Search

U ovom istraživanju željelo se ispitati antagonizam pentadekapeptida BPC 157 na opće anestetsko djelovanje diazepama, propofola, tiopentala, ketamina, fentanila, droperidola i talamonala u štakora. Pentadekapeptid BPC 157 je prvo apliciran sam u dozi 10 μg/kg i. p. Pentadekapeptid BPC 157 (10 pg, ili 10 ng ili 10 μg/kg t.t.) ili jednak volumen fiziološke otopine davani su 5 minuta prije različitih anestetika (/kg t.t.): diazepama (10,0; 15,0; 20,0 mg), propofola (40,0; 75,0; 100,0 mg ), tiopentala (20,0; 30,0; 40,0 mg), ketamina (50,0; 75,0; 100,0 mg), fentanila (200,0; 300,0; 400,0 µg), dehidrobenzperidola (6,0; 8,0 mg), talamonala (kombinacije fentanila i dehidrobenzperidola) (0,1 + 5,0 mg; 0,15 + 7,5 mg). Sve tvari ili fiziološka otopina davani su u akutnoj primjeni, u volumenu 5 mL/kg aplicirani intraperitonealno (i. p.). U pokusima se koristilo 6 ženki Wistar štakora težine 200-250 g po skupini, ukupno 912 štakora. Štakori su ispitivani individualno u kavezu i slobodnom polju. Svi štakori su korišteni samo jedanput u pokusu. Opća anestetska / anesteticima slična potencija lijekova ispitivana je koristeći gubitak refleksa uspravljanja kao indeks anestezije. Prosječna ocjena anestezije ili anesteziji sličnog učinka (POA) računala se iz prosjeka ocjena bilježenih svakih 5 minuta nakon injekcije anestetika do oporavka refleksa uspravljanja u svih životinja u skupini do najviše 2 sata. Vrijeme potrebno za povratak normalnog refleksa uspravljanja smatrano je vremenom oporavka (min). Broj štakora koji su izgubili refleks uspravljanja od ukupnog broja koji su dobili specifični tretman korišten je za izračunavanje postotka gubitka refleksa uspravljanja. ED50 gubitka refleksa uspravljanja, interval povjerenja 95%-ne pouzdanosti i pouzdanost razlika u ED50 vrijednostima među grupama određivani su po metodi Litchfield-a i Wilcoxon-a. Učinak anestetika na pokretljivost i somatosenzornu orijentaciju procjenjivan u 10 min intervalima, na zasebnim grupama štakora, prema reakciji na standardiziranu kompresiju repa. Odgovori su procjenjivani korištenjem jednostavnog bodovnog sustava Jelovca i sur., (1998). Motorni i lokomotorni odgovori ocijenjivani su u 10 min intervalima u kavezu i otvorenom polju korištenjem jednostavnog bodovnog sustava Ellinwood-a i Balster-a (1974). Vrijeme katalepsije određivalo se nakon i. p. primjene fentanila, dehidrobenzperidola i talamonala. Stanje katalepsije štakora procjenjivano je postavljanjem štakora u položaj uzdizanja postavljanjem prednjih šapa na ljestvicu. Ukoliko su štakori zadržavali kataleptički položaj duže od 20 sekundi, to je ocjenjivano katalepsijom. Vrijeme za koje su štakori održavali to imobilno stanje bilježilo se kumulativno do 120 min. Aplikacijom BPC 157 10 μg/kg i. p. samog nisu izazvane nikakve promjene. Primjenom BPC 157 i. p. antagonizirano je sedativno/hipnotsko djelovanje diazepama. ED50 za diazepam značajno je povećana sa 15,1 (13,7-16,5) na 17,3 (15,8-18,9) mg/kg u prisustvu pentadekapeptida BPC 157 (p, The aim of this investigation was to inquire the antagonism activity of pentadecapeptide BPC 157 on general anaesthetic activity of diazepam, propofol, thiopental, ketamine, fentanyl, dehidrobenzperidol and thalamonal in rats, and if observed, should enable information about mechanism of action. Pentadecapeptide BPC 157 was applicated firstly alone. Pentadecapeptide BPC 157 (10 pg kg-1, or 10 ng kg-1 or 10 µg kg-1) or the equal volume of physiologic solution were applicated 5 min before the various anaesthetics (kg-1 b. w.): diazepam (10.0; 15.0; 20.0 mg), propofol (50.0; 75.0; 100.0 mg), thiopental (20.0; 30.0; 40.0 mg), ketamine (50.0; 75.0; 100.0 mg), fentanyl (0.20; 0.30; 0.40 mg), dehydrobenzperidol (6.0; 8.0 mg) and thalamonal (0.1 + 5.0; 0.15 + 7.5 mg). All the substances or physiologic solution were given in acute application, in volume 5 mL/kg intraperitoneally (i.p.). In the experiments were used 6 rats per group, total 912 rats. All rats were used only once in the experiment. The rats were examined in the cage and in the open field. General anaesthetic drugs activity was determined according to the loss of righting reflex assessed in 5 min. intervals, as the indicator of anaesthesia. Mean anaesthetic scores (MASs) were calculated from mean of scores recorded every 5 minutes after anaesthetic injection to recovery the loss of righting reflex in all animals in group for a maximum of 2 h. The time required to return to a normal righting reflex was considered the recovery time (min). The number of animals losing the righting reflex of the total that received a specific treatment was used to calculate the percentage of loss of the righting reflex. ED50 for loss of the righting reflex, 95% confidence limits of that value, and the significance of differencies in ED50 values between groups were determined according to the method of Litchfield and Wilcoxon. Somatosensory (dis)orientation was evaluated in separate groups in rats according to their reaction to the standardized compression of the tail root in 10 min intervals. Responses were assessed using simple scoring system, described by Jelovac et al., (1998). Motor and locomotor behavioral responses were assessed in 10 min intervals in a cage and open field using simple scoring system, described by Ellinwood and Balster (1974). The cataleptic status of rats was assessed by placing animals in a rearing position. If the rats maintained cataleptic posture for more than 20 s, it was scored as cataleptic. The time during which the rats maintained this immobile position was recorded cumulatively up to 120 min. By application of BPC 157 alone, we did not note any change in behavior of the rats. BPC 157 antagonized sedative/hypnotic effects of diazepam. ED50 was significantly increased from 15.1 (13.7-16.5) to 17.3 (15.8-18.9) mg kg-1 (p

