Search

This paper will explore an early reinforced concrete warehouse, constructed from 1906 till 1909, which is the most impressive warehouse in Rijeka Port – with ground floor dimensions equal to 45x100 m, consisting of a basement, high ground floor and three storeys, designed to sustain 15 kN/m2 floor loading. This warehouse is the first building in Rijeka Port constructed entirely as a reinforced concrete structure and demonstrates significant technical achievements, which have not been sufficiently valorised so far. Besides obtaining information about the structural design of early reinforced concrete structures special attention will be given to better understanding of early 20th century construction techniques and particularly to reinforcement detailing, since original plans and construction drawings with detailed information about the reinforcement have been preserved.

During the academic year 2016/2017, University of Rijeka students of Urban Engineering at the Faculty of Civil Engineering (seventeen regular University of Rijeka students and four students taking part of the University Erasmus exchange programme), attending the course Public Buildings and Spaces, worked out concept designs for the reuse of the abandoned facility of Energana, former Paper Mill power plant in Ružić Street in Rijeka, within the theme of buildings of public purpose. As two groups of students worked with two different teams of lecturers, also with different pre-knowledge of design, the question arises as to whether different methods of education didactics and approach to design may have affected their concept designs, also if their works achieved the satisfactory level. This paper gives an overview of approaches made in students’ works as well as conclusions on the results of concept designs, also their significance as a contribution to the restoration of this important heritage of the City of Rijeka.

Opisan je povijesni razvoj riječke luke od antike do suvremenog doba, s naglaskom na planiranju i gradnji nove luke pred gradom koja je izgrađena krajem 19. i početkom 20. stoljeća

The paper addresses the oeuvre of a lesser- known Austrian architect Theodor Träxler in Rijeka (at that time called Fiume), which is thus far the only known city in Croatia in which this scholar of the Wagner School lived and worked. During the four-year period of his stay in Rijeka, from 1911 to 1914, Theodor Träxler participated in several residential and public building projects. He is linked with projects and their implementation in Port Warehouse 19, the Celligoi residential building, the Gubernia House, the Fenice Theatre, the Benedictine Monastery and the Marač residential building.

Cilj ovog rada je prezentacija diplomske disertacije „Hotel Lišanj arhitekta ignjata Fischera, Novi Vinodolski“ na jugu Primorsko-goranske županije u blizini Crikvenice, sagrađenog 1923. godine u duhu Carske arhitekture. Autor hotela je poznati zagrebački arhitekt Ignjat Fischer koji je projekt napravio prije raspada Austro Ugarskog Carstva 1917. godine. U radu se analizira povijest hotela Lišanj koja se isprepliće s razvojem turizma u Novom Vinodoslkom. Analiza je fokusirana na povijesnu građevinu hotela Lišanj. Pored pregleda razvoja turizma na ovom području, analizirana je fazna dogradnja hotelskog kompleksa, te rekonstrukcija povijesne zgrade u nekoliko navrata do danas, a dana je i funkcionalna analiza te usporedba sa hotelom Esplanade u Crikvenici slične povijesti. Metoda rekonstrukcije temeljila se na „adiciji“ suvremene arhitekture, koja se trebala podrediti ambijentu u kojem nastaje. Slaba usklađenost i kvaliteta dograđenih sadržaja vjerojatno je razlog radi kojeg se hotelski lanci danas intuitivno reklamiraju prvenstveno povijesnim građevinama. Iako je i Carska arhitektura težila ujednačenosti arhitektonskog izričaja, s vremenskim odmakom ove građevine daju dodanu vrijednost još uniformiranijoj suvremenosti svjedočeći o slojevitosti povijesti prostora., The aim of this paper is to present the graduation thesis Architect Ignjat Fischer's Hotel Lišanj, Novi Vinodolski, in the south of Primorsko-Goranska County near Crikvenica, built in 1923. The hotel was designed by a well-known architect from Zagreb, Ignjat Fisher, who developed the project before the collapse of the Austro-Hungarian Empire in 1917. The paper analyzes the history of Hotel Lišanj, which intertwines with the development of tourism in Novi Vinodolski. The analysis is focused on the historic building of the hotel. A review of the phases of reconstruction of the hotel from the 1923 until today, and a functional analysis of today’s buildingin comparison to Hotel Esplanade in Crikvenica with a similar history is given. The method of hotel reconstruction was “addition” of new volumes in contemporary style, which design should have adapted to the context. Poor consistency and quality of new hotel facilities is probably the reason why hotel chains intuitively advertise themselves primarily with historic buildings. Although the imperial architecture aimed at uniformity of architectural expression, as the time passes, these buildings give an added value to an even more uniform contemporaneity, bearing witness to the multiple layers of the region's history.

Architects Jovan Korka, Đorđe Krekić and Georg Kiverov founded the KKK Group in 1931 in Zagreb, and worked together until 1939. During its activity, the Group built in total five public buildings for public use: The Chamber of Labour in Zagreb and Public Labour Exchange buildings in Zagreb, Osijek, Slavonski Brod and Karlovac. The emphasis on the analysis conducted was on hidden architectural and structural values of anthological buildings in the authors’ body of work, omitted in the existing research, and the presentation of unknown works. The survived buildings, the legacy of the KKK Group, are the testimony of functionalist and avant-garde modern architecture in Croatia.

