Search

U radu je provedena povijesno-filozofska rekonstrukcija Leibnizove obrazovne teorije. U uvodu se navode egzegetski problemi koji se tiču lociranja Leibnizove »filozofije obrazovanja« unutar šireg korpusa njegovih djela i iznalaženja adekvatnog teorijskog okvira unutar kojega je moguće kontekstualizirati i rekonstruirati Leibnizove misli o obrazovanju. Potom je pokazano da nam taj okvir pruža Leibnizova praktična filozofija, tj. njegove ideje o optimalnoj državi i općem dobru. Analizirane su ključne teze Leibnizove etike i političke filozofije u cilju otkrivanja pozadine ideje o respublica optima i objašnjeno je kakvo bi obrazovanje, slijedeći Leibniza, trebalo biti da bi omogućilo usavršavanje pojedinca i društva te doprinijelo ostvarenju općeg dobra. Na kraju, tvrdi se da je Leibniz u okviru svojega obrazovnog projekta artikulirao prosvjetiteljsku ideju koja je progresivnija od obrazovnih ideja filozofa koje obično asociramo s prosvjetiteljstvom osamnaestog stoljeća., This paper presents a historical-philosophical reconstruction of Leibniz’s theory of education. In the introduction, I point out the exegetical problems involved in locating Leibniz’s “philosophy of education” within the broader corpus of his works and in uncovering an appropriate theoretical framework within which it is possible to contextualise and reconstruct Leibniz’s thought on education. It is then shown that this framework is provided by Leibniz’s practical philosophy, i.e. his ideas about the optimal state and the common good. I analyse the key theses of Leibniz’s ethics and political philosophy to uncover the background of the idea of the respublica optima and explain how education, in Leibniz’s view, should enable the perfection of the individual and society and contribute to the realisation of the common good. Finally, it is argued that in his educational project Leibniz articulated an idea of the Enlightenment that is far more progressive than the educational ideas of the philosophers we usually associate with the eighteenth-century Enlightenment.

Uzduž hrvatske obale u izvanlučkom području nalazi se 50 svjetionika kojima, u skladu s odredbama Pomorskog zakonika i Zakona o Plovputu, upravlja trgovačko društvo Plovput d.o.o. Pravni status svjetionika po važećoj je pravnoj regulativi dvojben i u praksi otežava upravljanje ovim vrijednim objektima, važnima za sigurnost plovidbe Jadranom. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture oformilo je Radnu skupinu za izradu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Plovputu. Jedan od ciljeva koji se želi postići izmjenama Zakona (ili donošenjem novoga zakona) je osiguravanje kvalitetnijeg upravljanja svjetionicima s obzirom na njihov značaj za sigurnost plovidbe, ali i zbog njihove tradicijske i kulturološke vrijednosti. Pretpostavka za postizanje ovog cilja jasno je uređenje pravnog statusa svjetionika. U radu se daje pregled postojećeg pravnog okvira pod koji bi se mogli podvesti svjetionici te se ukazuje na divergentnu praksu državnog odvjetništva, sudova i Povjerenstva za utvrđivanje granica pomorskog dobra kad je riječ o pravnom režimu područja svjetionika. Potom se daju prijedlozi mogućih rješenja za uređenje pravnog statusa područja svjetionika, utvrđivanja područja svjetionika i njihova evidentiranja u katastru i zemljišnim knjigama te se nude smjernice za izradu pravnog okvira za upravljanje svjetionicima. Nadalje, budući da je Plovput d.o.o. za 17 svjetionika zaključio ugovore o sanaciji i zakupu svjetionika ili ugovore o zakupu svjetionika, predlaže se model za reguliranje prava i obveza koje iz tih ugovora proizlaze. Konačno, postavlja se pitanje adekvatnosti novog ili izmijenjenog Zakona o Plovputu kao propisa koji uređuje navedena pitanja., Situated along the Croatian coastline, in the area outside the ports, there are 50 lighthouses which, in accordance with the provisions of the Maritime Code and the Plovput Act, are managed by the company Plovput d.o.o. According to the current legislation, the legal status of lighthouses is in doubt, which in practice makes it difficult to properly manage these valuable facilities of importance for the safety of navigation in the Adriatic. The Ministry of the Sea, Transport and Infrastructure has formed a working group to draft a proposal for amendments to the Plovput Act. One of the objectives of amending the Act (or passing a new one) is to ensure better management of lighthouses, given their importance for the safety of navigation, but also for their traditional and cultural values. The prerequisite for achieving this goal is the clear regulation of the legal status of lighthouses. This paper provides an overview of the existing legal framework which could apply to lighthouses, and highlights the divergent practice among the State Attorney’s Office, the courts and the Maritime Property Boundary Commission regarding their legal status. It seeks to offer proposals for possible solutions to regulate the legal status, to determine the lighthouse area and registration in the cadastre and land registers and to give guidelines for drafting a legal framework for the management of lighthouses. Additionally, given that Plovput d.o.o. has concluded contracts for the restoration and lease, or contracts for lease, of 17 lighthouses, a model is proposed to regulate the rights and obligations arising from such contracts. Finally, the issue is raised of the suitability of the new or amended Plovput Act for regulating these questions.

In our global world again religious beliefs play a fundamental role in the make-up of a cultural group and of a society. This is due to the fact that religious beliefs give definition to a society as a whole, or better, to the specific social group existing within it. This ‘definition’ consists in the shaping of behavior, of one’s way of thinking, and of common values, both in terms of the relationship between the human being and the Divine sphere, and that which regards the relationships between the human being and the world, others, and himself. In the first case, that is, the relationship between the individual and the One, we can consider religion in a strict sense, while, in the second case, the individual’s relationships with the world, others, and himself have to do with the inherent ethical aspects of these religious beliefs. Finally, in globalization we have to move in the direction of acknowledging the fact that there are some ethical aspects that are shared by various religious groups. In order to carry out this task, we must be aware that through the way itself, in which the possible comparison between religions, and through the manner of communication, can we open up a common space: a space that works because specific ethical principles are carried out. Only in this way, is it possible to open paths to the achievement of universal sharing among religions in the time of globalization., U našem globalnom svijetu religijska uvjerenja opet igraju temeljnu ulogu u stvaranju kulturne skupine i društva. To je zbog činjenice jer religijska uvjerenja daju definiciju društvu u cjelini, ili bolje rečeno, određenoj društvenoj skupini koja postoji u njemu. Ta se “definicija” sastoji u oblikovanju ponašanja, nečijeg načina razmišljanja i zajedničkih vrijednosti, kako u pogledu odnosa između čovjeka i božanske sfere, tako i u pogledu odnosa između čovjeka i svijeta, čovjeka i drugih ljudi, i njega samoga. U prvom slučaju, to jest kad govorimo o odnosu između pojedinca i Jednog, religiju možemo smatrati u strogom smislu, dok, u drugom slučaju, kad govorimo o odnosu pojedinca sa svijetom, drugima i samim sobom, religija ima veze s svojstvenim etičkim aspektima tih religijskih uvjerenja. Konačno, u globalizaciji moramo krenuti u smjeru priznavanja činjenice da postoje pojedini etički aspekti koji su zajednički različitim religijskim skupinama. Da bismo izvršili tu zadaću, moramo biti svjesni da putem samog načina, na kojem je moguća usporedba između religija i kroz način komunikacije, možemo otvoriti zajednički prostor: prostor koji djeluje jer su ostvareni specifični etički principi. Samo na taj način moguće je otvoriti putove ka postizanju univerzalnog dijeljenja među religijama u vrijeme globalizacije.