Full-Text HTML Abstract Full-Text PDF Full-Text XML How to Cite Research Article What is the Future of Minimally Invasive Sinus Surgery: Computer-Assisted Navigation, 3D-Surgical Planner, Augmented Reality in the Operating Room with ‘in the Air’ Surgeon’s Commands as “Biomechanics” of the New Era in Personalized Contactless Hand- Gesture Non-Invasive SurgeonComputer Interaction? Klapan Ivica1, 2, 3, 4*, Duspara Alen6, Majhen Zlatko5, 7, Benić Igor8, Kostelac Milan8, Kubat Goranka9, Berlengi Nedjeljka10, Zemba Mladen10, Žagar Martin11 Author Affiliations Received: July 11, 2019 | Published: July 23, 2019 Corresponding author: Ivica Klapan, Klapan Medical Group Polyclinic, Ilica 191A, HR-10000 Zagreb, Croatia, EU DOI: 10.26717/BJSTR.2019.19.003377 Abstract Purpose: We were focused on the development of personal-3D-navigation system and application of augmented reality in the operating room per viam personalized contactless hand-gesture non-invasive surgeon-computer interaction, with higher intraoperative safety, reduction of operating time, as well as the length of patient postoperative recovery. Methods: Simultaneous use of video image, 3D anatomic fields and navigation in space, with the application of our original special plug-in application for OsiriX platform, enabling users to use LM-sensor as an interface for camera positioning in 3DVR and VE views, and integrating speech recognition as a VC solution, in an original way. Results: Management of image 2D-3D-video-medical documentation, as well as the control of marker- based virtual reality simulation in real time during real operation with per viam our personalized contactless “in the air” surgeon’s commands. Conclusion: The use of modern technologies in head and neck surgery in the last 30 years (e.g., FESS, NESS, and robotic surgery) has enabled surgeons to demonstrate spatial anatomic elements in the operating field, which was quite inconceivable before. This approach has not yet been used in rhinosinusology or otorhinolaryngology, and to our knowledge, not even in general surgery. The question that we have to ask ourselves now is what prerequisites, realizable in the future, should be realized in our “on the fly” gesturecontrolled and incisionless virtual surgical interventions for the eventual utilization to meet the most demanding requirements in the OR?

