Search

U ovom smo istraživanju ispitali medijacijsku ulogu akademske samoefikasnosti i motivacijskih strategija učenja u odnosu između ličnosti i postignuća učenika osnovne škole. Uzorak se sastojao od 511 učenika 8. razreda iz 36 hrvatskih osnovnih škola koji su ispunili upitnik kojim su procijenjene osobine ličnosti petfaktorskog modela (BFI ; John & Srivastava, 1999), samoefikasnost (PALS ; Midgley et al., 2000) i motivacijske komponente samoreguliranog učenja koje obuhvaćaju strategije poticanja učenja i strategije zaštite samopoštovanja (Lončarić, 2014). Podaci su analizirani pomoću Hayesovog programa PROCESS. Rezultati pokazuju da savjesni učenici imaju bolji školski uspjeh izražen višim prosjekom ocjena, što se djelomično može objasniti njihovom relativno visokom akademskom samoefikasnošću i izbjegavanjem korištenja strategija zaštite samopoštovanja. Nalazi također ukazuju na serijalne medijacijske efekte akademske samoefikasnosti i strategije zaštite samopoštovanja na odnos između savjesnosti i školskog uspjeha. Otvorenost je bila pozitivno povezana s uspjehom, ali samo neizravno, kroz akademsku samoefikasnost. Nadalje, otkrili smo neizravni učinak ugodnosti na školski uspjeh kroz rjeđu upotrebu strategija usmjerenih na zaštitu samopoštovanja. Neuroticizam i ekstraverzija nisu pokazali izravne niti neizravne učinke na školski uspjeh. Uz to, učenici s višom akademskom samoefikasnošću bili su manje skloni korištenju strategija zaštite samopoštovanja. Međutim, nije bilo učinka akademske samoefikasnosti na strategije poticanja procesa učenja. Ovo istraživanje doprinosi postojećoj literaturi specifičnim ispitivanjem serijalne medijacije akademske samoefikasnosti i strategija učenja u odnosu između ličnosti i školskog uspjeha.

Adresiranje prepreka s kojima se susreću studenti iz ranjivih skupina implicira da se jednakost šansi u visokom obrazovanju ne može svesti isključivo na formalno omogućavanje pristupa visokom obrazovanju, već da ono zahtijeva jasnu artikulaciju „stvarnih opcija“ kojima raspolažu različite skupine studenata (Lynch i Baker, 2005) i o kojima, u konačnici, ovisi njihov obrazovni uspjeh. Osnovni uvjet za to predstavlja identificiranje relevantnih skupina studenata kao i općih čimbenika koji pridonose njihovoj podzastupljenosti i/ili ranjivosti. Prepoznavanje prepreka osnovni je uvjet za jačanje socijalne dimenzije visokog obrazovanja odnosno za proširenje „stvarnih opcija“ uspješnog studiranja i završavanja studija. Fokus ove studije je stoga stjecanje dubljeg uvida u studentsko iskustvo kako bi se na taj način prepoznale relevantne prepreke koje proizlaze iz pripadnosti ranjivoj skupini. U tu svrhu analiziraju se podaci prikupljeni kroz fokus grupe i intervjue s odabranim podzastupljenim i ranjivim skupinama studenata. Kako je iz tehničkih razloga bilo nemoguće obuhvatiti svih osamnaest skupina popisanih u Nacionalnom planu, ograničili smo se na neke dosad manje istražene skupine: studente izbjeglice i tražitelje azila, studente pripadnike romske manjine, LGBTQ+ studente, studente iz alternativne skrbi, studentice u tehničkom području, studente u humanističkom području te studente djecu hrvatskih branitelja. Pored nalaza o studentskom iskustvu odabranih podzastupljenih i ranjivih skupina studenata, istraživanje uključuje i dvije komplementarne analize vezane uz socijalnu dimenziju visokoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj. Prva se odnosi na pregled literature o recentnim istraživanjima podzastupljenih i ranjivih skupina studenata u Hrvatskoj, a druga na analizu recentnih nacionalnih politika i strateških dokumenata visokih učilišta u Hrvatskoj.

