Search

Kao dominantan oblik međunarodnog kretanja kapitala inozemna izravna ulaganja doprinose razvoju lokalne ekonomije te povećanju proizvodnosti domaćih poduzeća. Zbog jako slabog priliva inozemnih izravnih ulaganja u turističku djelatnost Hrvatske cilj istraživanja unutar ovog rada bio je utvrditi razloge zbog kojih inozemna izravna ulaganja izbjegavaju turističku djelatnost RH. Kvaliteta infrastrukture i plansko-prostornog uređenja, naročito prometnih kapaciteta pokazala se kao dominantan čimbenik za privlačenje inozemnih izravnih ulaganja u turističku djelatnost zemlje jer investitori kao i većina turista preferiraju dobro umrežene i lako dostupne destinacije. Zbog sličnog načina razmišljanja investitora i turista sigurnost zemlje investitorima je jako važan čimbenik, a fiskalna politika koju zemlja vodi očekivano im je važna jer utječe na zaradu i dinamiku poslovanja. Neočekivano važan čimbenik investitorima je korumpiranost i pravna sigurnost, međutim on uključuje i brzinu stjecanja dozvola za rad koja je investitorima jako važna. Srednje važni čimbenici investitorima su cijena i produktivnost ljudskog faktora te sama monetarna politika dok im ostali čimbenici nisu važni. As a dominant form of international capital movement, foreign direct investment contributes to the development of the local economy and increases the productivity of domestic enterprises. Due to the very low inflow of foreign direct investment into the tourism industry of Croatia, the research objective of this essay was to identify the reasons why foreign direct investment avoids the tourism industry of the Republic of Croatia. The quality of infrastructure and spatial planning, especially of the transport capacities, has proven to be a dominant determinant for attracting foreign direct investment in the tourism industry of the country as investors like most tourists prefer well-networked and easily accessible destinations. Due to the similar mindset of investors and tourists, the security of the country is a very important determinant for investors, whereas the fiscal policy that a country pursues is important to them because it affects the earnings and dynamics of the business. The unexpectedly important determinant for investors is corruption and legal certainty, but it also involves the speed of obtaining work permits that is very important to investors. Determinants of secondary importance to investors are the price and productivity of the human factor and the monetary policy itself, while other determinants are not as important to them.

U ovom završnom radu cilj je bio istražiti na koje se načine vrši procjena performansi zaposlenika u poduzeću "Cemex Hrvatska" d.d.. Da bi poduzeća uspješno poslovala, potrebno je planirati ljudske resurse kako bi se utvrdilo koliki broj djelatnika (s kojim znanjima i vještinama) ona moraju zapošljavati. Svako poduzeće mora pratiti i ocjenjivati uspješnost na radu svojih zaposlenika kako bi se poboljšale njihove performanse. Proces praćenja i ocjenjivanja radne uspješnosti sastoji se od tri bitna koraka: određivanje posla i kriterija uspješnosti, pružanja povratne informacije te ocjenjivanja uspješnosti. Uspješnost na radu se procjenjuje putem triju metoda: metodom uspoređivanja, ljestvicama procjene te "check- listama". Poduzeće "Cemex Hrvatska" d.d. provodi nad 100% zaposlenika procjenu performansi i to lokalnim sustavom ocjenjivanja te korporativnim sustavom upravljanja učinkom. The main objective of this research was to examine in what ways a firm "Cemex Croatia", LTD estimates the performance of its staff. In order to successfully operate, it's important to plan the human resources to determine a number of employees which a company has to employ. Every company has to track and evaluate the performance on work of its staff in order to improve their performance. Tracking and evaluation consist of three important steps: assessment of the tasks and the norms of success, offering feedback and grading success. Success on work is estimated throughout three methods: comparison method, the scales of estimation and through the "check- list". "Cemex Croatia", LTD carries out performance estimation over the 100% of its employees.