Objectives: This study presents the use of our original contactless interface as a plug-in application for OsiriX-DICOM-viewer platform using a hardware sensor devicecontroller that supports hand/finger motions as input, with no hand contact, touching, or voice navigation. It would be possible to modify standard surgical parameters in the fly gesture-controlled incisionless surgical interventions. Methods: The accuracy of computer-generated models was analyzed according to T. Galeta/2017. Our original special plug-in- application provided different types of gestures for three-dimensional- virtual reality navigation. Our hardware sensor device controlling the system without touching any other device served as an interface for camera positioning in three- dimensional virtual endoscopy-views. The impression of panoramic three-dimensional volume rendering-viewing was given by pivoting the camera around a focus fixed on the object. Results: This novel technique enables surgeons to get complete and aware orientation in the operative field, where ‘overlapping’ of the real and virtual anatomic models is inevitable. Our human mind and understanding of this new surgery work by creating completely new models of human behavior and understanding spatial relationships, along with devising assessment that will provide an insight into our human nature. Any model and/or virtual model of the surgical field is defined as it actually exists in its natural surroundings. Conclusion: We offer an alternative to closed software systems for visual tracking, with an initiative for developing the software framework that will interface with depth cameras, with a set of standardized methods for medical applications such as hand gestures and tracking, face recognition, navigation, etc. This software should be an open source, operation system agnostic, approved for medical use and independent of hardware. Comparison with previous doctrine in human medicine clearly indicates that both preoperative/intraoperative manipulation with three-dimensional-volume rendering slices of the human anatomy per viam touchless surgical navigation system with simulation of virtual activities has become reality in the operation room.

We hypothesized the general anesthetic thiopental effect depending on NO-related mechanisms, consequently counteracted by stable gastric pentadecapeptide BPC 157. (i) To determine the general anesthetic effect of thiopental and possible counteraction depending on BPC 157 administration, all rats received intraperitoneally thiopental (20, 30, 40 mg/kg) while medication (BPC 157 (10 μg/kg, 10 ng/kg, 10 pg/kg) was given intraperitoneally at 5 min before thiopental. (ii) To determine NO-related mechanisms, all rats received intraperitoneally thiopental 40 mg/kg while BPC 157 (10 μg/kg), L- NAME (10 mg/kg), L-arginine (30 mg/kg) were applied alone and/or combined. BPC 157 was given at 25 min before thiopental while L-NAME, L- arginine, alone and/or combined, were applied at 20 min before thiopental. (i) BPC 157 (10 ng/kg and 10 μg/kg), caused significant antagonism of general anesthesia produced by thiopental with a parallel shift of the dose- response curve to the right. (ii) L-NAME. Thiopental-induced anesthesia duration was tripled. L-arginine. Active only given with L- NAME or BPC 157: habitual thiopental anesthesia time not influenced ; potentiating effects of L-NAME lessened, not abolished ; shortening effect of BPC 157: abolished. BPC 157 and L- NAME. Potentiating effects of L-NAME was abolished. L-NAME and L-arginine and BPC 157. L- NAME+L-arginine+BPC 157 rats exhibited values close to those in BPC 157 rats. Thiopental general anaesthesia is simultaneously manipulated in both ways with NO-system activity modulation, L-NAME (prolongation) and BPC 157 (shortening/counteraction). BPC 157 and L- arginine might serve two NO-system pathways, more or less active, alternatively activated.

Previously, the gastric pentadecapeptide BPC 157, (PL 14736, Pliva) has been shown to have several beneficial effects, it exert gastroprotective, anti-inflammatory actions, stimulates would healing and has therapeutic value in inflammatory bowel disease. The present study aimed to study the effect of naloxone and BPC 157 on morphine-induced antinociceptive action in hot plate test in the mouse. It was found that naloxone and BPC 157 counteracted the morphine (16 mg/kg s.c.) - analgesia. Naloxone (10 mg/kg s.c.) immediately antagonised the analgesic action and the reaction time returned to the basic values, the development of BPC 157-induced action (10 pg/kg, 10 ng/kg, 10 microg/kg i.p.) required 30 minutes. When haloperidol, a central dopamine-antagonist (1 mg/kg i.p.), enhanced morphine-analgesia, BPC 157 counteracted this enhancement and naloxone reestablished the basic values of pain reaction. BPC 157, naloxone, and haloperidol per se failed to exert analgesic action. In summary, interaction between dopamine-opioid systems was demonstrated in analgesia, BPC 157 counteracted the haloperidol-induced enhancement of the antinociceptive action of morphine, indicating that BPC acts mainly through the central dopaminergic system.

