Search

Disertacija se bavi tvorbom nacionalnih heroja u suvremenom hrvatskom društvu na primjeru triju herojskih likova: prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, generala Hrvatske vojske Ante Gotovine i popularnog glazbenika Marka Perkovića Thompsona. Tvorba heroja razmatra se iz kulturnoantropološke perspektive kao kompleksan proces društvene i političke konstrukcije lika heroja u kojem se značenje herojstva kontinuirano reinterpretira i pregovara. Likovima heroja pristupa se kao figurama sjećanja u kojima se konkretiziraju predodžbe o prošlosti nacionalne zajednice i suvremeni prijepori te se prikazuju različite faze njihove heroizacije od 1990-ih godina naovamo u kontekstu izgradnje političke zajednice. Etnografskim kvalitativnim metodama tvorba heroja zahvaća se u suvremenom političkom diskursu, medijskim i popularnokulturnim sadržajima i praksama sjećanja. Identificiraju se i analiziraju herojski tipovi i specifični heroizacijski mehanizmi. Istraživanje pokazuje da su tri herojska lika konstruirana kao tri herojska tipa: povijesni heroj – velikan (Tuđman), heroj ratnik (Gotovina) i celebrity-heroj (Thompson). Tuđmanov herojski lik velikana tvori se na razini politike pamćenja u procesu političke kanonizacije – transponiranjem iz komunikacijskog sjećanja u kulturno pamćenje. U tvorbi Gotovininog lika dva su ključna mehanizma: uspostavljanje herojske distance i popularizacija u svakodnevnom medijskom i političkom diskursu, pri čemu se lik heroja ratnika transformira u lik društvenog uzora u miru. Tvorba Thompsonovog lika celebrity-heroja temelji se na heroizaciji transgresije u popularnim diskursima i praksama protusjećanja, pri čemu se specifičnim mehanizmima ponarodnjivanja transformira u lik predvodnika narodnog otpora. U kontekstu izgradnje političke zajednice tri herojska lika odražavaju različite odnose prema društveno-političkom poretku – Tuđman kao lik povijesnog velikana utjelovljuje sam poredak, Gotovina kao lik ratnog pobjednika i društvenog uzora u svakodnevici ima funkciju potvrđivanja poretka, dok Thompson predstavlja herojski lik suprotstavljen poretku. The thesis explores hero-making in contemporary Croatian society by analyzing the heroization of three national hero figures: first Croatian president Franjo Tuđman, Croatian army commander Ante Gotovina and popular singer Marko Perković Thompson. Hero-making is analyzed in the context of contemporary cultures of memory within which heroes work as figures of memory – concretizations of different notions of the recent national past (war of independence and forming of the state in the 1990s) and present contestations related to it. Following the conception of the hero as a socio-cultural construct and political phenomenon, the thesis focuses on the interconnectedness of hero-making processes, the construction of social memory and the building of the political community. The thesis introduces a conceptual model of the hero that enables identifying hero figures in different contexts, even when they are not explicitly defined as such, based on the five key characteristics: 1) exceptionality, 2) agonality, 3) high degree of agency, 4) autonomy and transgressiveness and 5) ethical and affective charge (Schlechtriemen 2019). It emphasizes ambivalence and contradiction as the main characteristics of contemporary heroes, and the tensions between different, often conflicting meanings as an integral part of the processes of hero-making. Hero is defined as an ambiguous, contradictory, and processual social and political phenomenon, while hero-making is approached as a complex, contested and openended process of social and political construction of the hero, in which meanings of heroism are continuously reinterpreted and negotiated. The thesis focuses on the hero as a political phenomenon in the context of the building of political community, and it approaches heromaking as a result of negotiations between the heroized individual, political goals of the political community and the (political) memories of its members (Kitchen 2019). The three heroes are chosen as the most prominent figures in contemporary cultures of memory in Croatia. Their heroic status stems from their involvement in the war of independence, which in the official state narrative has the status of “the founding myth” – a historical event by which the political community was established. The basis for their heroic status was set in the wartime context, in which they gained prominence as public figures and prominent war actors: Tuđman as a political leader, war president and chief military commander, Gotovina as a celebrated warrior and commander who led numerous successful military campaigns, the most important being the final war victory, and Thompson as an army volunteer who became famous on the front, not for his warrior exploits, but for his most famous war song. Within the post-war social and political processes in Croatian society, they undoubtedly became figures of memory, embodying various notions and images of the recent past, as well as disputes, divisions and conflicts related to them. Because of their different positions and different actions, they symbolize the national past in different ways. Therefore, they are approached as three different heroic types: Tuđman as a historical hero, i.e. the „great man“, Gotovina as an exemplary warrior hero, and Thompson as a hybrid celebrity-hero figure. The thesis explores different phases of heroization of the three heroes since the 1990s, but emphasizes the contemporary processes, in the period from 2015 to 2022, when the research was conducted. The research was based on the analysis of political discourse and various media and popular cultural forms and the ethnographic study of public commemorative events. The discourse analysis focused on production of official heroic narratives, political usages of the heroes and and on the representations, negotiations and contestations of hero figures and hero narratives through different medial forms. The ethnographic study focused on heroization within specific practices of memory. It encompassed several public events that commemorate events from national history in which heroes had a prominent role or events related to heroes themselves (national holiday celebrations, commemorations, concert performances and film festivals), focusing on the narratives and practices of the individuals who participate in these events, and their various interpretations and appropriations of heroes. The thesis starts with a theoretical-historical overview of conceptual approaches to heroes and heroism and it outlines the key directions in the research since the 19th century. It focuses on conceptions of the hero as a historical actor and heroism in history, the hero as a narrative phenomenon and the construction of hero narratives, the conception of the hero as a popular cultural phenomenon in relation to contemporary celebrities, and conceptions of war heroism with an emphasis on the gendered construction of the war hero as an ideal of masculinity. It shows that in contemporary socio-cultural contexts hero-making draws on various historical heroic models and actualizes different narrative traditions, as well as that different conceptualizations of heroism in contemporary societies are interrelated and overlapping, therefore blurring clear boundaries between different types of prominent individuals. The next chapter deals with ethnographic methodological approaches to hero-making. It addresses difficulties of the “ethnographic capturing“ of the elusive, continuously transforming hero manifestations and it sets ground for an approach based on selecting the „fragments of heroization“ – specific manifestations of the hero in their concrete contexts – approaching them as ethnographies of the particular. The second part of the chapter deals with epistemological and ethical issues arising from the phenomenologically based fieldwork with the unlikable political Other, i.e. the community that has been through various stereotyping strategies constructed as an uncultured nationalist Other (Jansen 2005) within the Croatian society. Reflecting on different ways of suspending the researcher’s political emotions (Hage 2009), it addresses specific ethical dillemas and challenges, as well as ambivalences and complexities of the ethnographic engagement with the unlikable political Other. The following three chapters present the case studies and explore the specific mechanisms and practices of hero-making, following the conception of the three national heroes as three different heroic types: Franjo Tuđman as a historical hero (great man), Ante Gotovina as a warrior hero and Marko Perković Thompson as celebrity-hero. The chapter on Franjo Tuđman as a historical hero analyzes how the political figure of the first Croatian president is constructed as a „great man in history“. It describes the construction of Tuđman's heroic status in the 1990s, during his lifetime, focusing on the context of sociopolitical crisis as the framework for the construction of the charismatic heroic leader. The second part presents an analysis of the political discourse after Tuđman's death, exploring how political actors from different political and ideological positions evoke, (re)interpret and appropriate the heroic figure and his political legacy in an effort to make him part of their own political capital. Finally, the chapter presents two case studies – Tuđman's monuments Knin and Zagreb – which are analyzed as the manifestations of political canonization, the process of transposing the hero figure from communicative memory into cultural memory, that aims to establish the heroic name and figure as canonical political symbols. The analysis shows that the heroization of Franjo Tuđman in Croatian society, based on the actualization of the concept of the "hero of history", relies on discourses of the historical and legal continuity of Croatian statehood, in which Tuđman is portrayed as a contemporary great man who achieved a historical goal in the form of state independence. A hero as the great man is constructed primarily in the sphere of politics of memory. The polarization surrounding the first Croatian president, which marked the period of his rule as well as the first years after his death, in the political discourse was being gradually suspended and an official narrative is established in which Tuđman's role in Croatian history is interpreted through the prism of his merits for the war victory and the achievement of independence, while the problematic aspects of his politics and his rule are unspoken of or relativized. This official narrative is presented as the public consensus, which shows a tendency of imposing the official heroic narrative as the only valid one. The two case studies – monuments in Knin and Zagreb – show that the basic mechanism of Tuđman's heroization in contemporary society is political canonization, a process by which a figure belonging to communicative memory is transposed into cultural memory, in an effort to establish the heroic name and heroic figure as canonical political symbols, to be permanently inscribed in the national memory. Monuments in two symbolically prominent places canonize two faces of heroes and two narratives of the origin of the political community. The Knin monument canonizes the heroic figure of the victorious war leader and the narrative of the war victory as the foundation of the political community. Its localization at the Knin fortress is related to a specific historical episode that took place there, so the monument as the embodiment of the hero in that context re-enacts the past, and fixates the related victorious imagery, making it a permanent part of the present. The Zagreb monument does not actualize specific local meanings, but the goal of the symbolic placement of the monument in the Croatia's capital is to establish a nationally binding interpretation of the heroic role in history. The Zagreb monument canonizes the narrative of Tuđman as a great man and hero of history – the founder of the state. His monument in Zagreb does not embody a specific historical episode, but the socio-political order itself. The ethographic research showed that canonization generates various, often conflicting, narratives about Tuđman. The tensions and ruptures that arise between the official discourse on Tuđman and the narratives and practices "from below" that express resistance to canonization show that the canonical construction of heroism is unstable, and that the heroic figure still dominantly belongs to the communicative memory. The chapter on Ante Gotovina as the warrior hero presents a brief account of the construction of Gotovina's heroic status since the Hague indictment in 2001 until the acquittal in 2012, with an emphasis on the heroization of transgression and heroic ambivalence as a constitutive element of Gotovina's heroism during the trial. In the second part, various heroization mechanisms and practices after his acquittal are analyzed, showing how the acquittal, which was seen in Croatian society as an official confirmation of Gotovina's heroism, opened up space for transformations of heroism and new uses of the heroic figure. In the last part of the chapter a case study is presented – the movie General – a fictionalization of the heroic biography which is analyzed as a media of memory, focusing on how the hero and the hero narrative are constructed in the process of production and in the film itself, and how they are interpreted in the process of reception within the community of memory. The analysis of heroization mechanisms and practices in the example of Gotovina shows how a contemporary, living hero is constructed, with an emphasis on how the meanings of heroism, hero narratives, and the roles of the hero are shaped and negotiated in the interaction between the heroized individual, political actors and the wider political community. There are two key mechanisms of heroization in Gotovina's case: the establishment of heroic distance and the popularization of the war hero, i.e. wide diffusion of heroic images and hero narratives in commemorative contexts, in everyday political and media discourse and in popular cultural forms. Heroic distance is the mechanism by which Gotovina, as a heroized individual, establishes autonomy in relation to the heroic transgressiveness that was attributed to him in his absence, and by confirming his military ethos he reaffirms the institutional order of the political community. Within the official political discourse his heroism is "institutionalizatized" – it is ceremoniously confirmed by the state and a new official hero narrative is constructed around it, which is written into the historical narrative of the establishment of the political community. The hero is also appropriated in the practices of various individual political actors through the mechanisms of political familiarization as a potent and desirable political capital. Heroic distance, on the other hand, places the hero outside and above the everyday, therefore his every appearance is constructed as an extraordinary event that generates intense interest from the community in an effort to bridge the distance. In everyday media discourse, the hero is transformed into a role model for the political community through various popularization mechanisms. The already established heroism is confirmed by newly constructed hero narratives. His actions and different aspect of his life are discursively transformed into another heroic endeavor that contributes to the wellbeing of the political community. He becomes a role model for the desirable attitude towards the wartime past, but also a model for understanding the post-war present, as well as an ideal of action for the future of the community. The values that he emphasizes in his rare public appearances are promoted as values that the entire community should strive for. Efforts to bridge the heroic distance are also reflected in the increased public interest in his private life, in which the mechanisms of celebrification are noticeable. The main focus of the interest for the hero's private life is his romantic history, in which he is constructed as the embodiment of the ideal of masculinity in relation to the figure of the wife as the exemplary female Other of the warrior hero. The analysis of the movie General, a fictionalization of a heroic biography that was conceived as a medium of memory that intended to fixate and perpetuate the official hero narrative of the state, showed that the construction of a living hero still belongs to the sphere of communicative memory, biographical memories and lived experiences of the members of the political community. In the process of reception, the heroic biography was interpreted as an inauthentic representation of the common past, and instead of unification of the community around the hero, it generated controversies, disputes and conflicting interpretations of the past. The chapter on Marko Perković Thompson as the celebrity-hero focuses on the hibridity of this specific hero figure. It focuses on the key elements of Thompson's atypicality as a popular music "phenomenon", considering them through a heroic prism. The analysis focuses on two key aspects – transgression, which is analyzed as one of the constitutive features of heroism, closely related to heroic exceptionality, and the hero cult within the context of practises of memory, structured around questions of collective identity. The first part of the chapter shows how Thompson's celebrity image has been constructed around the perception of authenticity since the 1990s, that set basis for the later heroization. The second part focuses on the specific political transgression and polarized social response it generated as the turning point in transforming of the celebrity into the hero. The third part presents a case study – the celebration of the national holiday (Victory Day) organized by Thompson as an act of rebellion to the official politics, on the basis of which he was attributed the heroic role of a rebel and leader of the people's resistance. The analysis of the hibridity of the celebrity-hero showed that the most important difference between Thompson and the usual celebrities is that he represents a specific political community. Understanding the Thompson "phenomenon" and its social and political resonance is only possible by approaching him as a symbol or model of identification for a certain political community. The construction of such a figure is based on the percieved authenticity of his public persona, mainly deriving form his wartime heroism and veteran identity, which legitimizes his role of the „voice of the people“, i.e. speaking out on behalf of the community. However, his heroism is not exhausted only in his role in the war, but is equally contained in the understanding of his actions as a musician. The turning point that transformed Thompson from a celebrity into a hero was a specific political transgression that generated a polarized discourse around him active to this day. Actively participating in his own heroization, he interpreted the transgression in two ways: first by framing it in a heroic narrative about a necessary act of resistance for a higher purpose, and then by denying the transgression, portraying himself as a victim of the enemies of his political community. Thus, the narrative of his public activity transformed into a heroic agonal narrative in which Thompson is portrayed as being in constant conflict with the enemy, fighting for justice, truth and values of his community. The analysis of heroization in the context of a specific practice of memory – the Victory Day celebration in Čavoglave that Thompson organized as a parallel celebration to the official state one. In the discourse of the organizers the parallel celebration was defined as an apolitical folk celebration, where its apolitical and "folk" character was equated with the absence of official politics. However, the analysis showed that beneath it was actually a discourse about the opposition of the people and the political elite, and a political strategy of counter-memory. The celebration, conceived as a practice of popular resistance, opened up space for the actualization of the traditional epic (hajduk) heroic discourse, adding another heroic layer to Thompson's figure, transforming him into the heroic figure of the rebel and leader of the people's resistance. Along with the heroization of transgression, the main mechanism of Thompson's heroization is popularization, i.e. attributing popular folk characteristics to the hero. Within the context of the celebration conceived as a folk tradition, he is transformed into the folk's, i.e. people's hero. With the change in political circumstances, the celebration became a part of the official one, temporarily suspending the strategy of resistance, whereby Thompson's heroic role transformed from the leader of popular resistance into the leader of national unification. Parallel to the restoration of unity, the constitutive heroic transgression began to be officially sanctioned, but this legal process was realized as another heroization mechanism – contrary to the established judicial practice that was applied to "ordinary" people – Thompson's transgression was declared legal. The political community against which the hero stood officially established the heroic exception.

