Search

Ljubavna je tematika osobito aktualna i popularna u predmodernoj književnosti, a pojačan interes za fenomen ljubavi u književnosti kao i njegove tekstualne kreacije pojavljuje se u renesansi. Budući da upravo tada nastaje moderni individuum i javlja se sve snažniji interes za svjetovne teme i intimne odnose, ljubavna je tematika jedna od najzastupljenijih u djelima. Kao posljedica toga u književnosti se oblikuju kodovi za govor o ljubavi i intimi kao i različiti modeli tekstualne prezentacije fenomena ljubavi i zajedno s njima kodirani identiteti sudionika ljubavnog odnosa. Ljubav je u renesansnoj književnosti, pa tako i u djelima pisca druge velike generacije renesansnih dubrovačkih književnika Nikole Nalješkovića, čijim se opusom bavimo u ovome radu, ponajprije tekstualni konstrukt. Stoga pokazujemo na koje se načine u Nalješkovićevim žanrovski raznolikim književnim djelima konceptualizira ljubavni odnos te kako se u tom procesu očituju književni utjecaji, ali i osobitosti njegova stila i poetike. Premda se Nalješkovićev opus nerijetko povezuje s realističnošću, mi ga, s obzirom na to da se u razdoblju u kojem stvara književnost osamostaljuje te je izraženiji odnos tekstova s drugim tekstovima nego s društvenom stvarnošću, uglavnom promatramo iz perspektive tekstualnih međuodnosa. Dok su u ljubavnoj lirici konceptualizacija ljubavnog odnosa i pluralni identiteti lirskog subjekta uglavnom uvjetovani odabirom amoroznog diskurza u kojemu se pojavljuju, u drugim je književnim vrstama, poput maskerata i farsa, u kojima je mimetički impuls izraženiji, literarna prezentacija ljubavi svojevrsni hibrid žanrovskih konvencija, književnih slojeva i društvenog i kulturnog konteksta. Naša je analiza usmjerena na slojeve koji sudjeluju u gradnji tekstualnog fenomena ljubavi, njihove funkcije i resemantizaciju, što je polazište za otkrivanje kompleksnosti literarne kreacije toga fenomena u Nalješkovićevu opusu i različitosti njegovih prezentacija u raznorodnim tekstovima. Usredotočujući se na ljubavni segment i konceptualizaciju ljubavnog odnosa u Nalješkovićevim tekstovima, ovaj rad nudi još jednu mogućnost njihove interpretacije. Love was a common topic in pre-modern literature, and the phenomenon of love and its textual forms became particularly popular in the renaissance. Due to the development of the modern concept of individuality, authors focused more on everyday life and personal relationships, and love became one the most prevalent topics in literary texts. As a result, authors developed various literary codes and textual models for representing love and intimacy, along with ways of textually coding the participants in romantic relationships. In the literature of renaissance, love was primarily a textual construct, which is also the case for the works of Nikola Nalješković, one of the great second-generation renaissance authors in Dubrovnik. This paper discusses the ways in which romantic relationships are conceptualized in Nalješković’s works of various genres, and how they points to literary influences as well as the peculiarities of the author's style and poetics. Although Nalješković’s works are often perceived as realistic, this paper approaches them from the standpoint of intertextual relationships. Whereas the conceptualization of the romantic relationship and the identity of the speaker usually depend on the type of romantic discourse in poetry, in genres with a stronger mimetic impulse, such as masques and farces, the representation of love is a product of genre conventions, intertextual relationships, and cultural context. This paper focuses on the components of love as a textual phenomenon, their functions and potential to produce meaning, which is a basis for the analysis of the literary complexity of love in the works of Nikola Nalješković and its manifestations in various kinds of texts. Focusing on the conceptualization of love and romance, this paper offers a possible way of their interpretation.

Glavni zadatak ovog rada je prikaz motiva zarobljene žene u drami i maskerati u starijoj hrvatskoj književnosti, u djelima Džore Držića, Mavra Vetranovića, Hanibala Lucića, Nikole Nalješkovića te Antuna Bratosaljića Sasina. Uz opis glavnih karakteristika hrvatskih dramskih robinja, analizirat će se i mišljenja njihovih istraživača. Ukazat će se i na karakteristike motiva u maskeratama, odnosno prigodnim monološkim pjesmama talijanskoga podrijetla. Radom je prikazan razvoj teme otete žene u starijoj hrvatskoj književnosti u kontekstu ranonovovjekovnoga odnosa prema ženi. U istraživanju je korištena metoda tematološke analize književnih djela u kojima je prepoznat motiv robinje. Pritom je posebna pažnja posvećena tematološkoj analizi svjetovne drame Robinja Hanibala Lucića, jer je posrijedi jedan od kanonskih tekstova hrvatske renesansne književnosti. U zaključku će se iznijeti sličnosti i razlike među hrvatskim dramskim robinjama, ali i inovacije koje pojedini autori uvode u svoja književna djela. The main task of this paper is to present the motives of a captured woman in drama and masquerade in older Croatian literature, in the works of Džore Držić, Mavro Vetranović, Hanibal Lucić, Nikola Nalješković and Antun Bratosaljić Sasin. In addition to describing the main characteristics of Croatian drama slaves, the opinions of their researchers will also be analyzed. The characteristics of the motifs in masquerades, in occasional monologue songs of Italian origin, will also be pointed out. The paper presents the development of the topic of abducted women in older Croatian literature in the context of the early modern attitude towards women. The research used the method of thematic analysis of literary works in which the slave motif was recognized. Special attention is paid to the thematic analysis of the secular drama of Robinja Hanibal Lucić, because it is one of the canonical texts of Croatian Renaissance literature. In conclusion, the similarities and differences of Croatian drama slaves will be presented, as well as the innovations that some authors introduce into their literary works.

