Nacionalni interes i moral u međunarodnim odnosima

Namjera je ovoga rada ispitati neke od glavnih postavki na kojima je utemeljena teorija političkog realizma u međunarodnim odnosima. Prema teoriji političkog realizma, nacionalni interes, a ne moral predstavlja glavni kriterij prema kojemu država uređuje svoje vanjske poslove. U prvom dijelu razmotrit ću tri argumenta koja realisti iznose u prilog skepticizmu prema moralu u međunarodnim odnosima. U drugom dijelu rada razmotrit ću pojam nacionalnog interesa i mogućnost njegove primjene kao glavnog kriterija u izboru djelovanja država u međunarodnim odnosima. Braneći stav da je jedina plauzibilna verzija morala univerzalni moral utemeljen na poštovanju temeljnih ljudskih prava, u zaključku tvrdim da se realističko stajalište o moralu na međunarodnoj razini ne može braniti na uvjerljiv način. Bez obzira na taj zaključak, ostaje nesporno da teorija političkog realizma i dalje nudi vrijedne spoznaje o naravi međunarodnog morala i granicama njegove primjene.
This paper examines some of the main assumptions on which the IR theory of political realism is based. According to the theory of political realism, national interest and not morality is the main criterion by which the state acts in its foreign affairs. In its first part this article examines three arguments in support of realists’ skepticism towards morality in international relations. In the second part the concept of national interest and the possibility of its application as the main criterion in choosing the state action in international relations are examined. The author argues that the only plausible version of morality is universal morality based on respect for fundamental human rights. Realists’ view of morality at the international level cannot be defended in a convincing manner. Still, the theory of political realism provides valuable insights about the nature of international morality and the limits of its application.