Search

Grad Opuzen nalazi se na jugu Republike Hrvatske, u blizini delte Neretve. Ovim diplomskim radom grad je sagledan iz perspektive umjetničke topografije, projekta Instituta za povijest umjetnosti, što podrazumijeva uvid u genezu grada, konkretno geografske, prometne i demografske značajke te povijesni kontekst, kako bi se mogla predstaviti preobrazba Opuzena od njegova nastanka do današnjeg stanja. Otkrivanjem urbane morfologije uočavaju se njezini akcenti: spomenici koji se ističu u gradskoj vizuri i koji upućuju na povijesni život grada. U širem okruženju nalaze se dvije fortifikacije, Brštanik i Kula Norinska, čije postojanje i dominacija u krajoliku podsjećaju kako se i u samom Opuzenu nekada nalazilo utvrđenje Forte Opus, od kojeg danas nije ništa sačuvano. Stoga se otvorio prostor sljedećem akcentu, glavnom gradskom trgu koji kao cjelina zauzima najveći dio površine nekadašnje utvrde. Uz promjenu iz vojne funkcije u naselje, druga je najveća promjena krajolika grada koji je u povijesti etiketiran močvarnim smještajem, nastala provedbom regulacije i melioracije. U vrijeme regulacije nastaje možda najzapaženiji akcent u panorami grada, Stari most. Uvidom u značaj ovih spomenika, dolazi se do shvaćanja potrebe za njihovom zaštitom, stoga će se prezentirati njihovo trenutno stanje očuvanosti odnosno zapuštenosti kao apel na konzervaciju. U kontekstu zaštite spomenika prokomentirat će se vandalizam prema spomeniku, skulpturi Stjepana Filipovića, što je rezultiralo njegovim gubitkom u ambijentu Opuzena. Na koncu, ponudit će se prijedlozi za oživljavanje ambijentalnih i spomeničkih vrijednosti, koji se pronalaze u okviru dva dokumenta Vijeća Europe: Faro konvenciji i Deklaraciji Santiago de Compostela te projektu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Atlas tehničke baštine. The town of Opuzen is located in the south of the Republic of Croatia, near the delta of Neretva River. This master thesis examines the city from the perspective of artistic topography, inspired by a project of the Institute of Art History, which entails an insight into the genesis of the city, specifically geographical, traffic and demographic features, as well as the historical context, in order to present the transformation of Opuzen from its creation to its current state. Discovering the urban morphology reveals its accents: monuments that stand out in the city environment and point to the historical life of the city. In the wider area there are two fortifications, Brštanik and Kula Norinska, whose existence and dominance in the landscape remind that in Opuzen there used to be a fortress called Forte Opus, of which nothing has been preserved today. Therefore, space was opened for the next accent, the main city square, which as an ensemble occupies the largest part of the area of the former fortress. In addition to the change from a military function to a settlement, the second biggest change in the landscape of the city, which in history has been labelled as a swamp, was created by the implementation of regulation and land reclamation. At the time of regulation, perhaps the most noticeable accent in the city's panorama, the Stari most, was created. An insight into the significance of these monuments leads to an understanding of the need for their protection, therefore their current state of preservation or neglect is presented as an appeal for conservation. In the context of the importance of monument protection thesis brings a comment on vandalism towards sculpture of Stjepan Filipović, which during Homeland War resulted in its loss in the surroundings of Opuzen. At the end, proposals are offered for the revival of ambient and monumental values, which are found within two documents of the Council of Europe: The Faro Convention and the Declaration of Santiago de Compostela. Also, in the Miroslav Krleža Lexicographic Institute project, called Atlas of Technical Heritage. more...

