Search

Suvremene umjetničke intervencije u kulturnoj baštini složena je tema koja se svaki danom još više širi. Rad „Suvremene umjetničke intervencije u kulturnoj baštini“ osvrće se na umjetničke intervencije koje se sastoje od raznih umjetničkih performansa, instalacija, videoinstalacija, te analizira kao intervencije utječu na razne vrste baštine, kao što su arhitektonska, prirodna i industrijska baština. Uključuje i odnos suvremene umjetnosti i muzejskih institucija, te način na koji umjetnici koriste muzejsku građu kao dio svoga rada i kako se na suvremen način interpretiraju zbirke i građa. Nadalje, rad primjerima hrvatskih umjetnika prikazuje kako se umjetničkim intervencijama, koje koriste različite medije i tehnike, stvara nova dinamika i dijalog naslijeđa i suvremenosti. Sveukupno, rad ističe važnost odnosa suvremene umjetnosti i kulturne baštine jer taj odnos pridonosi zaštiti i reinterpretaciji povijesti, tradicije i samog naslijeđa koji je bitan dio ljudske prošlosti i sadašnjosti. Contemporary artistic interventions in cultural heritage are a complex topic that is expanding with each passing day. The bachelor thesis "Contemporary Artistic Interventions in Cultural Heritage" focuses on artistic interventions that consist of various art performances, installations, video installations, and analyses how these interventions impact various types of heritage, such as architectural, natural, and industrial heritage. It explores the relationship between contemporary art and museum institutions, and how artists utilize museum collections as part of their work, as well as how collections and materials are interpreted in a contemporary manner. Furthermore, the paper presents examples of Croatian artists and demonstrate how artistic interventions, utilizing different media and techniques, create a new dynamic and dialogue between heritage and contemporaneity. Overall, the paper highlights the importance of the relationship between contemporary art and cultural heritage, as this relationship contributes to the preservation and reinterpretation of history, tradition, and the very heritage that is an essential part of human past and present.

Rad se bavi leksičkim egzotizmima u hrvatskom jeziku, to jest jezičnim posuđenicama kojima se imenuju raznovrsne prirodne i društvene posebnosti naroda, njihovih geografskih okruženja te društvenih uređenja. Kulturni značaj te postojanost izraza i sadržaja u različitim jezicima egzotizme odvajaju od ostalih skupina posuđenica, a dijelom su i razlog što se potreba za njihovim preciznijim opisom javila među translatolozima krajem 60-ih godina 20. stoljeća. Unatoč njihovoj specifičnosti i integrativnom karakteru (svojstvu da povezuju više znanstvenih grana: kontaktnu lingvistiku, translatologiju, kulturologiju) i danas se osjeća velika zapostavljenost egzotizama u odnosu na ostale oblike leksičkog posuđivanja, kako u svjetskoj tako i u hrvatskoj znanstvenoj literaturi. U teorijskom dijelu ovoga rada dan je pregled znanstvenih disciplina i konkretnih studija u kojima se leksički egzotizmi barem rubno tematiziraju. Analizirane su i diskrepancije s obzirom na njihovu terminološku problematiku, definiranje i semantičku razdiobu, a obrađeni su i oblici jezične adaptacije egzotizama u hrvatskom jeziku, i to na fonološkoj, ortografskoj, morfološkoj i semantičkoj razini. Rječnički dio rada donosi povelik korpus egzotizama koji se koriste u hrvatskom jeziku, ekscerptiran iz hrvatskih općih jednojezičnih rječnika, ali i iz ostalih digitalnih i tiskanih medija. Građa je prvo okupljena u 47 semantičkih skupina, a potom slijedi njezin leksikografski opis koji uključuje etimološke podatke, definiciju značenja i primjere rečenica koje sadržavaju natuknični leksem, uz pripadajuće izvore. No kako je posuđivanje egzotizama u hrvatskom jeziku sve intenzivniji proces, ovaj korpus dostaje tek kao baza i predviđen je za daljnju nadogradnju. The paper deals with lexical exoticisms in the Croatian language, that is, linguistic loanwords naming various natural and social peculiarities of ethnic groups, their geographical surroundings, and social arrangements. Cultural significance and persistence of expression and content in different languages separate exoticisms from other groups of loanwords and are partly the reason why the need for their more precise description arose among translatologists in the late 1960s. Despite their specificity and integrative character (the capacity to connect several scientific branches: contact linguistics, translatology, cultural studies), up to today there has been a great neglect of exoticisms in relation to other forms of lexical borrowing, both in foreign and in Croatian scientific literature. The theoretical part of this paper provides an overview of scientific disciplines and individual studies in which lexical exoticisms are at least marginally addressed. It also includes an analysis of discrepancies regarding their terminological problems, definition, and semantic distribution, as well as the forms of linguistic adaptation of exoticisms in Croatian language, at a phonological, orthographic, morphological, and semantic level. The lexicographical part of the paper encompasses a sizable corpus of exoticisms used in the Croatian language, that was excerpted from Croatian monolingual dictionaries, but also from other digital and print media. The material was first divided into 47 semantic groups, followed by its lexicographic description, that includes etymological data, definition, and examples of sentences containing the headword, also with their sources. However, as the borrowing of exoticisms in the Croatian language is an increasingly intensive process, this corpus is to be taken only as a base and is intended for further extension.

