Search

Risedronat (Actonel 35 mg), promoviran u Hrvatskoj prije nekoliko mjeseci, predstavlja zadnju (III) generaciju bisfosfonata, najučinkovitije antiresorptivne lijekove koji blokiraju osteoklastima induciranu razgradnju i mijenjaju metabolizam kosti. Učinak risedronata je 10 puta snažniji od učinka alendronata, a 10.000 puta snažniji od etidronata. Pregradnja kosti je smanjena dok su osteoblastička aktivnost i koštana mineralizacija očuvani. Smanjenje biokemijskih biljega pregradnje kosti nalazimo već unutar mjesec dana, s potpunim učinkom nakon 3-6 mjeseci primjene Actonela 35 mg jednom tjedno ili 5 mg dnevno. Nekoliko velikih međunarodnih, randomiziranih i placebo kontroliranih kliničkih studija (VERT-NA, VERT- MN, HIP...) na više od 15.000 bolesnika tijekom 3-5 godina liječenja potvrdilo je brzinu, učinkovitost i izvrsnu podnošljivost risedronata u liječenju postmenopauzalne i kortikosteroidima uzrokovane osteoporoze. VERT-NA i VERT-MN su već nakon 6 mjeseci liječenja pokazale značajno smanjenje rizika prijeloma kralježaka prema kontrolnoj skupini, radiografski za 62% i klinički za 69% u prvoj godini, što ostaje značajno i nakon 5 godina liječenja (50%) u postmenopauzalnoj osteoporozi. Sve najbolje osobine bisfosfonata potvrđene su i značajnim smanjenjem relativnog rizika prijeloma vrata bedrene kosti tijekom 3 godine liječenja za 40%, odnosno u bolesnica s osteoporozom i prevalentnim prijelomom kralješka za čak 60% uspoređujući s kontrolnom skupinom. Pomoću risedronata postižemo brzo i značajno smanjenje rizika vertebralnih prijeloma u postmenopauzalnih žena (65%), osobito u visoko rizičnoj populaciji kao što su pacijenti na dugotrajnoj terapiji glukokortikoidima (70%) već tijekom prve godine liječenja. Prevencija i liječenje glukokortikoidima inducirane osteoporoze preporuča se kod primjene ≥7, 5 mg prednisona ili ekvivalenta dulje od 3 mjeseca, bez obzira na dob ili spol. Podnošljivost i sigurnost primjene risedronata u osteoporozi vrlo je dobra, gotovo identična kao u kontrolnoj skupini iako su bili uključeni i pacijenti s ranije opisanim ili prisutnim gastrointestinalnim bolestima. Učestalost endoskopski potvrđenog vrijeda želuca je kod liječenja alendronatom značajno veća (13, 2%) u odnosu na kontrolnu skupinu nego kod primjene risedronata (4, 1%). Stoga je risedronat prva linija bisfosfonata za smanjenje rizika vertebralnih i nevertebralnih prijeloma u postmenopauzalnoj osteoporozi odnosno u onih s visokim rizikom za osteoporozu. Također uspješno prevenira gubitak ili popravlja gustoću kosti u muškaraca i žena koji su na dugotrajnoj kortikosteroidnoj terapiji.

Ovi rezultati ukazuju da u stanjima intenzivne pregradnje kosti kao što je renalna osteodistrofija nakon transplantacije bubrega stvaranje osteoprotegerina je značajno manje nego u stanjima koja obilježava sporija pregradnja kosti, primjerice posmenopauzalna osteoporoza. U ovom istraživanju nije uočena podudarnost osteoprotegerina sa standardnim pokazateljima pregradnje kosti, vjerojatno zbog varijabilnosti i/ili veličine uzorka. Procjena kliničkog značenja mjerenja osteoprotegerina zahtijeva daljnja istraživanja.

