazuju da je za ove pozitivne demografske pokazatelje zaslužna mehanička komponenta ukupnog kretanja stanovništva, odnosno useljavanje, koje je uspjelo nadjačati negativno prirodno kretanje. Dakako, to je rezultiralo činjenicom da kretanje stanovništva Kvarnerskih otoka od 1991. do 2011. godine pripada tipu "regeneracija imigracijom". No kako se pojačano useljavanje nije odrazilo na ublažavanje negativnoga prirodnog kretanja, za pretpostaviti je da u useljeničkom kontingentu dominira "fiktivno" stanovništvo. Ovoj pretpostavci ide u prilog i usporedba indeksa popisne promjene 2011./2001. i tipa indeksa demografskih resursa 2001. godine.

Na prijelazu u 21. stoljeće službena demografska statistika pokazuje da je na hrvatskim otocima zaustavljena višedesetljetna depopulacija.Međutim, autori upoznati sa brojnim posrednim pokazateljima dovode u sumnju službene statističke podatke. Posebno naglašavaju kategoriju otočnog "fiktivnog stanovništva" koja se širi poreznom presijom u Hrvatskoj, pojačanjem rezidencijalnog stanovniš -*tva te koristi iz pojedinih odredbi Zakona o otocima.

U ovom se radu analizira demografsko kretanje stanovništva Makarskog primorja u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća. Napravljene su analize ukupnoga kretanja stanovništva te dinamičkih sastavnica ukupnoga kretanja (prirodno kretanje i migracijski saldo). U analiziranom razdoblju ovo područje karakterizira izrazita pozitivna dinamika populacijskih procesa. Mehaničko kretanje stanovništva, uz pozitivni prirodni prirast, bilo je glavnim čimbenikom demografskih promjena. Pažnja je usmjerena i na društvene čimbenike (posredne i neposredne) kao generatore ovih promjena. Početkom analiziranog razdoblja dominirala je emigracija (poratna kolonizacija u Slavoniju, Istru i Vojvodinu), da bi u narednim desetljećima došlo do promjene migracijskog predznaka. Ti procesi su inicirani jačanjem turizma na obali te pojačanom litoralizacijom od 1960-ih. U prostornoj distribuciji stanovništva primjetna je sve veća koncentracija stanovništva Makarskog primorja u manjem broju naselja, napose gradu Makarskoj kao tradicionalnom središtu ove mikroregije.

Koncept središta naseljenosti nekog prostora često se koristi u geografskim studijama, a prvi poznati publicirani rad u kojem je korišten seže još u 1872. godinu. U tim se radovima uvriježilo da se za središte naseljenosti prostora koristi jedna od triju točaka: medijalno središte populacije, težište naseljenosti ili geometrijski medijan naseljenosti. Svaka od ovih točaka predstavlja jednu od deskriptivnih mjera prostornih podataka koje su važne pri razumijevanju i vrednovanju temeljnih geografskih pojmova kao što su dostupnost i raspršenost. Analiza hrvatske geografske znanstvene bibliografije bilježi jasan manjak radova ove tematike. Kako bi se prevladao uočeni nedostatak jedan od ciljeva ovog rada je istražiti kretanje središta naseljenosti Republike Hrvatske tijekom proteklih stoljeće i pol te definirati njegovo odstupanje od geografskog težišta (središta). Time će se dobiti još jedan pokazatelj deskriptivne prostorne statistike koji doprinosi boljem razumijevanju razvoja naseljenosti Republike Hrvatske u cjelini.

U radu se analizira srednjodalmatinski prostor u drugoj polovini 20. stoljeća, kao jedan od demografski progresivnijih dijelova Republike Hrvatske. Napravljene su analize ukupnoga kretanja stanovništva te dinamičkih sastavnica ukupnoga kretanja (prirodno kretanje i migracijski saldo) za razdoblje od 1961. do 2001. Prostor je analiziran kroz tri sastavnice: zaleđe, priobalje i otoci. Rezultati su pokazali da navedena demografska progresija ne karakterizira podjednako sve sastavnice Srednje Dalmacije. Naime, raščlambom dinamičkih sastavnica ukupnoga kretanja stanovništva neprijeporno je utvrđeno da su dvije od tri prostorne sastavnice srednjodalmatinskog prostora tijekom cijeloga analiziranog razdoblja bile u regresivnoj, a tek najmanja od njih u progresivnoj demografskoj fazi. Time se pokazalo da je Srednja Dalmacija prostor diferenciranoga demografskog razvitka s nepovoljnom razvojnom strukturom u kojoj je stanovništvo koncentrirano u uskoj longitudinalnoj priobalnoj zoni.