Nakon proglašenja samostalnosti i suverenosti te međunarodnog priznanja Republike Hrvatske među znanstvenicima društvenih i humanističkih znanosti pojačan je interes za istraživanja hrvatskog iseljeništva u svijetu i Australiji. Radovi posvećeni ovoj kategoriji hrvatskog iseljeništva ponajviše propituju povijesni i kulturni aspekt hrvatske dijaspore, pitanje učenja i brige o hrvatskom jeziku među potomcima iseljenika, život političkih organizacija, hrvatskih katoličkih misija i društvenih institucija. Stoga se nametnula potreba za sveobuhvatnijim, interdisciplinarnim pristupom izučavanju hrvatske dijaspore, osobito u razdoblju kad je bila u punom zamahu stvaranja jezgre oko koje će se okupljati novi pridošlice, u rasponu od gotovo pola stoljeća na primjeru Hrvata u Australiji. Trebalo je istražiti manje poznata područja iseljeničkog iskustva jer su ondje pohranjene mnoge sastavnice koje utječu na život u dijaspori, na emocionalni i duhovni obzor zajednice, na traume i osjećaj 'drugosti' i otuđenja. Nametnulo se i pitanje pozicije hrvatskih žena u australskom društvu i obitelji o čemu se vrlo malo zna. Na posljetku, trebalo je dokazati ispravnost hipoteza o etno-nacionalnom karakteru hrvatske dijaspore, o ulozi mita o povratku u stvaranju i održavanju dijasporske svijesti, o stvaranju dijasporskih institucija kojima se gradio i održavao odnos dijaspore spram domovine porijekla i mainstreama Australije. Pokazalo se da je pojam mita o povratku nedovoljno istražen iako je sveprisutan fenomen u svim klasičnim dijasporama pa tako i u slučaju hrvatske dijaspore. Uočljivo je da se fenomen mita o povratku veže uz pojam dijaspore u gotovo svih teoretičara selilaštva do kasnih 80-ih, ali i u radovima brojnih teoretičara postmoderne kad nove interpretacije pojma dijaspora osvajaju područje društvenih i humanističkih znanosti. Trebalo je također razlučiti između pojmova mita i sna, između individualne žudnje i složenog društvenog konstrukta koji gradi dijaspora, a koji je istovremeno "materijal" za formiranje lepeze društvenih institucija dijaspore u kontekstu vremena i prostora izglobljenosti. Paradoksalno, institucije koje je stvarala da bi sačuvala identitet poslužit će dijaspori da lakše prebrodi proces akulturacije i odvajanja od stare domovine u procesu konstruiranja novog identiteta i umještanja u društvo mainstreama zemlje primateljice. Ovaj doktorski rad sastoji se od tri dijela čime je otvorena mogućnost sagledavanja fenomena dijaspore i uloge mita unutar dijasporske zajednice s tri različite pozicije (teorijske, povijesne i etnografske). Nakon uvodnog dijela u I. poglavlju, u II., III. i IV. poglavlju predstavljena su četiri osnovna pojma vezano za problematiku dijaspore: mit o povratku, značenjske mutacije samoga pojma dijaspore iz očišta eminentnih teoretičara dijaspore te pojmovi "dom" i "domovina" koji su u uskoj svezi s pojmom dijaspore. U navedena tri poglavlja prikazana su iskustva drugih teoretičara dijaspore koji se susreću sa sličnim problemima, procesima, i fenomenima kao i istraživač hrvatske dijaspore. U imaginariju i diskursima koje njeguje dijaspora neophodno je bilo objasniti pojam doma i domovine u smislu kako ih doživljava prosječan predstavnik hrvatskog iseljenika kao i mit o povratku i njegovu funkciju u razvoju dijasporske zajednice. U radu se analiziraju stavovi četvorice teoretičara dijaspore koji su dali značajan doprinos razvoju izučavanja transnacionalnih zajednica. To su William Safran, Robin Cohen, Fernando F. Segovia i Paul Gilroy. U V. poglavlju (u drugom, središnjem dijelu disertacije) donosi se povijesni pregled useljavanja Hrvata u Australiju s naglaskom na dva modela stvaranja institucija, političkog organiziranja i čuvanja identiteta i veza s domovinom (u hrvatskim zajednicama u Melbourneu i Sydneyu). Među hrvatskim doseljenicima rano se razvila politička aktivnost, formirane su brojne političke organizacije koje su bile isključivo podređene cilju stvaranja hrvatske države. Usprkos činjenici da su djelovale s različitih političkih opcija i da nisu bile jedinstvene po pitanju metoda djelovanja, ono što je povezivalo sve političke organizacije bila je ideja slobodne Hrvatske. Pripadnike dijaspore australska politička scena nije osobito zanimala pa nisu imali potrebu da se aktiviraju u stranačkom životu mainstreama. Nesporazumi i napetosti između predstavnika hrvatske zajednice i političkih vođa s predstavnicima australskih vlasti i australskom javnošću uglavnom su bili provocirani od strane indoktriniranih pojedinaca ili pak, jugoslavenskih tajnih službi koje su djelovale i na tlu Australije. U ovom poglavlju razmatraju se i drugi oblici društvenog i kulturnog života hrvatske dijaspore u Australiji. Osobito je važno pitanje identiteta, oblici zabave i kulturnih praksi, djelovanje katoličkih centara i stanje hrvatskog jezika u obitelji. Glavni čuvari nacionalne svijesti u hrvatskoj dijaspori u Australiji su svećenici u hrvatskim katoličkim centrima. Osim što su bili čuvari vjerskog života, većinom su bili inicijatori i kreatori politika, novih institucija i drugih oblika organiziranih aktivnosti hrvatske zajednice u Australiji. Drugi čimbenik kao "alat" posredovanja između iseljeničke zajednice i domovine bili su tiskani mediji, političke tribine, radio satovi i informativni centri. Bilo je potrebno osvrnuti se i na pitanje procesa hibridizacije i "pomicanja" identiteta nove generacije australskih Hrvata, rođenih i školovanih u Australiji. Ti su Hrvati druge generacije polako gradili most spram australskog mainstreama, ali se nisu do kraja oslobodili osjećaja podijeljene naklonosti. Što se tiče hrvatskih žena, za razliku od Australki Anglo Keltskog porijekla, koje su već koncem 19. stoljeća podržavale sufražetski pokret i izborile pravo glasa početkom 20. stoljeća, Hrvatice, kao i većina žena drugih etničkih grupa, živjele su u izoliranim etničkim getima naučene na način života i ulogu žene kakav su poznavale u zavičaju gdje su odrasle. Navike iz konzervativne sredine u kojima su oblikovale svoj identitet majke i supruge, ponijele su i u Australiju, u zemlju čiji jezik nisu poznavale zbog čega su ostale daleko od života mainstreama. Čak i onda kad su počele raditi i privređivati izvan doma prošle su težak put oslobađanja iz svoga etničkog geta. Prva mjesta za društvenu interakciju Hrvatica bila su filantropska društva koja su same osnivale i vodile te kulturne udruge koje su im omogućavale kontakt s drugim etničkim grupama i društvom