Utjecaj hormona rasta na metabolizam kosti u bolesnica s akromegalijom.

sažetak će biti unesen naknadno

sažetak će biti unesen naknadno

Prolaktinom je najčešći tumor hipofize koji značajno remeti hormonsku aktivnost i reproduktivnu funkciju, zbog čega rana i točna dijagnostika imaju osobitu važnost. Ispitivano je 39 bolesnika s prolaktinomom. Ukupno 16 bolesnika, tj. 41% ( 14 žena i 2 muškarca9imali su mikroprolaktinom, a 23, tj. 59% ( 15 žena i 8 muškaraca)makroprolaktinom. Vodeći klinički simptomi u žena s mikroprolaktinomom su poremećaj menstruacijskog ciklusa (71%), glavobolja (79%), oštećenje vida ( 64%), mučnina ( 50%) i povraćanje (43%), a zanimljivo je da nema značajne razlike u učestalosti simptoma kod makroprolaktinoma. U skupini mikroprolaktinoma prosječna bazalna (X±SE) prolaktina u žena je 105.3±21.96 ng/ml i u jednog muškarca 47 ng/ml, a u skupini makroprolaktinoma u žena 190±47.8 ng/ml, a u muškaraca 1101.71±662.9 ng/ml. Značenje je funkcionalnih endokrinoloških testova u dijagnostici prolaktinoma vrlo veliko. U ispitivanju su primijenjeni stimulacijski testovi (TRH, LHRH, inzulinska hipoglikemija, vazopresin, sulpirid) i supresijski testovi (L-DOPA, bromokriptin). Tumoer je odstranjen kirurškim putom u 29 bolesnika: u 8 s mikroprolaktinomom i u 21 s makroprolaktinomom, najčešće transsfenoidalnim pristupom (93%). Bromokriptinom su liječene 3 bolesnice s mikroprolaktinomom i 1 bolesnik s makroprolaktinomom, a 11 ih je liječeno kombinacijom kirurške i medikamentozne terapije ( 2 mikroprolaktinoma i 9 makroprolaktinoma). Postoperativno se nalaze 2/6.9%) rezidue i 4(13.8%) recidiva prolaktinoma, a reoperirana su 4 bolesnika. Nakon ablacije adenoma hipofize u 9 bolesnika (31%) nalazimo hipopituitarizam, dok je tranzitorni dijabetes insipidus imalo 5 bolesnika, a trajni 2, tj. 6.9 %.

Procjenjuje se da više od milijarde ljudi diljem svijeta ima niske koncentracije vitamina D zbog čega se s pravom govori o „pandemiji“ hipovitaminoze D te se razmatraju teške posljedice za javno zdravstvo. Geografski položaj Republike Hrvatske, posebice kontinentalnog dijela zemlje, čimbenik je rizika od pojave nedostatka vitamina D u populaciji. Cilj je ovih smjernica pružiti kliničarima jasan i jednostavan alat za prevenciju, prepoznavanje i liječenje nedostatka vitamina D u zdravoj populaciji i u različitih skupina bolesnika. Ove su smjernice nastale suradnjom kliničara različitih disciplina koji se bave brojnim aspektima skrbi o bolesnicima u riziku od razvoja nedostatka vitamina D. Utemeljene su na dokazima, prema sustavu GRADE (engl. Grading of Recommendations, Assessment, Development and Evaluation) koji uz snagu dokaza opisuje i razinu preporuke. Temeljni zaključci ovih smjernica odnose se na preporučenu populacijsku koncentra­ciju vitamina D u krvi koja iznosi 75 – 125 nmol/L te na definiranje preventivnih i terapijskih doza vitamina D za postizanje njegovih preporučenih koncentracija, It is estimated that over one billion of people around the globe have low serum values of vitamin D, therefore, we can consider vitamin D deficiency as a pandemic and public health problem. Geographic position of Croatia, especially the continental part of the country, is a risk factor for the development of deficiency of vitamin D in the population. The aim of these guidelines is to provide the clinicians with easy and comprehensive tool for prevention, detection and therapy of vitamin D deficienncy in healthy population and various groups of patients. They were made as a result of collaboration of clinicians of different backgrounds who are dealing with patients at risk of vitamin D deficiency. These guidelines are evidence-based, according to GRADE-system (Grading of Recommendations, Assessment, Development and Evaluation), which describes the level of evidence and strength of recommendation. The main conclusions address the recommended serum vitamin D values in the population which should be between 75 and 125 nmol/L and defining recommended preventive and therapeutic dosages of vitamin D in order to reach the adequate levels of serum vitamin D.