Ovaj rad analizira maskeratu hrvatskih renesansnih pjesnika, odnosno renesansni žanr pokladne lirike. Maskerata je mješoviti, monološki strukturirani žanr koji je preuzet iz talijanske književnosti. Maskerate se povezuju s karnevalskim danima kada su izvođene i predstavljane narodu na ulicama gradova. Prvu maskeratu u hrvatskoj književnosti napisao je Džore Držić, a nakon njega slijede Mikša Pelegrinović, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković i Antun Sasin čije su maskerate, uz pomoć teorijske literature, analizirane u ovome radu. U analizi se mogu vidjeti formalna, stilska, tematska, sadržajna, metrička i druga obilježja maskerati hrvatskih pjesnika. Mikša Pelegrinović ističe se po podvrsti maskerate - cigareski. Kod Vetranovića se ne tematizira lik Jeđupke, ali su prisutni drugi likovi koji ne posjeduju toliko lascivnih osobina. Ipak, za najlascivnijega autora među hrvatskim pjesnicima maskerati glasi Nikola Nalješković. On se ističe i po metričkoj raznolikosti, a u tome ga slijedi Antun Sasin. Važno je spomenuti da neke maskerate u hrvatskoj književnosti imaju nepoznatoga autora, ali to je pitanje koje se ostavlja za druga istraživanja. This paper analyzes the masquerade of Croatian Renaissance poets, ie the Renaissance genre of carnival lyrics. Masquerade is a mixed, monologue-structured genre taken from Italian literature. Masquerades are associated with carnival days when they were performed and presented to the people on the streets of cities. The first masquerade in Croatian literature was written by Džore Držić, followed by Mikša Pelegrinović, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković and Antun Sasin, whose masquerades, with the help of theoretical literature, were analyzed in this paper. In the analysis one can see the formal, stylistic, thematic, substantive, metrical and other features of the masquerades of Croatian poets. Mikša Pelegrinović stands out for his subgenre of masquerade. Vetranović does not thematize the character of Jeđupka, but there are other characters who do not have so many lascivious traits. Nevertheless, Nikola Nalješković is the most lascivious author among Croatian authors. He also stands out for his metrical diversity, followed by Antun Sasin. It is important to mention that some masquerades in Croatian literature have an unknown author, but this is a question that is left for other research.

Temeljni je predmet ovoga rada istražiti i analizirati ženske likove u Nalješkovićevim dramskim djelima. Svrha je rada uočiti položaj ženskih likova i odnos muškaraca i društva prema njima. Iščitavanjem tekstova i pronalaženjem citata iz djela izdvojene su situacije, riječi i odnosi koji definiraju položaj žene u vrijeme renesanse kada je živio i stvarao Nikola Nalješkovića (o. 1500.-1587.). Nalješković je kao jedna od središnjih figura hrvatske renesansne književnosti stvarao u 16. stoljeću, a pokazao se kao vrlo plodan autor. Njegova djela potvrđuju pripadanje različitim žanrovima, a pisao je ljubavnu i religioznu liriku, pokladne pjesme, poslanice, pastorale, znanstvenu prozu i „komedije“. Nalješkovićev je cilj bio, bilo putem metafore i alegorije, bilo putem realističnih prikaza ispunjenih humorom, prikazati tadašnje dubrovačko društvo te mu uputiti svoju kritiku. U ovome je radu izdvojen Nalješkovićev prikaz ženskog lika, a za razumijevanje položaja žene u književnim djelima određenoga razdoblja potrebno je znati ponešto o porijeklu određenog tipa ponašanja. Naime, podređeni položaj žene vuče korijene iz ranog kršćanstva, a nastavlja se i u renesansi, unatoč blagoj sekularizaciji. U Nalješkovićevim djelima mogu se pronaći i primjeri koji potvrđuju da su žene bile javno kažnjavane, često sakaćenjem. Općeniti dojam nakon analize tekstova jest taj da su žene bile u lošem položaju i bez puno prava.