zemlje domaćina. VI. poglavlje donosi sedam životnih priča australskih Hrvata koje pružaju uvid u osobna iskustva iseljeničkog života pripovjedača, ali i u proces stvaranja dijaspore te u dinamiku društvenih odnosa u hrvatskoj zajednici u Australiji. Autori priča su Tomislav Gavranić, Carol Susan Su Mijić koja pripovijeda o svome suprugu Petru Mijiću, Dragica Hedješ, Drago Šaravanja, Luka Budak, Duška Tomašić i Vladimir Mark Jakopanec. Sudionici ovog istraživanja u svemu su različiti: dob, obrazovanje, vrijeme useljavanja, profesija. Jedina poveznica među njima je činjenica da su uključeni u procese dijaspore. Osim osobnih pripovijesti sedmoro sudionika istraživanja, disertacija donosi brojne komentare, mišljenja i izjave pojedinaca vezanih osobnim sudbinama za iskustvo dijaspore. Nakon dubinskog istraživanja teme mita o povratku u hrvatskoj dijaspori u Australiji, koji se upleo u sve oblike društvenog djelovanja dijasporske zajednice u obliku velikog narativa o mesijanskoj ulozi dijaspore u borbi za osamostaljenje Hrvatske, može se zaključiti da su hipoteze postavljene na početku ovog doktorskog rada i provjerene induktivnom metodom istraživanja bile ispravne. Pokazalo se da je hrvatska dijaspora društvena formacija koja odgovara definiciji klasične dijaspore, jer je nastala na etno-nacionalnom supstratu, svojim je transgraničnim vezama bila trajno okrenuta zemlji odselidbe, a u transnacionalnom prostoru, ostalim djasporskim zajednicama i grupacijama, stvarala je institucije radi očuvanja nacionalnog identiteta i funkcioniranja zajednice, gajila je mit o povratku kao narativ za učvršćivanje institucija i povezivanje unutar svoje grupe, te je zahvaljujući tim institucijama osigurala pretpostavku za postupnu integraciju u društvo domaćina. Heuristički pristup temi mita o povratku potvrdio je pretpostavku o terapijskom karakteru mita o povratku tamo gdje je psihička trauma bila evidentna i gdje i druge dijaspore imaju slična iskustva. Mit o povratku poslužio je kolektivnoj svijesti kao lijepilo ili balzam na rane iseljenih. Naposljetku, hrvatska je dijaspora u rasponu od završetka 2. svjetskog rata do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bila snažnija, kompaktnija i razvijenija društvena formacija što je politička i društvena situacija u Hrvatskoj bila kompleksnija i neizvjesnija, a cilj borbe za državu teže dohvatljiv, jer program koji si je zacrtala nije bio pravi povratak, nego legitimiranje vlastitog identiteta 'drugosti' u odnosu na društvo mainstreama kojega je mogla ostvariti jedino međunarodnim priznanjem njezina nacionalnog identiteta. Zaključno, proces ubrzane integracije pripadnika hrvatske dijaspore u australsko društvo u punom je zamahu kao i rastakanje hrvatske dijasporske zajednice kakvu smo poznavali do 90-ih godina 20. stoljeća. After the proclamation of independence and sovereignty as well as the international recognition of the Republic of Croatia, interest in the study of Croatian emigrants in the world and Australia increased among scientists in the social sciences and humanities. Research dedicated to this category of Croatian emigrants mainly deals with historical and cultural aspects of Croatian emigration, learning and caring for the Croatian language among the descendants of emigrants, the life of political organizations, Croatian Catholic missions, and social institutions of Croats in Australia. Therefore, there was a need for a more comprehensive, interdisciplinary approach to the study of the Croatian diaspora, especially at a time when the creation of a core around which newcomers gathered for almost half a century was in full swing. Lesser-known areas of the emigrant experience needed to be explored as it contained many components that affect the life of the diaspora, the emotional and spiritual outlook of the community, the trauma and feelings of ‘otherness’ and alienation. The question of the position of Croatian women in Australian society and family, about which very little is known, was also raised. Finally, it was necessary to prove the accuracy of hypotheses about the ethno-national character of the Croatian diaspora, the role of the myth of return in creating and maintaining national consciousness of the diaspora, creating diaspora institutions that built and maintained the relationship with the old homeland, as well as towards the mainstream society of Australia. It turned out that the concept of the myth of return is insufficiently researched, although it is a ubiquitous phenomenon in all classical diasporas, including the Croatian diaspora. It is noticeable that the phenomenon of the myth of return is associated with the concept of diaspora in all theorists of migration until the late 80's, but also in the works of many postmodern theorists when new interpretations of the Diaspora overtook the social sciences and humanities. It was also necessary to distinguish between the concepts of myth and dream, between individual desire and the complex social construct created by the Diaspora, which is at the same time "material" for forming a range of social institutions of the diaspora in the context of time and space. Paradoxically, the institutions she created to preserve her identity will allow the Diaspora to more easily overcome the process of acculturation and separation from the old homeland in the process of constructing a new identity. This doctoral thesis consists of three parts, which open the possibility of understanding the phenomenon of the diaspora and the role of myth within the diaspora community from three different positions (theoretical, historical, and ethnographic). After the introductory part in Chapter I, follow chapters II., III., and IV. The first part of the paper presents four basic concepts related to the diaspora: the myth of return, semantic mutations of the term diaspora from the point of view of eminent diaspora theorists, and the concepts of "home" and "homeland" which are closely related to the diaspora. The three chapters listed above represent the experiences of other diaspora theorists who encounter similar problems, processes, and phenomena as the Croatian diaspora researcher. In the imagery and discourses nurtured by the diaspora, it was necessary to explain the concept of home and homeland in terms of how they are perceived by the average Croatian emigrant and the myth of return as well as its function in the development of the diaspora community. The paper analyses the views of four