Utjecaj hiperkortizolizma na metabolizam lipida, ugljikohidrata, protein i elektrolita je mnogostruk i značajan. Ispitivana je učestalost kardiovaskularnih rizičnih čimbenika, prije i nakon izlječenja, u 15 bolesnika hospitaliziranih unatrag 5 godina s dokazanim ACTH ovisnim (12) i ACTH neovisnim (3) hiperkortizolizmom. U skupini od 12 žena prosječna životna dob je bila znatno manja (39.7 +- 9.4 god.) u odnosu na skupinu od 3 muškarca (49.7 +- 10.7 god.). Prema strožim kriterijima (BMI veći od 30) pretilost je nađena u 25 posto žena s prosječnim BMI 28.33 +- 5.9, dok u skupini muškaraca nije bilo pretilosti (BMI 26.06 +- 3). U gotovo svih bolesnika (2 bez promjene) po izlječenju hiperkortizolizma je došlo do smanjenja tjelesne težine. Poremećaj lipidograma imalo je 75 posto žena, i to 50 posto hiperlipoproteinemiju (HLP) tip IIb, 16.7 posto tip IV i 8.3 posto tip IIa. Šest mjeseci nakon izlječenja kolesterol je smanjen u 60 posto, a u normalne vrijednosti u svega 30 posto ispitanica. Svi muškarci su imali poremećen lipidogram, i to u 66.7 posto HLP tip IV, a 33.3 posto tip IIb. Arterijsku hipertenziju imalo je 75 posto žena i 33.3 posto muškaraca, a po izlječenju samo 20 posto žena. Izlječenjem Cushingove bolesti kod žena značajno je smanjen prosječni arterijski krvni tlak, od 20.28/13.41 na 18.35/12.04 kPa (P manje od 0.05). Dvije žene (16.7 posto) su imale insulin neovisni tip šećerne bolesti, što je po izlječenju u jedne nestalo, a za drugu nije bilo podataka. U grupi muškaraca jedan je imao insulin neovisnu šećernu bolest, drugi oštećenu toleranciju glukoze, dok treći nije imao šećernu bolest. Promjene na očnoj pozadini (hipertoničke, aterosklerotske, krvarenja i eksudate) imalo je 58.3 posto žena i svi muškarci. Šest mjeseci nakon izlječenja promjene na očnoj pozadini imalo je 44.4 posto, a nakon 12 mjeseci samo 25 posto žena. Uredan EKG je nađen u 36.4 posto žena i 66.7 posto muškaraca, a 6 i 12 mjeseci po izlječenju hiperkortizolizma u 50 posto, odnosno 80 posto žena. Učestalost kardiovaskularnih rizičnih čimbenika značajno je smanjena izlječenjem bolesnika s endogenim hiperkortizolizmom što ima važan utjecaj na smanjenje rizika od komplikacija kardiovaskularnih bolesti.