Kako je Srednja Dalmacija u prirodno-geografskom smislu heterogen prostor to se i u razvojnom smislu može reći da je nehomogenost značajka analiziranog prostora. Stoga pojedine mikroregionalne cjeline imaju svoj specifičan razvitak koji se ne može izjednačiti s razvitkom srednjodalmatinskog prostora u cjelini. Populacijska neravnoteža otkriva se analizom vrijednosti koordinata populacijskih težišta odnosno njihovim prostornim smještajem pa možemo tvrditi da je u zadnjih stoljeće i pol na prostoru Srednje Dalmacije prisutan neravnomjeran populacijski razvoj. Neravnomjernost se ogleda u činjenici da je u vrijeme petnaest analiziranih popisa stanovništva (1857.-2001.) populacijsko težište bilo prosječno udaljeno od geografskog 9, 18 km (najbliže mu je bilo 1910. godine 6, 17 km, a najdalje 1991. godine 13, 91 km) pri čemu je naselje Split ponajviše generiralo putanju populacijskog težišta tijekom analiziranog razdoblja. Većinu analiziranog vremena se populacijsko težište kretalo prema zapadu da bi u zadnja dva desetljeća uočava njegovo skretanje prema jugu. Glavni su razlozi tome: demografsko pražnjenje zaleđa, jačanje turizma na obali te pojačana litoralizacija, čime dolazi do sve veće koncentracije srednjodalmatinskog stanovništva u manjem broju naselja. Kao jezgre srednjodalmatinske naseljenosti danas se izdvajaju priobalna zona, Sinj i Imotski s okolicom i dolina Neretve. Srednja Dalmacija se pokazala kao jedan od populacijsko progresivnijih prostora Republike Hrvatske. Općenito gledano, analiza promjene smjera i intenziteta krivulje kretanja broja stanovnika srednjodalmatinskog prostora u razdoblju od 1857. do 2001. godine pokazuje tri karakteristična intervala: 1. u prvom je intervalu (razdoblje od 1857. do 1948. godine) zabilježen stalan i srednje jak porast broja stanovnika s prosječnom godišnjom stopom rasta od 6, 7‰, pri čemu je u 91 godinu ostvaren rast od 143.983 stanovnika ; 2. drugi je interval (razdoblje od 1948. do 1991.godine) obilježen stalnim jakim porastom broja stanovnika s prosječnom godišnjom stopom rasta od čak 11‰ gdje je u 43 godine Srednja Dalmacija populacijski narasla za 191.268 stanovnika. ; 3. treći, najkraći interval (razdoblje od 1991. do 2001. godine) karakterizira pad broja stanovnika u apsolutnom iznosu od 8.765 ili -1, 1‰ godišnje. Iako je zaleđe dugo vremena bilo najnaseljeniji dio srednjodalmatinske regije te predstavljalo populacijski bazen iz koga je dugi niz godina priobalje osvježavalo svoj najvitalniji dio, litoralna je zona 60-ih godina prošlog stoljeća preuzela primat, tako da se može reći kako je ona najjača jezgra naseljenosti kako na otocima, tako i u cijelom srednjodalmatinskom prostoru. Srednja Dalmacija je u cjelokupnom razdoblju od 1961. do 2001. godine podizala prosjek prirodnog kretanja Republike Hrvatske. Ono se nije podjednako ostvarivalo u svim prostornim cjelinama. Činjenica da je dvostruko više stanovnika koji naseljavaju obalna naselja ostvarilo osam puta veći prirodni priraštaj u razdoblju 1981.-2001. od stanovništva naselja u unutrašnjosti ide u prilog tezi da je dugogodišnja migracija devastirala biološki potencijal ovih naselja pridonoseći, dobrim dijelom, njegovu jačanju u naseljima na obali. Ukupno gledajući, Srednja Dalmacija je u analiziranom razdoblju ostvarila negativan migracijski saldo od 6.363 stanovnika, no ni u ovom slučaju ne može se govoriti o homogenosti procesa unutar srednjodalmatinskog prostora. Analizirajući migracijski saldo ostvaren u ukupnom razdoblju od 1961. do 2001. godine, na razini triju velikih prostornih cjelina, može se reći da srednjodalmatinsko priobalje nije uspjelo privući toliko imigranata koliko su otoci i zaleđe uspjeli proizvesti emigranata. Iz analize općeg kretanja srednjodalmatinskog stanovništva u razdoblju od 1961. do 2001. godine vidljiva je jasna diferencijacija prostora na progresivni priobalni dio i regresivno zaleđe i otoke. Tako se srednjodalmatinski prostor u demografskom smislu izrazito polarizirao. Regresija je zahvatila većinu zaleđa i otoka dok se progresivni dio sveo na uski longitudinalni priobalni pojas s dvije transverzale od kojih je južna kontinuirana smještena u delti Neretve, a sjeverna diskontinuirana i nalazi se na pravcu od Splita preko Dugopolja do Sinja. Usporedba analitičkih pokazatelja dobne strukture stanovništva naselja na obali i onih u unutrašnjosti srednjodalmatinskog prostora pokazuje da je u vrijeme zadnjeg popisa stanovništva došlo do bodovnog izjednačenja njihova stupnja ostarjelosti, odnosno, stanovnici naselja na obali su „sustigli“ populaciju naselja u unutrašnjosti u procesu starenja. Premda, drugi pokazatelji dobnog sastava (indeks starosti, koeficijenti dobnih ovisnosti) još uvijek idu u prilog stanovništvu naselja na obali zamijećeno je, u zadnjem međupopisnom razdoblju, njihovo približavanje vrijednostima populacije koja je naseljena u unutrašnjosti Srednje Dalmacije. Glavni pokretač ovih negativnih kretanja jest najveće srednjodalmatinsko naselje Split čije je stanovništvo u razdoblju od 1981. do 2001. godine iz kategorije „na pragu starosti“ prešlo u kategoriju „starost“. Analiza tipova srednjodalmatinskih naselja prema indeksu demografskih resursa, diferencira ovaj prostor u dvije skupine: prostore razvojne jezgre i prostore periferije. Tri razvojne osovine, koje su se i u demografskoj analizi izdvojile, prepoznaju se u longitudinalnom pravcu duž kopnenog dijela obale, gdje se posebno svojom snagom ističe dio od Trogira preko Splita do Omiša te u dva transverzalna pravca Split-Dugopolje-Sinj i Ploče- Opuzen-Metković. Pored razvojnih osovina u prostoru srednjodalmatinskog zaleđa se kao razvojna središta ističu Trilj, Imotski i Vrgorac sa svojim gravitacijskim područjima. Pri tome treba reći da jezgre srednjodalmatinskog prostora uglavnom čine gradska i bivša gradska naselja, dok periferiju obilježavaju seoska naselja. U razdoblju od 1961. do 2001. godine glavno obilježje promjene u obrazovnoj strukturi stanovništva Srednje Dalmacije je podizanje razine obrazovanosti. Analiza obrazovne strukture stanovništva na razini makroregionalnih cjelina Srednje Dalmacije pokazuje razliku obalnog prostora u odnosu na otoke i zaleđe, pri čemu je u cjelokupnom razdoblju stanovništvo priobalja bilo na nešto višem stupnju obrazovanosti. Analize koeficijenta opterećenosti školovanijeg stanovništva manje školovanim na naseljskoj razini za 1981. i 2001. godinu pokazuju da je stanovništvo više obrazovanosti vezano uz gradove u unutrašnjosti i naselja na obali. Time su i vrijednosti koeficijenta opterećenosti školovanijeg stanovništva manje školovanim 2001. godine na naseljskoj razini vrlo jasno potvrdile već izdvojena razvojna središta i razvojne osovine uz iznimku nešto slabije obrazovanosti stanovništva na razvojnom pravcu Split-Sinj. Premda je broj aktivnog stanovništva srednjodalmatinskih naselja rastao u cijelom analiziranom četrdesetogodišnjem razdoblju krivulja opće stope aktivnosti u istom razdoblju poprima sinusoidalan oblik. U zadnjem je međupopisnom razdoblju došlo do pada opće stope aktivnosti i to pretežito zbog emigracijskih kretanja stanovništva potenciranih ratnim zbivanjima. I analiza aktivnog stanovništva pokazuje vrlo jasnu diferenciranost prostora. U priobalju stalno raste broj aktivnog stanovništva, dok na prostoru zaleđa i na otocima, u razdoblju 1981.-1991. njihov broj pada, a u razdoblju 1991.-2001. raste. Izrazit porast broja aktivnog stanovništva u razdoblju od 1981. do 2001. godine vidljiv je u tri skupine srednjodalmatinskih naselja. Usporedna analiza koeficijenata ekonomske ovisnosti u širem smislu u skupu srednjodalmatinskih naselja 1981. i 2001. pokazuje da njegov intenzitet slabi u većem broju naselja, što nas upućuje na povezanost s procesom starenja srednjodalmatinske populacije. Treba opet reći da intenzitet njegove promjene nije isti u cijelom analiziranom prostoru. Demografski i gospodarski najprogresivniji prostor koji se veže za naselja na obali doživio je i najmanji intenzitet promjene koeficijenta, dok su se najveće promjene događale u prostoru srednjodalmatinskog zaleđa između Sinja i Imotskog. Analiza kretanja broja i udjela aktivnog stanovništva Srednje Dalmacije, razvrstanog po sektorima djelatnosti, pokazuje da se ovaj prostor u analiziranom razdoblju transformirao od agrarnog do postindustrijskog društva, premda valja napomenuti da aktivno stanovništvo zaposleno u djelatnostima sekundarnog sektora nikada nije imalo većinski udio. Od 1981. godine tercijarizacija je prisutna u svim mikroregionalnim cjelinama Srednje Dalmacije, a naselja s dominacijom zaposlenih u sekundarnom sektoru zadržali su se u trogirskom, splitskom, omiškom, sinjskom i imotskom okruženju. Analiza cjelokupnog prostora Srednje Dalmacije pokazuje da se broj kućanstava u analiziranom razdoblju povećavao, a prosječan broj članova kućanstava smanjivao. Srednjodalmatinsko zaleđe i otoci u analiziranom razdoblju bilježe kontinuirani rast broja i udjela samačkih kućanstava za razliku od priobalja koje je od 1961. do 1991. godine bilježilo pad njihova udjela. Uzimajući intenzitet promjene broja stanova kao kriterij stupnja razvijenosti, može se reći da je srednjodalmatinski prostor u razdoblju od 1971. do 2001. godine bio jedan od razvojno propulzivnijih prostora unutar Republike Hrvatske. No i ovdje se procesi odvijaju različitim intenzitetom i dinamikom u pojedinim cjelinama. Tako promjena broja stanova srednjodalmatinskog zaleđa uvelike zaostaje za promjenama u priobalju i otocima. Broj stanova se u zadnja tri desetljeća 20. stoljeća u priobalju i otocima više nego udvostručio, dok je u istom razdoblju u srednjodalmatinskom zaleđu zabilježen porast tek nešto veći od trećine (34, 8%). Indeks promjene broja stanova u srednjodalmatinskim naseljima u razdoblju od 1981. do 2001. godine jasno izdvaja priobalje kao prostor u kojem je u analiziranom razdoblju došlo do izrazite ekspanzije broja stanova. Umjereni porast broja stanova zabilježen je u gradovima. Ovakva prostorna distribucija vrijednosti indeksa promjene broja stanova upućuje na zaključak da je korištenje stambenog prostora u turističke svrhe glavni pokretač jakih fizionomskih promjena srednjodalmatinskih priobalnih naselja, dok su fizionomske promjene ostalih naselja ponajviše uvjetovane demografskim promjenama. Zaključno se može istaknuti veliki utjecaj izgradnje stanova za odmor i rekreaciju na transformaciju srednjodalmatinskih naselja. Otočna naselja postaju sve više destinacije sekundarnog stanovanja i to ne samo ona smještena na obali već se fenomen ubrzano širi i na unutrašnjost. Na kopnenom se dijelu njihov utjecaj intenzivirao duž priobalja te se proširio i prostorom zaleđa. Kako se proces apartmanizacije snažnije počeo razvijati nakon popisa 2001. godine, može se očekivati da će naredni popis pokazati daljnji rast broja stanova za odmor i rekreaciju. U tom smislu novi argumenti i za fizionomsku i za funkcionalnu transformaciju naselja srednjodalmatinskog priobalja (otočnog i kopnenog) mogli bi se vidjeti već na sljedećem popisu stanovništva. Rezultati dviju klaster analize, provedenih na temelju varijabli promjena (demografskih, socio-ekonomskih, fizionomskih i funkcionalnih) u razdoblju 1981.-2001. godine, dali su validne podjele naselja u skupine te su predložene dvije tipologije naselja. Prva uključuje više varijabli promjene i temelji se na transformaciji naselja prema kriterijima demografskih, socio-ekonomskih, fizionomskih i funkcionalnih promjena, općenitija je i čine je tri tipa transformacije naselja: 1. naselja u propadanju, 2. naselja umjerene progresije, 3. naselja jake progresije. Kao stupnjevitija tipologija, pogotovo sa stajališta interpretacije izdvaja se tipologija od 5 različitih skupina naselja nastala na temelju promatranja zajedničkog djelovanja demografskih, fizionomskih i funkcionalnih promjena u razdoblju od 1981-2001. godine. Pet tipova naselja čine tri tipa s pozitivnim demografskim promjenama i dva tipa s negativnim demografskim promjenama. Na temelju tih rezultata može se definirati sljedeća tipologija transformacije srednjodalmatinskih naselja prema demografskim i fizionomsko-funkcionalnim promjenama u razdoblju 1981.-2001. godina: 1. naselja jake demografske progresije i ekstremne fizionomsko-funkcionalne transformacije, 2. naselja vrlo jake demografske progresije i jake fizionomsko-funkcionalne transformacije, 3. naselja jake demografske progresije i umjerene fizionomsko-funkcionalne transformacije, 4. naselja demografskog izumiranja i fizionomsko- funkcionalne stagnacije, 5. naselja demografskog izumiranja i umjerene fizionomsko-funkcionalne transformacije. Kanonička diskriminativna analiza potvrdila je kroz visinu korelacija, statističku značajnost i strukturu funkcija da je riječ o međusobno različitim skupinama naselja koje su unutar sebe homogene. Rezultati demografskih analiza, kao i statističke obrade i analize pokazale su da su srednjodalmatinska naselja izložena demografskim, socio-ekonomskim, fizionomskim i funkcionalnim promjenama. Te promjene su različitog karaktera i dinamike s obzirom na položaj naselja na obali i u unutrašnjosti, te s obzirom na razliku selo – grad. Među opisanim promjenama posebno se ističu klaster analizom identificirana žarišta transformacije koja se mogu povezati s procesima apartmanizacije obale i koja najviše ugrožavaju ravnomjerni razvitak obalnih naselja i njegove prirodne kvalitete (klaster 1 i klaster 2), kao i početak procesa funkcionalne transformacije naselja u zaleđu koja postaju naselja za odmor (klaster 5). To će svakako trebati potvrditi budućim istraživanjima koja bi za predmet imala ovu skupinu naselja. Iz anketnog istraživanja provedenog na uzorku studenata geografije, sociologije i arhitekture i urbanizma, s ciljem da se utvrdi kakva je njihova subjektivna percepcija prostora Srednje Dalmacije, nameće se nekoliko zaključaka: 1) Faktorska analiza ocjena karakterističnih komponenti ovog prostora pokazala je da se prostor iz perspektive ispitanika može opisati kroz tri faktora koja govore o njegovoj heterogenosti: a) zaleđe s obilježjima kamena, krša i ruralnih naselja, b) plodne oaze u zaobalju s prisutnošću slatke vode i c) urbanizirana obala. 2) U percepciji ispitanika granice srednjodalmatinskog prostora se šire na sjeverozapad u prostor Sjeverne Dalmacije, dok je iz njihove slike prostora „ispao“ jugoistočni dio tj. Donjoneretvanski kraj. 3) Estetska evaluacija naselja dobivena primjenom metode semantičkog diferencijala pokazala je da su naselja na obali u cjelini pozitivnije ocijenjena od naselja u zaleđu što ih „u startu“ čini atraktivnijim od naselja u zaleđu pa se može očekivati da će na njima ostati veći demografski, gospodarski i graditeljski pritisak. 4) Postoje razlike među studentima arhitekture i urbanizma i drugih studenata (geografija i sociologija) koje govore da su studenti arhitekture kritičniji prema trošenju okoliša (obala, poljoprivredne površine) u svrhu gradnje, te da više vrednuju tradicionalne oblike u fizionomiji naselja. Ova je anketa provedena kao pilot istraživanje te se na temelju njenih rezultata može zaključiti da bi bilo korisno njeno kontinuirano provođenje na reprezentativnim uzorcima ispitanika različitih profila (studenti, eksperti, korisnici prostora i dr.) u cilju proširenja spoznaja o percepciji i vrednovanju ovog prostora.