diaspora theorists who have made significant contributions to the development of the study of transnational communities. These are William Safran, Robin Cohen, Fernando F. Segovia, and Paul Gilroy. Chapter V. (the second, central part of the dissertation) provides a historical overview of the Croatian immigration to Australia with an emphasis on two models of institution building, political organization and preservation of identity and ties to the homeland (the Croatian communities in Melbourne and Sydney). Political activity developed early among Croatian immigrants, and numerous political organizations were formed that were exclusively subordinated to the goal of creating the Croatian state. Despite the fact that they acted from different political options and were not united in terms of methods of action, what connected all political organizations was the idea of a free Croatia. Members of the diaspora were not particularly interested in the Australian political scene, so they did not need to be active in the political life of the mainstream. Disagreements and tensions between representatives of the Croatian community and political leaders with representatives of the Australian authorities and the Australian public were mainly triggered by indoctrinated individuals and the Yugoslav secret services, which also operated in Australia. This chapter also discusses other forms of social and cultural life of the Croatian diaspora in Australia. The issue of identity, forms of cultural practices, religiosity, and the state of the Croatian language in the family is particularly important. The main guardians of national consciousness in the Croatian diaspora in Australia are Croatian Catholic centres. Apart from being the centres of religious life, they were mostly the initiators and creators of policies, new institutions as well as other forms of organized activities of the Croatian community in Australia. Another factor as a "tool" of mediation between the emigrant community and the homeland was the print media, political forums, radio shows and information centres. It was also necessary to address the issue of the process of hybridization and identity "shifting" of the new generation of Australian Croats, born and educated in Australia. These second-generation Croats were slowly building a bridge to the Australian mainstream, but they did not completely abandon the feeling of shared affections. Unlike Australian women of Anglo-Celtic descent, who supported the suffragette movement in the late 19th century and won the right to vote in the early 20th century, Croats, like most women of other ethnic groups, lived in isolated ethnic ghettos accustomed to lifestyles and roles aligned with women as they knew them in their homelands. Habits from the conservative environment in which mothers and wives formed their identities were taken to Australia, a country whose language they did not know, which is why they stayed away from the mainstream life. Even when they started working and earning money outside the home, they went through a difficult path of liberation from their ethnic ghetto. The first places for the social interaction of Croatian women were philanthropic societies, which they themselves founded and led, and cultural associations that enabled them to make contact with other ethnic groups and the society of the host country. Chapter VI brings seven life stories of Australian Croats that provide insight into the personal experiences of the emigrant life of the narrator, but also in the process of creating a diaspora and the dynamics of social relations in the Croatian community in Australia. The authors of the stories are Tomislav Gavranić, Carol Susan Su Mijić who tells stories about her husband Petar Mijić, Dragica Hedješ, Drago Šaravanja, Luka Budak, DuškaTomašić and Vladimir Mark Jakopanec. The participants in this research are different in everything: age, education, time of immigration. The only link between them is the fact that they are involved in the processes of the diaspora. In addition to the personal narratives of the seven research participants, the dissertation brings numerous comments, opinions, and statements from individuals related to personal destinies within the diaspora experience. After in-depth research on the myth of return in the Croatian diaspora in Australia, which involved all forms of social activity of the diaspora community in the form of a great narrative about the messianic role of the diaspora in the struggle for Croatian independence, it can be concluded that hypotheses set at the beginning were valid. Furthermore, the research method was correct because it turned out that the Croatian diaspora is a social formation that meets the definition of the classical diaspora because because it was created on an ethnonational substrate, with its cross-border connections it was permanently oriented toward the country of emigration. In the transnational space, it was oriented toward other diasporic communities and groups. It created institutions to preserve the national identity and functioning of the community, and it nurtured the myth of return as a narrative for the consolidation of institutions and connections within its group. Thanks to these institutions it provided the prerequisite for acculturation and gradual integration into the host society. The heuristic approach to the topic of the myth of return confirmed the assumption about the therapeutic character of the myth of return where psychological trauma is evident and other diasporas have similar experiences. The myth of return served the collective consciousness as a glue or balm to the wounds of the emigrants’ souls. Finally, the Croatian Diaspora, since the end of World War II. and all the way up to the international recognition of the Republic of Croatia, was a stronger, more compact, and more developed social formation at the time when the political and social situation in Croatia was more complex and uncertain, and the goal of the struggle for the state more difficult. Hence, the myth which was maintained in the Croatian community was not a real yearning to return to the homeland but rather the need for legitimizing one's own identity of "otherness" in front of mainstream society. In conclusion, the process of accelerated integration of members of the Croatian diaspora into Australian society is in full swing, as is the dissolution of the Croatian diaspora community as we knew it.