Tijekom akademske godine 2016./2017. studenti sveučilišnog studija Urbano inženjerstvo Građevinskog fakulteta u Rijeci (17 redovnih studenata Sveučilišta u Rijeci i četiri studenta na studentskoj razmjeni Sveučilišta Erasmus u Reimesu) izradili su na kolegiju Javne zgrade i prostori idejna rješenja za prenamjenu, danas napuštenog, objekta Energane u Ružićevoj ulici u Rijeci, s temom zgrada javne namjene. Budući da su dvije grupe studenata radile s dva različita tima nastavnika, ali i s različitim predznanjima iz projektiranja, postavlja se pitanje jesu li različite metode didaktike i pristupa projektiranju utjecale na rješenja studentskih radova te jesu li njihovi radovi dosegnuli zadovoljavajuću razinu. U radu se daje pregled pristupa studentskih radova te zaključci o rezultatima idejnih rješenja i njihovo značenje kao prilog obnovi i očuvanju ove značajne baštine grada Rijeke.

Podzemne vode u slivu Rječine dio su širega drenažnog područja s hidrogeološki definiranim slivnim područjem od oko 395 km2. Geološka građa slivnog područja pretežno je formirana od vapnenca i dolomita koji su uglavnom nastali u razdoblju jure, krede i eocena, s iznimkom područja Orehovice koja pripada tercijaru. Istražni geološki radovi s kraja 19. i početka 20. stoljeća stvorili su tendencije za izgradnju nekoliko vrlo važnih hidrotehničkih objekata, pretežito akumulacija. Težnja za neprekidnim razvojem grada iziskivala je sve veću potrošnju električne energije. Tako se početkom 20. stoljeća javljaju prve ideje o iskorištavanju vodotoka Rječine u energetske svrhe. Jedan od glavnih nerealiziranih projekata bila je studija izgradnje hidroelektrične centrale između Grohova i Pašca, koju je 1903. izradio inženjer PálHolfeld. Projekt je predviđao izgradnju brane i akumulacije u blizini Grohova, na temelju kojega bi se ostvario protok od 3, 4 m3/s vode, nužan za pokretanje turbina. Postojale su i studije i projekti o izgradnji akumulacije Zoretići 1921. (Nacionalno udruženje za razvoj elektrike iz Milana), volumena 16, 5 mil. m3, koja je trebala služiti i za vodoopskrbu i za energetiku. Zbog problema potapanja pedesetak kuća u selu Kukuljani, kao drugo rješenje razmatrana je malo uzvodnija izgradnja akumulacije Kukuljani, volumena 8, 0 mil. m3. Danas grad Rijeku opskrbljuje visokotlačno derivacijsko postrojenje HE Rijeka koje proizvodi električnu energiju od 1968., nakon što je 1966. izgrađena akumulacija (kompenzacijski bazen) Valići s istoimenom armiranobetonskom branom nedaleko od sela Grohovo. Izgradnja akumulacije Valići trajala je od 1964. do 1966. Projektne radove proveo je Elektroprojekt d.o.o. Zagreb, a izvođač je bila Hidroelektra. Voda iz akumulacije se preko dovodnoga tlačnog tunela usmjerava na postrojenje HE Rijeka, locirana u donjem toku, neposredno uz izvor Zvir. U radu je opisana brana i akumulacija Valići, kao i neostvareni projekti koji su prethodili njezinoj izgradnji. Dan je i prikaz hidrauličkih i tehničkih parametara brane Valići te njezine usko povezane HE Rijeka.

U radu se opisuje secesijsko kazalište Teatro Fenice, koje je prema projektu Theodora Träxlera i Eugenia Celligoia između 1911. i 1914. izgrađeno na riječkom Dolcu. Kazalište je po svom konceptu, konstrukciji, kapacitetu i tehničkim inovacijama nadmašilo sva prethodno izgrađena kazališta i predstavlja europsku vrijednost.

U radu se opisuje barokno kazalište Bono-Gerliczi koje je 1765. godine podignuto u Rijeci i djelovalo sve do 1805. godine. Također se opisuje nerealizirani projekt Teatra Nobile kojeg je 1784. projektirao mletački arhitekt Ulderico (Uldarico) Moro.

U radu se opisuje klasicističko Adamićevo (kasnije Gradsko) kazalište koje je, prema projektu Andrije Ljudevita Adamića iz 1798. podignuto 1805. u Rijeci i djelovalo sve do 1883. godine.

U radu se opisuje Hrvatski kulturni dom na Sušaku, prvi projekt Narodnog doma na Bulevardu iz 1925., javni arhitektonski natječaj iz 1934., prvonagrađeni rad arhitekta Josipa Pičmana i realizacija arhitekta Alfreda Albinija.

U članku se opisuju scenski prostori u Rijeci u razdoblju od antičkog doba do 18. stoljeća: crkve u kojima su se izvodile liturgijske i poluliturgijske drame, te barokna kazališta - Isusovačko Školsko kazalište, Kazalište na Millerovom trgu, Kazalište na Dolcu, kao i prijedlozi gradnje privremenih i stalnih kazališta.

U radu se opisuju ljetna kazališta u Rijeci od razdoblja klasicizma do moderne. Prvo ljetno kazalište, Amfiteatro Zoppetti pojavljuje se 1843. godine, 1853. podignuto je kazalište Iuchi, a slijede inicijative za kazališta Lavoratori i Giustini iz 1856. Posebno se opisuje najveće ljetno kazalište, Amfiteatro Ricotti, koje je podignuto 1880. godine na Dolcu i bilo trajnog karaktera.