18 182 165 M50 М51

To study the complex relationships of genera and species within the family Salmonidae, most research are based on molecular methods. However, morphometric methods are an important part of research and in combination with molecular methods can provide more complete results on the taxonomy, systematics and phylogeny of salmonid species. Brown trout is certainly the most attractive among them, and previous studies has shown that it represents a very variable species, both morphologically and genetically. This is evidenced by the existence of eight phylogenetic lineages within this species: Danube (DA), Atlantic (AT), Mediterranean (ME), marmoratus (MA), Adriatic (AD), Tigris, Duero and Dades. An exceptional diversity of native geographically specific populations is found in the Balkan Peninsula. Previous studies have shown that the uncontrolled introduction of nonnative lineages in this area has threatened the status of these populations. In this research, 15 populations in the Danube basin of the central-western and eastern part of Croatia were analyzed. One of the analyzed populations was from the fish farm “Vrabac”. To determine the population structure of brown trout, as well as the degree of introgression of non-native genetic material, three molecular markers were used: the control region of mitochondrial DNA, the locus of the nuclear gene L-lactate dehydrogenase and eight microsatellite loci. Additionally, the method of geometric morphometry was used to determine variations in body shape between native and introduced lineages, and their hybrids. Two phylogenetic lineages (DA and AT) and a total of four haplotypes (Da1, Da2, Da22 and At1) were identified in the analyzed populations. Among the haplotypes, only Da1 is defined as native. The biggest threat to the indigenous stock is represented by the introduced individuals of the AT lineage, and the hybridization between AT and DA individuals that was established in all analyzed natural watercourses. The presence of non-native individuals most likely originates from imported, farmed and uniform populations of brown trout. As a possible confirmation of this conclusion are the results of geometric morphometry that showed the least variation in body shape in Atlantic brown trout individuals from the “Vrabac” fish farm and those found in natural watercourses. Potočna pastrmka predstavlja izuzetno morfološki i genetički varijabilnu vrstu čiji se taksonomski status često menjao. Danas je poznato osam filogenetskih linija koje su definisane kao kompleks vrste Salmo cf. trutta – dunavska (DA), atlantska (AT), mediteranska (ME), marmoratus (MA), jadranska (AD), Tigris, Duero i Dades. Zapadni Balkan je oblast koju odlikuje najveći fenotipski i genotipski diverzitet pastrmskih populacija, a veliki deo unutrašnje teritorije pripada crnomorskom slivu u kojem je nativan dunavski Da1 haplotip. Brojna istraživanja populacija potočne pastrmke na ovom prostoru pokazala su da je njihov genetički diverzitet narušen introdukcijom alohtone atlantske filogenetske linije, ali i nenativnih dunavskih haplotipova. Uzgoj alohtonih linija i poribljavanje ribolovno atraktivnih reka na Zapadnom Balkanu ima dugu istoriju. Ispitivanje genetičke strukture gajenih populacija nije zakonski regulisano, iako su ove populacije najčešće jedini dostupni materijal za poribljavanje. Reke dunavskog sliva u Hrvatskoj slabo su istražene s aspekta genetičkog diverziteta populacija potočne pastrmke i zato je cilj ovog istraživanja bio ispitivanje genetičke strukture populacija, njihovog statusa i uticaja alohtonih linija na njihov opstanak. Analizirano je 15 populacija u dunavskom slivu centralno-zapadnog i istočnog dela Hrvatske. Molekularni markeri korišćeni u ovom istraživanju bili su: kontrolni region mitohodrijske DNK, lokus jedarnog gena L-laktat dehidrogenaze i osam mikrosatelitskih lokusa. Amplifikacija kontrolnog regiona urađena je upotrebom odgovarajućih prajmera, a dobijene sekvence upoređene su sa poznatim sekvencama iz prethodnih istraživanja na drugim područjima. Restrikcionom analizom sekvenciranog lokusa L-laktat dehidrogenaze procenjeno je ukrštanje između različitih filogenetskih linija. Analizom osam mikrosatelitksih lokusa utvrđena je struktura populacija potočne pastrmke, kao i stepen introgresije alohtonog genetičkog materijala u autohotni. Morfometrijske analize urađene su metodom geometrijske morfometrije kako bi se utvrdile varijacije u obliku tela između autohtonih i alohtonih linija, ali i njihovih hibrida. Sekvenciranjem je identifikovano četiri haplotipova, od kojih tri pripadaju dunavskoj, a jedan atlantskoj filogenetskoj liniji. Samo jedan haplotip (Da1) smatra se autohtonim za istraženo područje. Dva haplotipa opisana su prvi put – Da1f na lokalitetu Jankovac-potok i Da1g u reci Toplica. Ostali haplotipovi potočne pastrmke (Da2, Da22 i At1) najverovatnije su dospeli u prirodne vodotokove nekontrolisanim poribljavanjem iz ribnjačkih populacija. Hibridi dunavske i atlantske filogenetske linije identifikovani su u svim istraženim rekama, osim u ribnjaku „Vrabac” gde su sve jedinke „čiste” atlantske. Analizom mikrosatelitskih lokusa utvrđena je velika izmešanost među populacijama, potvrđujući dugu istoriju introdukcije nenativnim genetičkim materijalom, koji najverovatnije potiče iz uvezenih i gajenih jedinki atlantske filogenetske linije. Potencijalna potvrda o poreklu atlantskih pastrmki predstavljena je dodatnim morfometrijskim analizama, koje su Takođe je utvrđena jasna diferencijacija u obliku tela između jedinki atlantske linije s jedne strane i dunavske linije i hibrida s druge strane. Najveće razlike uočene su u visini tela, dužini glave i veličini očiju. Morfološke razlike između dunavke linije i hibrida nisu bile statistički značajne. Rezultati ovog istraživanja pokazali su da su autohtone populacije potočne pastrmke u rekama dunavskog sliva na području Hvatske ugrožene. Glavni razlog je nekontrolisano poribljavanje neadekvatnim materijalom, koji je dostupan u ribnjacima i čine ga uglavnom uvezene pastrmke atlantske filogenetske linije. Poznavanje strukture divljih i gajenih populacija od izuzetnog je značaja za predlaganje i implementaciju konzervacionih mera, kako bi se sprečilo dalje nestajanje jedinstvenog autohtonog genofonda potočne pastrmke. more...

Zvonici su najistaknutiji graditeljski elementi i identiteti gradova. Gradnjom zvonika katedrale sv. Dujma kroz 13. i 14. stoljeće, Split dobiva simboličku okomicu koja je svoju ulogu zadržala do današnjih dana. Utjecaj prirodnih nepogoda kroz stoljeća zahtijevao je kontinuiranu skrb, ojačanja te popravke. Shodno složenosti građevine i težini oštećenja, poduzeta je radikalna obnova zvonika krajem 19. i početkom 20. stoljeća te je predstavljala jedan od najvećih zahvata restauracije u to vrijeme (za tadašnje značenje pojma restauracije i restauriranja). U vremenskom odmaku od jednog stoljeća od završetka radova, na zvoniku katedrale ponovno su započeti zahvati obnove suvremenim konzervatorskim i restauratorskim metodama. Ovaj rad se, osim povijesno-umjetničkog sažetka i kronologije svih radova kroz povijest, referira i na primijenjene metode s naglaskom na lasersku metodu čišćenja more...