U ovom završnom radu 'Kultura i ples – profesionalni plesači u kulturnim i kreativnim industrijama' objasnit će se značenje pojmova kulture, plesa, značaja i vaţnost plesa u kontekstu razvoja civilizacije, te vaţnost plesa kao umjetničke i kulturološke komponente civilizacije. Glavna tema ovog završnog rada je iskustvo profesionalnih plesača u kulturnim i kreativnim industrijama, te uz metodu provedbe dubinskog intervjua i analize istoga, proći će se sve potrebne definicije i obrazloţenja raznih vrsta plesova, povijesti plesa, izvedbene umjetnosti, kulturne i kreativne industrije i drugih. Budući da je završni rad na hrvatskom jeziku i proveden je na hrvatskom sveučilištu takoĎer će većina ispitanika biti hrvatski graĎani ili profesionalni plesači koji rade u hrvatskoj plesnoj industriji, uz poneke strane individualce i individualce koji rade u drugim europskim drţavama. Cilj ovog završnog rada je pojasniti navedene teme, te pribliţiti i razumjeti radne uvjete i odnose, uz sama mišljenja ispitanika o profesionalnom plesu u kulturnoj i kreativnoj industriji. Način ispunjenja cilja tj. provoĎenja metodoloških okvira je kroz dubinski intervju s profesionalnim plesačima u kojima su oni podijelili svoja iskustva. Dobiveni rezultati istraţivanja proširili su vidike o plesnom svijetu, prikazali su stvarnost izvedbenog i plesnog svijeta, ukazali su na probleme izvedbene umjetnosti i odnosa plesača i poslodavaca u Hrvatskoj, a i u svijetu, te su ukazali i na njihovu ljubav prema plesu i umjetnosti. n this final paper 'Culture and dance - professional dancers in the cultural and creative industries', the meaning of culture, dance, significance and importance of dance in the context of the development of civilization will be explained, as well as the importance of dance as an artistic and cultural component of civilization. The main topic of this thesis is the experience of professional dancers in the cultural and creative industries, and along with the method of conducting an in-depth interview and analysis of the same, all necessary definitions and explanations of various types of dances, history of dance, performing arts, cultural and creative industries and others will be covered. Since the final thesis is in the Croatian language and was conducted at a Croatian university, the majority of respondents will also be Croatian citizens or professional dancers working in the Croatian dance industry, with some foreign individuals and individuals working in other parts of Europe. The goal of this final paper is to clarify the mentioned topics, and to bring closer and understand working conditions and relationships, along with the respondents' opinions about professional dance in the cultural and creative industry. The way to fulfill the goal, i.e. to implement the methodological framework, is through an in-depth interview with professional dancers in which they shared their experiences. The obtained research results broadened the horizons of the dance world, showed the reality of the performance and dance world, pointed out the problems of performance art and the relationship between dancers and employers in Croatia and in the world, and also pointed out their love for dance and art.

Analizom medijskih sadržaja – digitalizirane građe Glasa Podravine (1967.-1971.) – u radu se istražuje status priloga iz kulture kako bi se, između ostalog, utvrdilo kakav su utjecaj na njih imali nacionalni kulturno-politički graničnici: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) i Hrvatsko proljeće (1971.). Koncept medijskog izvještavanja tjednika koji kontinuirano prati lokalne/regionalne teme, poput naivnog slikarstva i zavičajnih književnika, dodatno je zanimljiv u ovom razdoblju i zbog promjena koje se zbivaju na koprivničkoj medijskoj sceni – od pokretanja Radio-Koprivnice čiji troškovi direktno utječu na cijenu tiska i periodičnost objavljivanja Glasa Podravine, preko povećavanja sadržaja popularne kulture koja rezultira promjenom novinarskih/uredničkih strategija (šira baza suradnika, ulični prodavači, nove rubrike, nagradne igre za čitatelje, spektakl) do sve glasnijih kritika opće pasivnosti čija je posljedica »kulturni život ravan nuli«., By examining media contents, i.e. the digitalized issues of local weekly magazine Glas Podravine this paper researches the state of articles on culture between the years of 1967 and 1971. The aim of paper is to determine by media contents analysis what sort of influence on those articles did the two nationally relevant cultural and political demarcation events have: The Declaration on the name and state of Croatian standard language from 1967. and Croatian Spring in 1971. The concept of reporting of this local weekly magazine, which reports on local/regional topics like naive painting and local literature writers, is all the more interesting during these years because the some major changes that influenced the Koprivnica media scene, most important being the beginning of broadcasting of Radio Koprivnica. Its expenses directly influence the cost of printing and periodicality of Glas Podravine, and mark an increase of popular culture content which results in reporting/editorial practices and strategies: introducing (or dismissing) new rubrics an/or columns, broadening the base of contributing reporters, yellow pages covering events and spectacle, street sellers, prize games for readers, to the ever louder critics of all encompassing passivity which results in “zero cultural life” in town of Koprivnica and the whole region.