Ovaj diplomski rad tematizira utakmicu Dinamo Zagreb - Crvena zvezda 13.5.1990. Prvi cilj rada je na temelju arhivskog istraživanja i kazivanja navijača Dinama propitati na koji se način, te kojim diskurzivnim i društvenim praksama, tijekom vremena konstruira herojski narativ o utakmici Dinamo Zagreb - Crvena Zvezda. Autor želi prikazati nastanak i razvoj nacionalnog diskursa kao emancipacijskog i herojskog diskursa u izdanjima Večernjeg lista 1990.-2020. Analiza medijskog diskursa provest će se prema predlošku Ivana Đorđevića. Narativi navijača uspoređuju se s medijskim diskursom i ukazuje se na njihove specifičnosti i istovjetnosti u diskursu. U radu se primjenjuju teorijske postavke antropologije društvenog sjećanja, političke antropologije i antropologije sporta. This graduation thesis focuses on the Dinamo Zagreb - Crvena zvezda match on May 13, 1990. The first goal of the paper is to question, on the basis of archival research and what Dinamo fans say, in which way, and with which discursive and social practices, a heroic narrative about the Dinamo Zagreb - Crvena zvezda match is constructed over time. The author wants to show the origin and development of the national discourse as an emancipatory and heroic discourse in the editions of Večernji list 1990.-2020. The analysis of the media discourse will be carried out according to the model of Ivan Đorđević. The fans' narratives are compared with the media discourse and their specificities and identities in the discourse are pointed out. The paper applies the theoretical principles of the anthropology of social memory, political anthropology and sports anthropology.