U razdoblju hrvatske renesanse mnogi su intelektualci pisali teorijske traktate o glazbi po uzoru na Platona i Aristotela. Najznačajniji među njima bili su Miho Monaldi i njegovo djelo Irena, iliti o ljepoti (1599) te Nikola Vitov Gučetić sa svojim djelima Upravljanje obitelji (1589), Dijalog o ljubavi (1581) te O ustroju država (1591). Glazbena poduka u vrijeme renesanse bila je zasnovana na srednjovjekovnoj podjeli znanstvenih disciplina na septem artes liberales, tj. sedam slobodnih vještina: gramatiku, logiku, retoriku, aritmetiku, astronomiju, glazbu i geometriju. Svjetovno školstvo formalno se organiziralo u školskim ustanovama ili neformalno u 16. st. i kasnije u učenim akademijama, a najpoznatije su bile u Zadru i Dubrovniku. Također, glazbeno-obrazovne ustanove nalazile su se i u ostalim hrvatskim gradovima poput Lepoglave, Cresa, Raba, Splita, Šibenika, Korčule, Hvara i Trogira. Ipak, grad s najrazvijenijom glazbenom kulturom bio je Dubrovnik. Nosioci glazbe u Dubrovniku bili su crkveni glazbenici, glazbenici kneževe kapele, omladinske glazbene družine, glazbeni amateri te folklorni pjevači i svirači. Najznačajniji nosioc svjetovnog glazbenog života u Dubrovniku bila je kneževa kapela koja je bila sastavljena od svirača raznovrsnih instrumenata. Ona je bila oformljena po uzoru na slične kapele u zapadnoeuropskim državama koje su izdržavali vladari na svojim dvorovima. Također, u Dubrovniku su djelovala umjetnička društva koja su bila sastavljena od glumački sposobne i nadarene djece te od glazbeno obrazovanih mladića. Te su se skupine u Dubrovniku nazivale "družine". U družinama se uvježbavaju igrokazi koji se izvode u pokladno vrijeme te sva djela koja su družine uvježbavale redovito su bila iz pera dubrovačkih pisaca. Važno je istaknuti da su sva ta djela uključivala djelomičnu ili potpunu glazbenu pratnju koju su također "odrađivale" same družine, no vjerojatno uz pomoć glazbenika kneževe kapele. Scensko-glazbene vrste koje su te družine izvodile u 16. stoljeću bila su većinski djela dubrovačkih autora koja se žanrovski mogu podijeliti na maskerate, moreške, crkvena prikazanja, pastirske igre, komedije i tragedije. Neki od autora koji su su se bavili navedenim žanrovima su: Marin Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Mikša Pelegrinović, Antun Sasin. U njihovim se djelima pjevalo, sviralo i plesalo, a najvažniji i u većini slučajeva jedini izvor za tu tvrdnju su nam didaskalije te stihovi u kojima sami likovi aludiraju na glazbeni broj koji slijedi. Naime, konkterni notni zapisi za većinu djela nisu sačuvani. Neki su autori, poput Marina Držića, vjerojatno sami skladali glazbu za svoje predstave. Kod Držića je glazba zasebno autorsko djelo i vrlo važan dio predstave koji se savršeno dramaturški uklapa u scenska događanja. Također, i za ostale autore iz didaskalija u njihovim djelima možemo zključiti da je glazba igrala ozbiljnu i bitnu ulogu u hrvatskoj renesansi te je prava šteta što nemamao konkretnih notnih zapisa za naša scensko-glazbena djela. During the Croatian Renaissance, many intellectuals wrote theoretical tracts on music modeled on Plato and Aristotle. The most important among them were Miho Monaldi and his work Irena, or Beauty (1599) and Nikola Vitov Gučetić with his works Family Management (1589), Dialogue on Love (1581) and On the Structure of the State (1591). Music instruction in the Renaissance was based on the medieval scientific discipline of septem artes liberales, that is, the seven free skills: grammar, logic, rhetoric, arithmetic, astronomy, music and geometry. Secular education was formally organized in educational institutions or informally in the 16th century and later in academies, the most famous being bile in Zadar and Dubrovnik. Also, music and educational institutions are located in other Croatian cities such as Lepoglava, Cres, Rab, Split, Sibenik, Korcula, Hvar and Trogir. Nevertheless, the city with the most developed musical culture was Dubrovnik. The bearers of music in Dubrovnik were black musicians, musicians of the duke's chapel, youth music groups, music amateurs and folk singers and musicians. The most important bearer of secular music life in Dubrovnik was the Rector's Chapel, which was composed of players of various instruments. It was modeled on similar chapels in Western European states supported by rulers at their courts. Also, there were youth societies operating in Dubrovnik, which consisted of acting and talented children and music-educated young men. In Dubrovnik they were called "groups". Families rehearsed plays performed at the time of the fall, and all the rehearsals they rehearsed regularly were from the writers of the Dubrovnik writers. It is important to note that all these works included a partial or complete musical accompaniment, which was also "performed" by the groups themselves, but probably with the help of the musicians of the Prince's Chapel. The stage-musical types performed by these groups in the 16th century were mostly works by Dubrovnik authors who could be genreally divided into carnival songs, moresca/moreška, mystery plays, pastoral plays, comedies and tragedies. Some of the authors who have dealt with these genres are: Marin Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Mikša Pelegrinović, Antun Sasin. In their works, people sang, played and danced, and the most important and in most cases the only source for this claim are the didactics and verses in which the characters themselves allude to the musical number that follows. Namely, specific musical notes for larger works have not been preserved. Some authors, such as Marin Držić, probably composed the music for their plays themselves. For Držić, music is a separate work of authorship and a very important part of the play that fits perfectly into the stage events. Also, for other authors from didactic works in their works, we can conclude that music played a serious and important role in the Croatian Renaissance and it is a real pity that it did not have specific musical notes for our stage and music works.

Ovim se radom nastojala prikazati pastorala u hrvatskoj renesansnoj drami na primjerima pastorala Dţore Drţića, Marina Drţića, Mavra Vetranovića i Nikole Nalješkovića. U uvodnom dijelu naznaĉen je kratki sadrţaj po autorima i njihovim djelima. Na poĉetku rada ukratko je prikazano renesansno razdoblje i razvoj pastorale kao knjiţevnog ţanra kroz klasifikaciju Dunje Fališevac i Rafe Bogišića. Prije analiziranja djela prikazana je kratka biografija pisca i osnovni podaci o djelu kao što je godina nastanka, godina objavljivanja, stih kojim je djelo pisano i sl. Analiza djela pokazala je kako pastorala njeguje prirodu i ljepotu krajolika kao stvarni doţivljaj ljepote u kojoj se radnja odvija. Uz nju se poĉela cijeniti i pastoralna drama koja je doţivjela svoj jasan i uoĉljiv razvojni put te je u 16. stoljeću na vrhuncu svojega ţivota, svojih vrijednosti i svoje kvalitete. Dubrovnik je vaţan dio pastorala koje smo obradili, bilo da se spominju mjesta koja se nalaze u Dubrovniku ili okolici, kao i neki motivi i likovi koji daju naslutiti autorovu aluziju na sredinu u kojoj su ta djela nastajala. This work attempted to present pastoral works in the Croatian Renaissance drama on the examples of pastoral pastors Dora Drzic, Marin Drzic, Mavro Vetranovic and Nikola Naljekovic. The introductory part contains short content by authors and their works. At the beginning of the paper, the Renaissance period and the development of the pastoral as a literary genre were briefly presented through the classification of the islands of Falisevac and Rafe Bogisic. Before analyzing the works, a short biography of the author and basic data on the work, such as the year of its creation, the year of its publishing, the verse in which the work was written, etc., are presented. The analysis of the work showed that the pastoral nurtures the nature and beauty of the landscape as a real experience of the beauty in which the action takes place. It was accompanied by a pastoral drama that experienced its clear and noticeable development path, and in the 16 th century it was at the height of its life, its values and its quality. Dubrovnik is an important part of the pastoral work we have processed, whether it mentions places located in or around Dubrovnik, as well as some motives and characters that suggest the author's allusion to the environment in which these works were created.

