Search

Na primjeru poslijeratnog opusa Antuna Augustinčića, moguće je izdvojiti osnovne ikonografske teme koje se javljaju u spomeničkoj skulpturi tijekom kratkog i prilično traumatičnog razdoblja soc-realizma u hrvatskoj poslijeratnoj umjetnosti. Posebno se izdvajaju tri tematska kruga: portreti Vođa i heroja Revolucije, prizori bitaka i narodnog otpora, te simboličke figure boraca, radnika i rudara u funkciji anonimnih stupova političke borbe. Augustinčić ih usvaja tijekom svog dvogodišnjeg boravka u SSSR-u (1945- 46), u detaljima prilagođava specifičnostima nacionalne situacije i koristi kao predložak svih svojih poslijeratnih spomeničkih realizacija. U njihovu oblikovanju oslanja se na formalno-kompozicijska rješenja historijskog spomenika druge polovice XIX. stoljeća, kao i većina sovjetskih umjetnika. Po veličini zahvata i političkom značaju Augustinčićevi projekti bi se mogli prije mjeriti s djelima Vučetića, Manizera ili Merkurova, no sa spomenicima domaćih autora iz istog perioda. Predimenzioniranost, bujna, čak pretjerana naracija, obilje političkih metafora i jeftinih simbola, prihvaćanje koncepcije umjetnosti kao sredstva ideološke propagande, obilježavaju većinu Augustinčićevih spomenika i petvaraju ih u neuvjerljive političke slogane upitne vrijednosti. Naznačene teme kontinuiraju u njegovu opusu i tijekom 60-tih i 70-tih godina, kada je ideološki pritisak na umjetnost već značajno oslabljen u ime novog, ništa manje političkog, projekta njene libralizacije.