Aristotel je strogo lučio tri bitna načina života: bios poietikos, bios praktikos i bios theoretikos, te je smatrao da samo dva posljednja načina života ozbiljuju najviše dobro pomoću savršenih oblika znanja, i to najviše dobro kao ljudsko dobro pomoću razboritosti praktičnoga uma (phronesis) i kao božansko dobro pomoću mudrosti teoretskoga uma (sophia). Oba ta načina postizanja sreće (eudaimonia) ozbiljuju najviše dobro na svoj vlastiti način, i to praktični um etičko-političkim djelovanjem građana u državi, a teoretski um kontemplacijom kao težnjom za vječnim životom bogova i promatranjem prvih principa i uzroka svih bića u pogledu njihova bitka. Poietički način života Aristotel, pak, rangira niže od praktičnog i teoretskog. Pa ipak, katkada i poietički način života proizvodi sretan život. Na primjeru Gadamerova razumijevanja mnogolikosti iskustva bitnih načina života i mnogolikosti znanja već u okviru poietičkog znanja, u ovom se radu nastoji pokazati da poiesis kao treći bitni oblik života obuhvaća ukupnost proizvodnog znanja, dakle kako znanje na kojemu počiva umjetničko stvaranje tako i znanje koje sve više tehnizira globalni svijet i vodi sudbonosnom razaranju i kobnoj uniformiranosti samoga svijeta. Posebna je Gadamerova zasluga što je u okviru fenomenološke i hermeneutičke filozofije obnovio vlastitost umjetnosti kao oblik znanja koje kao ljudsko razumijevanje čovjeku omogućuje da pomoću povijesnog mišljenja razvije povijesnom bitku i svijetu života primjereno znanje i na njemu utemeljeno življenje i djelovanje.

Knjiga se sastoji od 9 autorovih tekstova nastalih u posljednjih 5 godina. Radovi se nastavljaju na ranije autorove knjige u kojima su izložene temeljne misli političke filozofije.

Na primjeru Utopije morala Karla Alberta i Elenor Jain, autor pokazuje razliku između ontološke etike kao meta fizičke etike i svih drugih prošlih i suvremenih etika kao nemetaafizičkih. Središnja pretenzija ontološke etike kao aktualne etike primjerene vremenu leži u tome da ona može nadmašiti specifičnosti pojedinačnih kultura i pokazati fundament etičkog mišljenja i djelovanja, koji prevladava razdvajajuće elemente tradiranih moralnih predodžaba ili religioznih normi te obraća pažnju na ono zajedničko što ljudi i narodi doživljavaju kao iskustvo bitka, u smislu ontološke misli, od Parmenida i Platona do Heideeggera i Lavellea. Nasuprot tom prenaglašavanju Platonove idealističke linije u europskoj praktičnoj filozofiji, autor ovoga rada ukazuje na druge smjerove europske filozofije, te posebno ističe Aristotelovu philosophia anthropina kao nemetafizičku praktičnu filozofiju u smislu jedinstva etike i politike, neovisno o metafizici. Dok Albert i Jain zagovaraju bliskost etike i estetike, te u smislu modernog globalizma povezuju europsku filozofiju s izvaneuuropskom mitološkom i metafizičkom mudrošću, autor ovoga rada ukazuje na Gadarnerovu interpretaciju odnosa phronesisa i sophiae u VI. knjizi Aristotelove Nikomahove etike i na Heideggerovu fundamentalnu ontologiju, ne kao metafiziku, nego kao hermeneutičku praktičnu filozofiju, da bi na tragu Finkove interpretacije VII. knjige Platonove Države pokazao mogućnost drukčijeg tumačenja odnosa dokse i episteme od onoga što ga pružaju Albert i Jain, kako kod samoga Platona tako i u transcendentalnoj fenomenologiji životnog svijeta kod kasnoga Husserla. Jer suvremenom globalnom svijetu više je potrebna nemetafizička praktična filozofija - kao povijesnom svijetu života primjereno mišljenje - negoli metafiizička etika i mitologija.