Ovaj rad analizira dva bitna obilježja hrvatskih renesansnih maskerata - komično i lascivno. Riječ je o monološki strukturiranoj vrsti pokladne pjesme, koja je iz Italije, krajem kvatročenta, doputovala i u naše krajeve. Lascivnost u našim maskeratama uglavnom sadrži detalje spolnog čina ili funkcioniranje genitalne anatomije, a komika se gradi upravo na tim muško-ženskim odnosima. Naš najistaknutiji autor lascivnih maskerata je Nikola Nalješković, a slijedi ga Antun Sasin. Maskerate Mavra Vetranovića, iako pošteđene lascivnih aluzija, ipak odišu blagom komikom koja se ostvaruje na svojevrstan način. Središnja i najznačajnija naša maskerata Jeđupka također na svojevrstan način gradi komične i lascivne elemnte koji se očituju u kontekstu njene izvedbe. Kako bi se shvatilo na koji se način ostvaruju lascivni i komični elementi u maskeratama, u radu je opisana tehnika alegorizacije kojom su se služili naši autori. Rad donosi i analizu u kojoj su uspoređene maskerate: Jeđupka Mikše Pelegrinovića, Lanci Alemani, trumbateri i pifari Mavra Vetranovića, Pjesni od maskerate Nikole Nalješkovića i Vrtari Antuna Sasina, s naglaskom na komične i lascivne elemente. This paper analyzes two essential features of Croatian Renaissance masquerades - comic and lascivious. It is a monologically structured kind of carnival song, which arrived in our region from the end of the Quartet as well. The lasciviousness in our masquerades mainly contains details of the sexual act or functioning of the genital anatomy, and the comic builds precisely on these male-female relationships. Our most prominent author of lascivious masquerades is Nikola Nalešković, followed by Antun Sasin. Although mastered by lascivious allusions, Moor Vetranovic's masquerades still exude a mild comedy that is accomplished in a peculiar way. Our central and most important masquerade Jeđupka also in a way builds comic and lascivious elements that are evident in the context of her performance. In order to understand how lascivious and comic elements are achieved in masquerades, the paper describes the allegorization technique used by our authors. The paper also presents a comparative analysis masquerades: Mikša Pelegrinovic's Jeđupka, Alemani's Chains, trumpeters and Mavro Vetranović's trumpeters, Nikola Nalješković's Masquerades and Antun Sasin's Vrtari, with emphasis on comic and lascivious elements.

U drugoj polovici 15. i tijekom 16. stoljeća dolazi do razvoja novoga književnog pravca – renesanse. Središte hrvatske renesanse nalazi se u Dubrovniku u kojemu se početkom 16. stoljeća rodio Nikola Nalješković, prethodnik Mavra Vetranovića i Marina Držića. Nalješković će u povijesti književnosti ostati zapamćen ponajprije po svom dramskom opusu koji uključuje tekstove sedam „komedija“ koje su žanrovski zapravo četiri pastorale, dvije farse i jedna komedija. Zahvaljujući Nalješkoviću prvi se put u renesansnoj drami iz javne ulazi u privatnu sferu doma, obitelji i bračnih odnosa u kojoj značajno mjesto zauzima prikaz položaja žene u okviru strogih staleško-klasnih propisa. Nalješković u svom dramskom opusu opisuje dubrovačku svakodnevnicu u širokom rasponu društvenih odnosa, međutim, u središtu pozornosti nalazi se dubrovačka obitelj i njezina uloga u kulturnom, gospodarskom i političkom životu renesansnoga Dubrovnika.

U ovom je završnom radu središnji predmet istraživanja jedan renesansni dramski književni žanr koji u znanstvenoj literaturi ima naziv dramska robinja. Riječ je o motivu zarobljene i oslobođene djevojke koji se pojavljuje u djelima starih hrvatskih pisaca (Džore Držića, Nikole Nalješkovića, Hanibala Lucića, Mavra Vetranovića). Rad je sedmerodijelno strukturiran. Nakon uvodnog dijela u kojemu se govori o bitnim značajkama hrvatskih dramskih robinja kao i o tome kako su književni povjesničari istraživali odakle je i na koji način motiv robinje stigao u našu književnost (neki smatraju da je motiv robinje nastao u narodnoj književnosti i da je preko nje došao u umjetnu književnost, drugi smatraju da motiv robinje potječe iz maskerata, zatim iz antičke književnosti, a neki smatraju da se može dovesti i u vezu s prikazivanjem moreški), slijedi interpretacija hrvatskih robinja (Novak, 1977: 20-23). Pjesma Džore Držića Čudan san određuje se u literaturi kao prva hrvatska dramska robinja (Novak, 1977: 28). U pjesmi se pojavljuje zaljubljeni mladić koji sanja zarobljenu vilu. Vila izgovara dugi monolog u kojemu se tuži i moli za spas. Na kraju pjesme mladić se probudi i govori da je ostao strah u njemu, da je protrnuo i moli Boga da taj san postane radostan. Vila je, dakle, u Džorinoj pjesmi smještena u prostor sna. Lucićeva Robinja je naša najpoznatija robinja u kojoj je prikazana zarobljena djevojka koju će osloboditi mladić Derenčin. Radnja završava njihovim vjenčanjem i slavljenjem Dubrovnika. Motiv robinje obradio je i Vetranović u maskerati Dvije robinjice, u pastorali Istorija od Dijane i u pastirskom prizoru Lovac i vila. U Dvije robinjice je kao i u prethodnim robinjama, prisutna tužaljka dviju robinjica zbog zatočenosti, koje mole Dubrovčane za spas. U Istoriji od Dijane prikazuje se borba između vile i Kupida. Vila je upala u Kupidovu mrežu i zaziva pomoć Dubrovnika. Satiri ju oslobađaju, a Dijana želi ubiti Kupida, ali zahvaljujući Merkuriju ostavlja ga na životu te ga kažnjava šibanjem. U Lovcu i vili govori se o zarobljenoj vili i „vlaščiću“ koji ju želi prodati u Dubrovniku. Potom vila iznosi tužaljku stvarnim kupcima i osloboditeljima, a na kraju ju lovac prodaje knezu koji se ne pojavljuje na sceni, nego samo u didaskalijama (Novak, 1977: 31). Nalješkovićeva Komedija III. određuje se kao naša posljednja robinja, odnosno antirobinja (Novak, 1977: 40-41). U prologu se nagovještava što će se dogoditi. Zatim vila iznosi tužaljku, ali se razlikuje od drugih robinja jer ona nije svezana dok izgovara tužaljku. Pojavljuju se satiri i mladići koji se sukobljavaju jer i jedni i drugi žele pridobiti vilu za sebe te se na kraju pojavljuje starac-sudac koji oslobađa vilu. U završnom se dijelu rada donose zaključne spoznaje o hrvatskim dramskim robinjama.