Odabir osoblja važan je alat upravljanja ljudskim potencijalima – odabir kandidata koji imaju najveći potencijal za uspješno obavljanje posla organizacijama štedi vrijeme i novac, a odabranim kandidatima osigurava posao koji je usklađen s njihovim mogućnostima. Iako istraživanja pokazuju da su kandidati sposobni lažirati odgovore na upitnicima ličnosti, ta se selekcijska metoda i dalje često koristi. S obzirom na to da lažiranje odgovora nije lako otkriti, novija istraživanja usmjerena su na provjeru odrednica lažiranja odgovora kroz korelacijske i kvazi- eksperimentalne nacrte. Međutim, nedostaje kvalitativnih istraživanja kojima bi se omogućio dublji uvid u to kako kandidati pristupaju odgovaranju na upitnike ličnosti. Cilj ovog istraživanja bio je istražiti potencijalne odrednice motivacije za lažiranje odgovora na upitnicima ličnosti, kroz analizu odgovora samih kandidata. Provedeni su dubinski intervjui s osam mladih, visokoobrazovanih žena i muškaraca, s različitim prethodnim iskustvima u ispunjavanju upitnika ličnosti u selekciji. Rezultati ukazuju na to da kandidati smatraju lažiranje odgovora ponašanjem koje je korisno u selekcijskoj situaciji. Navode nekoliko važnih individualnih i kontekstualnih odrednica, kao što su percipirana diskrepanca između njihovog i idealnog profila, potreba za poslom, sposobnost lažiranja, duljina upitnika te upozorenje da je lažiranje moguće otkriti te da će uslijediti negativne posljedice. Važne implikacije ovog istraživanja uključuju smjernice i preporuke za prilagodbu selekcijskog postupka s ciljem redukcije lažiranja odgovora.

In order to serve their roles properly and to meet emotional display rules of teaching profession, teachers perform emotional labor on a daily basis when teaching and interacting with students. Even though previous research has undoubtedly indicated that emotional labor can be harmful for teacher well-being, not much is known on its relationship with teacher self- efficacy - a motivational construct that is believed to strongly shape teachers’ instructional activities and their students’ academic outcomes. Moreover, the existing empirical findings on the role of teacher personality variables in explaining emotional labor and/or self-efficacy are still scarce. Therefore, the aim of the present study was to examine whether teacher emotional labor strategies (i.e., deep acting, hiding feelings and faking emotions) and self-efficacy are concurrently and reciprocally related to each other and whether teacher dispositional affectivity (i.e., positive affectivity and negative affectivity) can predict the use of certain emotional labor strategy and teacher efficacy beliefs. An initial sample of 3002 Croatian teachers (82% female) with varying years of teaching experiences (M=5.28, SD=10.50) participated in a longitudinal study with three time points (with approximately six months lags). Teachers gave self-reports on their dispositional affectivity at Time 1 and on their efficacy beliefs and use of emotional labor strategies at Time 2 and Time 3. An autoregressive cross-lagged analysis shown that emotional labor strategies and teacher self- efficacy are associated with each other both concurrently (i.e., self-efficacy is positively related to deep acting and negatively to hiding feelings and faking emotions at second and third time point) and reciprocally across time (i.e., self-efficacy assessed at Time 2 positively predicted deep acting and negatively hiding feelings assessed at Time 3, while self- efficacy assessed at Time 3 was positively predicted by deep acting and negatively by hiding feelings assessed at Time 2). In addition, positive affectivity positively predicted deep acting and self-efficacy over time, while negative affectivity positively predicted hiding feelings and faking emotions. The results of this study highlight the dynamic nature of teachers’ emotional and motivational processes as well as the prominent role of teachers’ stable personality characteristics in understanding these dynamics.

