Search

Magistralni pripravci su od velikog značaja u učinkovitoj personaliziranoj terapiji. Izrađuju se ukoliko se liječenje ne može provesti s odobrenim komercijalno dostupnim lijekom (gotovi lijek). Razlozi za to mogu biti brojni, a najčešće je to prilagodba doze zbog toga što gotovi lijek nije dostupan u adekvatnoj dozi s obzirom na dob i stanje bolesnika, potom prilagodba formulacije u slučaju bolesnika alergičnih ili osjetljivih na pojedine pomoćne tvari gotovog lijeka, bolesnika na enteralnoj prehrani te bolesnika koji pate od teške disfagije. Potreba za izradom magistralnih pripravaka posebno je izražena u pedijatriji. S obzirom da se radi o posebno osjetljivoj skupini bolesnika, cilj ovog rada je, kroz primjere iz ljekarničke prakse, ukazati na potencijale i izazove izrade učinkovitih, sigurnih i stabilnih pedijatrijskih magistralnih pripravaka u obliku suspenzija, podijeljenih prašaka i kapsula. Magistral formulations are of great importance for effective personalized therapy. They are often prepared and used when treatment cannot be given with a commercially available drug, because the drug is not available at an adequate dose (depending on the age of the patient), or when the drug formulation is not suitable for use in patients requiring dose adjustment, or when the patient is sensitive to certain excipients in the commercial drug, as well as in patients who are fed enterally nutrition, and in patients suffering from severe dysphagia. The need for the use of magistral formulations is particularly pronounced in the pediatric population. Since children are particularly sensitive group of patients, the aim of this study is to present examples from pharmacy practice to highlight the opportunities and challenges in the manufacture of pediatric magistral formulations in the form of suspensions, divided powders and capsules, and to highlight their shortcomings in terms of manufacture and quality.

Djeca ulaskom u predškolsku ustanovu povećavaju svoj rizik za oboljenje od različitih bolesti. Odgojitelji kao djelatnici koji su u prvom, ali i najdužem kontaktu s djecom za vrijeme boravka u skupinama važan su prediktor u procjeni stanja djeteta. Prepoznavanje rizičnih čimbenika i pravovremena reakcija odgojitelja je bitna kako bi se zaštitilo zdravlje djece u kolektivu. Istraživanje se provelo u više predškolskih ustanova Trogira i okolice, gdje je uz pomoć anketnog upitnika, ispitano znanje odgojitelja o poznavanju najčešćih bolesti i njihovoj prevenciji kod djece. Cilj istraživanja je ispitati znanje odgojitelja predškolskih ustanova o najčešćim bolestima i njihovoj prevenciji kod djece rane i predškolske dobi. Rezultati istraživanja o znanju odgojitelja o bolestima djece su bila nešto lošija, dok su odgojitelji puno bolje znali o prevenciji samih bolesti. Razlika između odgojitelja s više odnosno manje od 20 godina radnog staža nije bila značajna osim u pitanju o cijepljenju. Iz rezultata istraživanja možemo zaključiti da odgojitelji koji rade u 10-satnim programima će se češće susretati s bolesnom djecom od odgojitelja koji rade u kraćim programima, kao i da će odgojitelji s više od 10 godina radnog staža prije primiti djecu u skupinu koja pokazuju znakove simptome od odgojitelja s manje od 10 godina radnog staža. Također, iz istraživanja je dokazano kako odgojitelji mlađi od 40 godina smatraju da je potrebnije imati više nastave i prakse o bolestima i prevenciji kod djece rane i predškolske dobi za vrijeme studiranja od odgojitelja starijih od 40 godina. Zaključak: Odgojiteljima koji rade u predškolskim ustanovama je potrebna kvalitetnija edukacija, počevši na fakultetima s više teorijskog i praktičnog dijela. Edukciju odgojitelja o bolestima i njihovoj prevenciji je potrebno provoditi tijekom cijelog radnog vijeka. By entering preschool, children increase their risk of contracting various diseases. Educators, as employees who are in the first and longest contact with children during their stay in groups, are an important predictor in assessing the child's condition. Recognition of risk factors and timely reaction of educators is essential in order to protect the health of children in the collective. The research was conducted in several preschool institutions in Trogir and the surrounding area, where with the help of a questionnaire, examined knowledge of educators about the most common diseases and their prevention in children. The aim of the research was to examine the knowledge of preschool educators about the most common diseases and their prevention in early and preschool children. The results of the research on educators' knowledge about children's diseases were worse, while educators knew much better about the prevention of the diseases themselves. The difference between educators with more or less than 20 years of experience was not significant, except in the question of vaccination. From the results of the research, we can conclude that educators who work in 10-hour programs will encounter sick children more often than educators who work in shorter programs, as well as that educators with more than 10 years of work experience will sooner admit children to the group that show signs of symptoms from educators with less than 10 years of work experience. Also, research has shown that educators under the age of 40 believe that it is more necessary to have more classes and practice on diseases and prevention in early and preschool children during their studies than educators over 40. Conclusion: Educators who work in preschool institutions need better quality education, starting at colleges with more theoretical and practical parts. It is necessary to educate teachers about diseases and their prevention throughout their working life.

KPR je kombinacija mjera oživljavanja koje poduzimamo kod pacijenata koji su doživjeli zastoj srca i disanja (srčani arest), a u svrhu ponovne uspostave funkcije srca i disanja. Zastoj rada srca i disanja ne događa se samo kod odraslih ljudi nego i kod djece. Uzroci srčanog aresta nisu isti kod odraslih i djece, s obzirom da se anatomija i fiziologija djeteta i odraslog čovjeka razlikuje. Samim time, reanimacijski postupci u djece razlikuju se od reanimacijskih postupaka u odraslih, te zahtijevaju specifična znanja i vještine. Neovisno o uzroku, zastoj srca i disanja kod djece i odraslih zahtjeva hitnu i neodgodivu kardiopulmonalnu reanimaciju. Što je ranije započeto oživljavanje, to je veća šansa za da će biti uspješna. Medicinska sestra/tehničar svojim radom i kompetencijama doprinosi podizanju svijesti o tome koliko je važno rano započeti postupke reanimacije, te implementaciji znanja i vještina o pedijatrijskim postupcima oživljavanja u društvo. Cilj ovog diplomskog rada je ispitati razinu znanja medicinskih sestra i tehničara o KPR-u djece, te utvrditi eventualne razlike u razini znanja medicinskih sestara/tehničara s obzirom na promatrane faktore: dob, spol, razina obrazovanja, godine radnog staža i radno mjesto na kojem su trenutno zaposleni. U istraživanju, koje je provedeno u mjesecima svibnju i lipnju 2022. godine, sudjelovalo je 397 medicinskih sestara i tehničara. Ispitanici su online putem ispunjavali anketni upitnik izrađen u svrhu izrade diplomskog rada „Razina znanja medicinskih sestara/tehničara o KPR-u djece“. Upitnik obuhvaća socijalno-demografske osobine ispitanika, pitanja koja ispituju znanje o KPR-u djece, te tvrdnje koje se odnose na samoprocjenu ispitanika o vlastitom znanju i spremnost na izvođenje KPR-a djeteta. Podaci koje smo dobili u ovom istraživanju mogu poslužiti u svrhu podizanja svijesti o važnosti teorijskog znanja i vještina medicinskih sestara/tehničara o KPR-u djece i kao poticaj na kontinuirane i ponavljane edukacije medicinskih sestara/tehničara. Cardiopulmonary resuscitation (CPR) is a combination of procedures applied to patients who have experienced cardiopulmonary arrest, in order to restore heart and breathing function. Arrest of heart and breathing occurs not only in adults but also in children. Given the existing anatomical and physiological differences between infants, children and adults, the causes of cardiopulmonary arrest are not the same. Therefore, pediatric resuscitation procedures require specific knowledge and skills and are different from resuscitation procedures for adults. Cardiac and respiratory arrest in children and adults requires immediate cardiopulmonary resuscitation. The earlier the resuscitation is started, the greater the chance of success. The nurse, with her work and competences, contributes to raising awareness of the importance of start resuscitation procedures early, and to the implementation of basic knowledge and skills on pediatric resuscitation in society . The aim of this thesis is to examine the knowledge level of nursing proffesionals on CPR of children, and to determine possible differences in the knowledge level of nursing proffesionals with regard to the observed factors: age, gender, level of education, years of service and currently workplace. 397 nursing proffesionals participated in the research that was conducted in May and June 2022. Responders filled out a survey questionnaire online, that was created for the purpose of the diploma thesis „The knowledge level of nursing proffesionals on CPR of children“. The questionnaire includes the sociodemographic characteristics of the respondents, questions that require specific knowledge about basic and advanced life support for children, and statements related to the nurses' opinion about their own knowledge and readiness to perform CPR of children. The data obtained from the research can be useful for the purpose of raising awareness about the importance of nursing professionals' knowledge of CPR of children, and importance of quality and continuous education of nursing professionals.

