Search

Prikaz knjige Martine Grahek Ravančić koja se bavi analizom Bleiburga i križnog puta 1945. u historiografskoj, publicističkoj i memeoarskoj literaturi.

Pojam "disidentstvo" je najčešće korišten za kritičku aktivnost spram komunističke vlasti u zemljama Istočne Europe i Jugoslavije u vrijeme nakon Staljinove smrti. Vezanost uz politiku hladnog rata govori da je definicija bila podložna najširim tumačenjima te su disidentima smatrani pojedinci i skupine u rasponu od otpadnika iz komunističkog pokreta do svih nezadovoljnika jednostranačkom vlasti. Istraživački gledano izbor najpogodnije definicije otežava politiziranost povijesnog konteksta kojemu disidentstvo pripada, pitanje vrijednosnih sudova, problem ''mjerljivosti'' disidentskog djelovanja i osobne percepcije sudionika/disidenata. Za potrebe ovog skupa pogodna je definicija da je disidentstvo svaka aktivnost koja je željela konstituirati autonomnu sferu javnosti izvan službenih institucija partijske države i koja je time osporavala zahtjev režima za potpunom kontrolom javne sfere. To otvara mogućnost da se mozaikom tema koje istražuju različite segmente aktivizma u politici i kulturi: kritički pristup, kreativne odmake od prevladavajućih ili službenih stajališta – bilo da su plod osobne inicijative ili djelovanja skupina istomišljenika – raščlani složenost događanja u nedavnoj prošlosti. Dok je na teorijskoj razini relativno jasno što je disidentstvo, pokušaj da se neki od koncepata primijeni u analizi povijesne prakse u Hrvatskoj/Jugoslaviji, ili da se ista komparira sa situacijom u zemljama realnog socijalizma, susreće se s više dvojbi, što upućuje i na oprez s upotrebom modela u historiografiji obzirom da posebnosti povijesnog prostora i vremena.

U referatu se daje kratak djelovanja Mihajla Mihajlova 1966. godine te na temelju dokumenata o njegovoj aktivnosti iz britanske diplomatske građe ukazuje na odnos prema disidentima u Jugoslaviji. Mihajlov, asistent na Zadarskom sveučilištu, zbog svog književnog rada (putopisni esej "Ljeto moskovsko 1964.") i političkog aktivizma bio je od 1965. do 1975. nekoliko puta osuđivan i zatvaran. Idejno blizak disidentu Milovanu Đilasu, Mihajlov je 1966. oko sebe okupio skupinu intelektualaca i umjetnika iz više jugoslavenskih gradova u cilju pokretanja nezavisnog opozicijskog glasila. Njegovi književni radovi i političke analize izazvali su veliko zanimanje na Zapadu. 1978. otišao je u SAD. Na temelju nekoliko dokumenata britanskih diplomatskih predstavnika u Jugoslaviji iz 1966. dat je prikaz odnosa ove zemlje prema "slučaju Mihajlov". Iako parcijalan, taj uvid ukazuje da je službena politika zapadnih zemalja prilazila tematici disidentstva u Jugoslaviji opreznije nego kad je bila riječ o disidentima Istočnog bloka. Ocjene djelovanja Mihajlova kao i postupaka jugoslavenskih vlasti upućuju na određenu suzdržanost.

Prikaz knjige o angloameričkom bombardiranju NDH.

Kritički osvrt na metodologiju rada i način prezentiranja istraživanja

Prikaz knjige čija je tema pomoć UNICEF-a Jugoslaviji u podizanju zdravstvenih i prehrambenih standarda 1947.-1954.

Prikaz dvaju knjiga o britanskoj povijesti pedesetih godina

Prikaz knjige D. Sandbrooka, objavljene 2006., koja se bavi razdoboljem šezdesetih godina u Velikoj Britaniji.

prikaz knjige o disidentskom djelovanju u Jugioslaviji/Srbiji nakon 1945.

U britanskim diplomatskim izvještajima Dalmaciji i njezinim ljudima pripisuju se samosvojnost i sklonost nezavisnosti ali i sposobnost održanja u političkim previranjima. Na ova obilježja utjecali su zemljopisni i povijesni faktori, dok je utjecaj ideologija bio neznatan. Život u poratnoj komunističkoj Jugoslaviji, unatoč relativnom siromaštvu pedesetih godina, Dalmatincima, kako se opisuje u diplomatskim izvještajima, nije bio jako težak. Skromno su živjeli od ribarstva, uzgoja maslina, povrća i voća te rada u brodogradilištima. Nisu se osobito žalili na ekonomske teškoće niti ih je puno zanimala politika kao ni ono što se radi u Beogradu i Zagrebu. Veći interes i to s negativnim emocijama, javljao se jedino kada je bila riječ o Italiji. Od političkih ličnosti koje britanski promatrači susreću u Dalmaciji, najmarkantnijim – ali i najtipičnijim u smislu područja i mentaliteta – smatraju Vicka Krstulovića.

Prikaz knjige o angloameričkom bombardiranju NDH

Prikazan je zbornik radova nastalih na znanstvenom projektu 'Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat (1991.-1995.-1998.)' Hrvatskog instituta za povijest.

