Zaštita zdravlja ili biopolitička farsa? Upravljanje pandemijom kao kazalište (ne)moći

Unatoč komparativnim razlikama u naglascima, kombinacijama elemenata te njihovu intenzitetu, nacionalni modeli upravljanja u doba pandemije razumljivi su pomoću Foucaultove analitike moći koja će, usko vezano uz određene oblike uspostave odnosa moći, istaknuti elemente kažnjavanja, discipliniranja i tehnika guvernmentalnosti kao sekularne pastoralne moći u biopolitičkoj paradigmi upravljanja populacijom. Njima se mogu dodati elementi upravljanja razumljivi pomoću Deleuzeove analize društva kontrole, Agambenove analize paradigme izvanrednog stanja te analize medijatizacije krize koja će ocrtati obilježja kazališta moći kao bitan dio modela upravljanja u doba pandemije. Izlaganje se sastoji od tri dijela. Prvi donosi sažet opis genealogije upravljanja krizom u Hrvatskoj pomoću navedenih teorijskih artikulacija u dvama povezanim područjima politike kažnjavanja i politike javnog zdravlja. Drugi na tim osnovama nastoji potvrditi tezu da tokom pandemije politika nije bila u funkciji zdravlja, kako se tvrdilo, nego upravo obrnuto: različiti strukovni diskursi upregnuti su u funkciju politike i ekonomije. Razmatra se teza da se umjesto jatrokracije, vladavine liječnika, realizirala politička instrumentalizacija medicine, koju bi provizorno mogli nazvati politijatrijom. U posljednjem dijelu nastojim ispitati uzroke takvog naizgled neobičnog razvoja događa i propitati paradoks nemoći biopolitičke paradigme koja ne uspijeva zaštiti život kojega se upregnula potaknuti te stoga predstavlja neku vrstu opresivne i destruktivne političke farse. Njezina je opasnost, u skladu s Marxovim diktumom, da se rado ponavlja iako ne mora biti ništa manje tragična po učincima.