U ovom istraživanju željelo se ispitati antagonizam pentadekapeptida BPC 157 na opće anestetsko djelovanje diazepama, propofola, tiopentala, ketamina, fentanila, droperidola i talamonala u štakora. Pentadekapeptid BPC 157 je prvo apliciran sam u dozi 10 μg/kg i. p. Pentadekapeptid BPC 157 (10 pg, ili 10 ng ili 10 μg/kg t.t.) ili jednak volumen fiziološke otopine davani su 5 minuta prije različitih anestetika (/kg t.t.): diazepama (10,0; 15,0; 20,0 mg), propofola (40,0; 75,0; 100,0 mg ), tiopentala (20,0; 30,0; 40,0 mg), ketamina (50,0; 75,0; 100,0 mg), fentanila (200,0; 300,0; 400,0 µg), dehidrobenzperidola (6,0; 8,0 mg), talamonala (kombinacije fentanila i dehidrobenzperidola) (0,1 + 5,0 mg; 0,15 + 7,5 mg). Sve tvari ili fiziološka otopina davani su u akutnoj primjeni, u volumenu 5 mL/kg aplicirani intraperitonealno (i. p.). U pokusima se koristilo 6 ženki Wistar štakora težine 200-250 g po skupini, ukupno 912 štakora. Štakori su ispitivani individualno u kavezu i slobodnom polju. Svi štakori su korišteni samo jedanput u pokusu. Opća anestetska / anesteticima slična potencija lijekova ispitivana je koristeći gubitak refleksa uspravljanja kao indeks anestezije. Prosječna ocjena anestezije ili anesteziji sličnog učinka (POA) računala se iz prosjeka ocjena bilježenih svakih 5 minuta nakon injekcije anestetika do oporavka refleksa uspravljanja u svih životinja u skupini do najviše 2 sata. Vrijeme potrebno za povratak normalnog refleksa uspravljanja smatrano je vremenom oporavka (min). Broj štakora koji su izgubili refleks uspravljanja od ukupnog broja koji su dobili specifični tretman korišten je za izračunavanje postotka gubitka refleksa uspravljanja. ED50 gubitka refleksa uspravljanja, interval povjerenja 95%-ne pouzdanosti i pouzdanost razlika u ED50 vrijednostima među grupama određivani su po metodi Litchfield-a i Wilcoxon-a. Učinak anestetika na pokretljivost i somatosenzornu orijentaciju procjenjivan u 10 min intervalima, na zasebnim grupama štakora, prema reakciji na standardiziranu kompresiju repa. Odgovori su procjenjivani korištenjem jednostavnog bodovnog sustava Jelovca i sur., (1998). Motorni i lokomotorni odgovori ocijenjivani su u 10 min intervalima u kavezu i otvorenom polju korištenjem jednostavnog bodovnog sustava Ellinwood-a i Balster-a (1974). Vrijeme katalepsije određivalo se nakon i. p. primjene fentanila, dehidrobenzperidola i talamonala. Stanje katalepsije štakora procjenjivano je postavljanjem štakora u položaj uzdizanja postavljanjem prednjih šapa na ljestvicu. Ukoliko su štakori zadržavali kataleptički položaj duže od 20 sekundi, to je ocjenjivano katalepsijom. Vrijeme za koje su štakori održavali to imobilno stanje bilježilo se kumulativno do 120 min. Aplikacijom BPC 157 10 μg/kg i. p. samog nisu izazvane nikakve promjene. Primjenom BPC 157 i. p. antagonizirano je sedativno/hipnotsko djelovanje diazepama. ED50 za diazepam značajno je povećana sa 15,1 (13,7-16,5) na 17,3 (15,8-18,9) mg/kg u prisustvu pentadekapeptida BPC 157 (p