Crkva Svih Svetih nastala je u drugoj polovici 16. stoljeća kao Mehmed-begova džamija. Džamija je upamćena po njegovom sinu Ibrahimu-paši. Džamija pripada potkupolnom tipu osmanskih džamija sa središnjim prostorom u obliku pravilnog kvadrata s kupolom te trijemom s četiri stupa koja su nosila tri manje kupole. Nakon više od 150 godina osmanske vlasti, Slavonija je oslobođena i džamija je sačuvana tako što je prenamijenjena u kršćansku crkvu. Ostali spomenici iz osmanskog razdoblja uglavnom su izgubljeni osim nekolicine primjera tako da je đakovačka džamija jedina sačuvana u cijeloj Slavoniji i jedna od tri u cijeloj Hrvatskoj. Građevinu možemo promatrati kroz pet većih faza pregradnje. Nakon džamijske faze, tu su još i barokna faza, faza baroknog klasicizma, klasicistička faza i historicistička faza. Godine 1988. provedena su opsežna istraživanja te 1989. godine izvedeni konzervatorski radovi kako bi se predstavila slojevitost građevine. Provedena je kombinacija dva pristupa, poštivanja izvornika i interpolacije, te je otkrivena kupola džamije. Nakon toga nije bilo većih zahvata, a obnavljana je još 2001. i 2021. godine. The All Saints church in Đakovo was built in the second half of the 16th century as the Mehmed-beg mosque. The mosque is commonly known as Ibrahim-pasha's mosque who was Mehmed's son and heir. The mosque belongs to a common type of domed mosques built by the Ottoman empire, consisting of a single domed square space with a portico consisting of four columns supporting three small domes. After over 150 years of Ottoman rule, Slavonia was liberated and the mosque survived because it was turned into a Christian church. Other remnants of the Ottoman period were mostly lost, but for a few examples, so the Đakovo mosque is the only remaining mosque in Slavonia, and one of three in the entire Croatia. The church has five distinct historical layers. After the mosque phase, there was a baroque phase, a baroque-classicism phase, a classicism phase, and a historicism phase. In 1988, detailed research was conducted on the history of construction and in 1989 conservation efforts were carried out in order to present its construction history. They were based on a combination of two approaches, preservation of the original narthex and interpolation, as well as the uncovering of the dome. After that, only smaller interventions were carried out in 2001 and 2021 to maintain the church's condition. more...

Iako je u prošlosti uglavnom svrstavana pod “razno” u odnosu na druge pisane dokumente, fotografija se u današnje vrijeme sve više smatra primarnim povijesnim izvorom. U prvom dijelu rada objašnjeni su neki od osnovnih pojmova koji se vežu uz arhive i fotografije te koja je zapravo uloga fotografije u arhivu. Opisani su različiti postupci nastanka fotografija kroz povijest (heliogravura, dagerotipija, želatinske, suhe emulzije) do danas. Fotografije kao specifično arhivsko gradivo zahtijevaju posebne uvjete prostora za njihovo pravilno očuvanje, ali prije svega posebno educirano osoblje čija je zadaća osigurati navedene uvjete te znati pravilno postupati s fotografijama što je objašnjeno pred sam kraj rada. Glavni fokus u radu je stavljen na osnove koje je potrebno poštivati prilikom arhiviranja i konzervacije fotografija. Although in the past it has mostly been classified as “miscellaneous” in relation to other written documents, photographs are nowadays increasingly considered as a primary historical source. The first part of the thesis explains some of the basic concepts associated with archives and photographs and discusses the role of photography in the archives. Various procedures for the creation of photographs throughout history (helioengraving, daguerrotipia, gelatin, dry emulsions) to date are described. Photographs as a specific archival material require special storage conditions for their proper preservation, but above all specially educated staff whose task is to secure the conditions and to know how to handle the photographs properly, which is explained towards the end of the thesis The focus of this thesis is on the fundamental requirements to be respected when archiving and preserving photographs. more...

