Search

Knjiga Vjerana Katunarića "Sporna zajednica: novije teorije o naciji i nacionalizmu", objavljena 2003. godine, među društvenim znanstvenicima je ubrzo nakon izlaska u javnost, postala neizbježnim dijelom svake ozbiljnije rasprave na temu nacija i nacionalizma. Nastala je kao rezultat autorova sustavna proučavanja znanstvene literature s tog područja, a u formalnom smislu logički je nastavak dugogodišnjeg znanstvenog interesa kojeg autor pokazuje za ta područja, što nije nevažan podatak kada znamo da je riječ o uglednom, redovitom profesoru sociologije na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nositelju kolegija "Sociologija etničkih odnosa" i "Historijska sociologija". Utoliko autora, kao ni relevantnost djela pred nama, nije potrebno posebno predstavljati. U sadržajnom smislu knjigu tvore: "Uvod" (9-14), zatim četiri dijela knjige s razrađenim potpoglavljima iz čijih su naslova vidljivi i središnji problemski aspekti djela: 1 dio) "Scila i Haribda: nacionalizam i službeni antinacionalizam" (15-54) ; 2 dio) "Od ruba prema središtu društvene znanosti" (55-81) ; 3 dio) "Nadnacionalni sustavi i nacionalizam" (83-132) i 4 dio) "Novije teorije o naciji i nacionalizmu: pravci i primjeri" (133-312), te "Zaključna razmatranja" (313-324) i Literatura (325-335). Osnovni zadatak kojeg autor postavlja već u uvodu djela je da argumentiranim propitkivanjem veze između političkih procesa i znanstvenih spoznaja na području nacija i nacionalizma, ukaže i objasni u kakvoj su vezi, odnosno "u kakvoj ne bi smjele, a u kakvoj bi trebale biti" (str. 10). Slijedeći "ideološki najmanje opterećeno stajalište" definira nacionalizam ne samo kao stav o nepromostivosti razlika među narodima, kao pokret nastao u kontekstu carstva i imperijalizma, već i kao "lokalni oblik ideologije i politike koja pruža utočište nadnacionalnim sustavima moći moderne epohe, socijalizmu i liberalnom kapitalizmu" (str. 10). U tom smislu, iako nadnacionalni modeli ističu kao svoju misiju "prevladavanje nacionalizma", autor postavlja pitanje "je li im ukidanje nacionalizma doista bio i ostao cilj?" (str. 79). U ideološkom govoru njihovih zagovornika Katunarić vidi prikrivanje središta moći i stvarnih namjera, i to mu omogućava kovanje termina "službeni antinacionalizam". On je ključan za razumijevanje glavne svrhe ove knjige, a ona je: "pokazati u kojoj je mjeri teorija društva umaknula utjecaju službenog antinacionalizma nakon što se odrekla nacionalističkih shvaćanja" (str. 11).

U radu se daje prikaz prevedene knjige Anthonyja D. Smitha "Nationalism and Modernism: A Critical Survey of Recent Theories of Nations and Nationalism". Smith je grupirao teorije nacionalizma i predstavio ih unutar dvije velike skupine. Jednu skupinu čine modernističke teorije, a drugu kritike modernizma i alternative. Nakon uvoda, u prvom dijelu knjige govori o modernističkoj perspektivi čije je polazište uska povezanost nacionalizma i modernog svijeta. U drugom dijelu knjige najprije govori o primordijalizmu i perenijalizmu (koji moderne nacije izvode iz temeljnih etničkih spona, a ne iz procesa modernizacije) u opreci s kojima je modernistički pristup i nastao. Smithova je namjera pokazati zašto su te dvije paradigme neprihvatljive i izložiti vlastiti pristup koji ne smatra ni primordijalizmom ni perenijalizmom ni modernizmom već etnosimbolizmom, svojevrsnim pomirenjem različitih pristupa. Svjestan problema tipologizacije, Smith u zaključku nabraja probleme koji otežavaju svaki postupak uopćavanja teorija nacionalizma i njihovih paradigmi.

