Search

Šećerna bolest i osteoporoza u porastu su širom svijeta i dva su važna uzroka pobola i smrtnosti kod starijih bolesnika. Bolest kostiju je ozbiljna komplikacija dijabetesa. Pacijenti sa šećernom bolesti imaju povećani rizik od pada i prijeloma, najčešće kuka. Dok pacijenti s T1DM imaju nisku BMD, oni s T2DM imaju normalnu ili čak blago povišenu BMD. Oboljeli od šećerne bolesti obično imaju smanjenu koštanu pregradnju i smanjeno stvaranje te povećanu resorpciju kosti. Patofiziološki mehanizmi u podlozi povećane krhkosti kostiju u šećernoj bolesti su složeni. Niske razine inzulina i IGF-1 u T1DM mogu oslabiti funkciju osteoblasta. I u T1DM i T2DM, hiperglikemija i nakupljanje AGEs narušavaju svojstva kolagena, oslobađaju upalne čimbenike i adipokine iz adipoznog tkiva i potencijalno narušavaju funkciju osteocita. Nadalje, poznato je da neki od antihiperglikemijskih lijekova utječu na metabolizam kostiju i rizik od prijeloma. Dijagnoza koštane bolesti u bolesnika s dijabetesom predstavlja izazov jer postojeće metode predviđanja prijeloma poput BMD i FRAX podcjenjuju rizik prijeloma za bolesnike s dijabetesom. Napretkom novih tehnologija poput TBS i HR-pQCT možemo bolje procijeniti kvalitetu kostiju i rizik prijeloma kod ove skupine bolesnika. Prilikom pristupa oboljelima od dijabetesa s visokim rizikom prijeloma trebalo bi se usredotočiti na prevenciju pada, izbjegavanje poznatih rizičnih faktora, održavanje dobre kontrole glikemije i zaštitne intervencije., Both diabetes mellitus and osteoporosis are increasing worldwide and are two of the most important causes of morbidity and mortality in older patients. Bone disease is a serious complication of diabetes. Patients with diabetes mellitus have an increased risk of falls and fracture, most notably at the hip. Whereas patients with T1DM have a low BMD, those with T2DM tend to have normal or even slightly elevated BMD. Patients with diabetes typically have low bone turnover with reduction in bone formation and increased bone resorption. The pathophysiological mechanisms underlying bone fragility in diabetes mellitus are complex. In T1DM low levels of insulin and IGF-1 may impair osteoblast function. In both T1DM and T2DM hyperglycaemia, and the accumulation of AGEs compromise collagen properties, release proinflammatory factors and adipokines from adipose tissue, and potentially alter the function of osteocytes. Furthermore, several antidiabetic drugs are known to affect bone metabolism and fracture risk. Diagnosis of bone disease in patients with diabetes is a challenge as current methods for fracture prediction such as BMD and FRAX underestimate fracture risk for patients with diabetes. Through advances in new technologies such as TBS and HR-pQCT, we can better assess the bone quality and fracture risk in this group of patients. Clinical management should focus on falls prevention strategies, avoidance of known risk factors, maintenance of good glycaemic control and bone protective intervention in individuals at high risk of fracture.