Svrha ovoga rada je izrada sintetičnog pokazatelja pomoću kojeg bi se olakšalo identificiranje, vrednovanje i usporedba demografskih resursa. Sekundarni je cilj da se prema vrijednosti sintetičnog pokazatelja oblikuje tipologija prostornih jedinica u Republici Hrvatskoj. Sintetični pokazatelj nazvan je indeks demografskih resursa (ider). Čine ga dvije osnovne sastavnice: demografski indeks (idem) i indeks obrazovanosti (io). Demografska masa je uključena u izračun, i to kao korektiv u obliku koeficijenta (k). Prvu sastavnicu indeksa čini jedanaest varijabli. Sadrži opći smjer demografskih promjena u prošlom razdoblju, najvažnije indikatore demografskog potencijala i sintetični pokazatelj prirodnog kretanja i dobnog sastava stanovništva. Drugu sastavnicu indeksa čine četiri varijable. Sadrži obilježja dosegnutog stupnja obrazovanosti stanovništva te naznake budućih proporcija najobrazovanijeg kontingenta. Na temelju dobivenih vrijednosti sintetičnog pokazatelja oblikovana je tipologija hrvatskih prostornih jedinica sa šest tipova demografskih resursa, te su određena njihova temeljna obilježja. Sintetični pokazatelj demografskih resursa pokazao se relevantnim i primjenjivim na svim razinama hrvatskih prostornih jedinica.