Cilj ovog istraživanja bio je usporediti razine i utvrditi povezanosti između rezultata studenata psihologije i njihovih roditelja u odnosu na nacionalizam i kozmopolitizam te kolektivizam i horizontalni i vertikalni individualizam. Usto se nastojalo odrediti doprinos sociodemografskih varijabli, važnosti vjere i ideološkog usmjerenja ispitanika te kolektivizma/individualizma u objašnjenju izraženosti nacionalizma i kozmopolitizma studenata i njihovih roditelja. Ispitivanje je provedeno na 200 studenata (26 studenata i 174 studentice) i 296 roditelja (143 muškarca i 153 žene) hrvatske nacionalnosti. Primijenjena su tri upitnika: Skala nacionalizma i kozmopolitizma (Čorkalo i Kamenov, 1999), HVIC upitnik horizontalnog i vertikalnog individualizma i kolektivizma (Singelis i dr., 1995) te sociodemografski upitnik. Rezultati pokazuju da roditelji studenata iskazuju izraženiji nacionalizam i kolektivizam od svoje (odrasle) djece, dok studenti iskazuju izraženiji kozmopolitizam i horizontalni individualizam od svojih roditelja. Kod vertikalnog individualizma međutim između prosječnog rezultata studenata i roditelja nema razlike. Povezanosti kolektivizma i individualizma studenata te njihovih majki i očeva niže su od povezanosti nacionalizma i kozmopolitizma. Skup sociodemografskih prediktora, važnost religije, ideološka orijentacija i kolektivizam/individualizam bolje predviđaju nacionalizam nego kozmopolitizam, kako u uzorku roditelja tako i studenata. Vrsta i doprinos pojedinih prediktora slični su u oba uzorka, uz iznimku nekih sociodemografskih prediktora koji su se pokazali značajnima u roditeljskome, ali ne i u studentskom uzorku. Osim sociodemografskih prediktora nacionalizam roditelja i studenata moguće je predvidjeti i na temelju izraženije desne političke orijentacije, izraženoga vertikalnog individualizma te većeg pridavanja važnosti vjeri, dok je kozmopolitizam moguće predvidjeti na temelju izraženije lijeve političke orijentacije ispitanika., The objective of this research has been to compare the levels of and to establish the connection between results of psychology students and their parents in relation to nationalism and cosmopolitanism and collectivism, and to horizontal and vertical individualism. In addition, an attempt has been made to define the contribution of socio-demographic variables, the importance of religion and the ideological orientation of the respondents along with collectivism/individualism in explaining the pronounced nature of nationalism and/or cosmopolitanism among the students and their parents. The research was carried out on a group of 200 students (26 male and 174 female) and 296 parents (143 male and 153 female), all of Croatian nationality. Three questionnaires were applied: the Nationalism and Cosmopolitanism Scale (Čorkalo and Kamenov, 1999), the HVIC questionnaire on horizontal and vertical individualism and collectivism (Singelis et al., 1995) and a socio-demographic questionnaire. The results showed that parents of students express more marked nationalism and collectivism than their (adult) children, while students express more marked cosmopolitanism and horizontal individualism than their parents. However, as far as vertical individualism is concerned, there is no difference between the average results of students and parents. The correlation between the collectivism and individualism of students and their mothers and fathers is lower than that between nationalism and cosmopolitanism. The set of socio-demographic predictors, the importance of religion, ideological orientations and collectivism/individualism more reliably foresee nationalism rather than cosmopolitanism, both in the parental and student sample. The type and contribution of the individual predictors are similar in both samples, with the exception of certain socio-demographic predictors that were shown to be significant in the parental, but not in the student sample. Apart from socio-demographic predictors nationalism on the part of parents and students can also be foreseen on the basis of a more distinct right-wing political orientation, pronounced vertical individualism and a greater attachment of importance to religion, while cosmopolitanism can be foreseen on the basis of a more conspicuous left-wing political orientation on the part of the respondents., Le but de cette recherche était de comparer des niveaux et constater le lien entre les résultats des étudiants en psychologie et ceux de leurs parents par rapport au nationalisme et au cosmopolitisme, ainsi qu’au collectivisme et à l’individualisme horizontal et verticale. En même temps, on a essayé de définir la contribution des variables sociodémographiques, l’importance de la religion et de l’orientation idéologique des interrogés, de l’importance du collectivisme/individualisme par rapport a la manifestation du nationalisme et du cosmopolitisme des étudiants et de leurs parents. L’enquête a été faite sur 200 étudiants (26 étudiants et 174 étudiantes) et 296 parents (143 hommes et 153 femmes) de nationalité croate. Trois questionnaires ont été utilisés: l’échelle de nationalisme et cosmopolitisme (Čorkalo et Kamenov, 1999), HVIC questionnaire de l’individualisme horizontal et vertical et du collectivisme (Singelis et col., 1995), puis le questionnaire sociodémographique. Les résultats montrent que les parents des étudiants manifestent un nationalisme et un collectivisme plus expressif que leurs enfants (adultes). Par contre, les étudiants expriment un cosmopolitisme et un individualisme horizontal plus marqué que leurs parents. En ce qui concerne de l’individualisme vertical pourtant, il n’y a pas de différence entre le résultat moyen des étudiants et de celui des parents. Les relations entre le collectivisme et l’individualisme des étudiants, de leurs mères et de leurs pères sont inférieures aux relations du nationalisme et du cosmopolitisme. L’ensemble des prédicteurs sociodémographiques, de l’importance de la religion, de l’orientation idéologique et du collectivisme/individualisme, prévoit mieux le nationalisme que le cosmopolitisme, sur l’échantillon des parents ainsi que celui des étudiants. La nature et la contribution de certains prédicteurs se ressemblent dans les deux échantillons, à l’exception de certains prédicteurs sociodémographiques qui se sont avérés importants dans l’échantillon des parents et pas dans celui des étudiants. A part des prédicteurs sociodémographiques, il est possible de prévoir le nationalisme des parents et des étudiants aussi à la base de l’orientation politique de droite plus manifeste, de l’individualisme vertical exprimé et de l’apport plus important à la religion, tandis que le cosmopolitisme est facilement prévisible à la base de l’orientation politique de gauche plus exprimée chez les enquêtés.