U ovom istraživanju željelo se ispitati antagonizam pentadekapeptida BPC 157 na opće anestetsko djelovanje diazepama, propofola, tiopentala, ketamina, fentanila, droperidola i talamonala u štakora. Pentadekapeptid BPC 157 je prvo apliciran sam u dozi 10 μg/kg i. p. Pentadekapeptid BPC 157 (10 pg, ili 10 ng ili 10 μg/kg t.t.) ili jednak volumen fiziološke otopine davani su 5 minuta prije različitih anestetika (/kg t.t.): diazepama (10, 0 ; 15, 0 ; 20, 0 mg), propofola (40, 0 ; 75, 0 ; 100, 0 mg ), tiopentala (20, 0 ; 30, 0 ; 40, 0 mg), ketamina (50, 0 ; 75, 0 ; 100, 0 mg), fentanila (200, 0 ; 300, 0 ; 400, 0 µg), dehidrobenzperidola (6, 0 ; 8, 0 mg), talamonala (kombinacije fentanila i dehidrobenzperidola) (0, 1 + 5, 0 mg ; 0, 15 + 7, 5 mg). Sve tvari ili fiziološka otopina davani su u akutnoj primjeni, u volumenu 5 mL/kg aplicirani intraperitonealno (i. p.). U pokusima se koristilo 6 ženki Wistar štakora težine 200-250 g po skupini, ukupno 912 štakora. Štakori su ispitivani individualno u kavezu i slobodnom polju. Svi štakori su korišteni samo jedanput u pokusu. Opća anestetska / anesteticima slična potencija lijekova ispitivana je koristeći gubitak refleksa uspravljanja kao indeks anestezije. Prosječna ocjena anestezije ili anesteziji sličnog učinka (POA) računala se iz prosjeka ocjena bilježenih svakih 5 minuta nakon injekcije anestetika do oporavka refleksa uspravljanja u svih životinja u skupini do najviše 2 sata. Vrijeme potrebno za povratak normalnog refleksa uspravljanja smatrano je vremenom oporavka (min). Broj štakora koji su izgubili refleks uspravljanja od ukupnog broja koji su dobili specifični tretman korišten je za izračunavanje postotka gubitka refleksa uspravljanja. ED50 gubitka refleksa uspravljanja, interval povjerenja 95%-ne pouzdanosti i pouzdanost razlika u ED50 vrijednostima među grupama određivani su po metodi Litchfield-a i Wilcoxon-a. Učinak anestetika na pokretljivost i somatosenzornu orijentaciju procjenjivan u 10 min intervalima, na zasebnim grupama štakora, prema reakciji na standardiziranu kompresiju repa. Odgovori su procjenjivani korištenjem jednostavnog bodovnog sustava Jelovca i sur., (1998). Motorni i lokomotorni odgovori ocijenjivani su u 10 min intervalima u kavezu i otvorenom polju korištenjem jednostavnog bodovnog sustava Ellinwood-a i Balster-a (1974). Vrijeme katalepsije određivalo se nakon i. p. primjene fentanila, dehidrobenzperidola i talamonala. Stanje katalepsije štakora procjenjivano je postavljanjem štakora u položaj uzdizanja postavljanjem prednjih šapa na ljestvicu. Ukoliko su štakori zadržavali kataleptički položaj duže od 20 sekundi, to je ocjenjivano katalepsijom. Vrijeme za koje su štakori održavali to imobilno stanje bilježilo se kumulativno do 120 min. Aplikacijom BPC 157 10 μg/kg i. p. samog nisu izazvane nikakve promjene. Primjenom BPC 157 i. p. antagonizirano je sedativno/hipnotsko djelovanje diazepama. ED50 za diazepam značajno je povećana sa 15, 1 (13, 7-16, 5) na 17, 3 (15, 8-18, 9) mg/kg u prisustvu pentadekapeptida BPC 157 (p