Prikaz predstavlja knjigu koja historiografski cjelovito obrađuje pitanje odštete žrtvama nacizma kao predmet bilateralnih odnosa Jugoslavije i prijašnje Zapadne Njemačke

Analitičko strukturiranje opozicijskih, disidentskih i djelatnosti snaga otpora komunističkom sustavu u Jugoslaviji učinjeno je prema tipologiji povjesničara i politologa Erharta Neuberta.Oblici opozicijskog i disidentskog djelovanja različiti su po pojedinim republikama Jugoslavije, kao što je očito da se ova aktivnost u cjelini razlikuje od djelatnosti sličnih snaga u zemljama 'istočnog bloka'. Na prostoru Jugoslavije ona je, zbog relativne otvorenosti Zapadu, opsegom manja i više okrenuta artikulaciji nacionalnih ciljeva. Kad je riječ o hrvatskih opozicionarima i disidentima, nacionalno pitanje je stajalo u središtu njihova sukoba s režimom, a liberalno-demokratske vrijednosti, građanska i ljudska prava njima su – za razliku od npr. čehoslovačkih i mađarskih opozicionara – imala samo drugorazredan značaj.

Prikazuje se knjiga nastala temeljem autorovih istraživanja arhivskih izvora za više segmenata poratne hrvatske povijesti ali i uvažavanjem spoznaja postojećih radova suvremene domaće historiografije kao i istraživačkih rezultata društvenih znanosti te relevantnih stranih radova. Stoga, ova je knjiga i pokazatelj dosega domaće historiografije kao i zanimljiva i znanstveno utemeljena autorova interpretacija.

Prikaz informira o publiciranoj građi vezanoj za represiju komunističkih vlasti u Slavoniji, Srijemu i Baranji 1944.-1946.

Prikazan je zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa.

U prikazanoj knjizi obrađen je, na temelju arhivske građe i literature, život i djelovanje patrijarha Srpske pravoslavne crkve Gavrila Dožića.

Prikazuje se zbornik radova koji tematizira stanje historiografije na području jugoistočne Europe nakon devedesetih godina.