U radu se opisuju scenski prostori otvoreni u Rijeci za potrebe neprofesionalnih udruženja, te varijetetska kazališta, kazališta kombinirana s kinematografima te kazališta čija je uloga bila odgoj mladeži, kojih je u Rijeci tijekom povijesti zabilježeno čak dvadeset sedam.

U radu se opisuje historicističko Općinsko kazalište (danas HNK Ivana pl. Zajca) koje je 1885. godine podignuto u Rijeci, prema projektu bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermana Gottlieba Helmera.

Posebna pojava u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bila su kazališta koja su djelovala u Dopolavorima – društvenim domovima osnovanim prema teritorijalnom principu i pri većim poduzećima, institucijama i udruženjima. Većina Dopolavora adaptirana je u postojećim zgradama, dok je manji dio izgrađen upravo za ovu namjenu. Ovi domovi obvezno su imali dvoranu koju su koristili za sastanke i kino projekcije, a neke od njih bile su prilagođene i za održavanje kazališnih predstava. Prvi Dopolavoro koji je u svom sklopu imao i kazalište bio je onaj Državnih željeznica uređen 1927. g. na 2. katu Željezničkog skladišta 15 (danas 33). U Tvornici duhana u postojećim su zgradama bila uređena čak dva Dopolavora. Godine 1928. g. adaptiran je dio prizemlja i kat bivšeg pogona za proizvodnju voštanog papira, a već 1930. g. adaptirana je za istu namjenu stara pogonska zgrada koja se nalazila iza zapadnog krila upravne zgrade tvornice. U Rafineriji mineralnih ulja R.O.M.S.A. arhitekt Nereo Bacci 1937. g. za Dopolavoro rekonstruira i dograđuje Palačicu Ljuštionice riže – zgradu što se nalazila u sjeveroistočnom dijelu rafinerijinog kompleksa u Industrijskoj ulici. Iz iste godine potječe projekt Dopolavora tvornice torpeda Whitehead & Co. Iste, 1937. g. izrađen je projekt rekreacijske zone za radnike brodogradilišta „Cantieri Navali del Quarnaro“, koja je smještena na krajnjem istočnom dijelu brodogradilišta prema Tvornici torpeda. Zgrada Dopolavora, čiji projekt izrađuje Tehnički ured brodogradilišta, smještena je u jugozapadnom dijelu parcele, na samoj plaži, a u njenom sklopu nalazio se i veslački klub. Za većinu Dopolavora koji nastaju adaptacijama, rekonstrukcijama i dogradnjama postojećih građevina, upravo iz činjenice da predstavljaju spoj stare i nove arhitekture, može se zaključiti da reprezentiraju „arhitekturu kompromisa“, blisku službenom liktorskom stilu Od ostalih izdvaja se namjenski izgrađena zgrada Dopolavora brodogradilišta koja predstavlja pravi primjer građevine rađene prema postulatima talijanske moderne i internacionalnog stila onog doba.

U zapadnome obalnom dijelu Rijeke zvanom Brgudi postojalo je u 19. stoljeću malo brodogradilište za popravak drvenih brodova. Godine 1892. njemačka brodogradilišna tvrtka Howalds Werke iz Kiela podignula je na ovome mjestu pogon koji je radio do 1902., kada je napušten, a brodogradnja zaustavljena. Gradske vlasti raspisuju 1905. natječaj za aktiviranje brodogradilišta, a među pristiglim ponudama, odabrana je ponuda mađarskih industrijalaca Danubiusa, Schoenichena i Hartmana iz Budimpešte. Oni se udružuju radi obnove, proširenja i osuvremenjivanja postojećeg brodogradilišta te 1906. osnivaju brodogradilište pod imenom Danubius. Uslijedilo je prvo veće investiranje u infrastrukturu i suprastrukturu brodogradilišta. Prema planovima inženjera Josipa Kaplaneka i L. Ferdinanda, riječki arhitekt, graditelj i poduzetnik Vjenceslav Celligoi preuzeo je izradu izvedbenih planova i samu izvedbu. U svibnju 1906. gradnja je bila uglavnom dovršena, izgrađeni su hala za kotlove, rezervoari, upravne zgrade, električna centrala, hala za tesare, crtaonica, hala za kovače, radionica za bušenje, pocinčavanje i kalajisanje, kao i navoz, a do brodogradilišta je doveden željeznički priključak. Na poticaj bankarskih krugova, brodogradilište se udružuje s budimpeštanskom ljevaoničko-strojarskom tvrtkom Ganz & Co. te od 1911. posluje pod imenom Ganz - Danubius. Između 1910. i 1912. uspješno je okončana daljnja modernizacija brodogradilišta, uklonjene su brdske kosine, nasuta obala, izgrađena dva nova navoza, dva željezna mosta, niz radionica, priručne ambulante, vatrogasna zgrada, a cjelokupni je prostor proširen. Između dva rata, za talijanske uprave, brodogradilište je preimenovano u Cantieri Navali Del Quarnaro, a nakon 1943. je pod njemačkom vojnom upravom. U završnim akcijama oslobođenja Rijeke, njemačka je vojska u povlačenju eksplozivom uništila sve građevine, strojeve i uređaje brodogradilišta. Nakon oslobođenja brodogradilište, preimenovano u Kvarnerska brodogradilišta, obnavlja se i proširuje, a 1948. biva preimenovano u 3. maj, kako se naziva i danas.