Depuis la fin de la guerre des années 1990, les équipes de football de Bosnie-Herzégovine représentent les trois communautés ethnonationales constitutives du pays, bochniaque, croate et serbe. A Mostar, où la division ethnique qui s’est produite au cours du conflit s’est répercutée à tous les niveaux de son organisation, il existe deux clubs de football de première division, l’une bochniaque qui prétend défendre une identité urbaine et affiche un certain attachement à l’ancien régime communiste, l’autre, croate, qui défend au contraire une identité nationale et exprime une revanche sur le communisme. Dans le cadre d’une enquête ethnographique plus large menée à Mostar au tournant du 21è siècle, les derbies entre les deux équipes se sont révélés être l’occasion, pour les supporters, d’exalter les identités ethnonationales à travers l’exhibition de symboles, et, pour l’ethnologue, de saisir les mécanismes de recompositions identitaires, les enjeux et les représentations des groupes représentés sur le terrain de jeu. Les pratiques liées à cette discipline sportive montrent la dimension symbolique et politique du football alors que le stade s’offre comme microcosme des clivages intercommunautaires., Nakon rata koji se zbio devedesetih godina 20. stoljeća, bosanskohercegovački nogometni klubovi predstavljaju tri konstitutivne etnonacionalne skupine te zemlje, bošnjačku, hrvatsku i srpsku. U Mostaru, gradu u kojem se etnička podjela nastala tijekom sukoba odrazila na svim njegovim organizacijskim razinama, dva se nogometna kluba nalaze unutar Prve lige. Jedan, bošnjački, želi pokazati da štiti urbani identitet i ističe svojevrsnu privrženost bivšemu komunističkom režimu, a nasuprot njemu drugi, hrvatski, brani nacionalni identitet i izražava neku vrstu osvetoljubivosti prema komunizmu. Unutar širega etnografskog istraživanja provedena u Mostaru na prijelazu u 21. stoljeće, pokazalo se da su derbiji između tih dviju nogometnih momčadi navijačima pružili priliku da isticanjem svojih simbola veličaju svoje etnonacionalne identitete. Etnologu su ti derbiji prilika da pronikne u mehanizam redefiniranja identiteta te interese i predodžbe skupina koje su zastupljene na nogometnom igralištu. Ponašanje povezano s tim sportom skreće pozornost na simboličnu i političku dimenziju nogometa i stadion kao mikrokozmos podjela između dviju zajednica., Since the end of the 1990’s war, the football teams in Bosnia-Herzegovina have represented the three constituent ethnonational communities of the country – Bosniac, Croatian and Serbian. In Mostar, where the ethnic division that occurred during the conflict has had repercussions at every level of the city’s organization, there are two football clubs: the Bosniac one that aspires to represent an urban identity and shows its attachment to the former communist regime, and the Croatian one that, to the contrary, defends a national identity and expresses revenge of sorts on communism. Within a broadly-based ethnographic investigation in Mostar at the turn to the 21st century, the derbies between the two clubs provided an opportunity for supporters to glorify ethnonational identities through the production of symbols, and, for the anthropologist to understand the mechanism of identity redefinitions, and the interests and representations of the groups represented on the field. Practices linked with this sport show the symbolic and political dimension of football, whereas the stadium appears as a microcosm of the divisions between the communities.

Tekst je napisan u sklopu rada na projektu »Socijalna integracija i kolektivni identiteti u višeetničkim područjima Hrvatske«, kao prilog u izradi teorijsko-hipotetičnoga okvira istraživanja. Rad je tematski podijeljen na dva dijela. U prvome dijelu autori problematiziraju konceptualizacije različitih teorijskih pristupa društvenoj integraciji, od klasikâ sociologije do novijih rasprava, te se nastoji pokazati na koji je način svaki od njih značajno pridonio konceptualizaciji društvene integracije. U radu autori upozoravaju na »problematičnost«, ali i »neizbježnost« razlikovanja različitih aspekata i dimenzija društvene integracije (društvene u užem smislu i sistemske). Drugi dio rada uključuje analizu nacionalne integracije kao dominantna oblika integracije u modernim društvima. U toj analizi autori zastupaju tezu o kulturi nacionalizma, koja uključuje ideje i vrijednosti društvenoga ekskluzivizma. Bave se i različitim izazovima koji danas stoje pred nacionalnom integracijom, onima poteklima od globalizacijskih i nadnacionalnih procesa, ali i onima koji imaju izvor na lokalnim i regionalnim razinama. U zaključnom su dijelu na temelju provedene analize postavljena pitanja hipotetičnoga karaktera na koja bi valjalo odgovoriti empirijsko istraživanje o proturječjima i dometima integracijskih procesa u hrvatskome društvu., The text has been written as part of the work on the “Social Integration and Collective Identity in Multiethnic Areas of Croatia” project, as a contribution in the setting of the theoretical and hypothetical framework of the research. The paper is divided into two thematic sections. In the first, the authors deal with the issue of the conceptualisation of diverse theoretical approaches to social integration – from the classics of sociology to the most recent discussions – and endeavour to show the manner in which each of them has contributed significantly to the conceptualisation of social integration. The authors draw attention to the “problematic nature”, and also to the “inevitability” of differentiation of the diverse aspects and dimension of integration (social in the narrow sense and also systemic). The second part of the paper includes analysis of national integration as the dominant form of integration in modern societies. In that analysis, the authors support the thesis of a culture of nationalism, which includes the ideas and values of social exclusivism. They also deal with the various challenges confronting national integration today, those that have derived from globalisation and supranational processes, but also those that have their source at local and regional levels. On the basis of the analysis conducted, questions that were hypothetical in nature were posed in the concluding part, which should be answered by empirical research into the contradictions and range of integrational processes in Croatian society.

