Ličnost u Bolesti

Neka istraživanja su pokazala da su promjene u ličnosti, i onda kad se radi o ozbiljnoj bolesti, zanemarive i da oboljeli povećaju interes za produbljivanjem socijalnih relacija. Ovakvi rezultati sukladni su sa stajalištem stručnjaka koji na ličnost u bolesti gledaju s psihodinamskog, egzistencijalističkog, duhovnog ili pak filozofskog gledišta. Bolest, bez obzira na težinu, generira strah od gubitka egzistencije. Ako znamo da se egzistencija, između ostalog, bazira na komunikaciji s okolinom strah od gubitka egzistencije podrazumijeva strah od gubitka objeka i odnosa s njim zbog čega porastu regresivne potrebe za pažnjom, brigom i osjećajem sigurnosti. Iz perspektive bolesnika doživljaj selfa i identiteta u bolesti se mijenja, isti budu “poljuljani ili izgubljeni”. Identitet je odgovor na pitanje “tko” i u sebi sadrži vremensku dimenziju tj. doživljaj kontinuiteta koji bolest ozbiljno dovodi u pitanje. Ličnost uz pomoć obrambenih obrazaca nastoji održati kontinuitet s ciljem prevladavanja straha, besmisla i osjećaja bespomoćnosti koji se javlja u bolesti. Na umu valja imati dvije dimenzije selfa: osjećaj selfa i self kao relaciju. Obje dimenzije selfa bivaju ugrožene u bolesti ili u slučaju gubitka emocionalno bliske osobe. Reprezentacije selfa kao i proces separacije i diferencijacija uz strah od gubitka objekta iskustva su iz vrlo ranog djetinjstva. Svaka ličnost u bolesti ponovno se suočava s davno potisnutim iskustvom uz strah od napuštanja, samoće i nemoći uz porast regresivnih potreba. Uspješno prevladati bolest znači izboriti se protiv prekida kontinuiteta ili pronaći smisao u prošlosti kako bi se moglo nastaviti u budućnost.