Programski zadatak u okviru kolegija Javne zgrade i prostori studija Urbanog inženjerstva na Građevinskom fakultetu u Rijeci predvidio je revitalizaciju zone smještene između Željezničkog kolodvora i Trga Žabica u Rijeci. Riječ je o prostoru omeđenom željezničkim skladištima sa sjeverne i južne strane, upravnom zgradom Hrvatskih željeznica s istočne te željezničkim kolosijecima sa sjeverozapadne i jugozapadne strane. Skladište 31 nastalo je prema projektu inženjera Richnitza 1881., a rekonstruirano je 1907. prema projektu Ferenca Pfaffa koji je autor i skladišta 32 izgrađenog također 1907. Obje zgrade predstavljaju jedne od najranijih armiranobetonskih konstrukcija u Rijeci i Hrvatskoj. Upravna zgrada HŽ-a izgrađena je prema projektu Sandora Mezeya iz 1911. Središnji dio prostora danas zauzima slijepa ulica, u zapadnom dijelu proširena u plato koji služi kao parkiralište. Programom su predviđena rješenja koja u potpunosti zadržavaju povijesnu arhitekturu, stvarajući nove javne sadržaje koji korespondiraju s okolnim prostorom i predstavljaju nastavak pješačke zone Korzo/Riva – Trg Žabica. Postojeća prometna ulica pretvorena je u pješački, postojeća zona parkirališta u javni prostor – park ili trg s edukativnim, kulturnim i sportsko-rekreacijskim sadržajima na otvorenom, a postojeća skladišta prenamijenjena su u javne sadržaje različite namjene – za administraciju (uredi, banka, turistička agencija), socijalnu (studentski dom, azil za beskućnike), trgovinu (knjižara, samoposluga, supermarket), ugostiteljstvo (hostel, kasino, kavane, restorani, noćni klubovi i disko-klubovi), kulturu (kazalište, izložbena galerija, knjižnice, muzeji, glazbena vježbaonica), promet (garaže) te sport i rekreaciju (kuglana, teretana, fitness i velness-centar). Projekte su izradili studenti Tomislav Badurina, Ivan Bilobrk, Dražen Blažević, Kristijan Brečević, Andrea Brnić, Edi Bukovac, Deni Bunoza, Marin Carević, Tena Cvitanić, Ivan Domić, Ivo Grgurić, Ana Ivančić, Tomislav Jukica, Marta Knežević, Stela Knežević, Patrik Kontuš, Ivan Kustić, Emina Ladavac, David Milohanić, Ervin Mohorovičić, Andrea Načinović, Mirjana Petrušić, Emil Piršić, Claudia Pučić, Mateja Rečica, Gregor Rogić, Irena Rogović, Egon Stanić, Tonka Stenek, Tea Šaravanja, Nina Šibarević, Goran Štajduhar, Kristijan Vičević, Petra Vivoda, Siniša Vivoda i Tedi Zgrablić.

U radu se istražuju načini percipiranja i tumačenja naslijeđenih prostornih struktura: prirodnih – rijeke i njenih obala, i civilizacijskih - ulica, stuba, zgrada, napuštenih industrijskih pogona – zone bivše Tvornice papira u Rijeci, kroz prezentaciju studentskih radova sačinjenih u akademskoj godini 2013/2014. Studenti i nastavnici diplomskih studija triju arhitektonskih i jednog građevinskog fakulteta: Oxford Brookes, TU Delft, Zagreba i Rijeke, udružili su snage na projektu suradnje usmjerenom na razvoj strategije revitalizacije ovog područja Rijeke. Činjenica da se ova graditeljska baština i tvornica nalaze u prostoru donjeg porječja Rječine i Školjića – mjesta prve industrijalizacije Rijeke, povećava povijesnu važnost područja kao cjeline. Unatoč potvrđenom povijesnom značenju za grad, gradski urbanisti u proteklih dvadeset godina nisu uspjeli stvoriti jasnu urbanu razvojnu politike zone Školjića, a rezultat je opće zapušteno stanje cijelog područja. Cilj diplomskih kolegija koji su participirali u projektu bio je upoznati studente s pristupom urbane regeneracije koji se temelji na ideji da je naslijeđeni graditeljski okoliš, s njegovim društvenim i kulturnim tkivom, bitna sastavnica održivog razvoja. Nakon utvrđivanja povijesnih, geografskih, socijalnih, ekonomskih, morfoloških i arhitektonskih karakteristika Rijeke i područja Školjića, studenti su upućeni da ih uključe u svoje dizajnerske prijedloge. Studenti hrvatskih fakulteta koncentrirali su se na jednu zgradu bivše tvornice – halu tvornice šibica Parafinku, dok su studenti stranih fakulteta obrađivali područje kao cjelinu. Cilj je ovog rada dvojak: s jedne strane identificirati fizikalne strukture, kao i društveno - kulturne čimbenike koji su mogući nositelji regeneracije spomenutog područja, a s druge strane identificirati tipove regeneracijskih scenarija u kojima ti objekti i elementi igraju glavnu ulogu.