Analizom Husserlove studije »Povijest i sjećanje« iz 1937. u radu se pokušava pokazati da kasni Husserl polazi od svijeta života te da se ni njegova fenomenologija sjećanja ne reducira ni na individualizam spoznaje kartezijanske tradicije ni na transcendentalnu subjektivnost i logičku apriornost, kako se često misli, nego se pored statičke fenomenologije razvija i genetsku fenomenologiju intersubjektivnosti i historijske apriornosti. Pri tom Husserl razlikuje dvije vrste povijesnosti, jednu koja protječe u obliku zamjedbe i sjećanja i »postoji u pojedinačnoj osobi« te drugu koja se »zbiva u pozajedničenju socijalnog života«. U vezi s povijesnošću društvenog života u radu se podsjeća na sličnost genetske fenomenologije kasnoga Husserla sa socijalnom fenomenologijom od Helmutha Plessnera preko Alfreda Schütza do Petera Bergera i Thomasa Luckmanna, iako ovi posljednji govore o »Vergesellschaftung des Menschen« i »Alltagswelt«-u, a Husserl o »Vergemeinschaftlichung des sozialen Lebens« i »Lebenswelt«-u. Zajedničko im je pak nastojanje da se društvena zbiljnost shvati kao »objektivna faktičnost« i kao »subjektivno mišljeni smisao«. Socijalnoj i genetskoj fenomenologiji zajedničko je naime polaženje od svakidašnjeg svijeta života, a ne od teoretske svijesti i refleksivnog posuvremenjenja logičkih oblika. Dakako, genetska fenomenologija ne odbacuje ni statičku fenomenologiju ni logički apriori, nego primjereno povijesnoj zbiljnosti razvija povijesno mišljenje pomoću »istraživanja društvene konstrukcije zbiljnosti«, kako reče Plessner, i »historijskog osvješćivanja«, kako kaže Husserl. U tom smislu Husserl završava svoju studiju »Povijest i sjećanje« razlikovanjem dviju vrsta objekata: prvo »objekt u životnosvjetovnom smislu« i drugo »objekt filozofskog pronalaska«. Pravo filozofsko pitanje ide na »izvornu tvorbu smisla prvog i drugog objekta«, da bi ih se tako razumjelo u njihovim raznovrsnim apriornim temeljima: prvi objekt u historijskome apriori i generativnoj povijesnosti, a drugi objekt u logičkome apriori i neuvjetovanoj istini »svijeta o sebi samome«. Tu se pokazuje sličnost Husserlova razlikovanja prvog i drugog objekta kako se Hegelovom filozofijom objektivnog i apsolutnog duha tako i s Aristotelovim odvajanjem najvišeg dobra biosa praktikosa kao ljudskog dobra od najvišeg dobra biosa theoretikosa kao božanskog dobra., Anhand einer Analyse der Husserl'schen Studie »Geschichte und Erinnerung« aus dem Jahre 1937 möchte der Autor zeigen, dass der späte Husserl von der Lebenswelt ausgeht, dass sich fernerhin auch seine Phänomenologie des Erinnerns weder auf den Erkenntnis-Individualismus der kartesianischen Tradition beschränkt noch auf transzendentale Subjektivität und logische Apriorität, wie oft gedacht wird, sondern dass Husserl neben einer statischen Phänomenologie auch eine genetische Phänomenologie der Intersubjektivität und historischen Apriorität entwickelt. Hierbei unterscheidet Husserl zwei Arten von Geschichtlichkeit: Die eine vollziehe sich in Form von Wahrnehmen und Erinnern und bestehe, so Husserl, in der einzelnen Person; die andere vollziehe sich in der »Vergemeinschaftlichung« des sozialen Lebens. Im Hinblick auf die Geschichtlichkeit des gesellschaftlichen Lebens wird der Leser auf die Ähnlichkeit der genetischen Phänomenologie des späten Husserl und der sozialen Phänomenologie von Helmuth Plessner über Alfred Schütz bis Peter Berger und Thomas Luckmann aufmerksam gemacht, wenn auch Letztere von der »Vergesellschaftung des Menschen« und der »Alltagswelt« sprechen, Husserl hingegen von der »Vergemeinschaftlichung des sozialen Lebens« und der »Lebenswelt«. Es ist jedoch das Anliegen beider Seiten, die gesellschaftliche Wirklichkeit als »objektive Faktizitt« und als »subjektiv gedachten Sinn« zu begreifen. Das gemeinsame Merkmal der sozialen wie der genetischen Phänomenologie ist nämlich sie beide von der alltäglichen Lebenswelt ausgehen und nicht vom theoretischen Bewusstsein und reflexiven Modernisieren logischer Formen. Natrürlich verwirft die genetische Phänomenologie weder die statische Phänomenologie noch aber das logische Apriori, sondern entwickelt in Angemessenheit zur geschichtlichen Wirklichkeit ein geschichtliches Denken, und zwar anhand einer Untersuchung der »gesellschaftlichen Konstruktion der Wirldichkeit«, wie Plessner es formuliert, sowie mit Hilfe »historischer Bewusstmachung«, wie Husserl sagt. In diesem Sinne schlieβt Husserl seine Studie »Geschichte und Erinnerung« mit der Unterscheidung zweier Arten von Objekten ab: Das erste ist ein Objekt »im lebensweltlichen Sinne«, das zweite ein Objekt »philosophischer Erfindung«. Die wahre philosophische Frage zielt auf die »ursprüngliche Sinnbildung des ersten und zweiten Objektes ab«, um diese Objekte so in ihren jeweils unterschiedlichen apriorischen Grundlagen zu verstehen — das erste im historischen Apriori und in generativer Geschichtlichkeit, das zweite im logischen Apriori und in der unbedingten Wahrheit »der Welt über sich selbst«. Hier zeigt sich, dass die Husserl'sche Unterscheidung des ersten und des zweiten Objektes Ähnlichkeiten aufweist sowohl mit Hegels Philosophie des objektiven und absoluten Geistes als auch mit der aristotelischen Trennung des höchsten Guten des bios praktiks als menschlichen Guten vom höchsten Guten des bios theoretiks als götlichen Guten.

