Search

Osrednji predmet magistrske naloge je sodelovanje dr. Špelce Čopič, umetnostne zgodovinarke, predavateljice, publicistke in likovne kritičarke, z Moderno galerijo v Ljubljani, osrednjo slovensko nacionalno inštitucijo, namenjeno razstavljanju moderne in sodobne likovne umetnosti. Prvi del naloge je namenjen predstavitvi življenja in opusa Špelce Čopič, v okviru katere smo umetnostno zgodovinarko opredelili tudi kot strokovnjakinjo, predstavili njeno osnovno nazorsko »držo«, pogled na stroko in snov ter na primeru analize njenih kritik razstav sodobne umetnosti orisali njen kritiški profil. V drugem delu je analizirano sodelovanje Čopič z Moderno galerijo. Zanimalo nas je, kako se je formiral njen odnos z inštitucijo, kakšen je bil, kako je do specifičnega sodelovanja sploh prišlo, na kakšen način je potekalo in kdaj se je začrtala njegova forma in vsebina. Opredelili smo vlogo, ki jo je strokovnjakinja odigrala pri organizaciji posamezne razstave, pri kateri je sodelovala, ter njene avtorske deleže pri snovanju in izoblikovanju razstavnega koncepta (selekcija umetniških del, postavitev, spremljevalni dogodki …), pa tudi vsebine razstavnega kataloga. Sklepni del je namenjen valorizaciji njenega prispevka k slovenski umetnostnozgodovinski stroki ter opredelitvi njegove vloge v širšem jugoslovanskem kontekstu. Raziskava temelji na literaturi, arhivskih virih, intervjujih ter zapuščini Čopič, ki jo hrani Moderna galerija v Ljubljani. The main subject of the master's thesis is the collaboration of Špelca Čopič, art historian, lecturer, publicist, and art critic, with The Museum of Modern Art Ljubljana, the central Slovenian national institution dedicated to exhibiting modern and contemporary visual art. The first part of the thesis is dedicated to the presentation of the life and oeuvre of Čopič, in the context of which we defined the art historian as an expert, presented her basic »viewpoint«, her view on the profession and the material. We also outlined her critical profile on the example of an analysis of her critique of an exhibition of contemporary art. The second part of the thesis focused on the analysis of Čopič's collaboration with The Museum of Modern Art Ljubljana itself. We were interested in how her relationship with the institution was formed, what it was like, how the specific collaboration came about in the first place, how it was defined and how it changed and evolved. We characterized the role she played in the organization of the individual exhibition as well as her authorship in the design and development of the exhibition concept (selection of artworks, layout, accompanying events ...) and the content of the exhibition catalogue. The conclusion is intended to evaluate her contribution to the Slovenian art history profession and to define her role in the wider Yugoslav context. The research is based on literature, archival sources, interviews, and the legacy of Čopič kept by The Museum of Modern Art Ljubljana.

Rad tematizira sponu likovnosti i Krleže počevši od biografskih elemenata u kojima se već očituje tendencija likovnim umjetnostima pa sve do likovnih studija u kojima je ta veza najizraženija. U analizi likovnokritičkih tekstova nastojao se iščitati njihov utjecaj na recepciju i valorizaciju suvremenih umjetničkih pojava odnosno umjetnika. U tekstu je također, sažeto prikazan pregled likovnih elemenata u Krležinom fikcionalnom opusu te je tematiziran sukob na književnoj ljevici u kojemu se Krleža profilirao kao stabilan zagovaratelj umjetničke autonomije. U drugome dijelu rada opisane su etape idejnog plana za prilagodbu teme projektnoj nastavi Likovne umjetnosti u srednjoj školi. This thesis thematizes the nexus between fine arts and Krleža, starting from biographical elements in which the tendency towards fine arts is already evident, right up to his art criticism work, in which this connection is most pronounced. In the analysis of art criticism texts, an attempt was made to read their influence on the reception and valorization of contemporary artistic phenomena and artists. It also also briefly presents an overview of artistic elements in Krleža's fictional oeuvre and discusses the conflict on the literary left in which Krleža profiled himself as a stable advocate of artistic autonomy The second part of the paper describes the stages of the conceptual plan for adapting the topic to the project teaching of Fine Arts in high school.

Opus povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara, kustosa i muzealca Vlastimira Kusika (Osijek, 1953.–2018.) posvećen je dvama velikim područjima—gradu kao sveobuhvatnom prostoru pojedinca i društva te sudbinama umjetnika o kojima je pisao, priređivao im izložbe, a nerijetko je s njima i prijateljevao. Razmotrena ne kao historiografska cjelina, nego kao osobit rezultat flanerističke prirode osječkog hodača, u članku se Kusikova ostavština predstavlja u kontekstu „vlastite osjetljivosti” na koju se nerijetko oslanjao, krećući se između neuralgičnih točaka Osijeka u koje ugrađuje povijesti i sredine i pojedinaca. Te točke povezuje umjetničkim sudbinama, izmičući se od tradicionalnih pregleda te ustanovljavajući vlastitu metodu imaginarija. Kusik na osobit način interpretira umjetnika, djelo i umjetnost kao široko zamišljen kontekst na putu prema kojem se mnogo toga događa izvan željenog ili očekivanog scenarija., For the first time, this article deals with and evaluates the oeuvre of the art historian, art critic, and curator Vlastimir Kusik (Osijek, 1953–2018), which is entirely dedicated to two large fields—the city of Osijek as a specific place, a space of collective and individual existence, and the selected artists, most of whom are also connected to Osijek. The article does not follow Kusik's writing chronologically, but imitates the author's “flaneuristic” experience, following the trail of his walks through the city, or rather the neuralgic points of the city in which Kusik recognized collective and individual histories and tied them to individual artistic destinies. Still, several topics that marked Kusik's writing stand out. First of all, there is the notion of the “informel” and the phenomena associated with it, which Kusik dealt with on several occasions, thus contributing to its articulation in the context of Croatian art. He recognized and valued the work of the Virovitica painter Nikola Trick, who in the 1960s created works of a distinctly uterine character, and whose creative and life path Kusik collected in the manuscript Slikarska obitelj Trick [Tricks, the Family of Painters]. Kusik also wrote about other Croatian artists whom art history associates with this phenomenon, such as Željko Jerman, and he organized an exhibition of Wols’ work, which he “paired” with that of Baselitz, allowing the Osijek audience to get acquainted with the work of these artists. Kusik shared his sensibility for inscribing history into the city space and their artistic confabulation with Ivan Faktor, an artist whose work he also wrote a lot about. The article highlights a text written for the book Hotel Eden, prepared by Ivan Faktor in collaboration with Dutch artists Ron Sluik and Reinier Kurpershoek. It is a story about Marinus van der Lubbe, whom history connects with the 1933 Reichstag fire in Berlin, and whose probable itinerary is recorded in the astonishing photographs of Ron Sluik and Reiner Kurpershoek that were taken in Osijek, among other places, to which the alleged arsonist travelled. In his text, Kusik argues that there is no such thing as an innocent eye, and that every landscape is in fact burdened by endless layers of events that have, for whatever reason, become part of forgotten or silenced history. In his writing, Kusik paid special tribute to his predecessors, primarily to the character and work of Oto Švajcer. To this long-time associate of the Institute of Art History, a relative unknown, Kusik dedicated not only a text, but also an exhibition. Kusik supplemented this “quiet” text about an almost imperceptible man with frequent references to Švajcer in other articles, in which he not only covered the history of art and the profession that deals with it in Osijek, but also tried to bridge generations in order to consider artistic phenomena and art-historical writings comprehensively and in continuity. Likewise, Kusik did not forget Ilko Gorenčević, whom he connected with the wider European artistic context of which Osijek has long been a part of. As a native of Osijek, Kusik highlighted and, through his writing, incorporated into the history of Croatian art many artists whom he considered worthy of believing in and remembering. One such example is the sculptor Oskar Nemon, who was his interlocutor in systematic discussions and the subject of texts on his artistic and life path. Another topic to which he paid special attention to was Osijek’s architecture and its architects.

