Zablude hrvatske ekonomske politike

U Republici Hrvatskoj ekonomska politika često se opravdava razlozima koji nisu uvijek teorijski utemeljeni. Ponekad se to čini zbog pokušaja ostvarenja parcijalnih interesa, a ponekad zbog neznanja. Međutim, iako u biti neistiniti, ako su dovoljno puta ponavljani u javnosti, takvi razlozi postaju predmet vjerovanja bez dovoljnoga kritičkog promišljanja. Oni postaju zablude. Cilj ovoga rada je razotkriti neke od najčešćih, a zbog toga možda i najzanimljivijih zabluda hrvatske ekonomske politike. To su: 1) tečaj eura prema kuni je fiksan ili fluktuira u uskom rasponu, 2) strane izravne investicije su bezuvjetno korisne za gospodarstvo zemlje, 3) štednja u stranoj valuti posljedica je neobjašnjivoga nepovjerenja stanovništva u domaću valutu, jer je tečaj fiksan, 4) država kao vlasnik je ekonomski neefikasna, stoga njezinu imovinu treba privatizirati. U radu je dokazano da Republika Hrvatska nema sustav fiksnoga deviznog tečaja, niti tečaj eura prema kuni fluktuira u uskom rasponu. Primjerice, tečaj eura prema kuni fluktuirao je u razdoblju od proteklih deset godina, od 2004. do 2013., 8, 59%. Također, dokazano je da strane izravne investicije, u financijskom smislu, predstavljaju korist za zemlju domaćina samo ako donose neto devizni priljev i ako je taj priljev veći od dobiti koju bi investitor želio prenijeti u matični zemlju. Nadalje, štednja u stranoj valuti posljedica je inflacije, devalvacije i deprecijacije koje su se događale kroz povijest, a u današnje vrijeme temeljni uzrok ove štednje je nametanje valutnih klauzula u ugovorima o kreditu. Na kraju država kao vlasnik može ekonomski efikasno upravljati, a njezina možebitna neuspješnost proizlazi iz podređivanja ekonomskih ciljeva nekim drugim ciljevima.