The subject of interest of the author of the text is the common good as an inalienable element of the organization of the human community. The paper consists of three parts. The first part analyses the need for a common good as the basis of social and political life. The starting point was the distinction of four forms of common life (community, society, political body and state), defining the nature of society, presentation of three forms of relationship between man and society (individualism, collectivism and personalism) and identifying problems related to the definition of the common good. In the second part, the author presented a reflection on the procedural common good in the liberal tradition, the issue of impartiality and identification of the common good in the process of the debate. In the third part, attention is paid to the personalistic view of the common good, which is based on the integral development of personal human nature in the framework of the appropriate institutions and structures. This understanding of the common good is, in the author’s conviction, the best point of reference in social and political life., Rad obrađuje opće dobro kao neotuđiv element organizacije ljudske zajednice, a sastoji se od triju dijelova. Prvi dio analizira potrebu za općim dobrom kao osnovom društvenog i političkog života. Autor polazi od razlikovanja četiriju oblika zajedničkog života (zajednica, društvo, političko tijelo i država), zatim definira prirodu društva, predstavlja tri oblika odnosa čovjeka i društva (individualizam, kolektivizam i personalizam) te identificira probleme povezane s definicijom općeg dobra. U drugom dijelu autor predstavlja razmišljanje o proceduralnom općem dobru u liberalnoj tradiciji, pitanju nepristranosti i identificiranju općeg dobra u procesu rasprave. U trećem dijelu autor obraća pažnju na personalistički pogled na opće dobro koje se temelji na cjelovitom razvoju osobne ljudske prirode u okviru odgovarajućih institucija i struktura. Prema autorovu uvjerenju, ovakvo je razumijevanje općeg dobra najbolja referentna točka u društvenom i političkom životu.

U članku autorica razmatra primjenu Uredbe o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge u odnosu na ocjenjivanje prijavljenih programa na raspisani i objavljeni javni poziv/natječaj.

Postojeća tzv. decentralizirana politika upravljanja pomorskim dobrom, koja bi podrazumijevala ponajprije mjere i aktivnosti usmjerene ka uspostavi i održanju učinkovitog sustava dodjele koncesijskih odobrenja, a posebno uzimajući u obzir geografske komparativne mogućnosti i ekonomske učinke, bitna je za učinkovit razvoj pravnog i gospodarskog sustava u Republici Hrvatskoj. Centralni dio te politike, uz dodjelu koncesija, predstavlja i politika davanja koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru. Cilj ovoga rada je analizirati pozitivnu regulaciju davanja koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru te potom istražiti neke u upravnosudskoj praksi sporne aspekte davanja tih odobrenja i dvojbe koje su iz nje proizašle uz kritički osvrt i prijedloge de lege ferenda. Stav je autora da pozitivno pravno uređenje dodjele koncesijskih odobrenja opterećuje podnormiranost i nedorečenost propisa, što je otežalo rad primjenjivačima propisa u javnopravnim tijelima i upravnoj grani sudovanja. Osim toga, u praksi javnopravnih tijela prisutan je pretjerani pravni formalizam u tumačenju pravnih normi u postupcima davanja koncesijskog odobrenja. Postoji i nekoliko bitnih segmenata u regulaciji koji zahtijevaju dodatnu analizu i praćenje te drugačije i potpunije uređivanje. To je pokazala i recentna upravnosudska praksa., The existing so called decentralised policy of managing maritime demesne, firstly including measures and activities directed towards the establishment and maintenance of an effective system of allocating concessional permits and in particular taking into account geographical comparative possibilities and economic effects, is important for the effective development of legal and economic systems in the Republic of Croatia. The pivotal part of such policy, together with granting concessions, also represents the policy of granting concessional permits for maritime demesne. The aim of this paper is to analyse the positive regulation of allocating concessional permits for maritime demesne therewith investigating in administrative practice some disputable aspects of granting these permits and the arising concerns together with a critical analysis and suggestions de lege ferenda. The author is of the opinion that positive legal regulating of allocating concessional permits burdens the under-normed and undefined regulations. This made the work of the application of regulations more difficult in public bodies and the administrative branch of adjudication process. Additionally, in the practice of public bodies, an exaggerated legal formalism is present in the interpretation of legal norms in the procedures for granting concessional permits. Several important segments in regulating exist which require additional analysis and monitoring and different and fuller regulation. This was also shown in recent administrative court practice.

This theological reflexion explores climate as a common good and looks at how dialogue can contribute to climate preservation. The paper is structured around three main points. The first point – Raising awareness of the meaning of the common good – starts with a question – how much awareness of the common good is present at this time of particularism and fragmentation of life. The central purpose is the actualization of the common good, »a central and unifying principle of social ethics« (Laudato si’, no. 156). Its fundamental role stems from its direct connection with global society, and, thus, the common good connects us all at a very fundamental level. The second point – Climate protection as a common good – centres around the farreaching consequences of climate change that create new forms of injustice and impoverishment of human beings on the planetary level. It is possible to encourage new forms of mutual collaboration and organization only through solidarity and shared preferential option for the poor. This ought to develop in the direction of thorough and cross‑linked interdisciplinary discussions about the common good that will contribute to activities which preserve life on the planet and enable new generations to have a future. The third point – Dialogue as the way forward – highlights the key significance of dialogue when considering the issue of championing the common good. The path that leads to the common good ought to reach the whole through the realisation of the integral development of all societal stakeholders, which at the same time, includes a step towards gathering around climate protection as a common good. In this context, social teaching of the Catholic Church, with an interdisciplinary dimension (cf. Centesimus annus, no. 59), enables collaboration in the service of the common good., Teološka refleksija se bavi pitanjem klime kao općega dobra i razmatra kako dijalog može doprinijeti očuvanju klime. Rad je strukturiran oko tri glavne točke. U prvoj točki rada – Posvijestiti značenje općega dobra – polazi se od pitanja koliko je u vremenu partikularizama i fragmentizacije života prisutna svijest o općemu dobru. Središnja je nakana aktualizacija općega dobra, načela »koje ima središnju i ujedinjujuću ulogu u socijalnoj etici« (Laudato si’, br. 156). Temeljno mjesto koje mu se pridaje proizlazi iz njegove direktne povezanosti s globalnim društvom, a samim time predstavlja i ono temeljno što nas povezuje. U središtu druge točke rada – Zaštita klime kao opće dobro – nalazi se dalekosežnost posljedica klimatskih promjena koje stvaraju nove oblike nepravdi i osiromašenja ljudi na planetarnoj razini. Tek u solidarnom i zajedničkom opredjeljenju za siromašne moguće je poticati nove oblike zajedničke suradnje i organizacije. One će ići u smjeru temeljitih i umreženih interdisciplinarnih rasprava o općem dobru kako bi se pridonijelo djelovanjima koja će sačuvati život planete i omogućiti budućnost novim generacijama. Treća točka rada – Dijalog kao put – pokazuje da je značenje dijaloga danas od ključne važnosti i kada se promišlja pitanje puta do ostvarenja općega dobra. To je put koji cjelinu dohvaća ostvarenjem cjelovitoga razvoja svih dijelova društva, te koji istovremeno obuhvaća iskorak prema okupljanju oko zaštite klime kao općeg dobra. U tom kontekstu socijalni nauk Katoličke crkve, koji posjeduje interdisciplinarnu dimenziju (usp. Centesimus annus, br. 59), omogućuje suradnju u službi općega dobra

Platon kao izuzetan predstavnik grčke filozofske misli u svojim je djelima Država i Zakoni razradio koncept idealne države. Taj koncept države njegov je odgovor na političke okolnosti u tadašnjim grčkim polisima, gradovima-državama. Cjelokupna država temeljena je na njegovu nauku o idejama prema kojemu se zasnivaju smjernice za oblikovanje državnoga uređenja. Pravednost je vrlina prema kojoj se uređuje sveukupni život građana u polisu. Odgoj je važan čimbenik društva kojim se omogućuje društvena podjela na staleže u kojima pojedinci, prema vlastitim sposobnostima, svojim radom pridonose općoj dobrobiti društva u cjelini i zadovoljavanju svojih potreba u zajednici. Razvidna je potreba za podjelom rada u zajednici, jer tako svatko radi ono za što je najsposobniji, čime ostvaruje svoju pripadnost zajednici i ostvarivanju njezine dobrobiti. Svrha je države da omogućuje najbolje ostvarivanje općega dobra, kako zajednice u cjelini tako i svakog pojedinca u njoj. U Platona se polako razvijala filozofska misao o idealnoj državi, u mnogim raspravama sa suvremenim misliteljima, svojim učenicima i prijateljima, promatrajući složene društvene odnose svoga vremena, mijenjao je svoj pristup pojedincu i državi. Opće dobro pojedinca i države proteže se u njegovim djelima poput crvene niti i daje jasan uvid u njegov misaoni put. U svojim ga je djelima različito promišljao, ovisno o tome kako je u kojem času gledao na ulogu pojedinca u društvu. Tako je od prvotne zamisli da pojedinac vlastitu dobrobit treba ostvariti u službi države, preko izjednačavanja i poistovjećivanja dobrobiti pojedinca i države, došao do pojedinca kojeg se putem državnih zakona podlaže društvu kako bi se ostvarila dobrobit države u cjelini.