Dvije srodne vrste pastrva, Salmo trutta Linnaeus, 1758 i Salmo labrax Pallas, 1814, nastanjuju područje Plitvičkih jezera. Salmo labrax je zavičajna vrsta na navedenom području gdje je zabilježena i prisutnost njezinih čistih populacija koje su rijetkost u ostatku Europe. Za razliku od nje, S. trutta je na promatranom području strana vrsta te negativno utječe na opstanak S. labrax. Nadalje, prisustvo invazivne vrste Oncorhynchus mykiss (Walbaum, 1792), eutrofikacija te izgradnja brana i pregrada također ugrožavaju populacije S. labrax kojima prijeti izumiranje. Cilj ovog istraživanja bio je napraviti filogenetsku rekonstrukciju, odrediti evolucijsku povijest i osnovne mjere genske raznolikosti te utvrditi protok gena i migracije između populacija tri navedene vrste kako bi se dobio bolji uvid u njihove odnose. Analize sam provela na temelju sekvenci gena za citokrom b i kontrolne regije korištenjem metode najveće parsimonije, metode najveće vjerojatnosti, metode susjednog povezivanja te Bayesove metode. Dobiveni rezultati potvrđuju da je vrsta S. labrax zavičajna, dok su S. trutta i O. mykiss unesene iz više različitih izvora na promatrano područje. Utvrđena je vrlo niska genska raznolikost zavičajne vrste, pogotovo njezinih čistih populacija, kao i zanemarive migracije između njih, dok više vrijednosti genske raznolikosti zabilježene kod unesenih vrsta upućuju na njihov viši evolucijski potencijal i bolju prilagodljivost. Two related trout species, Salmo trutta Linnaeus, 1758 and Salmo labrax Pallas, 1814, inhabit the Plitvice Lakes area. S. labrax is native to the area where its pure populations, considered rare in the rest of Europe, have been recorded. However, S. trutta is considered an alien species there and negatively affects the survival of S. labrax. The presence of the invasive Oncorhynchus mykiss (Walbaum, 1792), eutrophication and the construction of dams and barriers also pose a threat to S. labrax. The aim of this study was to make a phylogenetic reconstruction and determine the evolutionary history, basic measures of genetic diversity, gene flow and migrations of three observed species in order to gain a better insight into their relationships. I based the analysis on cytochrome b gene and control region sequences using the methods of maximum parsimony, maximum likelihood, median joining and the Bayesian analysis. The results confirm S. labrax is native, while S. trutta and O. mykiss were introduced from several different sources to the observed area. Low genetic diversity of S. labrax, especially its pure populations, as well as insignificant migration rates between them, were determined. Higher values of genetic diversity of introduced species indicate their evolutionary potential. more...

Članak problematizira odnos modernističkoga procesa urbanoga razvoja prema antičkoj spomeničkoj baštini između dva svjetska rata na primjeru grada Pule. U tom je razdoblju Pula bila u sastavu talijanske države, čiju je politiku prvenstveno obilježio fašizam. Uzimajući u obzir specifičnu ideološku vrijednost koju je narativ antičkoga Rima imao za fašistički pokret, namjera je članka locirati ključne trenutke povezivanja toga narativa pomoću konkretnih spomenika poput Slavoluka Sergijevaca, Augustova hrama i amfiteatra (Arene), s urbanom transformacijom grada koja se odvijala u tom periodu. Koristeći se povijesnoumjetničkom metodom istraživanja, autor opisuje zahvate na tim spomenicima u kontekstu šire društvene, političke i kulturne klime, kao i teorijskih okvira koji su usmjeravali same zahvate. Članak je strukturiran u pet poglavlja, od kojih prva tri sagledavaju intervencije na važnim rimskim spomenicima u gradu, dok se četvrto bavi teorijskim okvirom koji je utjecao na same zahvate, prvenstveno kroz misao talijanskoga arhitekta Gustava Giovannonija. Posljednje poglavlje nudi sintezu toga eklektičnog procesa modernizacije grada kroz opis urbanističkoga plana Luigija Lenzija koji je sumirao dotadašnje parcijalne realizacije u gradskom tkivu. Članak rezultira detaljnijim pojašnjenjima odnosa koji su postojali između različitih disciplina, poput arhitekture, arheologije, konzervatorstva i urbanizma, bez čije se suradnje takav proces nije mogao realizirati. Osnovni je cilj tako osmišljenoga procesa bio stvoriti arhitektonsku scenografiju za političke parade, manifestacije i marševe modernističkoga masovnog društva. Filmska kamera, to novo oko, uvjetovala je samu scenografiju na formalnoj razini – morala je biti dijakromatska, davati ritam sekvencama, usmjeravati oko promatrača. Nova arhitektura, služeći se antikom kao svojim ishodištem, pružila je kameri željenu scenografiju., Soffermandosi sull’esempio della città di Pola, l’articolo considera l’approccio che lo sviluppo urbanistico modernista adottò nei confronti del patrimonio monumentale antico tra le due guerre mondiali. In questo periodo Pola fece parte dello Stato italiano la cui politica fu in primo luogo definita dal fascismo. Prendendo in considerazione il valore ideologico specifico che l’immaginario dell’antichità romana ebbe per il movimento fascista, l’articolo si pone l’obiettivo di riconoscere i momenti cruciali nel collegamento di tale immaginario con la trasformazione urbana della città avuta luogo in questo periodo, soprattutto attraverso l’uso di monumenti concreti quali l’Arco dei Sergi, il tempio d’Augusto e l’anfiteatro (l’Arena). Avvalendosi del metodo di ricerca storico artistico, l’autore descrive gli interventi apportati a tali monumenti nel contesto di un più ampio clima sociale, politico e culturale, oltre a considerare il contesto teorico che ha indirizzato gli interventi stessi. L’articolo è strutturato in cinque capitoli di cui i primi tre trattano degli interventi applicati ai più rilevanti monumenti romani della città mentre il quarto capitolo tratta il principio teorico che ha influenzato gli interventi, in primo luogo il pensiero dell’architetto italiano Gustavo Giovannoni. L’ultimo capitolo offre una sintesi di questo processo eclettico di modernizzazione della città attraverso la descrizione del piano urbanistico di Luigi Lenzi che riassume quanto era stato parzialmente realizzato nel tessuto cittadino fino a quel momento. L’articolo offre spiegazioni dettagliate sui rapporti che esistevano tra le varie discipline quali l’architettura, l’archeologia, la conservazione e l’urbanistica; discipline senza la cui interazione il processo di modernizzazione non si sarebbe potuto realizzare. L’obiettivo principale di questo processo era quello di creare una scenografia allestita per le parate politiche, per le manifestazioni e le marce della moderna società di massa. La macchina da presa, questa nuova tipologia di occhio, condizionò l’aspetto della scenografia a livello formale – essa doveva essere diacromatica, dare un ritmo alle sequenze, indirizzare lo sguardo dell’osservatore. Il nuovo tipo di architettura, usando il periodo dell’antichità romana come punto di partenza, offrì alla telecamera la scenografia desiderata., The article addresses the relationship the modernist process of urban development had with the monument heritage from the Antiquity between the two world wars taking as the example the city of Pula. At that time, Pula was part of the Kingdom of Italy, whose policy was primarily marked by fascism. Considering the specific ideological value that the narrative of the ancient Rome had for the fascist movement, the article intends to locate key moments when this narrative had made the connection to the concrete monuments such as the Arch of the Sergii, the Temple of Augustus and the amphitheatre (Arena) with the urban transformation of the city that was happening then. Using the methods of art historical analysis, the author describes the interventions on these monuments in the context of the wider social, political and cultural climate, as well as the theoretical frameworks that guided the interventions themselves. The article is structured in five chapters, the first three of which observe the interventions on important Roman monuments in the city, while the fourth deals with the theoretical framework that influenced the interventions themselves, primarily through the notions of Italian architect Gustavo Giovannoni. The last chapter offers a synthesis of this eclectic process of modernization of the city through a description of the urban planning of Luigi Lenzi, which summarized the previous partial implementation in the urban fabric. The article further results in more detailed explanations of the relationships that existed between different disciplines, such as architecture, archaeology, conservation and urbanism, without whose cooperation such process could not have been implemented. The main goal of the process designed in this way was to create an architectural scenography for the political parades, events and marches of the modernist mass society. The film camera, that new eye, conditioned the scenography itself on a formal level – it had to be dichromatic, give rhythm to the sequences, steer the eye of the observer. The new architecture, using antiquity as its foundation, gave the camera the desired scenography. more...