Rad prikazuje knjigu u kojoj se razmatra uloga britanske obavještajne službe Secret Intelligence Service na partizanskom području u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Neposredno poratne odnose Jugoslavije i Britanije obilježava niz spornih pitanja koja se s jedne strane izravno tiču posljedica rata, kao što su npr. pitanje izručenja osoba osumnjičenih za ratne zločine, sudbina zapadne granice Jugoslavije, pomoć UNRRA-e, pozicija dr. Ivana Šubašića, ili načelnih pitanja u odnosima, a koja se nisu ticala samo dvije zemlje. Riječ je o temeljnom prihvaćanju legitimnosti jednog komunističkog poretka, a s tim u vezi i priznavanja nekih njegovih postupaka – provedbe izbora, mjera nacionalizacije privatnog vlasništva te britanskog odnosa prema protivnicima jednog takvog sustava. U nekim aspektima ovo istraživanje nije dokraja razjasnilo temelje sporenja oko izručenja nekih skupina i osoba osumnjičenih za ratna zlodjela. Uvid u neku drugu vrstu građe možda bi pomogao razrješenju ovih nejasnoća te uputio na pozadinu britanskog oklijevanja da, unatoč deklarativnom pristanku, preda Jugoslaviji tražene osobe. Foreign Officeova građa o tome ne daje objašnjenja, osim što upućuje da se, uz formalnopravni pristup – koji je inzistirao na prima facie – radilo o političko-ideološkim rezervama prema jugoslavenskoj juridičkoj i političkoj praksi, čak i pri skupinama i pojedincima o kojima ona sama nije imala dvojbe o krivnji. U tom smislu moglo bi se zaključiti da se nije držala ratnih savezničkih dogovora iz jednostavnog razloga što je uspostavljeni režim u Jugoslaviji gledala samo 'političkim' očima, za razliku od skoro pa 'romantičnog' ratnog savezništva. U korpusu 'osumnjičenih' Britanija je pravila jasne distinkcije, kombinirajući pri tome međunarodne kriterije o ratnim zločinima, svoje 'moralne' obveze prema pojedinim skupinama kao i humanitarni pristup, uvjetovan dobrim dijelom ocjenom o 'totalitarnosti' režima u Jugoslaviji. Kad je riječ o pitanju pomoći UNRRA-e Jugoslaviji, evidentno je da je Britanija pokušavala, s njom u vezi, određenim oblicima pritiska na Jugoslaviju ishoditi povoljnije okružje za djelovanje političkih predstavnika građanskih snaga za koje je procjenjivala da mogu i trebaju, zato što su građanske političke snage, zauzeti značajan prostor na političkoj pozornici. Odnos prema rješavanju problema Trsta pokazuje širi kontekst događaja u tadašnjoj Europi: Britanija treba podržati Italiju, kao strateškog 'Zapadnog' saveznika, a ne Jugoslaviju, odanu sljedbenicu 'Istočnog' bloka. Također, odbojan joj je i ''jugoslavenski nacionalizam'' koji se očitovao u traženju prostora kojeg je ova zemlja smatrala etničkim svojim. Britanski odnos prema pitanju političke sudbine dr. I. Šubašića, prvog ministra vanjskih poslova nove, jedinstvene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, sažima u sebi sva obilježja britanske politike prema komunističkoj vlasti i opozicionim političarima – podržavala ga je ustrajno dok nije dao ostavku. Iako 'njihov čovjek', on je taj čin napravio bez ikakvih konzultacija s njima, što može biti jedan od razloga da je ubrzo zaboravljen i nestao iz diplomatskih izvještaja. Ipak, vjerojatnije je bila riječ o nečemu drugom, tzv. britanskom pragmatizmu i realizmu. Prilagodila se brzo situaciji koja je nastajala – učvršćenju i homogenizaciji komunističke vlasti, pokušavajući u uvjetima normalnih međudržavnih odnosa, utjecati svakodnevno i praktično na pojedine mjere vlasti u Jugoslaviji. Polazilo se pri tome od teze da se na taj način više može učiniti na ublažavanju rigidnosti sustava i to je ostala konstantna britanske politike prema Jugoslaviji, bez obzira na učestala zatezanja u odnosima. Na temelju uvida u građu može se zaključiti da je Britanija bila iznenađena slabostima i još više razjedinjenošću poratne opozicije. Pomalo ogorčena njezinom nesposobnošću da se ujedini i nastupi zajedno, a što bi bio jedini način suprotstavljanja komunističkoj Narodnoj fronti, veoma je brzo prestala ozbiljno prihvaćati analize ili apele pojedinih, ranije od nje poštovanih osoba, kako u zemlji tako i inozemstvu. U neposrednim odnosima s predstavnicima jugoslavenske vlasti, diplomatskim službenicima Velike Britanije u poratno vrijeme mnogo su pomogli ljudi koji su kratko ili uopće i nisu, obavljali ikakve poslove u Jugoslaviji. William Deakin i Fitzroy Maclean uvijek su se pojavljivali kod J. Broza Tita kada su redoviti, službeni pregovori o nekom problemu zastajali ili su se na početku činili tako velikima da se nije znalo s koje strane im, osim na taj, neformalni način pristupiti. Mudrost da se djeluje na taj način podrazumijevala je i da je znatan dio diplomatskog osoblja činio korpus ljudi iz ratnih vojnih misija. Teško bi se moglo reći da su svi oni bili 'ljevičari', iako neki i jesu, ali više je bila riječ o poznavanju načina kako komunicirati s nekim pojedincima na vlasti, donedavno samo običnim vojnim komandantima. Iako su diplomatski izvještaji crtali 'Titov' režim najcrnjim bojama, a i bilješke i komentari Foreign Officea o njegovim 'diktatorskim' metodama vladanja nisu bili ništa manje zajedljivi, uočljiva je pri tome temeljna proturječnost – zadovoljstvo svakom uspješnom intervencijom kod Tita, pa se može reći da su na taj način Britanci praktički podržavali ono što su žestoko kritizirali. Da li je bila riječ samo o 'zavedenosti' Titom kao što se pripisivalo generalu H. Wilsonu ili je 'slojevitost' i višeznačnost pojma demokracije i u 'britanskom' shvaćanju ovdje imala ulogu, mogla bi možda otkriti jedna zahtjevnija analiza, koja bi npr. na više razina istražila povijesno-političke stereotipe i predrasude čak i tamo gdje ih se, uvriježeno je, ne očekuje. Veleposlanik Ralph S. Stevenson bio je vrstan diplomat koji se dobro znao snalaziti s 'ćudima' jugoslavenske poratne politike. Većinu osoba s kojima je dolazio u kontakt, od onih na vlasti do onih iz opozicije, upoznao je dobro i u ratu i u miru. Iako onima na vlasti nije bio sklon ni svjetonazorski ni politički ni osobno, uspijevao je 'pročitati' tvrdoću nove garniture: objašnjavao ju je njihovom ilegalnom pretpovijesti, pretežno skromnim socijalnim podrijetlom i željom da se brzo učini toliko toga, sada kada su – za mnoge i od njih iznenađujuće – na vlasti. Uglavnom ih je doživljavao kao tvrdoglave, ponosne, neuke, ali osobno poštene. Međutim, postojalo je mnogo više stvari, i to bitnijih, koje nije mogao razumjeti, niti prihvatiti – njihov komunistički fanatizam i s tim u vezi, nasilnost i okrutnost koje su rabili da bi ostvarili ono što su smatrali potrebnim za tu svoju državu. Charles Peake, koji je u Beograd došao 1946., pokazivao je u svojim izvještajima povremeno ironiju i cinizam opisujući neke poteze vlasti kao i istaknute osobe. Biti veleposlanik u vrijeme kada više nije bilo nikakvih iluzija o namjerama režima i kada je svakim danom rastao politički pritisak na svaki opozicioni nagovještaj te se pojačavale rigorozne privredne mjere prema seljaštvu, sigurno nije bilo