U radu se hrvatskim prigraničnim pojasom smatra područje svih općina i gradova koje je 2001. godine na kopnu graničilo s jednom od susjednih država. Promatrani je pojas u trenutku posljednjega popisa stanovništva obuhvaćao 23% od ukupnog broja općina i gradova. Položaj na granici može negativno utjecati na mnoge funkcije i sadržaje u naselju, pa tako postati i zapreka demografskom razvoju. S druge strane, prigranični položaj može neko naselje odnosno grad staviti u prednost pred drugim gradovima pa tako i potaknuti demografski razvoj. U radu se razmatra promjena broja stanovnika između 1900. i 2001. godine, kao i promjene u dobnoj strukturi stanovništva tematiziranog prostora između 1981. i 2001. godine. Zbog različite geneze i vremenskog nastanka hrvatskih granica, analizirane promjene prikazane su i na razini šet manjih cjelina - prema Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, koji je kao najduži raščlanjen na tri manja pojasa: sjeverni ili slavonski, srednišnji ili banovinsko-kordunsko-lični te južni ili dalmatinski.

Važna sastavnica ljudskog razvoja jesu demografski resursi, koji obuhvaćaju ukupna kvalitativna i kvantitativna, stvarna i potencijalna društvena i biološka obilježja stanovništva u određenom vremenu i prostoru. Nedvojbeno je da promjene u obilježjima demografskih resursa utječu na društvenu strukturu i društvene odnose - primjerice starenje stanovništva učinkovito djeluje na općedruštvene i gospodarske prilike. Radi smanjenja ili barem ublažavanja nejednakosti u društveno-gospodarskom razvoju, važno je koristiti endogene (in situ) razvojne resurse i potencijale određenog prostora, pa tako i demografske resurse. Stoga je u valorizaciji demografskih resursa hrvatskih prostornih jedinica (od naselja do makroregija) nužna spoznaja svih relevantnih značajki. Posebice je to potrebno za podrobniju usporednu analizu dijelova većih prostornih cjelina: upravnih gradova i općina, županija, regija. Razlike i sličnosti u demografskim resursima, te njihovoj prostornoj (ne)uravnoteženosti, u ovom radu spoznate su pomoću sintetičnih pokazatelja. Izradom tipologije hrvatskih prostornih jedinica (na temelju pokazatelja demografskih resursa) i kartografskim prikazom, kao osnovnim sredstvom analize i sinteze, doprinosi se znanstvenoj spoznaji važnog segmenta nacionalnog prostora.

Razmatra se promjena broja stanovnika hrvatskog litoralnog pojasa između 1900. i 2001. godine. U sklopu od 811 izdvojenih naselja zapaža se sve veća koncentracija stanovništva pa je tako početkom razdoblja u njima živio svaki šesti stanovnik Hrvatske a početkom 21. stoljeća već gotovo svaki četvrti stanovnik. Utvrđena je izrazita polarizacija u kretanju broja stanovnika između kopnenog i otočnog litoralnog dijela te nejednako kretanje broja stanovnika između pet regionalno-prostornih cjelina.

During the 20th century, population development in this area is caracterized by general ragression (from 9914 inhabitants in 1900 to 3576 inhabitants in 2001). In other words, in period of the end of 20th century in this area lived one-third of population in comparison to the period of the began of same century. These changes are initiated by strong emigration and continued by negative natural increase of population. These circumstances caused extremely ageing of island population, as well as degradation of demographic (particularly biological) structure. The main consequence of these regressive processes is distability for demographic self-revival and need for immigration revival in this island area.