Naslov disertacije „Digitalna povijest umjetnosti i umjetničke mreže u Hrvatskoj 1990-ih i 2000-ih“ upućuje na dva temeljna cilja istraživanja: prvi cilj odnosi se na razvoj metodologije koja se temelji na kombinaciji kvantitativne i kvalitativne analize podataka, odnosno na primjenu mrežne analize za povijesnoumjetnička istraživanja, dok je drugi cilj analiza dinamike vizualno-umjetničke scene u Hrvatskoj devedesetih i ranih dvijetisućitih godina. Polazeći od opisa nekoliko dosadašnjih mrežnih istraživanja umjetničkog polja, autorica postavlja tezu da je odnos kvantitativne i kvalitativne analize podataka potrebno ponovno promisliti iz same discipline povijesti umjetnosti te stavlja naglasak na važnost usuglašavanja istraživačkog pitanja i odabira podatkovnog uzorka. Nakon iznošenja ciljeva i hipoteze istraživanja, uvodno poglavlje donosi kratak pregled teorijskog i povijesnog razvoja koncepta mreže i različitih načina na koje se koristi, pruža uvid u načine na koji se pojam do sada koristio u polju povijesti umjetnosti (mreža kao posljedica komunikacije unutar umjetničkog polja i mreža kao organizacijski oblik) te se objašnjava način na koji se mrežu shvaća unutar ovog istraživanja (mreža kao inherentna struktura umjetničkog polja). S obzirom na to da je već u predgovoru utvrđeno da je razdoblje kojim se bavi ova disertacija gotovo u potpunosti neobrađeno, prvo poglavlje donosi detaljan pregled dosadašnjih istraživanja umjetničkog polja u Hrvatskoj u promatranom povijesnom razdoblju: dan je osvrt na poziciju hrvatske umjetnosti u rastućem broju istraživanja i kompendija posvećenih „bivšem Istoku“ i „postkomunističkoj Europi“ te pregled dosadašnjih istraživanja umjetničkog polja u Hrvatskoj. Također su pojašnjene vremenske granice istraživanja (1991.–2006.). Malen broj sustavno provedenih istraživanja, koja u obzir uzimaju različite tipove aktera te omogućuju kompleksniji uvid u cjelinu i dinamiku vizualno-umjetničke scene, navodi se kao temeljni razlog zbog kojeg je kao izvor podataka odabrana likovna kritika. U drugom poglavlju detaljnije je pojašnjena teorijsko-metodološka podloga istraživanja, dan je pregled korištenih digitalnih alata, objašnjeni su razlozi odabira časopisa iz kojih je preuzeta likovna kritika (Arkzin, Kontura, Vijenac i Zarez) te je opisan način na koji su određene granice mreža i strukturirani podaci. Temeljem načela „događaja“, ukupan korpus na kojem je provedeno istraživanje sastoji se od ukupno 665 izdanja časopisa i 4801 likovne kritike. Iz tog su korpusa ekstrahirana dva seta podataka koji predstavljaju čvorove u mrežama: prvi set uključuje 665 izdanja časopisa i 6698 autora tekstova, povezanih relacijom „autorstvo teksta“, dok drugi set čine 6473 likovna kritičara i umjetnika, 192 umjetničke grupe i 1293 institucije. Uz pomoć tog seta podataka konstruirane su mreže u kojima su likovni kritičari i ostali akteri povezani relacijom „spomen u prilogu“. Treće i središnje poglavlje donosi rezultate kvantitativne i kvalitativne analize podataka te je podijeljeno u tri dijela: prvi dio rezultata fokusiran je na aktivne aktere – časopise i likovne kritičare. Opisan je kontekst osnivanja časopisa, njihove uredničke politike, pozicija likovne kritike u časopisima te su identificirani središnji likovni kritičari koji čine njegov društveni krug. Drugi dio rezultata bavi se akterima o kojima se piše u likovnoj kritici, odnosno središnjim akterima na vizualno-umjetničkoj sceni – umjetnicima i institucijama. Polazeći od teze o likovnim kritičarima kao povlaštenim pratiteljima vizualno-umjetničke scene, koji svojim aktivnostima istovremeno usmjeravaju i oblikuju scenu o kojoj pišu, uz pomoć mrežne analize identificirane su veće i diskretne promjene u trendovima na sceni. Rezultati kvantitativne analize (veličina mreža, geografska protežnost, središnji akteri) poslužili su kao temelj za zaključivanje o mehanizmima samoorganizranja scene, odnosno o suodnosu prisutnih konvencija i strategija kojima su se akteri koristili kako bi ih mijenjali. Konvencije i odstupanja od konvencija dodatno su kontekstualizirani dubinskim čitanjem likovnih kritika u kojima su spomenuti središnji pasivni akteri – metoda kojom su identificirane „kulturalne strukture“ koje su (kao i same mreže) omogućavale i ograničavale aktivnosti aktera. Posljednji dio rezultata gradi na prethodna dva dijela: bavi se sličnostima i razlikama između časopisa i njihovih društvenih krugova, njihovom unutarnjom dinamikom te njihovim specifičnim ulogama u artikulaciji konvencija (i / ili odstupanja od konvencija) i kulturalnih struktura na vizualno-umjetničkoj sceni. Rezultati analize pružaju uvid u kompleksne procese oblikovanja i dinamike jednog specifičnog „svijeta umjetnosti“ koji nastaje kao rezultat interakcije različitih tipova individualnih i kolektivnih aktera. The dissertation’s title „Digital Art History and Artists’ Networks in Croatia in the 1990s and 2000s” indicates the two main goals of the research: the first goal refers to the development of methodology that is based on a combination of quantitative and qualitative data analysis i.e., to the application of network analysis in art historical research, while the other goal is the analysis of the dynamics of the visual art scene in Croatia in the 1990s and early 2000s. Building on a number of existing network analyses of the artistic field, the author makes the assertion that the relation between the quantitative and qualitative data analysis should be reconsidered from the discipline of art history itself and emphasizes the importance of correlation between the research question and choice of the data sample. After having defined the aims and hypothesis of the research, the author gives a short overview of the theoretical and historical development of the network as a concept and the various manners in which it is used. The introductory chapter also gives insight into the contexts in which the term has been used so far in the field of art history (network as a consequence of communication within the artistic field and network as an organizational form) and it explains the manner in which networks are perceived within the confines of this research (network as an inherent structure of the artistic field). Given that the time period dealt with in this research is still mostly unexplored, the first chapter gives a detailed overview of previous scientific research of the artistic field in Croatia during the time period in question: an overview of the position of Croatian art in the growing number of research and compendia dedicated to “the former East” and “post-communist Europe”, as well as research of the artistic field in Croatia. The time limits of the research (1991–2006) are also explained. A handful of systematically conducted research results that take into account various types of actors and provide a more complex insight into the entirety and the dynamics of the visual arts scene is stated as the fundamental reason because of which art criticism was chosen as main the data source. In the second chapter the author explains in more detail the theoretical and methodological foundation of the research, gives an overview of the used digital tools and explains the reasons behind the choice of the magazines (Arkzin, Kontura, Vijenac and Zarez), as well as the manner in which she defined network boundaries and structured the data. Based on the “event” principle, the entire corpus on which the research was done consists out of 665 magazine issues and 4801 pieces of art criticism. From that corpus, two sets of data were extracted that represent the networks nodes: the first set includes 665 magazine issues and 6698 text authors, connected through the “authorship” relation, while the other set consists of 6473 art critics and artists, 192 art groups and 1293 institutions. Based on the second data set, networks were constructed in which art critics and other actors are connected through the “mention in contribution” relation. The third and central chapter presents the results of the quantitative and qualitative data analysis and is divided into three parts: the first part focuses on the active actors – magazines and art critics. It explains the context in which the magazines were founded, their editorial policies and the position of art criticism in specific magazines and identifies the central art critics that make up their social circle. The second part of the results deals with actors that are mentioned in art criticism – artists and institutions. Based on the thesis that art critics are the privileged followers of the visual arts scene that direct and shape the scene they write about, major and discrete changes in the trends on the scene are identified using network analysis. The results of the quantitative analysis (network size, geographical scope, central actors) are used as the basis on which the author makes conclusions about the selforganizing mechanisms of the scene i.e., on the correlation of conventions and strategies the actors used in order to change them. The conventions and divergences from them are additionally contextualized by an in depth reading of art criticism in which the central artists and institutions are mentioned – a method through which the author identified “cultural structures” that allowed and limited the actors’ activities, in a manner similar to the network structures themselves. The last part of the results builds on the two previous parts: it deals with similarities and differences between the magazines and their social circles, their internal dynamics and their specific roles in the articulation of the conventions (and / or divergences from them) and cultural structures on the visual arts scene. The results of the analysis give an insight into the complex processes of shaping and the dynamics of a specific “art world” that arises as a result of the interaction between various types of individual and collective actors.