optimistično. Također, u to je vrijeme pojačana protubritanska propaganda i spominjanje 'jedne strane sile', pri čemu se lako iščitavalo da se radi o Britaniji, često je u nizu 'špijunskih' suđenja u Jugoslaviji 1947. Peakovi susreti s Titom bili su rjeđi nego što ih je sebi mogao izboriti Stevenson, koji ga je duže poznavao. Očito je i krug domaćih ljudi na koje je mogao računati u pribavljanju važnijih informacija bio znatno uži od onih na koje se oslanjao Stevenson. Tako, Peake na pr. nije uočio što se događa u vrijeme sukoba Jugoslavije sa SSSR-om 1948. godine, odnosno kakvo je značenje i karakter tog sukoba. Peakeu će biti nešto jednostavnije raditi tek nakon promjene opće politike Zapada prema Jugoslaviji nakon raskida Tita sa Staljinom.. Uvjeti za djelovanje britanskih diplomatskih i kulturnih predstavnika bili su, formalno gledano, dobri – Britanija je, od svih zemalja, imala najviše diplomatskih institucija u poratnoj Jugoslaviji. Ipak, mogućnosti političkog djelovanja bile su male jer je Jugoslavija sve do 1948., okrenuta Sovjetskom Savezu i zemljama pod njegovim utjecajem. Stoga je ključni diplomatski zadatak u to vrijeme bio održati kontinuitet stabilnih ili bar podnošljivih odnosa između Britanije i Jugoslavije. Obostrani interes za privrednu suradnju tu je bio dobrodošao instrument, pri čemu se mudrom pokazala procjena Foreign Officea da sa zemljama 'Istočne Europe' treba održati trgovačku suradnju. Kako je cilj ove britanske strategije bio da se na taj način smanji sovjetski utjecaj, a Jugoslavija bi kupila ono što nije mogla od Sovjetskog Saveza – strojeve i opremu za provedbu svog Petogodišnjeg plana, obje su strane bile zadovoljne. Ipak, politički su razlozi uvjetovali da Jugoslavija ne dobije sve ono što je htjela, do raskida sa SSSR-om. Kad je riječ o britanskoj percepciji Hrvatske, treba reći, prije svega, da osobe na koje je sve do 1945., tj. do uspostave komunističke vlasti, Foreign Office 'računao' kao 'probritanske' u svjetonazorskom, političkom i sentimentalnom smislu, nisu više figurirale kao važan i utjecajan politički faktor. Pri tome je riječ o demokratski orijentiranim skupinama i pojedincima, prije svega Hrvatskoj seljačkoj stranci i Samostalnoj demokratskoj stranci te nekim intelektualcima i javnim osobama. Oni koji su prihvatili novi poredak i ušli u njegov aparat ili nastavili profesionalno djelovati, nisu više bili spremni surađivati pa čak ni susresti se s britanskim predstavnicima. Jedan broj ljudi završio je i u zatvorima ili se potpuno povukao iz javnosti. Oni, pak, koji su ostali u inozemstvu kao izbjeglice, nisu imali nikakvu političku važnost. Dapače, njihovo obraćanje na Foreign Office uglavnom se ticalo očekivanja da Britanija, kao jedna od svjetskih sila, intervenira politički, pa i vojno, protiv komunističkog poretka u Jugoslaviji. Takvi su zahtjevi za FO bili nerealni i neugodni jer su mogli naškoditi normalnim odnosima s FNRJ. U poratnom razdoblju u Jugoslaviji/Hrvatskoj kao jedinu stvarnu opoziciju Britanija je vidjela Katoličku crkvu, procjenjujući da ona ima veliku potporu u narodu i da je dobro organizirana. Njezinu položaju posvećuje veliku pažnju, i, iako pri tome ne odobrava rigidan odnos režima prema njoj, Foreign Office ne zaboravlja ni njezino držanje za vrijeme rata, smatrajući ga prebliskim ustaškom režimu NDH. To je opća ocjena koja će se trajno odrediti stajališta Foreign Officea. Povijesno-kulturološke primjedbe u diplomatskim izvještajima i Foreign Officeovim analizama smještale su Hrvatsku uvijek na 'Zapad' pri čemu se osobito isticao Cyril O. Wakefield-Harrey, prvi generalni konzul u Zagrebu. Karijerni diplomat, koji je prije rata službovao u više europskih i azijskih zemalja i nije imao radno iskustvo u jednoj komunističkoj zemlji, bio je, također, izrazito protukomunistički orijentiran. Uočljiva je njegova sklonost izdvajanju 'hrvatskog pitanja' na način kako se postavljalo u političkoj javnosti prijeratne Hrvatske, te nastavilo tako gledati u preostalim opozicijskim krugovima u Hrvatskoj, osobito u krugovima oko Katoličke crkve te u izbjegličkim krugovima. Nasuprot tome, veleposlanici u Beogradu ovome su pristupali nešto drukčije: naglašavali su da, unatoč tome što je proklamirani federalizam nove države samo 'mrtvo slovo na papiru' u uvjetima jake centralistički ustrojene države Jugoslavije, ipak niti jedan narod u njoj više ne dominira, pa ni srpski. Također, njegove procjene o izrazito slaboj potpori stanovništva hrvatskoj vladi u Zagrebu, redovito su primane sa sumnjom. U nekim situacijama, Wakefield-Harreyeva sklonost da iznosi suviše često stajališta 'opozicione Hrvatske' kao svoja, u Foreign Officeu su ocijenjena kao opasnost remećenja normalnih odnosa s vlastima u Zagrebu. Generalni konzul Ralph Cornwallis Stevenson, koji je zamijenio Wakefield-Harreya, bio je jednako kritičan prema političkom okružju u kome je djelovao, ali je s nešto većom distancom – barem u prvoj godini službe – prilazio svemu, pa tako i vlastitim problemima s kojima se suočio s dolaskom u Zagreb. Iskustvo osoblja British Councila na radu u Hrvatskoj bilo je nešto drukčije: iako su i oni svakodnevno susretali ograničenja poretka ili njegovu 'budnost' u vezi njihova propagando-kulturnog rada, u svojim aktivnostima bili su upućeni na stanovništvo – radoznalu iako malobrojnu publiku koja je pohodila njegove izložbe, čitaonice i knjižnice. U tim se sadržajima, osim općecivilizacijskih vrijednosti i tekovina, nudila i nijansirana propaganda o 'našem načinu života'. Kako pokazuju načela poratne britanske propagandne politike prema Jugoslaviji, na taj se način trebalo ustrajno raditi na razvijanju nezavisnog mišljenja u jednoj zatvorenoj zemlji, osobito kod mladih. U širem smislu, taj je rad, uz opće prinose boljem poznavanju naroda dvije zemlje, trebao pridonijeti liberalizaciji režima u Jugoslaviji. Gledajući realan povijesni kontekst, za primijetiti je da je neposredno nakon rata bilo malo ljudi u Hrvatskoj i Jugoslaviji koji su znali engleski jezik te su stoga oni bili jedna marginalna skupina na koju je ova akcija mogla računati. Iz britanske realističke perspektive, to nije bilo obeshrabrujuće – činjenica što su organizacije British Councila mogle nesmetano djelovati u jednoj komunističkoj zemlji i to u nepogodnim uvjetima hladnog rata u poratnoj Europi, nije bilo malo. Jugoslavija se u tome razlikovala od drugih komunističkih zemalja. Kada je riječ o općoj atmosferi pro- ili protubritanizma u stanovništvu Hrvatske tog doba valja biti oprezan u ocjenjivanju. Ovaj tip analize kao i karakter korištenih izvora daju tek površne uvide. Iz diplomatskih izvještaja teško je iščitati jednu opću ocjenu kako su diplomatsko osoblje i članovi British Councila primani i doživljavani u sredini u kojoj su djelovali. Ono što se čini izvjesnim, u vezi stajališta prema Britaniji, jest netočnost grube podjele na 'politiku' i 'društvo', pri čemu bi državna i politička tijela sustava generirala neprijateljstvo, a 'narod' – na drugoj strani – bio 'probritanski'.