U tekstu se nastoji ocijeniti praktična uporabljivost aktualnih teorijskih paradigmi u sociologiji religije na razini lokalnih zajednica u hrvatskome društvu. Osnovna teza od koje se u tekstu polazi jest da nijedna od novijih teorija religioznosti ne može bez teškoća pretendirati da bude općevažeća, čak ni na razini jednoga (u ovom tekstu hrvatskoga) društva. Empirijsko istraživanje religioznosti u trima hrvatskim regijama (Gorski kotar, Istra i Lika) upozorilo je na značajne razlike u proširenosti, strukturi i značenju religioznosti. Razlike se mogu objasniti uvažavajući nejednak intenzitet modernizacijskih procesa, povijesne čimbenike oblikovanja specifičnih kulturnih matrica i (ne)postojanje međuetničkoga sukoba. Rezultati sugeriraju da se samo istarski slučaj može djelomično objasniti iz modernizacijske perspektive. Usprkos očekivanoj sličnosti u religioznosti Gorskoga kotara i Like, očite su i znatne razlike, ponajprije u vezi s religioznošću i političkom orijentacijom., An effort is made in the text to evaluate the practical applicability of current theoretical paradigms in the sociology of religion at the level of local communities in Croatian society. The basic point of departure of the text is the thesis that none of the more recent theories of religiosity can claim without difficulties to be universally valid, not even at the level of any particular society (Croatian, in this case). Empirical research into religiosity in three Croatian regions (Gorski Kotar, Istria ands Lika) called attention to the significant diversities in the dissemination, structure and importance of religiosity. These differences can be explained by taking into consideration the uneven intensity of modernisation processes, historical factors shaping specific cultural matrices and the (non)existence of inter-ethnic conflict. The results suggest that only the Istrian case can be partially explained from the modernisation perspective. Despite the anticipated similarity in the religiosity of Gorski Kotor and Lika, there are still considerable differences, primarily in connection with religiosity and political orientation.

During the 90’s, Israel and the Palestinians were unable to reach a Peace agreement and this unsuccessful period led to the production of a new Israeli ethnoscape. With increased Israeli border closures (within the pre-1967 limits) to Palestinian workers, the Israeli government had to authorize the entrance of foreign workers from Eastern Europe (Romania, Poland) but also from Asia (Thailand, the Philippines). These new “faces” of Israel aroused fears concerning their “settlement” and gradually caused a debate, which underlined the social cleavages of Israel. This debate took on more importance as immigrants from West Africa and South America (pushed to Israel by the globalisation) were added to this – first – group of non-Jewish immigrants. These regular and irregular immigrations raised the question about the Jewish identity of the State and at the same time have drawn the limits of an Israeli cosmopolitanism. Using the example of Israel, the aim of this paper is to contribute to knowledge about the forms of emergence of “new cosmopolitanisms” and to critique a concept elaborated to describe the tension existing between national discourse and globalisation., Tijekom devedesetih godina 20. stoljeća Izrael nije uspio postići mirovni sporazum s Palestincima i to neuspješno razdoblje stvorilo je nov izraelski etnopejsaž. Nakon sve češćih zatvaranja granica Izraela palestinskim radnicima (uz granične crte iz 1967.), izraelska vlada morala je dopustiti dolazak stranih radnika iz Istočne Europe (Rumunjske, Poljske) te iz Azije (Tajlanda i Filipina). Ta nova »lica« Izraela potaknula su strahove u vezi s njihovim »naseljavanjem«, i postupno je došlo do rasprave koja je istaknula društvene rascjepe u Izraelu. Ta je rasprava poprimila veću važnost kad su se prvoj skupini nežidovskih imigranata u Izraelu pridružili doseljenici iz Zapadne Afrike i Južne Amerike (koje je globalizacija usmjerila prema Izraelu). Ti zakonski i ilegalni doseljenici problematizirali su pitanje o židovskom identitetu države i istodobno odredili granice izraelskoga kozmopolitstva. Koristeći se primjerom Izraela, cilj je ovog rada pridonijeti znanju o oblicima nastanka »novih kozmopolitstava« te iznijeti kritiku pojma koji je bio razrađen da bi opisao postojeće napetosti između nacionalnog diskursa i globalizacije.

Rad prikazuje knjigu Stevea Fentona "Ethnicity: Racism, Class and Culture" u kojoj se pojmu etničnosti nastoji pristupiti sociologijski. Autor drži da je, povijesno, poteškoća s pojmom etničnosti bila zbog njegova uglavnom antropologijskog podrijetla i to što se činilo da je usredotočen na pojam kulture. Nasuprot tome insistira na kontekstualiziranju etničnosti, smješta proučavanje etničnosti u gospodarski i politički kontekst unutar kojih se odvijaju etnički procesi. Zalažući se za tvrdnju da je opasno vidjeti etničnost i etničke skupine kao pojave koje su posvuda iste, autor se posvetio definiranju karakterističnih konteksta etničnosti.