Rad donosi nove, ažurirane, topografsko-statističke podatke o lokalitetima sa stećcima na dubrovačkom području, s posebnim naglaskom na područje današnje, administrativne, općine Dubrovačko primorje te rezultate arheoloških istraživanja lokaliteta Novakovo greblje u Čepikućama. Kroz navedena istraživanja utvrđeno je postojanje groblja sa stećcima u razdoblju od sredine 13. do u drugu polovicu 15. st., s tim da je isti položaj korišten kao groblje već u 8.-9. st. Po završetku arheoloških radova obavljena je konzervacija i restauracija svih stećaka., Detailed survey of stecak sites in wider Dubrovnik region was published in the context of creating the catalogue for the exhibition "Stecaks" held in Klovicevi Dvori in Zagreb (2008) and later in the framework of the project "HER.CUL" (2010-2013) as well as in the publication of Dubrovnik Museums: Stecaks and other late medieval gravestones in the western Dubrovnik region (2018-2019). In this way the status of at least topographic and statistic data was updated. In that context, we can find stecaks in the area of Konavle Municipality (24 sites with 588 stecaks), Municipality of Zupa Dubrovacka (4 sites with 21 stecaks) administrative area of the City of Dubrovnik from Sumet in the east to Dubravica and Ridica in the West (10 sites with 68 stecaks) and Dubrovnik coastal area (29 sites with 362 stecaks). That would be 67 sites with 1039 stecaks in total. Archaeological research as well as conservation and restoration of all stecaks at the site Novakovo Greblje in Cepikuce, Dubrovnik Littoral Municipality are also published in the framework of the mentioned project "HER.CUL". Archaeological excavations from 2013 showed that late medieval graveyard with stecaks was located at the position of the former graveyard from the 8th/9th century AD. Cluster of bones (of at least 10 individuals) was the only leftover from the former graveyard and it was located in the central part of the site. As far as the graveyard with stecaks is concerned there were 6 stecaks and 5 graves with 15 buried individuals in total. According to the results of C-14 analysis graveyard was used from the first half of the 13th century to the second half of the 15th century. Only one woman was buried in the period from 1300 to 1400 under the biggest and most beautiful stecak, gabled tombstone, decorated by the shield and sworn and illustration of a horseman. That is a very valuable information for us, because we can place the emergence of the gabled tombstone in that period. Question of possible continuation of burying under stecaks after Dubrovnik Littoral became a part of Dubrovnik Republic in 1399, is also solved. It was determined that at least two burials had been performed in the 15th century. Although Novakovo Greblje is for the time being the only systematically archaeologically researched graveyard with stecaks in Dubrovnik region, it can be assumed that burying under stecaks was continued independently of changes in the government and ruling with certain areas. In any case, those are extremely valuable remnants of the late Middle Ages cultural heritage, which complete knowledge of stecaks culture, not only in Dubrovnik but also wider region. more...