U radu se analiziraju neke socio-demografske značajke stanovništva hrvatskog priobalja: broj stanovnika, dobni sastav stanovništva, te razina završene škole kao osnovnih pokazatelja demografskog i općeg razvojnog potencijala priobalnih naselja. Naselja obuhvaćena analizom su sva koja u svom teritorijalnom obuhvatu sadržavaju obalnu crtu, a grupirana su po tri kriterija: geografskom položaju, odnosu kopno-otok i funkcionalnom značaju. Analiza naseljenosti priobalnog područja pokazala je da se njezino težište nalazi na kopnenom dijelu obale, na kojem se također mogu uočiti jezgre i periferija naseljenosti. Dobni sastav stanovništva obalnih naselja pokazao je starenje kao opće obilježje, posebno izraženo na otocima, no u cjelini obalna su naselja u tom pogledu u povoljnijem položaju od drugih područja u Hrvatskoj. I u pogledu razine završene škole, otočna obalna naselja su u nepovoljnijem položaju od naselja na kopnenoj obali, no ukupna slika svih naselja na obali, po koeficijentu skolarizacije, kao i po koeficijentu opterećenosti školovanih manje školovanima, bolja je od hrvatskog obrazovnog prosjeka. To upućuje na zaključak da bi se i eventualni proces „ relitoralizacije“ mogao brže i jače odvijati na kopnenom dijelu priobalja negoli na otočnom.

Smjerom ukupnog kretanja, kvalitativnim značajkama demografskih procesa i njihovim vidljivim posljedicama, na Jadranskom se otočju jasno odražavaju dva demografska pola. Na jednoj strani imamo otoke demografskog rasta, koji pretpostavljaju i demografsku vitalnost, dok na drugoj strani brojno otočje depopulira s takvim biološkim posljedicama gdje je već i danas, u ozračju prisutne demografske strukture, nemoguća revitalizacija. U demografski pol progresije generalno uključujemo Kvarnerske, priobalne, razvijene i velike otoke, dok su Dalmatinski otoci, osobito njihov sjeverni arhipelag, zatim pučinski, nerazvijeni i manji otoci pod snažnim depopulacijskim procesima. Ova analiza nije imala cilj determinirati uzroke formiranja predznaka ukupnog kretanja stanovništva, već je brojnim demografskim pokazateljima osvijetlila suvremeno demografsko stanje na jadranskim otočnim skupinama. Skupine su bile grupirane po brojnim kriterijima, tako da je formirano pet otočnih i dvije naseljske skupine. Za svaku od njih konstruirane su međupopisne stope rasta ili pada broja stanovnika u zadnja tri popisa stanovništva, pa je tako i određen karakter bližega demografskog razvitka. Za svaku otočnu skupinu definirana je pripadnost određenom dobnom modelu, a pokazatelji dobne strukture najočitiji su dokaz različitih demografskih pozicija pojedinih otočnih skupina. Prosječna dob stanovnika naših otoka iznosila je 2001. godine oko 42 godine, međutim, taj je pokazatelj za neke otočne skupine već dosegao vrijednost više od 65 godina, dok je na drugima čak ispod državne razine (39, 3). Prosječnu starost populacije ispod razine cjelokupne otočne populacije 2001. godine od velikih su otočnih skupina imali Kvarnerski (40, 6 godina) i južnodalmatinski otoci (41, 6 godina). Iznad te razine izračunata je dob za sjeverno- (44, 7 godina) i srednjodalmatinske (42, 4) otoke. Prosječna dob cjelokupnoga Dalmatinskog otočja (42, 8 godina) bila je nešto viša od prihvaćenog kriterija od 42 godine, što je također znakovito i za pelješku populaciju (42, 8 godina). Prosječna starost otočnih populacija ovisi o veličini otoka. Stanovništvo iznimno malih otoka ima prosječnu starost (65, 6 godina) koja se približava prosječnoj dobi doživljenja sličnih populacija, pa se može zaključiti da je riječ o dugovječnosti populacije ili o nagovještaju skorog izumiranja najmanjih otočnih lokalnih zajednica. Najstarije stanovništvo malih otočnih skupina živi u sjevernozadarskoj skupini (57, 8 godina), te iškoj (57, 0 godina), dok je u prosjeku nešto mlađe, ali i nadalje u poodmakloj dobi, na zlarinskoj (55, 2 godine) i prvićkoj (52, 4 godine) skupini. Temeljem rezultata popisa stanovništva 2001. godine utvrđen je koeficijent starenja Jadranske otočne populacije od 26, 6 (udio stanovništva starijeg od 60 godina na ovom području iznosi 26, 6%) pa ga svrstavamo u predzadnji razred pređenog praga koeficijenta starosti. Iste godine cjelokupna hrvatska populacija imala je koeficijent starosti 21, 6. Indeks starenja za cjelokupno je otočje 2001. godine bio 121, 5, što znači da je stara populacija za više od jedne petine brojnija negoli mlada. Sve Dalmatinske otočne skupine imaju znatno zastupljeniju stariju generaciju (60 godina i više) negoli je na njima prisutna dječja i mladenačka populacija, dok je jedino na Kvarnerskim otocima približno jednak broj mlade i stare populacije. Od 122.418 ukupnog otočnog stanovništva njih je 60.058 muškog, a 62.360 ženskog spola. Koeficijent maskuliniteta je 963, 1. Rijetke su otočne skupine na kojima je veći udio muškog stanovništva. To su male otočne skupine: lastovska, čiovska, šoltanska i ugljanska, te naseljske skupine u kojima se nalaze naselja do 100 stanovnika i iznimno mali otoci. Stopa aktivnosti, odnosno udio aktivnog stanovništva u ukupnom stanovništvu utvrđen prilikom popisa stanovništva 2001. godine, je za naše otočje iznosila 40, 86%. Naznačena stopa ukazuje na činjenicu da je na našim otocima tek 2/5 stanovništva aktivno, a 3/5 neaktivno. Ukoliko otočnoj populaciji pridodamo i pelješko stanovništvo, situacija se pogoršava jer je stopa aktivnosti na ovom poluotoku bila približno 38%. Razlika između razvijenosti Kvarnerskih i Dalmatinskih otoka, kao i između dalmatinskih otočnih skupina, odražava se i kroz stope aktivnosti gdje je ova stopa na Kvarnerskim otocima (43, 96%) za 11, 5% veća nego na Dalmatinskim otocima. Najniža je na sjevernodalmatinskim otocima gdje proizlazi da je tek nešto više nego svaki treći stanovnik radnoaktivan (35, 26%), dok je, gledajući prema jugu, stopa sve viša. U ukupnom otočnom stanovništvu neaktivna populacija sudjeluje udjelom od oko 60% (72.404), što znači da na dva aktivna otočana idu tri neaktivna. Od tog broja jednu polovicu čine osobe s osobnim prihodom, a drugu polovicu uzdržavana populacija. Takva proporcija prisutna je na Kvarnerskim i srednjodalmatinskim otocima, dok je na sjevernodalmatinskoj otočnoj skupini prisutnija populacija s osobnim prihodom, a na južnodalmatinskim otocima uzdržavano stanovništvo. Gotovo svaki treći stanovnik (30, 0%) radnoaktivnog kontingenta nalazi se izvan radnoaktivne funkcije. Približne su demografske rezerve na Kvarnerskim i južnodalmatinskim otocima (26, 3%), nešto veće na srednjodalmatinskim (28, 3%), a znatno veće na sjevernodalmatinskim (36, 2%). U distribuciji završenih škola koje je pohađalo otočno stanovništvo prevladavaju srednje škole. Gotovo polovica (48, 8%) otočana starijih od 15 godina nalazi se u toj kategoriji. Najčešće su to srednje škole u kojima se steklo neko zanimanje, u trajanju od tri godine. U spolnoj strukturi ove obrazovne razine više su zastupljeni muškarci nego žene. Udjelom od 20, 4%, na drugom se mjestu po obrazovnoj razini nalazi ono stanovništvo koje je završilo osmogodišnju školu. U toj kategoriji prevladava ženska populacija. Zbog visoke prosječne starosti i udjela starog otočnog stanovništva u ukupnom broju starijih od 15 godina, na ovom je prostoru primjetno zastupljena populacija koja je završila osnovno obrazovanje u školama do trećeg razreda (5, 9%), te ona koja je pohađala sedam razreda osnovnog školovanja (12, 1%). Oko 1, 5% otočana nema niti jedan razred završene škole, a u spolnoj strukturi ove populacije trostruko je više žena. Na našim otocima živi veći broj i udio stanovnika iznad 15 godina koji je završio fakultet (5, 6%) nego onaj broj koji ima završenu gimnaziju (4, 6%), dok je broj onih koji su završili više škole tek neznatno manji nego završenih gimnazijalaca. U posebnom se poglavlju raspravlja o budućemu demografskom razvitku Jadranskih otoka. Od tri osnovne skupine projektivnih metoda kao optimalna je izabrana podvarijanta kohortne metode, gdje je projicirano stanovništvo svih otočnih skupina do 2011., a potom i do 2021. godine. Podvarijanta (B) ove metode pretpostavlja blago antiemigracijsko djelovanje, ali i biološku projekciju zatečenog stanovništva. Pošto je dobno-solna struktura stanovništva našeg otočja nepovoljna i projicirano će stanovništvo također imati nepovoljnu dobno-spolnu strukturu što, naposljetku, dovodi i do depopulacije. Metodom « otvorene» optimističnije projekcije, ovo se stanje tek neznatno ublažava.