Tema ovog diplomskog rada jest nizozemski i njemački kabaret, s naglaskom na jeziku koji se u njemu koristi, kao i na kulturološkim značajkama koje u njemu dolaze do izražaja. Kabaret predstavlja bitan dio nizozemske i njemačke kulture, stoga ne iznenađuje da se u njemu tematiziraju najbitniji događaji iz javnog života Nizozemske odnosno Njemačke, kao i javne osobe, najnovije vijesti, svakodnevne teme i sl. U teorijskom dijelu ovog rada napravit će se kratki pregled povijesti kabareta u Nizozemskoj i Njemačkoj te će se predstaviti suvremene teorije kabareta najznačajnijih teoretičara kabareta. Potom će se objasniti razlika između kabareta i stand-up komedije te odnos kabareta i televizije, kao i kabaretista i publike. Dat će se i više informacija o samim kabaretistima Hermanu Finkersu i Dieteru Nuhru, te o njihovim nastupima koje će se analizirati - Oudejaarsconference i Der Jahresrückblick. U analizi ovog rada napravit će se svojevrsna usporedba nizozemskog i njemačkog kabareta te će se pokušati ustanoviti koje su jezične i kulturološke razlike i sličnosti između ova dva društva i naroda na temelju nastupa ovih cijenjenih i voljenih kabaretista. The topic of this thesis is the Dutch and German cabaret, with an emphasis on the language that is being used and the cultural characteristics that become apparent. Cabaret represents an important part of the Dutch and German culture, so it is no surprise that it thematises the most important events from the public life of the Netherlands and Germany, just like well-known people, the latest news, everyday topics etc. In the theoretical framework of this paper there will be a short overview of the history of cabaret in the Netherlands and in Germany, and the modern theories of cabaret from the most influential theorists of cabaret will be presented. Furthermore, the difference between cabaret and stand-up comedy will be explained, just like the connection between cabaret and television, and the cabaretist and the audience. Also more information will be given about the cabaretists Herman Finkers and Dieter Nuhr, and their performances which will be analysed - Oudejaarsconference and Der Jahresrückblick. In the analysis of this paper a comparison will be made between the Dutch and the German cabaret, and an attempt will be made to determine the linguistic and cultural differences and similarities between these two societies and nations based on the performances of these respected and beloved cabaretists.

Cilj ovog rada je izraditi suvremenu mini kolekciju spajanjem elemenata tradicijskog odijevanja turske i hrvatske. Rad se sastoji se od dva dijela. U prvom dijelu istražuje se Tursko tradicijsko odijevanje i njegove odlike, načini ukrašavanja odjevnih predmeta i koji su to odjevni predmeti koji su čini formu tradicijskog ruha. Primarno je naglasak na vremenu vladavine Osmanlija. Kako su Osmanlije osvojile i ova područja, proučava se da li postoji utjecaj na hrvatsko tradicijsko odijevanje te koji su to elementi, odnosno odjevni predmeti na kojima je vidljiv osmanski utjecaj, karakteristike. Također se pažnja pridaje načinima ukrašavanja odjevnih predmeta u obje kulture. Eksperimentalni, drugi dio rada, sastoji se od skica, kolekcije modela, procesa izrade. Na kraju kao rezultat rada prikazane su fotografije izrađene mini kolekcije., This paper consists of two parts. The first part researches Turkish traditional wear and its characteristics, the way of embellishing clothing pieces and what are the clothing pieces that make traditional clothing form. Accent is primarily on the era of Ottoman empire. As Ottomans also rulled on this regions, its studied weather there is Ottoman influance on Croatian traditional wear and what elements are those, what are the clothing pieces that have visible Ottoman influance, characteristics. The focus is also on the ways of embellishing in both cultures. Experimental, second part of the paper, consists of sketches, collection, process of making and finally finished collection which is inspired by silhouette and embellishment of Turkish and Croatian traditional costume. Primary inspirations comes from form of short vest and ways of placing the embellishment on the clothing pieces. Combining elements from both cultures we honor primarily Croatian culture, Croatian people and history of Croatian people, 7 and secondly to Turskih culture from which the elements were taken and which today make Croatian traditional wear what it is.

Svrha ovog rada je prikazati perspektivu moralnog relativizma tako da se prikaže moral kao kulturni konstrukt, odnosno rezultat različitih sustava vrijednosti, mentaliteta, koncepcija znanja, društva, moći i obrazovanja u određeno vrijeme i određenom mjestu i time opovrgne univerzalnost morala. U prvom dijelu rada prikazat ću kulturu kao poprište proizvodnje značenja koja ovise o društvenoj strukturi i važnost kulturnog relativizma za daljnju raspravu o moralnom relativizmu. Nadalje, slijedi prikaz relativnosti kada je riječ o fenomenu morala i na kraju prikaz pojmovnog odvajanja dobra i zla kojima se opravdava je li pojedino ponašanje moralno, odnosno nemoralno. Određivanjem dobra i zla, odnosno moralnog i nemoralnog ponašanja kao konstruiranog zaključit ću na temelju geneaološkog prikaza pojmova Friedricha Nietzschea., The purpose of this paper is to present the pespective of moral relativism by presenting morality as a cultural construct, i.e. the result of different value systems, mentalities, conceptions of knowledge, society, power and education at a certain time and place and thus refute the universality of morality. In the first part of the paper, I will present culture as a scene of production of meanings that depend on social structure and the importance of cultural relativism for further discussion of moral relativism. Furthermore, the following is a presentation of relativity when it comes to the phenomenon of morality and finally a presentation of the conceptual separation of good and evil which justifies whether a particular behavior is moral or immoral behavior as constructed, I will conclude on the basis of a genealogical account of Friedrich Nietzsche's concepts.

