Dans le débat sur l’iconicité du langage, l’une des questions qui se posent d’une manière récurrente est de savoir si les formations onomatopéiques représentent un principe primitif de formation des mots, si dans les premières formes du langage humain tous les signes ont été du type craquer, murmurer, etc., dont la plupart auraient ensuite perdu leur charge mimophonique. Saussure s’est prononcé contre toute théorie positive de la signification dans le domaine des sciences du langage, position qui a constitué pour longtemps une norme de travail en linguistique. Cet article traite des icônes auditives dans le lexique hébraïque de la Bible dont l’analogie phonation–référent est rendue manifeste dans le cadre de la théorie des matrices et des étymons par un niveau abstrait de représentation lexicale – le niveau des matrices de traits phonétiques. C’est le niveau qui nous aide à mieux comprendre le principe causatif du rapport signifiant–référent: bon nombre de lexies perçues comme arbitraires peuvent être ramenées à une structure invariante, formelle et notionnelle, motivée. Il paraît évident que nous n’avons plus d’oreille aujourd’hui que pour les mots imitatifs tels coucou, tic–tac, etc. Il n’est donc pas étonnant que les partisans d’une conception très étendue de la parenté des langues tendent à minimiser l’importance de la motivation lexicale en la ramenant au cas marginal des onomatopées de ce type. Pourtant, bien des travaux montrent que la motivation lexicale est beaucoup moins saugrenue qu’on ne le pense et que son mécanisme est beaucoup plus profond et complexe que ne le suggère la conception traditionnelle de l’onomatopée: les signifiants d’une langue sont à la fois sons et mouvements de la langue. La particularité de l’approche adoptée ici réside essentiellement dans le fait que le rapport son–sens est conçu sous l’aspect du lien qui existe entre l’image acoustique des formes lexicales et la valeur signifiée de la matrice de traits (= macro–signe linguistique), mis au jour par la découverte d’un mécanisme d’invariance au sein du lexique sémitique., Teorija jezičnoga ikoniciteta sustavno nameće neka stožerna pitanja. Primjerice, je li izvorno načelo u pojavljivanju riječi u jezicima utemeljeno na onomatopejskim oblicima, to jest jesu li u svojim prvim oblicima nastalim pojavljivanjem jezične djelatnosti svi jezični znakovi bili tipa craquer (»pucati«, »praskati«, »kršiti se«, »lomiti se«), murmurer (»mrmljati«, »mumljati«, »gunđati«, »žuboriti«) itd., a od kojih je velika većina od tada izgubila svoj mimofonički sadržaj? Poznato je da je Saussure nijekao svaku tzv. pozitivnu teoriju značenja u znanosti o jeziku te da je ta odrednica dugo vremena bila propisna u bavljenju jezikoslovljem. Ovaj članak istražuje slušne ikone u hebrejskome biblijskom leksiku u kojem se analogija fonacija–referent pojavljuje u okviru teorije matičnih jezika (teorije prajezikâ) i etimona na apstraktnoj razini jezičnih indikacija (fonetske sastavnice matičnih jezika). Upravo nam ta razina pomaže u razumijevanju kauzalnoga načela u odnosu označitelj–referent: nemali broj leksija koje doživljavamo kao proizvoljne može se uvrstiti u nepromjenljive, formalne, pojmovne, odnosno razložne strukture. Očito je da danas »imamo sluha« samo za imitativne riječi kao što su coucou, tic–tac itd. Stoga ne iznenađuje činjenica da zagovornici jedne široke (otvorene) koncepcije jezičnih srodnosti pokušavaju umanjiti važnost leksičke motiviranosti svodeći ju na marginalne onomatopejske vrste. Pa ipak brojni znanstveni radovi pokazuju da je leksička motiviranost puno opipljivija nego što se to o njoj obično misli te da je njezin unutarnji sklop puno dublji i kompleksniji, bez obzira na to što tradicionalna koncepcija onomatopeje nudi oprečan stav: označitelji jednoga jezika ujedno su njegovi zvukovi i pokreti. Posebnost ovdje ponu|enoga pristupa ogleda se prvenstveno u činjenici da je odnos zvuk– smisao riječi utemeljen na vezi između akustičke slike leksičkih oblika i označene vrijednosti matičnih sastavnica (jezični makroznak). Ta je veza ugledala svjetlo dana zahvaljujući otkriću unutarnjega sklopa nepromjenjivosti leksika semitskih jezika.