Programski zadatak u okviru kolegija Javne zgrade i prostori studija Urbanog inženjerstva na Građevinskom fakultetu u Rijeci predvidio je revitalizaciju zone smještene između Željezničkog kolodvora i Trga Žabica u Rijeci. Riječ je o prostoru omeđenom željezničkim skladištima sa sjeverne i južne strane, upravnom zgradom Hrvatskih željeznica s istočne te željezničkim kolosijecima sa sjeverozapadne i jugozapadne strane. Skladište 31 nastalo je prema projektu inženjera Richnitza 1881., a rekonstruirano je 1907. prema projektu Ferenca Pfaffa koji je autor i skladišta 32 izgrađenog također 1907. Obje zgrade predstavljaju jedne od najranijih armiranobetonskih konstrukcija u Rijeci i Hrvatskoj. Upravna zgrada HŽ-a izgrađena je prema projektu Sandora Mezeya iz 1911. Središnji dio prostora danas zauzima slijepa ulica, u zapadnom dijelu proširena u plato koji služi kao parkiralište. Programom su predviđena rješenja koja u potpunosti zadržavaju povijesnu arhitekturu, stvarajući nove javne sadržaje koji korespondiraju s okolnim prostorom i predstavljaju nastavak pješačke zone Korzo/Riva – Trg Žabica. Postojeća prometna ulica pretvorena je u pješački, postojeća zona parkirališta u javni prostor – park ili trg s edukativnim, kulturnim i sportsko-rekreacijskim sadržajima na otvorenom, a postojeća skladišta prenamijenjena su u javne sadržaje različite namjene – za administraciju (uredi, banka, turistička agencija), socijalnu (studentski dom, azil za beskućnike), trgovinu (knjižara, samoposluga, supermarket), ugostiteljstvo (hostel, kasino, kavane, restorani, noćni klubovi i disko-klubovi), kulturu (kazalište, izložbena galerija, knjižnice, muzeji, glazbena vježbaonica), promet (garaže) te sport i rekreaciju (kuglana, teretana, fitness i velness-centar). Projekte su izradili studenti Tomislav Badurina, Ivan Bilobrk, Dražen Blažević, Kristijan Brečević, Andrea Brnić, Edi Bukovac, Deni Bunoza, Marin Carević, Tena Cvitanić, Ivan Domić, Ivo Grgurić, Ana Ivančić, Tomislav Jukica, Marta Knežević, Stela Knežević, Patrik Kontuš, Ivan Kustić, Emina Ladavac, David Milohanić, Ervin Mohorovičić, Andrea Načinović, Mirjana Petrušić, Emil Piršić, Claudia Pučić, Mateja Rečica, Gregor Rogić, Irena Rogović, Egon Stanić, Tonka Stenek, Tea Šaravanja, Nina Šibarević, Goran Štajduhar, Kristijan Vičević, Petra Vivoda, Siniša Vivoda i Tedi Zgrablić.

O župnoj crkvi sv. Lucije u Kostreni sve do nedavno bilo je objavljeno vrlo malo podataka. Giovanni Kobler i Andrija Rački navode da se crkva prvi put spominje u 15. stoljeću, da je posvećena 1714. a župnom crkvom postaje 1789. godine. Pretpostavlja se da je isprva na mjestu crkve bila samo kapela koja je tijekom vremena proširena i dograđena a koja je jedno vrijeme imala, poput drugih primorskih crkvi, trijem pred ulazom koji je kasnije uklonjen. Nina Kudiš Burić i Damir Tulić objavili su 2009. tekst koji analizira unutarnju opremu crkve a Iva Jazbec 2011. tekst koji detaljno opisuje arhivski dokumentiranu rekonstrukciju i dogradnju crkve 1912.-1913. godine, kao i događaje koji su joj prethodili. U tekstu se kroz analizu postojećeg stanja i dostupnog arhivskog gradiva valoriziraju arhitektonske osobitosti crkve koja, da su povijesne i ekonomske okolnosti bile drugačije, danas vjerojatno ne bi postojala. Početkom 20.st. crkva je trebala biti zamijenjena novom, za koju je projekt izradio arhitekt Vincenz Rauscher, ali se nakon pet godina nastojanja od gradnje odustalo. Rekonstrukcija koja je uslijedila 1912.-13. u nekim dijelovima možda sadrži i elemente Rauscherova projekta, koji nije sačuvan. U 2. svjetskom ratu crkva je oštećena, nakon rata sanirana, a sedamdesetih godina 20.st. u unutrašnjosti znatno purificirana. Krajem 20. stoljeća prema projektu akademika Borisa Magaša izvedeno je preuređenje crkve kojim je kreativno iskorišten prostorni potencijal unutarnjeg prostora i crkva je dobila današnji oblik.

Dana 25. listopada 2014. u Karlovcu je održan znanstveni simpozij kojim je obilježena godišnjica smrti Borisa Magaša. Simpozij, posvećen uspomeni na ovog priznatog hrvatskog arhitekta, akademika i sveučilišnog profesora, održan je pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Grada Karlovca i organiziran od strane Udruge za zaštitu i razvoj kulturne i prirodne baštine Karlovca, Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.

Tvornica kemijskih proizvoda osnovana je sredinom 19. st. kao jedno je od najranijih riječkih industrijskih pogona. Počeci tvornice vežu se uz Tvornicu sumporne kiseline koja se 1851. s druge lokacije premješta u zapadno predgrađe Cerovicu. Godine 1856. tvornica je proširena: izgrađene su pogonske, pomoćne, stambene zgrade i skladišta. Počinje proizvoditi i solnu i dušičnu kiselinu, amonijak, modru galicu i duhanski ekstrakt. Raspolagala je parnim strojem od 25 konjskih snaga. Tvornica je više navrata proširivana a krajem 19. st. kompleks su sačinjavale 4 veće i 2 manje zgrade u kojima su bili smješteni uprava i otprema, pogon za proizvodnju etera i destilerija, pogon za proizvodnju sirove octene kiseline, destilerija octene kiseline, skladište sirovina, skladište etera, kovačka i stolarska radionica, bačvarnica, strojarnica, kotlovnica i dimnjak. Značajna rekonstrukcija tvornice zbila se 1900. prema projektu arhitekta Francesca Mattiassija. Nakon 2. svjetskog rata, u kojem je dio zgrada stradao u bombardiranju, tvornica je prestala s radom. Danas se preostali fragmenti nekoliko zgrada tvornice nalaze u sklopu Brodogradilišta 3. Maj.