Autor pokušava razjasniti koliko nam danas u osvjetljavanju napora oko zasnivanja pojma političkoga, koji bi odgovarao modernim fenomenima, mogu pomoći tradicija filozofije politike i njezino reaktualiziranje pomoću suvremene političke filozofije kao fenomenologije političkog svijeta. Na primjerima filozofije Hannah Arendt i Rüdigera Bubnera, autor naznačuje neke teme i interpretacije koje su dostojne rehabilitacije i reaktualizacije pojma političkoga i njegova, povijesnom bitku primjerenoga, razumijevanja. Glavna teza koju autor zastupa kroz analizu pojma političkog jest ta da se temeljna znanja i vrhunska teorija raznovrsnih znanstvenih područja ne treba prepustiti isključivo pojedinačnim znanostima i njihovim specijalistima, a pogotovo se temeljno znanje o politici i praktičnoj filozofiji ne može prepustiti politologiji kao posebnoj političkoj znanosti, tj. ne bismo smjeli znanost o politici odrediti isključivo pozitivistički.

Autor u članku elaborira normativno određenje "svijeta kulture" kao "druge prirode", ističući kulturu kao kajvišu svrhu čovjeka kao umnog bića i ljudskog roda uopće. Posebnu pozornost unutar tog određenja autor posvećuje razlikovanju kulture i civilizacije u klasičnoj i suvremenoj filozofskoj misli. Na osnovi tako određenog pojma kulture autor razmatra temeljne značajke kulturnog i povijesnog identiteta Europe, usmjeravajući svoju pozornost na problem kulturnog zajedništva Europe. U članku se opsežno prikazuju stajališta jednog od najznačajnijih europskih teoretičara po tom pitanju, Jacquesa le Goffa. U zadnjem dijelu članka razmatra se doprinos njemačkog filozofa politike Hermanna Luebea razmatranja filozofskih aspekata političkog ujedinjenja Europe.