Zadatak istraživanja je analizirati dramske tekstove u hrvatskoj književnosti u kojima se pojavljuje motiv zarobljene žene. Radi se o tekstovima Džore Držića, Mavra Vetranovića, Hanibala Lucića, Nikole Nalješkovića i Antuna Sasina. Nakon analize relevantnih tekstova prikazat ćemo razvoj motiva robinje od monodrame Džore Držića do antirobinje Nikole Nalješkovića, što je zapravo osnovni cilj ovoga rada. U istraživanju je korištena komparativna metoda. Također, motiv robinje povezat ćemo s povijesnim i političkim kontekstom u kojemu se razvijao te tako utvrdit razloge njegova učestalog ponavljanja u tekstovima koji su nastajali krajem 15. i tijekom 16. stoljeća. Osim toga, važno je utvrditi na kojim je izvorima nastala najvažnija drama iz ove skupine i koja su njezina osnovna dramska obilježja. To je Robinja Hanibala Lucića kojoj ćemo posvetiti posebno poglavlje u ovom radu. Nakon obavljenog istraživanja, u zaključku ćemo dati osvrt na rad u cjelini. The aim of this research is to analyse dramatic writings in Croatian literature in which the motif of a female slave is represented. It is about the texts of Džore Držić, Mavro Vetranović, Hanibal Lucić, Nikola Nalješković and Antun Sasin. After the analysis of their relevant texts we follow the development of a motif, drom Džore Držić's monodrama up until Nikola Nalješković's anti female-slave. A comparative method was used in the researsh. Also, we will connect the mentioned motif with the political and historical context in which it was developed. The time that we are concerned with comes at the end of 15th and 16th century. Furthermore, it is important to establish from which sources this drama stems of which primary features it is composed. It is the female slave of Hanibal Lucić's play to whom we will dedicate a special chapter in this research. After the research is completed, in the conclusion we will give a general review of the work.

U ovom diplomskom radu naglasak je bio je na usporedbi eruditnih komedija sa smješnicama. Iako su se ove dvije vrste komedije pokušale dovesti u vezu jedne s drugima, pogotovo zato što obje svoje uporište imaju u talijanskoj komediografiji, cilj je ipak bio prikazati razlike jedne i druge. Bitno je to da se smješnice ne mogu sagledavati i vrjednovati kao i eruditne. Poveznice se mogu pronaći u sličnim tipovima likova, motivima novca i ljubavi, ali i u samoj komičnosti. Ono što čini razliku jest sama kompozicija. Eruditne komedije su sastavljene u pet činova, dok se smješnice sastoje od svega triju činova. Melodramatična prepoznavanja, koja su osnovna karakteristika eruditnih komedija, u smješnicama izostaju. Osim reprezentativnih eruditnih komedija kakve je našoj književnosti podario Držić, u radu je obrađena i Nalješkovićeva VII. komedija, za koju se može reći da je bila preteča pravim eruditnim komedijama. Smješnice su izrazito zanimljive i zbog nekih vanjskih okolnosti i neutvrđenog autorstva. Mnogi teoretičari književnosti su ih pokušali dovesti u vezu s komedijom dell arte i eruditnom komedijom, no jedino što se može zaključiti iz svega toga je to da su one posebna vrsta komedije, koja ima svoje specifičnosti i koju nije moguće promatrati nikako drugačije negoli samostalno. Unatoč tomu, zanimljivo je komparativno usporediti dvije vrste komedije i utvrditi koje je književno nasljeđe prisutno u objema komedijama, a opet uvidjeti što je to što ih razlikuje. The emphasis of this graduate thesis was on comparing erudite comedies with smješnice (Croatian anonymous prose comedies that originate from the 17th century Dubrovnik area). Although these two types of comedies are frequently compared to each other for the similarities they share, because they both have their backbone in Italian comedy, our goal was to show the differences between them. Smješnice cannot be seen and evaluated as erudite comedies for several important reasons. The links between the two can be found in similar types of characters, motives of money and love, but also in the comic itself. What makes the difference between the two comedies is the composition itself. Erudite comedies consist of five acts, while in smješnice one can find only three acts. Basic characteristics of erudite comedy are the melodramatic recognitions, which cannot be found in smješnice. Apart from the representative erudite comedies written by Držić, this work offers as well an elaboration of Nalješković's VII. comedy – which might be called as the forerunner of the real erudite comedies. Smješnice are extremely interesting due to some external circumstances and unidentified authorship. Many theorists of literature have tried to link them to the comedy dell'arte and the erudite comedy, but the only thing to conclude is that smješnice are a special kind of comedy and that the only way of analyzing them is separately. Nevertheless, it is interesting to make a comparative comparison of two different types of comedies and to determine which literary legacy they both possess, and what differentiates one from another.

Ovim će se radom analizirati farse Nikola Nalješkovića, Komedija peta i Komedija šesta te time nastojati rekonstruirati dubrovačka svakodnevica. U uvodnim poglavljima dani su biografski podaci autora i objašnjeni osobitosti farsa. U nastavku se rada donose detalji kroz konkretne primjere koji prikazuju život i običaje Dubrovčana u 16. stoljeću. U središtu je radnje dubrovačka obitelj. Važno je napomenuti kako Nalješković prikazuje likove različitih društvenih slojeva i njihove međusobne odnose bez imalo uljepšavanja stvarnosti. This work will analyze the farces of Nikola Nalješković, The Fifth Comedy and The Sixth Comedy thus attempting to reconstruct Dubrovnik's everyday life. In the introductory chapters there are the biographical data of the author and the characteristics of the farce. In continuation are the details through the concrete examples of life and customs of people in Dubrovnik during the 16th century. In the center of action is the Dubrovnik's family. It is important to note that Nalješković shows the characters of different social classes and their mutual relations without any embellishment of reality.