Katolička Crkva u prošlom je stoljeću, posebice od II. vatikanskog sabora, sve više propitivala društvenu važnost, narav i svrhu sredstava društvenoga priopćavanja (javnih medija). Ovaj rad propituje što o sredstvima javnoga priopćavanja pod vidikom njihove uloge u promicanju općega dobra izriču (post)koncilski dokumenti, posebice Inter mirifica, Communio et progressio i Aetatis novae. Osim zajedničke značajke isticanja njihove nezamjenjivosti u promicanju moralnih vrjednota i postizanja ciljeva općega dobra, pri čemu dobro osobe nikada ne smije biti podređeno društvenim ciljevima, primjetno je sve veće inzistiranje na moralnoj odgovornosti svih sudionika komunikacije u medijskom prostoru s obzirom na ciljeve i krajnju svrhu ljudske komunikacije, što podrazumijeva i medijsko opismenjavanje sudionika komunikacijskoga procesa. Autor ističe potrebu trajnoga propitivanja etičke uporabe medija, držeći da mediji ne trebaju novu etiku, nego primjenu trajnih etičkih načela u novim okolnostima., In the past century, especially since the Second Vatican Council, the Catholic Church increasingly questioned the social importance, the nature and the purpose of our means of social communication (the public media). This article examines what (post)conciliar documents, particularly Intermirifica, Communio et progressio and Aetatis novae, have stated concerning public communication and its role in promoting the common good. Aside from the fact that both highlight its irreplaceability in promoting moral values and achieving the goals of the common good, whereby the good of the individual must not be subordinated to social goals, there is an evident increasing insistence upon the moral responsibility of all participants in public communication. Moral responsibility is demanded in view of the goals and ultimate purpose of human communication which presupposes media literacy of the participants in the communication process. The author stresses the need for continual examination of the ethical use of the media, but is of the opinion that the media does not need a new ethics, rather it needs to apply perennial ethical principles in new circumstances.

U radu se analizira pravni status javnog dobra kao i općeg dobra u Republici Hrvatskoj. Također se daje komparativni prikaz statusa pomorskog dobra u nekoliko europskih država kao i država pravnih sljednica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Na kraju daje se stav autora o tome da bi i pomorsko dobro u budućnosti trebalo imati pravni status javnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske., The paper analyses the legal status of a public good as well as the common good in the Republic of Croatia. It also gives a comparative overview of the status of maritime goods in several European countries as well as the state legal successor of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia. Finally, given the attitude of the authors on how to make the maritime domain in the future should have the legal status of public goods owned by the Croatian.

Usprkos samostalnosti pravnih disciplina stečajnog i pomorskog prava, u složenim uvjetima posttranzicijskog gospodarstva, riječ je o uzajamno međuovisnim sustavima. U našoj pravnoj realnosti ta se međuovisnost očituje i u dubini krize koja zahvaća sustav stečajnog i pomorskog prava. Naime, iako je nesporno da se Stečajni zakon te Pomorski zakonik, oba s pratećim i lex specialis propisima (Zakonom o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restrukturiranja, Zakonom o koncesijama, Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, Zakonom o zemljišnim knjigama, Zakonom o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, Zakonom o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, et seq.), odlikuju modernim rješenjima, nesmije se, međutim, zaboraviti da sustav, u zakonskom smislu, ni izdaleka nije dovršen. Javna rasprava koja se vodi o nekim aspektima pravnog reguliranja pomorskog dobra i insolvencijskih postupaka, ali i nedorečenosti koje su nastale u primjeni postojećih propisa, jasno pokazuju područja i pitanja koja bi žurno trebalo regulirati i/ili reformirati. Cilj je članka analizirati problematiku stečaja brodogradilišta i ponuditi odgovore povodom dvojbi koje se mogu pojaviti pri sadašnjim i nadolazećim poslovnim krizama hrvatskih brodogradilišta.

Razlika između termina pučka i popularna književnost objašnjava se uz pomoć lirskog teksta 'Ajde, Kato, ajde, zlato'. Analizom stihova pjesme i dodatnih stihova za koje je zaključeno da ih treba odbaciti, autor ustanovljava da je u pučkoj književnosti tekst podložan promjenama te da nema utvrđeno autorstvo. Obrnuto je u popularnoj knjiežvnosti gdje vrijede autorska prava. Također se razlikuju po namjeni: pučka književnost namijenjena je puku, a popularna knjiežvnost svima. Razlozi su povijesni, pa pučka i popularna književnost zapravo pripadaju dvjema različitim epohama. Kada pučka knjiežvnost počinje nestajati zbog promejna u društvu uočava se pojava popularne književnosti. Pučka književnost dvjetala je onda kad je između puka i viših slojeva bio golemi jaz, ne samo imovinski nego i u obrazovanju. Puka više nema u tradicionalnoom smislu riječi, pa nema ni umjetničkih proizvoda kojji bi isključivo njemu biil namijenjeni, dok sve više prevladavaju razni oblici popularne književnosti. Odgovor na pitanje jesu li pučka i popularna književnost jedno ili dvoje, mora glasiti: dvoje, ali jedno za drugim.

Autor promišlja pojavu u suvremenom društvu nazvanom kultura sebičnosti, koja je tijekom vremena, postala ideologija modernog čovjeka. Ideologija uvijek isključuje drugoga, različitoga, jer je riječ o jednosmjernomu, sebičnomu, djelovanju temeljenomu na dominaciji. Posljedica toga su podjele u društvu koje izazivaju trajne sukobe i koje nerijetko završavaju samouništenjem. Umjesto kulture sebičnosti, redovito temeljenoj na ideologiji, predlaže se kultura solidarnosti kao način života i rada za osobno i opće dobro. Riječ je o solidarnosti koja se izabire kao temeljna vrednota koja postaje načelo i obvezni način djelovanja. Solidarnost, a ne sebičnost, izriče društvenu ili relacijsku narav čovjeka., The author reflects on the phenomenon in contemporary society called the culture of egoism which has become the ideology of modern man. This ideology always excludes the other, the one who is different, because it is concerned with one–way egotistical activities based on domination. The result is division in society causing permanent conflict and ending, as a rule, in self–destruction. Instead of a culture of egoism, always ideology–based, a culture of solidarity is recommended as the way in which to live and work for one’s personal and also the common good. Here solidarity is understood and accepted as a basic value which evolves into a principle and a mandatory course of action. After all, it is solidarity, and not egoism, which is the expression of the social nature of the human being.

Razvoj ljudske civilizacije usko je povezan s korištenjem energije i njezinih mnogostrukih izvora. Od doba ranih hominida na planetu, prije sedam milijuna godina, pa do sadašnjeg homo sapiens sapiens, energija je bila osnovni čimbenik opstanka vrste. Crkva općenito, a posebice kroz svoj socijalni nauk pokazuje posebno zanimanje za pitanja cjelovitog ljudskog razvoja, pa je tako predmet njezina razmatranja i pitanje energije, kao iznimnog izazova za pravdu, sigurnost i mir u svijetu. S pitanjem globalne energetike bave se izravno pape Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo, svjesni da ono spada u iznimno bitne znakove vremena, koje treba pretpostavljati, čitati i tumačiti u svjetlu evanđeoske mudrosti. Ipak, problematika energije, odnosno energetskog sustava, još uvijek je jedno zanemareno globalno pitanje današnjice, iako je iznimno bitan čimbenik za cjelovit razvoj i ljudsko dostojanstvo., The development of human civilization is closely related to the use of energy and of its multiple sources. From the time of the early hominoids on the planet, seven million years ago, to the present homo sapiens sapiens, energy has been a basic factor affecting the survival of the species. Generally speaking and particularly through her Social Doctrine, the Church demonstrates a special interest in issues concerning integral human development. Thus, the energy issue is also deemed a subject to be dealt with by the Church since it is an exceptional challenge for the purposes of justice, security and peace in the world. Popes John Paul II, Benedict XVI and Francis all have concerned themselves with the question of global energy, being aware that this is an extremely important sign of the times which must be understood, read and interpreted in the light of evangelical wisdom. Nevertheless, matters concerning energy and the energy system are today still a neglected global issue, though an immensely important factor affecting integral development and human dignity.

