Search

U Muzeju primijenjenih umjetnosti (Iparművészeti Múzeum) u Budimpešti čuva se vezeni gotički antependij podrijetlom iz crkve benediktinskog samostana Sv. Krševana u Zadru. Antependij je u nepoznato vrijeme postao dijelom zbirke biskupa, povjesničara umjetnosti i kolekcionara Zsigmunda Bubicsa (biskup u Košicama u današnjoj Slovačkoj od 1887. do 1906. godine) a u Muzeju primijenjenih umjetnosti je od 1909. godine. Dimenzije mu iznose 94 x 190 centimetara. Najveću površinu antependija zauzimaju svetački likovi pod trima zašiljenim gotičkim lukovima. U središnjem polju prikazana je Bogorodica s Djetetom na prijestolju, s lijeve strane je Sv. Krševan, a s desne Sv. Benedikt. U gornjem su dijelu dva dopojasno prikazana sveca koji bi se mogli identificirati kao Sv. Grgur Papa i Sv. Donat. ''Triptih'' sa svecima s lijeve je i desne strane flankiran bordurama u čijem su središnjem dijelu umetnute niše s dvama manjim stojećim likovima okrunjenih svetica (Sv. Katarina Aleksandrijska i Sv. Margareta). Lik donatora koji kleči s rukama sklopljenim u molitvi s lijeve strane Bogorodičina prijestolja nažalost nije popraćen nikakvim natpisom, no sasvim je jasno da je odjeven u benediktinski habit, s ponešto prenaglašenom kapuljačom koja mu pada preko leđa. Identitet benediktinca-donatora mogao bi se prepoznati u nekome od opata samostana Sv. Krševana. Pomišlja se da bi mogla biti riječ o Ivanu de Ontiacu (Joannes de Onciache) iz lionske biskupije, koji je bio opatom samostana Sv. Krševana od 1345. do 1377. godine. Argumentira se da je antependij nastao u nekoj od venecijanskih vezilačkih radionica i to krajem šestog odnosno početkom sedmog desetljeća XIV. stoljeća, a na temelju usporedbi sa onovremenim slikarskim djelima te proizvodima umjetničkog (vezilačkog, tkalačkog i zlatarskog) obrta. Na temelju zastupljenoga ikonografskog programa te podataka poznatih iz arhivskih izvora, pretpostavlja se da je antependij izrađen za oltar Sv. Krševana, koji se nalazio u sjevernoj apsidi samostanske crkve. Iako nije odgonetnuto kada je antependij napustio Zadar, na temelju podudarnosti između svilenih satenâ kojima je zamijenjen grimizni taft - izvorna podloga vezu antependija iz crkve Sv. Marije u Zadru i antependija iz crkve Sv. Krševana, tvrdi se da su oba zahvata poduzeta u samostanu zadarskih benediktinki u kratku vremenskom razmaku tijekom posljednje četvrtine XVIII. stoljeća, što se ističe kao dokaz da je antependij iz crkve Sv. Krševana u to vrijeme još uvijek bio brižljivo čuvan u Zadru.

U radu se prvi put objavljuje svilena tkanina kojom su u cijelosti obložene unutrašnjosti dvaju relikvijara u obliku škrinjice koji se čuvaju u riznici župne crkve Sv. Azela u Ninu. Na temelju vizualne i tehničke analize te usporedbi sa bliskim primjercima poznatima iz stručne literature, autorica predlaže porijeklo tkanine, te postavlja dataciju precizniju od dosadašnje. Uz osvrt na orijentalne utjecaje koji se jasno zrcale u dekoru lampasa, u radu se ukazuje i na učestalo reproduciranje srodne ornamentike u djelima iz opusa pojedinih onovremenih slikara.

Najstariji primjerci tekstila i veza u Franjevačkom samostanu u Hvaru su se sačuvali na misnom ornatu koji se sastoji od četiri dijela. Riječ je o svilenom damastu, od kojeg su skrojeni svi dijelovi ornata, dok vez ukrašava jedino misnicu. Na temelju stilske i tehničke analize, te usporedbe s odabranim srodnim umjetninama, predlaže se centar proizvodnje i vrijeme nastanka damasta, iznose se argumenti za ispravak dosadašnje datacije veza, te se pritom nastoje predstaviti osnove metodologije proučavanja povijesnih tekstila.