Sve veći broj istraživanja ukazuje na važnost socio-emocionalnih kompetencija za brojne životne ishode, poput boljeg akademskog uspjeha, mentalnog zdravlja i kvalitetnijih odnosa s drugim ljudima (Durlak, Weissberg, Dymnicki, Taylor i Schellinger, 2011). Prema CASEL modelu (Bridgeland, Bruce i Hariharan, 2013), socio-emocionalne kompetencije uključuju sljedeće dimenzije: svijest o sebi, upravljanje sobom, društvenu svijest, vještine međuljudskih odnosa te odgovorno odlučivanje. Za razvoj ovih kompetencija kod učenika ključne su i socio- emocionalne kompetencije učitelja, budući da one utječu na odnos između učenika i učitelja, i time djeluju na socijalne, emocionalne i obrazovne ishode učenika (Jennings i Greenberg, 2009). Cilj rada je ispitati povezanost učeničke agresivnosti sa svjesnošću o sebi i upravljanjem sobom (kao dimenzijama socio- emocionalnih kompetencija) te s odnosom između učitelja i učenika, polazeći od pretpostavke da su razvijenije emocionalne kompetencije i bolji odnosi s učiteljima odnosno snažnija učiteljska podrška povezani s nižom razinom agresivnosti. Istraživanje je provedeno tijekom šk. god. 2018./2019. na uzorku od 267 učenika 8. razreda iz 12 zagrebačkih osnovnih škola. Od instrumenata su korišteni: Ljestvica agresivnosti za djecu i adolescente (Kozina, 2013), Kentucky inventar vještina usredotočene svjesnosti (Baer, Smith i Allen, 2004) sa subskalama Opažanje, Opisivanje, Svjesno djelovanje i Prihvaćanje bez prosuđivanja, Kratka skala samokontrole (Tangney, Baumeister i Boone, 2004) te dvije prilagođene skale za procjenu pozitivnih i negativnih odnosa s učiteljima i percipiranu učiteljsku podršku. Provedena je hijerarhijska regresijska analiza u koju su u prvom koraku uvrštene varijable koje se odnose na obilježja učenika (usredotočena svjesnost i samokontrola), a u drugom koraku varijable koje se odnose na odnos s učiteljima (percepcija pozitivnih, odnosno negativnih interakcija s učiteljima i učiteljske podrške). Rezultati pokazuju da su slabija samokontrola ponašanja i percepcija slabije učiteljske podrške značajni prediktori učeničke agresivnosti. Usredotočena svjesnost nije značajno doprinijela objašnjenju kriterija, kao ni percepcija poštovanja od strane učitelja i dobrih odnosa s njima. Ovi nalazi upućuju na važnu ulogu kako učeničkih, tako i učiteljskih socio-emocionalnih kompetencija u objašnjenju agresivnosti učenika, pri čemu valja naglasiti doživljavanje slabije učiteljske podrške kao ključan aspekt odnosa učitelj-učenik koji potencijalno može doprinijeti učeničkim problemima u ponašanju.

Usredotočena svjesnost (eng. mindfulness) je pojačana svjesnost usmjerena na sadašnji trenutak, na vlastite emocije, misli ili tjelesne senzacije, te uključuje njihovo prihvaćanje takvima kakve jesu, bez prosuđivanja (Kabat-Zin, 2003 ; Maloney i sur., 2016). Pregled literature pokazuje da sudjelovanje u programima usredotočene svjesnosti povećava zadovoljstvo životom i psihološku dobrobit (Keng, Smoski i Robins, 2011), no dio recentnih istraživanja ukazuje da je taj učinak snažniji kod žena (Kang i sur., 2018 ; Rojiani i sur., 2017). Polazeći od teorijskih hipoteza, usredotočena svjesnost također pomaže razvoju empatije (Block-Lerner i sur., 2007), no istraživanja upućuju da su efekti često skromni ili nekonzistentni (Condon i sur., 2013 ; Lim i sur., 2015). Cilj rada je ispitati ulogu usredotočene svjesnosti u objašnjenju učeničke empatije, te provjeriti je li taj odnos rodno obilježen. Istraživanje je provedeno na uzorku od 267 učenika/ca 8. razreda iz 12 zagrebačkih osnovnih škola. Od instrumenata korišteni su Kentucky inventar vještina usredotočene svjesnosti (Baer, Smith i Allen, 2004) sa subskalama Opažanje, Opisivanje, Svjesno djelovanje i Prihvaćanje bez prosuđivanja, te Indeks interpersonalne reaktivnosti (Davis, 1980) sa subskalama Empatična briga i Zauzimanje tuđe perspektive. Rezultati pokazuju da su dječaci skloniji sebe prihvaćati bez osuđivanja, dok su djevojčice sklonije opažati svoje osjećaje i tjelesne senzacije, iskazivati empatičnu brigu i zauzimati tuđu perspektivu. Regresijske analize za objašnjenje empatične brige, te za zauzimanje tuđe perspektive provedene su zasebno za dječake i djevojčice. Kod djevojčica se pokazalo da je svjesno djelovanje jedini značajni prediktor obje kriterijske varijable. Djevojčice koje imaju veću sposobnost usredotočenog obavljanja zadataka i zadržavanja pažnje na sadašnjem trenutku, bile su empatičnije i sklonije zauzeti tuđu perspektivu. Kod dječaka su nalazi složeniji. Veća sposobnost opažanja vlastitih osjećaja kod dječaka objašnjavala je veću sposobnost zauzimanja tuđe perspektive. Osim toga, veća sposobnost opisivanja vlastitih unutarnjih stanja je očekivano, a manja sklonost prihvaćanja sebe bez prosuđivanja neočekivano, predviđala snažniju empatičnu brigu za druge. Zaključno valja reći da se iz izloženih empirijskih rezultata uočava prevladavajući pozitivni odnos empatije i usredotočene svjesnosti, osim u slučaju jednog njezinog aspekta - Prihvaćanja bez prosuđivanja – i to u slučaju dječaka. Praktična implikacija ovih nalaza jest potencijalna korisnost uvođenja preventivnih programa baziranih na razvoju vještina usredotočene svjesnosti za osnaživanje empatije. No ovaj zaključak izvodi se s oprezom i posebnom napomenom da je pritom ključno posvetiti posebnu pažnju rodnoj dinamici takvog programa, reakcijama učenika/ca na program, te propitati kako djevojčice i dječaci razumiju pojedine aspekte usredotočene svjesnosti i koliko su društvena očekivanja vezana uz njih rodno obilježena.