Nikola Nalješković bio je plodan književnik. Njegov opus sastoji se od 181 amoroznog lirskog sastavka, 37 poslanica, 4 nadgrobnice, 15 religioznih sastavaka, 12 maskerata i 7 dramskih sastavaka. Kritičko izdanje Nalješkovićevih djela, prema Šipanskom rukopisu, načinio je Amir Kapetanović i ono će se koristiti u ovome radu. Ne zna se točno kronologija nastanka Nalješkovićevih dramskih sastavaka. Uglavnom prevladava mišljenje da ih je Nalješković pisao u mladosti. U književno-historiografskom studiju nisu ujednačene niti generičke odrednice dramskih sastavaka. Prva četiri dramska sastavka često se nazivaju pastirskim igrama, eklogama, pastirskim komedijama, pastoralama i sl. Peti i šesti dramski sastavak smatra se farsom, a samo sedmi komedijom. U kroatističkom studiju terminom pastorala katkad se označava „pastoralni ugođaj“, a katkada se koristi kao generička odrednica. U književnoj historiografiji uglavnom prevladava mišljenje da korpus hrvatske šesnaestostoljetne pastorale čine sljedeća djela: Istorija od Dijane, prve četiri Nalješkovićeve Komedije, Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepog Adona u komediju stavljena i Grižula Marina Držića, Flora i Filide Antuna Sasina te tri prepjeva: Ljubmir Dominika Zlatarića i Raklica Saba Gučetića Bendeviševića, prepjevi Tassove Aminte – Gučetićev dosta slobodan – i Vjerni pastir Frana Lukarevića Burine, prepjev Guarinijeva Il pastor fido. Termin pastorala, koliko god generički nejasan, prihvatljiv je kao vrstovna odrednica za prve četiri Nalješkovićeve komedije, koje su tema ovoga rada, upravo zbog toga jer je općeprihvaćen u književnoj historiografiji. Pastorale će se analizirati opisivanjem prologa, didaskalija, stiha zatim iznošenjem sadržaja te na kraju analizom najčešćih motiva.

Disertacija se bavi konstituiranjem lika zarobljene žene u izabranim dramskim djelima renesansnog razdoblja hrvatske književnosti. Polazeći od pretpostavke da djevičanstvo dominantna tekstualnoidentitetska odrednica tog lika, korpus istraživanja koncipiran je kao cjelina u kojoj se prate različite realizacije djevičanstva. U Muci svete Margarite radi se o dramatizaciji religijskoga (martirološkog djevičanstva), u Robinji Hanibala Lucića o sekularnom (predbračnom) djevičanstvu, dok se u pastoralnim dramama dubrovačkih autora (Istoriji od Dijane te Lovcu i vili Mavra Vetranovića i Komediji III. Nikole Nalješkovića) može razabrati kompleksna struktura djevičanstva realizirana oprekom religijsko vs. sekularno djevičanstvo. Religijsko se djevičanstvo pri tome ostvaruje prevalentnim karakteristikama tradicionalnih modela ženskoga religijskog djevičanstva: virago i virgo modela, dok se sekularno djevičanstvo oblikuje suvremenim renesansnim kodeksom ženske čestitosti. Na tragu suvremenoga interesa za fenomen djevičanstva u predmodernom i ranomodernom razdoblju (K. Coyne Kelly, S. Salih, R. Evans i dr.) djevičanstvo se analitički sagledava kao rodnoidentitetska kategorija obilježena inherentnom nestabilnošću i procesualnošću. Proces (p)ostajanja djevicom u središtu je analize dramskih tekstova, dok se zarobljeni djevičanski likovi pokazuju otvorenima upisivanju različitih simboličkih vrijednosti kulture koja ih je stvarala: od visokovrijednih religijskih ideala do političkih mitologema. Svojom pojavom na početku ranonovovjekovne književne kulture, ti ženski likovi ujedno najavljuju kasnije literarne figure poput alegorijskih nacionalno reprezentativnih vila Zoranićeva i Barakovićeva djela, kao i baroknih junakinja dubrovačke melodrame.

Iz korpusa ranonovovjekovne pasionske književnosti izdvaja se grupa autorskih tekstova. To su: Svarh muke Isukarstove Marka Marulića, Razmišljan'je vrhu muke Isukrstove Nikole Nalješkovića i Bogoljubno razmišljan'je od muke Isukrstove Mavra Vetranovića. Da se spomenuti tekstovi uistinu razlikuju od ostalih tekstova religiozne tematike, ukazuje činjenica ranog književnopovijesnog izdvajanja Nalješkovićevog Razmišljan'ja vrhu muke Isukrstove od ostalih njegovih religioznih pjesama: Ignjat Đurđević spominje Nalješkovićevo djelo De Christi Domini pasione iz 1586, Serafin Marija Crijević piše o "Pia cantica numero VIII, Variorum librum unum, novissime anno LXXXVI supra MD Meditationes Christi patientis". Osam pobožnih pjesama i Razmišljan′je vrhu muke Isukrstove navode Sebastijan Slade-Dolci i Franjo Marija Appendini. Differentia specifica ovih tekstova sinkretički je odnos prema generičkoj tradiciji (pasionskoj lirici, dijaloškim pjesmama, plačevima, prikazanjima) i eklekticizam izraznih modusa: uz primarnu narativnu strukturu u velikoj su mjeri zastupljeni lirski i dijaloško-dramski elementi. U članku se upozorova na važnost izdvajanja spomenutih djela kao zasebne grupe književnih tekstova pasionske tematike u novijem književnopovijesnom studiju.

U članku se analizira poetika religiozne lirike Nikole Nalješkovićan pri čemu se dolazi do zaključka da je ona utemeljena na načelu pluralne imitacije, odnosno kvintilijanskog tipa imitacije u kojem vrijedi načelo izbora i hibridiziranja (religioznog i amoroznog lirskog diskurza).