Objectives: With this study we tried to find an impact of the COVID-19 pandemic on the pediatric patients presenting at the pediatric emergency department with a diabetic ketoacidosis. For this we compared the patients presenting at the ED from the 11th of March 2020 until the 11th of March 2022, after the WHO declared a pandemic situation with those who presented between January 1st 2012 and December 31st 2019. Materials and Methods: This retrospective observational study was conducted with the available data from the pediatric ward in the REGIOMED hospital Coburg. The categorization for severity of diabetic ketoacidosis was done according to the current S3 guideline for the therapy of Diabetes Mellitus, valid in Germany at the time of the study. We compared the severity from 49 cases in group A and 12 cases in group B, after all necessary exclusions were performed. Apart from the severity we compared laboratory values for pH, bicarbonates, blood glucose and glycated hemoglobin A1c (HbA1c). The comparisons were performed for the whole groups, and between groups A and B divided for gender. Results: There was no statistically significant difference in severity of diabetic ketoacidosis between group A and group B (P=0.435). When comparing the severity between groups A and B according to gender, no difference could be found in the female subgroup (P=0.957), but a statistically significant change in the male subgroup (P=0.031) could be seen. There was no difference in the pH values (P=0.227), also not when divided according to gender (male P=0.146 and female P=0.521). This was again seen in the analysis of bicarbonate concentrations, no difference could be found (P=0.218), the male subgroup had a P-value of 0.082 and the female subgroup a P-value of 0.617. The blood glucose at admission in both groups was in the expected range with a mean value of 512.6 mg/dl in group A and 544.3 mg/dl in group B. With P=0.276 no difference could be found, this was also true after division into female (P=0.543) and male (P=0.150). Median HbA1c values were actually higher in group A (11.3%) than in group B (10.65%). We therefore failed to prove worse results (P=0.767). Looking only at the male patients we also had a mean reduction of HbA1c from 11.1% to 10.6% and had no worse outcome in group B (P=0.789). The female patients also had better HbA1c results, their median improving from 11.3% to 10.4%, therefore no worsened long term glycemic control was obvious (P=0.671). Conclusion: We could not prove a worse patient presentation with diabetic ketoacidosis during the COVID-19 pandemic in general. The only significant worse outcome was the severity in male patients., Ciljevi: Ovom smo studijom pokušali utvrditi utjecaj pandemije COVID-19 na pedijatrijske pacijente koji se javljaju na hitnu pedijatriju s dijabetičkom ketoacidozom. U tu svrhu usporedili smo pacijente koji su im se javili u razdoblju od 11. ožujka 2020 do 11. ožujka 2022, odnosno nakon što je WHO proglasio pandemijsku situaciju, s onima koji su se javili između 1. siječnja 2012 i 31. prosinca 2019. Materijali i metode: Ova retrospektivna opservacijska studija provedena je uz pomoć dostupnih podataka s pedijatrijskog odjela u bolnici REGIOMED Coburg. Kategorizacija prema ozbiljnosti dijabetičke ketoacidoze učinjena je prema trenutnim S3 smjernicama za terapiju dijabetes melitusa, a koje su bile na snazi u Njemačkoj i u vrijeme istraživanja. Usporedili smo tako težinu iz 49 slučajeva u skupini A i 12 slučajeva u skupini B, nakon što su izvršena sva potrebna isključenja. Osim težine, usporedili smo i laboratorijske vrijednosti za pH, bikarbonate, glukozu u krvi i glikirani hemoglobin A1c (HbA1c). Usporedbe su obavljene za cijele skupine te između skupina A i B podijeljenih prema spolu. Rezultati: Nije bilo statistički značajne razlike u težini dijabetičke ketoacidoze između skupine A i skupine B (P=0.435). Uspoređujući težinu između skupina A i B prema spolu, ustanovili smo da nije bilo razlike u ženskoj podskupini (P=0.957), ali se mogla vidjeti statistički značajna promjena u muškoj podskupini (P=0.031). Isto tako, nije bilo razlike ni u pH vrijednostima (P=0.227), čak ni onda kada bismo gledali s obzirom na spol (muški P=0.146 i ženski P=0.521). Nadalje, analizom koncentracija bikarbonata, opet smo utvrdili to da se nije mogla pronaći veća razlika (P=0.218), muška podskupina imala je P-vrijednost 0.082, a ženska podskupina P-vrijednost 0.617. Glukoza u krvi pri prijemu u obje skupine bila je u očekivanom rasponu sa srednjom vrijednošću od 512.6 mg/dl u skupini A i 544.3 mg/dl u skupini B. S P=0.276 nije se također mogla pronaći razlika, a isto to je vrijedilo i nakon podjele na žene (P=0.543) i muškarci (P=0.150). Srednje vrijednosti HbA1c bile su zapravo više u skupini A (11.3%) nego u skupini B (10.65%). Stoga nismo uspjeli dokazati lošije rezultate (P=0.767). Uzmemo li u obzir samo muške pacijente, isto smo imali prosječno smanjenje HbA1c s 11.1% na 10.6% te lošiji ishod nije bio zabilježen ni u skupini B (P=0.789). Pacijentice su također imale bolje rezultate HbA1c. Njihov medijan poboljšao se s 11.3% na 10.4%, stoga u vezi dugotrajne glikemijske kontrole nisu bila zabilježena značajnija pogoršanja (P=0.671). Zaključak: Općenito govoreći, nismo mogli dokazati lošiju prezentaciju pacijenata s dijabetičkom ketoacidozom tijekom pandemije COVID-19. Jedini značajno lošiji ishod bila je težina kod muških pacijenata.

Objectives: The aim of this study was to determine the parental experiences and satisfaction of their child`s hospital admission at the Department of Pediatric surgery in the University Hospital of Split. Materials and methods: This cross-sectional study included a total of 76 respondents, who were parents of children admitted to the Department of Pediatric surgery in the University Hospital of Split. Data collection was performed in the period of January 2022 to the end of May 2022. The study included a questionnaire, which was voluntary and anonymous, containing 26 questions regarding satisfaction and experiences during hospitalization of their child at the pediatric surgery department in Split hospital. Results: No statistical significance was found between satisfaction among parents and the type of accommodation, satisfaction of parents and whether or not they were paying for the accommodation or type of accommodation and stress level. The study found parental satisfaction with accommodation to statistically significantly increase with increased number of hospitalizations of the child and if the parent had a child with special needs. The level of preferred involvement among parents appears from this study to be involved in most aspects of care and decision-making. The study reports a high level of satisfaction with doctors, nurses, hygiene and meals, all with a median level of satisfaction of 5. Conclusions: The possibility for involvement of parents during the hospitalization of their child is important for parents in the University Hospital of Split, demonstrated by this study, as seen with previous research on this topic. It is of vital importance that the department of Pediatric surgery in Split focuses on creating an environment where parental participation in the care of children in the hospital is facilitated in such a way that it is of beneficence of the ill child. The satisfaction with this department as a whole appears to be high, with certain aspects having potential for improvement., Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi zadovoljstvo roditelja i njihovo zadovoljstvo boravkom njihovog djeteta u Klinici dječje kirurgije Kliničkog bolničkog centra (KBC) Split. Materijali i metode: Ovo presječno istraživanje obuhvatilo je 76 ispitanika, koji su bili roditelji djece primljene u Kliniku za dječju kirurgiju KBC-a Split, u razdoblju od siječnja 2022. do kraja svibnja 2022. Istraživanje je provedeno dobrovoljnim i anonimnim popunjavanjem upitnika od 26 pitanja o zadovoljstvu i iskustvima roditelja tijekom hospitalizacije njihovog djeteta na Klinici dječje kirurgije splitske bolnice. Rezultati: Statistički nije utvrđena povezanost između zadovoljstva roditelja i tipa boravka uz dijete, kao ni zadovoljstva roditelja u ovisnosti jeu li plaćali smještaj ili ne te na tip boravka uz djete i subjektivnu procjenu razine stresa njihovog djeteta. Istraživanje je pokazalo da zadovoljstvo roditelja smještajem statistički značajno raste s povećanjem broja hospitalizacija djeteta te ako roditelj ima dijete s posebnim potrebama. Čini se da je razina preferirane uključenosti roditelja u ovom istraživanju zadovoljena u većini aspekata tijekom skrbi i donošenja odluka o liječenju njihove djece. Istraživanje je pokazalo visoku razinu zadovoljsva roditelja liječene djece s liječnicima, medicinskim sestrama, higijenom i obrocima na Klinici, sa srednjom ocjenom 5 na skali od 1-5. Zaključak: Ovo istraživanje, kao I slična istraživanja provedena na ovu temu pokazala su važnost mogućnosti roditelja da budu prisutni uz svoju djecu tijekom hospitalizacije u splitskoj bolnici. U Klinici za dječju kirurgiju KBC-a Split je od iznimne važnosti stvaranje mogućnosti za olakšan boravak i sudjelovanje roditelja u skrbi za njihovu djecu tijekom boravka u bolnici na dobrobit bolesnog djeteta. Čini se da je zadovoljstvo roditelja ovim bolničkim odjelom u cjelini visoko u većini promatranih parametara dok poneki možda imaju potencijala za poboljšanje.