Autorica predstavlja i sažima podatke i radove o etničkim motivima u masovnoj svijesti Rusa i građana Ruske Federacije koje je tijekom 1990-ih objavljivao časopis Sveruskog centra za proučavanje javnoga mnijenja Мониторинг общественного мнения: экономические и социальные перемены (= Prašenje javnoga mnijenja: ekonomske i društvene promjene). Analiza ukazuje na porast etničkih napetosti do 1993–1995. godine, nakon koje se stanje vratilo na ono iz 1989–1990. Autorica sažima zaključke raznih autora o razvitku i obilježjima ruske samosvijesti i nacionalizma (i odnosa prema drugim etnijama), o pojavi antisemitizma u Rusiji, te prenosi i neke nalaze poredbenih socioloških istraživanja provedenih u Rusiji, Estoniji, Letoniji i Ukrajini o podršci državnom paternalizmu ili reformama i o društvenim strahovima., The author examines certain finding on ethnic aspects of mass consciousness in the Russian Federation, as presented in the journal Monitoring public opinion: economic and social changes (rus. Мониторинг общественного мнения: экономические и социальные перемены), published by the All-Russian Centre for the Study of Public Opinion. The problems of national identity and ethnic tension in Russia increased after the collapse of the Soviet empire. Ethnic phobias, complexes and ambitions reached a peak in the period 1993–1995. However, by 1999–2000, according to the surveys, they returned to the 1989–1990 level. The increase until 1995 occurred during the break-down of former Soviet political and administrative relations. By 1994 negative attitudes, apart from a traditional aversion to immigrants from the Caucasus, were directed to peoples of the newly independent former Soviet republics (especially to those from the Baltic states), and to ethnic groups such as the Vietnamese, Gypsies, etc. On the other hand, the subsequent decrease in negative attitudes to other ethnic groups was not so much the result of greater tolerance or the development of civil society, but rather due to an imperial tradition of indifference to ethnic problems. According to L. Gudkov, ethnic views in 1994–1995 showed traces inherited from the Stalinist period. Gudkov found that passivity and a “victim“ complex had assumed a central position in the self-image of Russians. Such a complex serves to exonerate the subject from any feeling of personal blame or deficiency, but also leads to a nostalgic idealisation of the past and a negation of the present. The result is a social syndrome that denies action and an ethnosocial self-awareness that prevents universalisation and the development of a national identity based on the principles of civil society. The “victim“ complex fosters a feeling of threat to the nation, which fuels nationalism. Yet Russian nationalism has not yet assumed a massive level, although the mass awareness of Russians is marked by a form of traditionalism, which manifests itself not so much in adherence to traditions, as in preventing the penetration of universal (foreign) values. The author (N.P.) further summarised some results on the level of anti-Semitism in Russia. In this regard she presents the conclusions of the American researcher, R. Brim, who found that after the 1998 devaluation of the ruble attitudes towards Jews were divided, but with a preponderance of the negative stance. Brim concluded that political factors and leaders had the most effect on the fate of Jews in Russia. At more stable times, as Gudkov claimed, the Russian attitude towards Jews was either positive or neutral, no different then the relationship to other ethnic groups and less negative than the attitudes of non-Russians, especially in the autonomous entities, to minorities (including Jews). All in all, one researcher (Zdravomyslov) estimated that ethnic nationalism in Russian society effected no more than 10% of the population. The author (N.P.) also summarises the results of some comparative analyses between Russia and other former Soviet republics. First, the image of the CIS as a threat to Russia has fallen in recent years and the great majority of Russians favour peaceful methods in regard to protecting the rights of Russian minorities in the former Soviet republics (Sedov). Comparative research in the Russia, the Baltic states and the Ukraine, shows that Russians and Estonians have similar attitudes to state paternalism and a similarly divided opinion on reforms and socialism (however state paternalism has more support in Russia and reforms are slightly more favoured in Estonian public opinion). As to social fears, comparative study of public opinion in Lithuania, Russia and the Ukraine showed that respondents in Lithuania felt relatively the least social fears, while those in the Ukrainian felt the most. The situation in the Ukraine also indicated a tolerance towards ethnic minorities, although the political leadership had based its policy of social integration on the titular nation and not on the political nation., Автор исследует определенные сведения, касающиеся этнических аспектов массового сознания в Российской Федерации, как это представлено в журнале Мониторинг общественного мнения: экономические и социальные перемены, изданным Всероссийским Центром по исследованию общественного мнения. Проблемы национального самосознания и этническая напряженность в России возросли после краха Советской империи. Этнические фобии, комплексы и амбиции достигли своей вершины в период с 1993 по 1995 гг. Тем не менее, к 1999-2000 гг. согласно данным исследования, они вернулись на уровень 1989-1990 гг. Усиление, наблюдавшееся до 1995 г. проявилось в результате распада советских политических и административных связей, имевших место ранее. До 1994 года отрицательная позиция, помимо традиционного отвращения к иммигрантам с Кавказа, проявлялась по отношению к людям, проживавшим в новых независимых государствах – бывших советских республиках (особенно по отношению к жителям Прибалтики), а также по отношению к этническим группам, таким как вьетнамцы, цыгане и т.д. С другой стороны, последовавшее снижение отрицательной позиции по отношению к этническим группам явилось не столько результатом большей терпимости или развития гражданского общества, сколько проявлением имперской традиции индифферентности касательно этнических проблем. Согласно Л. Гудкову, взгляды на этничность, существовавшие в 1994–1995 гг. были отмечены печатью сталинского периода. Гудков указал, что пассивность и комплекс «жертвы» занимали центральное место в представлении русских о самих себе. Подобный комплекс служит освобождению субъекта от какого бы то ни было чувства личной вины или неполноценности, но при этом также ведет к ностальгической идеализации прошлого и отрицанию настоящего. Результатом всего этого является социальный синдром, отрицающий действие и этносоциальное самосознание, препятствующий универсализации и развитию национального сознания, основывающегося на принципах гражданского общества. Комплекс жертвы создает ощущение угрозы нации, раздувающее национализм. И все же русский национализм все еще не достиг высшего уровня, хотя сознание русских отмечено формой традиционализма, проявляющейся не столько в приверженности к традициям, сколько в попытках воспрепятствовать проникновению универсальных (чужих) ценностей. Автор (Н.П.) далее обобщает некоторые результаты, касающиеся уровня антисемитизма в России. В этом отношении автор представляет выводы американского исследователя Р. Брима, который открыл, что после девальвации рубля в 1998 году мнения касательно евреев разделились, но с преобладанием отрицательной позиции. Брим пришел к выводу, что политические факторы и руководители имели наибольшее влияние на судьбу евреев в России. В более стабильные времена, как утверждает Гудков, русская позиция по отношению к евреям была или положительной или нейтральной, она ничем не отличалась от отношения к другим этническим группам и была в меньшей степени отрицательной по сравнению с отношением нерусских к меньшинствам (включая евреев), причем особенно в автономных государственных образованиях. В общем, один из исследователей (Здравомыслов) установил, что этнический национализм в российском обществе имел эффект не более чем на 10% населения. Автор (Н.П.) также суммирует результаты некоторых сравнительных анализов России и других бывших советских республик. Во-первых, картина СНД как угрозы России за последние годы снизилась, и подавляющее большинство русских предпочитает мирные способы решения вопроса защиты прав русских меньшинств в бывших советских республиках (Седов). Сравнительные исследования, проведенные в России, прибалтийских государствах и Украине показывают, что русские и эстонцы занимают сходные позиции касательно опеки; кроме того их мнения касательно реформ и социализма поделены также в одинаковой степени (хотя опека пользуется большей поддержкой в России, а реформам отдается большее предпочтение в эстонском общественном мнении). Что касается общественных опасений, сравнительные исследования общественного мнения, проведенные в Литве, России и Украине показали, что опрошенные в Литве испытывали меньше всего общественных опасений, в то время как опрошенные в Украине испытывали их в наибольшей степени. Положение в Украине продемонстрировало также терпимость, проявляемую по отношению к этническим меньшинствам, хотя политическое руководство базировало свою программу общественной интеграции на господствующей, а не на политической нации.