U prikazu se informira o izdavanju građe Politbiroa CK KPH nakon 1945., a smještene u Hrvatskom državnom arhivu.

Prikaz knjige Nikice Barića o srpskoj pobuni u Hrvatskoj

Kulturnim vezama Jugoslavije i Britanije neposredno nakon II.s.r. dominirala je propaganda. Djelatnost press službe ambasade u Beogradu, BBB-sijev radio progam za Jugoslaviju i rad kulturne organizacije British Council obilježeni su političkim pitanjima. Isto vrijedi i za jugoslavensku propagandu i politiku u kulturu, čija su glavna obilježja bili 'borba protiv imperijalizma' i protubritansko raspoloženje.

U jesen 1945. godine u Jugoslaviji se odvilo više presudnih događaja koji su odredili pravac njezinoga političkog razvoja: ministar vanjskih poslova Ivan Šubašić kao i još neki članovi savezne vlade su dali ostavke, opozicija je apstinirala na prvim poslijeratnim izborima, koji su završili potpunom dominacijom Narodne fronte, na prvoj sjednici novog parlamenta proglašena je republika. Ti su se događaji odvili unatoč neslaganjima zapadnih sila, posebno Amerike i Britanije, a uz to je postojao i problem granice s Italijom u koji su ove dvije sile bile uključene, podržavajući talijansku stranu. Odnose ovih sila i Jugoslavije, dojučerašnjih saveznika u antifašističkoj koaliciji, obilježavala je, dakle, velika zategnutost u vrijeme posjeta britanskih parlamentaraca - uglavnom laburističkih zastupnika – koji su došli na poziv jugoslavenske vlade. Iako je posjet bio neslužbene naravi, o čemu je domaća javnost tek kasnije obaviještena, propagandne koristi za jugoslavensku stranu su bile velike, jer je izgledalo da članovi parlamenta jedne velike zapadne sile podržavaju postojeći poredak. Taj je posjet u britanskim političkim krugovima i dijelu šire javnosti izazvao nedoumice zbog nedovoljne informiranosti o razini posjeta, ali i proteste nekih krugova koji su smatrali da se poredak u Jugoslaviji ne može podržavati, ukoliko ne ispunjava na odgovarajući način britanska očekivanja. Posebnu neprijatnost su doživjeli u Foreign Officeu jer su parlamentarci optužili osoblje konzulata u Zagrebu za pristranost i neprofesionalnost u radu s organima nove vlasti. Osobito se to ticalo ocjene o stanju u zatvorima, koje su bile dijametralno suprotne onima koje su dali parlamentarci nakon što im je vlast omogućila obilazak Oznina zatvora u Zagrebu. Naknadnom rekonstrukcijom događaja u FO-u je utvrđeno da je posjet bio vjerojatno brižljivo pripremljen od domaćih vlasti, ali se to nije dodatno potenciralo zbog nastojanja da se zadrže dobri diplomatski odnosi između Britanije i Jugoslavije