U radu se analizira razvoj društvene ekonomije koja je prilično nerazvijena u Republici Hrvatskoj. Nadalje, istražene su okolnosti razvoja Platforme za dobru ekonomiju i istoimenog projekta čiji je nositelj Cluster za eko-društveni razvoj i inovacije - CEDRA HR, a članice platforme su udruge i zadruge koje su stekle ime radom u ovom sektoru: Zadruga za etično financiranje, Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG), LEADER mreža Hrvatske, Udruga gradova u Republici Hrvatskoj, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), Regionalni industrijski sindikat - RIS, Zelena energetska zadruga (ZEZ), ACT Grupa, Zadruga za dobru ekonomiju, CEDRA Split, Socijalna zadruga START, HIMRA - Hrvatska info mreža ruralnih animatora i Udruga za mlade Alfa Albona. Cilj rada je doprinijeti podizanju svijesti o važnosti društvenog poduzetništva. Na temelju istraživanja aktivnosti umrežavanja Platforme za dobru ekonomiju i njenih članica, u radu je prezentiran model društvenog i gospodarskog umreženog djelovanja u svrhu povećanja općeg dobra. Prezentiranjem primjera dobre prakse socijalnog poduzetništva u ovom radu, povećat će se vidljivost i prepoznatljivost etičnih i demokratskih modela, utjecat će se na širenje znanja, umrežavanje, rast povjerenja, promociju i suradnju u razvoju društvene ekonomije kroz pravedno pozicioniranje pristupa zdravoj hrani, energiji i zapošljavanju, te vrednovanju javnog dobra.

Krajem 20-tog i početkom 21-og stoljeća klimatske promjene uzrokovane ispuštanjem stakleničkih plinova u atmosferu i posljedičnim ubrzanjem hidrološkog ciklusa vode, rast broja svjetskog stanovništva i njegova koncentracija u urbanim centrima i upravljanje vodnim uslugama temeljeno na liberalizaciji i privatizaciji donijeli su promjene u dostupnosti raspoloživih vodnih resursa, ali i dostupnosti vodnih usluga svim stanovnicima prema načelu jednakosti. U okolnostima globalne krize vode i pojavi diskriminacije u opskrbi vodom pojedinaca i pojedinih društvenih grupa, naročito siromašnih, ranjivih i marginaliziranih, javlja se ideja o potrebi formuliranja novog ljudskog prava – ljudskog prava na vodu.

Od samog početka izlaženja Glas Koncila je progovarao o potrebitima i socijalno ugroženima, obespravljenima i onim na marginama društva te je pozivao svoje čitatelje na kršćansku djelotvornu ljubav i solidarnost sa potrebitima. Tako se već u broju 5 iz 1963.godine u svojoj poruci sa drugog zasjedanja II. Vatikanskog Koncila biskupi Jugoslavije obraćaju pismom u kojem svoje svećenike i vjernike izvještavaju o Koncilu te između ostalog apeliraju i pozivaju na solidarnost sa stradalima u razornom potresu koji je te 1963.godine pogodio Skoplje. Poznata je rubrika Glasa Koncila 'Tko je moj bližnji' koja je pokrenuta nedugo nakon osnivanja Glasa Koncila a koja je dala značajan doprinos u osnivanju Caritasa zagrebačke nadbiskupije te je poslije u suradnji s Caritasom poticala brojne darovatelje na pomoć bližnjima u potrebi. Značajni su brojni tekstovi objavljeni u Glasu Koncila s ciljem pravovremenog informiranja vjernika o novim socijalnim gibanjima na razini opće i domaće Crkve s prikazom dokumenata Socijalnog nauka Crkve a koji su odigrali značajnu ulogu u formiranju ispravne vjerničke savjesti. U periodu Domovinskog rata Glas Koncila angažirano djeluje te poziva na pomoć onima kojima je ista najviše potrebna te istodobno izvještava o pruženoj pomoći i njenim korisnicima. Posljednjih godina Glas Koncila je pokrenuo i nove socijalne rubrike kao što su 'Propisi-pravo-pravda' koja propituje funkcioniranje sustava socijalne sigurnosti a unutar rubrike 'Drugačiji su među nama' senzibilizira čitateljstvo za solidarnost s osobama s invaliditetom. Također u mjesečnom magazinu 'Prilika' se u pojedinim tekstovima i komentarima ukazuje na neadekvatna rješenja pojedinih socijalnih mjera i predlažu mjere za unapređenje funkcioniranja socijalne države u Hrvatskoj.

Članak prikazuje definiciju, povijesni razvoj i teorijska određenja pojma, uz preporučenu litaraturu.

Like all other sectors of the world economy, tourism is also feeling the pinch of the crisis that has resulted from the global economic turmoil. World economic situation since 2007/2008 has put an extra pressure on people’s psycho-physical state of health. People are increasingly looking forward to new ways of relaxation and re-energizing themselves. Some modes of tourism, globally, due to the economic downturn, have slowed down, but the tourism sector itself has done remarkably well during the last two-three years by offering the new model i.e. facility generally called Wellness. Within tourism, wellness is relatively a new trend that has registered an impressive growth rate. World-wide more and more people are traveling to destinations that provide wellness facilities. The rise of ‘wellness’ concept can be attributed to two factors. First, the WHO has now long been pushing forward an integrated concept of «wellbeing » and «fitness» into its global health policy. Second, the overall education of people has increased the human awareness of personal health. Tourism service providers, especially the luxury hotels were quick to cash upon these facts and created a palette of wellness services such as spa and health treatments, occupational health therapy, beauty treatments, sports’ facilities, spiritual activities, massages, and rehabilitation programs, etc. Since sufficient data on the subject have not yet emerged, the paper basically discusses some conceptual aspects of wellness tourism only., Poput svih drugih sektora svjetskoga gospodarstva, turizam je također osjetio pritisak krize koja se javila kao posljedica globalne gospodarske krize. Svjetska ekonomska situacija nakon 2007/2008 postavila je dodatni pritisak na psihofizičko stanje ljudi i njihovo zdravlje. Ljudi sve više traže nove načine opuštanja i regeneriranja. Neki oblici turizma, na globalnoj razini, zbog ekonomske krize, su usporeni, no turistički sektor u cjelini iznimno dobro stoji tijekom posljednje dvije-tri godina nudeći novi model turizma koji se općenito naziva Wellness. Unutar turizma, wellness je relativno novi trend koji registrira impresivan rast. Širom svijeta sve više i više ljudi koji putuju na odredišta koja pružaju wellness sadržaje. Jačanje ‘wellness koncepta može se pripisati dvjema faktorima. Prvo, WHO odavno podupire integrirani koncept «blagostanja » i « fitness »u svoje globalne zdravstvene politike. Drugo, ukupno obrazovanje ljudi povećalo je ljudsku svijest o osobnom zdravlju. Ponuđači turističkih usluga, posebno luksuzni hoteli su se brzo prilagodili i stvorili paletu wellness usluge kao što su SPA i zdravstveni tretmani, zaštita zdravlja na radu, kozmetički tretmani, sportski objekti, duhovne aktivnosti, masaže, i programi rehabilitacije, itd. Budući da ne postoje baze podataka na temu wellness turizma ovaj članak u osnovi razmatra neke konceptualne aspekte wellness turizma.