In recent years, Croatia, like other EU countries, has been facing increasing numbers of migrants and asylum seekers. At the same time current research indicates predominantly negative attitudes towards immigrants in Croatia (Franc, Šakić, & Kaliterna-Lipovčan, 2010 ; Čačić Kumpes, Kumpes, & Gregurović, 2012 ; Gregurović, Kuti, & Župarić-Iljić, 2016 ; Matić, Löw & Bratko, 2018). In such social context, it is particularly important to explore young peoples' attitudes towards immigrants, i.e. towards a group that may differ from the domicile population with regard to ethno-cultural and other characteristics. As for the young peoples' behaviour and attitudes towards others, research suggests the relevance of social and emotional competencies (Durlak et al., 2011 ; Taylor et al., 2017). These can be described as core competencies to recognize and manage emotions, set and achieve positive goals, respect the perspectives of others, establish and maintain positive relationships, make responsible decisions, and handle interpersonal situations constructively (Elias et al., 1997). According to the CASEL model, social and emotional competencies include the following dimensions: self-awareness, self-management, social awareness, relationship skills and responsible decision-making (Bridgeland, Bruce, & Hariharan, 2013). The aim of the paper is to examine the relationship between attitudes towards immigrants and selected dimensions of students' social and emotional competencies. It is assumed that more developed social and emotional competencies are associated with more positive attitudes towards immigrants. The analysis draws on data collected during the school year 2018/2019 on a sample of 267 8th-grade students from 12 elementary schools in the city of Zagreb, Croatia. The questionnaire assessed attitudes towards immigrants, as well as mindfulness, self-control, empathy, caring and aggressiveness as indicators of social and emotional competencies. The results of the hierarchical regression analysis revealed higher caring and lower aggressiveness as the key predictors of positive attitudes towards immigrants. Empathic concern was also a significant predictor, but it lost its predictive power after caring and aggressiveness were added in the last step of the regression analysis. Mindfulness and self-control did not contribute to the explanation of the attitudes towards immigrants at all. The results of this research point to the importance of social competencies in the reduction of negative attitudes towards immigrants.

Hrvatska je, kao i druge zemlje EU, posljednjih godina suočena s porastom broja migranata i tražitelja azila. Pritom postojeća istraživanja upućuju na pretežno negativan stav prema imigrantima u Hrvatskoj (Čačić Kumpes, Kumpes i Gregurović, 2012 ; Gregurović, Kuti i Župarić- Iljić, 2016 ; Matić, Löw i Bratko, 2018). U takvom društvenom okruženju od posebne je važnosti istražiti kako se oblikuju stavovi mladih prema imigrantima kao društvenoj skupini koja se prema nekim svojim karakteristikama može razlikovati od društvene većine. Kada je riječ o ponašanju i stavovima mladih prema drugima i drugačijima, istraživanja ukazuju na značajnu ulogu socio-emocionalnih kompetencija (Durlak et al., 2011 ; Taylor et al., 2017). Prema CASEL modelu (Bridgeland, Bruce i Hariharan, 2013), socio-emocionalne kompetencije uključuju sljedeće dimenzije: svijest o sebi, upravljanje sobom, društvenu svijest, vještine međuljudskih odnosa te odgovorno odlučivanje. Cilj rada je ispitati povezanost stavova prema imigrantima s dimenzijama socio-emocionalnih kompetencija učenika. Polazi se od hipoteze da su razvijenije socio-emocionalne kompetencije povezane s pozitivnijim stavovima prema imigrantima. Istraživanje je provedeno tijekom šk. god. 2018./2019. na uzorku od 267 učenika 8. razreda iz 12 zagrebačkih osnovnih škola. Anketnim upitnikom ispitani su stavovi prema imigrantima, a uz njih i usredotočena svjesnost (engl. mindfulness), samokontrola, empatija, brižnost i agresivnost kao indikatori socio- emocionalnih kompetencija. Rezultati hijerarhijske regresijske analize pokazali su da su ključni prediktori pozitivnih stavova prema imigrantima veća brižnost i manja agresivnost. Empatija je također značajan prediktor, no gubi značajnost dodavanjem brižnosti i agresivnosti, dok usredotočena svjesnost i samokontrola nisu značajno doprinijele objašnjenju kriterija. Rezultati ovog istraživanja upućuju na važnost socio- emocionalnih kompetencija u suzbijanju negativnih stavova prema imigrantima.