Tuberkuloza je kronična infektivna bolest koju karakterizira granulomatizni tip upale. Može se javiti kao latentna infekcija, LTBI ili aktivna bolest, TBC. Najčešće zahvaća pluća, ali može zahvatiti sve organe u tijelu. Diseminiranoj infekciji posebno su sklona djeca ispod 12 mjeseci starosti te imunokompromitirana djeca. U pedijatrijskoj dobi česti su paucibacilarni oblici zbog čega dijagnostika tuberkuloze u djece predstavlja dijagnostički izazov. U dijagnostici važni su anamneza, fizikalni pregled, tuberkulinski test, IGRA testovi, konvencionalna bakteriološka dijagnostika, novije molekularne metode poput Xpert MTB/RIF testa te radiološke slikovne metode. Kod djece često tuberkuloza ne može biti potvrđena bakteriološki, bilo konvencionalnim ili molekularnim metodama, već se radi o kliničkoj dijagnozi temeljenoj na anamnestičkim podatcima, fizikalnom pregledu te radiološkim nalazima. Pravovremena dijagnostika tuberkuloze važna je zbog prevencije komplikacija, dieseminacije bolesti te radi mogućnosti pravovremenog i ciljanog liječenja., Tuberculosis is a chronic infectious disease characterized by a granulomatous type of inflammation. It can occur either as a latent infection, LTBI or active disease, TB. It most commonly affects the lungs but can affect all organs in the body. Children under 12 months of age and immunocompromised children are particularly prone to disseminated infection. Paucibacillary forms are common at paediatric age, which is why the diagnosis of tuberculosis in children is a diagnostic challenge. Anamnesis, physical examination, tuberculin test, IGRA tests, conventional bacteriological diagnostics, newer molecular methods such as Xpert MTB / RIF test and radiological imaging methods are important in diagnostics. In children, tuberculosis often cannot be confirmed bacteriologically, either conventionally or molecularly, but is a clinical diagnosis based on anamnestic data, physical examination, and radiological findings. Timely diagnosis of tuberculosis is important for the prevention of complications, dissemination of the disease and for the possibility of timely and targeted treatment.

Uvod: Duboka venska tromboza (DVT) sve se češće dijagnosticira u djece s malignim bolestima. Etiologija je multifaktorijalna, a uključuje kongenitalne i stečene protrombotičke čimbenike. Cilj: Cilj rada bio je istražiti čimbenike rizika za trombozu, lokalizaciju DVT-a, terapijski pristup i komplikacije DVT-a i antitrombotičke terapije u djece s malignim bolestima te usporediti dobivene rezultate s dostupnom literaturom. Metode: U istraživanje je bilo uključeno osmero djece (5 dječaka i 3 djevojčice) s DVT-om koji su liječeni od malignih bolesti na Klinici za pedijatriju KBC-a Rijeka od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2021. godine. Svim pacijentima bili su ugrađeni centralni venski kateteri (CVK). Rezultati: Prosječna dob pacijenata bila je 10.4 godine (raspon 3 mjeseca – 17.5 godina). DVT je bila najčešća u djece s akutnom limfoblastičnom leukemijom. Dva pacijenta imala su DVT gornjih ekstremiteta, dva donjih ekstremiteta i dva desnog atrija, jedan trombozu cerebralnog venskog sinusa, a jedan pacijent je imao trombozu portalne vene. Četiri (50%) pacijenta imala su CVK-udruženu trombozu. Prirođena trombofilija uočena je u 5 (62.5%) pacijenata (MTHFR homozigotnost u 3 pacijenata i mutacija faktora V Leiden u 2 pacijenta). Najčešći čimbenici rizika za DVT bili su prisutnost CVK (100%), krvna grupa A i/ili B (75%), prirođena trombofilija (62.5%), istodobna primjena više protrombotičkih lijekova (62.5%) i dob iznad 10 godina (50%). Terapija izbora bio je niskomolekularni heparin (LMWH), s postignutom potpunom rekanalizacijom u 75% pacijenata. U 2 slučaja terapijskog neuspjeha učinjena je mehanička trombektomija. Dva pacijenta imala su posttrombotički sindrom i dvoje ponovnu trombozu. Zaključak: Unatoč malom broju pacijenata, naši rezultati vezani uz liječenje, komplikacije liječenja i posttrombotičke komplikacije su u skladu s objavljenim podacima. S obzirom na povećani rizik i multifaktorijalnu etiologiju DVT-a u djece s malignim bolestima, neophodna je individualna i pažljiva procjena čimbenika rizika, te pravovremena dijagnoza i terapijska intervencija., Introduction: Deep venous thrombosis (DVT) is increasingly being diagnosed in children with malignancies. The etiology is multifactorial, and includes congenital and acquired prothrombotic factors. Aim: The aim of the study was to investigate risk factors for thrombosis, localization of DVT, therapeutic approach, and complications of DVT and antithrombotic therapy in children with malignant diseases, and to compare the obtained results with available literature. Methods: Eight children (5 boys and 3 girls) with DVT treated for malignant diseases at the Department of Pediatrics, Clinical Hospital Center Rijeka, Croatia, between January 1, 2006, and December 31, 2021 were included in the study. All patients had implanted central venous catheters (CVC). Results: The mean age was 10.4 years (range 3 months – 17.5 years). DVT was the most frequent in children with acute lymphoblastic leukemia. Two patients had DVT of the upper extremities, lower extremities and right atrium respectively, one patient had cerebral venous sinus thrombosis, and one patient had portal vein thrombosis. Four (50%) patients had CVK-related thrombosis. Congenital thrombophilia was observed in 5 (62.5%) patients (MTHFR homosigosity in 3 patients and Factor V Leiden in 2 patients). The most common risk factors for DVT were the presence of CVC (100%), blood group A and/or B (75%), congenital thrombophilia (62.5%), concomitant use of multiple prothrombotic drugs (62.5%) and age over 10 years (50%). The therapy of choice was low molecular weight heparin (LMWH), with achieved complete venous recanalization in 75% of patients. In 2 cases of therapeutic failure, mechanical thrombectomy was performed. Two patients had postthrombotic syndrome, and recurrent thrombosis was observed in 2 patients. Conclusion: Despite a limited number of patients, our treatment-related outcomes, treatment adverse affects, and postthrombotic complications are consistent with published data. Given an increased risk and the multifactorial etiology of DVT in children with malignant diseases, individual and careful assessment for risk factors, and timely diagnosis and therapeutic intervention are essential.

Background: The presence of a foreign body in the airways is a life-threatening condition and thus a medical emergency that requires timely diagnosis and treatment. If not recognized, it can lead to a number of serious complications. It is of the utmost importance to raise public awareness and educate parents and other caregivers on all aspects of this topic. Methods: This observational cross-sectional study aimed to investigate parental awareness of the dangers of foreign body aspiration. To determine the current level of knowledge of the parents, a 14- question questionnaire was designed and filled out by parents of children under 5 years of age referred for their regular check- ups. Results: The results show that majority of parents know that inhaling a foreign body is a potentially life-threatening condition and recognize which objects have a potential to cause foreign body aspiration. 36.9% of respondents said they knew what the symptoms of foreign body aspiration were, however only 15.6% offered a complete answer. 59.6% of the respondents could not specify the right course of action in case FBA occurred. 2 % responded accurately. No statistically significant correlation was found between the number of children in the family nor the age and the sex of the parents and the level of knowledge about the aspiration of foreign bodies. Conclusion: This study indicates that parents are insufficiently informed on recognizing foreign body aspiration symtoms as well as providing first aid. Media-assisted campaigns and the internet are potential sources of easily accessible educational material., Prisutnost stranog tijela u dišnim putevima predstavlja hitno i po život opasno stanje te samim time zahtijeva pravovremenu dijagnozu i liječenje. Strano tijelo, ukoliko ostane neprepoznato, može dovesti do brojnih ozbiljnih komplikacija. Od iznimne je važnosti podizanje svijesti javnosti te edukacija roditelja i drugih skrbnika. Cilj ovog opservacijskog presječnog istraživanja bio je ispitati svijest roditelja o opasnostima aspiracije stranog tijela. Kako bi se utvrdila njihova trenutna razina znanja, izrađen je upitnik od 14 pitanja koji su ispunili roditelji djece mlađe od 5 godina upućene na redovite preglede. Rezultati pokazuju da većina roditelja zna da je inhalacija stranog tijela potencijalno po život opasno stanje i prepoznaju koji su predmeti najčešćim uzrokom aspiracije. 36,9% ispitanika navodi da zna koji su simptomi aspiracije stranog tijela, no odgovor njih 15,6% evaluiran je kao točan. 59,6% ispitanika ne zna kako postupiti u slučaju aspiracije stranog tijela, dok je samo 2 % adekvatno odgovorilo. Nije utvrđena statistički značajna korelacija između broja djece u obitelji niti dobi i spola roditelja te razine znanja o aspiraciji stranih tijela. Ovo istraživanje pokazuje da su roditelji nedovoljno informirani o prepoznavanju simptoma aspiracije stranog tijela kao i pružanju prve pomoći. Kampanje potpomognute medijima i internet potencijalni su izvori lako dostupnog obrazovnog materijala.