Godine 2019. pokrenut je projekt zaštite i obnove ruševne crkvice Gospe od Zdravlja, smještene u Gornjim Brelima. Projekt je podijeljen u faze popisno-registracijske obrade, analitičke i plansko-projektne obrade, izvedbe arheoloških radova, izvedbe radova obnove te prezentacije, stalnog održavanja i inspekcije. Osim dvije potonje, sve su projektne faze do vremena pisanja ovog rada provedene. U radu se donosi prikaz tih provedenih i planiranih faza te specifičnih koraka u metodologiji zaštiti crkvice. Uz opis tijeka, rad je obogaćen teorijskim raspravama o kulturnim krajolicima, buffer zonama i metodologiji zaštite spomenika. Riječ je o interdisciplinarnom, istraživačko-praktičnom tipu rada, u kojem je autorica aktivno sudjelovala u čitavom tijeku zaštite crkvice. In 2019, the project of preservation and restoration of the ruined church of Our Lady of Health, located in Gornja Brela, was launched. It was divided into phases of census-registration processing, analytical and project-planning processing, archeological works, restoration works and the phase of presentation, continuous maintenance and inspection. Except for the latter two, all project phases had been completed by the time this paper was written. The paper presents these implemented and planned phases and specific steps in the methodology of preserving the church. In addition to the description of the course, it is enriched with theoretical discussions on cultural landscapes, buffer zones and the methodology of monument preservation. The paper is based on interdisciplinary research and active participation of the author throughout the project of preserving the church. more...

The chamois, Rupicapra spp, is a species in the family Bovidae and one of the most common mountain ungulates, distributed in the mountain ranges of Europe and Asia Minor, where it occurs in two species according to its morphological and behavioral characteristics: the Northern chamois R. rupicapra (with subspecies cartusiana, rupicapra, tatrica, balcanica, carpatica, asiatica and caucasica) and the Southern chamois R. pyrenaica (with subspecies parva, pyrenaica and ornata). The major histocompatibility complex (MHC) is a family of genes that encode receptors that recognize and bind antigens to present them to T cells. They are therefore central to vertebrate adaptive immunity. The MHC region comprises some of the most variable loci in the vertebrate genome, which have been associated with various fitness traits and thus with the long-term persistence of populations. Because of their wellcharacterized function and exceptional diversity, they represent excellent markers for evolutionary ecology and conservation. Traditional methods have been commonly used for their genotyping, but the introduction of next-generation sequencing has enabled more accurate and reproducible genotyping of such polymorphic gene families. In this work, the genetic diversity of the second exon of the MHC class II DRB locus was analyzed in 110 individuals from populations covering most of the range of the genus Rupicapra using a next-generation approach (Ion Torrent S5, Thermo Fisher). MHC DRB exon 2 encodes functionally important residues of the antigen binding groove and can therefore be used as a measure of the functional diversity of DRB alleles. Twenty-five MHC DRB alleles were found, each translated into a unique amino acid sequence, indicating the functional importance of polymorphism between alleles. Fourteen novel DRB alleles were identified in this study, two of which were found only in R. r. carpatica, two in R. r. asiatica, three in R. r. balcanica, and four only in R. r. rupicapra. A gene duplication was not identified. The high ratio of the relative rates of non-synonymous to synonymous mutations and the presence of trans-species polymorphisms suggest that this locus was under strong balancing selection throughout the evolutionary history of this species. Divokoza (Rupicapra spp.) je papkar iz porodice šupljorožaca (Bovidae) rasprostranjen na planinskim lanacima diljem Europe i Bliskog Istoka, a prema morfoloških i bihevioralnim svojstvima dijeli se na dvije vrste: sjevernu divokozu Rupicapra rupicapra (sa podvrstama cartusiana, rupicapra, tatrica, balcanica, carpatica, asiatica i caucasica) i južnu divokozu Rupicapra pyrenaica (sa podvrstama parva, pyrenaica i ornata). Glavni sustav tkivne podudarnosti ili MHC (eng. major histocompatibility complex) je porodica gena koji kodiraju receptore koji prepoznaju i vežu antigene kako bi ih predstavili T stanicama te su izuzetno važni za adaptivnu imunost kralježnjaka. MHC regija obuhvaća neke od najvarijabilnijih lokusa u genomu kralježnjaka, koji su povezani s različitim obilježjima fitnesa, a time i s dugotrajnom postojanošću populacija. Zbog svoje dobro okarakterizirane funkcije i iznimne raznolikosti, predstavljaju izvrsne markere u evolucijskoj ekologiji i konzervaciji. Za njihovu genotipizaciju obično se koriste tradicionalne metode, ali uvođenje sekvenciranja sljedeće generacije omogućilo je točniju i ponovljivu genotipizaciju takvih polimorfnih genskih porodica. U ovom radu analizirana je genetička raznolikost egzona 2 MHC DRB lokusa skupine II u 110 jedinki iz populacija koje pokrivaju većinu područja rasprostranjenja roda Rupicapra korištenjem sekvenciranja sljedeće generacije (Ion Torrent S5, Thermo Fisher). MHC DRB egzon 2 kodira funkcionalno važne aminokiseline za vezanje antigena i stoga se može koristiti kao mjera funkcionalne raznolikosti DRB alela. Pronađeno je dvadeset i pet MHC DRB alela, od kojih svaki translacijom daje jedinstveni aminokiselinski slijed, što ukazuje na funkcionalnu važnost polimorfizma među alelima. U ovoj studiji identificirano je četrnaest novih DRB alela, od kojih su dva pronađena samo u R. r. carpatica, dva u R. r. asiatica, tri u R. r. balcanica, a četiri u R. r. rupicapra. Duplikacija gena nije identificirana. Visok omjer relativnih stopa nesinonimnih i sinonimnih mutacija i prisutnost trans-specijskog polimorfizama sugeriraju da je ovaj lokus bio pod snažnom balansirajućom selekcijom tijekom evolucijske povijesti divokoza. more...