„Slikar Tomislav Krizman jedan od najdarovitijih članova našega umjetničkog podmlatka...“ samo je jedna od laskavih likovnih kritika posvećenih mladenačkim uzletima svestranog Krizmana u prvom desetljeću 20. stoljeća. Hrvatske publikacije prate od početka 20. stoljeća njegov blistavi profesionalni razvoj, usavršavanja i slikarske sesije u Makedoniji, Dalmaciji, ali i privatne uspjehe. Djelovanje u različitim umjetničkim disciplinama te iznimna izložbena aktivnost priskrbili su mladom umjetniku 1906. godine C. i K. stipendiju za izvedbu grafičke mape „Land und Leute, Charakterbilder aus Bosnien“, tiskanu 1907. u samo tri primjerka, što je bio izniman uspjeh praćen novinskim ostvrtima u bečkim novinama. Krizmanove prezentacije djela evidentirane su u likovnim kritikama već od 1901. godine, a pored lokalnih i nacionalnih osvrta, znatan broj članaka objavljen je i u monarhijskom središtu. Pozornost bečkih novinara možemo pratiti kontinuirano do 1921. godine, pomno zabilježenim nagradama, uspjesima i izložbama. Internacionalnu recepciju i izvan Monarhijskih krugova također iniciraju brojne izložbe, uz posebnu pozornost usmjerenu njegovom grafičkom djelovanju (The International Studio). Autori likovnih kritika u domaćim tiskovinama najznačajniji su kritičari razdoblja, u početku to su A. G. Matoš, Dušan Plavšić, Božo Lovrić, Kosta Strajnić, V. Lunaček, a kasnije kolege umjetnici M. C. Crnčić, J. Miše, Lj. Babić, potom Matko Peić i dr. Među brojnim aktivnostima najveće zasluge redovito pripisuju grafičkim radovima, utemeljiteljskom i pionirskom otvaranju puteva modernoj grafici i iznimnim putopisnim grafikama.

Djelo Ivana Meštrovića bilo je u fokusu nekoliko likovnih kritika Grge Gamulina, a veće zanimanje za Meštrovićev opus uslijedilo je nakon obljetničke izložbe 1983. godine. Gamulin je priredio Meštrovićevu monografiju koja nije objavljena, ali se u rukopisu čuva u dokumentaciji Instituta za povijest umjetnosti.

Cilj ovoga diplomskog rada je prikaz povijesnog konteksta vremena 1950ih godina, vremena u kojem je nastalo Međunarodno udruženje likovnih kritičara, a potom i njegova jugoslavenska podružnica, pri čemu će naglasak stajati na njegovim hrvatskim članovima. Nadalje, cilj je prikazati i način kojim su se odnosi, odluke i politike Udruženja preslikavali na svjetsku političku i kulturnu situaciju i obrnuto. Usto, predočit će se i istaknuta uloga koju je u 1950im godinama u Međunarodnom udruženju likovnih kritičara imala jugoslavenska sekcija te način kojim je njezinim posredovanjem ono dobivalo informacije o lokalnoj umjetničkoj sceni. Pomoću arhivskih podataka o korespondenciji između članova AICA-e, izvještaja s godišnjih sastanaka, popisa članova po godinama te nekoliko dokumenata vezanih uz ključna izlaganja jugoslavenskih članova, prikupljenih za vrijeme studijskog boravka u Arhivima likovne kritike u Rennesu, u radu se nastoji rekonstruirati značenje i uloga svjetske i hrvatske (tada jugoslavenske) likovne kritike u razdoblju obilježenom netom okončanim Drugim svjetskim ratom i ranom fazom hladnog rata. The aim of this thesis is to present the context of the 1950s and the global situation in which the International Association of Art Critics, as well as its Yugoslav branch with an emphasis on Croatian members, was formed, and the ways in which the relations, decisions, and policies of the Association were reflected in world politics and the cultural situation and vice versa. Furthermore, the aim is to present the prominent role performed by the Yugoslav section in the International Association of Art Critics in the 1950s, as well as the way in which it refreshed the local art scene. Using archival data, translated from French and mainly based on correspondence between AICA members, reports from annual meetings, lists of members by year, and several documents related to key presentations by Yugoslav members, collected during a study visit to the Archives of Art Criticism in Rennes, the paper seeks to reconstruct the meaning and role of international and Croatian (then Yugoslav) art criticism in the period marked by the recent end of the Second World War and the early phase of the Cold War.

U radu se obrađuje kritički osvrt na impresionizam. Uvodni dio razrađuje povijesni kontekst kojim se dobiva uvid u političke i društvene okolnosti u vrijeme formiranja impresionista. Zatim se pojašnjava tehnički aspekt impresionističke estetike. Predstavljaju se istaknuti kritičari te se razrađuju njihovi osvrti. Tekst je podijeljen kronološki, započevši od prve izložbe impresionista. Predstavljanjem prvih reakcija kritičara daje se uvid u duboke razlike nove estetike s akademskim stilom. Nakon predstavljanja prvih reakcija, citirani su podupiratelji impresionista koji su priželjkivali nova strujanja u umjetnosti. Zatim se izlažu kritički osvrti na Pissarrove krajolike i kroz njih invencije impresionističkog stila. Tekst se nastavlja razradom mogućih uzora i inspiracija te se tu prepoznaje originalnost i individualizam impresionista. Moderno doba se navodi kao važan aspekt koji je stvorio potrebu da se producira umjetnost koja korespondira sa sadašnjicom. Zatim se obrađuje impresionistička figura i način na koji su je kritičari doživjeli, tu se ističu Degas i Renoir. Za kraj poglavlja se navodi razlog zasićenja impresionizmom i najavljuje se nova tema razrade – postimpresionistička kritika impresionizma. Razrađuje se posljednja faza impresionizma i način na koji se postimpresionisti nadovezuju na tu estetiku. S obzirom na to da impresionizam tvori ranu i kratku fazu u opusima postimpresionista, koncizno se izlažu njihovi komentari i razlozi za pronalaženje nove estetike. Posljednje poglavlje sadrži feministički osvrt na impresionizam. Sastoji se od povijesnog konteksta u kojem se izlaže kompleksan odnos muškaraca i žena u devetnaestom stoljeću. Nadalje se spominju mogućnosti za integraciju na umjetničku scenu te preferirane teme za žene. Poglavlje završava razradom teze da je impresionizam ženska umjetnost. Cilj je rada dobiti uvid u „kulturološku klimu“ u kojoj su se impresionisti počeli formirati, recepcija njihovog djela kod kritičara i publike te doprinos modernoj umjetnosti. This paper attempts to give a critical understanding of impressionism, its history and techniques. Firstly, it will introduce impressionism through its historical context providing insight of the political and cultural circumstances in the time of its formation. The discussion around impressionism is well documented, from its beginnings in the modern age to its eventual saturation. As well as the technical aspects of the new aesthetics and how they differ from the academic style. Its influence on Post impressionism which led to the development of a post impressionist critique of impressionism. Finally the intricate way it relates to feminism. The aim of this paper is to examine a cultural climate which gave rise to impressionist artists and show how they have been represented by critic. It intends chronologically to show that Impressionism and its inventions have influenced modern art from the very first exhibitions. The initial reaction of critics gives a deep insight into impressionism, after presenting some of their criticisms, supporters of the Impressionists who wished for new currents in art are quoted. Critical reviews of Pissarro 's landscapes and, through them, inventions of the Impressionist style are then presented. The text continues with the elaboration of possible role models and inspirations, and the originality and individualism of the Impressionists are recognized here. The modern age is cited as an important aspect that created the need to produce art that corresponds to the present. Then the impressionist figure is treated and the way the critics experienced it, Degas and Renoir stand out there. The reason for saturation with impressionism is stated and a new topic of elaboration is announced - post-impressionist critique of impressionism. The last phase of Impressionism and the way in which the Post-Impressionists build on this aesthetic are elaborated. Given that Impressionism forms an early and short phase in the rich opuses of the Post-Impressionists, their comments and reasons for finding a new aesthetic are concisely presented. The last chapter contains a feminist review of Impressionism. It consists of a historical context in which the complex relationship of men and women in the nineteenth century is exposed. Opportunities for integration into the art scene and preferred themes for women are further mentioned. The chapter concludes with an elaboration of the thesis that Impressionism is a female art.

Art criticism in Croatia was fairly undeveloped until early 20th century and marked by a formalist approach, notably practiced in the texts of Isidor Kršnjavi. The need for change became apparent in the advent of Secession, hailed in the writings of Ivo Pilar. A significant contributor to the novelty was poet Antun Branko Šimić, who introduced to the Croatian milieu ideas of German expressionistically tinted art criticism, as did August Cesarec. Osijek, then an important economic center of the Kingdom of Croatia, Slavonia and Dalmatia, became a favorable setting for artists who could make a living from their work. In the post-war years the situation improved and the art scene of the city experienced an awakening. Still, Osijek’s art scene could never quite escape the impression of a provincial community where artists either had no need or no desire to keep pace with contemporary art movements, even though many of them studied and practiced abroad. To an extent, this was certainly due to their dependence on the bourgeois tastes of their patrons. Writing for Osijek magazines like Jug, Hrvatski list and Hrvatska obrana, Osijek’s critics acted as chroniclers to the city’s art scene. Even with the occasional serious critical text, there were plenty cursory exhibition announcements and reports that paid little attention to the artistic impact and quality of the exhibits. Among the important figures of Osijek’s criticism of that period were Gvido Jeny, Iljko Gorenčević, and Lav Vrelović. Unlike artists, art critics tried to approach artworks from the perspective of contemporary artistic trends, which is particularly evident in the writings of Gorenčević and Vrelović. The two critics used their texts to inform Osijek’s public about current exhibitions, while also trying to shape modern artistic taste. The following text attempts to explore and analyze the role of critics and their writing in shaping Osijek’s art scene through texts published in daily newspapers in the Croatian language.