Autorica kroz rad istražuje kulturni fenomen prekograničnog šopinga iz područja Međimurja u pogranične gradove u Mađarskoj. Istražuje se društveno sjećanje na spomenuti fenomen te se pronalaze razlozi popularnosti i utjecaj koji je on ostavio u društvu te nostalgija koju njezin nestanak izaziva. Istraživanje se također bavi problematiziranjem ekonomskog aspekta ovakve vrste kupovine. Osobne priče i sjećanja kazivača nastojat će pružiti bolji pogled na kulturu prekograničnog šopinga kroz mnogobrojne društvene, ekonomske i političke aspekte kupovine. Through her work, the author researches the cultural phenomenon of cross-border shopping from the area of Međimurje to border towns in Hungary. The social memory of the mentioned phenomenon, the reasons for its popularity and the influence it left on the society are examined, as well as the nostalgia caused by its disappearance. The research also deals with the issue of the economic aspect of these types of purchases. Personal stories and memories of the interviewees will seek to provide a better view of the culture of cross-border shopping through many social, economic and political aspects of shopping.

Ovaj diplomski rad tematizira uvođenje koncepta društvenog sjećanja u terensku nastavu sociologije na primjeru analize sjećanja na Gjuru Stjepana Deželića u Ivanić-Gradu. Prvi cilj rada je prikazati načine na koje se konstruira sjećanje na Deželića u Ivanić-Gradu te razloge takvoj konstrukciji sjećanja. Drugi cilj je prikazati korištenje koncepta društvenog sjećanja u terenskoj nastavi sociologije. Prvi dio diplomskog rada sastoji se od biografije i definiranja Deželića u Ivanić-Gradu u kontekstu društvenog sjećanja, kao i analize vektora sjećanja te razloga takve konstrukcije sjećanja. Drugi dio diplomskog rada prikazuje primjenu tog sjećanja na terensku nastavu sociologije. Rad donosi prikaz organizacije terenske nastave u lokalnoj sredini, kao i prijedlog nastavnih jedinica pripreme učenika za istraživanje društvenog sjećanja. Rad završava s razradom uvoda, provedbe, zaključka i evaluacije terenske nastave usmjerene na istraživanje koncepta društvenog sjećanja. This master thesis focuses on the implementation of the concept of social memory in the fieldwork of sociology, exemplified on the analysis of the memory of Gjuro Stjepan Deželić in Ivanić-Grad. The first aim is to present the ways in which the memory of Deželić is constructed in Ivanić-Grad and the reasons for such a construction of memory. The second aim is to present the use of the concept of social memory in the fieldwork of sociology. The first part of the thesis consists of biography and defining Deželić in Ivanić-Grad in the context of social memory, as well as the analysis of the vectors of memory and the reasons for such a construction of memory. The second part of the thesis presents the implementation of this memory in the fieldwork of sociology. The thesis presents the process of organizing a fieldwork in the local environment, as well as the teaching units which will prepare students for social memory research. The thesis ends with elaboration of the introduction, conduction, conclusion, and evaluation of fieldwork aimed at researching the concept of social memory.

Cilj rada je analiza društvenog sjećanja na veliku sportsku manifestaciju, XIV. Univerzijadu, koja je održana u srpnju 1987. godine u Zagrebu u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Univerzijada '87 je u radu shvaćena kao mjesto sjećanja i mjesto stvaranja značenja i kulture. U tom kontekstu autorica rada analizira procese stvaranja Zagreba kao festivalskog grada tijekom Univerzijade i konstrukciju društvenog sjećanja na Univerzijadu putem vektora sjećanja koje u radu predstavljaju kazivanja samih sudionika tog događaja, medijski prikazi te materijaliziranje sjećanja na Univerzijadu u javnom prostoru grada Zagreba. Pritom se u radu tematiziraju fenomeni studija sjećanja poput autobiografskog i povijesnog sjećanja, nostalgije te praksi i mjesta sjećanja. The aim of the paper is to analyze the social memory of a great sporting event, the XIV Summer Universiade, which was held in July 1987 in Zagreb, in the Socialist Federal Republic of Yugoslavia. In this research, Universiade ‘87 is understood as a site of memory and a place of creating meaning and culture. The author analyzes the process of place-making in the context of Zagreb as a festival city during Universiade and the construction of social memory at the Universiade through the vectors of memory, which are represented in this work by the stories of the participants of that event, media and the materialization of the memory at the Universiade in the public space of Zagreb. Furthermore, the paper deals with the phenomena of studies of memory such as autobiographical and historical memory, nostalgia, practices and realms of memory.

Diplomski rad donosi inter- i multidisciplinarnu analizu tvorbe sjećanja na slučaju iz recentne konzervatorske prakse. Etnološka i kulturnoantropološka analiza temelji se na teorijskim postavkama antropologije sjećanja te nastoji razjasniti na koje se sve načine društveno sjećanje ostvaruje kroz arhitektonsku baštinu. Kvalitativna metoda intervjua kombinirana je s diskurzivnom analizom primarnih i sekundarnih pisanih izvora, dokumenata, teorijskih tekstova i srodne građe. Povijesnoumjetnička analiza usredotočena je ponajprije na prepoznavanje povijesnih mijena unutar konzervatorstva i različite načine na koje se struka odnosila prema sjećanju i načinima na koje se ono stvaralo kroz baštinu. Navedene povijesne, narativne i teoretske analize čine prvu cjelinu rada dok se u drugome dijelu razmatra studija slučaja čazmanske župne crkve Svete Marije Magdalene. Tim primjerom nastoji se proučiti na koje se konkretne načine ostvaruju veze arhitekture i sjećanja te sjećanja i konzerviranja. Rad upućuje na višestruki utjecaj konzerviranja i restauriranja prilikom tvorbe sjećanja te poziva na interdisciplinarni pristup kako bi se pomirili pogledi odozdo i odozgo. This master’s thesis provides inter- and multidisciplinary analysis of the memory-making on the case study from recent conservation practice. The anthropological analysis is based on the theoretical assumptions of anthropology of collective memory and tries to identify various ways in which collective memory is realized through architectural heritage. The qualitative method of interviews is combined with discursive analysis of primary and secondary written sources, documents, theoretical texts and related materials. Art-historical analysis focuses primarily on the recognition of historical changes within the conservation discourse and the various ways in which the profession refers to the collective memory and the ways in which it is created through heritage. The aforementioned historical, narrative and theoretical analysis forms the first part of the work, while in the second part is dedicated to the case study of the parish church of St. Mary Magdalene in Čazma. The goal of the case study is to examine the specific ways in which the links between collective memory and both architecture and conservation develop. The research points to the importance and consequences of conservation and restoration in the creation of collective memory and advocates for an interdisciplinary approach in order to reconcile the views from below and from above.

Ovaj je stručni rad dio rasprave u časopisu posvećene etičkim izazovima i pitanjima u etnologiji i kulturnoj antropologiji. Tekst se bavi problemima davanja glasa marginaliziranim skupinama te složenim relacijama između istraživača i istraživanih u konkretnom društvenom i političkom kontekstu.

U članku se analiziraju spomenici posvećeni narodnooslobodilačkoj borbi nastali u razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskog rata na području gradića pored Rijeke, Novog Vinodolskog. Nakon osvrta na povijesnu događajnicu tokom Drugog svjetskog rata, analizirat će se četiri spomenika, kip partizana, bista narodnog heroja Slaviše Vajnera Čiče, spomen groblje te spomenploča Iliji Dragomiru Dorčiću kako bi ukazalo na njihove komemorativne funkcije: onu u socijalističkom razdoblju te onu u suvremenoj Hrvatskoj.