Bei der Auslegung der Problematik der planetarischen Weltzivilization als einer "Europaeisierung" der Menscheit gehe ich von Husserls Ueberlegung Ueber die "Urstiftung" des philosophisch-wissenschaftlichen Denkens bei den Griechen aus, um aus ihr den Europaeisierungsprozess der Menchheit als Vordringen der modernen Wissenschaften in alle Kulturen der heutigen Welt zu erklaeren. Der spaete Husserl zeigt naemlich, dass es einen Weg aus der Krise der modernen Wissenschaften und des europaeischen Menschentums gibt, und zwar deshalb, weil sich der moderne Objektivismus als "eine vermeidbare Deformation" des wahren Sinnes, den die Wissenschaft bei ihrer "Urstiftung" durch die Griechen erhalten und durch die Moderne verloren hat, pheenomenolgisch durchschauen laesst.

Polazeći od Hegelovog objašnjenja načelnog razlikovanja antičkog i novovjekovnog "načina studija" i stjecanja zbiljskog znanja, autor pokazuje da Hegel i Husserl, svaki na svoj način filozofiranja, nastoje ne samo oko povezivanja antičke supstancijalnosti i novovjekovne subjektivnosti nego i oko produbljivanja, a time i ukidanja jednostranosti, kako antičke tradicije mnogolikosti "des sinnlichen Daseins" tako i novovjekovne "apstraktne forme", predočavajuće subjektivnosti. "Zbiljsko znanje" kao ozbiljenje i oduhovljenje onog općeg, kod Hegela završava sa "Selbstbewustsein", a kod Husserla s "phaenomenologishes Residium", te predtavlja "das Feld einer neuen Wissenschaft" koju Hussrel naziva "die Phaenomenologie der Lebenswelt", a Hegel "die Phaenomenologie des Geistes".