Unutar jadranskog otočnog područja isprepliću se različiti smjerovi ukupnog kretanja stanovništva. Globalno se ne može prihvatiti da su naši otoci depopulacijsko područje jer prilagodbom različitih novijih popisnih metodologija dolazimo do spoznaje o povećanju broja stanovnika otočja za 4, 13% u zadnjem međupopisnom razdoblju, odnosno povećanju 2001. godine za 7, 04% u odnosu na 1981. godinu. Međutim unutar jadranske otočne skupine postoje brojni otoci i podskupine koje se nalaze u ekstremnoj fazi depopulacije, a poneka malne su izumrla. U ovom će se radu izvršiti razdioba otočja po raznovrsnim kriterijima, te projicirati broj stanovnika do 2021. godine. Osim odabranih matematičkih projekcija i korelativnih metoda, temeljne će se projekcije bazirati na analitičkoj kohortnoj metodi otvorenog i zatvorenog tipa.

U uobičajenim migracijskim procesima, njihovi sudionici su najčešće mlado, radnoaktivno i fertilno stanovništvo. Različiti noviji metodološki pristupi popisa stanovništva, ali i prijavljivanje određenih kategorija izvanotočnog stanovništva koje zbog određenih razloga postaje formalno stanovništvo otoka bitno određuje obujam stanovništva, ali i stope biološkog kretanja. Činjenica je da se stanovništvo otoka fiktivno povećava starijim dobnim skupinama što determinira stopu nataliteta, a manje stopu fertiliteta. Cilj našeg članka jest dokazati da se broj stanovnika otoka ne povećava u njenoj reproduktivnoj osnovici, već da se potencira udio i broj starijeg stanovništva što pojačava proces demografskog starenja. Naša je prva hipoteza da su u tri posljednja popisa stanovništva stope fertiliteta relativno stabilne, a nataliteta u osjetnom padu. Druga hipoteza govori da se kontinuirano smanjuje obujam fertilnih kohorti (posebice ženske) što determinira smanjenje broj rađanja. Dugoročno smanjenje fertilnih generacija otoka i otočnih skupina trebalo bi biti u tijesnoj vezi s ukupnim kretanjem stanovništva, tj. depopulacijom. Na drugoj strani, eventualno povećanje fertilnih generacija vežemo uz otočno pomlađivanje, revitalizaciju i rast stanovništva.

This paper is based on empirical research conducted in 2000 with a representative sample of the population who live in the inner city of Zagreb. The inner city in Zagreb includes the historical districts called Upper Town and Down Town. The aim of this research was to show their experiences of both town and neighbourhood. In the introduction, the paper gives a short review of the socio-demographic characteristic of the residents of the inner city. In an empirical survey, participants evaluated the social conditions and quality of life in their specific neighbourhood area such as the historical city centre. The paper investigates the need to rehabilitate and revitalize the city centre and, to also improve life conditions. There is emphasis on the importance of social relations in the process of urban planning, especially to take inhabitants perspective into account. Namely, their experiences and participation in everyday life affirm them as important social partners in the rehabilitation of the local community. In addition, the social role and relevance of public communication in the assessment of vital problems concerning the historical district in the period of transition are emphasized.