Tema istraživanja je povezivanje arhitekture i njezine društvene namjene na primjeru Radničkog narodnog sveučilišta “Moša Pijade” (RANS), danas Pučkog otvorenog učilišta Zagreb (POUZ). Polazeći od teze o specifičnim odnosima arhitekture ideološkog i kulturnog okvira, nastoji se sveobuhvatno pristupiti analizi i interpretaciji kompleksne arhitektonske, urbanističke i društvene uloge ove ustanove te time doprinijeti njenoj valorizaciji u nacionalnom i međunarodnom kontekstu. Težište je na inovativnosti arhitektonskog koncepta, funkcije i društvene uloge, koje se istražuju interdisciplinarno, pristupima povijesti umjetnosti, arhitekture i urbanizma te etnologije i kulturne antropologije. Pritom se kao interpretacijski okvir koriste teorije arhitekture i dizajna, antropologije prostora i arhitekture, antropologije rada i obrazovanja. Polazišta za istraživanje je analiza odnosa arhitekture i društva, odnosno argumentiranje teze o specifičnostima društveno angažirane arhitektonske produkcije. Analizom i usporedbom dosadašnjih prikaza povijesti i značaja ustanove, podataka iz narativnih izvora (intervjua), te uvidom u teorijske i metodološke mogućnosti koje pružaju etnološki i kulturnoantropološki pristupi prostoru i arhitekturi - ukazat će se na oblikovanje i promjene značenja i vrijednosti koje se vezuju uz građevinu; primjerice simboliku i poruke koje su se u upisivale u zgradu, komunikaciju i razmjenu znanja na koju je zgrada poticala, sentimentalne odnose koje se prema zgradi stvarali zaposlenici i posjetitelji. Propitat će se sociokulturne kategorije i odnos kulture i (g)rada u raznim razdobljima djelovanja ustanove – kompleksan odnos zaposlenika, korisnika, programa, dizajniranog arhitektonskog okruženja i danog političkog, ekonomskog i društvenog konteksta., The paper investigates the link between architecture and its social purpose, with a specific focus on the institution known today as Public Open University Zagreb (POUZ) and previously also as the Workers’ and People’s University of Moša Pijade (RANS). Given the specific relationship between the ideological and cultural framework of architecture, this is the comprehensive attempt to analyse and interpret the complex architectural, urbanistic and social role of this institution. The paper is thus intended to contribute to the regard the institution is held in both nationally and globally. The focus is on the innovative character of the architectural concept, function and social role. An interdisciplinary approach is taken, encompassing the fields of art history, architecture and urbanism, as well as ethnology and cultural anthropology. The interpretational framework employs the theories of architecture and design, anthropology of space and of architecture, and anthropology of work and of education. The paper begins with an analysis of the relationship between architecture and society; i.e., the characteristics of socially engaged architectural production are described. Overviews of the history and significance of RANS are analysed and compared, as are narrative data sources (interviews). This, in addition to the theoretical and methodological insights afforded by ethnology and cultural anthropology approaches to space and architecture, will demonstrate how the significance and symbolic values ascribed to the RANS building were shaped and modified through time. These include, for instance, the exchange of ideas and knowledge which the building prompted, as well as the emotional attachments to the building forged by its employees and visitors. The paper also examines the sociocultural categories and the relationship between culture and the city (and work) in the variety of periods since the institution was founded. This is a complex relationship between employees, users, programmes and the designed architectural environment on the one hand, and the political, economic and social context on the other.

Istraživanje spomenika iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj autorica je provela primjenom dvaju metodoloških pristupa koji se zasnivaju na pretpostavci o nužnosti uvida u cjelinu građe – što je omogućeno formiranjem korpusa s ukupno 1737 kataloških jedinica okupljenih u operativnoj bazi podataka – kao i o potrebi poznavanja društveno-povijesnog konteksta nastanka spomenika, temeljem čega je razrađen model dinamičkog polja produkcije spomeničke plastike, nastale u promatranom povijesnom razdoblju. Ove pretpostavke definirale su dva komplementarna metodološka pristupa – empirijsko istraživanje i katalogiziranje građe te historiografsko istraživanje konteksta njezina nastanka – koji određuju osnovnu strukturu doktorskog rada, podijeljenog na tri poglavlja. Nakon iznošenja ciljeva i hipoteza istraživanja, pojašnjena su teorijska polazišta na kojima je autorica zasnivala pristup povijesnoumjetničkom i kulturno-povijesnom fenomenu spomenika, dan je pregled korištenih izvora i dosadašnjih istraživanja u polju spomeničke produkcije poslijeratnog razdoblja te su naznačena ključna obilježja korpusa (tematski i vremenski opseg), predstavljena primjenom kvantitativne analize prikupljenih podataka. Drugo poglavlje donosi rezultate historiografskog istraživanja i dubinske analize društveno-povijesnog konteksta u kojem spomenici nastaju. Njima su ustanovljeni parametri za elaboraciju kontekstualnih uvjeta nastanka spomenika, koji su rezultirali prijedlogom modela dinamičkog polja spomeničke produkcije. Model funkcionira kao osnova za razumijevanje složenog međuodnosa društvenih aktera koje je autorica identificirala kao ključne u procesu nastanka spomenika u promatranom razdoblju (naručitelj, autor, kritičar i korisnik). Opisom naručiteljskih struktura i zakonodavnog okvira podizanja spomenika (javni natječaji, modeli financiranja), identifikacijom različitih razina produkcije spomenika, proizašlom iz kvantitativne i prostorne analize podataka o autorima spomenika, te sagledavanjem utjecaja likovne kritike i modela korištenja spomenika na produkciju i tipologiju spomeničke plastike, ostvareni su interpretativni parametri za analizu cijeloga korpusa, tj. fenomena spomeničke produkcije u razdoblju socijalizma. Analiza provedena u trećem, središnjem poglavlju disertacije temelji se na empirijskom istraživanju same građe i donosi prijedlog tipologije s opisom karakteristika pojedinih tipova, kategorija, potkategorija i varijanti spomenika, pojašnjenih na odabranim primjerima. Zahvaljujući velikoj količini podataka, analiza korpusa oslonjena je na mogućnosti koje pružaju digitalni alati za sistematizaciju, obradu i vizualizaciju podataka. Takva je metodologija pružila mogućnost objektivne analize čitavog korpusa koja je rezultirala prvom tipologije spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma. Opis svih tipoloških skupina upotpunjen je dijagramima i prostornim prikazima geografske distribucije spomenika na području Hrvatske. Tipološka klasifikacija korpusa zasnovana je na prepoznavanju osnovnih konstruktivnih elemenata spomenika (arhitektonskih, kiparskih, slikovnih te pomoćnih/utilitarnih). Polazeći od uočenih, karakterističnih načina kombiniranja i suodnosa konstruktivnih elemenata, predložena tipološka klasifikacija spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma dijeli građu na četiri temeljne tipološke skupine: osnovni, kompozitni, konstruktivno-inovacijski i prostorni tip spomenika. Unutar svakog od četiri osnovna tipa spomenika prepoznaje se određeni broj podskupina obilježenih sličnom ili identičnom koncepcijom dominantnih konstruktivnih elemenata (arhitektonskih, kiparskih, slikovnih), odnosno specifičnim načinom organizacije prostora, kada je riječ o prostornom tipu spomenika. Temeljem tih specifičnosti, definirane su i niže hijerarhijske razine predložene tipološke klasifikacije, pa u tom smislu svaki tip spomenika ima svoje kategorije, potkategorije i/ili varijante. Intencija ove tipološke klasifikacije bila je da omogući – između ostalog – i uvid u genezu tipoloških inovacija spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma što su se odvile onkraj (pred)postavljenih granica umjetničkih medija i arhitektonskih praksi uključenih u nastanak ovoga segmenta hrvatske poslijeratne baštine. Usložavanje međuodnosa konstruktivnih elemenata spomenika, kao i usložavanje (su)odnosa spomenika prema okolnom prostoru, rezultira tipološkim inovacijama koje su i – iz perspektive poslijeratne europske spomeničke skulpture – kvalitativni specifikum ovoga korpusa. Relacija spomenika prema okolnome prostoru u tom je smislu posebice značajna, a zbog činjenice da njegova protežnost i artikulacija postaju ne samo važnim činiteljima proizvođenja simboličkih značenja, uglavnom usko vezanih uz konkretne historijske događaje ili historijsku auru mjesta, nego i generiranja novih oblika komunikacije s posjetiteljem. The two methodological approaches that have been applied to the research of the. monuments from the socialist period in Croatia were based on the presumptions that the typology cannot be modelled without the overview of the whole material (empirical/infield research), and that the knowledge on the social and historical context of monuments’ origin is the basis for their interpretation (historiographical research). The first was conducted by forming a corpus of 1737 entities collected in the functional data base, while the second was based on the proposed dynamic model of memorial production in the socialist period. These two complementary methodological approaches define the three-part structure of the thesis. In the first part, after having defined the aims and hypotheses of the thesis, the author elaborates theoretical foundations for the understanding of the monument as an art-historical and cultural-historical phenomenon. She further gives an overview of the archival and secondary sources and previous scientific research in the field of monumental production of the post-war period, and emphasizes key features of the corpus (its thematic and temporal scope), presented by the use of the quantitative data analysis. The second chapter of the thesis brings forward the results of the historiographical research, i.e. the thorough analysis of the social and historical context in which monuments were being produced. Thus defined parameters for the elaboration of the contextual condition of the creation of monuments, resulted in the proposed model of the dynamic field of memorial production. The model functions as the basis for the understanding of the complex interrelations between the social actors identified as the key protagonists in the process of the creation of monuments (commissioner, author, /art/critic and user). The interpretative parameters for the analysis of the corpus, i.e. of the production of monuments in the socialist period, were based on the following thematic foci: the description of commissioning procedures and the legal framework of the monuments’ construction (public competitions, models of financing); the identification of various levels of the production of monumental sculpture, derived from the quantitative and spatial data analyses regarding the authorship of the monuments; the influence of contemporary art criticism on the production of monuments; and the influence of the ritual practices and the social use of monuments on their typological features. The analysis of the third, central chapter of the thesis is based on the empirical research of the material, which resulted in the typology model. The features of each level of typology – type, category, subcategory and variant – is described and explained on selected case studies. Due to the quantity of the data in the corpus, the analysis partially relies on the use of new digital tools for the systematization, processing and visualisation of the data. Such methodology resulted in the objective analysis of the whole corpus, and offers the first typology model of monuments from the socialist period. The description of each typological level is supplemented with diagrams and maps showing the spatial distribution of monuments in Croatia. Typological classification is based on the recognition of the basic constructive elements of monuments (architectonic, sculptural, pictorial and auxiliary). Based on the characteristic ways of combining the constructive elements and their specific interrelation, the proposed typological classification is divided into four basic typological groups: basic, composite, constructive-innovative and spatial type of monument. Within each type there is a number of recognisable typological groups, marked by similar or identical conception of the dominant constructive elements (architectonic, sculptural, pictorial), or by the specific model of spatial organisation of the elements, when it comes to the spatial type of monument. Based on these parameters, the author defines and describes hierarchically lower levels of typological classification. Thus, each type of monument is divided into several categories, subcategories and/or variants. One of the aims of such typological classification is to enable the genealogy of typological innovations in the field of memorial production from the socialist period, which emerged beyond the presupposed limits of artistic media and architectonic practices that were included in the origin of this segment of Croatian post-war memorial heritage. The higher level of the complexity of the interrelations between the constructive elements, as well as their interactivity with the surrounding space, resulted in typological innovations, which are – as seen from the perspective of the European post-war memorial production – qualitative exceptions of this corpus. Especially important are new types of relations established between monuments and their spatial context, which emerged from the fact that their structural features and formal articulation of elements carry new symbolic meanings – which are in most cases closely related to historical events or the historical aura of the space – and generate new modes of communication with visitors.