Narodna fronta je organizacija koja je povijesno predstavljala oblik posredovanja partijske volje u vrijeme Drugog svjetskog rata i u poratnoj Hrvatskoj. Nastala kao oblik antifašističkog okupljanja u pokretu otpora, Narodna fronta je istodobno bila i sredstvo u ostvarivanju strateških ciljeva Komunističke partije u uspostavi novog, socijalističkog, društvenog uređenja. Narodnu frontu je činilo više ‘ para’ stranačkih entiteta, ali je dominantno mjesto u njoj imala Komunistička partija, kao njezin inicijator. Nakon 1945. godine Fronta se, zbog svoje organizacijske širine, ali i političkih ovlaštenja koje je imala, pokazala kao pogodno sredstvo za oblikovanje i kontrolu političke i kulturne javnosti. Propagandno-mobilizacijski rad koji se ostvarivao putem Narodne fronte imao je za cilj prikupljanje i oblikovanje podrške novoj vlasti u svim segmentima političkog i kulturnog života i prihvaćanje novog sustava vrijednosti. Iako socijalistički sustavi imaju sve institucije građanskog društva: ustav, parlament, izbore, medije i dr., njihova je uloga bitno drukčija i počiva u samoj konstituciji tih društava. Legitimirajući se povijesnim interesima proletarijata, komunistički pokret je ulogu tih institucija shvaćao tek instrumentalno, u funkciji osnovnog cilja - izgradnje 'besklasnog društva'. U tom smislu ni javnost nema tradicionalnu ulogu posredovanja između države i građana. Vlast ovdje ne zanemaruje javnost, nego je neutralizira i oblikuje kroz sustav propagande. Uspostavljaući vladavinu nad javnosti, mediji ispunjavaju svoju osnovnu zadaću - mobilizaciju javnosti za podršku mjerama vlasti. U središtu 'tvorbe' javnosti u poratnoj Hrvatskoj i Jugoslaviji stajali su 'agitpropi' - partijska agitaciono-propagandna odjeljenja, povezana čvrstim hijerarhijskim vezama. U skladu s doktrinarnim postavkama o potrebi 'unošenja svijesti u mase' sfera javnosti oblikovana je tako da što djelotvornije posluži svojoj svrsi: sustav utjecanja na mase veoma je širok i dobro organiziran, i uključuje, uz partijski aparat i masovne političke organizacije, različita stručna udruženja, republičko i lokalno novinstvo, specijaliziranu informativnu državnu službu. Pored ideoloških smjernica, kao sredstvo utjecaja i kontrole ove sfere javljaju se i kadrovi na vodećim mjestima u sustavu, koje postavlja Komunistička partija. Prvi zadatak 'agitpropa' je stvaranje partijske javnosti, odnosno ideološko i političko obrazovanje članova komunističke partije, koji se, kao ideološka avangarda, ali i mjestom u strukturi vlasti, pojavljuju kao tvorci i tumači javnosti. 'Školovanje masa' obavlja se u raznim oblicima ideološko-političkog 'uzdizanja', tomu služe i novine, priredbe (mitinzi, parade) i drugi oblici simboličke prezentacije. Izborne kampanje u svim su fazama vođene od 'agitpropa' i njihova se uspješnost mjeri rezultatima izbora, i, još više odzivom birača, jer se masovnost smatra pokazateljem političke i socijalne homogenosti. Sličnu reprezentativnu ulogu imaju i parlamentarne institucije: u njima se samo potvrđuju u partijskim tijelima već donešene odluke. Novine imaju propagandnu ulogu, ali su i pomagalo u radu aktivistima, jer sadrže konkretne upute za agitacijski rad. Istodobno, one su i reprezentant službenih stavova vlasti prema najširim slojevima. Iako u političko-partijskom vrhu nema dvojbi oko ciljeva i strategije ostvarivanja ideološkog projekta, interes vlasti za reakciju javnosti ipak postoji.'Glas onih kojima se vlada' ispituje se na osobit način - kroz političke i policijske izvještaje redovito se prati političko raspoloženje stanovništva i sustavno se analiziraju kritički stavovi vlastima nenaklonjenih grupa. Od 1945. do 1952. Komunistička je partija provodila prosvjetnu i kulturnu politiku kroz centraliziran i ideologizirani sustav koji je bio dio cjelovitog sustava društvene transformacije. Težnje k općoj pismenosti i masovnom obrazovanju, prosvjećenosti naroda te protureligioznost, sadržani u konceptu ‘ narodnog prosvjećivanja’ , osnovna su obilježja prosvjetne politike tog doba. U njezinoj izvedbi sudjeluje osobito Narodna fronta kao organizator i voditelj svih prosvjetnih akcija te koordinator rada kulturno-prosvjetnih društava. Politika prosvjećivanja imala je, uz svoju prosvjetiteljsku dimenziju – jer je poratnu Hrvatsku obilježavala neprosvjećenost stanovništva s visokom stopom nepismenosti, razorena kulturna infrastruktura i opće siromaštvo, u isto vrijeme i zadaću pripremanja osnovice za socijalističku preobrazbu društva. Zato prosvjetna akcija u to vrijeme ima i pragmatička obilježja, jer je usmjerena na promjenu tradicijske strukture sela i ubrzano stvaranje i školovanje nove radničke klase. ‘ Statistički optimizam’ u kampanjama prosvjećivanja služio je i za legitimizaciju nove vlasti. U akcijama opismenjavanja stanovništva postignuti su značajni uspjesi (iako ne tako visoki kako ih je prikazivala postojeća vlast), jer su civilizacijsku tekovinu pismenosti približili dotad deprivilegiranim slojevima. Također, povećanje broja škola i nastavnog osoblja, izgradnja domova kulture i narodnih knjižnica u seoskim sredinama te razvijanje radijskog sustava, pridonijeli su podizanju općekulturne razine stanovništva. Zdravstveno prosvjećivanje seoskog stanovništva pridonosilo je boljoj zaštiti žena i djece, što je bilo važno u vrijeme nerazvijene i siromašne zdravstvene službe, osobito manjka liječničkog osoblja u cijeloj Republici. Sadržaji koji su nuđeni u prosvjetno-kulturnoj akciji bili su ideološki usmjereni, što se osobito ticalo odgojno-obrazovnog sustava, ali je bilo prisutno i u radu kulturno-umjetničkih društava, bilo tradicionalnih – nacionalnih društava, kao što su bili hrvatska ‘ Seljačka sloga’ i srpska ‘ Prosvjeta’ , tako i od režima protežiranih, novostvorenih radničkih društava. Na ključnim mjestima u prosvjetno-kulturnim institucijama, bili su, od Partije postavljeni, provjereni i novom sustavu skloni intelektualci, kao i političari. Iako osobito zainteresirana za politički profil nastavnog osoblja u školama i na fakultetima, nova vlast nije u razdoblju 1945.-1952. postigla mnogo u njihovu uključivanju u KP jer je činjenica da je tek oko 10 % svih zaposlenih u ovoj djelatnosti bilo članom KPH. Komunistička vlast se prema tradiciji odnosila selektivno, promičući sve sadržaje i simbole koji su mogli biti protumačeni kao dio povijesne socijalno-klasne borbe radništva i odbacujući one protivne, s ‘ buržoaskim’ atributima. U neposredno poratnom vremenu dominantan je bio sovjetski utjecaj u kulturi, kasnije, s političkim približavanjem Zapadu, u Hrvatsku prodiru sve više proizvodi masovne potrošačke kulture, ali je službena javnost zadržala prema njoj izrazito kritičan odnos. Ideološka podozrivost prema religiji i politička borba nove vlasti s crkvama, osobito Katoličkom crkvom, u poratnom vremenu proizvodila je stalnu napetost u političkoj i kulturnoj javnosti. Vlast je crkvu doživljavala kao najopasnijeg protivnika te je političkom propagandom ali i zakonskim sankcioniranjem nastojala obesnažiti njezin utjecaj. Osobito je to primjetno u ograničavanju slavljenja vjerskih praznika te pri administrativnom otežavanju uvjeta za održavanje vjeronaučne nastave koja je bila dopuštena u državnim školama do 1952. godine