Rad predočuje buduće kretanje broja stanovnika Hrvatske, tj. projekciju 2001.-2031. Ukazuje i na buduće kretanje broja stanovnika prema spolu i dobi, kao i na promjene u nekim "funkcionalnim dobno-spolnim skupinama". Projekcija je izračunata analitičkom metodom ili tzv. metodom komponenata ; korištena je jednostavnija varijanta tzv. metoda doživljenja (survival method). Rađena je za tzv. zatvoreno stanovništvo, ali se u posebnom dijelu rada razmatra i vanjska migracija kao mogući modifikator projekcije. Autori temelje projekciju na spoznaji o dosadašnjim dinamičkim i strukturnim značajkama stanovništva Hrvatske, te na pretpostavci da će se stanovništvo kretati prema niskoj varijanti nataliteta (fertiliteta). U Hrvatskoj će 2031. godine biti 3 680 750 stanovnika, za 756 710 ili 17, 1% manje nego 2001. godine! Kretanje neće biti linearno već će se depopulacija s vremenom pojačavati. Još je nepovoljnija činjenica da će doći do daljnjeg pogoršanja dobnog sastava stanovništva. Udio mladih (0-14) će se prepoloviti, s 23, 7% (2001.) na 17, 4% (2031.), a udio starih (65 i više) povećati, s 15, 7 % na 22, 6%. Mlađi fertilni kontingent žena (20-29 godina) smanjit će se za više od jedne trećine. Prosječna starost iznosit će 44, 5 godina. Analizirajući mogući utjecaj vanjske migracije autori ističu da ona neće bitno utjecati na demografska kretanja. Zaključak je da će u sljedećih trideset godina demografsko izumiranje bit glavno obilježje stanovništva Hrvatske. To se neće osjetno promijeniti ni u slučaju da budu poduzete mjere pronatalitetne politike. Naime, buduća (bio)reprodukcija bit će pod snažnim utjecajem starenja stanovništva. Pored demografskih brojne su i društveno-gospodarske te druge posljedice promjena koje indicira ova projekcija. Slijedom čvrste kauzalnosti općerazvojnih i demografskih procesa doći će do umnažanja negativnih posljedica.

U radu se analizira utjecaj prisilnih migracija na promjenu dobne strukture stanovništva na primjeru Sisačko-moslavačke županije koja je na više od polovice površine bila okupirana u Domovinskom ratu (1991.-1995.). Svrha rada bila je pokazati presudan utjecaj prisilnih migracija na negativnu promjenu biološkog sastava stanovništva. U tu svrhu napravljena je usporedna analiza podataka o dobno-spolnoj strukturi iz popisa 1991. i 2001. godine, te su dodatno korišteni i drugi izvori (Baza podataka Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo). Analize su potvrdile da su prisilne migracije tijekom Domovinskog rata imale najveći i presudan utjecaj kako na ukupna negativna demografska kretanja tako i posebice na biološki sastav stanovništva. To se jasno očituje u drastičnom pogoršanju dobnog sastava stanovništva Sisačko-moslavačke županije, zbog čega je izgledna daljnja depopulacija ovog prostora.

U ovom radu analizirat će se demogeografska obilježja i procese unutar Gorskog kotara, njihove uzroke te posljedice na promatrano područje. Gorski kotar nalazi se unutar Primorsko-goranske županije, a središte regije predstavlja grad Delnice. Gorski kotar pogođen je demografskim izumiranjem zbog svojih nepovoljnih fizičko-geografskih i društveno-geografskih uvjeta, koji su potakli iseljavanja iz Gorskog kotara još krajem 19. stoljeća. In this paper there will be an analysis of the demogeographic features and processes in Gorski Kotar, their causes, and consequences on the given area. Gorski Kotar is located in the Primorje-Gorski Kotar County, while the centre of the region is the city of Delnice. Gorski Kotar is affected by demographic extinction due to its unfavourable physical-geographical and socio-geographical conditions, which encouraged emigration from Gorski Kotar at the end of the 19th century.

Jedno od temeljnih značajki naseljenih prostora je njihova specifičnost u rasporedu naseljenosti i strukture stanovništva u njihovim pojedinim dijelovima. To obilježje karakterizira i Koprivničko-đurđevačku Podravinu, regiju koja predstavlja prostorni okvir ovog rada. U njemu će se proučavati utjecaj reljefa, prometa i povijesnih događaja na demografska obilježja regije. Proučit će se i demografska slika područja uz granicu s Republikom Mađarskom. Odredit će se centralni i periferni dijelovi istraživanog područja. Demogeografski podaci analizirat će se pomoću softvera ArcGIS na razini naselja, te će se provesti usporedbe među manjim dijelovima istraživanog područja. Dodatno će se usporediti dobivene podatke s podacima dobivenima za Koprivničko-križevačku županiju i Republiku Hrvatsku. Osim GIS istraživačkih metoda, u radu će se koristiti i druge istraživačke metode: kartografska, grafička, kvantitativna, komparativna. Glavni cilj ovog rada je otkrivanje dominantnih demografskih procesa u analiziranom području i prikaz važnosti pozitivnih demografskih procesa kao čimbenika u općem razvoju određenog područja. One of the basic features of populated areas is their specificity in the distribution of population and population structure in their respective parts. This feature also characterises Koprivnica-Đurđevac Podravina region, which represents the spatial framework of this paper. It will study the impact of relief, traffic and historical events on the demographic characteristics of the region. The demographic picture of the area along the border with Republic of Hungary will also be examined. The central and peripheral parts of the area will also be determined. Demogeographic data will be analysed using settlement-level ArcGIS software and comparisons will be made among smaller sections of the study area. The data obtained will be compared to data obtained for Koprivnica-križevci county and Republic of Croatia. In addition to GIS research methods, other research methods will be used in the paper: cartographic, graphic, quantitative and comparative. The main aim of this paper is to identify dominant demographic processes in the analysed area and to show the importance of positive demographic processes as factors in general development of a particular area.

Konstantnim gospodarskim razvojem suvremenog svijeta sve se više uviđa važnost ljudskih resursa kao temelja napretka. Demografska problematika u Hrvatskoj sve je izraženija posljednjih dvadesetak godina kao posljedica izrazito negativnih pokazatelja smjera kretanja stanovništva. Ovaj rad prvenstveno će se baviti suvremenim demografskim kretanjima Bjelovarsko-bilogorske županije te njenih pet upravnih gradova i osamnaest općina u razdoblju od 1991. do 2016. godine, bazirajući se uglavnom na provedenim popisima stanovništva (1991., 2001., 2011.). Pojašnjeno je značenje prikazanih analitičkih pokazatelja ali i njihov utjecaj na brojnost populacije. By continuous economic growth the importance of population resources has been noticed as a key factor of future development. Demographic issues in Croatia are comming more to focus during the last two decades as a result of meaningly negative population growth indicators. Accordingly, the main subjet of this thesis is Bjelovarsko-bilogorska County and the modern demographic processes in its five cities and eighteen municipalities during the 15 years period (1991 – 2016). Most of the analytical parameters shown are based on Population Census data collected 1991, 2001 and 2011. The importance of negative demographic indicators such is negative natural change or low fertility rates and their impact to the population developement are explained.