Soil erosion is one of the most prominent geomorphological hazards threatening environmental sustainability in the coastal region of western Syria. The current war conditions in Syria has led to a lack of field data and measurements related to assessing soil erosion. Mapping the spatial distribution of potential soil erosion is a basic step in implementing soil preservation procedures mainly in the river catchments. The present paper aims to conduct a comprehensive assessment of soil erosion severity using revised universal soil loss equation (RUSLE) and remote sensing (RS) data in geographic information system (GIS) environment across the whole Al-Qshish river basin. Quantitatively, the annual rate of soil erosion in the study basin was 81.1 t ha−1 year−1 with a spatial average reaching 55.2 t ha−1 year−1. Spatially, the soil erosion risk map was produced with classification into five susceptible-zones: very low (41 %), low (40.5%), moderate (8.9%), high (5.4%) and very high (4.2%). The current study presented a reliable assessment of soil loss rates and classification of erosion-susceptible areas within the study basin. These outputs can be relied upon to create measures for maintaining areas with high and very high soil erosion susceptibility under the current war conditions., Erozija tla jedna je od najistaknutijih geomorfoloških opasnosti koja prijeti održivosti okoliša u obalnoj regiji zapadne Sirije. Trenutni ratni uvjeti u Siriji doveli su do nedostatka terenskih podataka i mjerenja vezanih za procjenu erozije tla. Kartiranje prostorne distribucije potencijalne erozije tla osnovni je korak u provedbi postupaka očuvanja tla uglavnom u riječnim slivovima. Ovaj rad ima za cilj provesti sveobuhvatnu procjenu ozbiljnosti erozije tla korištenjem revidirane univerzalne jednadžbe gubitka tla (RUSLE) i podataka daljinske detekcije (RS) u okolišu geografskog informacijskog sustava (GIS) u cijelom slivu rijeke Al-Qshish. Kvantitativno gledano, godišnja stopa erozije tla u istraživanom bazenu iznosila je 81,1 t ha−1 godina−1 s prostornim prosjekom od 55,2 t ha−1 godina−1. Prostorno, izrađena je karta rizika od erozije tla s razvrstavanjem u pet osjetljivih zona: vrlo niska (41 %), niska (40,5 %), umjerena (8,9 %), visoka (5,4 %) i vrlo visoka (4,2 %). Sadašnja studija dala je pouzdanu procjenu stopa gubitka tla i klasifikaciju područja osjetljivih na eroziju unutar istraživanog bazena. Na te se rezultate može osloniti za stvaranje mjera za održavanje područja s visokom i vrlo visokom osjetljivošću tla na eroziju u trenutnim ratnim uvjetima. more...

3 14 M20 М22 The National Park Đerdap (eastern Serbia, vicinity of the Danube River) occupies a segment of the Carpathian-Balkan fold-and-thrust belt and has a significant geoheritage potential, accounting for the impressive natural (geological) and cultural legacy. In addition to the extraordinary orogenic-type landscape or nappe-stacked mountainous configura tion, the region contains evidence of ancient mining activities, uncovered within its immediate neighbourhood. The ancient mining activities date back a few thousand years ago and represent a solid ground for the idea of establishing a theme park, including the accompanying mining museum. Historic sites of this type are very attractive, whereas the global practice indicates that the abandoned ore derelict mines could not be easily transformed into a facility with new economically viable content. These have often been left to reveal their dumps, junk piles and ruined leftovers of the formerly used mining tools and equipment. A recent global trend tends to preserve the ancient mining sites, with the attempt to establish a mining museum or theme park. The foundation of the theme park has the goal to make an attractive tourist offering for this part of Serbia. Importantly, old mines are in a social–historical sense the archaeological localities documenting the pioneering min ing and archaeometallurgy attempts. Ancient mining sites offer a rich legacy of mining and metallurgical tradition, representing objects or geosites needing conservation and preservation at the social level to outline the sustainable development of a region. This goal is in line with the guidelines and the criteria for developing theme parks, proposed by UNESCO. Thus, here we emphasize the importance of natural and cultural heritage, which represents a significant input of the mining legacy further supporting the idea of establishing a theme park within the National Park Đerdap. more...