Autor polazi od načelnog stava suvremene fenomenologije da naše vlastite i općenito nove poretke i svjetove možemo razumjeti i primjereno vrednovati tek ako poznajemo njihove prethodnike i tradiciju u njihovoj drugotnosti. Dakako, u ovom radu ta drugotnost nije ni nužni prirodni svijet ni njegova kozmološka uređenost kao svemira, nego povijesni i politički svijet te mogućnosti njegova mijenjanja i preoblikovanja. Unatoč mijenjanju tijekom povijesti, on zadržava kulturno- povijesni kontinuitet i “temeljne značajke” u obliku stanovitog, kako Husserl kaže, “kontingentnog aprioria”, koji prethodi određenim kulturno-povijesnim iskustvima, ali ne “svemu iskustvu”, kako precizira Waldenfels. Da bi se primjereno razumjela ta kompleksna problematika kulturnog i političkog svijeta, autor slijedi Aristotela, koji u drugoj knjizi svoje Politike u pitanju o najboljoj državnoj zajednici polazi od poznatih oblika države, kako bi pokazao “što je u njima ispravno i uporabivo”, a što ne, te da je moguće postojeće oblike ne samo prevladati nego i nadovezati se na njih i tražiti “još nešto novo”. Nasuprot novovjekovnom reduciranju pojma države na “organizaciju vlasti”, već se kod Aristotela, a prema Demandtu općenito u klasičnim jezicima, država određuje trima pretpostavkama: zemljom, narodom i vlašću, i to “uvijek jednom od svoje tri komponente, dok su druge dvije na neki način uključene”, pa su u različitim oblicima države uvijek sadržana sva tri momenta, zemlja u teritorijalnom smislu, narod kao identitet i suma državljana te suverena vlast kao državna vlast naroda. U razmatranju mogućnosti političkoga djelovanja u suvremenome globalnom svijetu autor se priklanja svojevrsnoj praktičnoj filozofiji koja, unatoč općenitoj krizi današnjeg društva, pokazuje da je praksa dobra života još moguća i da je nisu napustili svi ljudi, te da je utoliko moguće u promišljanju i ozbiljenju dobra života nadovezivati se na Aristotelovu praktičnu filozofiju. Uz fenomenološku i praktičnu filozofiju u završnom se dijelu razmatra politička filozofija američkih komunitarista i pokazuje, da se komunitarni univerzalizam i historicizam prema europskoj fenomenološko- hermeneutičkoj filozofiji odnose komplementarno i produktivno u razvijanju novog povijesnog mišljenja kao praktičnoga znanja koje je primjereno našoj suvremenosti i koje kao povijesno u raznovrsnim sferama i na različitim razinama omogućuje etičkopolitičko djelovanje u suvremenom globalnom svijetu., The author’s starting point is the principle of contemporary phenomenology: we are able to comprehend and adequately evaluate our own and new regimes in general, only if familiar with their predecessors and their traditions in their otherness. Naturally, in this paper the otherness is neither the essential natural world nor its cosmological structuredness as a universe, but a historical and political world as well as the possibilities of its alterations and transformations. Despite the changes it has gone through in the course of history, it has retained its culturalhistorical continuity and its “fundamental features” in the form of a certain, in Husserl’s words, “contingent apriori”, that precedes certain cultural and historical experiences, but not “the entire experience”, as Waldenfels points out. In order to adequately grasp these complex problems of cultural and political world, the author refers to Aristotle who, when asked in the second volume of his Politics about the best state, uses the then known forms of the state to show “what is right and useful in them” and what is not, and also that it is possible not only to transcend the existing forms but to elaborate them and search for “something new”. Contrary to the modern reduction of the concept of the state to “the organization of government”, Aristotle defines the state by means of three prerequisites: the land, the people and the government and “always by one of these three components, while the other two are somehow implied”. Thus, in all its various forms, the state always includes all these three components: the land as territory, the people as identity and the sum of its citizens and sovereign government as state authority of the people. Regarding the opportunities for political activity in contemporary global world, the author opts for a certain practical philosophy that, despite the universal crisis of today’s society shows that the practice of good life is still possible and that not everybody has given up on it. This also means that in reflecting upon and in accomplishing the good life it is possible to build upon Aristotle’s practical philosophy. Besides the phenomenological and practical philosophy, the final part of the paper looks into the political philosophy of American communitarians and shows that communitarian universalism and historicism are complementary to the European phenomenological and hermeneutical philosophy and productively assist it in developing a new historical thinking as practical knowledge that is applicable to our contemporary situation and that, historically, and in a variety of spheres and at different levels enables us to act ethically/ politically in today’s global world.

Thematisiert wird das Problem der modernen Globalisierung und die Frage, ob eine Art pratischer Philosophie in der modernen globalen Welt moglich sei. Der Autor erortert zunachst die Begriffe Globalismus, Globalisierung und Globalitat, wie sie im Werk "Was is Globalisierung?" von Urlich Beck gebraucht werden.

Sadržaj: 1. Uvod 2. Praktična filozofija i uloga duhovnih znanosti 3. Europska filozofija i hrvatska kulturna baština 4. Modermizacija, globalizacija i politika 5. Ekološka etika i odgovornost etičkopolitičkog djelovanja 6. Moral, pravo i povijesno mišljenje 7. Fenemoneloški pokret, transcedentalna subjektivnost i povijesni "svijet života" Sažetak na njemačkom jeziku (Zusammenfassung)