Izlaganje se bavi konstrukcijom sjećanja na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Sjećanje na Tuđmana analizira se u kontekstu tvorbe nacionalnih heroja u suvremenom hrvatskom društvu, pri čemu se tvorbi heroja pristupa kao procesu društvene konstrukcije u koji su uključeni različiti akteri i u kojem se značenje heroizma kontinuirano pregovara i reinterpretira (Scheipers 2014). Polazeći od shvaćanja nacionalnog heroja kao višeznačnog simbola koji reprezentira ključne događaje u stvaranju nacije, razmatraju se njegove raznovrsne aktualizacije u suvremenim kulturama sjećanja i prijeporima oko različitih predodžbi o prošlosti i sadašnjosti nacionalne zajednice. U fokusu izlaganja je analiza tvorbe heroja u kontekstu sjećanja na Domovinski rat, na primjeru spomenika Franji Tuđmanu u Kninu, temeljena na terenskom istraživanju proslave povodom Dana pobjede 2016. godine. Prati se proizvodnja dominantnih/službenih herojskih narativa i koncepcija heroja u politikama pamćenja, njihove (re)interpretacije u medijskom diskursu, te raznovrsne uporabe i preoblikovanja u individualnim naracijama i praksama pojedinaca. Analizom tvorbe heroja na različitim razinama, ukazuje se na promjenjivost, višeznačnost i višeslojnost heroja kao društvenog fenomena. Analizom heroja kao višeznačnog simbola i stavljanjem naglaska na različite moduse aktualizacije herojskih figura u društvu, rad se se nastavlja na problematiku kojom se posljednjih godina intenzivno bave hrvatski i slovenski istraživači, otvorenu u tematskom broju časopisa Traditiones (2014) posvećenog herojima i vođama.

Ovaj rad donosi rezultate terenskog istraživanja o spomen-pločama ilegalnim partizanskim tiskarama na Trešnjevci. U njemu se propituje odnos između društvenog sjećanja, spomenika i društvenog zaborava te se predstavlja etnogafska građa o lokacijama nekadašnjih tiskara danas.Uzimajući u obzir često eksplicitno naglašenu lokaciju spomenika, autorica se pita što kada se spomen-obilježja ne izdvajaju iz svoje okoline, već su dijelom gradske svakodnevice. Stoga je osnovno pitanje ovoga rada tko se i čega sjeća na odabbranim lokacijama tiskara na Trešnjevci.

Autorica u ovom radu prikazuje kako se lik i djelo Gavrila Principa iskorištava u popularnoj kulturi usredotočujući se na pjesme koje tematiziraju Sarajevski atentat dvaju bosanskohercegovačkih bendova: Zoster i Dječak iz Vode. Kroz analizu pjesama i komentara na YouTube mreži, propituje se i istražuje uloga popularne kulture u društvenom sjećanju., In this paper the author looks at how the life and work of Gavrilo Princip are being used in popular culture by focusing on songs by two bands from Bosnia and Herzegovina, i.e. Zoster and Dječak iz vode (A boy who emerged from the water), which thematize the assassination in Sarajevo. The role of popular culture in social memory is considered and researched by way of analysing the songs and comments on YouTube.

Diplomski rad predstavlja rezultate kvalitativnog istraživanja provedenog u Mostaru, s temom odnosa hrvatskog i bošnjačkog stanovništva u suvremenosti. U fokusu je društveno sjećanje na kojem se gradi identitet ovih dviju skupina, sagledan kroz prizmu dvaju gradskih toposa, odnosno mjesta sjećanja: Partizanskog groblja i Starog mosta.

Cilj je članka analizirati Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici kao materijalizirano sjećanje na prošlost konstruiranu u skladu s potrebama sadašnjosti. Spomeniku se pristupa iz perspektive ljudi koji ga na raznorodne načine koriste i oživljavaju, pri čemu je naglasak na njihovim kulturnim praksama u prostoru spomenika. Među nizom mogućih pogleda na Spomenik i izvedbe koje ga prate, autori se usmjeravaju na njegova dva lica, koja se odnose na dva povijesna trenutka, ali i dva različita modusa sjećanja. Jedno je povezano s kontekstom nastanka spomenika i njegovim komemorativnim i obljetničkim upotrebama u socijalizmu. Drugo lice dolazi do izražaja u 21. stoljeću kada se slike prošlosti utjelovljuju i uprizoruju u izvedbama oživljene povijesti., The aim of the paper is to analyze the monument to the Peasant Revolt and Matija Gubec in Gornja Stubica as materialised memory of the past constructed in relation to present-day circumstances. The monument is approached through the prism of people who use it and bring it to life in diverse ways, with the emphasis on their cultural practices and performances in the memorial space. Out of a number of potential approaches to the Monument, the authors focus on its two faces, related to two historical moments, but also two different modes of memory. One is connected with the construction of the monument and its commemorative and anniversary usages in socialism. The other is created in the 21st century, when images of the past also become embodied in living history performances.