Iako se u znanstvenom i javnom tisku mnogo pisalo o porastu stope tetovaža i sve većem broju žena koje se odlučuju za isto, razumijevanje kako tetovaže kao trajni oblik „odjeće“ kao i utjecaj na predodžbe o karakteristikama nositelja još uvijek je ograničen. Istraživači s interesom kako se percipiraju ljudi s tetovažama uglavnom tvrde kako su tetovaže podložne stigmatizaciji. Za žene ishodi tetoviranja mogu biti i više stigmatizirajući nego za muškarce [1]. No, razumijevanje tjelesnih obilježja poput tetovaža ili „piercinga“ iz perspektive zdravstvene njege može rastjerati negativne stereotipe i poslužiti kao jedan mehanizam za povećanje uvida u fenomen „body art-a“ te utvrditi koliko doista utječu na zadovoljstvo pacijenata [2]. Što se tiče zdravstvenih radnika s tetovažama, ljudi starije životne dobi još uvijek mogu smatrati prisutnost tjelesnih obilježja na koži zdravstvenih djelatnika sa sumnjama, dok mlađi ljudi, koji su bili podložni odrastanju uz rastuću kulturu tetovaža ne iskazuju negativne osjećaje prema njima. Između zdravstvenog radnika i pacijenta, kontinuirana je razmjena poruka o čemu će ovisiti velik dio terapijske učinkovitosti kroz zdravstvenu njegu. Stoga, medicinske sestre i tehničari moraju uzeti u obzir kako njihov izgled može utjecati na ovaj odnos. Međutim, tetovaže su svojevrstan element ljudske raznolikosti i općenito njihovo se prihvaćanje s vremenom povećalo [3]. Although much has been written in the scientific and public press about the rising rate of tattoos and the growing number of women opting for them, understanding how tattoos as a permanent form of "clothing" as well as influencing perceptions of wearer characteristics is still limited. Researchers with an interest in how people with tattoos are perceived generally argue that tattoos are susceptible to stigmatization. For women, the outcomes of tattooing can be more stigmatizing than for men [1]. However, understanding physical characteristics such as tattoos or "piercings" from a health care perspective can dispel negative stereotypes and serve as a mechanism to increase insight into the phenomenon of "body art" and determine how much they really affect patient satisfaction [2]. As for healthcare workers with tattoos, older people can still consider the presence of physical features on the skin of healthcare professionals with suspicion, while younger people, who were susceptible to growing up with a growing tattoo culture do not show negative feelings towards them. There is a continuous exchange of messages between the healthcare professional and the patient, on which a large part of the therapeutic effectiveness through healthcare will depend. Therefore, nurses and technicians need to consider how their appearance may affect this relationship. However, tattoos are a kind of element of human diversity and in general their acceptance has increased over time [3]

Iako se u znanstvenom i javnom tisku mnogo pisalo o porastu stope tetovaža i sve većem broju žena koje se odlučuju za isto, razumijevanje kako tetovaže kao trajni oblik „odjeće“ kao i utjecaj na predodžbe o karakteristikama nositelja još uvijek je ograničen. Istraživači s interesom kako se percipiraju ljudi s tetovažama uglavnom tvrde kako su tetovaže podložne stigmatizaciji. Za žene ishodi tetoviranja mogu biti i više stigmatizirajući nego za muškarce. No, razumijevanje tjelesnih obilježja poput tetovaža ili „piercinga“ iz perspektive zdravstvene njege može rastjerati negativne stereotipe i poslužiti kao jedan mehanizam za povećanje uvida u fenomen „body art- a“ te utvrditi koliko doista utječu na zadovoljstvo pacijenata. Što se tiče zdravstvenih radnika s tetovažama, ljudi starije životne dobi još uvijek mogu smatrati prisutnost tjelesnih obilježja na koži zdravstvenih djelatnika sa sumnjama, dok mlađi ljudi, koji su bili podložni odrastanju uz rastuću kulturu tetovaža ne iskazuju negativne osjećaje prema njima. Između zdravstvenog radnika i pacijenta, kontinuirana je razmjena poruka o čemu će ovisiti velik dio terapijske učinkovitosti kroz zdravstvenu njegu. Stoga, medicinske sestre i tehničari moraju uzeti u obzir kako njihov izgled može utjecati na ovaj odnos. Međutim, tetovaže su svojevrstan element ljudske raznolikosti i općenito njihovo se prihvaćanje s vremenom povećalo

"Slagalica nasljeđa" - priručnik za opismenjavanje iz medicinske genetike ima tri namjene. Prije svega, on je edukativna slikovnica za studente, liječnike i pacijente, ali i druge zainteresirane pojedince jer su u njoj kroz ilustracije objašnjene osnove genetike čovjeka, kao i osnove medicinske genetike. Od toga kako prepoznati osobu s genetičkim poremećajem, kako nastaju i koje vrste genetičkih poremećaja postoje pa sve do toga na koji ih način možemo dijagnosticirati. Nadalje, nakon svake ilustracije na pojedinoj stranici nalaze se definicije 79 pojmova iz medicinske genetike koje čine tezaurus za studente, liječnike i pacijente koji se na bilo koji način susreću s genetičkim poremećajima. Naposljetku, ova knjiga sadrži i primjere rečenica u koje su ubačeni stručni pojmovi iz medicinske genetike, a koji su namijenjeni studentima prilikom savladavanja komunikacijskih vještina na kolegiju Medicinska genetika, ali i liječnicima prilikom informiranja svojih pacijenata o (mogućem) genetičkom poremećaju. Uz kreatoricu ideje i urednicu izdanja, doc. dr. sc. Ninu Perezu, autori izdanja su studenti šeste godine Integriranog preddiplomskog i diplomskog sveučilišnog studija Medicina i prof. dr. sc. Saša Ostojić.