GRAĐANSKOPRAVNO UREĐENJE DJELATNOSTI LOBIRANJA

Republika Hrvatska nema zakonski okvir za regulaciju djelatnosti lobiranja. Usvajanjem propisa koji regulira lobiranje ova neformalna aktivnost se iz „sive zone“ prevodi u aktivnost pod „budnim okom“ nadležnih tijela. Iako o pojmu i djelatnosti lobiranja postoji brojna stručna i znanstvena literatura, može se primijetiti da se akademska zajednica u puno manjoj mjeri bavi pravnim institutom ugovora o lobiranju, njegovom klasifikacijom, obilježjima i sadržajem. Promatramo li ugovor o lobiranju, u hrvatskoj znanosti građanskog prava i pravnoj praksi, u širem kontekstu, možemo u njemu uočiti obilježja određenih pravnih poslova, prije svega, ugovora o djelu i/ili ugovora o nalogu. Objekt činidbe ugovora o lobiranju izvršenje je posla lobiranja, u pravilu uz naknadu, i u tom smislu predstavlja specifičan oblik ugovora o djelu. Naglasit će se i karakteristike ugovora o nalogu koje nalazimo u konstrukciji ugovora o lobiranju. U ovom radu nastojalo se dati temeljna obilježja ugovora o lobiranju i naglasiti određena otvorena pitanja koja će se pojaviti pri eventualnoj zakonskoj regulaciji ovog pravnog posla u Republici Hrvatskoj. Komparativnim pristupom u radu se ukazuje na zakonska rješenja koja su primijenili pravni sustavi koji imaju dugu tradiciju djelatnosti lobiranja kao legitimnog dijela zakonodavnog procesa. Također, ukazuje se i na plauzibilna rješenja koja su iznjedrili pravni sustavi pretežno bivših komunističkih i tranzicijskih zemalja i koja su tim prije adekvatna eventualnoj hrvatskoj regulaciji ugovora o lobiranju.