Cilj: Cilj istraživanja bio je utvrditi dijagnostički doseg pojedinih metoda genetskog testiranja u dijagnozi neurorazvojnih pormećaja. Ispitanici i metode: Provedeno je retrospektivno presječno istraživanje za razdoblje od 1.siječnja 2016. do 31. prosinca 2019. godine. Pregledana je arhivirana medicinska dokumentacija 207 ispitanika s neurorazvojnim poremećajim upućenih na genetsko testiranje pri Citogenetskom laboratoriju KBC-a Split i Ambulanti za medicinsku genetiku. Pronađeno je 97 ispitanika kojima je klasičnom kariotipizacijom, fluorescentnom in situ hibridizacijom (FISH), kromosomskim microarray-om (engl. chromosomal microarray analysis, CMA) ili metodama sekvenciranjem sljedeće generacije pronađena promjena u genomu. Prikazani su podatci o dobi, spolu, fenotipu, genotipu te klasifikaciji neurorazvojnog poremećaja. Rezultati: U 97 (46,9%) ispitanika s neurorazvojnim poremećajem genetičkim testiranjem pronađena je promjena u genomu, od čega kod 75 (36,2%) promjena značajna za ispitanikov fenotip. Najčešće su na genetičko testiranje, od strane neuropedijatra, bili upućivani ispitanici s višestrukim neurorazvojnim poremećajima, te globalnim razvojnim zaostajanjem. Najviši dijagnostički dosezi postignuti su CMA-om te sekvenciranjem sljedeće generacije. Većina ispitanika imala je dismorfiju lica, a gotovo polovica ispitanika (46,4%) imala je druge kongenitalne anomalije uz neurorazvojni poremećaj. Zaključci: Novije metode genetičkog testiranja, poput CMA i metoda sekvenciranja sljedeće generacije, trebale bi biti prvi izbor pri postavljanju genetičke etiologije neurorazvojnih poremećaja. Dijagnostički dosezi klasične kariotipizacije, FISH-a i analize FMR1 gena, mogu se povećati boljim prepoznavanjem klinički prepoznatljivih obrazaca ispitanika kod kojih postoji sumnja na određeni sindrom., Objectives: The aim of the study was to determine the diagnostic yield of the tests used in finding the genetic ethiology of neurodevelopmental disorders. Patients and methods: A retrospective cross-sectional study was conducted from Januray 1st 2016 to December 31st 2019. Archived medical documentation of 207 subjects from the Cytogenetic Laboratory at the University Hospital of Split was examined. 97 subjects have had genome variation found by classical cytogentics, fluorescent in situ hybridisation (FISH), chromosomal microarray analysis (CMA) or next-generation sequencing (NGS). Data on age, sex, phenotype, genotype and type of neurodevelopmental disorder was presented. Results: 97 (46.9%) subjects have had genome variation found, of which 75 (36.2%) have had genetic ethiology of their neurodevelopmental disorders comfirmed. Most subjects were refered by pediatric neurologists with the diagnosis of multiple neurodevelopmental disorders and global developmental delay. The highest diagnostic yields were achived by CMA and nextgeneration sequencing tests. Most of the subjects had facial dysmorphia and almost half of them had other congenital anomalies. Conclusion: Newer methods for genetic testing, such as CMA and next-generation sequncing, should be first-tier diagnostic tests for determination of the genetic ethiology of neurodevelopmental disorders, due to their high diagnostic yields. Diagnostic yields of classical cytogenetics, FISH and FMR1 gene analysis, could be increased by better recognition of clinicly recognizable patterns in subjects suspicious of the certain syndrome.

Uvod: Bolesti srca i krvnih žila glavni su uzrok smrti u Hrvatskoj. Abdominalna pretilost jedan je od čimbenika rizika za nastanak kardiovaskularnih bolesti. Prema dosadašnjim istraživanjima problem debljine počinje već od 5. godine života. U novije vrijeme kao pouzdanija metoda za utvrđivanje abdominalne pretilosti koristi se omjer opsega struka i visine, tzv. WHtR kriterij. Cilj rada: Provođenjem ispitivanja roditelja i mjerenja 1418 djece u dobi od pet do 15 godina, korištenjem WHtR metode odredili smo rizike kardiovaskularnih bolesti u odrasloj dobi te pokazali stanje u nekoliko ordinacija primarne pedijatrijske zdravstvene zaštite (Specijalističke pedijatrijske ordinacije dr. Dragica Šakić, izv. prof. Milivoj Jovančević, dr. Giovana Armano) te predložili daljnje smjernice za prevenciju debljine i kardiovaskularnih bolesti odrasle dobi. Metode rada: U tri primarne pedijatrijske ordinacije proveli smo ispitivanje o stavovima roditelja o statusu uhranjenosti njihove djece. Upitnik se sastojao od 26 pitanja. Izvršena su mjerenja djece te je WHtR metodom određivana predilekcija za debljinu i rizike od kardiovaskularnih bolesti. Ispitano je 1418 roditelja djece od 5 do 15 godina, 730 dječaka i 688 djevojčica te smo koristili WHtR metodu predilekcije rizika od kardiovaskularnih bolesti. Statistički su obrađeni upitnici paketom SPSS Statistic Version 23. Obrađeni su rezultati mjerenja WHtR metodom, prema spolu i dobnoj skupini djece. Rezultati rada: 79, 6% roditelja ne prepoznaje čimbenike rizika za pojavu kardiovaskularnih bolesti kod vlastite djece te pogrešno procjenjuje stupanj uhranjenosti svoje djece, a samim time i njihov kardiovaskularni rizik. Prema WHtR kriteriju ≥ 0, 5, povećan zdravstveni rizik za kardiovaskularne bolesti ima 8, 8% djevojčica i 7, 3% dječaka. Međutim, prema najnovijim WHtR kriterijima, takvih je 25, 1% djevojčica i 21, 4% dječaka. Zaključak: U istraživanju se pokazalo da većina roditelja pogrešno procjenjuju stanje uhranjenosti vlastite djece. Promjena životnih navika trebala bi biti integrirana u edukacijske programe koji bi se mogli koristiti u svakodnevnoj kliničkoj praksi te u ordinacijama primarne pedijatrijske skrbi. Mogućnost ranog prepoznavanja preventabilnih čimbenika rizika u pedijatrijskoj populaciji te pravodobna i efi kasna intervencija očekivano bi doprinijeli smanjenju pobola i smrtnosti u odrasloj dobi od kardiovaskularnih bolesti.

Ciljevi: Cilj ovog istraživanja je bio prikazati podatke o djeci, u dobi od 0-18 godina, koja su bila pozitivna na SARS-CoV-2 na PCR testu u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Materijali i metode: Istraživanje je provedeno retrospektivnom analizom baze podataka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Prikupljeni su podatci o broju SARS-CoV-2 pozitivnih osoba na području Splitsko-dalmatinske županije, od početka pandemije do 31. ožujka 2022. Za djecu, starosti od 0 do 18 godina, analizirani su podatci o dobi, spolu, općini i datumu rezultata PCR testa. Za potrebe utvrđivanja stopa prevalencije korišteni su podatci o ukupnom broju djece, broju djece prema dobnim skupinama i spolu iz popisa stanovništva Republike Hrvatske 2021. za Splitsko-dalmatinsku županiju. Rezultati: Rezultati istraživanja pokazali su da je u tom razdoblju oboljelo ukupno 26.995 djece u dobi od 0-18 godina, što čini 18,43% ukupne SARS-CoV-2 pozitivne populacije Splitsko-dalmatinske županije. Većina njih (13.205, 48,92%) je bila pozitivna u petom valu. Učestalost SARS-CoV-2 pozitivne djece je, u većini valova pandemije, bila veća u zaobalju u odnosu na priobalje i otoke. Najveći broj pozitivne djece, u svim valovima COVID-19 pandemije, utvrđen je u dobnoj skupini 7-14 godina (13.942, 51,65%). Infekcija SARS-CoV-2 nije bila značajno češća ni u muške ni u ženske djece u ukupnoj COVID-19 pandemiji. Prema popisu stanovništva iz 2021., prevalencija SARS-CoV-2 pozitivne djece iznosila je 33,52%. Prevalencija u muške djece je bila 32,66%, a u ženske djece 34,42%, što nije značajno. Najniža prevalencija utvrđena je u dobnim skupinama 0-4 godine i 5-9 godina (16,51% odnosno 29,94%), dok je najviša u dobnim skupinama 10-14 godina i 15-19 godina (42,79% odnosno 42,54%). Zaključak: Napredovanjem COVID-19 pandemije, učestalost SARS-CoV-2 pozitivne djece se povećava. Na važnost njihove uloge u tekućoj pandemiji, ukazuju i utvrđene visoke stope prevalencije u djece u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Također, iako djeca imaju obično blažu kliničku sliku bolesti, ne smiju se zanemariti učinci i dugoročne posljedice COVID-19 pandemije na ove ranjive dobne skupine., Objectives: The aim of this study was to present data on children, aged 0-18 years, who tested positive to SARS-CoV-2 on a PCR test in Split-Dalmatia Country. Materials and methods: The study was conducted by retrospective analysis of the database of the Croatian Institute of Public Health. Data on the number of SARS-CoV-2 positive persons in the Split-Dalmatia County were collected from the beginning of the pandemic untill March 31 2022. For children, aged 0 to 18, data on age, sex, municipality and date of PCR test results were analyzed. Data on the total number of children, the number of children by age groups and sex from the 2021 census of the Republic of Croatia for the Split-Dalmatia County, were used to determine the prevalence rates. Results: The results of the study showed that, during this time, the total number of positive children, aged 0-18, was 26.995, which is 18.43% of the total SARS-CoV-2 positive population. Most of them (13.205, 48.92%) tested positive in the fifth wave. The frequency of SARS-CoV-2 positive children was higher offshore than on the coast and islands, in most waves of the pandemic. When analyzing all waves, the highest number of positive tests was found among children aged 7-14 (13.942, 51.65%). SARS-CoV-2 infection was not significantly more common in both male and female children in the overall COVID-19 pandemic. According to the 2021 census, the prevalence of SARS-CoV-2 positive children in Split-Dalmatia County was 33.52%. The prevalence in male children was 32.66% and in female children 34.42%, which is not significant. The lowest prevalence was found in the age groups 0-4 years and 5-9 years (16.51% and 29.94%, respectively), while the highest in the age groups 10-14 years and 15-19 years (42.79% and 42.54%, respectively). Conclusions: As the COVID-19 pandemic progresses, the number of SARS-CoV-2 positive children increases. The importance of their role in the current pandemic is indicated by the established high prevalence rates among children in the Split-Dalmatia County. Also, although children usually have a milder clinical picture of the disease, the effects and long-term consequences of the COVID-19 pandemic on these vulnerable age groups should not be neglected.