Riječki željeznički infrastrukturni sustav, stvaran tijekom posljednjih 140 godina, većim je dijelom formiran krajem 19.-og i početkom 20.-og stoljeća a kasnija razdoblja uglavnom karakteriziraju manji zahvati i radovi na modernizaciji. Naslijeđe vrlo raznolike tipologije prilagođeno životu i radu vezanom uz željeznicu obuhvaća prijamne kolodvorske zgrade, upravne zgrade, skladišta, ložionicu- okretnicu, radionice i servisne građevine te stambene zgrade za zaposlenike. Deindustrijalizacija Rijeke i smanjenje prometa doveli su i do značajnog smanjenja ili potpunog prestanka korištenja dijela zgrada koje je koristila željeznica. Novim projektima i planovima dio ovih zgrada predviđen je za rušenje, dio ostaje i dalje u željezničkom sustavu a dio nema definiranu buduću namjenu. Dvije takve građevine – stambena zgrada i ložionica-remiza koje se nalaze u Ulici Milutina Barača, premda još uvijek u funkciji, u skoroj budućnosti mogu ostati bez namjene te su stoga u opasnosti od mogućih devastacija. U radu se prezentiraju prijedlozi zaštite, očuvanja i adaptacije ovih zgrada za novu, javnu namjenu – u prvom primjeru za obiteljski dom za stare i nemoćne osobe a u drugom za garažu-muzej starih automobila.

Koblerov trg, smješten neposredno iza glavnih, južnih vrata grada dugi je niz stoljeća predstavljao centar građanskog života Rijeke. Dvije javne zgrade - Gradski toranj i Gradska palača formirale su južnu i sjevernu, a niz stambenih zgrada s javnim sadržajima u prizemlju istočnu i zapadnu stranu trga a usred trga nalazila se i gradska loža. Rušenjem gradskih zidina, formiranjem Korza i preseljenjem lože i gradske palače trg gubi karakter glavnog gradskog javnog prostora. U zgradama koje ga okružuju zadržavaju se uglavnom trgovine, središte trga služi kao zelena tržnica. Prostorni gabariti trga značajno su promijenjeni nakon 2. Svjetskog rata rušenjem cijelog zapadnog niza zgrada, izgradnjom Robne kuće Korzo i zatvaranjem povijesnih ulica koje su trg povezivale sa zapadnim dijelom Starog grada. U radu se analizom povijesnih planova, nacrta i grafika rekonstruira povijesni razvitak trga te određuje najvrjednija faza tog razvitka kao temelj za prijedlog mogućeg uređenja i revitalizacije ovog značajnog gradskog javnog prostora.

Prvi benediktinski ženski samostan u Rijeci podignut je u 17. st u Starom gradu uz postojeću crkvu sv. Roka koja je ušla u njegov sastav. Barokna dvokatna zgrada izgrađena je uz sjeveroistočne zidine grada i bila organizirana oko prostranog klaustra. U drugoj polovini stoljeća unutar samostana otvorena je i prva škola za žensku djecu. Premda velikih dimenzija, samostanski kompleks je zbog lošeg građevinskog stanja početkom 20.st. napušten i srušen. Novi Benediktinski samostan izgrađen je 1914. na Podmurvicama prema projektu austrijskog arhitekta Theodora Träxlera i riječkog graditelja Eugenia Celligoia i jedina je realizirana sakralna građevina secesijskog razdoblja u Rijeci. Građen je prema najsuvremenijim principima prostorne organizacije i jedna je od najranijih armiranobetonskih građevina u Rijeci. Od projektiranog sklopa – samostana, škole, odgojnog zavoda i crkve zbog izbijanja Prvog svjetskog rata neizgrađena je ostala reprezentativna crkva. Na njenom je mjestu, prema projektu arhitekta Eduarda Stipanovića 1931. u stilu moderne podignuta crkva sv. Josipa. U poslijeratnom razdoblju prostori samostana se kontinuirano koriste za smještaj učenika srednjih i osnovnih škola a povremeno i studenata, a danas je u zgradi smješten Učenički dom Podmurvice. Sama je zgrada, zbog namjena koje su bile vrlo bliske izvornoj, tijekom gotovo stoljeća postojanja doživjela vrlo male promjene. U radu je prezentirana i analizirana mogućnost adaptacije postojećeg učeničkog doma u studentski, kroz Idejni i Izvedbeni projekt, te Arhitektonski snimak postojećeg stanja, koji je, s obzirom na oskudnu arhivsku dokumentaciju, bio nužan preduvjet za izradu projekata. Prijedlog adaptacije, uz optimalna konstruktivna i prostorna obilježja postojeće građevine, opravdava i povoljna lokacija, u neposrednoj blizini postojećeg studentskog doma i nekoliko fakulteta, razmatrajući mogućnost realizacije studentskog smještaja i izvan prostora Sveučilišnog kampusa.

