Paroksizmalni neepileptički poremećaji u dječjoj i adolescentnoj dobi

Cilj i metode rada: opsežnim pregledom literature opisati paroksizmalne neepileptičke napadaje (PNEP) u djetinjstvu i adolescentnoj dobi s naglaskom na semiologiju i razlikovne kliničke značajke poremećaja u odnosu na epileptičke napadaje te dati opće smjernice liječenja. Rezultati: PNEP-i se javljaju kao iznenadni, brzi napadaji koji mogu često recidivirati i mogu biti praćeni gubitkom svijesti ili bez gubitka svijesti. Imaju podrijetlo u cerebralnoj disfunkciji različitog uzroka, ali nikad u poremećaju biolektrične kortikalne aktivnosti. PNEP-i su česti u dječjoj populaciji i javljaju se u bilo kojoj dobi djeteta, od novorođenačke do adolescentne. Oni uključuju anoksično/ hipoksične paroksizmalne poremećaje, psihogene paroksizmalne napadaje, paroksizmalne napadaje u tijeku spavanja, atake sa stereotipnim promjenama pokreta i položaja tijela ili predstavljaju fiziološke oblike ponašanja. Procjenjuje se da oko 10% djece opće populacije ima nekonvulzivne atake. Nalazimo ih u čak 60% dojenčadi sa sumnjom na epileptičke napadaje, 60% djece s određenim stupnjem intelektualnih teškoća i u 20%–25% djece s urednim psihomotornim razvojem. Oko 15% pacijenata upućenih u tercijarne centre za epilepsiju zapravo imaju PNEP. Značajan broj ovih događaja ne zahtijeva specifično liječenje i tijekom vremena spontano regredira. Zaključak: Pedijatri bi trebali identificirati paroksizmalne neepileptičke događaje, izbjegavajući pogrješnu dijagnozu epilepsije i njezine implikacije kao što su nepotrebne pretrage, dugotrajna farmakoterapija te negativne psihosocijalne posljedice za bolesnika (ograničenja, stigmatizacija) i njegovu obitelj. U kliničkoj procjeni i dijagnosticiranju ovih poremećaja treba uzeti u obzir: dob djeteta, kliničku sliku napadaja i rezultate dijagnostičke obrade. Dijagnostička metoda izbora je video EEG poligrafija. U dvojbenim slučajevima najprimjerenije je ove poremećaje klasificirati kao nejasne paroksizmalne napadaje. Kliničko praćenje i ponovna procjena napadaja/događanja/stanja dovest će do ispravne dijagnoze.
Aim and methods: Through an extensive review of the literature, to describe paroxysmal non-epileptic seizures(PNEP)in childhood and adolescence, with the emphasis on the semiology and distinguishing clinical features of the disorder in relation to epileptic seizures, and provide general treatment guidelines. Results: PNEPs occur as sudden onset rapid seizures which can frequently recur and may be accompanied by or without loss of consciousness.Their origin is in cerebral dysfunction of various causes but never in disorders of cortical bioelectrical activity. PNEPs are frequent in children and occur at any time in children, from newborns to adolescents. They include anoxic/hypoxic paroxysmal disorders, psychogenic paroxysmal seizures, paroxysmal seizures during sleep, attacks with stereotypical changes in movement and body posture, or represent physiological forms of behaviour. It is estimated that about 10% of children in the general population have non-convulsive attacks.We find them in as many as 60% infants with suspicion of epileptic attacks, 60% of children with a certain degree of intellectual difficulties, and in 20% to 25% of children with normal psychomotor development. About 15% of patients referred to tertiary centres for epilepsy actually have PNEP.A significant number of these events do not require specific treatment and regress spontaneously over time. Conclusion: Paediatricians should identify paroxysmal non-epileptic events, avoiding the mistaken diagnosis of epilepsy and its implications, as unnecessary tests, longterm pharmacotherapy and the negative psycho-social consequences for the patients (restrictions, stigmatization) and their families. In the clinical assessment and diagnosis of these disorders, the following should be taken into account: the child’s age, the clinical picture of the seizure, and the results of diagnostic workup.The diagnostic method of choice is video EEG polygraphy.In case of doubt, it is most appropriate to classify these disorders as paroxysmal events of unclear origin. Clinical monitoring and repeat assessment of the seizures/events/status will lead to the correct diagnosis.