„Znakovi, stavovi, tragovi. Uvidi u hrvatsku likovnu umjetnost" zbirka je tekstova Tonka Maroevića s područja povijesti umjetnosti i likovne kritike, odnosno studija posvećenih hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti. (…) U prvoj cjelini („Panoramski pregledi“) okupljene su sintezne studije koje donose širi pogled na umjetničku produkciju 19. i 20. stoljeća ili se pak bave određenim stilskim fenomenom, dok su u drugoj cjelini („Portretne studije“) sabrane monografske obrade pojedinih umjetničkih opusa. Na ovaj način sabrano i strukturirano, pisanje Tonka Maroevića o likovnoj umjetnosti jasno odaje svoje kvalitete: uz očekivano poznavanje i priznavanje prethodnih spoznaja, to je prije svega heuristički usmjerena, intenzivna analiza samoga umjetničkog djela, komparativno sagledavanje fenomena u povijesnom prostoru i vremenu te, naravno, spisateljsko umijeće. Premda su posrijedi tekstovi koje je Tonko Maroević pisao zasebnim povodima i kroz vrijeme, ovo izdanje funkcionira i kao svojevrsni pregled, summa na tragu Gamulinovih sinteza hrvatskoga modernog slikarstva i kiparstva, a upravo kao takvo predstavlja neizostavan znanstveni doprinos – Maroevićev povijesnoumjetnički i kritičarski opus, njegovo pisanje o umjetnosti 19. i 20. stoljeća, već zadugo je nezaobilazna referentna literatura za svako znanstveno bavljenje u navedenom području, pa ova knjiga dodatno potvrđuje i produbljuje njegovu uraslost u kapital znanja naše discipline. [iz recenzije Ivane Mance]

U ovome radu predstavljamo detaljnu analizu različitih prihvaćanja i praksi likovne kritike. Ovo istraživanje podupire novo konceptualno modeliranje koje proširuje Cidoc CRM i koje je posebno osmišljeno za semantičko obilježavanje podataka i dokumenata povezanih s likovnom kritikom kako bi se u tom kontekstu poboljšala interoperabilnost i učinkovitije dohvaćanje podataka., In this work, we present a detailed analysis of the different acceptations and practices of art criticism. This investigation underpins a novel conceptual modelling that extends Cidoc CRM and has been specifically designed to semantically annotate art criticism-related data and documents in order to enhance in this context interoperability and more efficient data retrieval.

Magistrsko delo se ukvarja s povezavo med pesnikom in likovnim kritikom Jacquesom Dupinom ter kiparjem in slikarjem Albertom Giacomettijem. Umetnika sta se poznala in tudi prijateljevala. Cilj pričujočega dela je razlaga podobnosti v dojemanju narave umetniškega dela in razmišljanju o umetniškem mediju, te vzporednice pa niso nujno rezultat vpliva enega umetnika na drugega. Obravnavana dela, na katera se magistrsko delo opira, so predvsem Dupinova monografija Giacometti, pesniški zbirki Odprtina (L'embrasure) in Vzpenjanje (Gravir), Giacomettijev kiparski opus ter njegovi dnevniki. V prvem delu je na kratko podanih nekaj osnovnih podatkov o življenju in delu obeh umetnikov, v drugem pa se magistrsko delo loteva glavnih vzporednic, ki jih najdemo v njunih opusih. The master's thesis deals with the connection between the poet and art critic Jacques Dupin and the sculptor and painter Alberto Giacometti. The artists were acquainted and kept friendly relations. The main goal of this thesis is to explain certain similarities in their understanding of a work of art and reflection on the medium of art, but these parallels are not necessarily the result of their mutual influence. The thesis is based on the following works: Dupin's monograph Giacometti, the books of poetry L'embrasure and Gravir, Giacometti's sculptures and his diaries. The first part provides basic information about the life and work of both artists, while the second part is dedicated to the principal parallels which can be found in their opera.

Prvi svjetski rat iznjedrio je jedan sasvim novi fenomen na hrvatskom području — skupnu izložbu umjetnica. Riječ je o Intimnoj izložbi Proljetnog salona održanoj 1916. godine, koja predstavlja preteču umjetničkog udruživanja žena u nas i donosi sasvim novu dimenziju izložbene prakse kao jednu od posljedica prvoga vala feminističkoga pokreta. U radu se donosi historijat ideje o okupljanju likovnih umjetnica vezan za izložbu Naste Rojc i Mile Wod i hrvatske narodne umjetnosti održane 1914. u Beču te kontekstualno razmatra utjecaj Prvog svjetskog rata na rodne uloge i položaj žena u društvu. Glavnina rada fokusira se na bilježenje i usustavljivanje antifeminističkih iskaza koji su pratili Intimnu izložbu 1916. — prvenstveno onih Koste Strajnića i Vladimira Lunačeka — a izvorišta tih iskaza pronalaze se u „ženskom stereotipu” i razumijevanju kreativnosti kao ideološke komponente muškosti (Griselda Pollock). Međutim, takvi stavovi pokrenuli su feminističku reakciju pa dolazi i do prvih otvoreno feminističkih iskaza u javnome prostoru (Zofka Kveder, Andrija Milčinović), a sama izložba ne samo da je donijela vidljivost umjetnica na hrvatskoj likovnoj sceni nego se može smatrati prvim korakom u feminističkoj težnji prema ovladavanju likovnim područjem javnoga djelovanja unutar dominantnoga patrijarhalnog društvenog modela., World War I produced a completely new phenomenon on the Croatian territory—a joint exhibition of female artists. This was the Intimate Exhibition of the Spring Salon held in 1916, which represented a harbinger of women’s artistic association in this region and brought a wholly new dimension of exhibition practice as one of the results of the first wave of the feminist movement. The paper presents a history of the idea of assembling female visual artists related to the exhibition of Nasta Rojc, Mila Wod and the Croatian folk art that took place in Vienna in 1914, and gives a contextual analysis of the impact of the First World War on gender roles and women’s position in society. The main part of the paper focuses on the recording and systematisation of antifeminist utterances which accompanied the 1916 Intimate Exhibition — primarily those by Kosta Strajnić and Vladimir Lunaček — and locates the origins of these utterances in the “feminine stereotype” and the notion of creativity as an ideological component of masculinity (Griselda Pollock). On the other hand, such attitudes provoked a feminist reaction which led to the first openly feminist utterances in the public space (Zofka Kveder, Andrija Milčinović), while the exhibition itself not only brought visibility to female artists on the Croatian visual art scene, but can be considered as the first step in feminist aspiration towards mastering the visual arts domain of public activities within the dominant patriarchal social model.

U radu će biti obrađen pregled osnovnih zbivanja vezanih uz razvoj likovne kritike na zapadu Europe u usporedbi sa zbivanjima u Rusiji tijekom devetnaestog stoljeća. Biti će navedene i najvažnije ličnosti koje se vežu uz ključna djela, komentare izložbi ili razmatranja o suvremenim umjetnicima i umjetničkim praksama. Na temelju razrade navedenih pojava rad će se zaključiti s usporedbom zbivanja na dva različita geografska područja komentiranjem sličnosti i razlika i time smještanjem Rusije u kontekst razvoja likovne kritike u Europi. This paper will be focused on the most important events connected to the development of art criticism in Western Europe, as well as on the comparison with events in Russia during the nineteenth century. In the text there will also be listed a few of the most important people tied to key writings, exhibition commentaries or observations about contemporary artists and art practices. Based on the elaboration of listed fenomenons, the paper will be concluded with comparison of events on two different geographical areas by commenting similarities and differences and placing Russia in the context of development of art criticism in Europe.