U radu je izvršena analiza demografskih procesa otoka Paga te njihov odnos s ostalim društveno-gospodarskim procesima otoka u posljednjih sedam međupopisnih razdoblja. Otok Pag je smješten između Dalmacije i Sjevernog Jadrana i naš je peti otok po veličini. Otok karakterizira dualizam između dva najveća naselja budući da su Pag i Novalja dva pola demografskog i ekonomskog razvoja. Novalja se u posljednjih 20-ak godina iznimno razvila zbog turizma, dok je Pag pretežito stagnirao što se odrazilo i na demografske pokazatelje. Od druge polovine 20. stoljeća na otoku dolazi do razvoja prometa, industrije i naročito turizma što se odrazilo na transformaciju samog otoka čime je došlo do sve intenzivnije litoralizacije, širenja naselja, izgradnje apartmana i povećanja važnosti turizma u razvoju cijelog otoka. Otok Pag kao i ostale hrvatske otoke od druge polovine 20. stoljeća do danas karakterizira proces depopulacije i starenja stanovništva, dok je migracija bila jedini pozitivni pokazatelj u istraživanom razdoblju. This thesis analyzes the demographic processes of the island of Pag in comparison with other socioeconomic processes of the island in the last seven intercensal periods. The island of Pag is located between Dalmatia and Northern Adria and it's the fifth biggest Croatian island. The island is characterized by dualism between two biggest settlements since Pag and Novalja are both demographic and economic development poles. In the last twenty years, Novalja has been developing significantly because of the tourism, while Pag has been stagnating which influenced the demographic indicators. In the second half of the 20th century, traffic, industry and especially tourism strongly developed which transformed the island and caused more intensive littoralization, expansion of settlements, construction of apartments and increased the importance of tourism in the development of the entire island. The second half of the 20th century to the present is characterized by depopulation and population ageing of the island of Pag, like the rest of Croatian islands, while migration was the only indicator with the positive trend in the analyzed period.

Kako je stanovništvo temeljni resurs prostora i temelj svih budućih planiranja, u svjetlu negativnih demografskih pokazatelja u posljednjih više od 20 godina u Hrvatskoj, demografska je problematika sve češća tema znanstvenih istraživanja. Glavni zadatak ovog rada je pridonijeti općoj spoznaji o demografskim procesima i njihovim posljedicama na gospodarsku obnovu i razvoj Koprivničko-križevačke županije. U ovom radu analizirani su demografski procesi 25 općina/gradova u Koprivničko-križevačkoj županiji u suvremenom razdoblju od 1991. do 2011. godine. Suvremeni demografski razvoj županije obilježava emigracija mladog stanovništva, negativna prirodna promjena te intenzivan proces starenja stanovništva uz demografsko pražnjenje ruralnih općina. Objašnjeno je kako su društveno-gospodarski faktori (deagrarizacija, deruralizacija, urbanizacija) utjecali na dinamiku razvoja stanovništva županije te koje su posljedice istih na današnju demografsku strukturu, posebice na sastav po dobi i spolu. As the population presents basic resource of any area and a base of all future planning, demographic issues became common topic of scientific research as a result of negative demographic indicators during last more than 20 years in Croatia. The main task of this thesis is to contribute to general knowledge about demographic processes and their consequences on the economic revival and development of Koprivnica-Križevci County. In this thesis were analyzed demographic processes of 25 municipalities/cities in Koprivnica-Križevci County in the modern period from 1991 to 2011. Modern demographic development of the county is marked with emigration of young population, negative natural change and intensive process of population aging with the demographic inanition of rural municipalities. In this these is explained how socio-economic factors (such as deagrarization, deruralization, urbanization) affected on dynamics of county's population development, as well as consequences of them regarding current demographic structure, especially reffering to the age and sex composition.

Autor pridonosi razumijevanju nastanka, kulturnih posebnosti, pravnog statusa i specifičnih potreba različitih skupina Hrvata izvan Hrvatske. Povijesni procesi, društveni i politički čimbenici usmjeravali su migracijske tokove koju su bili najznačajniji u nastanku hrvatskih manjinskih i iseljeničkih zajednica. Formiranje suvremenih političkih granica drugi je važan čimbenik kojim je dio hrvatskog naroda ostao izvan granica matične domovine. Riječ je o skupinama koje nisu migrirale već su autohtone na prostorima na kojima i danas žive. S jedne strane su to primjerice Hrvati u Boki kotorskoj i Srijemu kao autohtone manjine u Crnoj Gori i Srbiji, a s druge strane su to Hrvati u Bosni i Hercegovini u statusu konstitutivnog naroda. Društveni, pravni i politički okviri umnogome se razlikuju od zemlje do zemlje što se reflektira na specifičnost i potrebe svake od zajednica. Ovome treba pridodati i demografske karakteristike. Naime, je li riječ o homogenim i prostorno koncentriranim skupinama ili disperziranim, kakva je njihova dobna i obrazovna struktura? Zatim stupanj organiziranosti i institucionalne izgrađenosti manjinske infrastrukture što su sve važni preduvjeti za opstojnost čvrsto povezanih zajednica unutar kojih se lakše iskazuje kulturna posebnost i nacionalni identitet.

Prvi moderni popis stanovništva proveden je 1857. godine. Popisi provedeni prije tog razdoblja (protostatistički popisi) nisu nastajali temeljem ustaljenih obrazaca i zakonskih okvira, niti su stvarani radi statističke obrade. Utoliko je gotovo nemoguće sustavno i metodološki utemeljeno pratiti demografska kretanja stanovništva prije druge polovice 19. stoljeća. Cilj rada je analiza protostatističkih popisa koje su mletačke vlasti provodile u Kotoru tijekom 18. stoljeća. Na temelju tog, do sada u historiografiji nekorištenog arhivskog gradiva Istorijskog arhiva u Kotoru, prezentirat će se teme koje će rasvijetliti socio-demografsku strukturu Kotora u mjeri u kojoj to dozvoljavaju sami izvori. Osim tehničke analize popisa (način popisivanja i svrha popisa), prezentirat će se broj stanovnika Kotora te usporediti s brojem stanovnika Perasta, Prčanja i Dobrote u istom razdoblju te broj stanovnika grada s obzirom na obiteljsku i vjersku strukturu. U rečenoj će se analizi koristiti i arhivsko gradivo Biskupskog arhiva u Kotoru te Državnog arhiva u Veneciji.