Fokus izlaganja je na međuodnosu društveno-političke tranzicije te uspostave mjesta sjećanja. Polazimo od toga da društveno-politička tranzicija utječe na dinamiku društvenog sjećanja, odnosno na njegovu transformaciju, pri čemu su dominantne politike pamćenja združene s imperativom zaborava onih sjećanja koja su povezana s prethodnim društveno-političkim identitetom i vrijednostima zajednice (Assmann, Connerton). U radu usporedno analiziramo politike propisivanja i izvedbe sjećanja na primjeru odabira i materijalizacije segmenta biografije dviju istaknutih povijesnih ličnosti, Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana. Zanimaju nas strategije i mehanizmi putem kojih se dva zagorska sela, njihova rodna mjesta, politiziraju te pretvaraju u mjesta sjećanja u dvama različitim društveno-političkim razdobljima, u skladu s aktualnom političkom ideologijom i poželjnim svjetonazorom. U tom kontekstu govorit ćemo o rodnim kućama (muzejima) i spomenicima kao o mnemoničkim institucijama putem kojih se nastoji formalizirati, objektivizirati, iskazati, čuvati, prenijeti i potaknuti društveno sjećanje. Također ćemo promatrati taktike društvenog zaborava, odnosno brisanja određenih slojeva sjećanja iz tih političkih mjesta, izazvanih smjenama mnemonijskih paradigmi. Usmjerit ćemo se i na određene prigode tijekom kojih se priziva i slavi sjećanje. U oboma je slučajevima riječ o ključnom datumu izabranom u okviru politika pamćenja, o rođendanima ovih dviju povijesnih ličnosti. Analizom praksi u tim prigodama, koje promatramo kao aktualizacije društvenog sjećanja, nastojat ćemo odgovoriti na pitanje što nam te prigode govore o odnosu prema prošlosti u suvremenoj Hrvatskoj.

U izlaganju se analiziraju načini na koje se društveno sjećanje upisuje u javni prostor. Upućuje se na strategije simboličnog preoznačavanja urbanih lokacija, na odnos politika pamćenja i kultura sjećanja i na ulogu raznovrsnih društvenih aktera u tim procesima.

Cilj clanka je analizirati Spomenik Seljackoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici kao materijalizirano sjecanje na proslost konstruiranu u skladu s potrebama sadasnjosti. Spomeniku se pristupa iz perspektive ljudi koji ga na raznorodne nacine koriste i oživljavaju, pri cemu je naglasak na njihovim kulturnim praksama u prostoru spomenika. Među nizom mogucih pogleda na Spomenik i izvedbe koje ga prate, autori se usmjeravaju na njegova dva lica, koja se odnose na dva povijesna trenutka, ali i dva razlicita modusa sjecanja. Jedno je povezano s kontekstom nastanka spomenika i njegovim komemorativnim i obljetnickim upotrebama u socijalizmu. Drugo lice dolazi do izražaja u 21. stoljecu, kada se slike proslosti utjelovljuju i uprizoruju u izvedbama oživljene povijesti.

La S.A.P.E. (akronim od la Societe des ambianceurs et des personnes elegantes) društvo je čiji naziv dolazi od francuskog glagola se saper, što znači lijepo se i elegantno odijevati. Fenomen je to koji se pojavio u sutonu kolonijalnog razdoblja u Brazzavilleu, glavnom gradu Republike Kongo. Čini se kako taj fenomen možemo promatrati kao kulturnu strategiju aproprijacije među sapeurima. Mješavina je to povijesti, tradicije i lokalnih struktura želje za modernim. Sapeuri dijele specifično kolektivno sjećanje koje definira njihov identitet u zajednici, a sapologija tako nastaje kao posljedica kulturnog sudara dva svijeta, zapadnog i kongoanskog.

Polazeći od impulsa za skupljanjem i arhiviranjem odbačenih predmeta, materijala i simbola minulih i potisnutih iskustava kao metodološkog okvira umjetničkog djelovanja, ovaj prilog razmatra i analizira navedene strategije u opusu beogradskog umjetnika Mrdjana Bajića na primjeru njegove kolekcije skulptura Trash. Odnoseći se prema pojmu postsocijalizma kao prema označitelju umjetničke refleksije o socijalističkoj prošlosti i njezinom naslijeđu, fokus analize predstavlja ispitivanje umjetnikovog djelovanja u okviru građenja kolekcije Trash skulptura i tako sproveđenih procesa destabiliziranja, kritičke reprodukcije i re-aktualizacije povijesnih narativa u uvijetima nestabilne tranzicijske sadašnjice., Starting from an impulse to collect and archive discarded objects, materials, and symbols of bygone and suppressed experiences as the methodological framework of artistic work, this paper reflects upon and analyses these strategies in the opus of Belgrade artist Mrdjan Bajić, using as a case study his collection of sculptures titled Trash. Considering the term “postsocialism” as a signifier for artistic reflection on the socialist past and its legacy, the author focuses on exploring the artist’s procedure in building up the collection of Trash sculpture as a set of processes aimed at destabilizing, critically reproducing, and re-actualizing historical narratives in the unstable circumstances of the transitional present.

Na temelju istraživanja provedenog među petrovačkim Rusinima, ispituje se uloga koncepata doma i nostalgije u procesima samoidentifikacije te etničke manjine. Rezultati pokazuju kako se njezini pripadnici unutar vlastite zajednice, ali i u širem sociokulturnom kontekstu, identitetski pozicioniraju pozivanjem na osjećaj rusinstva, ali i upućivanjem na važnost doma. Značenja koja upisuju u taj koncept, kao i značenja koja vezuju uz nostalgiju, dijele se među pripadnicima zajednice. To je posebno istaknuto u naracijama o progonstvu kroz koje se može iščitati uloga tih koncepata u društvenom sjećanju Rusina.

Rad polazi od teze da su školski udžbenici povijesti subjektivni i selektivni konstrukti kojima se stvaraju i prenose poželjne slike povijesti, pri čemu je kao fokus rada odabrano razdoblje devedesetih godina dvadesetog stoljeća, konkretnije, ratno razdoblje. Analizirani sadržaj udžbenika kritički je preispitan i interpretiran u kontekstu stvaranja društvenog sjećanja kroz nekoliko cjelina, u kojima su se osvjetljavali slijedeći problemi: odabir terminologije, tvorba stereotipa i konstrukcija identiteta, konstrukcija mjesta sjećanja, selekcija građe te ilustracije i dodatni sadržaji u udžbenicima. Analizom se potvrdila početna teza te se izveo zaključak kako se potpuna objektivnost niti ne može postići jer je svaki tekst u udžbenicima odraz određenog povijesnog, društvenog i političkog konteksta u kojem nastaje te ga tako treba i čitati.

Social and political demands after new modes of transferring social memory, that had been present in the socialist Yugoslavia since the late 1950s, were partially manifested through the decline of traditional memorial types and gradual acceptance of new morphologies as well as stylistic and formal approaches to the memorials dedicated to the National Liberation War, Socialist revolution and workers’ movement. Comparable artistic strategies of expanding the field of public memorial sculpture are explained on chosen examples of memorials in the urban context in Croatia and those erected in Maribor during the 1960s and '70s.

U članku se analiziraju spomenici posvećeni radu i radništvu nastali u razdoblju socijalizma na području bivše Jugoslavije, koji su, s obzirom na pretpostavljen komemorativan karakter spomenika, u dosadašnjim pregledima i analizama često izostavljani. Nakon pregleda kiparskog tretmana teme radništva u javnoj plastici u razdoblju prije Drugog svjetskog rata u europskom i jugoslavenskom kontekstu, analiziraju se funkcije tog spomeničkog žanra u konstrukciji službenog narativa društvenog sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji. Pritom su izdvojene tri tematsko-problemske cjeline predstavljene analizom odabranih spomeničkih primjera koji ukazuju na specifičnosti idejnog ili formalnog pristupa temi rada i radništva u socijalističkoj Jugoslaviji., In this paper I analyze monuments dedicated to labor and the labor movement that were built during the socialist period in the former Yugoslavia. Due to their supposed commemorative character, these monuments have often been left out of scholarly surveys and analyses. Aft er presenting an overview of the pre-World War II era labor-themed sculpture in the European and Yugoslav contexts, I will analyze the role of this genre of memorialization in the construction of the official narrative of social memory in socialist Yugoslavia. The three thematic units defined in this paper shall be presented through an analysis of selected case studies that point to the specificity of the conceptual and formal approach to the topic of work and labor in socialist Yugoslavia.

Na primjeru Dužijance, manifestacije koju organiziraju bački Hrvati Bunjevci u Subotici, u izlaganju se problematiziraju i analiziraju pitanja revitalizacije i stvaranja tradicije, kroz koncept društvenog sjećanja. Naglasak je na identifikacijskim procesima pri kojima važnu ulogu igra tvorba adekvatnoga sjećanja, kroz procese selekcije te uporabu i stvaranje tradicije (pri čemu tradiciju shvaćamo kao dinamički pojam). Analiza tih procesa temelji se na terenskom i studijskom istraživanju: praćenju raznih segmenata manifestacije (Takmičenja risara i događanja u okviru završne svečanosti) te analizi medijskih prikaza, popularne, stručne i znanstvene literature posvećene Dužijanci.