Predmet raziskovanja v pričujočem interdisciplinarnem magistrskem delu je likovna kritika s primerom slikarja Ludvika Pandurja, katerega slikarski opus delimo na tri obdobja: prvo, poakademsko smer imenujemo Adakta. Za obdobje je značilno lirično doživljanje prizorov samote. Drugo obdobje njegovega opusa lahko imenujemo ekspresivna figuralika. V njem se je vsebinsko in formalno spremenil način slikanja figure – v ospredju so predvsem risarski elementi. Tretje obdobje Pandurjevega opusa lahko označimo z besedno zvezo abstraktna stilizacija, kjer je figura skoraj popolnoma razkrojena. Likovna kritika se je na Slovenskem začela razvijati v začetku 20. stoletja in je bila sprva zelo polemična in pisana s strani strokovnjakov in strokovnjakinj. Pred drugo svetovno vojno, ko je bilo poseganje onkraj likovnih meja vsakdanje, je bila likovna kritika bolj razširjena in tipološko bolj diferencirana. Po drugi svetovni vojni je postajala manj polemična in predvsem opisna. V kontekstu zgodovinskega obdobja po drugi svetovni vojni se je likovna kritika omejila na predvsem akademski in kataložni tip likovne kritike. V osemdesetih letih 20. stoletja se je pričela nagla rast števila likovnih kritik, ki je danes že dosegla točko, ko vsem kritikam sploh ni več mogoče slediti likovna kritika je trg tako preplavila, da nad njo nimamo več nadzora. Likovne kritike nam danes ne dajejo več pozitivne ali negativne ocene likovnih del, ampak nam nudijo le vrednostno oceno, ki utemelji umetniško vrednost likovnih del. Komodificirana logika kapitalizma, ki je po formalni osamosvojitvi zajela tudi slovenski prostor, namreč usmerja tudi likovno kritiko. Danes so likovne kritike reducirane zgolj na hvalo umetnikov in opisov njihovih del. Analiza stanja likovne kritike na Slovenskem in ocena stanja globalne likovne kritike, povzeta po umetnostnem zgodovinarju in kritiku Jamesu Elkinsu, pokažeta, da je likovna kritika v krizi, saj je po drugi svetovni vojni postajala vedno bolj nepolemična in predvsem opisna. Žanrska analiza likovnih kritik je potrdila obstoj podžanrov likovne kritike, ki izkazujejo ujemalnost s tipi likovne kritike po Elkinsovi klasifikaciji in pokazala, da v Sloveniji prevladujejo kataložni tip likovnih kritik, opisne likovne kritike in poetične likovne kritike dela Ludvika Pandurja. Likovno kritiko umeščamo v odzivne žanre, ki so po Martinovem modelu del širše žanrske družine zgodb. Ugotavljamo, da se kataložna in poetična tipa likovne kritike umeščata med interpretativne žanre, znotraj katerih ju lahko žanrsko dodatno klasificiramo kot strokovno in poetično interpretacijo. Analiza je pokazala, da se zgolj opisna likovna kritika umešča v žanr kritike. Kataložno (po žanrski terminologiji strokovno) in poetično (po žanrski terminologiji poetično) likovno kritiko povezuje namen, vendar pa prva to dosega s terminološkim aparatom likovnokritiške stroke, medtem ko poetična kritika uporablja poetične izraze, metafore, primere ipd. Namen opisne likovne kritike je podati vrednostno sodbo umetniškega dela in je edini tip kritike, ki vključuje to obvezno strukturno enoto. Z analizo smo dokazali, da se način izražanja estetske vrednostne sodbe spreminja glede na register in tip kritike, saj v kataložnem eseju in poetični likovni kritiki prevladujejo čustveno obarvani izrazi, v opisni likovni kritiki pa je razmerje med strokovnim izrazjem in čustvenim izrazjem poenoteno. Likovna kritika Pandurjeva dela pozitivno vrednoti. Spričo razstav smo ugotovili, da kritika Pandurjevih del ni regionalno zamejena, kritike Pandurjevih del spreljamo po celotni Sloveniji in tudi v mednarodnem prostoru. The subject of the research in this interdisciplinary master's thesis is the art criticism with the example of the painter Ludvik Pandur, whose artwork is divided into three periods: the first, post-academic course is called Adakta. This period is known for lyrically experiencing the scenes of solitude. The second period of his opus can be called an expressive figuration. The way of painting the figure has changed in content and form – the drawing elements are primarily in the foreground. The third period of Pandur's opus can be labeled with the phrase abstract stylization, where the figure is almost completely decomposed. In Slovenia the art criticism began to develop at the beginning of the 20th century and was initially very polemic and written by experts. Before the World War II, when the interference beyond the artistic boundaries was common, the art criticism was more extensive and typologically more differentiated. After the World War II it became less polemic and more descriptive. In the context of the historic period after the World War II, art criticism is limited to the academic and catalog type of art criticism. In the 1980s began the rapid rise in the number of art critics, which has now reached the point where it is no longer possible to follow all the criticisms the art criticism is so overwhelmed by the market that we no longer have control over it. Nowadays art criticism doesn’t deliver positive or negative evaluation of artworks anymore, but only provides us with the valuation that justifies the artistic value of artwork. The commodified logic of capitalism, which after formal independence captured the Slovene territory, also directs art criticism. Today art criticism is reduced merely to the praise of artists and the descriptions of their works. The analysis of the condition of art criticism in Slovenia and the assessment of the condition of global art criticism, summarized by the art historian and critic James Elkins, show that art criticism is in crisis, since it became increasingly nonpolemic and mainly descriptive after the World War II. The analysis of genres of art critics confirmed the existence of subgenres’ of art critics which show consistency with the types of art criticism according to Elkins classification and reveal that in Slovenia catalog type of art criticism, descriptive art criticism and poetic art criticism of Ludvik Pandur's works prevail. We place art criticism in response genres, which are according to Martin's model a part of the broader class of genre stories. We can see that the catalog and poetic types of art criticism are among the interpretive genres within which genre can be further classified as professional and poetic interpretation. The analysis has shown that mere descriptive art criticism places itself in the genre of criticism. Catalog (according to genre terminology professionally) and poetic (according to genre terminology poetically) art criticism is connected by the purpose, however the first one achieves that with the terminological tool of the art critiquing profession, while poetic criticism uses poetic expressions, comparatives, etc. The purpose of descriptive art criticism is to give the judgment of the value of the artwork and is the only type of critique that includes this vital structural unit. The analysis has shown that the method of expressing aesthetic judgment of the value is changing according to the register and the type of criticism because emotionally colored expressions predominate in the catalog essay and descriptive art criticism nevertheless in the descriptive art criticism the relationship between proficient expression and emotional expression is unified. The art criticism of Pandur's work is positively valued. In the light of the exhibitions, we found that the critique of Pandur's works is not regionally bound we track the critique of Pandur's works throughout Slovenia and in the international ground.