Cilj: Castelmanova bolest rijetko je oboljenje koje karakterizira benigna hiperplazija limfnih čvorova. Glavni je cilj prikazati Castelmanovu bolest kao mogući uzrok retroperitonealne tvorbe u pedijatrijskoj populaciji. Prikaz slučaja: Na Zavod za hematologiju, onkologiju i kliničku genetiku Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka zaprimljen je petnaestogodišnji dječak radi verifikacije ekspanzivne tvorbe u području burze omentalis, koja je utvrđena ultrazvukom prilikom obrade recidivirajućeg povraćanja. Naime, dječak je deset dana pred prijam svakodnevno povraćao ujutro nakon doručka u tri do četiri navrata. Ultrazvučno je bila prikazana dobro ograničena tvorba promjera 4 x 3 cm između duodenuma i pankreasa. Kompjutoriziranom tomografijom prikazala se tvorba koja se utiskivala u želudac bez znakova infiltracije okolnih struktura. Prema karakteristikama tvorbe vidljivih magnetskom rezonancijom zaključilo se da se radi o solitarnoj benignoj tvorbi. Učinjena je iglena punkcija pod kontrolom endoskopskog ultrazvuka, a na temelju citološkog nalaza postavila se klinička sumnja na Castelmanovu bolest hijalino-vaskularne varijante. Napravljena je kirurška ekstirpacija tvorbe što je ujedno i standard liječenja unicentrične Castelmanove bolesti. Patohistološka analiza potvrdila je radnu dijagnozu unicentrične Castelmanove bolesti miješane varijante. Poslijeoperacijski tijek prošao je uredno i dječak je otpušten kući dobrog općeg stanja. Na redovnim kontrolama nije bilo znakova recidiva osnovne bolesti. Zaključak: Iako je Castelmanova bolest rijetka, pogotovo retroperitonealne lokalizacije i u pedijatrijskoj populaciji, treba ju uvrstiti u diferencijalnu dijagnozu pri pronalasku tumorske tvorbe na toj lokalizaciji., Aim: Castelman's disease is a rare condition characterized by benign lymph node hyperplasia. The aim of this paper is to present Castelman's disease as a possible cause of retroperitoneal mass in the pediatric population. Case report: A fifteen-year-old boy was admitted to the Department of Pediatric Hematooncology for verification of an expansive formation in the area of omental bursa. The formation was detected by ultrasound during diagnostics due to recurrent vomiting. The boy complained of vomiting during ten days before admission, three to four times daily, usually after breakfast. Ultrasound showed a well-limited formation 4 x 3 centimeters in diameter located between the duodenum and pancreas. Computed tomography confirmed localisation of the tumor showing no signs of infiltration of surrounding structures and magnetic resonance imaging reported benign characteristics. Endoscopic ultrasound guided needle biopsy was preformed and a clinical presumption of a hyaline-vascular variant Castelman's disease was made. Surgical extirpation was performed. Complete tumor resection is a standard treatment for unicentric Castelman's disease. The pathological analysis confirmed the diagnosis of unicentric mixed variant Castelman's. Postoperative recovery went smoothly and the boy was discharged home in good general condition.There were no signs of recurrence of the underlying disease at regular check-ups. Conclusion: Although Castelman's disease is rare, especially localized retroperitoneally and in pediatric population, it should be included in the differential diagnosis when considering retroperitoneal tumorous formations.

U hrvatskim je medijima sve više govora o cijepljenju djece protiv covid-19, unatoč maloj ulozi djece u prijenosu novog koronavirusa i njihovom malom riziku od teških simptoma, postojanju drugih oblika prevencije, činjenici da klinička ispitivanja nisu dovršena, raznih problema u provedenim ispitivanjima i rastućoj zabrinutosti oko sigurnosti cjepiva i mogućih štetnih učinaka. Cilj je ovog kratkog pregleda odabrane znanstvene literature potaknuti kvalitetnu javnu raspravu prije donošenja potencijalno ishitrenih odluka.

Celijakija ili glutenska enteropatija je sistemska autoimuna bolest. Pacijenti koji boluju od celijakije imaju gensku predispoziciju za razvoj bolesti tj. imaju pozitivne HLA DQ2/DQ8 gene. Da bi se bolest razvila potrebno je konzumiranje glutena. Simptomi koji su tipični za ovu bolest jesu kronični proljevi, nadutost, gubitak ili nenapredovanje na težini, ali mogu se javiti i atipični simptomi koji su sve češći poput anemije, dermatitisa, epilepsije, osteopenije ili afte u ustima. Neki pacijenti nemaju nikakve simptome. Celijakija se češće javlja u bliskih srodnika. Dijagnoza se postavlja na temelju pozitivnog nalaza antitijela na tkivnu transglutaminazu (anti-tTg) i antitijela na deaminirane glijadinske peptide (anti-DGP), HLA DQ2/DQ8 gena i patohistološkog nalaza bioptata sluznice tankog crijeva uzetog tijekom ezofagogastroduodenoskopije. Osnova terapije je bezglutenska prehrana. Unatoč određenim različitostima može se zaključiti kako se analizirani podatci o pacijentima Klinike za pedijatriju KBC Rijeka u razdoblju od 2017. do 2021. ne razlikuju značajno od ostalih europskih, ali i svjetskih istraživanja. Većinom se radi o ženskoj djeci (71%), u dobi od 6 do 10 godina koja su razvila tipičnu kliničku sliku (70%). Odstupanje ovog istraživanja u odnosu na ostala je prvenstveno dominacija tipične kliničke slike koja od 2012. godine nije toliko česta u ostatku svijeta. Također, naše je istraživanje pokazalo kako postoji nemali broj djece koji su imali tihu kliničku sliku i kod kojih je probirom moguće spriječen razvoj različitih teških tipičnih ili atipičnih simptoma. Većina djece tj. 86% njih, imala je pozitivna anti-tGt antitijela te su po MARSH klasifikaciji uglavnom spadali u 3C stupanj (48%) što je također u skladu sa ostalim istraživanjima. Iako je celijakija posljednih 10 godina postala vrlo poznata široj javnosti, čini se kao da se kod atipične kliničke slike vrlo teško dijagnosticira. Ponekad simptomi traju godinama prije postavljanja dijagnoze. U slučaju pozitivne obiteljske anamneze pacijenta treba obavezno testirati na celijakiju. Buđenje svijesti svih pedijatara o postojanju ove bolesti i njezine atipične kliničke slike, ali pogotovo onih iz primarne zdravstvene zaštite, koji se prvi susreću sa simptomima oboljelih, ključno je u unaprijeđenju kvalitete života svake oboljele osobe., Celiac disease also known as gluten enteropathy is a systemic autoimmune disease. Patients with celiac disease have a genetic predisposition to develop the disease, i.e. they have a positive HLA DQ2 / DQ8 gene. In order for the disease to develop, it is necessary to consume gluten. Typical symptoms are chronic diarrhea, bloating, weight loss, or failure to progress, but also atypical symptoms such as anemia, dermatitis, epilepsy, osteopenia, or mouth sores, may also occur. Some patients have no symptoms. Celiac disease is more common in close relatives. The diagnosis is based on the findings of anti-tTg and anti-DGP antibodies, the HLA DQ2 / DQ8 gene, and the pathohistological findings of a small bowel mucosal biopsy taken during esophagogastroduodenoscopy. The basis of therapy is a gluten-free diet. Despite certain differences, it can be concluded that the analyzed data on patients of the Clinic for Pediatrics of the University Hospital Center Rijeka in the period from 2017 to 2021 do not differ significantly from other European and global studies. Most of them are female children (71%), 6 to 10 years old, who have developed a typical clinical picture (70%). The deviation of this research from the rest is primarily the dominance of typical clinical pictures, which since 2012 is not so common in the rest of the world. Also, our research has shown that there is a significant number of children who had a silent clinical picture and in whom screening may have prevented the development of various severe typical or atypical symptoms. The majority of children, i.e. 86% of them had a positive anti-tGt antibody and according to the MARSH classification, generally belong to grade 3C (48%), which is also in line with other studies. Although celiac disease has become very well known to the general public in last 10 years, it seems to be very difficult to diagnose in atypical clinical pictures. Sometimes symptoms last for years before diagnosis. In case of a positive family history, the patient should be tested for celiac disease. Awakening the awareness of all pediatricians about the existence of this disease and its atypical clinical picture, but especially primary pediatricians who are the first to encounter the symptoms of patients, is crucial in advancement the quality of life of every patient.