Nikola Nalješković, pjesnik i komediograf, matematičar i astronom, rođen je u Dubrovniku početkom XVI. stoljeća. Ne postoje neposredni dokazi o tome koje je točno godine Nalješković rođen. Školovao se isključivo u Dubrovnku, a za svoje djelo Dialogo spora la sfera del mondo, koje pripada području matematike i astronomije, dobio je na dar srebrnu posudu s grbom Republike. Bio je plodan književnik. Pisao je ljubavne pjesme, poslanice, nadgrobnice, maskerate, „komedije“ i pobožne pjesme, koje su analizirane u radu. Naime, u radu su obrađeni religiozni elementi koji se pojavljuju u Pjesnima bogoljubnim. Nalješkovićev ciklus pobožnih pjesama sastoji se od petnaest pjesama. Osim prve uvodne pjesme, ciklus čini jedanaest molitveno-meditativnih pjesama, dvije marijanske i jedna pasionska narativno koncipirana. Adresati Nalješkovićeve pobožne lirike su gospođe (žene), krstjani ili narod (grešnici), Isus, Marija, križ i Bog. Pjesme su uglavnom pisane dvostruko rimovanim dvanaestercima, a samo dvije, osma i četrnaesta, napisane su u osmercima. Što se tiče forme pjesama, vidljivo je da su uglavnom stihične, a samo su dvije pjesme, osma i četrnaesta, strofične. Većina pjesama nema naslov, nego su samo numerirane. Iznimke su deveta i četrnaesta koje karakterizira postojanje naslova. Subjekt je u pjesničkim tekstovima uglavnom Lirsko Nad-Ja, ali nije rijetka ni pojava Lirskoga Ja koje se pojavljuje najčešće onda kada subjekt izražava kajanje zbog svojih grijehe. Središnja je tema Pjesni bogoljubnih Isusova muka. Potrebno je još istaknuti da u radu nije obrađena deseta pjesma. Razlog tomu je taj što neki autori tu pjesmu smatraju pasionskom poemom, a neki crkvenom dramom.

Strukturirana kao triptih knjiga Iz Splita na Scenu gledat u svom središtu ima tri eseja o tri kanonska hrvatska pisca: Miroslavu Krleži, Marinu Držiću i Ivu Vojnoviću. Svakom od njih posvećeno je po jedno istraživanje u ovoj knjizi. Ono o Krleži bavi se slabije uočenim autorovim afirmativnim demistificiranjem hrvatske kulturnopolitičke povijesti pri čemu je naglašen čitav niz do danas neuočenih piščevih dodira kako s europskom književnošću starijih epoha, a tako i s onom koja je nastajala u njegovom vremenu. Krležini esejistički i književni tekstovi se čitaju iz pozicije književnog mita o Prometeju, te se pokazuje po čemu je ovaj najveći pisac u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća poeta vates. U eseju o Držiću po prvi se put iznose do danas nikad uočene veze ovoga dramatičara s Nikolom Nalješkovićem, pri čemu se upozorava na posve neočekivanu spoznaju da je autorova Novela od Stanca zapravo parodija Nelješkovićeve Komedije III. U eseju se Držić i Nalješković dovode u vezu i s Hvaraninom Petrom Hektorovićem čija poslanica talijanskom doktoru Vanetiju osvjetljava onodobne odnose književnika koji su do danas u literaturi o ovim piscima predstavljali najveću enigmu. U eseju se donosi novohistoristička analiza Držićevih urotničkih pisama, te se izvodi sasvim nova interpretacija Držićevih književnih i političkih tekstova, neuočenih političkih šifri u dramskom diskursu ovoga pisca, a što je sasvim novo osvjetljenje čitavoga književnog i neknjiževnog diskursa ovoga komediografa. Iz opusa Iva Vojnovića izdvojena je njegova testamentarna drama Prolog nenapisane drame u kojoj se analizira ne samo scensko pojavljivanje stvarne historijske osobe Ruskinje Jelisavete Tarakanove, ili uočava Vojnovićeva veza s jednim od admirala uključenim u njezino umorstvo nego se na kraju pokazuje na koji je to način Vojnović u tekstu svoje drame odgovorio Miroslavu Krleži na njegove, u tom vremenu, česte invektive protiv Dubrovčanina i njegovih Krleži posve stranih Vidovdanskih političkih pogleda. Vojnović nije odgovarao iz pozicije ideologije nego dramaturgije Krležinih drama iz ciklusa Legende. Inače knjiga Dramaturški eseji (Iz Splita na Scenu gledat) pored toga što ima kompoziciju triptiha u svakom od nosivih esejističkih dijelova pohranjuje u prvom dijelu niz kritičkih i polemičkih intervencija na aktualne prijepore iz književne i kazališne svakodnevice. Tako se u odjeljku o Krleži objavljuju dvije po svemu razorne i izravne analize ideološkog falsificiranja Krležinog teksta Pijana novembarska noć 1918. te se upozorava na ideološki falsificiranu interpretaciju Krležinih tekstova u predstavi Moj obračun s njima. Pitanjima nacionalnih prijepora i srpskih iredentskih presizanja za književnom baštinom Dubrovnika posvećen je polemički tekst koji otvara poglavlje o Marinu Držiću pri čemu treba naglasiti da je u tom tekstu istaknuta samo raguzološka dimenzija tog iredentizma premda ovi prijepori imaju odjeka i u drugim sastavnicama hrvatske književnosti. Najopsežniji popratni tekstovi u knjizi objavljuju se u trećem odjeljku kojim dominira esej o Vojnoviću. U taj dio uključene su kritike splitskog kazališnog života u sezoni 2010/2011. pri čemu se izvodi pretežno ideološka analiza te izdvojene repertoarne cjeline. U uvodnom tekstu donosi se svojevrsni sintetski pogled na otvorene teme da bi se onda iznijele brojne pojedinačne analize ne samo kazališnih nego i nekih izložbenih ili opernih događaja iz tog vremenskog segmenta u Splitu. U odjeljak je uključena i analiza jedne zagrebačke predstave zato što se radi o djelu splitskog kazališnog doajena Božidara Violića. Kazališno kritički kaleidoskop iz kojeg su opservirani kulturološki fenomeni i zabilježeni u divergentnim tekstovima ove knjige njezino je najveće ograničenje jednako koliko je splitocentričnost prednost ovih pogleda koji nisu htjeli biti ograničeni zidovima Dioklecijanove palače. Teatar je oduvijek bio lakmus papir društvenih ograničenja i kriza, pa je on takvim tumačen i u ovoj knjizi koja je na svoj način upravo usredištena na dramske tekstove i njihove scenske pojavnosti. Ova knjiga koja je napisana između dvije obljetnice najvećih hrvatskih pisaca, između 500. obljetnice mogućeg rođenja Marina Držića i 30. obljetnice smrti Miroslava Krleže ukazala je na nemoć današnje kulturnopolitičke stvarnosti da osmisli sistematski odnos prema tradicijskim tekstovima svoje kulture. Stoga se i dogodilo da se vode ničim utemeljeni disputi sa srpskim povjesničarima književnosti koji su djela hrvatskih pisaca nasilno inaugurirali u središnji nacionalni projekt Deset vekova srpske književnosti. S druge strane, nezainteresiranost hrvatskih književnih institucija da pokrenu projekte koji će revalorizirati i od dugogodišnjih cenzura osloboditi književnu tekstualnu ostavštinu Miroslava Krleže imala je za reperkusije da se književna djela ovoga pisca i dalje falsificiraju te upotrebljavaju u političkoideološke svrhe. Stoga ovi tekstovi predviđaju nedostatak kulturnopolitičkoga programa u našoj kulturi i upozoravaju na potrebu revalorizacije tradicijskih tekstova i osmišljavanje programa hrvatskih kulturnih, a to će reći književnih i kazališnih institucija.