Istraživanje spomenika iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj autorica je provela primjenom dvaju metodoloških pristupa koji se zasnivaju na pretpostavci o nužnosti uvida u cjelinu građe – što je omogućeno formiranjem korpusa s ukupno 1737 kataloških jedinica okupljenih u operativnoj bazi podataka – kao i o potrebi poznavanja društveno-povijesnog konteksta nastanka spomenika, temeljem čega je razrađen model dinamičkog polja produkcije spomeničke plastike, nastale u promatranom povijesnom razdoblju. Ove pretpostavke definirale su dva komplementarna metodološka pristupa – empirijsko istraživanje i katalogiziranje građe te historiografsko istraživanje konteksta njezina nastanka – koji određuju osnovnu strukturu doktorskog rada, podijeljenog na tri poglavlja. Nakon iznošenja ciljeva i hipoteza istraživanja, pojašnjena su teorijska polazišta na kojima je autorica zasnivala pristup povijesnoumjetničkom i kulturno-povijesnom fenomenu spomenika, dan je pregled korištenih izvora i dosadašnjih istraživanja u polju spomeničke produkcije poslijeratnog razdoblja te su naznačena ključna obilježja korpusa (tematski i vremenski opseg), predstavljena primjenom kvantitativne analize prikupljenih podataka. Drugo poglavlje donosi rezultate historiografskog istraživanja i dubinske analize društveno-povijesnog konteksta u kojem spomenici nastaju. Njima su ustanovljeni parametri za elaboraciju kontekstualnih uvjeta nastanka spomenika, koji su rezultirali prijedlogom modela dinamičkog polja spomeničke produkcije. Model funkcionira kao osnova za razumijevanje složenog međuodnosa društvenih aktera koje je autorica identificirala kao ključne u procesu nastanka spomenika u promatranom razdoblju (naručitelj, autor, kritičar i korisnik). Opisom naručiteljskih struktura i zakonodavnog okvira podizanja spomenika (javni natječaji, modeli financiranja), identifikacijom različitih razina produkcije spomenika, proizašlom iz kvantitativne i prostorne analize podataka o autorima spomenika, te sagledavanjem utjecaja likovne kritike i modela korištenja spomenika na produkciju i tipologiju spomeničke plastike, ostvareni su interpretativni parametri za analizu cijeloga korpusa, tj. fenomena spomeničke produkcije u razdoblju socijalizma. Analiza provedena u trećem, središnjem poglavlju disertacije temelji se na empirijskom istraživanju same građe i donosi prijedlog tipologije s opisom karakteristika pojedinih tipova, kategorija, potkategorija i varijanti spomenika, pojašnjenih na odabranim primjerima. Zahvaljujući velikoj količini podataka, analiza korpusa oslonjena je na mogućnosti koje pružaju digitalni alati za sistematizaciju, obradu i vizualizaciju podataka. Takva je metodologija pružila mogućnost objektivne analize čitavog korpusa koja je rezultirala prvom tipologije spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma. Opis svih tipoloških skupina upotpunjen je dijagramima i prostornim prikazima geografske distribucije spomenika na području Hrvatske. Tipološka klasifikacija korpusa zasnovana je na prepoznavanju osnovnih konstruktivnih elemenata spomenika (arhitektonskih, kiparskih, slikovnih te pomoćnih/utilitarnih). Polazeći od uočenih, karakterističnih načina kombiniranja i suodnosa konstruktivnih elemenata, predložena tipološka klasifikacija spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma dijeli građu na četiri temeljne tipološke skupine: osnovni, kompozitni, konstruktivno-inovacijski i prostorni tip spomenika. Unutar svakog od četiri osnovna tipa spomenika prepoznaje se određeni broj podskupina obilježenih sličnom ili identičnom koncepcijom dominantnih konstruktivnih elemenata (arhitektonskih, kiparskih, slikovnih), odnosno specifičnim načinom organizacije prostora, kada je riječ o prostornom tipu spomenika. Temeljem tih specifičnosti, definirane su i niže hijerarhijske razine predložene tipološke klasifikacije, pa u tom smislu svaki tip spomenika ima svoje kategorije, potkategorije i/ili varijante. Intencija ove tipološke klasifikacije bila je da omogući – između ostalog – i uvid u genezu tipoloških inovacija spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma što su se odvile onkraj (pred)postavljenih granica umjetničkih medija i arhitektonskih praksi uključenih u nastanak ovoga segmenta hrvatske poslijeratne baštine. Usložavanje međuodnosa konstruktivnih elemenata spomenika, kao i usložavanje (su)odnosa spomenika prema okolnom prostoru, rezultira tipološkim inovacijama koje su i – iz perspektive poslijeratne europske spomeničke skulpture – kvalitativni specifikum ovoga korpusa. Relacija spomenika prema okolnome prostoru u tom je smislu posebice značajna, a zbog činjenice da njegova protežnost i artikulacija postaju ne samo važnim činiteljima proizvođenja simboličkih značenja, uglavnom usko vezanih uz konkretne historijske događaje ili historijsku auru mjesta, nego i generiranja novih oblika komunikacije s posjetiteljem. The two methodological approaches that have been applied to the research of the. monuments from the socialist period in Croatia were based on the presumptions that the typology cannot be modelled without the overview of the whole material (empirical/infield research), and that the knowledge on the social and historical context of monuments’ origin is the basis for their interpretation (historiographical research). The first was conducted by forming a corpus of 1737 entities collected in the functional data base, while the second was based on the proposed dynamic model of memorial production in the socialist period. These two complementary methodological approaches define the three-part structure of the thesis. In the first part, after having defined the aims and hypotheses of the thesis, the author elaborates theoretical foundations for the understanding of the monument as an art-historical and cultural-historical phenomenon. She further gives an overview of the archival and secondary sources and previous scientific research in the field of monumental production of the post-war period, and emphasizes key features of the corpus (its thematic and temporal scope), presented by the use of the quantitative data analysis. The second chapter of the thesis brings forward the results of the historiographical research, i.e. the thorough analysis of the social and historical context in which monuments were being produced. Thus defined parameters for the elaboration of the contextual condition of the creation of monuments, resulted in the proposed model of the dynamic field of memorial production. The model functions as the basis for the understanding of the complex interrelations between the social actors identified as the key protagonists in the process of the creation of monuments (commissioner, author, /art/critic and user). The interpretative parameters for the analysis of the corpus, i.e. of the production of monuments in the socialist period, were based on the following thematic foci: the description of commissioning procedures and the legal framework of the monuments’ construction (public competitions, models of financing); the identification of various levels of the production of monumental sculpture, derived from the quantitative and spatial data analyses regarding the authorship of the monuments; the influence of contemporary art criticism on the production of monuments; and the influence of the ritual practices and the social use of monuments on their typological features. The analysis of the third, central chapter of the thesis is based on the empirical research of the material, which resulted in the typology model. The features of each level of typology – type, category, subcategory and variant – is described and explained on selected case studies. Due to the quantity of the data in the corpus, the analysis partially relies on the use of new digital tools for the systematization, processing and visualisation of the data. Such methodology resulted in the objective analysis of the whole corpus, and offers the first typology model of monuments from the socialist period. The description of each typological level is supplemented with diagrams and maps showing the spatial distribution of monuments in Croatia. Typological classification is based on the recognition of the basic constructive elements of monuments (architectonic, sculptural, pictorial and auxiliary). Based on the characteristic ways of combining the constructive elements and their specific interrelation, the proposed typological classification is divided into four basic typological groups: basic, composite, constructive-innovative and spatial type of monument. Within each type there is a number of recognisable typological groups, marked by similar or identical conception of the dominant constructive elements (architectonic, sculptural, pictorial), or by the specific model of spatial organisation of the elements, when it comes to the spatial type of monument. Based on these parameters, the author defines and describes hierarchically lower levels of typological classification. Thus, each type of monument is divided into several categories, subcategories and/or variants. One of the aims of such typological classification is to enable the genealogy of typological innovations in the field of memorial production from the socialist period, which emerged beyond the presupposed limits of artistic media and architectonic practices that were included in the origin of this segment of Croatian post-war memorial heritage. The higher level of the complexity of the interrelations between the constructive elements, as well as their interactivity with the surrounding space, resulted in typological innovations, which are – as seen from the perspective of the European post-war memorial production – qualitative exceptions of this corpus. Especially important are new types of relations established between monuments and their spatial context, which emerged from the fact that their structural features and formal articulation of elements carry new symbolic meanings – which are in most cases closely related to historical events or the historical aura of the space – and generate new modes of communication with visitors.

Medo Pucić(1821-1882), Ragusan intellectual whose pursuits by far surpassed the field of literature, published in 1878 an interesting art review in the literary journal Slovinac. His contribution casts light upon an internationally acclaimed French painter of Dubrovnik origin, Michel Willenich (Miho Vilenik, 1827-1891), who until now has remained neglected by the catalogue surveys of Dubrovnik and Croatian art history. PucićCroaticised the painter’s name and added insightful and until then unknown details to his life and work . He also introduced the reader to the atmosphere of the Paris Salon, major art event of the day, and thus updated his fellow-citizens on the latest art developments in Europe.The research into archival material and catalogues (from 1870 to 1903) of the exhibitions held in Paris and France reveals a productive painting opus of the official painter of the Ministry of Marine and French colonies and a Knight of the Legion of Honour. Within the context of Pucić’s miscellaneous and comprehensive work, his interest in art certainly earns an important place. Apart from his rewarding role in the artistic maturing of Vlaho Bukovac, thanks to Medo Pucić, nineteenth-century art history of Dubrovnik and Croatia is richer for yet another figure of Dubrovnik roots―painter Miho Vilenik.

Medo Pucić (1821-1882) bio je svestrani intelektualac, književnik i istaknuti nositelj kulturnog ozračja Dubrovnika 19. stoljeća. Godine 1878. u časopisu Slovinac objavio je zanimljivu likovnu kritiku “Miho Vilenik slikar u Parizu”. Taj njegov prilog otkriva nam Michela Willenicha, međunarodno priznatog francuskog slikara dubrovačkog podrijetla, koji je do sada ostao potpuno izvan kataloških pregleda dubrovačke i hrvatske likovnosti. Uvidom u arhivsku građu i pregledom kataloga izložaba u Parizu i Francuskoj od 1870. do 1903. otkriva se bogati slikarski opus službenog marinista Ministarstva pomorstva i kolonija Francuske i viteza Legije časti. U kontekstu cjelokupnog i raznorodnog Pucićevog opusa ovim člankom se pokazuje njegov izniman senzibilitet za likovne umjetnosti i kontinuirano nastojanje afi rmiranja dubrovačkih slikara., Medo Pucić (1821-1882), Ragusan intellectual whose pursuits by far surpassed the fi eld of literature, published in 1878 an interesting art review in the literary journal Slovinac. His contribution casts light upon an internationally acclaimed French painter of Dubrovnik origin, Michel Willenich (Miho Vilenik, 1827-1891), who until now has remained neglected by the catalogue surveys of Dubrovnik and Croatian art history. Pucić Croaticised the painter’s name and added insightful and until then unknown details to his life and work . He also introduced the reader to the atmosphere of the Paris Salon, major art event of the day, and thus updated his fellow-citizens on the latest art developments in Europe. The research into archival material and catalogues (from 1870 to 1903) of the exhibitions held in Paris and France reveals a productive painting opus of the offi cial painter of the Ministry of Marine and French colonies and a Knight of the Legion of Honour. Within the context of Pucić’s miscellaneous and comprehensive work, his interest in art certainly earns an important place. Apart from his rewarding role in the artistic maturing of Vlaho Bukovac, thanks to Medo Pucić, nineteenth-century art history of Dubrovnik and Croatia is richer for yet another fi gure of Dubrovnik roots―painter Miho Vilenik.