Tema završnog rada je uspješno pregovaranje u engleskom jeziku. Cilj rada je prikazati važnost pregovaranja u poslovnom okruženju te na koji je način povezano znanje engleskog jezika s uspješnim pregovorima. Prikazati će se važnost vještine pregovaranja, koje su osnove prilikom pregovaranja, moguće strategije te utjecaj pregovaranja na poslovanje. Svrha rada je objasniti procese i subprocese pregovaranja te na koji način se pregovori odvijaju u različitim kulturama. Drugo poglavlje bavi se osnovama pregovaranja, objašnjava koje su njihove karakteristike, strategije pregovaranja, što je to komunikacija i etika pregovaranja. Treće poglavlje bavi se pregovaranjem između dviju strana i kako učinkovito pregovarati. Dio trećeg poglavlja obrađuje situacije u kojima pregovori nisu uspjeli. Četvrto poglavlje će objasniti kako je engleski jezik postao drugi jezik većine stanovnika i kako se pregovarači trebaju odnositi u pregovorima prema drugim kulturama. The topic of the final paper is ”Successful Negotiation in English”. This paper aims to show the importance of negotiation in a business environment and how the knowledge of the English language can mean success in negotiations. The importance of negotiating skills, basics of negotiating, possible strategies, and the impact of negotiating is explained. Furthermore, the objective of this paper is to explain the processes and subprocesses of negotiating and how they differ in various cultures. The second chapter explains the basics of negotiation, its characteristics, strategies that can be used, what is communication, as well as ethics in negotiation. The third chapter deals with negotiations between two sides and how to negotiate effectively. Part of the third chapter covers situations in which the negotiations have failed. The final chapter explains how the English language became the second language to most of the world’s population and how the negotiators should deal with other cultures.

Ovaj rad predstavlja rezultate kvantitativnog i kvalitativnog istraživanja reprezentacija kulture, klase, rase i roda u udžbenicima engleskoga jezika za prvi razred srednje škole. U prvom dijelu rada predstavljena je teorijska pozadina istraživanoga fenomena koja uključuje promišljanja o prominentnoj ulozi engleskoga jezika u modernom obrazovanju. Teorijsko polazište ovoga rada također obuhvaća relevantne doprinose u domeni sociologije obrazovanja kao i rezultate prethodnih istraživanja usmjerenih prema otkrivanju mehanizama perpetuacije društvenih nejednakosti kroz obrazovnu sferu. U drugom dijelu rada prikazani su i interpretirani rezultati kvantitativne i kvalitativne analize sadržaja provedene na namjernom uzorku udžbenika engleskoga jezika za prvi razred srednje škole u Hrvatskoj. Kvantitativna analiza sadržaja provedena je sa ciljem otkrivanja razlika u zastupljenosti različitih kulturnih, klasnih, rasnih i rodnih društvenih skupina te ispitivanja postojećih intersekcija među njima. Provedbom statističkih testova utvrđene su značajne razlike u zastupljenosti navedenih društvenih skupina, kao i razlike između rodnih skupina s obzirom na radni status te rasnih skupina s obzirom na klasnu pripadnost. S druge strane, kvalitativna analiza sadržaja za cilj je imala razumijevanje obrazaca kulturnih, klasnih, rasnih i rodnih nejednakosti u udžbenicima engleskoga jezika. Rezultati kvalitativne i kvantitativne analize sadržaja upućuju na pristranosti sadržane u udžbeničkoj materiji, usmjerene prema reprodukciji postojećih odnosa moći. Dobiveni rezultati u skladu su sa prethodnim studijama slične prirode provedenima u hrvatskim i stranim kontekstima. This paper presents the findings of a combined quantitative and qualitative analysis of the representations of culture, social class, race and gender in English language textbooks. The first section of the paper offers a theoretical background of the phenomenon in the light of the importance of English in modern education, frequently associated with various systems of social inequality. What follows are the listed and interpreted results of the content analysis of nine English language textbooks for first-year highschool students in Croatia. The quantitative analysis was conducted with the aim of determining the prominence of various social groups in English language textbooks, as well as observing how they interact with one another. The results of the study indicated significant differences regarding the representation of specific social groups as well as the intersections between gender and employment status on the one, and race and social class on the other hand. The qualitative section of the study was conducted with the aim of detecting and understanding the underlying mechanisms of social inequalities within English language textbooks in terms of culture, social class, race and gender. Thus, both the results of the quantitative and the qualitative analyses of English language textbooks revealed an inherent partisanship towards specific social groups, indicating a subliminal reproduction of current systems of social power through education. Such results align with numerous other studies on the topic, both in the Croatian and the foreign contexts.