Prva Guvernerova palača, izgrađena 1799. godine prema projektu Antona Gnamba krajem 19. stoljeća morala se zamijeniti novom zgradom. Nova palača predstavlja najvažniji upravni sklop izgrađen u Rijeci i smatra se remek djelom mađarskog historicističkog arhitekta Alajosa Hauszmanna. Projektiran je 1892.-1893. a izveden 1897. u visokorenesansnom stilu koji je dostojno prezentirao ovaj simbol moći, vlasti i raskoši vremena u kojem je Rijeka doživjela najveću privrednu i urbanu ekspanziju u svojoj povijesti. Smješten na akropolnoj poziciji, okružen ograđenim perivojem, godinama je dominirao Riječkim urbanim krajolikom. Centralni dio sklopa zauzima palača, prostorno koncipirana kao tipično renesansna kod koje je uobičajeno otvoreno dvorište zamijenjeno središnjim natkrivenim atrijem. Bočna arkadno rastvorena prizemna krila povezuju palaču s krajnjim gospodarsko-stambenim dijelovima kompleksa. Nakon 2. svjetskog rata kompleks gubi upravnu i većim se dijelom koristi za kulturnu namjenu – centralna zgrada postaje sjedište Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, sjeverni sklop postaje Glazbena škola, krajnji zapadni se prenamjenjuje za stanovanje a istočni uglavnom koristi za razne vidove ugostiteljstva. Integritet cjeline drastično je, međutim, narušen 1973. kada je srušen krajnji zapadni dio kompleksa i na njegovom mjestu izgrađen Muzej revolucije (danas Muzej grada Rijeke). U radu se dokumentira postojeće stanje kompleksa, prije svega centralne palače, aneksa i perivoja te prezentira prijedlog revitalizacije kroz Idejni i Izvedbeni projekt adaptacije istočnog aneksa za kulturno - pedagošku namjenu.

Teoretska razmatranja i eksperimenti, prije svega s armiranim betonom, na prostoru riječke luke doživjela su i prve realizacije u nas. Od prvih zajedničkih upotreba željeza i betona, preko armiranobetonskih stropova po Monierovom patentu, potom građevina s isključivo armiranobetonskom konstrukcijom prema patentu Coignet – De Tedesco, okvirnih i gljivastih konstrukcija – riječka luka predstavlja jedinstven prostor za studiranje razvoja ove konstrukcije in situ.

Usporedno s projektom Glavne bolnice grada Rijeke riječki arhitekt Francesco Mattiassi izradio je između 1908. i 1912. godine projekt Bolnice za zarazne bolesti koja je trebala zamijeniti postojeću Zaraznu bolnicu - podružnicu. Nakon razmatranja više lokacija kao najpovoljnija je odabrana parcela u predjelu sv. Jelena (Elena) na Plasama (danas Pehlin). Sklop zarazne bolnice koncipiran je po paviljonskom principu, što je, iz razloga izolacije, bio čest koncept za ovaj tip bolnice. Građevine su postavljene slobodno u zelenilu i međusobno povezane cestom i pješačkim stazama. Unutar sklopa predviđeni su čista i nečista portirnica, zgrada uprave, gospodarstvo, praonica, paviljon za promatranje, četiri bolesnička paviljona te paviljon nekroskopije s krematorijskom peći. Funkcionalnost, jednostavnost i odmjerenost obilježja su ove, za svoje doba, vrlo moderne arhitekture, sa stilskim obilježjima secesije. I danas, nakon više od stotinu godina, ovaj vizionarski projekt, zbog svoje visoke tehničke, umjetničke i konceptualne razine, još uvijek djeluje vrlo suvremeno i primjenjivo.

Riječki arhitekt Francesco Mattiassi izradio je između 1908. i 1912. godine projekt Bolnice za zarazne bolesti u predjelu sv. Jelena (Elena) na Plasama (danas Pehlin). Sklop bolnice koncipiran je po paviljonskom principu, građevine su postavljene slobodno u zelenilu i međusobno povezane cestom i pješačkim stazama. Unutar sklopa predviđeni su čista i nečista portirnica, zgrada uprave, gospodarstvo, praonica, paviljon za promatranje, četiri bolesnička paviljona te paviljon nekroskopije s krematorijskom peći. Funkcionalnost, jednostavnost i odmjerenost obilježja su ove, za svoje doba, vrlo moderne arhitekture, sa stilskim obilježjima secesije.

U radu se objavljuje arhivski popis Zbirke nacrta lučke suprastrukture, infrastrukture i brodova. Riječ je o vrlo raznolikoj i bogatoj zbirci u kojoj se nalaze uglavnom nepoznati nacrti nastali u rezdoblju od 1854. do 1961. godine koji do sada nisu znanstveno obrađeni i prezentirani. Ona stoga ima značajnu vrijednost za povijest pomorstva, urbanizma, brodogradnje ali i drugih srodnih disciplina i to ne samo u lokalnim i regionalnim već i širim okvirima, tim više što su nacrti koje sadrži velikim dijelom unikati.

Članak obrađuje pojam industrijske baštine i industrijske arheologije kao posebne znanstvene discipline.

U članku se opisuje povijest industrijalizacije Rijeke, od prvih manufakturnih pogona uz Rječinu do snažnog razvoja u drugo industrijsko doba krajem 19.og i početkom 20.og stoljeća.