nema sažetka

Autor polazi od raznih određenja globalizacije u suvremenom svijetu, da bi ukazao na bitne promjene koji svakim danom ubrzavaju i intenziviraju komunikaciju ljudi, naroda i kultura širom svijeta. Paralelno s tim, međutim, rastu i problemi - od ekološke krize, preko problema ozbiljenja ljudskih prava, do anomije življenja i djelovanja. Već to pokazuje da globalizacija nije samo ekonomsko i tehničko, nego u posljednoj instanciji, i praktično etičko-političko pitanje. Na tragu Hegelove filozofije svijetske povijesti i Aristotelove praktične filozofije autor pokušava i suvremenu globalizaciju razumjeti kao razvoj svijetske civilizacije, a time i kao mogućnost ozbiljenja slobode i dobra života. Dakako, globalizacija ponajprije zastrašuje svojom nepredvidivošću i kaotičnošću razvoja "svjetskog društva", koje se, u znaku Beckova razlikovanja Prve i Druge moderne, danas javlja na jednoj strani kao društvo nacionalnih država, a na drugoj strani kao "svjetsko društo transnacionalnih aktera". S obzirom na sve veće širenje globalizacije i na opasnost niveliranja svih bića na stvari, prema auroru, posebno je važno uvijek nanovo istaknuti da čovjek nje nikakva stvar među stvarima, te da razumjevanje i ozbiljenje njegova života zahtjeva njegovanje i razvijanje raznolikosti ljudskog znanja primjereno različitim sferama povijesnog svijeta života. U skladu s tim, aktualnost i uloga praktične filozofije svakim danom dobivaju na značenju za povijesnom bitku primjereno razumijevanje i ozbiljenje čovjekovih mogućnosti u suvremenom svijetu.

sažetak nije dostupan na izvornom jeziku

In der Auslegung einer philosophischen Ethik unserer Gegenwart gehe ich von den heutigen Bemühungen in der phänomenologisch-hermeneutischen Philosophie um die geschichtliche Erfassung unseres Denkens und Lebens aus. Da das gegenwärtige und zukünftige menschliche Leben ohne eigene Geschichte und Tradition nicht angemessen verstanden werden kann, sind die Menschen in ihrer Erfassung und Gestaltung des Lebens auf die geschichtliche Bedingtheit des menschlichen Seins angewiesen. Seit Aristoteles versucht die philosophische Ethik aber die ethisch-politische Praxis als das höchste Gut neben den anderen Formen des Wissens und des Lebens zu thematisieren und es in der Unbedingtheit des Ethischen zu erläutern. Aus diesem Grunde sind die gegenwärtige Lebenwelt und der Sinn des menschlichen Seins weder auf die wissenschaftlich-tehnische Erkenntnis noch auf die reine metaphysische Theorie zu reduzieren ; vielmehr müssen wir uns bemühen, sie durch das eigenartige praktische ethische Wissen zu gestalten, zu rechtfertigen und zu verantworten. Zu diesem Zweck muß das menschliche Handeln in den verschiedenen Bereichen der Lebenswelt erforscht und ethisch verantwortet werden. Im Einklang damit reicht unsere ethische Verantwortung von der persönlichen Verantwortung als Vorbild aller menschlichen Verantwortung über rechtliche und politische Verantwortung für konkrete Bereiche des Lebens im eigenen Staaten bis zur geschichtlichen Mitverantwortung für die zukünftigen Generationen. Um die heutige multikulturelle Welt als eine Welt in ihrer Vielfalt von Kulturen und Lebensformen erleben, verstehen und aufrechterhalten zu können, muß die philosophische Ethik unserer Gegenwart an die Kantische und an die Aristotelische Ethik anknüpfen und somit sowohl die deontologische als auch die teleologische Ethik der europäischen philosophischen Tradition erweitern und sich als eine nichtmetaphysische Ethik unserer geschichtlichen Situation und der Lebenswelt angemessen entwickeln.

U članku se zastupa teza, da mi za ovladavanje aktualnim i za budućnost očekujućim problemima okolnog svijeta trebamo polaziti ne samo od tradicionalne, antropocentrički orijentirane utilitarističke i metafizičke etike, već i da se mora respektirati također izvanljudsku prirodu, kao bit vlastitog prava. Na taj način dobivamo pomoću suvremene ekološke etike i pomoću njoj primjerene ekološke politike ne samo jednu novu etičku orijentaciju, nego štoviše i novovrsnu praktičnu filozofiju, koja nam omogućuje da čuvamo odgovornost našeg ponašanja i djelovanja kako za nas same tako i za buduće generacije i za svijet.