Ekoturizam pripada u turizam posebnih interesa. On se fokusira na prirodu i njezino očuvanje. Ekoturizam se počeo razvijati još prije 130 godina te su ga tada samo povezivali s parkovima koji su imali značajnu ulogu za postizanje glavnih ciljeva. Prvi je nacionalni park na svijetu Yellowstone. Kako je svijest o zaštiti prirode sve veća, počele su se osnivati udruge za zaštitu prirode. Ekoturisti su najosvješteniji o prirodi i njezinu očuvanju. Postoje tri tipa ekoturista te ih se razlikuje po sljedećim kategorijama: ekospecijalisti, opći ekoturisti i ekoturisti srednjega tipa. Tako postoje načela i za ekoturizam kojih se svi moraju držati, kako ne bi remetili prirodu i njezin tijek. U ovome radu prikazani su svjetski primjeri dobre prakse kao što su Kambodža, Slovenija, otok Quadra i otočje Haida Gwaii. U radu se proučava ekoturizam u Istri i općenito u Hrvatskoj. Na kraju cijeloga rada nalazi se studija slučaja s rezultatima istraživanja. Istra razvija posebne programe za razvoj. Dva programa koja se provode u Istri jesu GeoIST3A i Eco Domus te se tim programima povećavaju ekološke i društvene odgovornosti u turizmu. S tim programima u funkciju se stavlja prirodna baština koja dosad nije bila iskorištena. Provedenim istraživanjem prikazan je razvoj potencijala ekoturizma u NP Brijuni. Brijuni se razvijaju edukacijama posjetitelja, sportsko-rekreacijskim sadržajima, ali i ecofrendly smještajem. Može se zaključiti kako Nacionalni park Brijuni razvija ekoturizam. Ekosmještaj i ekoplaže svojom realizacijom podići će park na novu razinu pomoću EU fondova. Hipoteza koja je postavljena u radu potvrđena je. Cilj i hipoteza rada ispunjeni su. Ecotourism belongs to tourism of special interests. He focuses on nature and its conservation. Ecotourism began to develop 130 years ago and was then only associated with parks that played a significant role in achieving the main goals. The first national park in the world is Yellowstone. As awareness of nature protection increased, nature protection associations began to be established. Eco-tourists are most aware of nature and its preservation. There are three types of ecotourists and it differs in the following categories: Eco specialists, general ecotourists and medium type ecotourists. As it exists for everyone, so there are principles for ecotourism that everyone must adhere to, so as not to disturb nature and its flow. This seminar presents global examples of good practice such as: Cambodia, Slovenia, Quadra Island and Haida Gwaii Islands. The paper studies ecotourism in Croatia and Istria. At the end of the whole paper there is a case study with research results. Istria is developing special development programs. Two programs implemented in Istria are: GeoIST3A and Eco Domus, and this program increase environmental and social responsibilities in tourism. With these programs, a natural heritage that has not been used so far is put into operation. Through the research that was conducted, the development potential of ecotourism in the Brijuni National Park was presented. Brijuni is developed through visitor education, sports and recreation content, but also through eco-friendly accommodation. It can be concluded that Brijuni National Park is developing ecotourism. Eco accommodation and Eco beaches with their realization will be raised to a new level with the help of EU funds. The hypothesis set in the paper is confirmed. The goal and hypothesis of the paper are fulfilled. Keywords: culture, tourism, eco-tourism, Brijuni, eco-tourist, Istria.

Radom se ukazuje na raznolikost folklorne ostavštine – narodnog plesa u Hrvatskoj, s osvrtom na turističku valorizaciju manifestacijskog turizma. Hrvatska je bogata kulturnom i folklornom ponudom, a budući da je krase regije različitog povijesnog i kulturnog obujma služi kao primjer očuvanog kulturnog identiteta. Svaka regija u Hrvatskoj ima svoj jedinstveni kulturni zapis koji je izrazito očuvan i njegovan od strane lokalnih turističkih zajednica. Cilj rada je istražiti, analizirati i prikupiti informacije o narodnim plesovima u Hrvatskoj kroz materijale iz stručne literature, znanstvenih članaka i pouzdanih internetskih izvora. Također, cilj rada jest utvrditi bogatstvo resursa s kojima Hrvatska raspolaže u manifestacijskom turizmu te jesu li ti resursi dovoljni za daljnji razvoj ove turističke niše. Rad se sastoji od šest poglavlja. Uvodni dio daje kratak opis povijesti, primjene i strukture plesa s obradom teme kola kao središta društvene aktivnosti u prošlosti. Drugo poglavlje obrađuje narodne plesove podijeljene po regijama iz kojih dolaze. Regije koje su obrađene: Istra, Dalmacija, Lika, Sjeverozapadna i središnja Hrvatska te Slavonija. U četvrtom poglavlju se obrađuju plesovi na pozornici, zaštita nematerijalne kulturne baštine pod UNESCO-om te manifestacije folklornih običaja u Hrvatskoj. U petom poglavlju se govori o turističkoj valorizaciji folklornog turizma te samom opisu manifestacijskog turizma. U posljednjem poglavlju se zaključuje rad te popisuju literatura, internetski izvori i popisuju se slike. The paper points out the diversity of folklore heritage - folk dance in Croatia, with reference to the tourist valorization of event tourism. Croatia is rich in cultural and folklore offer and since it is adorned with regions of different historical and cultural scope, it serves as an example of preserved cultural identity. Each region in Croatia has its own unique cultural record that is highly preserved and nurtured by local tourist boards. The aim of this paper is to research, analyze and collect information on folk dances in Croatia through materials from professional literature, scientific articles and reliable Internet sources. Also, the aim of this paper is to determine the wealth of resources that Croatia has at its disposal in event tourism and whether these resources are sufficient for the further development of this tourist niche. The paper consists of six chapters. The introductory part gives a brief description of the history, application and structure of dance with a treatment of the theme of the circle as the center of social activity in the past. The second chapter deals with folk dances divided by the regions they come from. Regions covered: Istria, Dalmatia, Lika, Northwestern and Central Croatia and Slavonia. The fourth chapter deals with dances on the stage, protection of intangible cultural heritage under UNESCO and manifestations of folklore customs in Croatia. The fifth chapter discusses the tourist valorization of folklore tourism and the very description of event tourism. The last chapter concludes the paper and lists the Literature, Internet sources and lists the images.