U bibliografiji su zabilježeni radovi različitih znanstvenih disciplina i pristupa (sociološki, historiografski, politološki, etnološki, antropološki, demografski, geopolitički, jezikoslovni, socijalnogeografski, ekonomski, pravni, psihološki, filozofski, teološki) te poneki publicistički radovi, objavljeni u Hrvatskoj od 1997. do 2000., što se odnose na problematiku etničnosti, nacije i nacionalizma. Ova se bibliografija izravno nadovezuje na bibliografije "Nacionalizam, etnički sukob i rat: selektivna bibliografija (1991-1993)" (Migracijske teme, 9/1993, br. 3-4) i "Nacionalizam, etnički sukob i rat: selektivna bibliografija (1994-1996)" (Migracijske teme, 13/1997, br. 1-2).

U radu se daje prikaz knjige Stevea Brucea Politics and Religion (Cambridge: Polity, 2003). Pretežno deskriptivna, Bruceova sociološka analiza odnosa religije i politike donosi detaljan opis različitih oblika njihovih interakcija u kojemu su, doduše selektivno, izneseni primjeri iz gotovo čitava svijeta. Riječ je pokušaju da se u komparativnoj perspektivi objasni te interakcije i uopći tipove povezanosti političkih režima i oblika vjerovanja.

The article provides a critical commentary to current use of the concept "minority" in Russia, particularly in academic and political discourse. The direct borrowing of the concept as it exists in international law or western social sciences is prevented by a number of limitations inherent to its meaning, the main limitation being that Russia could not be properly characterised as a democracy. The usage of the term "minority" in the context of the so-called "transitional societies" could be misleading, as the position of a particular group in a power hierarchy as well as its influence on political decision-making process here is not a function of a group's numerical strength, but depends on such resources as the group's wealth, access to education, and position in administrative institutions, security and army, effective monopoly of important sectors of social life and economy, group's solidarity etc. Moreover, the conceptual field of in which the concept is situated is markedly different from its western analogues, where in such political concepts as "a titular nation", "an indigenous ethnos", "a state-founding people" remain virtually unknown and normally does not belong to semantic field of "minority". As the concept "minority" in Russia is firmly tied to ethnic reality interpretations, the current paradigms of ethnicity research are outlined. Finally, a description of contemporary attempts of minority rights monitoring within the framework of an early warning research is sketched., Članak kritički komentira pojam "manjina" što se rabi u ruskoj društvenoj znanosti i politici. Postoje mnoge poteškoće u vezi s izravnim preuzimanjem tog pojma iz jezika međunarodnog prava ili zapadne društvene znanosti. Među najvažnijima možemo navesti to što je pojam "manjina" najprikladniji u demokratskim državnim ustrojstvima. U tzv. "prijelaznim društvima" u kojima položaj skupine u sustavu odnosa vlasti ne ovisi toliko o njezinoj brojnosti, koliko o drugim resursima − bogatstvu, razini obrazovanja i grupne solidarnosti, dostupu do struktura moći i tijelima upravljanja, monopolu nad najvažnijim socijalnim i gospodarskim sferama itd. − uporaba pojma "manjina" manje je umjesna. Osim toga, koncepcijsko polje u koje rasprave u ruskoj znanosti i politici stavljaju "manjinu", oštro se razlikuje od zapadnih analogija. Ovdje se "manjina" suprotstavlja ne toliko "većini", koliko političkoj stvarnosti nepoznatoj na Zapadu kao što su "titularna nacija", "korijenska /indigena/ etnija", "državotvorni narod" i dr. Budući da je pojam "manjina" u Rusiji tijesno povezan s predodžbama o "etniji", znatno mjesto u članku nudi analizu paradigama istraživanja etničke stvarnosti. U zaključku opisani modeli za rano otklanjanje sukoba, sastavni su dio promatranja kako se prava manjina poštuju.