Uspoređivali smo značajke dviju skupina operacijskih zahvata i odnos između jačine boli i količine ordiniranog analgetika, te procjenjivali promjene jačine boli tijekom vremena, u određivanju učinkovitosti analgetske terapije. Prospektivno smo od 44 bolesnika (26 Ž / 18 M) sakupljali podatke o njihovim fizičkim značajkama, kirurškim, anesteziološkim i poslijeoperacijskim detaljima. Bolesnici su izvještavali o jačini boli koju su osjećali nakon prijema u sobu za buđenje, korištenjem 0-10 NRS svakih 5 minuta u trajanju od 90 minuta. Svaku se ocjenu boli uspoređivalo s količinom opioida datom u tom vremenskom razdoblju. S obzirom na prediktivne čimbenike boli u ranom poslijeoperacijskom razdoblju nismo našli razlike između skupina, osim zbroja jačine boli kod rijema u sobu za buđenje, koji je nađen kao prediktivni čimbenik potrebe za opioidima u ranom poslijeoperacijskom razdoblju. U skupini bolesnika s abdominalnim zahvatima, zahvaljujući agresivnoj primjeni opioida, jačina boli održala se umjerenog intenziteta cijelo vrijeme ispitivanja. U skupini s ORL zahvatima bol je za vrijeme ispitivanja bila općenito slabog intenziteta, mada se tek nakon pola sata od prijma u sobu za buđenje nešto pojačavala. Korištenje opioida titracijom u sobi za buđenje je prvi stupanj liječenja poslijeoperacijske boli. Taj postupak osigurava brzu analgeziju i pokazuje veliku varijabilnost u potrebi za opioidima.

Cilj rada bio je odrediti iskustvo bolesnika s poslijeoperacijskom boli nakon uobičajenih kirurških zahvata i ustanoviti odnose tri tipa poslijeoperacijske boli. Podaci su prikupljani prijeoperacijskim upitnikom: dob, spol, upotreba analgetika, nivo prijeopercijske boli, kronicitet boli i nivo anksioznosti. Poslijeoperacijski podaci su prikupljani intervjuiranjem bolesnika kroz tri poslijeoperacijska dana i uvidom u medicinsku dokumentaciju: tri tipa boli (bol u mirovanju, bol kod pokreta i maksimalna bol) i način analgezije. Bolesnici su trebali odrediti nivo njihove boli VAS ljestvicom (0-10). Prvog poslijeoperacijskog dana medijan boli je bio 3, 0 i pao je na 2, 0 trećeg poslijeoperacijskog dana. Medijan boli s pokretom je iznosio 4, 2 i pao je na 2, 0 trećeg poslijeoperacijskog dana. Medijan maksimalne boli je pao s 5, 0 na 3, 0. Prijeoperacijsko korištenje analgetika i velika anksioznost su bili značajno povezani s jačom boli u mirovanju, boli kod pokreta i maksimalnom boli. Starija dob je vila značajno povezana sa slabije izraženom maksimalnom boli kroz poslijeoperacijske dane. Između metoda analgezije nije nađena statistički značajna razlika niti u jednoj varijabli (bol u mirovanju, bol kod pokreta, maksimalna bol). Visoke medijalne vrijednosti i umjereni pad intenziteta boli ukazuju na potrebu za učinkovitijim načinima analgezije.

Prikazano stanje na području liječenja bli nakon operativnih zahvata, kao rezultat širokog pregleda literature i bogatog praktičkog kliničkog iskustva. Preporučeno je da se liječenje boli prilagodi individualnom bolesniku. Osnovno pravo bolesnika je da bude informiran o bolesti i procesu liječenja. Služba za liječenje akutne poslijeoperacijske boli je najracionalniji organizacijski oblik u olakšavanju akutne poslijeoperacijske boli.

This article is a review of acute postoperative pain pathogenesis and treatment options. It is aimed at clinicians involved in postoperative pain management, for better understanding of the pain treatment strategy. Every procedure of antinociception should include modulation of different target points, because acute pain mechanisms and origins are different. There are three main intervention levels: peripheral, spinal and supraspinal. We should choose analgesics with two or more intervention levels simultaneously as well as combination of analgesics with different target points. Optimal analgesia with spinal opioids is achieved thanks to addition of supraspinal and peripheral analgesia components. It is considered that optimal acute pain treatment could prevent nerve system dysfunction and evolution of chronic pain syndromE, which is present in some of postoperative patients.

