NAGODBA (PORAVNANJE) KAO POSEBNI INSTITUT UGOVORNOG PRAVA

Nagodba (poravnanje) se dugo vremena u hrvatskoj i usporednoj pravnoj teoriji smatrala „odvojenim“ institutom ugovornog prava. Jedni su ga autori smatrali posebnim ugovorom o nagodbi, a drugi samo jednom promjenom sadržaja postojećeg ugovora. Uz to, institut nagodbe bio je promatran kao strogo odvojeni institut ugovornog prava (ugovor o nagodbi, izvansudska nagodba) s jedne strane i procesnog prava (sudska nagodba) s druge. Predmet rada jest prikaz klasičnih zakonodavnih i doktrinarnih rješenja ugovora o nagodbi u građanskom i trgovačkom pravu, analiza instituta nagodbe u ugovornom pravu kroz njegove bitne karakteristike i temeljne elemente (spornost, neizvjesnost, međusobno popuštanje) i usporedba instituta nagodbe iz ugovornog s onim iz procesnog prava. Rad, naime, nastoji, podvrgnuti kritici i možebitnoj reviziji triju posebnih paradigmi vezanih uz institut nagodbe u ugovornom pravu: 1. da između izvansudske i sudske nagodbe postoje bitne razlike koje ih čine potpuno odvojenim, 2. da smisao ugovora o nagodbi treba biti uvriježeno načelo „uzeti barem malo...“ za razliku od ispravnog „uzeti nešto manje ali dobiti odmah“ i 3. da ugovor o nagodbi nije puki odgovor fizičkih i pravnih osoba na sporost i neefikasnost sudova nego upravo naprotiv – pretpostavlja barem prosječno dobru sudsku efikasnost koja naznačava odgovore sudova na određena pravna pitanja. Rezultati rada jesu odgovori na tako postavljene teorijske i praktične probleme, kao i sinteza rješenja o institutu nagodbe kroz analizu hrvatskog i usporednog prava. Zaključno, institut nagodbe može u mnogo većoj mjeri doprinositi bržem i boljem općem poslovnom životu.