Zaštita i korištenje nekretnina u pravnom statusu općeg dobra

U svom radu autorica istražuje implementaciju pravnog instituta «right of way» (prava puta) iz europske Direktive 2002/21/EC u pravni poredak Republike Hrvatske. Pravo puta je pravo koje se odnosi na korištenje javnih i drugih nekretnina radi izgradnje, postavljanja, korištenja, održavanja i razvoja elektroničke komunikacijske infrastrukture. Zakonom o elektroničkim komunikacijama utvrđeni javni, državni interes gradnje, postavljanja i razvoja elektroničke komunikacijske infrastrukture omogućava investitorima gradnje te infrastrukture, koji su u najvećem broju slučajeva i operatori javnih komunikacijskih mreža, da pod povlaštenim uvjetima utvrđenim zakonom, mogu koristiti opće dobro i nekretnine u vlasništvu osoba javnog prava (države i lokalnih zajednica) na temelju prava puta. Autorica zaključuje da je donošenjem Zakona o elektroničkim komunikacijama 2008. godine bilo omogućeno infrastrukturnim operatorima stjecanje prava puta za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je bila izgrađena u trenutku stupanja navedenog zakona na snagu, te za infrastrukturu koja se gradi nakon 1. srpnja 2008. godine. Međutim, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama 2011. godine nastale su velike promjene u primjeni instituta prava puta radi gradnje nove infrastrukture. Budući da je brisana mogućnost stjecanja prava puta na općem dobru, javnim i drugim nekretninama radi gradnje nove elektroničke komunikacijske infrastrukture, te je institut prava puta moguće primijeniti samo za ranije izgrađenu infrastrukturu, autorica smatra da će takva zakonska rješenja negativno utjecati na daljnji razvoj elektroničke komunikacijske infrastrukture. Također je mišljenja da postoji vrlo mala vjerojatnost da će infrastrukturni operatori graditi infrastrukturu bez uređenih odnosa s upraviteljem općeg dobra, odnosno vlasnicima javnih i drugih nekretnina u skladu s općim i posebnim stvarnopravnim uređenjem, a što u RH u ovom trenutku znači da će morati pričekati sređivanje zemljišnoknjižnog stanja. Zakonske promjene iz 2011. godine zapravo su u suprotnosti s onim načelima koja su postavljena čl. 11. Direktive 2002/21/EC i koja su bila implementirana u Zakon o elektroničkim komunikacijama 2008. godine, a odnose se na gradnju nove elektroničke komunikacijske infrastrukture. Stoga, autorica predlaže da se hrvatski propisi o pravu puta usklade s navedenom Direktivnom čiji temeljni cilj je omogućavanje jednostavnijeg uređenja korištenja javnih i drugih nekretnina radi gradnje nove elektroničke komunikacijske infrastrukture., In her article the author explores the ways in which the legal institute of "right of way" regulated by the European Directive 2002/21/EC has been implemented within the legal system of the Republic of Croatia. The right of way is the right which refers to use of public and other real properties for the purpose of constructing, installing, using, servicing and developing the electronic communication infrastructure. The Law on Electronic Communications regulates a public, state interest to construct, install and develop the electronic communication infrastructure allowing the investors of construction of such infrastructure, who are at the same time in most case the operators of public communication networks, to use a common good and real properties owned by public persons from the sphere of the public law (by the state and units of local and regional self-government) implementing the right of way according to preferential condition prescribed by law. The author concludes that provisions of the 2008 Law on Electronic Communications were used as a legal basis to enable infrastructural operators to acquire the right of way for electronic communication infrastructure which was already built at the moment in which the Law entered into force, as well as for the infrastructure which will be constructed after the 1st of July 2008. Nevertheless, the 2011 Law on Amendments and Supplements to the Law on Electronic Communications introduced substantive alterations in implementation of the right of way for the purpose of new constructing. Due to the fact that a possibility to acquire the right of way burdening the common good, public and other real properties for construction of a new electronic communication infrastructure was omitted from the amended provisions and that the institute of right of way could be only applied in cases of already built infrastructure, the author believes that the legal solutions in question are going to have a negative impact on future development of electronic communication infrastructure. She also believes that there is a slim chance that infrastructural operators would construct the infrastructure without having legally regulated relations with the administrator of common good, that is, with the owners of public and other real properties in accordance with general and specific legal regulations of real property. Consequently, due to the current conditions in the Republic of Croatia, they would have to wait for arrangement of de facto situation in land registries. The 2011 legislative amendments are in fact contrary to the principles prescribed within the Article 11 of the Directive 2002/21/EC referring to the construction of the new electronic communication infrastructure. The same principles were implemented by the 2008 Law on Electronic Communications. Consequently, the author presents propositions according to which it would be desirable to harmonize Croatian regulations with the mentioned Directive which strives to facilitate legal regulations on the use of public and other real properties for construction of the new electronic communication infrastructure., Die Autorin untersucht in ihrer Arbeit die Implementierung des Rechtsinstituts „right of way“ (das Wegerecht) aus der EU-Richtlinie 2002/21/EC in die Rechtsordnung der Republik Kroatien. Das Wegerecht ist das Recht, das sich auf die Nutzung von öffentlichen und anderen Immobilien wegen Ausbau, Aufstellung, Nutzung, Instandhaltung und Entwicklung der elektronischen Kommunikationsinfrastruktur bezieht. Das vom Gesetz über elektronische Kommunikationen der Infrastruktur festgestellte öfffentliche und staatliche Bauinteresse an der Aufstellung und Entwicklung der Kommunikationsinfrastruktur ermöglicht den Anlegern in den Infrastrukturausbau, die in meisten Fällen auch Operatoren für öffentliche Kommunikationsnetze sind, dass sie, unter vom Gesetz festgestellten Vorrechtsbedingungen, das Gemeingut und Immobilien in Eigentum von Personen aus dem öffentlichen Recht (des Staats und der lokalen Gemeinschaften) aufgrund des Wegerechtes nutzen. Die Autorin zieht die Folgerung, dass die Erlassung des Gesetzes über elektronische Kommunikationen im Jahre 2008 den Infrastrukturoperatoren das Wegerecht auf die im Moment des Inkraftetretens des genannten Gesetzes ausgebaute elektronische Kommunikationsinfrastruktur und auf die nach dem 1. Juli 2008 ausbauende Infrastruktur ermöglichte. Infolge der Erlassung des Gesetzes über Änderungen und Ergänzungen des Gesetzes über elektronische Kommunikationen im Jahr 2011 sind groβe Änderungen in der Anwendung des Wegerechstinstituts wegen Ausbau neuer Infrastruktur zu Stande gekommen. Da die Möglichkeit des Erwerbs des Wegerechtes auf das Allgemeingut und auf die öffentlichen und anderen Immobilien wegen Ausbau neuer elektronischen Kommunikationsinfrastruktur durchgestrichen wurde, und das Wegerechtsinstitut nur auf vorherig ausgebaute Infrastruktur anwendbar ist, vertritt Autorin die Meinung, dass solche Gesetzesbeschlüsse einen negativen Einfluss auf weitere Entwicklung der elektronischen Kommunikationsinfrastruktur ausüben werden. Sie ist auch der Meinung, dass es sehr wenige Wahrscheinlichkeit zum Infrastrukturausbau ohne geregelte Verhältnisse mit dem Allgemeingutverwalter bzw. mit den Eigentümern der öffentlichen und anderen Immobilien gemäβ der sachlich-rechtlichen Ordnung gibt, was in der Republik Kroatien in diesem Moment bedeutet, dass man die Regelung der grundbuchamtlichen Verhältnissen abwarten muss. Gesetzesänderungen aus dem Jahr 2011 stehen eigentlich im Gegensatz mit den im Art. 11 der EU-Richtlinie 2002/21/EC festgelegten Prinzipien, welche in das Gesetz über elektronische Kommunikationen aus dem Jahr 2008 implementiert wurden und welche sich auf den Ausbau der neuen elektronischen Kommunikationsinfrastruktur beziehen. Deswegen schlägt die Autorin vor, dass die kroatischen Vorschriften über das Wegerecht und die genannte Richtlinie, welche die Ermöglichung der einfachen Regelung von Nutzung der öffentlichen und anderen Immobilien wegen Ausbau neuer elektronischen Kommunikationsinfrastruktur zum Ziel hat, in Übereinstimmung gebracht werden., Nel lavoro l’autrice indaga sul recepimento del «right of way» (diritto di passaggio) dalla Direttiva europea 2002/21/CE nell’ordinamento giuridico della Repubblica di Croazia. Il diritto di passaggio è un diritto che si riferisce all’utilizzo di immobili pubblici e no al fine della costruzione, della posa in opera, dell’utilizzo, del mantenimento e dello sviluppo dell’infrastruttura per la comunicazione elettronica. La legge sulle comunicazioni elettroniche, accertato l’interesse pubblico alla posa ed allo sviluppo delle infrastrutture per la comunicazione elettronica, rende possibile agli investitori, che intendono costruire dette infrastrutture, che nella maggiore parte dei casi sono gli operatori della rete pubblica di comunicazione, l’utilizzo a condizioni agevolate del demanio pubblico e degli immobili di proprietà di soggetti pubblici (stato ed amministrazione locale), invocando il diritto di passaggio. L’autrice perviene alla conclusione che con l’emanazione della legge sulle comunicazioni elettroniche del 2008 s’è reso possibile agli operatori delle infrastrutture l’acquisto del diritto di passaggio per le infrastrutture della comunicazione elettronica esistenti al momento dell’entrata in vigore della menzionata legge, come anche per l’infrastruttura in costruzione dopo il 1 luglio 2008. Nondimeno, con l’emanazione della legge sulle modifiche ed integrazioni della legge sulle comunicazioni elettroniche del 2011 sono intervenute rilevanti modifiche relative all’applicazione dell’istituto del diritto di passaggio nel caso di costruzione di nuove infrastrutture. Posto che è stata abolita la possibilità di acquisto del diritto di passaggio sul demanio pubblico, sugli immobili pubblici e sugli altri immobili nel caso di costruzione di nuove infrastrutture, e considerato, poi, che il diritto di passaggio è previsto soltanto per l’infrastruttura precedentemente realizzata, l’autrice ritiene che tali soluzioni giuridiche influiranno negativamente sul futuro sviluppo dell’infrastruttura per la comunicazione elettronica. E’, altresì, dell’opinione che esiste un’ipotesi soltanto remota che gli operatori realizzino l’infrastruttura senza che siano regolati i rapporti con il gestore del demanio pubblico, ovvero con i proprietari degli immobili pubblici e no alla luce delle norme generali e speciali di diritto reale; il che in questo momento in Croazia significa che occorrerà attendere il riassetto dei libri fondiari. Invero, le modifiche legislative del 2011 sono contrarie ai principi posti dall’art. 11 della Direttiva 2002/21/CE, originariamente recepiti dalla legge sulla comunicazione elettronica del 2008, i quali principi si riferiscono alla realizzazione di nuova infrastruttura per le comunicazioni elettroniche. Perciò l’autrice propone che la normativa croata sul diritto di passaggio si conformi alla Direttiva in esame, la cui finalità principale è rendere possibile un agevole uso degli immobili pubblici e no al fine della realizzazione dell’infrastruttura per la comunicazione elettronica.