U zborniku radova "Etnicizacija društvenih odnosa: Rasizmi, nacionalizmi, etnicizmi i kulturalizmi" (Paris, 1994) razmatraju se pojmovi nacija, etnija, rasa, kultura i njihovo vrednovanje i kategorizacija. Riječ je zapravo o trećoj knjizi nastaloj povodom razgovora što ga je u listopadu 1991. organizirao ARIC (Association pour la recherche interculturelle) pod naslovom "Qu'est-ce que la recherche interculturelle?".

Bibliografija bilježi najnovije radove različitih znanstvenih disciplina i pristupa (sociološke, psihološke, antropološke, etnološke, demografske, socijalno-geografske, pravne, politološke, ekonomske, medicinske, psihijatrijske, teološke) te poneke publicističke radove što se izričito ili djelomice odnose na naslovljenu temu. Nastavlja se na rad u kojem su navedeni radovi od 1991. do 1993 ("Prisilna migracija, izbjeglištvo i prognaništvo: prilog za bibliografiju i istraživanje", Migracijske teme, Zagreb, god. 9, 1993, br. 2), odnosno popisani su radovi od 1993 (neobuhvaćeni prethodnom bibliografijom) do sredine 1996 (obuhvaća i neznatan broj radova iz 1992. koji nisu navedeni u prethodnoj bibliografiji).

Procesi priseljevanja delovne sile oziroma imigracijski tokovi v 60-ih letih, so prvič v zgodovini spremenili Slovenijo v imigrantsko družbo. Priseljevanje je potekalo pretežno v rudarska in industrijska mesta. Po popisu leta 1991 jih je bilo v Sloveniji stalno naseljenih že približno 227.000. Pri tem gre za imigracije delovne sile, ki je pretežno nekvalificirana in izvira iz za nas povsem tujega kulturno-zgodovinskega okolja. Ob osamosvojitvi leta 1991 je Republika Slovenija sprejela dva pomembna zakona, ki sta posegla na selitvene tokove v Sloveniji in sicer Zakon o državljanstvu Republike Slovenije in Zakon o tujcih. Danes je Slovenija po eni strani za vzhodnoevropske in azijske države tipična tranzitna država, po drugi strani pa je za državljane nekdanjih jugoslovanskih republik, še posebno za državljane iz kriznih območij, tipična imigrantska država. Geografski položaj Slovenije pa ima v migracijskih dogajanjih vlogo tampona migracijskih pritiskov iz vzhoda proti zahodu. Danes so v slovenski postosamosvojitveni družbi vsi etnični predsodki in sovražnosti našli plodna tla za razvoj. Razlogi za to so v glavnem nezaposlenost, politična nestabilnost in stalna negotovost glede prihodnje uspešnosti gospodarstva, pa tudi način, kako uradna politika obvladuje in nadzoruje pritok imigrantov in beguncev v Slovenijo. Prisotnost množice razseljenih oseb, katerih jezik, način življenja in kulturne vrednote so drugačne od slovenske izkušnje, pomeni prvič v novejši zgodovini slovenske družbe resnično nevarnost diskriminacije in v končni fazi svari pred uporabo nasilja za urejanje osebne in javne nestrpnosti in sovraštva., Proces doseljavanja radne snage, odnosno imigracijski tokovi 60-ih godina, prvi su put u povijesti promijenili Sloveniju u imigracijsko društvo. Doseljavanje se odvijalo pretežito u rudarska i industrijska mjesta. Prema popisu 1991, u Sloveniji je već bilo oko 227.000 trajno nastanjenih doseljenika. Riječ je o imigraciji radne snage, koja je pretežito nekvalificirana i dolazi iz posve tuđe kulturno-povijesne okoline. Nakon osamostaljivanja 1991. Republika Slovenija je donijela dva važna zakona koja su dotaknula selidbene tokove u Sloveniji − Zakon o državljanstvu Republike Slovenije i Zakon o strancima. Danas je Slovenija, s jedne strane, tipična tranzitna država za istočnoevropske i azijske migrante, a s druge je strane tipično imigrantsko društvo za građane iz nekadašnjih jugoslavenskih republika, pogotovo onih iz kriznih područja. Zemljopisni položaj Slovenije ima u migracijskim zbivanjima ulogu tampona za migracijske pritiske iz istoka, usmjerenih na zapad. Danas su u slovenskom poslijeosamostaljenom društvu sve etničke predrasude i neprijateljstva našli plodno tlo za razvitak. Razlozi za to su uglavnom nezaposlenost, politička nestabilnost i neprestana neizvjesnost glede buduće uspješnosti gospodarstva, pa i način kako službena politika savlađuje i nadzire priljev imigranata i izbjeglica u Sloveniju. Prisutnost mnoštava raseljenih osoba, kojih su jezik, način življenja i vrednote drukčije od slovenskog iskustva, znači − po prvi put u novijoj povijesti slovenskog društva − stvarnu nesigurnost od diskriminacije i u konačnoj fazi upozorava na primjenu nasilja u uređivanju osobnih i javnih netrpeljivosti i neprijateljstava., The processes of immigration of labour four during the 1960s for the first time in history turned Slovenia into an immigration society. Immigration was directed mainly to mining and industrial centres. According to the 1991 census, the number of settled immigrants in Slovenia was already about 227.000. They were for the most part unqualified workers, originating from totally different socio-historical milieux. After gaining independence in 1991, Slovenia passed two important laws, significant also for immigration flows to Slovenia, namely the Citizenship Law of the Republic of Slovenia, and the Aliens Law. Today Slovenia is, on the one hand, a typical transit country for migrants from East Europe and Asia, and on the other hand, a typical immigration society for citizens of the former Yugoslav republics, especially for those from crisis areas. The geographical position of Slovenia plays the role of a buffer for migration pressure from the East to the West. Today, in Post-Independence Slovenia, all ethnic prejudices and hostility had found fertile ground on which to develop. The reasons for this are mainly unemployment, political instability and permanent uncertainties in regard to future economic success, and also the manner in which the official policy handles and supervises the flow of immigrants and refugees to Slovenia. The presence of masses of displaced persons, which language, way of life and cultural values are different from those of the Slovenian experience, implies − for the first time in the newer Slovenian history − the real insecurity of discrimination, and finally warns us concerning the use of violence in regulating personal and public intolerance and hostility.

