Search

Postizanje čitavosti tubitka u smrti ujedno je gubitak bitka samoga Tu. Prelazak u Ne-više-tubitak isključuje tubitak upravo iz mogućnosti da iskusi taj prelazak i da ga kao iskušani razumije. Nešto će takvo, da kako, ostati uskraćeno svakom tubitku u pogledu samog njega. To se većma doima smrt Drugih. Okončanje tubitka postaje po njoj “objektivno” pristupačnim. Tubitak može, dočim je on su-bitak s drugima, steći iskustvom o smrti. Ta “objektivna” danost smrti mora tada omogućivati i neko ontološko omeđenje cjeline tubitka… Tubitak drugih sa svojom čitavošću postignutom u smrti također je jedan ne-više-tubitak u smislu ne-više-bitka-u-svijetu. Zar Otići-iz-svijeta ne kazuje izgubiti bitak-u-svijetu? Ne-više-bitak-u-svijetu Umrloga ipak još ekstremno razumljeno – neki bitak u smislu Samo-još-postojanja neke sretajuće tjelesne stvari. Na umiranju Drugih može biti iskušan čudnovati fenomen bitka, koji je moguće odrediti kao prevrat nekog bića iz vrste bitka tubitka (odnosno života) u Ne-više-tubitak. Svršetak bića qua tubitka jest početak tog bića kao pukog Postojećega.

Napredak u tehnologiji omogućio je mnogim ljudima da nadomjeste svoje prirodne nedostatke, odnosno invalidnosti koje su im onemogućavale normalno funkcioniranje u društvu i životu uopće. Bilo da se radi o naočalama, kontaktnim lećama, slušnim pomagalima ili protezama, njihova je funkcija uvijek nadoknaditi nedostatak. Ali već se danas otvaraju mogućnosti nadograđivanja tijela na takav način da se ojača neka prirodna funkcija tijela i uma ili čak da se stvori neka potpuno nova. Takvim bismo postupkom nadišli prirodne mogućnosti čovjeka, i to bitno drukčije nego što to činimo pomoću oruđa i dosadašnjim korištenjem tehnologija. Kada mijenjamo tijelo i bitno nadograđujemo njegove mogućnosti na način da su one neodvojive od tijela ili su njegov integrirani dio, nadilazimo li biologijsku i antropologijsku definiciju čovjeka? Stvaramo li, zapravo, novo biće? Nazvali ga mi “Kiborg”, “Nadčovjek” ili “Čovjek 2.0”, to će biće imati permanentne i inherentne prednosti nad ostalim ljudima što, među ostalim otvara mogućnost posthumanog svijeta. Takve modifikacije ljudskog tijela povlače etičke probleme ne samo za pojedinca, već i za društvo u cjelini. Potrebno je definirati terminološki okvir za daljnju raspravu, prepoznati trenutne i buduće tehnološke mogućnosti te otvoriti jedno novo područje unutar bioetike, (bio)etiku kiborgizacije., Advances in technology have enabled many people to overcome physical shortcomings and disabilities preventing them from functioning normally in society and life. Be it glasses, contact lenses, hearing aids or prosthetic limbs, their function is always to compensate for a certain disadvantage. However, possibilities emerged enabling body modification that can enhance or even create new physical and intellectual capacities, surpassing natural human abilities in a way essentially different from using tools or implementing technology as we have done for millennia. When the body is altered and its capacities significantly upgraded, made inseparable from the body and integrated within it, has the biological and anthropological definition of a human being been surpassed? Do we, in fact, create a new being? Call it “Cyborg”, “Superman” or “Human 2.0”, such a being would have permanent and inherent advantages over the netural human, which, among other things, opens the possibility of a post-human world. Such human body modification implies ethical problems not only for the individual, but also for the society as a whole. It is necessary to define a terminological framework for further discussion, recognize the present and future technological possibilities, and open a new area in the bioethical discussion – the (bio)ethics of cyborgization.

Tijelo i tjelesnost su kao aspekti ljudske egzistencije i identiteta bili uvelike zanemarivani u čitavoj povijesti zapadne humanističke tradicije pa tako i u filozofiji. Dominantni pogled na aspekte ljudske egzistencije zaustavljao se na dualizmu um-tijelo, pritom trivijalizirajući tijelo i tjelesnost bez promišljanja kulturnih, socijalnih i simboličkih dimenzija vlastitog predmeta proučavanja. 20. stoljeće donijelo je sve veću okupiranost tjelesnošću. Pojavile su se kulturne formacije koje zauzimaju nove pozicije prema tjelesnosti. Raste interes za kulturu tzv. modernog primitivizma koji rehabilitira ritualno razbijanje tjelesnog integriteta piercingom, tetovažama i implantatima. Usporedno s tim tendencijama ubrzani razvoj znanosti, tehnologije i medicine donio je nove mogućnosti u definiranju individualnog odnosa prema vlastitom tijelu. Novi postupci obuhvaćaju estetsku kirurgiju, kirurške i hormonalne terapije promjene spola, genetičke intervencije i implementiranje kibernetskih sučelja. Ovakve tendencije suvremene kulture inzistiraju na pokušaju rehabilitacije problematike tijela u okviru humanistike., The body and the physical, as aspects of human existence and identity, have been greatly neglected throughout the history of the western humanistic tradition, including philosophy. The prevalent view on the aspects of human existence would always stop at the mind-body dualism, at the same time trivialising the body and the physical as irrelevant aspects of human life and marginalising the same in all discusive debates. The rise of science and medicine has taken over the body, has placed it within its domain and has been dealing with it only physiologically without reflecting on the cultural, social and symbolic dimensions of its very own object of study. The 20th century introduced an increasingly greater preoccupation with the physical. We are witnesses to the emergence of cultural formations that take a new stand on the physical. Interest in the culture of so-called modern primitivism (that has been restoring the ritual breaking of bodily integrity with piercings, tattoos and implants) is growing. At the same time, the rapid development of science, technology and medicine has introduced novel possibilities of defining one’s individual relationship to one’s own body. These procedures include aesthetic surgery, sex change surgeries and hormone therapies, genetic interventions and the implantation of cybernetic interfaces. Theories that deal with loss of body and virtualisation have also surfaced. All these tendencies of contemporary culture insist on attempting to restore the issues and questions of the body within the framework of the humanistic discourse.