Čovječanstvo još od davnih vremena upotrebljava glazbu za zabavu, druženje, opuštanje, ali i kao lijek. Stare generacije vjerovale su da glazba ima moć izliječenja te istu primjenjivali u bolesnim stanjima. Razvojem društva, razvila se i medicina i glazba te se danas formirala znanost o glazbi u medicini. Terapija glazbom ili muzikoterapija označava pojam koji objedinjuje profesionalnu praksu u zdravstvu u kojoj muzikoterapeut, posebno educirana osoba, primjenjuje elemente glazbe kao terapeutski agens u poboljšanju tjelesnog i duševnog aspekta osobe. Kao nadopuna standardnim obrascima liječenja u pedijatriji, sve se više koristi muzikoterapija za sve dobne skupine. Vidljivi su pozitivni učinci u raznim područjima poput neonatologije, onkologije i neurorehabilitacije. Glazba kao terapija aktivno sudjeluje u prilagodbi djece na bolest i hospitalizaciju. Koristeći roditeljski glas te uporabom zvukova sličnih onim intrauterino vidljiv je opuštajući učinak na prematuruse te utjecaj na frekvenciju srca i disanja, san, dobivanje na težini te neurorazvoj. Muzikoterapeuti u pedijatrijskoj onkologiji fokusiraju se na liječenje boli, anksioznosti i depresije glazbom, no time pružaju i emocionalnu potporu i motivaciju oboljelome i njegovoj obitelji. Terapija glazbom je prilika za socijalnu interakciju, osobno izražavanje te pomaže djeci u učenju, proširivanju i korištenju novih vještina suočavanja. Pozitivni učinci glazbe vidljivi su u neurorehabilitaciji gdje se koristi neurološka muzikoterapija, orijentirana na senzoričku, motornu i kognitivnu rehabilitaciju. Uporabom ritma poboljšava se usklađenost pokreta, obrasci kretanja i aktivacija mišića. Sudjelovanjem u neurološkoj muzikoterapiji djeca s poteškoćama u razvoju stječu pozitivna iskustva socijalizacije, komunikacije, samoizražavanja te emocionalnu podršku i povezanost s vršnjacima i obitelji. Mankind have been using music for entertainment, socializing, relaxation, but also as a medicine. Older generations believed that music had the power to heal and applied it to the sick. With the development of society, medicine and music also developed and the science of music in medicine was formed. Music therapy is a term that describes professional practice in health care in which a music therapist, a specially educated person, applies elements of music as a therapeutic agent in improving the physical and mental aspect of a person. As a complement to standard pediatric treatment, music therapy is used increasingly for all ages. Positive effects are visible in various fields such as neonatology, oncology and neurorehabilitation. Music as a therapy actively participates in the adaptation of children to illness and hospitalization. Using the parent's voice and using sounds similar to those intrauterine, there is a visible relaxing effect on infants and also an impact on heart rate and respiration, sleep, weight gain and neurodevelopment. Music therapists in pediatric oncology focus on treating pain, anxiety and depression with music, while providing emotional support and motivation to the patient and his family. Music therapy is an opportunity for social interaction, personal expression and also as help for learning, expanding and using new coping skills. The positive effects of music are visible in neurorehabilitation where neurological music therapy is used, oriented towards sensory, motor and cognitive rehabilitation. Using rhythm improves movement coordination, movement patterns and muscle activation. By participating in neurological music therapy, children with developmental disabilities gain positive experiences of socialization, communication, self-expression, but also emotional support and connection with peers and their family.

Akutna respiratorna insuficijencija stanje je u kojem dišni sustav ne može zadovoljiti potrebe organizma za kisikom. Uzroci akutnog respiratornog distresa u djece su mnogobrojni. Respiratorni distres u djece mora biti brzo prepoznat i zbrinut, jer kašnjenje u prepoznavanju može rezultirati kardiopulmonalnim arestom i smrću. Početna procjena vitalne ugroženosti vrši se po ABCDE algoritmu (airway, breathing, circulation, disability, environment and exposure) u kojem se prepoznati poremećaj odmah zbrinjava a tek onda se prelazi na sljedeći korak algoritma. Tek nakon procjene vitalnih znakova i stabilizacije vitalnih funkcija prelazi se na kompletan fizikalni pregled i definitivnu dijagnozu podležećeg stanja koje se onda uzročno liječi. Najbitnije je inspekcijom uočiti svako odstupanje od normalnog obrasca disanja djeteta, uočiti promjene u boji, toplini i vlažnosti kože, dobro osluškivati zvučne fenomene prilikom djetetovog disanja te obaviti dobru auskultaciju u tihoj prostoriji, nakon što se dijete smiri koliko je to moguće. Također, od velike je važnosti uzeti dobru heteroanamnezu od osobe prvog kontakta s djetetom. Dijagnostičke pretrage treba svesti na minimum kako ne bi dodatno pogoršali već postojeću anksioznost djeteta i tako mu pogoršali respiratorni distres. Detaljno ispitana heteroanamneza i dobro obavljen fizikalni pregled ciljano će usmjeriti pretrage., Acute respiratory distress is a condition in which respiration cannot supply the body's metabolic demand for oxygen. The etiology of acute respiratory distress in children is numerous. Respiratory distress must be promptly recognized and treated, otherwise it can result in cardiorespiratory arrest and death. The initial assessment of vital functions is made following the ABCDE algorithm (airway, breathing, circulation, disability, environment and exposure) and the key is to immediately treat the life threatening problems before moving to the next step. Only when the vital functions are assessed and stabilized, a complete physical exam is done and the definitive diagnosis is made, which is important for the proper treatment. The crucial part of the physical exam is inspection in which every abnormal pattern of respiration must be noted. Moreover, we must observe the color, temperature and humidity of the skin, listen for the breathing fenomena and make a good auscultation in a quiet room after we tranquilize the child. Furthermore, it is essential to take a good heteroanamnesis from the person of the first contact with the child. The diagnostic tests must be minimized in order not to worsen the anxiety of the child and therefore its respiratory distress as well. For this reason it is crucial to take a good heteroanamnesis and do a detailed physical exam before any diagnostic tests.

Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati znanja i stavove o medicinskoj genetici u specijalista i specijalizanata pedijatrije u Republici Hrvatskoj, kao i ponašanje u vlastitoj praksi te u kojim bi segmentima medicinske genetike liječnici htjeli usavršiti svoje znanje. Materijali i metode: Ispitanici ( 82 ispitanika, medijan dobi 42,5 (min. 26- max. 70), ženskih ispitanica 68 (83 %), muških ispitanika 14 (17 %) ) su ispunjavali online upitnik koji im je bio proslijeđen na adrese elektroničke pošte u siječnju i veljači 2021. godine. Upitnik se sastojao od 86 pitanja podijeljenih u 5 skupina: opće informacije, znanje, ponašanje u vlastitoj praksi, stavovi o genetičkom testiranju i dodatna edukacija iz medicinske genetike. Rezultati: Medijan bodova ukupnog znanja ispitanika je 29 (21,2-34) od mogućih 41, a ispitanici svoje znanje ocjenjuju ocjenom 3 (1-5). Uočava se pozitivan stav prema genetičkom testiranju i dijagnostici te nema protivljenja genetičkom testiranju. Čak 84 % ispitanika je voljno sudjelovati na dodatnom usavršavanju iz medicinske genetike. Zaključak: Naši rezultati pokazuju da trenutne razine znanja o medicinskoj genetici u specijalizanata i specijalista pedijatrije upućuju na potrebu za dodatnim edukacijama iz medicinske genetike., Aim: The aim of this research was to examine the knowledge and attitudes towards medical genetics in specialists and residents of pediatrics in Republic of Croatia as well as behaviour in their job and which segments of medical genetics they want to improve they knowledge about. Materials and methods: The study was conducted by filling online questionaire that was forwarded to e-mail adresses during January and February of the year 2021 to respondents ( 82 respondents, age median 42,5 (min. 26- max. 70), 68 (83 %) respondents were female and 14 (17 %) respondents were male) . Respondents filled valid online questionnaire consisting of 86 questions divided into five groups: general information, knowledge, behaviour in their own practice, attitudes toward genetic testing and additional medical genetic education Results: Median of points of total knowledge of respondents is 29 (21,2-34) out of 41, they rate their knowledge with grade 3 (1-5) , and 84 % of respondents would like to participate in additional education. Conclusion: It is neccesarry to improve the knowledge of doctors about medical genetics. Our respondents have positive attitude about genetic testing and are aware of fact that there is great chance of not recognising patients with genetical disorder.

