Van Rensselaer Potter i njegovo mjesto u povijesti bioetike

U većem dijelu Europe, Južne Amerike i Azije, ime Vana Rensselaera Pottera (1911.–2001.), vrlo uspješnog biokemičara-onkologa sa Sveučilišta Wisconsina u Madisonu, nedvojbeno se povezuje s izumom termina »bioetika« i koncipiranjem ove discipline. Danas znamo da Potter nije bio prvi koji je ovaj termin upotrijebio – bio je to njemački teolog i učitelj Fritz Jahr (1895.–1953.), koji je to učinio još krajem 1926. – ali znamo da je, vjerojatno bez spoznaje o Jahrovu djelu, oko 1970. Potter prvi u drugoj polovini XX. stoljeća (iznova) posegnuo za ovim imenom. U SAD-u, međutim, pod utjecajem politički i financijski daleko moćnijih lobija, prevledala je praksa upravo nevjerojatnog ignoriranja V. R. Pottera i prisvajanja bioetike, osobito u režiji Instituta za etiku Kennedyjevih u Washingtonu i izdavača Oxford University Pressa. Kao što je poznato, ove su institucije ne samo zatrle trag Potterovu prinosu, već su i bioetiku banalizirale, deintelektualizirale i suzile na biomedicinsku problematiku, pretvorivši je u terminološki suvišak i nepotreban surogat medicinske etike koja počiva na »mantri« četiri principa i delegira odgovornost s pojedinca na povjerenstva. Izvorna motivacija Pottera bila je neusporedivo složenija: već čitava dva desetljeća prije toga Potter se bavio ulogom znanosti u društvu i odnosom znanosti i religije, a razdoblje strahova nakon uporabe atomske bombe, ugroženosti okoliša ljudskim djelovanjem, brzog rasta stanovništva Zemlje, kao i otkrića medicine za koje čovječanstvo nije bilo posve spremno(primjerice, hemodijalize i transplantacije), dovelo je i do opće sumnjičavosti prema znanosti. Potter je, dakle, zavapio nad dehumanizacijom znanosti i činjenicom da suvremeni nagli tehnološki i medicinski napredak donosi znanje, ali ne i mudrost kako to znanje ispravno upotrebljavati. Prema Potteru, ponovnu uspostavu ekološke ravnoteže i zaštitu prirodnih resursa može jamčiti samo nova znanost koju on naziva »bioetikom« (pri čemu termin izvodi od »biologijska znanost« i »etika«, dakle, vraćanje biologiji izgubljenih moralnih vrijednosti) i koju vidi kao »most« između prirodnih i humanističkih znanosti. Uvidjevši vremenom, međutim, da je izgubio kontrolu nad sudbinom »svoje« bioetike, Potter je, frustriran, posegnuo za »globalnom bioetikom«, ne samo kao fuzijom biomedicinske i okolišne etike, već i kao medijem koji će prenijeti težište bioetičke misli na izvan-američko tlo, što se i obistinilo. Autori ove knjige već su pisali o Fritzu Jahru, a sada nude svojevrsni nastavak povijesti bioetike koju službeni historiografi ove discipline – osobito u SAD-u, dakako – zanemaruju. Knjiga je zasnovana ne samo na relevantnoj obilatoj literaturi, već i na dosad posve nepoznatim arhivskim materijalima Laboratorija McArdle, u kojemu je Potter proveo svoj čitav radni vijek, sjećanjima Potterovih suradnika i obitelji, kao i ostavštini pionira hrvatske bioetike Ivana Šegote, jednog od posljednjih Potterovih korespondenata. Posebno intrigantnim čini se Potterov (kao i Jahrov, razumije se) značajan prinos sadržajnim i metodološkim zasadama integrativne bioetike koja danas predstavlja hrvatski intelektualni izvozni proizvod.