Opisano je nekoliko slučajeva apopleksije u adenomima hipofize tijekom rutinskih ispitivanja funkcije hipofize u stimulacijskim (TRH, GnRH, ...) ili inhibicijskim (Bromergon, Octreotide) testovima. Apopleksija adenoma često iziskuje hitnu neurokiruršku intervenciju ili, s druge strane, može rezultirati nekrozom i smanjenjem tumorske mase s dekompresijom okolnih struktura, pa čak i degeneracijom tumora i izlječenjem. 41-godišnji muškarac javio se zbog glavobolje, spuštanja lijevog očnog kapka i pojave dvoslika. Navedeni su simptomi trajali 3 tjedna, dok je oslabljeni libido i smetnje potencije bolesnik primjećivao već dva mjeseca ranije. Kliničkim pregledom utvrđena je pareza n. okulomotoriusa lijevo. Bazalne vrijednosti svih hormona u serumu bile su snižene, osim prolaktina čija je koncentracija bila u granicama normale. Perimetrijom po Goldmannu nađena je klasična bitemporalna hemianopsija. CT i MR pregledom utvrđen je makroadenom hipofize (23 x15 mm) koji je potiskivao supraselarne cisterne i optičku hijazmu te se širio u lijevi kavernozni sinus. Tijekom bromergonskog testa (Bromergon u dozi od 2.5 mg p.o.) došlo je do naglog povlačenja oftalmoplegije i trenutačnog poboljšanja nalaza vidnog polja. Kontrolni CT nalaz pokazivao je smanjenje tumorskog procesa bez znakova širenja prema kavernoznom sinusu. Zbog povoljnog odgovora Bromergon je uveden u terapiju (10 mg /dan) s ciljem preoperativnog smanjenja tumora. Danas, deset mjeseci nakon početka terapije, MR pregledom utvrđeno je smanjenje tumora na mikroadenomsku veličinu (5 x 5 mm). Prema našim spoznajama radi se o drugom opisanom slučaju apopleksije adenoma hipofize vrlo niskom dozom bromokriptina. Obzirom na dobar odgovor na terapiju dopaminskim agonistom bromokriptinom koji djeluje preko D2 receptora, posredno možemo zaključivati o postojanju navedenih receptora u adenomu bolesnika. Prisutnost dopaminskih D2 receptora karakteristična je za prolaktinome, no nalazi niskih serumskih vrijednosti prolaktina bazalno i u testovima nisu upućivali na dijagnozu prolaktinoma.

Ispitivan je utjecaj doze hormona rasta (HR) u liječenju 15 odraslih bolesnika sa sindromom nedostatka HR. Uvjet za uključivanje u studiju bio je dokazani nedostatak HR najmanje godinu dana prije početka studije. Nedostatak HR definiran je odgovorom u testu insulinske hipoglikemije (insulin u dozi od 0.2 IU/kg tjelesne težine / maksimalni porast HR manje od 3.0 ng/ml). Nadomjesna terapija drugim hormonima hipofize započeta je najmanje 3 mjeseca prije početka studije. Metodom slučajnog odabira bolesnici su podijeljeni u dvije skupine. Bolesnici prve skupine (M:Ž=4:3) nadomjesnu terapiju dobivali su u dozi od 3.0 ug/kg/dan s.c. (0.06 IU/kg/tjedan), a bolesnici druge skupine (M:Ž=5:3) u dozi od 6.0 ug/kg/dan s.c. (0.12 IU/kg/tjedan) tijekom 3 mjeseca. U sljedeća 3 mjeseca dnevna doza povećana je na 6.0 ug/kg/dan s.c. (0.12 IU/kg/tjedan) u prvoj, odnosno na 12.0 ug/kg/dan s.c. (0.24 IU/kg/tjedan) u drugoj skupini bolesnika. Djelotvornost HR procjenjivali smo pomoću slijedećih parametara: indeks tjelesne mase (tj. težina/visina2, kg/m2), omjer obujma struka i bokova (cm), ukupna nemasna tjelesna masa (lean body mass) i ukupna masa masnog tkiva (fat mass, kg, određeno dvoenergijskom apsorpciometrijom x-zraka-DEXA) te koncentracija lipida u serumu (ukupni kolesterol, LDL, HDL, mmol/l ). Mjerenja smo obavljali na početku, nakon 3 te nakon 6 mjeseci od početka studije. Statistički značajno smanjenje ukupne mase masnog tkiva postignuto je u drugoj skupini bolesnika nakon 6 mjeseci liječenja (p manje od 0.1). Značajno povećanje koncentracije HDL u serumu nađeno je već nakon 3 mjeseca liječenja u obje skupine bolesnika (p manje od 0.1). Koncentracije HDL u serumu nakon 6 mjeseci liječenja bile su jednake kao nakon 3 mjeseca liječenja u obje skupine. Promjene vrijednosti ostalih promatranih parametara unutar i između skupina nisu bile statistički značajne.