Najintenzivnija izgradnja u lučko željezničkoj zoni Rijeke dogodila se u razdoblju historicizma i secesije. Najbrojnije su bile građevine industrijske namjene - željeznička i lučka skladišta, radionice i servisi, ali se grade i druge, reprezentativnije zgrade: kolodvori, stambene i poslovne zgrade, te građevine za kulturu i rekreaciju. Ove su građevine vrlo raznolike tipologije, stila i arhitektonske vrijednosti snažno odredile urbani karakter grada.

Rijeka Rječina najznačajniji je vodotok riječkog područja, čiji je razvoj usko vezan uz razvoj Rijeke. Od prapovijesti do danas porječje je kontinuirano naseljeno, izgrađena su naselja, mlinovi, pilane, manufakture ali i prostori i građevine reprezentativnije javne namjene. Ovaj je prostor i kolijevka industrijalizacije Rijeke.

Tijekom talijanske okupacije otoka Lastova u uvali Uble je, uz 1931. godine osnovanu tvornicu sardina, 1933.-1936. izgrađeno planirano industrijsko naselje prvotno nazvano San Pietro, a potom Luigi Razza. Od pravilnoga četverokutnog trga s novom crkvom i javnim zgradama oblikovanim u duhu talijanskoga racionalizma i novocenta, protežu se dvije ulice s jednokatnim tipskim stambenim kućama, svaka s vlastitim vrtom. Tehničke je projekte potpisao inženjer Ettore Vacchi, no nije sigurno da je on i autor idejnog rješenja naselja ili zgrada. Uble su realizirane u sklopu Mussolinijeva urbanizacijskog projekta "provincija" kao prvi naš primjer maloga "industrijskog grada", koji je prethodio Raši i Podlabinu.

Projekt za glavnu bolnicu Grada Rijeke iz 1908. g., kojim je trebalo riješiti dugogodišnji problem prekapacitirane bolnice sv. Duha bio je najveći projektantski poduhvat kojeg je financiralo gradsko poglavarstvo u povijesti. Projekt bolnice, kapaciteta 600 ležajeva i površine 40.000m2, izradio je riječki arhitekt Francesco Mattiassi, uz program i sugestije voditelja bolnice dr. Antonija Grossicha dok je razradu vodio gradski Tehnički pod vodstvom Luigija Luppisa. Kompleks bolnice kombinacija je dvaju tipova uobičajenih kod ovakvih građevina, a tvore ga blok glavne zgrade vrlo razvedena tlocrta i četiri odvojena paviljona: za duševne bolesti, izolaciju, nekroskopiju i gospodarstvo. U glavnoj zgradi od prvog do trećeg kata bili su smješteni odjeli opće medicine, kirurgija, ginekologija, porodništvo, zarazni, očni i dermatološki odjel, a na ostalim etažama gospodarski, prijamni, upravni i prostori osoblja. Potpuno ostakljene kirurške sale, otvorene terase za bolesnike te sadržaji poput velike prijamne garderobe, govore o visokoj projektantskoj svijesti i građanskoj kulturi koja nam je i danas nedostižna. Premda je nedvojbeno da je riječ o preambicioznu projektu, čija je realizacija bila utopijska čak i za grad kakav je Rijeka početkom 20. stoljeća, ne možemo ne žaliti što se barem dio planiranog nije ostvario.

U radu se objavljuju nacrti dvaju baroknih riječkih kazališta: Kazališta Bono-Gerliczi i Teatra Nobile. Premda je u dosadašnjim istraživanjima Kazalište Bono-Gerliczi tretirano tek kao arhitektonski i teatrološki nezanimljiv prethodnik Adamićeva kazališta, riječ je o vrlo vrijednoj građevini - kako za arhitekturu i povijest rada, tako i za cijelu Hrvatsku. Dosad nije bilo poznato da se u Rijeci namjeravala graditi još jedna barokna kazališna zgrada, Teatro Nobile.

U sklopu velikoga željezničkog infrastrukturnog sustava u Rijeci se, kao i u drugim velikim hrvatskim gradovima, tijekom 135 godina formirao željeznički „ grad u gradu“ vrlo raznolike tipologije, koja obuhvaća sva područja života vezanoga za željeznicu počevši od prijamnih kolodvorskih zgrada, upravnih zgrada, skladišta, remiza, radionica i drugih pomoćnih i servisnih građevina do stambenih zgrada za zaposlenike, kojima danas, nakon gašenja izvornih funkcija, prijete devastacije. Primjer kako se željeznička baština nakon gubitka funkcije može vrlo uspješno prenamijeniti je pretvaranje bivše lokomotivske remize u njemačkom gradu Düsseldorfu u izložbeni prostor i muzej starih automobila.

The city of Rijeka (Croatia) developed from the old Tarsatica on the right and the newer Sušak on the left side of the River Rječina right on the river's mouth in the Adriatic Sea. The Rječina was the driver of the city, it moved mills, supplied the city with drinking water (and still does) and along its flow the first manufacture, and later industrial plants of this city in development, were raised. Today these areas and industrial buildings along the Rječina mostly do not fulfil their primary function and are waiting for their conversion and re-integration in the life of the city. This paper will show plans as well as already undertaken regulation, restoration and revitalisation works in the riverbed and the riversides of the Rječina. These solutions try to achieve social benefits by connecting the city and its citizens with “ their” river and the natural environment, valorise the areas along the river as well as the industrial and architectural heritage.

Port of Rijeka and the Earliest reinforced Concrete Constructions