Kako su o pojmu tjelesnosti i odnosu prema njoj promišljali filozofi 18. i 19. stoljeća, prije nego što je tehnologija mogla učiniti s tijelom ono što može danas? O tome Kant u svojoj etici promišlja unutar problematike dužnosti čovjeka prema samome sebi kao osjetilnog, ali istovremeno i moralnog bića. U tom promišljanju on se osvrće na konkretne probleme samoubojstva, samoobeščašćenja i neumjerenosti u jelu i piću. U kontrastu s Millom, Kant ovdje predstavlja konzervativnu struju, iako je njegova filozofija općenito jedan od temelja modernog liberalnog mišljenja. Mill se u svom spisu O slobodi bavi pitanjem slobode pojedinca unutar države. Iako se konkretno ne bavi samim pitanjem tjelesnosti, iz njegovih liberalnih stavova može se zaključiti da Mill čovjeku pripisuje neupitnu slobodu i u odnosu prema vlastitom tijelu., How did 18th and 19th century philosophers reflect on the concept of corporality and one’s relation to it, at a time before technology could do whati it can do to the body today? Kant reflects on this in his ethics within the framework of the issues pertaining to one’s duties to oneself as an animal yet, at the same time, a moral being. In his reflections he scrutinises the concrete problems of suicide, self-defilement and gluttonousness. In contrast to Mill, Kant here represents a conservative current, altough his philosophy is generally one of cornerstones of modern liberal thought. In his On Liberty Mill tackles the question of the freedom of individuals within a state. Although he does not deal with the question of corporality as such, from his liberal stands one can conclude that Mill does ascribe undeniable freedom to man even in his/her relation to his/her very own body.

Najnoviji razvoji genetske tehnologije govore o tome, kako je naglasio i profesor s Cambridgea, Aubrey de Grey, da će za nekoliko desetljeća biti moguće raspolagati genetskim tehnologijama koje će moći zajamčiti modifikacije ljudskog tijela, na način da ljudska bića mogu biti virtualno besmrtna. Ljudska bića koja bi na taj način bila genetski modificirana ne bi umirala slijedom procesa starenja, već samo uzrokom nasilne smrti, infekcija i sl. Ovaj će se rad baviti nekima od glavnih trenutno raspravljanih tema. Prije svega, postavit će se pitanje identiteta osoba čije bi tijelo bilo na taj način genetski modificirano (pri čemu su autori koji naglašavaju etički neprihvatljive posljedice, prije svega, Sandel i Kass, dok su paradigmatski autori koji podržavaju promjene Harris, Horrobin i Caplan). Zatim će se prikazati pitanja distributivne pravde koja slijede iz takvih modifikacija ljudskog tijela. Treće pitanje čine reprodukcija i obnavljanje ljudskog roda te reproduktivne slobode pojedinaca u svijetu u kojemu bi postojale virtualno besmrtne osobe., As the Cambridge University professor Aubrey de Grey remarks, in 20 – 30 years human body enhancement will be made possible by new developments in genetic technology, enabling virtual immortality. Enhanced human beings would not die of old age, but only due to violent acts, infections, etc. This essay will discuss some of the most contemporary issues concerning human body enhancement. We will primarily discuss the identity of modified human beings, outlining the arguments of the most prominent opponents (Sandel and Kass), and supporters (Harris, Horrobin and Caplan) of body modifications. Then, we will discuss questions of distributive justice related to genetic body enhancement. The final part of the essay concerns issues of reproduction, the renewal of the human species and reproductive freedoms in a world populated by virtually immortal people.

Iako se često čuje da je došlo do zaborava tijela, primjerice u medicini, a time zapravo do cjelokupnog zaborava nas samih, zaboravljaju se poruke mnogih filozofa koji su isticali gledanje na naše tijelo kao naš vlastiti projekt te napose uzimanje tijela kao nerazdružive cjelovitosti duha i materije. Imamo li to na umu i prihvatimo li takvo stajalište kao uvjerljivo, tada je lako vidjeti konsekvence koje vode u zapostavljanje jedne od tih dviju tradicionalnih “supstancija”. U ovom radu osvrnut ćemo se na moguće modifikacije tijela: pozitivne i negativne. Negativnim modifikacijama smatramo one koje su motivirane nekim idealom ljepote, prestiža i sličnim, s obzirom na to da su intrinzično protuprirodne. S druge strane, one modifikacije koje nazivamo pozitivnima, a to su modifikacije tijela tjelovježbom, sportom i sl., smatramo nužnima u slučaju da smo racionalne, odnosno moralne osobe. Navest ćemo neke, istraživanjima dokazane, pozitivne učinke redovite tjelovježbe na naše zdravlje i teorijske, tj. filozofske implikacije zapostavljanja ovog prirodnog vida modifikacije našeg tijela.