Ova selektivna bibliografija bilježi novije radove (sociološke, demografske, etnološke, politološke, socijalno-geografske, pravne, psihološko-psihijatrijske, medicinske povijesne, teološke) što se izričito ili djelomice odnose na probleme nacionalizma, etničkog sukoba i genocida, te na rat i posljedice rata (uglavnom) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991-1993). Ona se unekoliko nadovezuje na radove (bibliografije) »Prisilna migracija, kolonizacija i etnički sukob: prilozi za istraživanje i bibliografiju« (Migracijske teme, 9/1993, br. 1) i »Prisilna migracija, izbjeglištvo i prognaništvo: prilog za bibliografiju i istraživanje« (Migracijske teme, 9/1993, br. 2). Za složenije preglede (osobito prije objavljenih) radova o toj i sličnoj problematici valja uputiti i na vrijedne bibliografije Bosiljke Milinković Bibliografija radova o nacionalnom pitanju i međunacionalnim odnosima (IDIS, Zagreb, 1992), »Kriza, rat, obnova: prilog bibliografiji« (Sociologija sela, 30/1992, br. 1-2) i (sa D. Milinkovićem) »Kriza, rat, obnova: selektivna bibliografija radova« (Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 43/1993, br. 2-3)., This selective bibliography notes more recent works (sociological, demographic, ethnological, politological, socio-geo¬graphical, juridical, psychological-psychiatric, medical, historical, theological) relating either completely or in part to the problems of nationalism, ethnic conflict and genocide as well as to the war and its consequences (mainly) in Croatia and Bosnia and Herzegovina (1991-1993). It is, to some degree, a continuation of the works (bibliography) "Forced Migration, Colonization and Ethnic Conflict: Material for Research and a Bibliography" (Migracijske teme, 9/1993, no. 1) and "Forced Migration, Refugees and Displaced Persons: Material for a Bibliography and Research" (Migracijske teme, 9/1993, no. 2). For more compound surveys of works (especially those previously published) on these and similar problems one should refer also refer to valuable bibliographies by Bosiljka Milinković Bibliography of Works on National Question and Interethnic Relations (IDIS; Zagreb, 1992), "Crisis, War, Renewal: Bibliographic Contribution" (Sociologija sela, 30/1992, no. 1-2) and (in co-operation with D. Milinković) "Crisis, War, Renewal: a Selective Bibliography of Works (Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 43/1993, no. 2-3).

Već dulje vrijeme, najmanje od vremena Annalesa govorimo o konvergenciji sociologije i historiografije. U članku autorica dokazuje koliko može biti plodno međusobno sudjelovanje obiju ukoliko je predmet istraživanja suvremeni etnicitet (ethnic revival), nacija i nacionalizam. Preispituje se analitički aparat klasične historiografije i sociologije sa stanovišta moderniteta; pokušava se dokazati da se sociologija lišava pomalo opsesije »strukturom« i funkcijom a historiografija »vremenskim slijedom« događaja, te da njihovo međusobno približavanje na materijalu istraživanja etničkog i nacionalnoga može uroditi plodom novih teorijskih postignuća. Ta bi se postignuća mogla temeljiti na: preuzimanju poimanja vremenosti i vremensko-prostorne analize iz suvremene historiografije u sociologiju te na preuzimanju poimanja strukture i funkcije iz sociologije u historiografiju., For quite some time, at least ever since the days of Annales, we have referred to a convergence of sociology and historiography. The author of the article provides proof of how fruitful a joint participation of both of these can be if ethnic revival, nation and nationalism are subjects of research. The analytical apparatus of traditional historiography and sociology is re-examined from the standpoint of modernity: attempts are made to prove that sociology is gradually giving up its obsession with »structure« and function, while historiography is abandoning the »time sequence« of events, and that their getting together on the research material of ethnicity and of what is pertaining to nation can yield new theory-related achievements. The achievements might be based on the following: taking over from modern historiography into sociology the understanding of temporalness and of the temporal-spatial analysis, as well as taking over from sociology into historiography the understanding of structure and function.