Protokol o odnosima Jugoslavije i Vatikana iz 1966. označio je početak boljih odnosa države i Katoličke crkve u Jugoslaviji. Potpisan je u vrijeme kada su i u Jugoslaviji i u Vatikanu prevagu ostvarile reformističke snage. U saopćenju se, na temelju izvorne građe, analizira odnos političke javnosti u Hrvatskoj prema 'Protokolu'. Državni su listovi prenosili službena tumačenja vlasti koja su naglašavala sporazum sa Svetom Stolicom kao svoj veliki diplomatski i politički uspjeh. Međutim, unutar partijskog vodstva, kao i među pripadnicima društveno-političkih organizacija, kako pokazuje arhivska građa, potpisivanje 'Protokola' nije bilo prihvaćeno sa zadovoljstvom niti s razumijevanjem, dijelom zbog slabe informiranosti, ali još više iz dubljih razloga. Naime, dugogodišnje razdoblje oštre borbe s crkvom, osobito Katoličkom, utjecalo je da se ta institucija vidjela kao najveći i trajni politički protivnik, čije je djelovanje često bilo onemogućavano i represivnim metodama. Liberalizacija javnog djelovanja KC, pak, stavljala je političke aktiviste velike zahtjeve, jer se od njih, u novim okolnosima, više nije tražilo lakše, administrativno, nego teže, ideološko-političko reagiranje. Stoga se, u tom kontekstu, može reći da potpore potpisivanju ovog sporazuma, u većini političkih organizacija, i nije bilo. Slične ocjene mogu se izreći, iako na temelju ograničenijeg uvida u odgovarajuću građu, i za stajališta najvećeg dijela klera KC o 'Protokolu'.

U članku se, na temelju nove građe i najrecentnije literature, analizira posjet Josipa Broza Tita Velikoj Britaniji u proljeće 1953. Zahvaljujući svom odmaku od Sovjetskog Saveza 1948. godine, Jugoslavija je na Zapadu stekla poziciju koja joj je omogućila da riješi svoje neposredne gospodarske teškoće i izađe iz političke izolacije, ali je imala i dugotrajne koristi jer su joj zbog toga bili dostupniji zapadni gospodarski, financijski i vojni potencijali., The good relationship developed between Yugoslavia and Great Britain during the 1950s, inspite of ideological and political differences has to examined within the context of the then dominant politics of the Cold War in Europe and the world. The break between Yugoslavia and the Soviet led Eastern Bloc was seen in western circles as an opportunity to similary draw other “satellite” countries toward the west. As this policy was shown to be unsuccessful, Yugoslavia became an example of a country building socialism yet politically tied to the west, and as such came to play a new role in the strategic considerations of the North Atlantic alliance. Yugoslavia drew short-term as well as long-term benefits from this new position: it obtained economic and military aid no longer forthcoming from the “peoples’ democracies” that allowed it to realize its economic plans. Likewise, the political advantages were also considerable even though it was still considered a communist country, the economic and administrative reforms that went along with ideological experimentation at this time drew the interest of western countries which expected it to develop along the lines of western democratic models. It is interesting to view Tito’s visit to Great Britain in early 1953 wit hin this context. Although it did not result in any important agreements between the two states, it was nonetheless valuable to both: for Yugoslavia, it restored its prestige, and especially that of its president, for Britain, it confirmed its interests and historical role in that region of Europe. The issue that might have divided the two states, the treatment of religious organizations, was handled to the satisfaction of both sides. The protocol of the meeting held the issue to be private not public, thus it did not become a source of conflict. Yet it seems in many aspects both sides shared the same view as to the source of the conflict between the Yugoslavian state and the Catholic Church.

Analizira se djelovanje V. Holjevca u Matici iseljenika Hrvatske 1967. osobito njegovo razilaženje s politikom Centralnog komiteta SKH.

U radu se donosi komparativna analiza problema dostupnosti arhivskog gradiva u bivšim komunističkim sustavima.