U ovoj knjizi kombiniranjem monografskoga i problemskoga pristupa nastojalo se, ne samo formalno i stilski, već i kontekstualno, što slojevitije razraditi ključne aspekte djela hrvatskoga slikara i likovnoga kritičara Jerolima Miše, koji je djelovao tijekom prve polovine 20. stoljeća. Osim neophodnoga faktografsko-deskriptivnoga sloja koji rasvjetljava biografske podatke i značajke njegovih radova odnosno tekstova, interdisciplinarnim i kontekstualnim pristupom otvaraju se problemske cjeline, te na kraju i tri ekskursa kojima je njegovo djelo sagledano iz tri alternativna rakursa: u kontekstu ideološkog antimodernizma, sa stanovišta rodne problematike i preko teme autoportreta. Praćenjem likovnih značajki djela te uspostavljanjem paralela s njegovim tekstovima razmatraju se važni fenomeni karakteristični ne samo za Mišin opus, već i za dobar dio domaće likovne produkcije toga vremena. Posebna pozornost posvećena je prepoznavanju uloge političkog i socijalnog konteksta te društvenih i povijesnih previranja vremena u njegovu stvaralaštvu, što je u sprezi s formalno- stilskim analizama te diskurzivnim okvirom Mišinih vlastitih riječi odnosno njegovih likovnih kritika, bitno doprinijelo razumijevanju njegova djela. Tragajući za analogijama između slike i riječi kao rezultatima jedinstvene estetske podloge te odrazima idejnih i estetskih koncepata vremena, nastojalo se što preciznije utvrditi njegov prinos i uloga unutar hrvatske likovne umjetnosti i općenito hrvatske kulture.

Bibliografski popis djela Radovana Ivančevića okuplja podatke o autorskim knjigama i poglavljima u znanstvenim i stručnim knjigama te zbornicima, predgovorima i kritičkim tekstovima objavljenim u katalozima izložaba, radovima u znanstvenoj, stručnoj i novinskoj periodici.

Specifičnost opusa Jerolima Miše (1890–1970) 1910-ih proizašla je iz kompleksnoga spoja simbolističkih i secesijskih te pojave progresivnih ekspresionističkih obilježja, koja su se u njega javila na podlozi utjecaja bečke moderne i uz poticaje u tradiciji slikarstva ikona. Socijalnom komponentom u svojim djelima dao je važan prinos građanskoj opciji traganja za našim izrazom 1930-ih. Sredinom 1950-ih dosegnuvši prag lirske apstrakcije, odnosno strukturiranoga pejzaža, Miše zaustavlja proces apstrahiranja i vraća se čvršćim realističkim polazištima. Njegova likovna kritika određena je podlogom u estetici Nietzschea i Bergsona, a kriteriji likovne procjene bitno su određeni zahtjevom za „objektivacijom“ kao mimetičkim načelom. Pokazano je kako je bio jedan od glavnih ideologa Grupe nezavisnih. Pri razmatranju Mišine književnosti i kritike uočili smo mnogobrojne analogije i prožimanja s njegovom slikarskom praksom, kao pokazatelja jedinstvene estetičke podloge. Ovim istraživanjem Mišin je opus prvi put sagledan cjelini, obuhvaćena su sva njegova slikarska djela, grafičko-oblikovna rješenja, a prvi su put okupljeni i svi njegovi tekstovi (likovne kritike, književni uradci, pisma i eseji o umjetnosti) te je prvi put cjelovito sagledana uloga Miše kao likovnoga kritičara. Na nov su način sagledane faze djelovanja, uočene dosad nepoznate sfere utjecaja i otklonjeni nesporazumi struke u odnosu na njegov opus, koji je sada prvi put razmatran u rodnom i antimodernističkome ključu, što je pomoglo u sagledavanju hrvatske umjetnosti 1. pol. 20. st. u novom svjetlu.

Autor analizira Babićevo nastavničko djelovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te propituje neke njegove stavove kao likovnog kritičara i povjesničara umjetnosti.

Analizom dosadašnjih istraživanja spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma na području Hrvatske uočava se niz problema koji otežavaju njezino ravnopravno uključivanje u povijesno- umjetničke narative domaćeg i europskog kiparstva druge polovice dvadesetog stoljeća. Kao jednu od pretpostavki za rješavanje tih problema ovaj rad predlaže formulaciju cjelovitog, sustavnog modela njezine analize, interpretacije i valorizacije. Polazeći od temeljnih funkcija svakoga spomenika – simboličke, utilitarne i estetske – model pretpostavlja da se pri interpretaciji spomeničke plastike, pored analize njezinih morfoloških, formalnih i ikonografskih obilježja, promatra i utjecaj, odnosno uloga svih društvenih i materijalnih činitelja – naručitelja, autora, kritičara i korisnika – koji na različite načine sudjeluju u stvaranju, odnosno održavanju spomenutih spomeničkih funkcija u specifičnom povijesno-umjetničkom i društveno-političkom kontekstu socijalističke Jugoslavije. Prijedlog cjelokupnog modela problemske analize spomeničke plastike nastale u razdoblju od 1945. do 1990. godine, kao i nacrt osnovnih problemskih parametara svakoga od spomenutih društvenih funkcija i činitelja, pojašnjen je i potkrijepljen primjerima.

Promocije desetog sveska biblioteke Hrvatska likovna kritika - knjige Tonka Maroevića O naivi i autsajderskoj umjetnosti / Kritike, eseji i studije 1968. - 2012. u izdanju Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti.

Ljubo Babić je svojim cjelokupnim djelovanjem u različitim područjima ostvario doprinos koji je mjerljiv jedino s nekoliko najznačajnijih ličnosti u području likovnih umjetnosti dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Nepravedna zapostavljenost prvo je ispravljena s retrospektivnom izložbom održanom 2010. godine u Modernoj galeriji pod naslovom Ljubo Babić – Antologija (autorice Ivanka Reberski, Libuše Jirsak i Lada Bošnjak Velagić), a potom i znanstvenim simpozijem u organizaciji DPUHa i Moderne galerije održanom 21. i 22. ožujka 2011, na temelju kojeg je nastao i ovaj zbornik u kojem je tiskano sedamnaest radova.

Izbor tekstova iz višedesetljetnoga kritičkog praćenja i studijskog bavljenja hrvatskom naivnom umjetnošću.

Dobro je poznata činjenica da je Tonko Maroević u svojoj višedesetljetnoj bogatoj i raznovrsnoj povijesnoumjetničkoj, kritičarskoj i spisateljskoj djelatnosti njegovao - kako je sam zapisao - “otvorenost prema raznovrsnim manifestacijama i modifikacijama ljudske kreativnosti”. U tom smislu gotovo ne postoji likovni fenomen koji se u proteklih četrdesetak godina nije pojavio u fokusu njegova zanimanja - u monografijama, predgovorima kataloga, povijesnoumjetničkim studijama, sinteznim tekstovima, kritikama, recenzijama ili prikazima. Njegove minuciozne analize, jasna i jezgrovita tumačenja, pa i nadahnuti neskriveni zagovori postali su tako nezaobilaznim dijelom nacionalnoga kulturnog života u najširem smislu.

U članku je dat sažet pregled opsežne i raznovrsne djelatnosti Tonka Maroevića – višestruko talentiranog i uvaženog hrvatskog književnika, pjesnika i esejista, književnika i likovnog kritičara, povjesničara umjetnosti, monografista i antologičara, prevoditelja, urednika i komentatora brojnih izdanja, doktora znanosti i dugogodišnjeg znanstvenog savjetnika zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, danas emeritusa, u više prigoda izvanrednoga i/ili gostujućega nastavnika na sveučilištima u Zagrebu, Dubrovniku, Milanu, Trstu i Podgorici, te redovnoga člana Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – koji je u svojoj iznimno bogatoj, raznovrsnoj, dugovječnoj i cijenjenoj spisateljskoj i javnoj djelatnosti interpretirao, valorizirao i približavao brojne opuse i iz sfere naive i »autsajderske« umjetnosti.