Cilj retrospektivne studije bio je analizirati hitno primljene bolesnike u jedinicu intenzivne skrbi. Tijekom 2000. godine u JIL je liječeno 129 bolesnika koji su direktno primljeni s hitne pomoći. 38 je bilo žena i 91 muškarac. Prosječna dob je bila 44, 7 godina, a prosječni APACHE II skor 24, 3. Bolesnici su podijeljeni u 7 skupina prema razlogu primitka u JIL: politrauma, kraniotrauma, kardiorespiratorni arest, šok, otrovanje i ostalo. Prosjek vremena od nastanka hitnog stanja do primitka u JIL je bio 1, 15 h. Do dolaska u JIL 56 bolesnika je imalo osiguran venski put, 8 je bilo intubirano, a 10 kardiopulmonalno reanimirano. Odmah po primitku su 73 bolesnika hitno intubirana, 18 kardiopulmonalno reanimirana i svim su izvršene potrebite nadoknade i korekcije. Preživjeli bolesnici su u JIL proveli prosječno 6, 9 dana. Umrlo je 29 bolesnika. Od preživjelih, 34 su ostala s trajnim skevelama, 21 s trajnim oštećenjem mozga, a 40 bolesnija je u potpunosti izliječeno. Analizirani bolesnici su razvrstani u pojedine skupine bolesti i uspoređivani prema njihovim karakteristikama i ishodu liječenja.

Bolesnik u dobi od 23 godine primljen je na neuropsihijatrijski odjel jer je prestao uzimati lijekove za kontrolu psihoze, te je postao nemiran i plašljiv. U tijeku boravka na odjelu počinje piti enormne količine vode i razvija poliuriju. Premješten je u jedinicu intenzivnog liječenja (JIL) nakon što je postao soporozan i doživio grand mal napad. Terapija nije ovisila samo o apsolutnom opsegu poremećaja ravnoteže vode i elektrolita, nego i o opaženim znakovima prenadraženosti središnjeg živčanog sustava. Propust supstitucije natrijevog klorida u ovom bi slučaju bez daljnjega imao za posljedicu jak edem mozga. Poliurija se često susreće kod bolesnika u JIL. Posljedica je slane diureze, davanja diuretika ili bolesti bubrega. Hipotonična poliurija može rezultirati uslijed prekomjernog unosa vode ili defekta u sekreciji ili djelovanju vazopresina. Prikazani su mogući uzroci ovog poremećaja u JIL i jednostavan algoritam po Hallu i Robertsonu u kojem se koristi koncentracija natrija u plazmi da se odredi treba li provesti restrikciju davanja tekućine ili primijeniti vazopresin da bi se moglo razlikovati između ekscesivne vode u organizmu i poremećaja u sekreciji i djelovanju hormona.

The treatment of postoperative pain is a problem that has too often been neglected. The aim of this survey was to examine the current situation in postoperative pain treatment in anaesthesiological units in Croatia. The knowledge of practice, habits and standpoints of our anaesthesiologists could serve as the basis for the formulation of unique guidelines for the treatment of postoperative pain.

Dvadeset i trogodišnja trudnica podvrgnuta je hitnom carskom rezu zbog edema pluća i udružene preeklampsije. Hitna sekcija je uspješno provedena u općoj anesteziji. Dijete je oporavljeno kratkotrajnom respiratornom reanimacijom. Stanje majke zahtijevalo je intenzivan poslijeporođajni nadzor i liječenje zbog ekstremnih hemodinamskih poremećaja. Peripartalna kardiomiopatija potvrđena je ehokardiografski. Peripartalna kardiomiopatija definira se kao sindrom srčanog popuštanja koji se javlja krajem trudnoće ili u puerperiju bez očiglednog uzroka i dokaza o eventualnoj prijašnjoj srčanoj bolesti. Analiza ovog slučaja i pregled literature upućuje na njegovu sličnost s drugim kardiomiopatijama glede kliničkih karakteristika, povijesti bolesti i liječenja.

Služba za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje u zbrinjavanju ranjenika Domovinskog rata maksimalno je iskoristila sve svoje ljudske i stručne potencijale. Od početka agresije na Republiku Hrvatsku zbrinula je do kraja srpnja 1992. godine 1135 vitalno ugroženih bolesnika, a od toga 755 teških ranjenika s izrazito ugroženim vitalnim funkcijama, i to s područja Slavonskog Broda, Županje, Nove Gradiške, Đakova, Vinkovaca te cijele sjeverne Bosanske Posavine. U istom vremenskom razdoblju Služba je obavila 6918 anestezioloških zahvata.