Izvanbolnička upala pluća jest potencijalno ozbiljna infekcija u djece. Dijagnostika izvanbolničkih upala pluća u djece temelji se na anamnestičkim podatcima i kliničkim simptomima i znacima, potpomognuto dodatnim dijagnostičkim pretragama: laboratorijskim, slikovnim i mikrobiološkim. Etiologija izvanbolničke upale pluća ovisi o brojnim čimbenicima, kao što su sezonstvo, geografski položaj, dob bolesnika i težina bolesti. Liječenje djeteta s izvanbolničkom upalom pluća uključuje primjenu simptomatskih mjera i u većine bolesnika antimikrobnu terapiju. U radu su prikazane kliničke preporuke Hrvatskog društva za pedijatrijsku pulmologiju radi ujednačenja postupaka i kriterija postavljanja dijagnoze, liječenja i prevencije izvanbolničkih upala pluća u djece.

Cilj: Osnovni je cilj ovog pregleda istaknuti vrijednost fetalnog kardiološkog probira (FKP) u zaštiti perinatalnog morbiditeta i mortaliteta uzevši u obzir suvremene dijagnostičke i terapijske mogućnosti i nova znanstvena otkrića. Istaknute su indikacije za FKP prema stupnju rizika, kako tablično tako i u opsežnoj raspravi koja uvažava timski rad i interpretira nalaz uzimanjem u obzir klasičnih smjernica stručnih društava (engl. Classical of recommendations - COR) i rasprave o bolesniku zasnovane na dokazima (engl. Level of evidence - LOE). Metode i rezultati izvedeni su proučavanjem smjernica stručnih društava za fetalnu pedijatrijsku kardiologiju: American Heart Association – AHA, Asociation of European Pediatric Cardiology – AEPC), International Society of Ultrasound in Obstetrics and Ginecology – ISOUG) te druge opsežne novije literature. Ističu se interesi fetalne kardiološke medicine uključujući dijagnozu prirođenih srčanih bolesti i aritmija, procjenu funkcije fetalnog kardiovaskularnog sustava (KVS) i raspoložive metode intrauterinog liječenja, kao i moguću potrebu neposredne ili vrlo rane intervencije nakon porođaja. Opsežnom raspravom uz brojne literaturne citate i tabličnim prikazom istaknute su referalne indikacije za FKP, čimbenici koji povećavaju rizik od prirođenih srčanih grješaka (PSG) i drugih srčanih bolesti (aritmije i kardiomiopatije) te populacijski pregled ekstrakardijalnih anomalija (EKA) koje imaju visok posljedični rizik za pridruženu srčanu bolest. Tekstu je uz tablice priloženo nekoliko važnih crteža ili ehokardiografskih prikaza koji na svoj način prožimaju zajedničke nalaze opstetričara i pedijatrijskog kardiologa-fetologa. Na kraju su istaknuta istraživanja koja dokazuju kako primjena i uvažavanje fetalnog kardiološkog probira pozitivno utječe na smanjenje perinatalnog morbiditeta i mortaliteta, posebno na primjeru složenih PSG. Zaključak: U posljednjih 20 godina fetalna kardiološka medicina je tako uznapredovala u dijagnostičkom i terapijskom smislu da značajno utječe na ukupni perinatalni morbiditet i mortalitet, osobito stoga što su PSG najčešće kongenitalne anomalije. Precizna kardiološka fetalna dijagnostika, sve brojniji terapijski pristupi u fetalno srce, kako medikamentni tako i intervencijski te dinamičan razvoj novih tehnologija doveli su fetalnu kardiološku medicinu do razine bez koje se više ne može zamisliti suvremena medicina u jednoj zemlji., Objective: The main objective of this review is to highlight the value of fetal cardiac screening in the protection from perinatal morbidity and mortality by respecting modern scientifi c, diagnostic and therapeutic possibilities. Indications for fetal cardiac screening according to the level of risk are highlighted, both tabularly and in an extensive discussion that takes into account teamwork and interprets fi ndings by taking into account Class of Recommendation (COR) and evidence-based patient discussions, Level of Evidence (LOE). Methods and results are derived from studying the guidelines of the American Heart Association (AHA), Association of European Pediatric Cardiology (AEPC), International Society of Ultrasound in Obstetrics and Gynecology (ISOUG), and other extensive recent literature. The aim is to highlight the interests of fetal cardiac medicine, including the diagnosis of congenital heart disease (CHD) and arrhythmias, assessment of fetal cardiovascular function and available methods of intrauterine treatment, as well as of immediate or early postnatal intervention. Extensive discussion with numerous literature citations and tabular presentation highlights the referral indications for fetal cardiac screening (FCS), factors that increase the risk of CHD and other heart diseases (arrhythmias and cardiomyopathies), and a population overview of extracardiac abnormalities associated with heart diseases. Along with the inevitable tables, the text is accompanied by several important drawings or echocardiographic representations that in their own way permeate the joint fi ndings of obstetricians and pediatric cardiologists-fetologists. Research confi rming that the application and consideration of fetal cardiac screening has a positive effect on reducing perinatal morbidity and mortality, especially in the case of complex heart defects, is presented at the end. Conclusion: In the last 20 years, fetal cardiac medicine has advanced so much in diagnostic and therapeutic terms that it signifi cantly affects overall perinatal morbidity and mortality, especially because CHDs are the most common congenital anomalies. Accurate cardiac fetal diagnosis, increasing therapeutic approaches to the fetal heart, both medical and interventional, and dynamic development of new technologies have brought fetal cardiac medicine to a level without which modern medicine in any country can no longer be imagined.

U ranoj fazi kod opeklinskih ozljeda može se dati samo gruba prognoza o trajanju liječenja. Mi smo stoga proveli analizu povezanosti mehanizma ozljede s omjerom prosječnog trajanja hospitalizacije (PTH) i ukupne površine tijela zahvaćenom opeklinom (UPT). Proveli smo retrospektivnu analizu 375-ero pacijenata koji su u razdoblju između 1. siječnja 2010. i 31. prosinca 2019. hospitalizirani zbog opeklinskih ozljeda na Klinici za dječju kirurgiju Klinike za dječje bolesti Zagreb. Pacijenti su s obzirom na mehanizam nastanka ozljede razdijeljeni u sljedeće podskupine - opekline vrućom vodom (n=210), opekline vrućim uljem (n=22), opekline padom u vruću vodu (n=7), kontaktne opekline (n=54), opekline plamenom (n=36), opekline vrućim parama (n=7), eksplozivne opekline (n=13) i opekline strujnim udarom (n=12). Analizirali smo omjer prosječnog trajanja hospitalizacije (PTH) i ukupne površine tijela (UPT) s obzirom na mehanizam opeklinske ozljede. Kontaktne opekline nose veći rizik za veći omjer trajanja hospitalizacije s ukupnom površinom tijela (PTH/UP) od opeklina vrućim uljem (t=2,485, p= 0,015), opeklina vrućom tekućinom (t=3,948, p < 0,001), opeklina plamenom (t= 2,485, p= 0,015), eksplozivnih opeklina (t=2,900, p= 0,005), opeklina zbog pada u vruću vodu (t=4,369, p, In the early phase in paediatric burns, one can only give a rough estimate regarding the length of treatment. Therefore, we analysed the relationship between the burn injury mechanism and the length of stay (LOS) to total body surface area aff ected (TBSA) ratio. We performed a retrospective review of 375 patients who had been hospitalised for burn injuries in the period from January 1, 2010 until December 31, 2019 at the Department of Paediatric Surgery, Zagreb Children’s Hospital. According to the mechanism of burn injury, patients were divided into the following groups: hot water scalds (n=210), hot oil scalds (n=22), bath scalds (n=7), contact burns (n=54), fl ame burns (n=36), steam burns (n=7), explosive (n=13) and electrical burns (n=12). We analysed the mean LOS/TBSA ratio according to diff erent patient groups. Study results revealed that contact burns had a signifi cantly greater risk of higher LOS/TBSA ratio than hot oil scalds (t=2.485, p=0.015), hot water scalds (t=3.948, p

Izvanbolnička upala pluća jest potencijalno ozbiljna infekcija u djece. Dijagnostika izvanbolničkih upala pluća u djece temelji se na anamnestičkim podatcima i kliničkim simptomima i znacima, potpomognuto dodatnim dijagnostičkim pretragama: laboratorijskim, slikovnim i mikrobiološkim. Etiologija izvanbolničke upale pluća ovisi o brojnim čimbenicima, kao što su sezonstvo, geografski položaj, dob bolesnika i težina bolesti. Liječenje djeteta s izvanbolničkom upalom pluća uključuje primjenu simptomatskih mjera i u većine bolesnika antimikrobnu terapiju. U radu su prikazane kliničke preporuke Hrvatskog društva za pedijatrijsku pulmologiju radi ujednačenja postupaka i kriterija postavljanja dijagnoze, liječenja i prevencije izvanbolničkih upala pluća u djece., Community-acquired pneumonia is potentially serious infection in children. The diagnosis can be based on the history and clinical signs and symptoms. Additional diagnostic tests (laboratory, imaging, and microbiology) may be helpful when diagnosis is unclear. The most likely etiology depends on a number of factors such as seasonality, geographic location, the age of child, and the severity of disease. Treatment involves symptomatic measures, and in most children antibiotic therapy. This paper presents the clinical guidelines of the Croatian Society of Pediatric Pulmonology to standardize the procedures for the diagnosis and treatment of children with community-acquired pneumonia.