U ovom radu autor istražuje značenje načela supsidijarnosti kao sastavnice religioznosti i kršćanskoga identiteta, ali i istinskoga suživota među ljudima. Nadahnuće i poticaj za ovo promišljanje i istraživanje, koje je dio projekta „Supsidijarnost u hrvatskom društvu“, autor nalazi u rezultatima istraživanja koje je provedeno tijekom 2009. godine na nacionalnom reprezentativnom uzorku usmenom anketom. Rad teži za konkretnošću i praktičnošću kako bi mogao biti na korist svima koji svoj kršćanski identitet žele otkrivati, dublje upoznati i razvijati u svim njegovim dimenzijama, i u tome i drugima pomagati. To pokazuje i naslov rada koji ima na umu supsidijarnost kao važnu kršćansku krepost. Autor najprije kratko iznosi neka zapažnja i napomene s obzirom na rezultate spomenutog istraživanja o supsidijarnosti u hrvatskom društvu u kojemu je načelo supsidijarnosti uglavnom nepoznato. Zatim dotiče sadašnje ozračje u svijetu i kod nas, koje izaziva i poziva kršćane da se ne stide evanđeoskih vrijednosti i evanđeoskih modela kako bi pomogli današnjem čovjeku da se opet pronađe, da spozna u čemu je njegov ljudski identitet koga je nemoguće posve upoznati i živjeti bez Krista, savršenog čovjeka. Iznosi i neke važne biblijske i teološke naglaske načela supsidijarnosti koji se danas, možda, ne ističu uvijek dostatno. Pokazuje da je načelo suspidijarnosti, pogotovo ako ga se shvati i nastoji živjeti kao kršćansku krepost, jedan od važnih aspekata religioznosti i istinskoga kršćanskoga identiteta danas.

Nakon što je autor prethodno iznio načela teoretskog utemeljenja supsidijarnosti u društvenom i političkom životu, u ovom radu sagledava konkretne mogućnosti ostvarenja tog načela u Hrvatskoj na socijalnom i gospodarskom planu. U prvom dijelu rada koriste se podatci empirijskog istraživanja o supsidijarnosti u Hrvatskoj koje je provedeno 2009. godine. Ti podatci ukazuju na to da je pojam supsidijarnosti relativno nepoznat u Hrvatskoj, ali i na to da kod hrvatskih građana postoji spremnost za supsidijarni zaokret u funkcioniranju države i društva. To se očituje pogotovo u tomu da mlađe generacije građana i oni s višim stupnjem obrazovanja pokazuju najviše zanimanja za jače supsidijarno funkcioniranje društva. Oni uviđaju važnost uloge civilnog društva i raznih udruga građana, kao i pojedinaca, u preuzimanju mnogih socijalnih služba koje su dosad bile uglavnom u nadležnosti države, spremni su za uključivanje nižih instancija i u sustav odlučivanja na planu gospodarstva te uviđaju potrebu da se načelo supsidijarnosti shvati kao dio općeg dobra. U drugom dijelu rada, razmatraju se konkretne perspektive supsidijarnosti u Hrvatskoj, i to na nekoliko razina: pitanje nepoznavanja pojma supsidijarnosti što sa sobom nosi problem uključivanja pojma supsidijarnosti u programe obrazovanja ; pitanje zakonskih odredaba o supsidijarnosti koje su u Hrvatskoj uglavnom zadovoljavajuće kada postavljaju generalne okvire uspostave supsidijarnosti, a manje efikasne kada se radi o konkretnoj primjeni ; pitanje decentralizacije i važnosti ljudskog potencijala gdje se upozorava na neke probleme decentralizacije, ali i na nedovoljno obrazovanje ljudi koji bi na lokalnoj razini trebali supsidijarno djelovati ; pitanje isuviše fragmentarne teritorijalne organizacije Hrvatske gdje mnoge lokalne zajednice nisu sposobne preuzeti svoj dio odgovornosti ; pitanje nedovoljnog razvoja civilnog društva bez kojega je nemoguće ostvariti supsidijarnost ; pitanje fiskalne decentralizacije koja bi trebala činiti osnovu supsidijarnosti, no, ona osim vertikalne dimenzije gdje država dodjeljuje sredstva lokalnim sredinama, zahtijeva i razvoj horizontalne dimenzije koja u Hrvatskoj uvelike nedostaje ; konačno, pitanje perspektiva supsidijarnosti u gospodarstvu, gdje se radi o tome da na taj način gospodarstvo postane socijalno osjetljivo i svojevrsni partner socijalnoj politici.

Prikazana je problematika evidencije javnih cesta u službenim državnim registrima – katastrima i zemljišnim knjigama. Definirana je javna cesta kao opće dobro i analizirana procedura koju je potrebno provesti da bi ona bila registrirana prema vrijedećim propisima kao i obveze svih sudionika u tome procesu. Naglašene su i sve teškoće zbog kojih aktualna procedura u potpunosti ne funkcionira te je predloženo što bi u tom procesu trebalo promijeniti kako bi sustav bio učinkovitiji., The problems of registering public roads with official national registers - land cadastres and deed books - are presented. A public road is defined as a public good and the procedure to be followed to register it in accordance with applicable regulations is analyzed, together with obligations to be assumed by participants in the process. An emphasis is placed on all difficulties that prevent proper implementation of current procedures, and recommendations are given as to changes that have to be made to make the system more efficient.