Ovaj rad se bavi temom društvenog sjećanja kroz prizmu spomenika. Cilj rada je pokazati koju ulogu spomenici imaju pri konstrukciji nečijeg sjećanja, kako na osobnoj tako i na društvenoj razini, pri čemu promatram naracije i prakse koje spomenik potiče.

Analizom dosadašnjih istraživanja spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma na području Hrvatske uočava se niz problema koji otežavaju njezino ravnopravno uključivanje u povijesno- umjetničke narative domaćeg i europskog kiparstva druge polovice dvadesetog stoljeća. Kao jednu od pretpostavki za rješavanje tih problema ovaj rad predlaže formulaciju cjelovitog, sustavnog modela njezine analize, interpretacije i valorizacije. Polazeći od temeljnih funkcija svakoga spomenika – simboličke, utilitarne i estetske – model pretpostavlja da se pri interpretaciji spomeničke plastike, pored analize njezinih morfoloških, formalnih i ikonografskih obilježja, promatra i utjecaj, odnosno uloga svih društvenih i materijalnih činitelja – naručitelja, autora, kritičara i korisnika – koji na različite načine sudjeluju u stvaranju, odnosno održavanju spomenutih spomeničkih funkcija u specifičnom povijesno-umjetničkom i društveno-političkom kontekstu socijalističke Jugoslavije. Prijedlog cjelokupnog modela problemske analize spomeničke plastike nastale u razdoblju od 1945. do 1990. godine, kao i nacrt osnovnih problemskih parametara svakoga od spomenutih društvenih funkcija i činitelja, pojašnjen je i potkrijepljen primjerima.

Tema rada je konstrukcija identiteta Čavoglava, mjesta u Dalmatinskoj zagori, kao mjesta nacionalnog sjećanja. Od 2003. godine u Čavoglavama se organizira proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja, nacionalnog praznika kojim se obilježava godišnjica vojnoredarstvene operacije Oluja i pobjeda u Domovinskom ratu. Proslava tijekom godina postaje vrlo popularna i intenzivira se njezina prisutnost u javnom i medijskom diskursu. Konstruira se predodžba o čavoglavskoj proslavi kao alternativnoj i konkurentskoj u odnosu na službenu državnu proslavu nacionalnog praznika u Kninu, a Čavoglave počinju zadobivati značenje svojevrsnog konkurentskog mjesta sjećanja oko kojeg se vode brojni prijepori. Konstrukcija identiteta Čavoglava bit će stoga razmatrana kroz odnos prema Kninu u okviru teorijskog koncepta društvenog sjećanja, društveno konstruiranog diskursa kojim se u sadašnjosti oblikuju predodžbe o prošlosti, koji ima ulogu legitimiranja trenutnog društvenog poretka i uspostavljanja kohezije određene zajednice, u ovom slučaju nacionalne. Čavoglavski će fenomen biti promotren u kontekstu sjećanja na jednu epizodu nacionalne povijesti, sjećanja na Domovinski rat, a analiza će biti usmjerena na značenje mjesta. Promotrit će se koja se značenja upisuju u mjesto, u kojem kontekstu te kakvo se društveno sjećanje oko tog mjesta konstruira.

Analaiza društvene perecepcije spomenika radničkom pokretu i NOB-u, te načina na koji se jedan udaljeni povijesni događaj, poput Seljačke bune inkorporira u sustav kolektivnoga sjećanja socijalističkoga društva. Na tom tragu razmatra se i odnos između interesa/ukusa lokalne zajednice (naručitelaj)i nastojanja tadašnje kulturne politke da se komemorativni i historijski sadržaji uobliče jezikom apstraktne umjetnosti.

Spomenička skulptura iz razdoblja socijalističke Jugoslavije u dosadašnjim istraživanjima rijetko je bila analizirana u kontekstu interdisciplinarnog polja studija sjećanja. Kako bismo što cjelovitije zahvatili kompleksnu problematiku odnosa društvenog i individualnog sjećanja, spomeničke skulpture i jugoslavenske politike sjećanja, koristili smo se homogenim i neutralnim teorijskih okvirom studija sjećanja Siegfrieda J. Schmidta. Polazeći od analogije i međuzavisnosti kognitivnih i društvenih principa pamćenja i sjećanja, analizu odnosa spomeničke skulpture i jugoslavenskih strategija društvenog sjećanja grupirali smo u dvije problemske cjeline. Prva je zasnovana na ideji da određeni usađeni narativni ili vizualni obrasci utječu na odabir oblika izvedbe društvenog sjećanja u formi spomenika. Njome se pojašnjava kontinuitet spomenika kao izvedbenog oblika društvenog sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji, kao i popularnost i trajanje određenih formalnih rješenja njegove izvedbe. Takva interpretacija doprinosi tumačenju kontinuiteta socijalističkog realizma u jugoslavenskoj spomeničkoj produkciji, te doprinosi razumijevanju heterogenosti formalnog izraza spomeničke skulpture u socijalističkoj Jugoslaviji. Druga problemska cjelina bavi se politikama sjećanja, odnosno načinima odlučivanja, selekcije i medijske distribucije društvenog sjećanja, te daje pregled utjecaja jugoslavenske politike sjećanja na izvedbu društvenog sjećanja u formi spomenika.

Više od četiri i pol stoljeća u četiri sela u okolici Bratislave Hrvati se uspješno odupiru jakim asimilacijskim utjecajima slovačkog okruženja. U trenutku kada su već mnogi pokazatelji ukazivali na neizbježnost njihove konačne asimilacije, s demokratskim promjenama (1989.) stvoreno je pozitivno političko ozračje u kojem dolazi do revitalizacije hrvatskog etničkog i kulturnog identiteta, popraćene osnivanjem brojnih kulturnih društava i institucija. Pristup toj problematici kroz diskurs antropologije društvenog sjećanja u ovome je radu rezultirao jedinstvenim pogledom na pitanje njihova višestoljetnog opstanka, kao i na suvremeni društveno-kulturni kontekst i pitanja identiteta. Interpretacija prošlosti odvija se s ciljem dobivanja odgovora na pitanje kako su tijekom gotovo pet stoljeća odvojenosti od matične domovine uspjeli sačuvati svoj hrvatski jezik i zadržati vlastiti etno-kulturni identitet, dok se analiza i interpretacija suvremenosti usmjeravaju na sagledavanje procesa revitalizacije identiteta i reaktualizacije društvenih sjećanja. Prikazuje se kako, u trenucima koji su već nagoviještali blijeđenje društvenog sjećanja i neminovnost potpune asimilacije, dolazi do svojevrsne materijalizacije sjećanja i naglašavanja opipljivih markera identiteta kojima se ističu specifičnosti ove hrvatske manjine i djeluje na podizanje etničke svijesti unutar te zajednice. Kao prva sustavna kulturno-antropološka analiza o hrvatskoj manjini u Slovačkoj, ovaj rad nadograđuje postojeće spoznaje o povijesti i sadašnjosti hrvatske nacionalne manjine u Slovačkoj. Sagledavanje ove tematike iz vizure antropologije društvenog sjećanja baca novo svjetlo na pitanja etničkog i kulturnog identiteta te zajednice, razloge i okolnosti njezine opstojnosti te naposljetku i nedavnog oživljavanja etničke svijesti.

Podjela Hvara na zapadni, mediteranski, starosjedilački i istočni, doseljenički dio otoka istodobno je podjela na dvije društvene skupine, dvije zajednice sjećanja. Kroz analize predaja o doseljenju kao dijelu društvenoga sjećanja i konstrukcije identiteta utvrđena je razlika u pričama o dolasku i formiranju naselja među stanovnicima istočnih i zapadnih hvarskih naselja. Njima se pokazuje i dokazuje povezanost te pravo na otočni prostor koji naselja zauzimaju. Uočeno je da razlika u kolektivnom sjećanju te njegovoj verbalizaciji počiva i na rodnoj dimenziji. Uz predaje o doseljenju analiziraju se i povijesne predaje povezane s nekim povijesnim događajem u određenom otočnom naselju koji je snažno utjecao na tadašnju lokalnu zajednicu. Takav je povijesni događaj i danas neizostavni dio percepcije ostalih hvarskih naselja o obilježjima nekog mjesta i njegovih stanovnika, temelj stereotipizacije, ali i važan segment identiteta skupine.