Ciljevi: Prikazati najčešće uputne dijagnoze za gastroskopiju i kolonoskopiju u djece, ovisnost uputnih dijagnoza za gastroskopiju i kolonoskopiju o dobi i spolu djece te učestalost preklapanja uputnih dijagnoza za gastroskopiju i kolpnoskopiju s patohistolškim nalazim, na Klinici za dječje bolesti, KBC-a Split. Ispitanici i postupci: U istraživanje je uključeno ukupno 822 bolesnika koji su na Klinici za dječje bolesti KBC-a Split bili na gastroskopiji i kolonoskopiji u razdoblju od 01.01.2016. do 31.12.2020. godine. Podaci su prikupljeni uvidom u protokol o izvedbi gastroskopije i kolonoskopije Klinike za dječje bolesti, KBC-a Split te elektroničku bazu podataka Klinike za patologiju, sudsku medicinu i citologiju, KBC-a Split. U bazu podataka uvršteni su slijedeći podaci: spol ispitanika, datum rođenja, datum izvođenja pretrage, uputna dijagnoza i patohistološki nalaz. Na gastroskopiji je bilo ukupno 690 ispitanika, a na kolonoskopiji 132 ispitanika. Rezultati: Među ispitanicima koji su bili na gastroskopiji najčešća uputna dijagnoza je malapsorpcijski sindrom (N=110; 15,94%), iduća najčešća uputna dijagnoza su abdominalne kolike (N=103; 14,93%), potom gastritis (N=79; 11,45%) te celijakija (N=75; 10,85%). Najčešće uputne dijagnoze za kolonoskopiju su upalne bolesti crijeva, najčešća uputna dijagnoza je Crohnova bolest (N=33; 25%), potom sumnja na upalne bolesti crijeva općenito (N=24, 18,18%) te ulcerozni kolitis (N=18; 13,64%). Dokazali smo da je kod bolesnika koji su išli na kolonoskopiju 1,43 puta učestalije preklapanje uputne dijagnoze i patohistološkog nalaza nego kod bolesnika koji su išli na gastroskopiju. Zaključci: Ovo istraživanja prikazuje najčešće uputne dijagnoze za gastroskopiju i kolonoskopiju u djece, utjecaj dobi i spola na uputnu dijagnozu te učestalost preklapanja uputne dijagnoze i patohistološkog nalaza. Dobiveni rezultati usporedivi su sa sličnim istraživanjma iz literature. Objectives: The aim was to show the most common indications for gastroscopy and colonoscopy in children, the dependence of indications for gastroscopy and colonoscopy on the age and sex of children and the frequency of overlapping indications for gastroscopies and colonoscopies and pathohistological findings, at the Department for Pediatrics, University Hospital of Split. Subjects and methods: The study included a total of 822 patients who underwent gastroscopy and colonoscopy at the Department of Pediatrics, University Hospital of Split in the period from 1 January 2016 to 31 December 2020. The data were collected from the protocol on gastroscopy and colonoscopy of the Department for Pediatrics, University Hospital of Split and the electronic database of the Department for Pathology, Forensic Medicine and Cytology, University Hospital of Split. The following data are included in the database: gender of the subjects, date of birth, date of the examination, indications and pathohistological findings. There were a total of 690 subjects on gastroscopy and 132 subjects on colonoscopy. Results: Among the subjects who underwent gastroscopy, the most common indication was malabsorption syndrome (N = 110; 15.94%), the next most common indication was abdominal pain (N = 103; 14.93%), followed by gastritis (N = 79; 11.45%) and celiac disease (N = 75; 10.85%). The most common indication for colonoscopy are inflammatory bowel disease, the most common indication is Crohn's disease (N = 33; 25%), followed by suspected inflammatory bowel disease in general (N = 24, 18.18%), and ulcerative colitis (N = 18; 13.64%). In patients who underwent colonoscopy overlapping between indications and pathohistological findings was 1.43 times more frequent than in patients who were found on gastroscopy. Conclusions: This study represents the most common indications for gastroscopy and colonoscopy in children, the influence of age and gender on the indications, and the frequency of overlapping between the indications and pathohistological findings. The results are comparable with similar research from the world literature.

Čovjek je biološko i socijalno biće. Stoga isprepletenost raznolikih čimbenika iz obaju područja ima utjecaj na zdravlje i bolest. Socijalna medicina, pa tako i socijalna pedijatrija razvila se kao izraz prepoznavanja socijalnih utjecaja na zdravlje i nastanak bolesti pojedinca, obitelji i čitave populacije. Iako se socijalna medicina kao medicinska disciplina veže za građanske revolucije sredinom 19. stoljeća, i u današnje doba postoji izrazita potreba za njom jer u suvremenom svijetu prevladavajuća usko specijalizirana, tehnicistička medicina ne može samostalno dati odgovore na rastuće probleme, posebice “novog“ morbiditeta. Cilj je ovog priručnika potaknuti čitatelja na prepoznavanje cjelovitosti i kompleksnosti raznolikih utjecaja na dijete u procesu u kojemu još uvijek ima puno nepoznanica. Razumijevanje tih nepoznanica, uz postojeće znanje, doprinijet će učinkovitijoj prevenciji u budućnosti. Priručnik Preventivni i socijalni aspekti pedijatrije nastao je ponajprije kao nastavni tekst za istoimeni predmet u okviru poslijediplomskog studija Pedijatrija Medicinskog fakulteta u Zagrebu. No priručnik može poslužiti kao uvodno gradivo za sve zainteresirane za ovo područje – i za liječnike i za druge stručnjake. Za one koji imaju interes i osjećaju potrebu produbiti i proširiti svoje spoznaje iz područja preventivne i socijalne pedijatrije preporučujem udžbenik urednika Josipa Grgurića i Milivoja Jovančevića u izdanju Medicinske naklade, Zagreb 2017., također pod naslovom Preventivna i socijalna pedijatrija. Autori udžbenika su stručnjaci raznih profila koji daju širok pregled utjecaja socijalnih čimbenika i mogućnosti preventivnog djelovanja i unapređenja zdravlja djece.

Poremećaji disanja jedan su od najčešćih problema koji se javljaju u novorođenačkoj dobi. Manifestiraju se kao poremećaji ritma i frekvencije disanja. U istraživanju prikazano je 140 novorođenčadi s poremećajima disanja, hospitaliziranih na Odjelu za pedijatriju, u Jedinici za bolesnu novorođenčad i nedonoščad u petogodišnjem razdoblju (1.1.2015. – 31.12.2019.) Opće bolnice Pula. Cilj je bio analizirati i prikazati karakteristike novorođenčadi s poremećajima disanja, te ih usporediti s podacima iz literature. Iz rezultata je vidljivo da su najčešći uzroci poremećaja disanja RDS, prolazna novorođenačka tahipneja i nedonešenost te da se poremećaji disanja najčešće javljaju kod muškog spola (61%). Najčešće korištene dijagnostičke metode bile su radiogram grudnih organa i krvne pretrage (kompletna krvna slika, C-reaktivni protein i plinska analiza kapilarne krvi). Ovisno o uzroku i težini kliničke slike terapijske metode koje su primjenjene bile su smještanje novorođenčeta u inkubator/bebiterm, primjena kisika, egzogenog surfaktanta, infuzije, antibiotika, nazalnog CPAP-a, fototerapije, intubacije i u težim slučajevima mehaničke ventilacije (13 novorođenčadi koje je zahtijevalo mehaničku ventilaciju transportirano je u Klinički centar). Prosječno trajanje liječenja bilo je 8,5±7,1 (medijan 7,0, raspon 1,0-34,0) dana, a ukupna cijena liječenja iznosila je 1 074 449 kuna. Respiratory disorders are one of the most common problems that occur in newborns. They manifest as rhythm and breathing disorders. The study showed 140 newborns with respiratory disorders, hospitalized at the Department of Pediatrics, in the Unit for Sick Newborns and Premature Infants in a five-year period (1.1.2015. - 31.12.2019.) General Hospital Pula. The aim was to analyze and present the characteristics of newborns with respiratory disorders, and to compare them with data from the literature. The results show that the most common causes of respiratory disorders are RDS, transient neonatal tachypnea and prematurity, and that respiratory disorders are most common in males (61%). The most commonly used diagnostic methods were chest radiographs and blood tests (complete blood count, C-reactive protein, and capillary blood gas analysis). Depending on the cause and severity of the clinical picture, the therapeutic methods used were placement of the newborn in an incubator / bebiterm, administration of oxygen, exogenous surfactant, infusion, antibiotics, nasal CPAP, phototherapy, intubation and in severe cases mechanical ventilation (13 neonates required mechanical ventilation was transported to the Clinical Center). The average duration of treatment was 8.5 ± 7.1 (median 7.0, range 1.0-34.0) days, and the total cost of treatment was HRK 1,074,449.