U okviru 14 tematskih poglavlja knjiga okuplja kritike, eseje i prikaze o stvaralaštvu 146 likovnih umjetnika iz zemlje i svijeta, pisane tijekom 22 godine (od 1989.-2011.). Sadržajem se odnosi na likovnu produkciju, kao i izložbeno galerijsku, muzejsku djelatnost Rijeke (gotovo u cijelosti), te regije i šireg europskog prostora (fragmentarno) u navedenom razdoblju. Podnaslov knjige: Nova čitanja, upućuje na to da su tekstovi u knjizi izmijenjeni u odnosu na svoje izvornike, rasterećeni obavijesnosti u korist problemskih, kritičkih i teorijskih sadržaja. Svaka cjelina knjige započinje uvodnikom koji cilja protumačiti poveznicu među autorima koje okuplja. U uvodu knjige definira se autorska orijentacija prema tako zvanoj akritičnoj kritici (termin Germano Celant), kao i teorijskim izvorima takvog pristupa, te njegovim nužnim kulturološkim razlozima koji dovode do situacije u kojoj danas nemamo likovne kritike (prema Donald Kuspit). Knjiga je opremljena i abecednim kazalom autora, a putem fusnota čitatelj može pratiti mjesta, datume, muzejsko galerijske prostore i organizatore svih izložaba o kojima je u knjizi riječ. Na isti način dostupna je i sva korištena literatura, katalozi i monografije, te stručni časopisi i knjige vezani uz teorijske probleme u tekstu.

Prikaz monografije Kosta Angeli Radovani autora Ive Šimata Banova u izdanju Disputa (Zagreb, 2011.)

Članak je napisan kao zaključak višegodišnjeg, kritičkog praćenja likovne scene u Galeriji OK, MMC Palach, Rijeka ; a povodom retrospektivne izložbe MMC-a u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, srpnja 2007. „Prilog“ se veže na kritike pisane u četverogodišnjem razdoblju (od 2001.-2005.) o likovnom programu Galerije OK objedinjene su u knjizi „Likovne kronike“ (Nataša Šegota Lah, Redak Split, 2012.) i odnose se na likovne projekte Svena Stilinovića (Obojene riječi lirske psovke, 2004.g., str. 18) ; Metoda Frlica (Daleko od tržišta ušminkane kože, 2002.g, str. 21) ; Vlatka Vinceka (Prefiguracije, 2001.g., str. 23) ; Stjepana Lahovskog (Moj posljednji posjetilac, 2005.g., str.25) ; Antuna Maračića (Cro Car Crash Cronicle, 2001.g., str. 75) ; Karla Došena, Damira Čargonje i Kreše Kovačičeka (Visinska bolest anđela ili vrtoglavica, 2004.g, str.82) ; Rina Efendića (Ekranizacija žalosti, 2001.g., str. 87) ; Nenada Voriha (Slikograd, kao filmograd, 2005.g., str. 89) ; Aleksija Kobala (Ogledalo zbrkanog svijeta, 2002.g., str. 90) ; Igora Eškinje (Slikanjem, lijepljenjem i otiranjem nogu učinjen triptih, 2003.g., str.97) ; Romana Grozića (Nježan udarac šakom u sjećanje, 2004.g., str.102), Mie Vesovića (Palanačke skice, 2004., str. 111) ; Jusufa Hadžifejzovića (Nomadski život stvari, 2003.g., str.121) ; Damira Šokčevića i Vlade Wuxana (Nemir na krmi i utrobi broda, 2004., str. 131.) ; Ante Jerkovića (Indikacije i kontraindikacije plavog, 2001.g., 168) ; Borisa Cvjetanovića (Kutni memento, 2002.g., str. 187) ; Fedora Vučemilovića (Bove u vodi, 2002.g., str.221) ; Jasenka Rasola (Nabrajanje otuđenih sitnica, 2003.g., str. 258) ; Amele Frankl (O sebi zapravo, ali ne istinito, 2002.g., str. 306) ; Milijane Babić (Igra se poigrala Alisom, 2004.g., str. 308) ; Irene Fiuman (Između umjetnosti i života, 2004.g., str. 317) ; Igora Tomljenovića (Realizam skrivene stvarnosti, 2002.g., str.319).

Istraživanje povijesti Moderne galerije i Babićeve uloge na mjestu ravnatelja.

Nakon što su komunisti 1945. u Jugoslaviji preuzeli vlast, na idejnom planu striktno su prihvatili imperativ realističkog izraza s naglašenom socijalnom notom. Od socrealizma se nije odustalo čak ni nakon 1948. i legitimitet mu je oduzet tek nakon glasovitog Krležina Ljubljanskog referata. Iako je socrealizam odavno pokopan, sva djela nastala u njegovom znaku niti mogu niti trebaju biti odbačena i zaboravljena. Svojom stručnom spremom, idejnom orijentacijom i životnim iskustvom, Grgo Gamulin je 1945. bio zasigurno najpozvaniji da provede socrealističku recepturu. Gamulin je načelno prihvaćao socrealizam, ali nije bio sretan s oficijelnom i kanoniziranom varijantom. 1951. godine jedva je dočekao da se metodički obračuna s njezinim teorijskim postavkama.

Darko Glavan rođen je 29. 06. 1951. u Rijeci a 12. 07. 2009. nakon koncerta Carlosa Santane u Varaždinu poginuo u saobraćajnoj nesreći. Darko Glavan tijekom četiri desetljeća rada objavio je preko tisuću tekstova o rock i pop glazbi, nekoliko stotina tekstova o stripu, napisao predgovore za preko stotinu izložaba te napisao desetak knjiga o glazbi i likovnim umjetnicima. Njegov cjelokupni rad predstavlja značajan segment povijesti popularne kulture u Hrvatskoj. Izložba je priređena u povodu prve godišnjice smrti.

Veće zanimanje suvremene povijesti umjetnosti za likovno kritičarski opus Grge Gamulina – posebice onaj nastao tijekom 50ih godina – tijekom proteklih desetak godina, potaknuto je povećanim interesom za cjelokupnu kulturnu scenu toga razdoblja na kojoj se Gamulin javlja u ulogama organizatora likovne proizvodnje, pedagoga, povjesničara umjetnosti, polemičara i kritičara. U svakoj od tih uloga Gamulin proizvodi određeni tip povijesnoumjetničkog diskursa, a njihov međusobni odnos na razini načina konceptualizacija umjetničkog djela, načina njegova opisivanja/interpretacije, definiranja pozicije kritičarskog i gledateljskog/čitateljskog subjekta) te na razini metoda institucionalne legitimacije, bit će predmetom na šega izlaganja na ovome skupu.

U ovom prilogu autorica se osvrnula na dva problematski još uvijek aktualna tematska segmenta koji proširuju vidno polje Prelogove baštine, iako usko gledajući izlaze iz naznačenih teorijskih kategorija, tematskih i metodskih okvira i svega što se u stručnoj percepciji prevalentno vezuje uz ime Milana Preloga. Pedesetih godina prošloga stoljeća Prelog je, između ostalog, ostavio značajni trag u likovnokritičkoj domeni suvremenog stvaralaštva. Programatskim tekstom Djelo Vojina Bakića neoborivim je argumentima povjesničara umjetnosti reagirao na konflikt između društvene narudžbe i umjetnika, koji je izbio odbijanjem Bakićevog prijedloga za spomenik Marksu i Engelsu u Beogradu. Bakić je "pokušao riješiti zadatak u skladu sa svojom umjetničkom savješću odvajajući se od postojeće tradicije", dakle suvremeno. Braneći to Bakićevo pravo i umjetničku vrijednost predložene skulpture Prelog je otvoreno progovorio o slobodi umjetničkog stvaranja u poslijeratnoj eri još žive soc-realističke ideologizacije umjetnosti, upozorivši istodobno na ključni problem "neumjetničkih kriterija" i stručne (ne)kompetencije članova jury-a, presudnih čimbenika za donošenje konačne odluke. Početkom osamdesetih godina (1982.), duboko svjestan činjenice da naša nacionalna povijest umjetnosti još nije obavila najosnovniju inventarizaciju umjetničkih spomenika, Prelog je u Institutu za povijest umjetnosti pokrenuo rad na jednom od temeljnih zadataka struke - Umjetničkoj topografiji Hrvatske (UTH). Glavna Prelogova motivacija za rad na umjetničkoj topografiji bila je, dakle, spoznaja o vakantnoj potrebi za obradom i vrednovanjem spomeničkog fonda, naselja i gradova, imajući pritom u vidu znanstveno zapostavljene regije, kako bi se zaokružio pregled umjetničkog nasljeđa cjelovitog prostora, od juga do sjevera, od istoka do zapada Hrvatske.

Biografski članak s literaturom