Muzeji su ustanove čije je poslanje sabiranje, čuvanje i komuniciranje predmeta baštine. Možemo ih protumačiti kao mjesta sjećanja na kojima se predodžbe o povijesti, prošlosti ili tradiciji materijaliziraju i pohranjuju. Cilj je rada prikazati kako se društveno sjećanje stvaralo i mijenjalo devedesetih godina 20. stoljeća u muzejima u Hrvatskoj. Autorica na primjeru analize kataloga izložaba 1985.-1995. godine Etnografskog muzeja u Zagrebu i Hrvatskoga povijesnog muzeja promatra koji se sve povijesni motivi, ličnosti i tradicije sustavno uvode i naglašavaju u muzejima, a što se nastoji „izbrisati“., Museums are institutions whose mission is to sum up, preserve and communicate the objects of heritage. We can interpret them as places of memory where ideas about history, past and tradition are being materialized and stored. The aim of this paper is to show how social memory was created and changed in the Croatian museums in the nineties. Using the example of the exhibition catalogue analysis from the period 1985-1995 from the Ethnographic museum in Zagreb and the Croatian History Museum, the author’s goal is to show which historical motives, personalities and traditions are systematically being introduced and emphasized in museums and which ones are subject to attempts to have them ‘’erased’’.

Predaja o podrijetlu u mnogim zajednicama predstavlja važan čimbenik izgradnje identiteta. Na takav primjer nailazimo u zajednici hrvatskih Bunjevaca u Vojvodini koji svoje podrijetlo tumače predajom o doseljenju bunjevačke skupine od rijeke Bune, iz područja današnje Hercegovine, u 17. stoljeću. U ovom radu autori iznose rezultate vlastitog terenskog istraživanja u navedenoj zajednici pri čemu razmatraju funkcioniranje predaje u trenutnom kontekstu u okviru teorijske koncepcije društvenog sjećanja. Društveno sjećanje definira se kao društveno konstruiran diskurs kojim se u sadašnjosti oblikuju predodžbe o prošlosti i koji služi kao sredstvo uspostavljanja kohezije određene zajednice. Konstruiranje društvenog sjećanja je „suvremen proces kojim zajednice iz uku- pnosti povijesnih zbivanja izabiru odgovarajuće fragmente, reinterpretiraju ih i čine os- novicom za konstruiranje grupnog identiteta“ (Škrbić Alempijević 2009: 5). Na temelju prikupljene terenske građe autori s jedne strane analiziraju prakse i obrasce kojima se čuva i prenosi predaja o podrijetlu stavljajući pritom naglasak na praksu organiziranog posjećivanja izvora rijeke Bune. S druge strane, na temelju naracija članova zajednice analiziraju značenja koja se pripisuju predaji o podrijetlu u trenutnom društvenom kontekstu ukazujući na važnost društvenog sjećanja u oblikovanju identiteta zajednice.

Koncept baštine, bilo prirodne ili kulturne, nalazi se u srži uspostave zaštićenih pod- ručja kao manifestacija želje da se očuva neko danas ugroženo stanje, proces ili pojava baštinjena iz prošlosti. Autor analizira različite ideološke podloge ovog poriva za oču- vanjem te iz te perspektive samopropituje vlastito djelovanje kao stručnog suradnika za kulturnu baštinu u Parku prirode Učka. Izlaže se povijest planinske Istre isprepletena različitim primjerima pohrane ili zadrža- vanja društvenog sjećanja u tom krajoliku, te se u tom kontekstu preispituje društvena uloga zaštićenog područja kao mehanizma prijenosa i kreacije društvenog sjećanja.

Koncept baštine, bilo prirodne ili kulturne, nalazi se u srži uspostave zaštićenih pod- ručja kao manifestacija želje da se očuva neko danas ugroženo stanje, proces ili pojava baštinjena iz prošlosti. Autor analizira različite ideološke podloge ovog poriva za oču- vanjem te iz te perspektive samopropituje vlastito djelovanje kao stručnog suradnika za kulturnu baštinu u Parku prirode Učka. Izlaže se povijest planinske Istre isprepletena različitim primjerima pohrane ili zadrža- vanja društvenog sjećanja u tom krajoliku, te se u tom kontekstu preispituje društvena uloga zaštićenog područja kao mehanizma prijenosa i kreacije društvenog sjećanja., The concept of heritage, whether natural or cultural, is at the heart of the establishment of protected areas as a manifestation of the desire to preserve a now endangered state, a process or a phenomenon inherited from the past. The author analyzes different ideological basis for this urge for preservation it and from that perspective he examines his own work as a scientific assistant for cultural heritage in the Učka Nature Park. The history of the mountainous Istria is presented intertwined with different examples of the storage or retention of social memory in that landscape, and in this context, it examines the social role of protected areas as a mechanism of transfer and creation of social memory.

Rad tematizira načine na koje se izražava društveno sjećanje na Viški boj u recentnom hrvatskom kontekstu. Naglasak se stavlja na komemorativne prakse koje prate obljetnice Viškoga boja.

Autor izlaže raznovrsne emanacije povijesne ličnosti, Matije Gupca, u svakodnevnom životu, analizira ga kao prostor raznovrsnih interpretacija, ideoloških posezanja, ali i mjesto društvene kritike unutar popularne kulture

Ovaj je rad proizašao iz istraživanja provedenog u okviru projekta "Politička mjesta u transformaciji", a podaci iz rada su rezultat terenskog rada obavljenog 22. svibnja 2004. godine u Kumrovcu, rodnom mjestu Josipa Broza Tita. Cilj istraživanja bio je utvrditi promjene koje Kumrovec kao političko mjesto doživljava u postsocijalističkom kontekstu suvremene Hrvatske te pokušati sagledati te promjene s više različitih stajališta.

Cilj rada je rasvijetliti društveno sjećanje na pomorsku bitku iz 1866. godine, odnosno stavove udruga i pojedinaca prema tom povijesnom zbivanju koji se konstruiraju i mijenjaju ovisno o aktualnom društvenom i političkom kontekstu. Pogledi na Viški boj prate se u dijakronijskom presjeku, s naglaskom na suvremene naracije, i to kroz tri prizme: opisivanjem proslava, praćenjem ponašanja oko spomenika "Viški lav" te analizom povijesnih prikaza bitke. Postavlja se i pitanje koliku ulogu sjećanje na Viški boj igra u samoidentifikaciji lokalnoga stanovništva danas.

Cilj rada je rasvijetliti društveno sjećanje na višku pomorsku bitku iz 1866. godine, odnosno stavove udruga i pojedinaca prema tom povijesnom zbivanju koji se konstruiraju i mijenjaju ovisno o aktualnom društvenom i političkom kontekstu. Pogledi na Viški boj prate se u dijakronijskom presjeku, s naglaskom na suvremene naracije, i to kroz tri prizme: opisivanjem proslava, praćenjem ponašanja oko spomenika "Viški lav" te analizom povijesnih prikaza bitke. Postavlja se i pitanje koliku ulogu sjećanje na Viški boj igra u samoidentifikaciji lokalnoga stanovništva danas., The article discusses the aspects of the social memory of the sea battle of Vis from 1866 and the ways in which this memory has been materialized from the end of the 19th century till today. The concept of social memory was discussed following the theoretical premises offered by Maurice Halbwachs, Paul Connerton and Pierre Nore who defined it as the attitude of certain organizations and individuals towards a specific historical event which was reconstructed and modified depending on current social and political context. The incentive for this research, which was a combination of qualitative ethnological fieldwork and archive analysis, was the celebration of the 140th anniversary of the battle of Vis which took part in the town of Vis in 2006. The authors were emphasizing the current interpretations of the battle of Vis and were questioning the ways in which this recent interpretation of the ‘glorious past’ was different from the narratives which were constructed around this event in the past. The interpretations of the battle of Vis were analyzed diachronically and the emphasis was placed on modern narratives, followed in three different episodes: descriptions of the celebrations, observing the ways people behaved in front of the monument of the Lion of Vis and the analysis of the historical sources on the battle of Vis. The authors also raised the question: for whom were these festivals organized and what role the memory of the battle of Vis plays in the self-identification of the local population today. They are trying to throw some light on the reasons why the local population remains relatively inactive in these celebrations. Since the discrepancy between what people thought of as their heritage on one hand and their individual experiences and attitudes towards the materializations of the past on the other was clearly visible, the authors found that the concept of culture seen as the ‘located practice’ - what people did in actual situations - rather than as text, was more useful. On the level of local unofficial discourse, the battle of Vis was still perceived with a certain amount of disagreement with the official rhetoric. Today the anniversaries of the battle of Vis and the Lion of Vis do not play such an important role in everyday life of the people of Vis, maybe also partly because these locuses of memory have lost their role as the symbols of resistance and survival of the recognizable local identity during turbulent historical and political times.