Malo rimsko kazalište u Puli važan je spomenik kulture koji pokazuje status grada u vrijeme rimske vladavine. Ovaj je spomenik dugi niz godina ležao zatrpan i neprimijećen, korišten uglavnom kao izvor građevinskog kamena za okolne strukture. Tijekom 19. st. i dalje se nije znalo za njegovo postojanje, ali su počela prva istraživanja koja su na svjetlo dana donijela jedan od ulaza u kazalište. Otkrivanje ostataka kazališta u cjelini postupno se odvijalo tijekom 20. st., ali praćeno dokumentiranjem tipičnim za razdoblje u kojem je provedeno. Stoga danas imamo vrlo malo sačuvanih informacija o istraživanju kazališta. Isto vrijedi za zahvate rekonstrukcije koji su provedeni, a koji su mjestimično bili i tolikog opsega da su promijenili izgled spomenika u odnosu na stanje prije zahvata. Cilj članka je objediniti dostupne informacije kako bi se dobio pregled događanja koja su se do kraja 20. stoljeća vezivala uz Malo rimsko kazalište., The Small Roman Theatre in Pula is a major cultural monument that bears witness to the city’s status during the Roman administration. It was buried and unnoticed for many years, having been exploited primarily as a source of construction materials for nearby structures. It had been forgotten by the 19th c. until the initial investigation that uncovered one of the entrances to the theatre. The uncovering of the remains of the theatre continued gradually in the 20th c.; this was, however, attended by record keeping typical of the time in which it was performed. As a result, we now have very modest surviving data on the investigation of the theatre. The same is true of the reconstruction interventions that have been performed, the scope of which in places was so significant as to have altered the appearance of the monument in relation to the condition prior to the intervention. The objective of this paper is to consolidate the available data in order to obtain an overview of the events associated with the Small Roman Theatre up to the end of the 20th c. more...

Sustav Plitvičkih jezera predstavlja izrazito važno ihtiološko područje s obzirom na činjenicu da se njegova ihtiocenoza podosta razlikuje od ihtiocenoza okolnih slatkovodnih sustava. Vrste koje se nalaze u samom sustavu nisu brojne, ali njihova raznolikost predstavlja bogatstvo hrvatske bioraznolikosti. Slatkovodni sustavi često su podležni različitim ljudskim utjecajima, a najveći negativni utjecaj imaju širenje i unošenje stranih vrsta. Upravo na Plitvička jezera unesena je i crvenperka. Cilj je utvrditi na koji način populacija crvenperke utječe na autohtone vrste, procijeniti invazivnost te proučiti populacijsku strukturu crvenperke u Prošćanskom jezeru. Za istraživanje sam koristio crvenperke ulovljene mrežama s pet lokaliteta na Prošćanskom jezeru, izmjerene su im standardna i ukupna duljina te masa. Na temelju dobivenih podataka proveo samstatističke analize. Poulacija crvenperke,koja ima eksponencijalnu stopu razmnožavanja, uspješno vrši kompeticijski i predatorski pritisak na nativne vrste, najviše na populacije dunavske pastrve koje su osjetljive na bilo kakve promjene unutar ekosustava u kojem obitavaju. Također, crvenperke iz Prošćanskog jezera jasno pokazuju preferenciju prema određenom tipu mikrostaništa ovisno o veličinsko-starosnoj kategoriji kojoj pripadaju The Plitvice Lakes system is an extremely important ichthyological area due to the fact that its ichthyocenosis is quite different from the ichthyocenoses of the surrounding freshwater systems. The species found in the system itself are not numerous, but their diversity represents the richness of Croatian biodiversity. Freshwater systems are often subject to various human influences, with the introduction of alien species having the greatest negative impact. Rudd was also introduced to Plitvice Lakes. The aim is to determine how the rudd population affects native species, to assess invasiveness and to study the population structure of the rudd in Prošćansko Lake. Rudd caught with nets from five localities on Prošćansko Lake were used for the research, with their standard and total length and mass measured. A statistical analysis was made from the obtained data. Such population that has an exponential reproduction rate successfully exerts competitive and predatory pressure on native species, most notably Black Sea salmon populations that are sensitive to any changes within the ecosystem which they inhabit. Also, rudd from Prošćansko Lake clearly shows a preference for a certain type of microhabitat depending on the size and age category to which they belong. more...

Rad se bavi obradom građe unutar Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, sa fokusom na zbirke 16. i 17. stoljeća te izvorne grafičke radove triju umjetnika: Andrije Medulića, Martina Rote Kolunića i Rembrandta van Rijna. Kroz pet poglavlja predstavljena je povijest i začetci Grafičke zbirke, načini prikupljanja građe nekad i sad, dan je pregled grafičkih tehnika kojima su izrađeni dotični radovi, karakteristike i značaj pojedinih zbirki i primjeraka, detaljni postupci brige, zaštite, obrade i pohrane u kontekstu prostora u kojem se čuva te je provedeno usporedno istraživanje o zaštiti i konzervatorskim metodama u drugim europskim i svjetskim kulturnim institucijama koje čuvaju istovjetne umjetničke predmete. Naglasak je stavljen na isticanje važnosti preventivne zaštite, metode kojima se ona provodi te tehnike i materijale koji se upotrebljavaju u njenoj provedbi. The paper addresses processing practices of paper material within the Print Collection of the National and University Library in Zagreb, with a focus on the 16th and 17th century collections of and original graphic works by three artists: Andrija Medulić, Martin Rota Kolunić and Rembrandt van Rijn. Five chapters present the history and beginnings of the Graphic Collection, ways of collecting material then and now, an overview of graphic techniques used to make the works, characteristics and significance of individual collections and items, detailed procedures of care, protection, treatment and storage in the context of space in which is preserved and a comparative study on care and conservation methods was conducted in other European and world cultural institutions that preserve identical art objects. Emphasis was placed on highlighting the importance of preventive care, the methods by which it is conducted, and the techniques and materials used in its implementation. more...