Knjiga se bavi rezultatima provjere modela manjinskog stresa homoseksualnih i biseksualnih osoba u Hrvatskoj. U uvodnom dijelu je opisan model manjinskog stresa LGB osoba i procesi povezani s prilagodbom osoba manjinske seksualne orijentacije na društvo u kojem žive i posljedicama koje zbog toga osjećaju. Detaljno je opisana metodologija istraživanja, te su prikazani rezultati usporedbe izraženosti simptoma manjinskog stresa kod osoba homoseksualne (lezbijki i gejeva) i biseksualne orijentacije, te rezultati empirijske provjere predikcijske snage različitih rizičnih i zaštitnih faktora mentalnog zdravlja LG osoba predviđenih modelom manjinskog stresa.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati kontekstualne i individualne čimbenike potencijalno prediktivne za motivaciju za lažiranjem odgovora na upitnicima ličnosti u selekcijskoj situaciji. Kako bismo stekli uvid u to kako kandidati pristupaju odgovaranju na upitnike ličnosti u selekcijskim situacijama, za prikupljanje i obradu podataka primijenjena je kvalitativna istraživačka metodologija, konkretno metoda dubinskog intervjua. U istraživanju je sudjelovalo osmero visoko obrazovani mladih sa iskustvom u odgovaranju na upitnike ličnosti u selekcijskim situacijama. Lažiranje odgovora među kandidatima se smatra prihvaćenim ponašanjem koje je korisno u selekcijskoj situaciji kao varijanta samo- prezentacije. Kao najznačajnija situacijska odrednica lažiranja odgovora istaknula se potreba za poslom koja motivira kandidate da uljepšaju svoje odgovore. Osim toga, upozorenje da je lažiranje odgovora moguće otkriti i da će ga uslijediti negativne posljedice te produljenje upitnika ličnosti učinkovite su strategije prevencije lažiranja. Što se individualnih odrednica tiče, ključnom se pokazala percipirana diskrepanca između vlastitog i idealnog profila, koju kandidati potom nastoje smanjiti iskrivljavanjem odgovora, te naivnost koja negativno utječe na motivaciju za lažiranjem, ali i na sposobnost lažiranja. S druge strane, sposobnost lažiranja poboljšavaju intelektualne sposobnosti i znanje o poželjnom profilu. Doprinos istraživanja leži u izravnom uvidu u stavove i uvjerenja samih kandidata o odrednicama motivacije za lažiranjem koji proizlazi iz odabira kvalitativne metodologije. Osim na teorijskom planu, ovo istraživanje ima implikacije i na selekcijsku praksu kroz preporuke za smanjenje lažiranja odgovora.

This graduate thesis will be focusing on the use of communication strategies in fostering employee performance through learning and development. Specifically, the thesis will explore if there is a difference in the probability of an employee signing up for training depending on the type of advertising material promoting the training. Additionally, this thesis will examine and give answers to the problem areas regarding the relationship between attending a training program and better employee performance. The research was conducted in the pharmacovigilance and clinical trials industry, specifically the Ergomed Group. Through the practical work, two research surveys conducted in Ergomed Group gave answers to the mentioned problem areas. Furthermore, research results showed that there is a difference in the probability of an employee signing up for training given the promotional material announcing the training. Secondly, the results showed that there is a relationship between attending a training program and better employee performance in work-related motivation and proactivity. Relationship between attending training programs and better employee performance in using skills related to emotional intelligence, recognizing different communication styles, understanding cross-cultural communication, and negotiating and resolving conflicts were noticed. Lastly, a relationship between attending training programs and better employee performance in using leadership skills was also detected. The practical contribution of this thesis, in addition to the two conducted studies, analysis, and conclusion, will be the proposal of new communication and promotional strategies as well as the development of new training programs within Ergomed. The results of the research will serve as a basis for improving marketing strategy for the promotion of upcoming training and attracting new participants, as well as for creating an internal communication strategy and determining topics for future training sessions.