Rad se zasniva na četiri hipoteze: a) U Hrvatskoj je niska razina povjerenja. Takvo stanje ne pogoduje razvoju supsidijarnosti u društvu ; b) Iako je povjerenje u institucije i generalizirano povjerenje u društvu nisko, ipak očekujemo da će oni koji pokazuju višu razinu povjerenja ujedno pokazivati i višu razinu spremnosti na supsidijarno djelovanje ; c) Očekujemo da će oni koji pokazuju nižu razinu povjerenja, pokazivati višu razinu očekivanja da sve probleme u društvu rješavaju više instance, dakle one kojima ne vjeruju ; d) Očekujemo pozitivnu povezanost povjerenja u institucije i opredjeljenja za promicanje općeg dobra. U prvom poglavlju rada i u interdisciplinarnom okviru donose se bitne teoretske napomene o dijalektičkom odnosu koji postoji između spremnosti na supsidijarno ponašanje, ozračja povjerenja i orijentacije na opće dobro. Imajući u vidu analize stanja suvremenog hrvatskog društva, autori ukazuju na bitne čimbenike nužne za zaživljavanje supsidijarnosti i njezino konkretno funkcioniranje u hrvatskoj stvarnosti. U drugom poglavlju rada autori podastiru prikaz provedene i razrađene analize povezanosti povjerenja, općeg dobra i supsidijarnog djelovanja. Analizi supsidijarnosti, odnosno stupnja supsidijarnog djelovanja u hrvatskom društvu autori pristupaju najprije kroz prizmu analize povjerenja u razne institucije društvenog života u Hrvatskoj, a zatim i kroz prizmu korelacije povjerenja i općeg dobra. Autori ukazuju na bitne razloge zbog kojih je važno, imajući u vidu supsidijarnost, voditi računa o povjerenju u institucije i općem dobru. Jedna od osnovnih hipoteza od kojih se polazi u analizi dobivenih rezultata istraživanja jest ta da su povjerenje u institucije i spremnost na promicanje općeg dobra visoko korelirani s mogućnošću razvoja supsidijarnosti u društvu. Zato je vrijedno imati u vidu i relaciju između općeg dobra i povjerenja u institucije. U zaključku se potvrđuje pozitivna povezanost spremnosti na supsidijarno djelovanje i povjerenja u različite institucije, kao i pozitivna povezanost povjerenja i prepoznavanja općeg dobra u društvu. Generalno niska razina povjerenja u društvu generira nepovoljnu klimu za razvoj supsidijarnosti. No ovaj nalaz, potvrda pozitivne povezanosti povjerenja i spremnosti na supsidijarno djelovanje ukazuje na potrebu promocije povjerenja u društvu i to na raznim razinama. Autori zaključuju da je promocija supsidijarnosti, počevši od primarnih institucija kakva je obitelj, zasigurno jedan od sigurnih putova povećanja socijalnog kapitala društva a onda i njegova sveukupnog razvojnog potencijala.

Već je Aristotel prokazao štetnost sitničarstva jer se u njemu gubi izvorna svrha rada i gospodarstva. I u drugim povijesnim razdobljima, kada je prevladavala gramzljivost i dobit se stavljala ispred čovjeka i rada, nastajali su veliki društveno-socijalni problemi, jer se gospodarstvo okretalo protiv dostojanstva ljudske osobe i obezvrjeđivalo čovjekov rad. Stoga autor u radu ukazuje, u svjetlu socijalnog nauka Crkve, kako ’socijalno’ mora pobijediti ’ekonomsko’. Ljudsko društvo može napredovati jedino ako se ispravno vrednuje ljudski rad, osobito u njegovoj subjektivnosti, te na prikladan način, solidarno, rješava problem nezaposlenosti. Naime, kako je istaknuo bl. Ivan Pavao II., rad je čovjekovo dobro - dobro njegova čovještva - jer radom čovjek ne samo preobražava prirodu, prilagođavajući je vlastitim potrebama, nego se i sam ostvaruje kao čovjek, pa čak u nekom smislu ’postaje više čovjekom’. Socijalni nauk Crkve stoga naglašava kako je u uvjetima današnje globalizacije potrebno promisliti nove oblike rada, osobito u perspektivi vrednovanja prirodne sklonosti ljudi da uspostave odnose. Drugim riječima, vodeći računa o međuovisnosti koja ljude rada povezuje među njima, potrebno je na temeljima solidarnosti njegovati duh poduzetništva, a u svjetlu načela supsidijarnosti i prilagodbe zahtjevnom tržištu trajno ulagati u sebe, usvajajući nova znanja i svijest odgovornosti. Pri tome ne smije se zaboraviti da i u tržišnim odnosima, osim tradicionalnih načela društvene etike koja ističu poštenje i odgovornost, ne smije se zaboraviti ni načelo besplatnosti i logike dara, jer je to zahtjev same logike gospodarstva. Poduzetništvo ponajprije upućuje na ljudsko, a tek potom na profesionalno značenje, jer je poduzetništvo upisano u svaki rad koji se shvaća kao osobno djelovanje.

Prikazana je problematika evidencije javnih cesta u službenim državnim registrima – katastrima i zemljišnim knjigama. Definirana je javna cesta kao opće dobro i analizirana procedura koju je potrebno provesti da bi ona bila registrirana prema važećim propisima kao i obveze svih sudionika u tom procesu. Naglašene su i sve teškoće zbog kojih aktualna procedura u potpunosti ne funkcionira te je predloženo što bi u tom procesu trebalo promijeniti kako bi sustav bio učinkovitiji.

U ovom radu autor istražuje značenje načela supsidijarnosti kao sastavnice religioznosti i kršćanskoga identiteta, ali i istinskoga suživota među ljudima. Nadahnuće i poticaj za ovo promišljanje i istraživanje, koje je dio projekta »Supsidijarnost u hrvatskom društvu«, autor nalazi u rezultatima istraživanja koje je provedeno tijekom 2009. godine na nacionalnom reprezentativnom uzorku usmenom anketom. Rad teži za konkretnošću i praktičnošću kako bi mogao biti na korist svima koji svoj kršćanski identitet žele otkrivati, dublje upoznati i razvijati u svim njegovim dimenzijama a u tomu i drugima pomagati. To pokazuje i naslov rada koji ima na umu supsidijarnost kao važnu kršćansku krjepost. Autor najprije kratko iznosi neka zapažanja i napomene s obzirom na rezultate spomenutog istraživanja o supsidijarnosti u hrvatskom društvu u kojem je načelo supsidijarnosti uglavnom nepoznato. Zatim dotiče sadašnje ozračje u svijetu i kod nas, koje izaziva i poziva kršćane da se ne stide evanđeoskih vrijednosti i evanđeoskih modela kako bi pomogli današnjem čovjeku da se opet pronađe, da spozna u čemu je njegov ljudski identitet koga je nemoguće posve upoznati i živjeti bez Krista, savršenog čovjeka. Autori iznosi i neke važne biblijske i teološke naglaske načela supsidijarnosti koji se danas, možda, ne ističu uvijek dostatno. Pokazuje da je načelo supsidijarnosti, pogotovo ako ga se shvati i nastoji živjeti kao kršćansku krjepost, jedan od važnih aspekata religioznosti i istinskoga kršćanskog identiteta danas., The author of this article investigates the meaning of the principle of subsidiarity as a constituent of religiousness and Christian identity but also as a form of true coexistence between people. Inspiration and motivation for this line of thinking and investigation the author finds in the results of survey, conducted in 2009, as a part of the project »Subsidiarity in Croatian Society«. Approach in this article is practice oriented. It can be useful for all who wish to disclose their Christian identity and delve deeper into knowing and developing it through all its dimensions. This article considers subsidiarity as an important Christian virtue. The author first notes some observations and comments relating to the results of the mentioned project on subsidiarity in Croatian society where the principle of subsidiarity is generally lacking. The author then touches on the current environment in our society which challenges and calls on Christians to be not ashamed of values and life-style revealed in the Gospel in an effort to help their contemporaries to find again themselves and to realise what their human identity truly is. This true human identity, according to Gospel's witness, cannot ever be achieved entirely without Jesus Christ - the perfect man. The author notes some important Biblical and theological highlights about the principle of subsidiarity which today, perhaps, are not stressed sufficiently. The author shows that the principle of subsidiarity is one of the important aspects of religiousness and true Christian identity today.