Riječ je o „Komediji II.“, mitološkoj drami Nikole Nalješkovića (između 1505. i 1508.-1587.), o vremenu njezina nastanka, objavljivanja, o temi (motiv iz grčke mitologije o prepirci triju vila oko zlatne jabuke namijenjene najljepšoj), sadržaju i žanrovskoj pripadnosti teksta.

Autorica uvodno definira farsu u povijesti europske književnosti. Zatim izabire farsične komedije u Nalješkovićevom opusu (br. 5, 6 i 7) i analizira upotrebu Dubrovnika kao mjesta radnje sva tri komada.

English: Nikola Nalješković (ca 1505-1587), Croatian writer of Dubrovnik, incontrovertibly occupies a very prominent place in the history of Croatian literature. Nikola Nalješković dealt with astronomy and issues of calendar reform. During his lifetime he published the work Dialogo sopra la sfera del mondo (Venice, 1579). Nalješković also produced a rather heterogeneous and capacious oeuvre of lyrics and dramas, although, like the majority of Renaissance authors in Dubrovnik, he did not write epics. His large book of canzoniere has placed him among the most productive of Croatian Petrarchans (181 poems), and his many epistles (37 poems) record his vigorous communications with a broad circle of friends and acquaintances, not from the Dubrovnik milieu alone. The contradictions within the oeuvre that historians of literature justly point out (there are for example 12 obscene masks that sort oddly with 15 religious poems) are nevertheless not unusual or untypical for Renaissance man. Certainly the most important part of his work lies in the dramas (4 pastoral plays, 2 farces and 1 comedy), particularly the farces and Comedy VII. In the second half of the 19th century Nalješković's works were printed in the series of Old Croatian Writers (books 5 and 8), on the basis of some very recent transcriptions. The chief source for the preparation of this critical edition is the Šipanski rukopis (Šipan Manuscript), the oldest (probably from the 17th century) to contain all the literary writings of Nalješković. The entire literary oeuvre of Nikola Nalješković is contained in a single volume for the first time in the present critical edition.

U tekstu je riječ o maskeratama dubrovačkoga renesansnog pisca Nikole Nalješkovića (oko 1505 - 1587). Uz uvodna razmatranja o žanru maskerate dva osnovna problema kojima se rad bavi su lascivna aluzivnost Nalješkovićevih maskerata i pitanje homogenosti njegova pokladnog ciklusa.

Umjetnost je pastoralnoga umjetnost pozadinskoga sjaja. Arkadija/Dubrava iz sebe proizvodi čežnju i melankoličan gubitak. Pastoralni pjesnik okreće proces povijesti. Prevladavajuća je ideja pastorale traganje za jednostavnošću daleko od složenosti prikazane ili specifičnom lokacijom (Aleksandrija, Rim, renesansni dvorovi, Dubrovnik kao urbana struktura Grada), iz koje «izbjeglice» bježe u seoski svijet Arkadije, ili iz specifičnoga razdoblja individualne ljudske egzistencije («odraslo doba») s kojim je «izbjeglica» u doticaju s vizijom djetinjstva. Upravo zato nastala je predstava «U lugu onomuj» i ovaj tekst o Nalješkovićevim pastoralama. U trenutku kad smo počeli osjećati da se idealan ili nevin svijet gubi, da nestaje, ali ne tako da bi potpuno uništio sjećanje na taj idealitet, i ne tako da imaginarno križanje između sadašnje stvarnosti i prošle savršenosti ne bi moglo biti moguće. Predstava je praizvedena 12. ožujka 2002. u Kazalištu Marina Držića, a dramaturška obradba četiriju Nalješkovićevh pastorala i pjesničkih tekstova Renéa Medvešeka i Mire Muhoberac nagrađena je i Marulićevom nagradom.

Knjiga napisana povodom predstave «U lugu onomuj» (prema pastoralama Nikole Nalješkovića) u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku (premijera 12. ožujka 2003. godine). Autorica knjige bila je stručna i dramaturška suradnica u/na predstavi (redatelj Rene Medvešek). Prikazuje se i analizira opus hrvatskoga književnika i dramatičara na pozornici kasnoga srednjovjekovlja, rane renesanse i nadolazećega manirizma u dubrovačkom i hrvatskom te europskom pastoralnom okruženju.

Knjiga «U lugu onomuj» donosi predgovor i usporedbu cjelokupnoga teksta predstave «U lugu onomuj» i tekstova svih Nalješkovićevih pastorala te prikaz opusa Nikole Nalješkovića. Knjiga je objavljena u Ediciji kazališnih tekstova Negromant kao dramaturško-teatrološka knjiga. Nastala je povodom predstave «U lugu onomuj» (prema pastoralama Nikole Nalješkovića) u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku (premijera 12. ožujka 2003. godine). Autorica knjige bila je stručna i dramaturška suradnica u/na predstavi (redatelj Rene Medvešek).

Dramaturgija teksta i predstave «U lugu onomuj» (prema pastoralama Nikole Nalješkovića) u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku (premijera 12. ožujka 2003. godine). Redatelj predstave bio je Rene Medvešek.

Dramski opus Nikole Nalješkovića istražuje se s obzirom na fenomene maskiranja, maski i maskovitosti i predlaže zajednički nazivnik: sintagma "dramaturgija maske".