Uzroci međunarodne neučinkovitosti u Bosni i Hercegovini (1992.-2014.)

Angažman međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini otpočeo je prije dvadesetak godina te još uvijek traje bez naznaka svog okončanja. Njegov temeljni cilj bio je kreacija unutarnjeg uređenja kojim bi se harmonizirali međunacionalni odnosi unutar Bosne i Hercegovine te kojim bi se toj zemlji omogućila stabilnost i prosperitet. S obzirom da su bosanskohercegovački Hrvati, Srbi i Muslimani (Bošnjaci) još po Ustavu Socijalističke Republike BiH imali statuse konstitutivnih, suverenih i međusobno jednakopravnih naroda, u osnovi je valjalo iznaći odgovarajući oblik složenog ustroja. Prihvaćanje upravo takvog uređenja, inicijalno očitovanog u formi Cutileirovog plana (18. ožujka 1992.) bilo je i jednim od preduvjeta međunarodnog priznanja BiH. Međutim, refleksije bosanskohercegovačkih ratnih zbivanja na međunarodnoj sceni dovele su još tijekom druge polovice 1992. do snažne afirmacije koncepta unitarne Bosne i Hercegovine u relevantnim međunarodnim krugovima. Pokušaji nametanja tog koncepta, kojeg su podržavali Bošnjaci, a odbijali Hrvati i Srbi, u bitnom su umanjivali sposobnost međunarodne zajednice u zaustavljanju samoga rata. Nakon rata predstavljaju glavni razlog zašto washingtonsko-daytonski model ustroja Bosne i Hercegovine ne uspijeva postati funkcionalnim rješenjem za tu državu.
The engagement of the international community in Bosnia and Herzegovina started twenty years ago and does not show any signs of ending. Its main goal is to create an internal polity architecture which would harmonize interethnic relations in this country and thus enable stability and prosperity. Given the fact Croats, Serbs and Muslims (Bosniaks) in Bosnia and Herzegovina had a status of constitutive, sovereign and mutually equal peoples already in the Constitution of the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina, this meant that a composite polity architecture should be sought. An acceptance of such a solution, which was initially manifested through the Cutileiro plan (18 March 1992), was one of the conditions on which Bosnia and Herzegovina gained international recognition. However, the echoes of Bosnian-Herzegovinian war events on the international scene have already in the second half of 1992 resulted in a strong support for a unitary Bosnian-Herzegovinian state in international circles. Attempts to impose such a concept, supported by Bosniaks and rejected by Croats and Serbs, strongly decreased the capacity of the international community to end the war. After the war, these attempts represent the main reason why the Washington-Dayton constitutional model of Bosnia and Herzegovina cannot transpose into a functional state.