Rad se zasniva na četiri hipoteze: a) u Hrvatskoj je niska razina povjerenja. Takvo stanje ne pogoduje razvoju supsidijarnosti u društvu; b) iako je povjerenje u institucije i generalizirano povjerenje u društvu nisko, ipak očekujemo da će oni koji pokazuju višu razinu povjerenja ujedno pokazivati i višu razinu spremnosti na supsidijarno djelovanje; c) očekujemo da će oni koji pokazuju nižu razinu povjerenja, pokazivati višu razinu očekivanja da sve probleme u društvu rješavaju više instance, dakle one kojima ne vjeruju; d) očekujemo pozitivnu povezanost povjerenja u institucije i opredjeljenja za promicanje općeg dobra. U prvom poglavlju rada i u interdisciplinarnom okviru donose se bitne teoretske napomene o dijalektičkom odnosu koji postoji između spremnosti na supsidijarno ponašanje, ozračja povjerenja i orijentacije na opće dobro. Imajući u vidu analize stanja suvremenoga hrvatskog društva, autori ukazuju na bitne čimbenike nužne za zaživljavanje supsidijarnosti i njezino konkretno funkcioniranje u hrvatskoj stvarnosti. U drugom poglavlju rada autori podastiru prikaz provedene i razrađene analize povezanosti povjerenja, općeg dobra i supsidijarnog djelovanja. Analizi supsidijarnosti, odnosno stupnja supsidijarnog djelovanja u hrvatskom društvu autori pristupaju najprije kroz prizmu analize povjerenja u razne institucije društvenog života u Hrvatskoj, a zatim i kroz prizmu korelacije povjerenja i općeg dobra. Autori ukazuju na bitne razloge zbog kojih je važno, imajući u vidu supsidijarnost, voditi računa o povjerenju u institucije i općem dobru. Jedna od osnovnih hipoteza od kojih se polazi u analizi dobivenih rezultata istraživanja jest ta da su povjerenje u institucije i spremnost na promicanje općeg dobra visoko korelirani s mogućnošću razvoja supsidijarnosti u društvu. Zato je vrijedno imati u vidu i relaciju između općeg dobra i povjerenja u institucije. U zaključku se potvrđuje pozitivna povezanost spremnosti na supsidijarno djelovanje i povjerenja u različite institucije, kao i pozitivna povezanost povjerenja i prepoznavanja općeg dobra u društvu. Generalno niska razina povjerenja u društvu generira nepovoljnu klimu za razvoj supsidijarnosti. No ovaj nalaz, potvrda pozitivne povezanosti povjerenja i spremnosti na supsidijarno djelovanje, ukazuje na potrebu promocije povjerenja u društvu i to na raznim razinama. Autori zaključuju da je promocija supsidijarnosti, počevši od primarnih institucija kakva je obitelj, zasigurno jedan od sigurnih putova povećanja socijalnog kapitala društva a onda i njegova sveukupnoga razvojnog potencijala., This article is based on four hypotheses: a) there is a low level of trust in Croatia which is unsuitable for the development of subsidiarity in society; b) even though trust in institutions and in the society in general is low, we nevertheless expect that those who show a higher level of trust also show a higher level of readiness for subsidiary action; c) we expect that they who show a lower level of trust will show a higher level of expectation that higher instances will resolve all the problems facing society, i.e. those institutions they do trust; d) we expect a positive connection of trust in institutions and determination to promote common good. The first chapter of the paper set within an inter-disciplinary framework presents some vital theoretical notes about dialectical relations between readiness for subsidiary behaviour and an atmosphere of trust and orientation toward common good. The authors point out some vital factors that are necessary to empower subsidiarity and its concrete functioning in Croatian society. In the second chapter the authors submit a review of analysis conducted of the connection between trust, common good and subsidiary action. The authors approach the analysis of subsidiarity or level of subsidiary action in Croatia primarily through the prism of analysing trust in various institutions in social life in Croatia and then through the prism of correlation between trust and common good. The authors point out the vital reasons why it is important with regard to subsidiarity, to take account of trust in institutions and common good. One of the basic hypothesis set for an analysis of research results is that trust in institutions and readiness to promote common good are highly correlated to the possibility of developing subsidiarity in society. That is why it is worth keeping in mind the relationship between common good and trust in institutions. In conclusion the authors confirm a positive connection between readiness to subsidiary action and trust in various institutions as well as a positive connection between trust and recognising common good in society. A general low level of trust in society generates an unfavourable climate for the development of subsidiarity. Confirmation of the positive connection of trust and readiness to subsidiary action, points out the need to promote trust in society at various levels. The authors conclude that promoting subsidiarity, starting from primary institutions such as the family is surely one of the secure paths to increasing social capital in society and then its general development potential as well.

Prisutnost i djelovanje Katoličke Crkve u javnosti u Republici Hrvatskoj temelji se na pravnim dokumentima koji su odraz želje kako hrvatske države tako i Katoličke Crkve da na suvremenim načelima, sukladno ostalim demokratskim zemljama Europe i svijeta, uredi međusobne odnose. Radi se o poštivanju općeprihvaćenog načela samostalnosti i odvojenosti, ali istodobno i međusobne suradnje na dobro ljudi koji su u isto vrijeme i građani Republike Hrvatske i vjernici, pripadnici Katoličke Crkve. Ta pravna uporišta nalazimo već u Ustavu Republike Hrvatske (iz 1990.), zatim u Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica (iz 2002.), a posebno u konkordatskom pravu, odnosno u četiri Ugovora koje je Sveta Stolica sklopila s Republikom Hrvatskom: o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske (iz 1996.) te o gospodarskim pitanjima (iz 1998.). U tim je Ugovorima zajamčeno mjesto i uloga Katoličke Crkve i njezinih ustrojbenih jedinica, kao priznatih javnih pravnih osoba, u javnosti, i pobliže u sredstvima društvenog priopćivanja, u odgojno-obrazovnim ustanovama, u bolničkim, karitativnim i drugim ustanovama društvene skrbi, u zatvorima, te u oružanim snagama i redarstvenim službama. Autor u članku ukazuje na postojeće odredbe i na potrebu da se one poštuju, kako bi međusobna suradnja Crkve i države bila na opće dobro onih zbog kojih su ova pravna uporišta i oblikovana., The public presence and activity of the Catholic Church in Croatia are based on legal documents which express the desire of both the Croatian State and the Catholic Church to regulate mutual relations based on contemporary principles, in line with other democratic states of Europe and the world. We speak here about the respect for commonly accepted principles of autonomy and independence, what include mutual cooperation for the benefit of persons, who are both citizens of the Republic of Croatia and Christifideles, members of the Catholic Church. These legal bases we find already in the Croatian Constitution of 1990, then in the Law about the legal status of religious communities of 2002, but particularly in the Concordatary law, namely in the four Agreements signed between the Holy See and the Republic of Croatia: about legal issues, about collaboration in education and culture, about religious assistance of the Catholic faithful, members of the Armed Forces and Police (all three salient in 1996) and finally about economic issues (1998). These Agreements guarantee a place and role of the Catholic Church and its ecclesial institutions, as recognized legal entities in public. In particular it is their presence and activity in the media, in education and training institutions, hospitals, hospices and other charitable and social institutions, in prisons and in the Armed Forces and Police. The author of this article points out the existing rules and draws attention to the need for them to be respected so that the mutual cooperation between the State and the Church can be of benefit for those for whom these legal principles are established.