Odnos države i crkve na formalnoj razini oblikovan je kroz njihovu odvojenost i slobodu vjeroispovjesti, dok stvarna događanja pokazuju drukčiji odnos vlasti prema ovom problemu. Kako nije bilo jasne zakonske operacionalizacije ustavnih načela,interpretacija prakticiranja vjerske nastave odvijala se kroz tumačenja Ministarstva prosvjete NRH i lokalnih vlasti. Protureligijska kampanja dio je poslijeratne akcije narodnog prosvjećivanja: ona uključuje usvajanje civilizacijskih tekovina u odnosima crkve i države, ali i jasnu nakanu vlasti da potiskivanjem crkve iz javnog života i smanjenjem religioznosti stanovništva utječe na promjenu njegove političke svijesti, a kao pripreme ostvarivanju socijalističkog društvenog projekta pod vodstvom Komunističke partije. U razdoblju 1945.-1952. vjerska nastava u državnim je školama bila dopuštena, ali i neobvezna, pri čemu su zamjetne dvije faze odnosa prosvjetnih vlasti prema održavanju vjeronauka. Do 1948. zagovara se tolerantniji odnos koji uključuje nepristranost u vezi s vjeronaukom i prosvjetnim vlastima nije dopušteno utjecati na djecu i roditelje u vezi s pohađanjem vjerske nastave. Istodobno se, na nejavnoj razini, u političkoj 'agitaciji', odvija 'borba za mase', odnosno politički aktivisti preko roditelja i starijih školaraca, članova omladinske političke organizacije, pozivaju na bojkot vjeronauka. Nakon 1948. i Ministarstvo prosvjete se otvoreno uključilo u ovu političku akciju, čiji je cilj potpuno isključivanje vjerske nastave iz državnih škola. Istodobno se školski programi ideologiziraju, 'marksizam-lenjinizam' postaje temeljna znanost, a dijalektički materijalizam - osnovna metoda u objašnjenju života i svijeta. Sustavniju vjersku nastavu u državnim školama imala je jedino Katolička crkva čije je sadržaje slušalo oko 90 % učenika, dok je pravoslavni vjeronauk polazilo oko 10 % učenika. Rasprostranjenost vjeronauka u Hrvatskoj tog doba veoma je teško rekonstruirati, i tek parcijalni podaci govore da je npr. 1948. godine, na uzorku petine teritorija, vjeronauk u osnovnim školama pohađalo oko 41 % učenika, u sedmogodišnjim školama 24 %, a u gimnazijama 54 % učenika. Godinu dana kasnije, na uzorku polovine teritorija, u osnovnim školama vjeronauk je pohađalo oko 13 % učenika, a u srednjim školama skoro da ga nije bilo. U propagandi protiv vjeronauka vlast se služila različitim oblicima pritiscima - odugovlačenjem izdavanja dopuštenja za rad vjeroučitelja, organiziranjem istodobnih manifestacija za školsku omladinu, pritiskom na nastavnike da sudjeluju u protureligijskoj propagandi te napadima na vjerske službenike u novinama. Zakonom iz 1952. vjeronauk je izmješten iz državnih škola.

Na temelju arhivskog gradiva, novina i literature, autorica razmatra 'brionski plenum' 1966. koji se bavi zloupotrebom u radu Službe državne sigurnosti. Problematika se analizira kroz četiri cjeline: 'brionski plenum' kao predmet istraživanja u stranoj i domaćoj literaturi, kronologija zbivanja, rasprave u političkim organizacijama i novinama, dosjei-policijska evidencija građana. U literaturi je pad Aleksandra Rankovića, osnivača i dugogodišnje vodeće figure u toj službi, promatran u kontekstu političke borbe za moć, odnosno kao posljedica sukoba između 'reformističke' i 'konzervativne' struje u SKJ. Kronologija zbivanja uključuje vrijeme između 'plenuma', 1.-2. srpnja 1966. i usvajanja novog zakona o unutarnjim poslovima u Saveznoj skupštini SFRJ iste godine. U prosincu 1966. Josip Broz Tito pomilovao je A. Rankovića i još 15 drugih najviših funkcionara te službe. Rasprava u političkim organizacijama i novinama pokazala je da politički aktivisti, kao i 'obični' građani smatraju da odgovornost za zloupotrebe u radu SDS nije bila samo na pojedincima nego nego je bila u vezi sa strukturom te službe i neograničenom moći koju je imala. Partijsko je vodstvo pokušalo umanjiti takvu vrstu kritike, jer nije željelo lišiti se moćnog suradnika u sustavu moći. Javnost je doznala i o velikom broju dosjea - policijske dokumentacije o građanima nastale posljednjih dvadeset godina. Najveći broj dosjea bio je u Hrvatskoj - oko milijun i tristo tisuća.

U članku se analiziraju izbori za Sabor i Saveznu skupštinu 1967. i 1969. u Hrvatskoj, a u okviru razmatranja reformističkih pokušaja u komunističkim sustavima u Europi tih godina. Kratkotrajna praksa natjecateljskih izbora pokazala je premoć konzervativnijih političkih snaga., This author examines attempts at reform to the communist systems in Europe during the 1960s, especially as they relate to the process of election to organs of government in Croatia and YugosIavia in 1967 and 1969. Issues surrounding the legitimacy of government, economic development, and internal political and national tensions provided the impetus for the growth of the reform movement. Economic reforms were geared towards recognition of market forces, while political reforms revolved around a general democratization of the system. The allowance for »slightly greater freedom« in politics meant minimum tolerance of diversity including national rights as well. The growing strength off the reform movement quickly revealed the threat reform posed to the fundamental social relations upon which the communist model of society was based. Reform especially threatened the dominant role played by the communist party. Conservative forces predominated in the ensuing political struggle, and the curtailment of reformist tendencies was also influenced by the involvement of the USSR. An example of the curtailment of reformist tendencies was the elections to the Croatian Sabor and the Federal Assembly of Yugoslavia. A relative liberalization of elective processes to the legislative branch took place when more than one candidate was allowed to run for a single mandate. In many instances during the 1967 elections, struggles between the candidate supported by the League of Socialists, the official candidate, and an independent, or »unofficial«, candidate, were common. The loss of total control over the electoral process was viewed unfavourably by the ruling party and the former control over elections was quickly reestablished.

Prikaza knjige o Hrvatskom nacionalnom pokretu 1966-1972

Prikaz knjige Francois Furet, Proslost jedne iluzije.